tuga – Poptheo Web Portal

O melankoliji

Melankolija je emotivna utučenost zbog onoga što se može izgubiti iako ga trenutno posjedujemo. Melankolija je žalovanje koje ne prestaje jer je onaj za kojim se žali još uvijek tu ili je živ. Kao zaljubljen čovjek koji je uplašen jer, iako uživa u ljubavi, predviđa da će se jednom u budućnosti ugasiti. Melankolik nastoji ugasiti ljubav svojim depresivnim predviđanjima o njezinom krahu dok još uživa u njoj. Melankolik nastoji izgubiti ono što još nije izgubljeno jer svemu predviđa rđav kraj. Tako je i melankolija potištenost duha koji predviđa da će sve izgubiti jednog dana iako još uvijek sve posjeduje. Moto melankolije i melankolika je kratak: svemu jednom dođe kraj/svemu jednom mora doći kraj. Prirodno je kako svemu dođe kraj, ali čovjek ne očajava nad tim, nego izvlači maksimum za sebe bilo da je riječ o ljubavi ili životu. Melankolik neumoljivo predviđa da svemu mora doći kraj i zašto se truditi oko nečega što će uskoro biti izgubljeno. Melankolik stalno živi s osjećajem da mu sve izmiče iz ruku iako zapravo sve čvrsto drži u svojim rukama. Odatle je melankolija nekakav fatalizam koji odlučuje unaprijed da je sve izgubljeno iako se izgubljeno još uvijek nalazi u posjedu melankoličnog. Ljubavnici koji uživaju vrhunac teško stečene ljubavi i razmišljaju kako njihovoj ljubavi jednom mora doći kraj iako je ona upravo na vrhuncu su melankolici. Posjeduju ljubav, ona im pripada dok istovremeno razmišljaju o njezinom kraju. Melankolija je žalovanje za onim što još nije izgubljeno. Neuspješno žalovanje koje prethodi gubitku. I prije nego se nešto izgubi, već se počinje za tim žaliti. Kako se u čovjeku melankolija rađa i kako postaje melankolik? Melankolija počinje željom. Jačina želje može donijeti rezignaciju. Rezignacija će generirati razočarenje. Razočarenje će donijeti nezadovoljstvo koje nijedna ispunjenja želja ne može izliječiti. Muškarac i žena mogu željeti jedno drugo željom koja nadilazi njezin uobičajeni intenzitet. Čine sve da je ispune. Kad to učine, postoji mogućnost razočarenja. Željeni muškarac ili željena žena nisu ispunili zahtjeve intenziteta želje. Možda su ispunili neke druge zahtjeve, ali ne i zahtjev želje. Intenzitet želje jači je od bilo kojeg ispunjenog zahtjeva. Želja je bila prejaka, muškarac ili žena nisu trebali biti toliko željeni jer ne odgovaraju intenzitetu želje. Osjećaj da se dalo previše, a dobilo se daleko manje. Intenzitet želje zbog kojega su muškarac i žena bili spremni proći sve i svašta slabi i prelazi u razočarenje. Razočarenje će s vremenom prijeći u rezignaciju. Rezignacija u nezadovoljstvo. Iz ovog procesa rodit će se melankolija. Melankolija će biti žalovanje za izgubljenim koje se posjeduje jer izgubljeno nije zadovoljilo intenzitet želje. Kao kada su muškarac i žena u najkvalitetnijem razdoblju ljubavnog života nezadovoljni i žale za izgubljenim koje posjeduju jer ni jedno ni drugo nisu ispunili očekivanja koja je intenzitet želje probudio u svakom od njih.

Melankolija će biti istovremeno i nezadovoljstvo i rezignacija iako se nalaze u najboljem razdoblju međusobnog odnosa. Tako će melankolija postati u isto vrijeme nekoliko različitih stvari. Melankolija će biti neizlječivo nezadovoljstvo. Melankolija će biti rezignacija. Melankolija će biti razočarenje. Melankolija će biti fatalizam koji unaprijed odustaje od željenog i gubi ga iako ga još uvijek posjeduje. Melankolija na kraju prelazi u stvarni čin odustajanja od drugog. Melankolija se kao emotivno iskustvo kreće između nekontrolirane i nerealne želje na početku do odustajanja od nekoga koga se još uvijek ima kao objekt ljubavi. Melankolik će reći: Volio sam ili sam ljubio previše, ali moram odustati iako smo sada u razdoblju najboljeg ljubavnog odnosa, jer jednom svemu mora doći kraj. Melankolija nije nikakav pogled na prošlost osim kao prigovor drugom da je bio toliko željen da ništa što čini ne može nadomjestiti intenzitet te želje. Melankolija koja gleda u prošlost, u sadašnjost se vraća kao prigovor, prijekor i optužba. Melankoličan ponavlja: Da samo znaš kako sam te volio/voljela, želio/željela. Ali i već u toj prvotnoj strastvenoj želji melankolija je postojala kao misao: ali svemu jednom mora doći kraj. Zato je melankolik fatalist. Svemu jednom mora doći kraj, čak i intenzivnoj želji koja na početku spaja dvoje ljubavnika. Melankolik trajno živi i osjeća u sjeni tog za njega poraznog fatalizma: svemu jednom mora doći kraj. I ako svemu treba doći kraj, što onda i treba li išta činiti ili se prepustiti? Melankolik se najradije prepušta struji izgubljenosti koja se još ne događa, ali je on neumoljivo predviđa. Unaprijed potajno odustaje od svega jer je njegov životni pokretač misao o kraju svega što sad ima. Sve će to jednom biti izgubljeno za njega. Melankolik ne živi u sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek uvod u kraj i završetak. Prošlost mu treba kao podsjetnik na intenzitet želje kojom je volio ili ljubio kako bi iz toga nastao prigovor ili optužba ili nezadovoljstvo. Budućnosti nema, ona je već završena i prije nego se dogodila. Melankolik svemu predviđa kraj iako taj kraj još ne dolazi. Na vrhuncu ljubavi, moći, zdravlja, uspjeha fatalistički gleda naprijed prema završetku onoga što još uvijek čvrsto drži u svojim rukama. Melankolik je uvijek pesimist. Ako svemu mora doći kraj, onda ništa ne može zadovoljiti melankolika, osim nečega što nikada ne bi imalo završetka. Melankolik ne zna uživati u sadašnjem. On je poput unaprijed ožalošćenog čovjeka koji je pošao na sahranu koja se još nije dogodila i nema se još za kim žaliti jer nitko još nije umro. Ali jer je smrt neizbježna, znači bit će žalosti, stoga treba početi žalovati iako je pokojnik još uvijek vedar, čio i zdrav. Žaliti unaprijed za onim što će biti izgubljeno dok se to posjeduje potpuno i stvarno melankolika odvaja od mogućnosti da istinski bude sretan, zadovoljan i ispunjen. Melankolik je uvijek pomalo nezadovoljan, prazan i zabrinut jer ne može umaći vlastitom fatalizmu: svemu jednom mora doći kraj. Možda je tako. Ali i ne mora. Ako već mora doći svemu kraj, neće ovdje odmah i sada sve završiti. Melankolik ne vjeruje jer ne vjeruje u trajanje bilo čega. I prije nego se nešto dogodilo ili dok se događa, za njega je već sve okončano iako zapravo još uvijek traje. On je već krenuo na sahranu dok drugi s živim pokojnikom još uvijek razgovaraju.

U Sarajevu 18. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ann-Christine Höglund

O tuzi

Tuga je dugotrajna nijemost, bolna sposobnost da se govori šutnjom i nikako drugačije. Tuga progovara bez rečenica i bez teksta, tek pokretom tijela, gestom ruke, pogledom oka. Rijetke su i skoro neprimjetne tuge koje se izgovaraju glasno i da ih čuju mnogi. Tuga je beskrajno prostranstvo gdje se čovjek nalazi u sivoj magli pokušavajući glasno viknuti kako bi ga netko čuo na drugoj obali. Tuga je stanje nijemosti, vrijeme gubitka volje i snage da se ponovo govori, viče, piše, pjeva o nekad presretnom doživljenom i odživljenom životnom trenutku kojega se nazivalo i opisalo riječju sreća. Tuga je poput uspona na planinu čiji je vrh skriven u oblacima, vrh do kojega se nikako ne dopire i što se duže penjemo, sve se više udaljavamo od vrha i ostajemo u podnožju planine života. Tuga i ako govori, ona to čini nijemo bez glasa i bez riječi. Tuga zahtjeva više od čovjeka nego što to zahtjeva bol. Bol se može izraziti glasom, krikom, plačem, vriskom. Tuga se teško može izraziti bilo kakvim jezikom. Tuga zahtjeva od čovjeka da sebe izrazi tako što će kriknuti bez krika, vrisnuti bez vriska, progovoriti bez glasa i teksta. Takav zahtjev prodire duboko u čovjekovu nutrinu i ranjava čovjeka iznutra jer unutar sebe čovjek stvara krik, vrisak i glas koji ne prolazi i ne dolazi kroz otvorena usta, nego ostaje zarobljen u njemu. Tuga se ne može izreći, ona se samo osjeća i živi za razliku od boli koja se može izreći i izraziti. Bol ranjava, ali slabije i površnije od tuge dok tuga boli više i od same boli. Tuga je nešto puno dublje, zahtjevnije, teže i nezahvalnije za čovjeka od boli koju osjeća i trpi. Tuga se ne trpi i tuga se ne osjeća. Tuga se živi jer ona postaje sam čovjek i život može postati tuga koju se živi. Čovjek se ne može osloboditi tuge jer bi se morao osloboditi samog sebe i radije bira živjeti tugu kako bi ostao na životu, nego da se sebe oslobodi i prestane postojati zajedno sa svojom tugom. Neobično kako se čovjek suživi s tugom i ona mu postane životna suputnica kao trajna životna sjenka koja bdije uz njega i onda kada spava i živi u svijetu snova. I u snovima se tuga pojavi kao vjerni čuvar njegovih uspomena i sjećanja. Koliko je god mrzili, tuga mora imati u sebi nešto magično i božansko jer ništa čovjeka ne iscrpi i ne pročisti kao tuga. Iako je nerado primamo i potajno želimo da nas što prije napusti, tuga zna ostati dugo s nama. Dugotrajno nas iscrpljuje i kao nagradu što smo bili šutljivi i strpljivi pročisti i očisti nas od svih životnih jurnjava, želja i potreba. Je li morbidno i mazohistički što čovjek čak zna i žaliti kada se mora rastati od svoje tuge s kojom je postao prijatelj, koju je volio, kojoj se ispovijedao i koja ga je strpljivo slušala i podnosila i zajedno s njim tugovala za izgubljenim? Kada se naviknemo na tugu, sve nam je teže odgoditi rastanak s njom. Kada tuga odluči da je došao trenutak da nas napusti, ne događa li se da izmislimo nešto što nismo izgubili zato jer se bojimo ostati sami bez tuge? Tuga je najbolji prijatelj čovjeka i neprijatelj osamljenosti. S tugom se može biti sam. S tugom se ne može biti osamljen. Posebna čar tuge jest čudan osjećaj da nismo sami i da je netko s nama i da nas netko razumije, iako taj netko ne govori i nema sposobnost izreći riječ, napisati rečenicu ili tekst. Kao da ponekad uživamo u tuzi i kao da je ponekad namjerno i ciljano tražimo kako bismo izbjegli samoću i nadvladali osamljenost. Što je ona? Osjećaj? Bol? Patnja? Tuga nema svoju definiciju jer je ne možemo definirati, rijetko je uspijemo i opisati onako kako je osjećamo i doživljavamo. O tuzi govorimo kao nekom neopisivom osjećaju koji nas iznutra lagano i strpljivo reže, sječe, probada. Znamo o njoj da je dobra tek kad nas ponovo vrati u život drugačije, pročišćene nečim za što ne pronalazimo odgovarajuće riječi. I zaista, kako opisati razdoblje tuge od nekoliko godina jednom kada se čovjek pročišćen i drugačiji vrati životu? Gdje sam bio/bila sve ove godine? U tišini? U mraku? U miru? U patnji? U tjeskobi? U magli? I ako sam bio/bila negdje od prethodno nabrojanog, koje od svih tih iskustava i stanja mogu sigurno definirati i nazvati tugom? Ili je tuga sve što smo nabrojili pomiješano u odgovarajućem omjeru? Tuga za nas ostaje tajna. Ne možemo objasniti kako smo je izdržali. Ne možemo objasniti zašto smo je izdržali. Tu i tamo maglovito se prisjećamo kako tuga nije bila uvijek neugodna i destruktivna. Znala je biti korisna, ugodna, pa čak i bliska. Učinila nas je zrelijima i ozbiljnijima. I njezina jednolična rezanja, probadanja i ranjavanja naše nutrine nismo najbolje podnosili. Neki ožiljci ostali su u nama i ostat će trajno i ne možemo ih ukloniti. Ipak, dok prebiremo nutarnje ožiljke nastale od djelovanja tuge, jesmo li normalni ako uz neugodu i bol osjećamo i određeno ispunjenje i zadovoljstvo jer smo bili strpljivi s tugom i šutke podnosili njezino rovanje i kopanje duboko u nama? Zašto je tuga ponekad i povremeno privlačna i ugodna iako je snažnija i ozbiljnija od boli? Možda u nama ima nešto od hrabrosti i herojstva, nešto što nas nosi da tugu strpljivo podnosimo i šutke odživimo, možda ima nešto u nama satkano od same tuge i kada tuga uđe nas, nije se dogodilo ništa novo, nego kao da se stari poznanik nakon duga odsustva vratio kući odakle je otišao. Možda u nama postoji mjesto u kojem tuga oduvijek živi samo jer ode na dugo putovanje, zaboravimo da je tu živjela. Pa se iznenadimo kad se vrati, ali se brzo na nju naviknemo kao da nikada nije otišla od nas i kao da je oduvijek živjela s nama. Ponekad čak kada se ugnijezdi u nama, ne želimo da ode. Toliko se naviknemo na nju da nam se nutrina čini napuštena kao stara i oronula kuća kada u njoj nema nama povremeno dragog i znanog prijatelja. Naše tuge.

U Sarajevu 5. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nadiia Forkosh

UPUTSTVO ZA TUGU

Koliko nam je kad tugujemo zbog nekoga uistinu žao te osobe, a koliko samih nas?

Svatko od nas je centar svoga svijeta i svatko od nas je nesumnjivo najbliži sam sebi. To je jednostavno tako, i tko to ne priznaje ili je lažov ili je iskreni ali posve nerealni romantik.

Tu posvemašnju životnu bliskost sa samim sobom je vrlo važno na vrijeme detektirati i prepoznati. Na taj način čovjek može bolje shvatiti neke specifične životne probleme s kojima se neminovno susreće, ali ujedno i pronaći rješenje za njih.

Suočavajući se s teškom bolešću, a na kraju i smrću oca za kojeg sam bio jako vezan, počesto me je znala potresti jedna uznemirujuća misao, ali koja se na kraju ispostavila kao pomažuća i duboko katarzična: Koliko mi je zapravo u cijeloj situaciji žao njega, a koliko samog sebe!?

Zbilja je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek u takvim situacijama pobrka samosažaljenje za iskrenu tugu:

Tjeskoban si jer ostaješ bez pouzdane osobe koja te je stvarno nesebično i iskreno voljela;
Još više (i zapravo najviše) si tjeskoban zbog osjećaja vlastite nemoći! Pomogao bi, spasio bi ga, a ne možeš. No opet, differentia specifica se kreće oko jednog suptilnog egzistencijalističkog detalja: Je li ti žao što MU ne možeš pomoći, ili ti je žao što mu TI ne možeš pomoći? Što će reći, možda zapravo i nisi toliko tužan što mu ne možeš pomoći, nego zato što su sve tvoje grandiozne ideje o samom sebi ostale bez ikakvog temelja i na kraju pale u vodu. Ono, konačno shvaćaš da osobnim mitovima nema mjesta … najobičniji si krhki čovjek, i to je to. A to itekako boli…
Tjeskoban si također jer ti je poremećena dnevna rutina, poremećeni planovi za posao i odmor.
Neki ljudi se u ovakvim trenucima mogu čak osjetiti i izdanima od strane dragog bolesnika…
Na kraju, tjeskoban si jer se puno sekiraš zbog svega ovog prethodnog.

Ipak, na koncu shvatiš da rješenje postoji, i ono se upravo kreće oko spomenutog izbora: samosažaljenje ili iskreno žaljenje!? Ako ti je nekog stvarno žao, onda se moraš fokusirati na njega, a ne na sebe. Pokušati učiniti što se može da toj osobi u njezinoj patnji bude koliko toliko lakše. Iznenađujuće ili ne, tu se čovjeku počinje vraćati mir, radost i osjećaj moći. Jer to i jest zapravo istinska moć: izdići se iznad svog malog svijeta i vlastitih briga te zauzet se malo i za onaj tamo neki drugi svijet!

Sasvim normalna nakana sasvim normalnog pokojnika

Kako u bolesti tako i u smrti, čovjekov najveći neprijatelj nije gubitak drage osobe nego opet ono samosažaljenje. Tome govore u prilog i one neke uobičajene domaće rustikalne naricaljke:

Oj joj, kuku mene joj!

Dakle, kuku je MENE a ne NJEGA!

Što MI ga uze Bože – joj!?

Dakle, ne: Što ga uze, nego što ga MENI uze?

I na kraju ono posve dramatično: Otvori se zemljo, progutaj MEEEE!

Rekli bismo, to je to – čista suština strahote sprovoda drage osobe: Čovjek je u napasti da to shvati kao svoj vlastiti sprovod, a ne ono kako stvari doslovno stoje – da je to sprovod drage osobe!

Rješenje je opet slično kao u prethodnom slučaju. Ukoliko se fokusiramo na osobu koju smo izgubili, a ne na svoju osobnu pogođenost, sve će biti u redu. Preplavit će nas misao da ta osoba zaslužuje da je ispratimo svečano i dostojanstveno, kao što je i zaslužila.

Stvari stoje slično i za onaj period nakon smrti. Naime, uvijek se treba pitati što bi dragi pokojnik želio za nas? Da smo tužni, očajni, autodestruktivni, da završimo sa životom? Nema nikakve šanse! Tako nešto bi nam mogao poželjeti samo ljuti neprijatelj, a zbog njegove se smrti ionako nikad ne bi ni žalostili. Tko nas je uistinu volio, on bi sada svakako želio da budemo sretni, zdravi, radosni, ispunjeni, da živimo dalje i napredujemo u životu! Ako smo i mi stvarno za života voljeli tu osobu, zašto onda ne ispoštovati tu njezinu nakanu? To je ujedno i jedina mogućnost ljubavi, sve ostalo je samoljublje i samosažaljenje!

Subjektivni i objektivni pakao

U istočnoj kršćanskog teologiji danas je dosta česta teza da jedan objektivni pakao zapravo ni ne postoji, jer Bog koji je sama ljubav, dobrota, milosrđe i vjernost takvo mjesto svakako ne bi ni mogao prirediti za svoja ljubljena stvorenja. Tome nasuprot, postojao bi jedino subjektivni pakao. To bi značilo da se neki ljudi za života toliko zakopaju u vlastito samoljublje i samosažaljenje da se na taj način mogu čak i trajno isključiti iz realma objektivne univerzalne Ljubavi. Inače, ova teza je zanimljivo i bajkovito prikazana u filmu novozelandskog redatelja Vincenta Warda „Ja ću budan sanjati“ (WHAT DREAMS MAY COME) iz 1998. Reklo bi se, preporučljiva lektira za svakoga u današnjem vremenu posvemašnje tragike sebičnosti i samodopadljivosti…

Na samom kraju, slično moguće vrijedi i za svaki drugi rastanak u životu: prijateljski, ljubavni … Kako god, samo iskrena tuga može izliječiti gorko samosažaljenje, samo prava ljubav može izliječiti samoljublje.

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

KULTURA ANALGETIKA

Leszek Kolakowski poljski filozof opisao je zapadnu kulturu kao kulturu analgetika. Taj izričaj Kolakowskog iako skovan u jednom drugom kontekstu, može se primijeniti na ponašanje suvremenog čovjeka pred iskustvom koji se sastoji od problema, patnji, teških pitanja i tjeskoba, ali i radosti i zadovoljstava. Suvremeni čovjek, što je posebno izraženo u Sjedinjenim Američkim državama, pred negativnim iskustvom bilo koje vrste pribjegava upotrebi različitih lijekova ne bi li spriječio da negativno iskustvo oblikuje njegov život i njegov pogled na svijet.

Kultura analgetika je misaoni okvir u kojem suvremeni čovjek promatra sebe, ljude oko sebe i stvarnost. Taj misaoni okvir formira se oko čovjekovih nastojanja da negativna iskustva života upije kao iskustva prema kojima mu je svejedno u psihološkom smislu i to nastoji postići velikom upotrebom lijekova. Nesposoban izbjeći negativna iskustva, suvremeni čovjek ih nastoji barem neutralizirati umrtvljenjem vlastite psihe i osjećaja na razdoblja od nekoliko sati ohrabren činjenicom da s obzirom na količinu, vrstu i dostupnost lijekova to umrtvljenje psihe pred negativnim iskustvom može protegnuti na mjesece, pa i godine.

U čemu se sastoji stav suvremenog čovjeka pred negativnim iskustvima boli, patnje i umiranja da i prije nego se takva iskustva stvarno događaju umrtvljuje vlastitu psihu i čini je nesposobnom za takva iskustva? Jedan od njegovih stavova prožet je mišlju kako je bol u bilo kojem obliku besmislena i njezina prisutnost u životu suvremenog čovjeka nema neki dublji i važniji smisao. Iz tog stava o besmislenosti boli koji je već izrečen u Benthamovu utilitarističkom principu kako je maksimalna sreća za maksimalni broj ljudi osigurati odsutnost boli i povećanje užitka suvremeni čovjek i ne pokazuje toliko strah pred negativnim iskustvima, kolika ga više smeta što ne može vidjeti i ne može razumjeti smisao i svrhu takvih iskustava?

Besmislena bol je opasnija od smislene boli, jer smislena bol je ona u kojoj čovjek nalazi neki dublji sadržaj, a besmislena bol je bol koja nema sadržaja i nema smisla i njezino trajanje nije ograničeno na neko konkretno negativno iskustvo. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je misao u kojoj čovjek ne može pronaći razlog i opravdanje zašto u bilo kojem trenutku svoga života mora ili treba patiti. Kultura analgetika ne cilja na onu smislenu bol koju čovjek osjeća kada konkretno nekoga izgubi ili kada je konkretno u stanju teške bolesti. Kultura analgetika cilja besmislenu bol, osjećaj praznine koju suvremeni čovjek doživljava na duge staze u životu. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je bol koju čovjek osjeća jer mu život nema neke posebne svrhe i smisla i kultura analgetika nastoji tu bol ako već ne može izliječiti, onda barem otupiti čovjekovu nutrinu i psihu na taj osjećaj besmisla, nudeći pri tom čovjeku nadu u izlječenje pojačavajući njegovu dnevnu dozu analgetika, antidepresiva, lijekova protiv bolova…

Suvremeni čovjek teži bezosjećajnom stanju, odsutnosti svake boli i negativnih iskustava, nekoj vrsti medicinske nirvane potpomognute različitim lijekovima u kojoj će mu biti u psihološkom i emotivnom smislu svejedno prema bilo kakvim iskustvima koja doživljava. Otupljenost, tupost, ravnodušnost su oznake kulture analgetika jer suvremeni čovjek u misaonom okviru te kulture doživljava se kao bezosjećajno biće, biće potpune nirvane, biće čiji je cilj, svrha i smisao farmaceutska nirvana, psiho-somatska otupljenost prema njegovim životnim iskustvima, kako negativnim tako i pozitivnim.

Kultura analgetika prepoznaje žalost, radost, tugu, očaj, tjeskobu kao smetnje farmaceutskoj nirvani koje treba ne toliko liječiti, nego unaprijed spriječiti. Biti tjeskoban jedan dan u kulturi analgetika se već promatra kao simptom smetnje kojega treba liječiti. Biti radostan tri četiri dana za kulturu analgetika je već problem kojega treba spriječiti ako se češće pojavljuje, jer kulturu analgetika plaše kako tjeskobni tako i radosni pojedinci. Kultura analgetika ne poznaje čovjeka kao biće tjeskobe, radosti, tuge i straha, nego ga prepoznaje kao biće praznine ili biće duševne i psihološke svejednosti prema svijetu i stvarnosti. Tjeskoba, osjećaj nezadovoljstva, radost, i neraspoloženja prema kulturi analgetika mogu biti dopušteni samo u onoj mjeri ukoliko ne narušavaju ideju kulturne nirvane kojoj kultura analgetika teži.

Zabrinutost suvremenog čovjeka samo zbog jednog ili dva dana lošeg raspoloženja, tjeskobe i nezadovoljstva kako s njim sigurno nešto nije u redu pokazuje do koje je mjere kultura analgetika kao misaoni obrazac uspjela oblikovati suvremenog čovjeka. Još je zanimljiviji odnos kulture analgetika prema onim iskustvima za koje čovjek želi da traju, kao što su radost, sreća, zadovoljstvo. Kultura analgetika suvremenom čovjeku uvijek pred oči stavlja kako nakon radosti i zadovoljstva sigurno dolazi negativno iskustvo. Suvremeni čovjek više osjeća strah kad se raduje i kad je sretan, nego li kad je stvarno uronjen u određeno negativno životno iskustvo. Kultura analgetika je kultura straha od radosti i zadovoljstva.

To je kultura stalnog osjećaja tjeskobe i nelagode pred dobrim životnim iskustvima zato i ističe da je za suvremenog čovjeka nabolje da umrtvi samog sebe jer na taj način čovjek dostiže vlastitu nirvanu pred radošću i pred tjeskobom, stanje apsolutne svejednosti, a to se, kako kultura analgetika tvrdi, postiže prije svega medicinskom nirvanom, stalnim uzimanjem lijekova kako bi se stanje svejednosti održalo u maksimumu. Princip kulture analgetika je malčice drugačiji od utilitarističkog i glasi maksimalna svejednost prema pozitivnim i negativnim životnim iskustvima za maksimalan broj ljudi, odnosno maksimum nirvane za cjelokupno čovječanstvo.

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O majci

Neugodan je i težak osjećaj kada vam jave kako vam je majka umrla. Neugodan je osjećaj jer je to ipak vaša majka, ali je još neugodniji i stid vas je jer ste je se sjetili kad su vam javili da je umrla i da joj trebate poći na sprovod. Progoni vas vrijeme koje ste trebali imati s njom, ali niste; uvijek vam je nešto drugo bilo važno.

Progoni vas lakoća s kojom ste sebe tješili riječima: ima vremena vidjet ćemo se, posjetit ću je. Progoni vas prebacivanje odgovornosti za nju na braću, sestre, doktore, medicinske sestre. Progoni vas što niste bili u dobrim odnosima s njom, što ste je smatrali teškom i čangrizavom staricom.

Sad kada je više nema, voljeli biste tu čangrizavu staricu zagrliti, željeli biste da se ta nemoćna, čangrizava starica izgalami na vas. Voljeli biste da – iako već pomalo izgubljena pamćenja – dodirne vaše lice, kosu i prepozna vas. Nema veze što će vas zaboraviti čim iziđete iz bolničke sobe. Sad biste voljeli doživjeti sve ono što kod nje niste podnosili, niste tolerirali od čega ste bježali, njezinu samoživost, dug jezik, povremenu zlobu, batine, tvrdoglavost.

Voljeli biste da se sada kada je nema u onome u čemu je bila loša majka pred vama pojavi i sve to učini. Sad biste voljeli da bude nezainteresirana za vas, da vas zapostavlja, da ne obraća pažnju, sad bi joj sve to oprostili iako to što bi vam učinila nije baš uvijek bilo dobro i fer s njezine strane. Bez obzira, samo da vam je čuti njezin osuđujući glas, njezinu kritiku, njezin šamar, njezinu viku, njezino nezadovoljstvo, njezinu ljutnju i bijes. Sad kad je nema voljeli biste da vas ta starica, kako je inače radila dok ste bili mali utješi, pomiluje po kosi, uzme vas za ruku, poljubi vas.

Dok se spremate na sprovod svojoj majci o čemu razmišljate? Razmišljate o svemu dokle vaše pamćenje može ići natrag, do prvog sjećanja na nju. Mislite na nju kako je izgledala dok je bila mlada, pokušavate dozvati u sjećanje njezin glas, njezine geste, miris njezine kose dok vas je nosila u naručju, dok vas je milovala i šaputala vam na uho, sine ili kćeri moja. Razmišljate o svojim prvim nestašlucima njezinim ozbiljnim upozorenjima, namrgođenim obrvama, a vi znate da vas cijelo vrijeme voli.

Razmišljate o svojim prvim poteškoćama i školskim problemima i njezinoj strpljivosti, pomoći, brizi oko vas. Razmišljate o odlasku na fakultet u drugi grad i njezinom pogledu ispunjenom suzama. Razmišljate o svom odlasku od kuće, izvan zemlje, njezinim rukama koje vas grle, njezinom glasu koji vas drhtavo i molećivo moli da se javite i da navratite kući jer će vas ona čekati kada dođete.

Razmišljate o njoj dok se nakon toliko godina vraćate majci, ali ovaj put ne da je vidite, da vas zagrli, da čujete njezin glas, da vam se raduje, nego da posljednji put vidite mrtvo tijelo, lice, oči i usta koje vas nikada više neće pogledati, zagrliti i reći vam sine ili kćeri. I to vas boli, boli vas jer ne razmišljate samo o svojoj majci, razmišljate o sebi.

Razmišljate kako ste mislili da vam je uvijek nešto branila, da vam nikada ništa nije dopuštala i da vas je držala u kući kao u zatvoru. Možda pomišljate da vas nikada nije dovoljno voljela, bila nježna prema vama. Razmišljate kako ste mislili da se uvijek protivila vašim planovima, odlukama i vašoj budućnosti. Ako je bila takva kakvom je zamišljate, zašto sada čeznete za njezinim zagrljajem, poljupcem, riječju, njezinim glasom, smijehom, kritikom, vikom, galamom, šamarom?

Razmišljate i o svojim isprikama zbog čega joj se niste javljali, niste komunicirali s njom, niste uzvraćali na njezine pozive da navratite kući, da je posjetite. Tješite se da niste jedini koji nije dugo vremena mislio ili mislila na majku, tješite se da ste bili daleko, niste imali vremena, nije bilo potrebe … Tješite se kako je sve imala i kako joj vi kao sin ili kćer zapravo niste toliko ni trebali, i kako joj je kad sve saberete ili oduzmete bilo lijepo i bez vas. Bilo bi vam kud i kamo lakše da imate priliku sve joj to reći o čemu sada mislite o svim svojim isprikama i propustima, ali nažalost prilika je nepovratno prošla i neće vam se ponovo ponuditi. Ne možete joj se ispričati jer nje više nema.

Konačno ste stigli na sprovod. Nijemo gledate sliku svoje majke iznad lijesa. Gledate te poznate oči koje su vas toliko puta nasmijale, ohrabrile i podigle. Gledate ta staračka usta koja su vas toliko puta poljubila, hvalila, kritizirala. Gledate te staračke ruke, ruke svoje majke koje su vas prve primile i podigle kad ste došli na ovaj svijet, koje su vas učile hodati, pazile na vas i pridizale vas kad biste padali. Skupilo vam se nešto u dubini vašega bića, nešto čemu ne znate razlog, čemu ne možete odgonetnuti uzroka, ali to nešto u vama budi osjećaj od čega vam se steže grlo, oči pune suzama i glas vam se gubi.

Je li to osuda samog ili same sebe zbog onoga što ste ili niste učinili za nju? Je li vas to osuđuje njezina ljubav, njezina žrtva, njezina bolest, starost i samoća kojima niste uzvratili? Što vam se događa i što je s vama dok plačete gledajući njezinu sliku i njezin lijes? To je vaš intimni susret s ljubavlju, ljubavlju koja vas je ljubila do samog kraja, ljubavlju koja vam se nadala, ljubavlju koja vas nije osuđivala jer niste došli, niste se javljali, ljubavlju koja vas je razumjela čak i onda kada vi niste nju razumjeli i na nju ste zaboravili.

To je vaš intimni susret s ljubavlju koju biste tako žarko željeli zagrliti, dodirnuti, tu sijedu kosu, naborano lice, istrošene i naborane ruke, čuti taj starački glas koji vam umorno šapuće „sine“ ili „kćeri“ … „dobro došli natrag“. Koja vam radosno šapuće „sine“ ili „kćeri ne osuđujem te, ne prigovaram ti, ne zamjerim ti, nisam povrijeđena, nisam ljuta, ne osjećam se izdano i ostavljeno, ne osjećam se zaboravljeno“. Tako biste željeli to čuti, zar ne? Ali oko vas je tišina, ne čujete glas, nema zagrljaja, nema dodira, nema poljupca.

I plačete, gorko svjesni veličine i snage njezine ljubavi, svjesni svojih stranputica, izdaja i zaboravljanja njezine ljubavi, plačete jer ste sjetili ponovo svoje majke tek kad su vam javili da je umrla i da trebate doći na sprovod, plačete jer ste sada svjesni da vremena više nema i da ga barem vi više nećete imati za susret sa svojom majkom. Stoga podsjećate one kojima su majke žive da ne zaborave na njih i da ih se barem nekad sjete i posjete ih, da i oni kao i vi ne bi plakali s gorčinom u sebi kada im jave da im je majka umrla i da trebaju doći majci na sprovod, svjesni da su trebali i morali svojoj majci dati više vremena, a ne poklanjati joj vrijeme kao na kapaljku.

U Sarajevu, 4. 6. 2017.

O. J.

Sve je uredu!

Rečenica koju bar jednom dnevno izgovorimo, osobito u trenutcima kada baš ništa nije uredu. Kada nam se svijet raspada, kada bismo plakali do zore, derali se s vrha planine, trčali u more od bijesa, psujući život i mrzeći sve ono što se baš na nas navalilo. Jednostavno dođu nekada takvi dani kada više ne želimo živjeti, kada nam život nema smisla, kada nam je svemu došao kraj. Ni jedan čovjek nije imun na to i nikada neće biti. Kao što je sreća normalna emocija, tako je i tuga sastavni dio života. I to moramo prihvatiti, prije ili kasnije. Dođu tako i dani kada nas neki vide u užasnom stanju i fizikom i psihičkom. Kada ne jedemo, ne pijemo, kada su nam oči natečene od suza, a glasa više nemamo. I još će nas uhvatiti takva tuga i stid što nas netko takve vidio. A u biti, sasvim je normalna stvar i pojava da nam se vrišti od boli, normalno je srce rasparati i pustiti svu onu paru koja nas guši. Normalno je imati potrebu za tugovanjem, osobito iz razloga kada je tuga posljedica unutarnjih previranja. I to na primjer previranja žene koja je na pragu tridesetih godina i kada u svojoj ne baš tako motivirajućoj i poticajnoj okolini sumira svoje uspjehe i padove.

Iako je čovjek samostalno biće, ono je najprije socijalno biće. Čovjek bez svoje okoline ne bi bio čovjek u punom smislu riječi. Ne bi pričao, družio se, ne bi mogao naučiti ništa iz iskustva drugih, nego bi sve sam morao prolaziti i možda nikad ne bi došao do stadija evolucije u kojem je sada.

Sada smo u vremenu kada je sve lako, brzo i efikasno, a sve tako teško, sporo i neefektivno.

Imamo mogućnost tako lako biti dostupni, pa tu je sva moguća današnja tehnologija, a opet nam je tako teško javiti se prvom rođaku. Tako je lako pritisnuti Enter, a opet tako sporo reagiramo. Za sve se premišljamo, sve važemo i nigdje ne stižemo. Sve nam je efikasno, a i sve je tako neefektivno.

Je li baš to razlog sve više nezadovoljstva među ljudima, je li baš moderno vrijeme krivac svemu? Je li moderno vrijeme krivac što su dečki sami, djevojke same, kada imamo sve više kredita, a sve manje stanova. Kako imamo sve više automobila, a sve manje suvozača? Je li moderno vrijeme krivo za to, samo to moderno vrijeme?

Često sam u prilici slušati kako nekomu nešto savršeno ide, a opet druga strana života je u takvom padu da niže ne može.

Možemo li kriviti vrijeme, doba, ljude zato što nismo u mogućnosti organizirati svoje vrijeme i krenuti u ispunjenje svojih snova?

Često na sve kažemo: „Sve je uredu!“. Mada u biti ništa nije i neće biti uredu dok svoj život ne uzmemo u svoje ruke i dok ne prestanemo kriviti druge zbog naših događaja i doživljaja.

Uzeti život u svoje ruke znači uhvatiti se koštac sa životom i pokušati gledati svoje željene putove i kao socijalno biće nastojati njima prohodati.

U djelu Tvrđava Meše Selimovića pronalazimo ove stihove:

Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me nitko ne krivi ni za što, lakše bi mi bilo kada bih mogao dokazivati kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena obrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje.

Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu uspostaviti nikakvu. Uspostavlja ju li je itko, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Je li moguće ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, ustvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno. I nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Možda i jest sve tuđe, možda ništa ne biramo i možda zbog toga i jest „Sve uredu“, ali nek’ naši snovi bar budu naši. I neka zbog toga ne bude „Sve uredu“, ali bar ćemo znati da smo pokušati odvojiti komad neba samo za sebe.

U Sarajevu, 24. 5. 2017.

B. K.