bijeg – Poptheo Web Portal

O bijegu i mašti

Pobjeći? Gdje? U idealno. Povrijeđeni ste odbijanjem vaše zaljubljenosti? Ništa lakše. Stvorite idealnog muškarca. Idealnu ženu. U njih se zaljubite. Oni mogu i hoće uzvratiti ljubav. Kada volite idealnog/idealnu, lakše vam je prebroditi stvarne koji vas odbacuju. Svijet je grub prema vama? Stvorite svoj svijet. Idealni svijet. Nitko vam ne može odrediti tko će u njemu živjeti i na koji način. Vi ste kreator vlastitog svijeta. U tom svijetu možete biti netko drugi. Junak. Princeza. Besmrtnik. Don Juan. Kleopatra. Filmski negativac ili zvijezda. Što god želite. Čine vam zlo? Stvorite svoj svijet. Ne mogu vam odrediti da zakoni stvarnog svijeta moraju postojati u vašem. Stvorite svoj svijet. Svijet dobra. I samo dobra. Trpite patnju? Stvorite svoj svijet. Svijet bez patnje. Ne mogu vam propisati da morate imati patnju u svom svijetu samo da bi ga drugi stavili na listu stvarnih i postojećih svjetova. Bojite se smrti? Stvorite svoj svijet. U njemu nitko ne umire. Vječno ste mladi. I vječni su oni do kojih vam je stalo. Ne mogu vas prisiliti da svoj svijet podredite zakonima smrti samo zato da bi ga službenim razumom proglasili stvarnim svijetom. Ako želite, možete imati svoj privatni svijet. Ako ste ga vi izgradili od temelja do vrha, od najvećeg grada do najmanjeg cvijeta, onda vi birate zakone koji će postojati u vašem svijetu. Zašto biste svoj svijet gradili prema modelu odbijanja, grubosti, zlobe stvarnoga svijeta? Niste li dovoljno snažni da za sebi izgradite svijet bez lošeg i deprimirajućeg? Gdje piše da ne smijete ružičastim pogledom izgraditi svoj svijet od najljepših i najsjajnijih boja? Tko vam je odredio da morate vjerovati kako je svijet isključivo crn ili siv? Niste li snažniji od crnih i sivih tonova koji u vama stvaraju neraspoloženje, strah i nesigurnost? Bit ćete proglašeni bjeguncem. Fantastom. Idealistom. Strašljivcem. Kukavicom. Zar je važno? Ako ste maštoviti i kreativni da stvorite svoj svijet, zašto bi vas pogađalo što vam govore natmureni pogledi i otrovne rečenice koje dolaze iz svijeta crnila i sivila? Svijet sivila i crnila i ne govori drugim jezikom nego jezikom otrova. Jezikom bolesti. Jezikom prljavštine. Niste obvezni govoriti tim jezikom. Imate svoj jezik. Svoje riječi i rečenice. Njima ste izgradili svoj idealni svijet. Pun je maštovitih boja, prekrasnih kreacija i dobrih ljudi. Vaš svijet se hrani dobrotom. Vi ga hranite jezikom ljubavi. Svom svijetu tepate kao novorođenčetu. Govorite mu o ljubavi. O tome koliko ga volite. I pomalo vaš mali bespomoćni svijet, baš kao i ljudsko biće, izrasta u snažan i moćan svijet kao što čovjek izrasta u snažnu i jaku osobu. Vođeni svojim svijetom, ne bojite se stvarnog svijeta. Više nemate straha. Niste nesigurni. Znate da niste idealist. Niste kukavica. Niste strašljivi. Niste bjegunac. Vi ste samo maštovita osoba. Nemojte se bojati. Ne pokušavajte sebe uvjeriti kako vaš idealni svijet ne postoji. Osvrnite se oko sebe jer toliko toga je nastalo zahvaljujući vašoj mašti. I mašti onih koji su vam slični. Nemojte izdati svoju maštu. Zanemarite i odbacite prigovore da je to bijeg. Ne bježite vi nigdje. Vi samo kratko odlazite u svoj savršeni svijet kako biste iz njega zagrabili od njegove ljepote, dobrote i mira i dali stvarnom svijetu njegov dio. Kako biste umanjili crnilo i sivilo. Umanjili patnju. Umanjili strah od smrti. Umanjili zlo. Trebaju vam zahvaliti. Oni koji vas vrijeđaju i ponižavaju zbog vaše maštovitosti i kreativnosti. Nisu svjesni koliko vas boli što od svog savršenog svijeta kojega ste s ljubavlju i dugo gradili otkidate da biste dali njihovom svijetu crnila, sivila, prljavštine i zlobe nešto od svog savršenog svijeta. Jer dajete djelić samog sebe. Koji je stvaran. Tako je nastalo sve. Tako je nastao stvarni svijet. Netko maštovit odricao se djelića savršenosti svoga idealnog svijeta kako bi ih ugradio u svijet u kojem sada svi živimo. Zapamtite. Niste bjegunac. Ne bježite. Vi ste graditelj. Tvorac. Maštajte. Stvarajte svoj idealni svijet. I ne budite sebični. Nešto od svoga savršenog svijeta darujte nama u stvarnom svijetu. Bez vaše mašte i bez vas, naš svijet bi se utopio u crnilu i sivilu.

U Sarajevu 4. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Konstantinos A | Dreamstime.com

O uspomeni

Ponekad se volimo vratiti. Što smo stariji, sve češće vraćamo se u ranije vrijeme. U mladost. U djetinjstvo. Kad se vratimo, pokušavamo dokučiti gdje smo se vratili. Je li prošlost prava ili smo se vratili u nešto što smo kroz život za sebe stvorili kako bi nam bilo lakše? Kao kad ostanemo sami i vratimo se u rodnu kuću i djetinjstvo. Rodna kuća i djetinjstvo ne moraju biti najsretnije i najugodnije razdoblje. Ali zato što više nemamo nikoga, stvorit ćemo ugodniju i topliju uspomenu na odrastanje nego je ono stvarno bilo.

Skloni smo stvaranju izmišljenih uspomena kada je život prema nama surov i bezobziran. Može se dogoditi s vremenom da cijela naša prošlost bude satkana od lažnih i izmišljenih uspomena. Toplih, ugodnih, ali svejedno uspomena koje se odnose na nešto što se nikad nije dogodilo. Što je čovjek usamljeniji, skloniji je izmišljanju prošlosti koja se u nekim momentima nikad nije dogodila jer nikada nije postojala sadašnjost koja je trebala postati prošlost. Čovjek će izmisliti uspomene i u njima ljude i događaje koji će samo u njegovoj izmišljenoj uspomeni biti onakvima kakvima ih on želi da budu. U stvarnosti su mogli biti ili drukčiji ili nisu ni postojali. Kada se čovjek vrati nakon nekoliko desetljeća na početak, ne može izbjeći da njegov sadašnji život utječe na njegove uspomene i način na koji sebe vidi u njima. Surovost života može čovjeka učiniti isuviše sentimentalnim, pa će stvoriti uspomene koje u sebi imaju puno više topline i dobrote nego je njegov život stvarno primao toplinu i dobrotu. Kao kada o hladnim i udaljenim ljudima koji su nekad bili dio njegovog života čovjek stvori uspomenu o toplim i dobrim ljudima punima nježnosti. Kao kada o nekom ružnom i neugodnom događaju čovjek stvori uspomenu koja taj događaj prikazuje u ljepšem svjetlu.

Uspomena je način kako se nositi sa sadašnjim životnim trenutkom ukoliko je taj trenutak loš, surov, hladan. Uspomena služi bježanju od takvog trenutka u prošlost. Uspomena je naš način kako se boriti sa sadašnjim životnim uvjetima i okolnostima. Skloni smo ne samo pamćenju stvarnih događaja i ljudi, još više smo skloniji stvaranju izmišljenih uspomena kako bi se lakše nosili sa životom. Bolestan čovjek rado se prisjeća mladosti i vremena zdravlja, kao što se usamljen čovjek rado prisjeća obiteljske kuće pune djece i života. Ono što čovjeku u sadašnjem trenutku nedostaje, o tome će čovjek prije ili kasnije stvoriti uspomenu koja mu treba da bi se mogao nositi s onim što proživljava. Naša sklonost stvaranju izmišljenih uspomena počiva u onom što jesmo i živimo sada. Tko je ostao bez ljubavi, može stvoriti uspomenu na ljubav koju je imao i učiniti uspomenu na ljubav puno nježnijom i plemenitijom od onoga kakva je ta ljubav stvarno bila. Nisu sve naše uspomene stvarne, neke su izmišljene za potrebe sadašnjeg života i onoga što proživljavamo. Izmišljene uspomene nisu beskorisne makar ponekad vode u krivom smjeru pretvarajući naše prošlosti i prošle odnose u nešto što se nikad nije ni dogodilo. One su tu u našim umovima potrebne da bismo ponekad mogli prihvatiti sadašnji trenutak života koji može biti za nas neugodan, težak, zahtjevan, neprihvatljiv.

Izmišljene uspomene na radosnu obiteljsku kuću, sretnije djetinjstvo, topliju ljubav, plemenitije prijateljstvo nisu slučajne. Mi ih izmišljamo i smišljamo s određenim ciljem. Da nam olakšaju egzistenciju kada više nema roditelja, kada smo nesretni, kada nemamo ljubavi, kada nemamo prijatelja. Tragično je kada čovjek ostane sam sa sobom bez igdje ikoga. Još bi bilo tragičnije za njega kada ne bi imao sposobnost ponekad izmisliti neku uspomenu i kradomice je progurati u svoje sjećanje kao nešto što se stvarno dogodilo. Na kraju krajeva, njemu samom je najvažnije da može živjeti od uspomena koje je izmislio, drugima je svejedno jesu li njegovo uspomene podsjetnik na nešto stvarno ili nisu. Uspomene ne izmišljamo radi drugih, nego radi sebe. Nama samima je najvažnije kako ćemo izgraditi uspomenu na roditeljsku kuću, djetinjstvo, odrastanje, ljubav. Drugi o tome ionako ne mogu ništa znati jer nemaju izbora osim vjerovati onomu što im o svojim uspomenama kažemo.

Izmišljanje uspomena čini se kao dopušteno laganje i varanje samog sebe. Ipak, kome bi trebalo naškoditi ako uljepšamo vlastitu prošlost dodajući joj više topline, više ljubavi, više radosti? Ne izmišljamo uspomene kako bismo mi bili plemenitiji i topliji. Izmišljamo ih kako bi nam prošlost bila prihvatljivija i smislenija. Kada dođemo predaleko u godinama, kao da prestane biti važno koje su uspomene prave, a koje smo sami stvorili. Najvažnije se čini da pomoću uspomena sadašnji životni trenutak i njegove okolnosti učinimo podnošljivijim i prihvatljivijim. Ako pri tom moramo izmisliti nove uspomene na vlastitu prošlost, zar će nam netko zamjeriti ili zar smo zli ako izmišljamo uspomene koje u sebi imaju puno više radosti i zadovoljstva? Nikome ne činimo zlo. I to što sami sebe varamo izmišljenim uspomenama kako bi sadašnji život bio smisleniji, ne izgleda kao krivo i loše.

Ako povremeno volimo pobjeći u svijet uspomena koje smo izmislili, u svijet sretnijeg djetinjstva, radosnije ljubavi, dubljeg prijateljstva kako bismo podnijeli sadašnji trenutak usamljenosti i zaboravljenosti, zar je to zlo koje nikada ne smijemo učiniti?

U Sarajevu 3. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O utopiji

Nije novost da smo ponekad frustrirani stvarnošću. Nezadovoljni ili nesretni što je ne možemo promijeniti. Ljuti što na nas utječe i onda kada je se barem na trenutak želimo osloboditi. Ponekad jer smo frustrirani stvarnošću i njezinim zahtjevima, stvaramo privatne utopije, naše male skrivene konstrukcije alternativne stvarnosti kreirajući stvarnost kakvom bismo je željeli. Naše male privatne utopije bijega nisu tako negativne kako drugi misle ili nas tako opisuju. Nismo bjegunci jer se ponekad sklonimo od stvarnosti u naše tajne privatne svjetove. Kroz naše male i svakodnevne utopije, kroz naša svakodnevna bježanja od stvarnosti svjesno ili nesvjesno utječemo i na našu životnu stvarnost i gole činjenice života. Naše privatne utopije dolaze iz stvarnosti koju živimo i kao što nam je stvarnost ponekad draga i privlačna, jednako su nam tako privlačne i drage naše utopije kojima sudjelujemo ne samo u stvaranju naših privatnih nepostojećih svjetova. Privatnim utopijama utječemo i na samu stvarnost u kojoj živimo.

Uvijek se nađe netko tko će reći da su utopije tlapnje i snovi koje nas odvlače od naših obveza prema stvarnosti, ali iza naših utopija ostaju stvarni tragovi. Često se govori kako je ljubav jedna od najvećih utopija, ali kada iza ljubavi između dvoje ostane dugotrajan brak, djeca, unučad, praunučad, nije li njihova ljubavna utopija izgradila stvarni svijet i donijela na svijet stvarne ljude? Naša privatna utopija može biti i konstruktivan bijeg od stvarnosti. Povući se iz stvarnosti na neko vrijeme u svoju utopiju i pomoću utopije stvoriti nešto što će ostaviti opipljiv trag u stvarnosti. Ako se pjesnik povlači u svoju privatnu utopiju mašte i slika, neće li u jednom trenutku njegova utopija roditi pjesničkim stihovima koji će biti vidljivi, čitljivi i mijenjati nas i naše osjećaje dok recitiramo? Svi mi tu i tamo povlačimo se od stvarnosti u svoju privatnu utopiju kako bismo stvorili nešto novo i drugačije što će utjecati na druge i na stvarnost.

Uslijed razmišljanja kako se prema svijetu i stvarnosti treba ponašati produktivno i iskoristiti njihove resurse, oslabila je i naša sposobnost bijega u privatnu utopiju koju smo za sebe stvorili ne samo da bismo pobjegli od stvarnosti, jer većina naših privatnih utopija nije bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da negdje u svojoj nutrini pronađemo nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. Tako se koristimo dvostrukom utopijom. Utopijom bijega i utopijom rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja. Utopijom bijega ne bježimo od stvarnosti, nego se nakratko povlačimo od svijeta kako bismo u sebi, u svom privatnom svijetu fantazija pronašli nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. U svoju privatnu utopiju se povlačimo onda kada je stvarnost okrnjena, oštećena, ranjena i u svojoj privatnoj utopiji tražimo ono čime ćemo izliječiti stvarnost. Kada smo povrijeđeni, odlazak u privatnu utopiju ne mora biti negativan bijeg od suočavanja s povredom. Odlazak u privatnu utopiju može biti i potraga za lijekom kojim želimo izliječiti otvorenu ranu kao kada se vraćamo u djetinjstvo kako bismo u nečijoj ljubavi i blizini pronašli lijek za hladnoću i ravnodušnost koju sada trpimo.

Za utopije se uvijek govorilo da su one fantazije neostvarene i nedosanjane budućnosti koju se uvijek sanja i traži. Ali utopije nisu samo pitanje budućnosti. Našim privatnim utopijama možemo rekonstruirati cijelu prošlost tako da iz nje uzmemo ono što će nam pomoći da se stabilno i čvrsto susretnemo s neugodnom ili opterećujućom stvarnošću. Povratkom u prošlost mi ne niječemo što se tamo zaista dogodilo, nego čak i u prošlosti unutar nje same kreiramo jedan utopijski svijet koji je bolji, plemenitiji i pravedniji kako bismo ono što ne možemo prihvatiti da nam se dogodilo prihvatimo i nadjačamo.

Kao kad se vraćamo u srednjoškolske dane. Susrećemo lica poznatih profesora i među njima i one koji nam nisu ostali u ugodnom sjećanju. Ali sada na fakultetu dok s teškim naporima polažemo ispite čak i oni profesori na koje ne mislimo s osjećajem zadovoljstva, odjednom postaju manje neugodni i njihova pojava postaje prihvatljivija. Na taj način naša privatna utopija rekonstruira našu prošlost i stvara jedan prošli utopijski svijet gdje su neugodni profesori sada ugodniji i prihvatljiviji. Cijela ta privatna utopija izgrađena je da bismo se mogli nositi sa stvarnošću polaganja zahtjevnih i teških ispita i možda još neugodnijih profesora i predavača na fakultetu. I kada fakultet prođe i nađemo se ponovo u stvarnosti koja nas opterećuje, od našeg fakultetskog života izgradit ćemo jedan prošli i novi utopijski svijet da pomoću njega utječemo na stvarnost koju sada živimo. Kao kada mladi liječnik prvi put izvodi zahtjevnu operaciju i prisjeća se zahtjevnog i strogog profesora anatomije. Ali sada tu pred puno zahtjevnijom stvarnošću gdje je u pitanju život ljudskog bića, privatna utopija djeluje umirujuće. Ona rekonstruira prošli svijet i neugodnog profesora kao nešto što i nije bilo tako zahtjevno i teško u odnosu na ono što se sada treba učiniti.

Naše privatne utopije kojima rekonstruiramo prošlost i unutar nje stvaramo svijet koji će nam pomoći da pobijedimo stvarnost ponekad opisujemo jednostavnom, ali znakovitom rečenicom: Kad samo mogao ono, ovo ću također moći učiniti… Ovdje posebno valja naglasiti ovaj dio Kad sam mogao ono… jer time se pokazuje kako nam je naša privatna utopija pomogla da rekonstruiramo prošlost i upotrijebimo je kao sredstvo svladavanja stvarnosti. Naše privatne utopije nisu toliko bježanje od stvarnosti koliko su rekonstrukcije prošlosti unutar koje gradimo i dodajemo elemente iz mašte kako bismo prošlost ne samo učinili podnošljivijom nego kako bismo je učinili mehanizmom i sredstvom da se možemo nositi i boriti sa stvarnošću.

Ono što je za političku utopiju budućnost, za naše privatne utopije to je sadašnjost. Svojim privatnim utopijama izgrađenima od konstrukcija i rekonstrukcija prošlosti želimo se nositi sa sadašnjošću koja je možebitno teška i nepodnošljiva tako što ćemo uvlačeći privatnu utopiju prošlosti u sadašnji trenutak pomoći sebi, ali i drugom. Kao kada se oprašta prijevara pa se prevareni vraća u prošlost i u prošlosti pomoću privatne utopije pronalazi razloge i motive da prijevaru oprosti tako što će se podsjećati samo na dobre i ugodne trenutke proživljene s drugim. Ne treba zanemarivati snagu naših privatnih utopija. Potrebne su nam i bez njih se stvarnost teško živi. Svi se mi prije ili kasnije poslužimo rekonstrukcijom prošlosti kako bismo podnijeli sadašnjost. Svi se mi – prije ili kasnije – poslužimo našom privatnom utopijom ne samo kako bismo pobjegli od stvarnosti nego još više kako bismo rekonstruirali prošlost i dodali joj neke nove motive nastale u našoj mašti koji će nam pomoći da ne ustuknemo pred teškoćama i problemima stvarnosti koju sada i ovdje živimo.

U Sarajevu, 22. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ankarb

O promjeni života

Ne možemo početi život iz početka jer ga ne možemo presjeći na međusobno odvojene i nepovezane živote. Ostajemo trajno obilježeni i označeni našim vlastitim životom. Volimo se pohvaliti kako počinjemo život iznova, ali nikada nećemo moći početi život iznova. Najdalje dokle dopire naša snaga jest promjena u životu, ali promjena u životu nije novi početak života. I sve što ide uz životne promjene poput olakšanja, slobode, novih planova i bilo čega što zovemo novim i uzbudljivim nisu novi početak niti življenje života iz početka. Kada uđemo u život više nikada nećemo moći biti na početku života. Iskustva života koja kroz vrijeme naberemo u sebi ne dopuštaju da vlastiti život izrežemo na komade koji ne pripadaju nikakvoj smislenoj cjelini. Život prije razvoda i nakon razvoda nije novi život niti život življen iz početka, nego promijenjen život i razvod ostaje dio života i podsjetnik na neuspjeh. Život prije bolesti i nakon bolesti nije novi život življen iz početka, nego promijenjen život i bolest ostaje dio života i prijetnja životu.

Promjene u životu kojima težimo nisu novi život i ne možemo dobiti novi život i novi početak. Sa svakom životnom promjenom mi nemamo na raspolaganju novi život, uvijek nam na raspolaganju ostaje jedan život i naš život. Jedan život i naš život izbrazdan je mnoštvom promjena, ali ga promjene ne mogu učiniti tuđim životom niti ga mi možemo dati drugom da više ne bude naš život. Što se dogodilo u životu, dogodilo se jednom i dogodilo se nama jer bolest se dogodila našem životu kao promjena, a ne nečijem drugom životu. I posljedice se događaju našem životu i događaju se nama, a ne drugom. Promijeniti život nikada neće biti identično želji životu iznova ili životu iz početka. Dobrodošle promjene života u starosti kako bi se bolje osjećali i bili zdraviji su potrebne i poželjne promjene. Ipak ove promjene neće nam dati mogućnost da se vratimo na početak života.

Promjene koje činimo u životu činimo jer vjerujemo da život može imati novi početak i da ga možemo početi iznova. Recimo, ljudi nakon razvoda, smrti, tragedije, stradanja vjeruju da počinju život iz početka ali nepovjerenje, strah, malodušnost i pesimizam ipak čovjeka smještaju u stvarnost gdje spoznaje da je promjena dobra, važna, korisna i velika, ali je promjena daleko od novog početka života. I ono što zovemo novim, uzbudljivim još uvijek je samo promjena, ali nije novi početak života. Bježimo u novu zemlju i novi grad da počnemo život iz početka i brzo otkrivamo da naš život i jedan život ostaju teret na našim ramenima. Teret je možda lakši s novom promjenom. Ostaje ipak istina da osjećamo teret koji nas pritišće unatoč dobrodošlim promjenama. Uvijek postoji mogućnost da izbjegnemo promjene u životu i moguće je pronaći ispriku za promjenu ili protiv nje. Ne postoji isprika i ne možemo tražiti od života da nam se ispriča i zabraniti mu da bude moj život i da bude jedan život. Kao sjenka koje se ne možemo otresti ni života se ne možemo otresti promjenom. U promjenama života mi tražimo mogućnost da život više ne bude moj i da ne bude jedan. Razmišljati tako znači željeti da ja više ne budem ja, nego netko drugi.

Kada mijenjamo život, želimo pobjeći od neminovnog. Želimo pobjeći od spoznaje da je život moj i da je život jedan. Kada želimo pobjeći od životnog neuspjeha, o kakvom god da je neuspjehu riječ, mijenjajući život pokušavamo život tako gledati da ne bude više moj život i da više to ne budem ja. Ljubavni i bračni brodolomi sa ozbiljnim posljedicama za ljude, obitelj i njihovu djecu uvijek traže radikalne promjene po mogućnosti da nakon brodoloma to više ne budem ja i da to više ne bude moj život. Nemoguće je pobjeći. Svugdje nas sustiže ta spoznaja da je to naš brodolom, naš neuspjeh, naša djeca, naša obitelj. I tako će ostati bez obzira na razloge. Uvijek će ostati u nama spoznaja da je to naš život, a ne život drugih. Razlozi mogu objasniti i pomoći razumjeti zašto se dogodilo, ali ne mogu ukloniti znanje da je to naš život.

Doći će promjene možda tako velike i duboke da ćemo misliti kako smo konačno počeli život iz početka i kako onaj život više nije moj i kako u onom životu to nisam bio ili bila ja. Promjene će opet prije ili kasnije ustuknuti pred neupitnim autoritetom života koji će svom snagom tražiti zadovoljštinu i optuživati kako je to moj život i ne mogu pobjeći od njega i kako će on uvijek ostati samo moj život i samo jedan život. I život će se podsmjehivati mojim promjenama i ideji kako je moguć nov život iz početka odvojen od života koji je možda nedavno završio neuspjehom i katastrofom. Život nam ne dopušta da ga režemo na dijelove koji ne pripadaju jedan drugom i život ne dopušta da ima protiv sebe život koji bi bio drugačiji od njega samog. Život je jako ljubomoran i on sebe smatra isključivo i apsolutno jednim i mojim životom i nikada neće pristati da ga se dijeli na živote jednake njemu. Život uvijek za sebe traži prvenstvo i prvo mjesto i neće pristati ni na šta manje od toga.

Život se neće protiviti promjenama, on će ih poticati i tražiti. Pri prvoj pomisli da bismo mogli od njega pobjeći i početi novi život koji će biti naš i jedan život će nas okovati i neće to dopustiti. Život nas neće zarobiti tako što će nam zabraniti da se krećemo, putujemo i bježimo. Život nas neće ni pokušati zarobiti na tako očit način. Život je isuviše mudar i previše je vidio i doživio da bi nas na tako jednostavan način spriječio. Život će nas pustiti da bježimo i da putujemo i da idemo kud želimo. Život će biti strpljiv s nama i život može godinama šutjeti i ne govoriti ništa. Kad pomislimo da smo promjenama uspjeli početi život iz početka, kad pomislimo da imamo život koji je naš i koji je jedan, ali je novi i nema nikakve povezanosti sa starim životom, tad će nas život lagano ubosti negdje gdje nas boli. Podsjetit će nas da nemamo novi život. Podsjetit će nas da je još tu i da je oduvijek tu. Podsjetit će nas da je on oduvijek i još uvijek moj život i jedan život. Neće nas podsjećati velikim gestama i velikim čudima. On će nas podsjećati malim bockanjima, probadanjima, ubadanjima po cijeloj našoj nutrini tek toliko da osjetimo da nas boli i tek toliko da primijetimo da nemamo novi život, nego imamo još uvijek samo njega. Tu i tamo ako se budemo opirali bolovima koji dopiru iz naše nutrine, pojačat će bol dozivajući nam u sjećanje slike u kojima ćemo jasno vidjeti da ga nismo pobijedili i da mu nismo pobjegli. Život ne voli previše one koji se mire s njim i prihvaćaju da je on moj život i jedan život. Životu je takav stanodavac kojega život nastanjuje pomalo dosadan. Život više voli one među nama koji uvijek mijenjaju život misleći da tako stvaraju novi život odvojen od njega.

Život je i cinik. On potiče sve naše promjene. Život nas sam najviše uvjerava da moramo praviti promjene i mijenati život. Život nam čak i laže da je moguć nov život, moj život i jedan život koji neće imati nikakvu povezanost s njim. I kada nas dovoljno umori od promjena, onda nam se pomalo cinično nasmije u lice znajući da nijednom promjenom nismo mogli pobjeći i stvoriti jedan novi i moj život daleko od njega. Kako se nositi s takvim cinikom i takvim lažovom koji sve zna o nama, ali nam ništa ne želi otkriti, nego nas svojski i uporno potiče na promjene znajući pri tom da će on uvijek ostati i biti moj život i jedan život i da ne mogu nikakvom promjenom stvoriti sebi novi život?

Sa životom se nosimo kao s neprijateljem za kojega znamo kako će završiti i za kojeg znamo što će se nama dogoditi ako mu se suprotstavimo. Nije nam život neprijatelj, ali nije li neprijateljstvo znati da promjena ne može stvoriti novi život i svejedno čovjeka ludo poticati na promjenu? Nije li to laganje? Ne smatra li nas život neprijateljima jer šutimo i znamo da promjenom nećemo pobjeći od njega, ali opet se trudimo i stalno mijenjamo? Između nas i života vlada prešutni dogovor koji ne dopušta da jedan na drugoga dignemo ruku i uništimo se. Znamo da nas život zavodi na to kako ćemo promjenom stvoriti novi život bez njega, a i život zna da to znamo, ali prešutno sudjelujemo u njegovoj igri i pravimo promjene. Između nas i života postoji oduvijek prešutni dogovor da oboje znamo sve jedno o drugom i to što se mijenjamo i to što nas život potiče na promjene dio su tog dogovora. Prešutno se slažemo kako nikada nećemo moći imati moj, jedan i nov život odvojen od ovoga života sada i prešutno se slažemo da nikada neće biti moguće.

Životnim promjenama produžujemo igru životu koju je život za nas smislio. Igru koju život rado igra i igru u kojoj možda život jedino istinski i uživa. Igru promjena u životu kojom nas život zavodi kako ćemo promjenom stvoriti jedan novi moj život koji će potpuno biti odsječen od sadašnjeg. Život zna da nas zavodi i mi znamo da nas zavodi. Igra se sastoji u tom znanju da nas život zavodi, ali i u tome da i mi znamo da je to zavođenje i da su životne promjene način kako nas život zavodi i volimo tu i tamo biti zavedeni životom. Igramo. Ponekad pobijedimo i promjenom iznenadimo život, ponekad izgubimo i promjena ojača poziciju života, dogodi se da bude neriješeno i stojimo u mjestu i mi i promjene i život.

Sve je dobro dok se igramo i dok nam se pruža mogućnost da igramo sa životom igru promjena i novog života. Najteže je za svakoga od nas i za one koje poznajemo kada igra prestane jer s prestankom igre prestaju promjene, prestaje život i prestajemo mi. Sve dok igramo živi smo. Kad igra prestane, tko zna možda igru nastavljamo s nekim Drugim? Volimo igrati igru promjena sa životom, zavoditi ga i pustiti mu da nas zavodi i zbog te igre ne bi se bunili kada bi se igra nastavila još malo kada promjene, život i mi prestanemo postojati ovdje među svim tim silnim igračima koji također kao i mi igraju se sa životom zavodeći ga i puštajući ga da ih zavede tom magičnom riječju promjena, iza koje se krije zavodljivi osmijeh života kao mog, jednog, ali apsolutno novog i nije nikakva tajna da svi volimo i pustimo da nas taj osmijeh s vremena na vrijeme osvoji i zavede.

U Sarajevu, 2. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O iščekivanjima

Čovjek ponekad bježi i njegovo bježanje je opravdano. Volimo pobjeći od gradske gužve negdje gdje je mirno, negdje pored jezera, negdje u predgrađe gdje imamo svoje dvorište i svoje zelenilo gdje se ne može parkirati svaki vozač koji slobodno mjesto samo jer je slobodno smatra parkingom. Instinktivno bježimo od opasnosti i sklanjamo se u zaštitu visokih zidova, haustora. Ponekad uz laž i ispriku o nemanju vremena ili imanju previše posla volimo pobjeći i od ljudi kako bismo imali vrijeme za sebe. Mogućnost bijega ponekad je spasonosna, potrebna i opravdana i tu nema ili ne bi trebalo biti posebnog srama jer tu i tamo želimo pobjeći. Mogućnost bijega je i važna kada je riječ o prošlosti i budućnosti. Nekad pobjegnemo u prošlost koristeći sjećanje i pamćenje. Nekad pobjegnemo u budućnost maštom i fantazijama.

Našem spasonosnom i opravdanom bježanju ponekad se ispriječi iščekivanje. Iščekivanje je nemogućnost i nesposobnost da bježimo u prošlost ili u budućnost, iščekivanje je nemogućnost bježanja, naš neprijatelj koji nam ne dopušta slobodu i osjećaj opuštenosti bježanja. Kada kao djeca učinimo neopodopštinu koja po svim pravilima roditeljske pedagogije zaslužuje određeno kažnjavanje (ponekad i batine) i kada su svi dokazi nesumnjivo upereni protiv nas, najteže je iščekivati da se sve završi. Onaj ponekad čudno dobar osjećaj nakon jezikove juhe ili čak i batina kada se u nama nutrina opusti je trenutak kada je iščekivanje dopustilo da konačno pobjegnemo. Pobjegnemo u prošlost kao kada sebi govorimo da jezikova juha nije bila tako strašna ili da batine koje smo dobili nisu bile ni približno bolne kako smo to sebi predstavili. Pobjegnemo u budućnost kao kada sebi govorimo da ćemo biti bolji i da to više nećemo učiniti.

U cijelom našem doživljaju najgore je iščekivanje da se to što se treba dogoditi već jednom dogodi i završi. Osjećaj grča koji prolazi kroz cijelo tijelo, osjećaj napetosti, nelagode kao da negdje u sebi nosimo kamen (ne možemo ni jesti ni piti čak ni koncentrirati se dok sve ne završi) je trenutak kada nas iščekivanje paralizira. Zato je iščekivanje nesposobnost i nemogućnost da pobjegnemo naprijed ili nazad, u budućnost ili prošlost jer paralizira našu sposobnost pamćenja i našu maštu i naše fantazije. Negativna iščekivanja poput onih bezazlenih i dječjih dok čekamo kaznu ili onih puno ozbiljnijih i sudbonosnijih dok čekamo da nam liječnik saopći vijest dok zabrinuto gleda nalaz pred našim očima koliko god u sebi nose negativno, na kraju uz svu nevolju koja idu uz njih su dobra. Dobra su zato jer imaju završetak i jer nas nakon svega iščekivanje pusti da bježimo kud želimo.

Bilo bi nepodnošljivo čekati beskonačno dugo da mama ili tata konačno izreknu kaznu bilo jezikom bilo nekim drugim pedagoškim sredstvom ili mjerom jer iščekivanje paralizira i zadržava nas u sadašnjem trenutku i ne da nam kretati se niti naprijed niti nazad. Iščekivanje zarobljuje bježanje i zato nam teško pada i teško se s njim nosimo. Jednako ako ne i teže jer smo već odrasli bilo bi nepodnošljivo beskonačno dugo čekati liječnika da nam saopći vijest o nalazu koji drži u rukama, radije tražimo da nam kaže da su vijesti jako loše samo da ne iščekujemo.

Ljudi griješe kada kažu da ih ubija čekanje. Ne ubija ih čekanje nego iščekivanje. Čekanje je kada znate o čemu se radi, samo čekate saopćenje već poznate vijesti. Kada nam otac ili majka saopće da ćemo dobiti batine, mi ne iščekujemo, nego čekamo. Čekati znači ništa drugo nego već znati što se ima i treba dogoditi, iščekivati znači ne znati što se ima dogoditi jer nam još nitko nije ništa saopćio. Kada nam liječnik javi da je nalaz negativan, sutra u bolnicu dolazimo i čekamo nalaz. Mi ne iščekujemo nalaz jer već znamo da je negativan, nego samo čekamo da ga preuzmemo. Kada nam liječnik saopći da je nalaz stigao i da sutra trebamo doći na razgovor, onda je riječ o iščekivanju jer ne znamo kakav je nalaz, pozitivan ili negativan. Čekanje uvijek pretpostavlja znanje o onomu što čekamo. Iščekivanje uvijek pretpostavlja neznanje i skrivenost onoga što iščekujemo i uvijek je lakše čekati nego iščekivati jer čekanje dopušta da idemo naprijed ili nazad, iščekivanje ne dopušta ni jedno ni drugo.

Pacijent kome liječnik saopći negativan nalaz ima mogućnost bježanja u budućnost (nove terapije, novi lijekovi) i bježanja u prošlost (ohrabrujući postotci onih koji su se izborili sa sličnim ili istim simptomima), ali dok iščekuje zamrznut je u sadašnjosti i ne može se kretati, barem ne misaono, ni tamo ni ovamo. Zato iščekivanje paralizira ne u fizičkom smislu, iako se nekad i to zna dogoditi, nego prije svega u nutarnjem i umskom smislu. Iščekivanje je poput duhovne paralize nutarnjeg života, paraliza pamćenja, sjećanja i mašte. Dok ne prođe iščekivanje ne može se nigdje nego samo ostati u sadašnjem trenutku.

Kod negativnih iščekivanja želimo skratiti čekanje na najmanju moguću mjeru. Onaj osjećaj kada vam roditelj drži jezikovu juhu i kažete da biste radije da ste dobili malo batina i da vas pusti na miru. Ne želite i ne volite dugo čekati kada je riječ o negativnom iščekivanju, želite da se sve što prije obavi i završi kao što i pacijent želi da mu liječnik što prije saopći vijest o nalazu makar bio i negativan. Zato nas plaši kada bismo morali dugo iščekivati. Plaši nas ono negativno, onaj osjećaj stezanja u grlu dok čekamo i svjesni da ne možemo tako dugo živjeti nikako cijeli život u negativnom iščekivanju. Zato žurimo i trudimo se da se negativna iščekivanja dogode i odigraju što prije i prijeđu u čekanje.

Što je s pozitivnim ili dobrim iščekivanjem? Ako se prisjetite recimo kada ste prvi put čekali svoga momka ili curu nakon što je za vikend bio/bila kući i sad se vraća, kakav je bio osjećaj? Ako dublje zakopate u sebe sjetit ćete se da je to bilo iščekivanje koje vas nije paraliziralo, štoviše bježali ste u prošlost (prvi susret, upoznavanje, prva razmjena riječi, prvi dodir ruke), bježali ste u budućnost (završiti fakultet, možda brak, djeca), ali niste bili paralizirani. Mogli biste iščekivati i duže nego što treba. Ako autobus ili vlak ili avion kasni nekoliko minuta ili čak sati, nije vam teško. Uživate u tom dobrom iščekivanju pomalo i s osjećajem žalosti jer će prije ili kasnije autobus ući na peron, voz ući na stanicu, avion sletjeti na aerodrom. Kada je dobro iščekivanje u pitanju volimo produžiti čekanje kao da ne želimo da čekanje završi kao kad recimo upecate dobra i lagana pitanja na ispitu i znate da ste sve uradili kako treba. Ne želite da se odmah rezultati objave, radije uživate u valovima dobrog iščekivanja i tad je čekanje poput opijenosti nekakvim blaženim stanjem jer ne samo da znate što čekate, nego još više to što čekate je nešto dobro.

Na ovaj način naš se život njiše poput klatna između iščekivanja koja su negativna i loša i čija čekanja želimo skratiti i iščekivanja koja su dobra i čija čekanja želimo produžiti. Ljuljamo se na ljuljački života sretni kada nas dobro iščekivanje susretne i onda produžujemo čekanje koliko možemo tužni što moramo ipak jednom završiti s čekanjem. Ljuljamo se na ljuljački života zabrinuti i napeti kada nas negativno iščekivanje pogodi i onda žurimo što prije završiti s iščekivanjem i prijeći u negativno i loše čekanje. Ako je netko kao dijete bio na ljuljački, uvijek je najbolji dio onaj kada vas zaljuljaju i onda se nađete veoma visoko u zraku gurnuti naprijed visoko iznad svih i želite ostati gore u tom položaju još dugo. To je slika dobrih očekivanja i čekanja kojim to iščekivanje produžujemo i hranimo. Kada ste već skroz dole u silaznoj putanji skoro dodirujuću zemlju zabrinuti što ne vidite nazad a želite što prije naprijed u visinu, to je slika negativnih iščekivanja čije čekanje želimo što prije skratiti i sasjeći da ne traje predugo. Obolijevamo psihički i fizički od negativnih i loših iščekivanja dok nas dobra iščekivanja liječe i produžuju nam život. Negativna i loša iščekivanja su bolest, dobra iščekivanja su terapija i lijek.

Ponavljamo kako je najgore čekati. To nije istina. Čekanje je gotova stvar jer već znamo o čemu se radi. Istinito je kako je najgore iščekivati. Najgore je iščekivati jer ne znamo što iščekujemo. I naravno kad iščekujemo bilo negativno bilo dobro, oba iščekivanja moraju završiti. Za jedno želimo da ga sami okončamo što prije pa je iščekivanje negativno, mučno i nelagodno, a za drugo ne želimo da iščekivanje završi jer je dobro, ugodno, pruža užitak, ali svjesni da će iščekivanje prije ili kasnije morati prestati. I pacijent koji čeka da mu doktor saopći nalaz i mladić koji na stanici čeka na djevojku da dođe nalaze se u istom položaju samo na različitim stranama ljuljačke života. Prvi želi što prije prekinuti negativno iščekivanje, a drugi želi što više produžiti dobro iščekivanje. I svjesni su da ljuljačka života neće ostati cijelu vječnost u istom položaju jer ona se ljulja i uskoro će se zaljuljati na drugu stranu koliko se god njih dvojica trudili jedan da ubrza, a drugi da uspori iščekivanje.

Iščekivati je teško jer se njih dvojica nikada neće razumjeti jer jedan žuri da iščekivanje okonča, drugi hoće iščekivanje produžiti i teško je kad iščekujemo netko zlo, a netko dobro jer se tada ne možemo nikako razumjeti, a ne tako rijetko stojimo jedno pored drugog iščekujući upravo netko dobro, a netko zlo. I kao što pacijentu nije jasno zašto mladić ne žuri i produžuje iščekivanje i u tome uživa, tako mladiću nije jasno zašto pacijent žuri da iščekivanje okonča i mršti se na svako i najmanje produženje iščekivanja. Kao što ponekad ni nama samima nije jasno zašto se neki žurimo okončati iščekivanje što prije, a neki se svojski trudimo da iščekivanje produžimo kako bi barem još malčice trajalo. Nije uvijek pitanje naravi onoga koji iščekuje niti njegovog karaktera, njegove lijenosti, nestrpljivosti, žurbe, odugovlačenja. Ponekad nisu u pitanju ni ti ni ja ni to što smo ljudi bilo sličnih ili različitih karaktera i osobina.

U pitanju je samo iščekivanje i njegova narav i smisao jer nije isto iščekivati liječnički nalaz i djevojku u koju ste zaljubljeni i osjećamo da to nisu ista iščekivanja. I znamo da nije uvijek u nama problem. Problem je u iščekivanju i može se dogoditi da nalaz bude drugačiji od našeg negativnog iščekivanja kao što se može dogoditi da djevojka više nikad ne dođe na stanicu što je drugačije od našeg dobrog iščekivanja.

Zato je iščekivanje teško i zahtjevno jer ne znamo što iščekujemo koliko god bili sigurni i uvjereni da znamo i lakše je uvijek čekati nego iščekivati jer iščekivanje bez svršetka je mučenje koje zarobljava u sadašnjem trenutku i ne da nam da bježimo ni u prošlost ni u budućnost, a dobro je bez stida i srama priznati da je nekad bijeg jedino i sretno rješenje u datom trenutku od robovanja iščekivanju koje nas sputava i ne da nam da se sjećamo i da maštamo. Dok čekamo barem se možemo sjećati prošlosti ili maštati o budućnosti jer dok iščekujemo ponekad ne možemo ništa ni sjećati se niti maštati.

U Sarajevu, 28. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Hayati Kayhan

O nervozi

U svom romanu Glad norveški pisac Knut Hamsun u usta glavnog lika Andreasa Tangena (izmišljeno ime koje sebi glavni lik sam daje) stavlja sljedeću rečenicu: „Čim sam otvorio oči, stao sam, iz stare navike, misliti ima li išta što bi me danas moglo obradovati“. Cijeli roman, napisan u prvom licu, vrti se oko glavnog lika koji zbog fizičke gladi dolazi do različitih uvida o sebi, o ljudima, o svijetu oko sebe i često se radnja vrti oko velikih zadovoljstava u trenutku kada za svoj tekst koji objavi u novinama dobije nešto novca i može utažiti glad i velikih napada anksioznosti i straha kada cijeli dan ili danima nema prebijene pare i ništa nema za jesti. Nervoza koja prati glavnog lika Hamsunova romana je vrlo slična nervozi svakodnevnog čovjeka koju je Hamsun psihološki izuzetno oslikao i ona počinje kao i sve naše nervoze pitanjem koje Tangen izgovara ujutro kad se probudi uvučen u mrežu svojih napetosti i anksioznosti koju možemo opisati jednom riječju nervoza.

Nervoza, sudeći prema uvodnim mislima glavnog lika Hamsunovog romana, kao da se ne može ni opisati kao konkretan osjećaj nervoze u odnosu na konkretan događaj koji izaziva nervozu, nego je više riječ o apstraktnom strahu od nečega što bi se tek trebalo dogoditi iako ostaje nepoznato što je to što se ima dogoditi. Tako Hamsun nervozu kroz usta glavnog lika slika kao neodređen osjećaj straha od neodređene budućnosti i neodređenog nepoznatog. Nešto slično osjećaju kada se ujutro probudimo napeti oko nečega što bi se trebalo dogoditi, ali ne znamo što je to i kada će biti. Tako Hamsun kao jednu od oznaka nervoze kroz psihologiju glavnog lika Tangena ističe neodređenost, neodređeni strah, neodređenu budućnost.

Nervozi glavnog lika se osim neodređenog straha od nepoznatog dodaje i osjećaj odgađanja onoga što se prije ili kasnije mora dogoditi. To iskustvo odgađanja nužnoga ponekad možemo osjetiti kada recimo odgađamo izlazak na težak ispit od kojega ovisi cijela akademska godina iako prije ili kasnije to moramo učiniti ili potpuno odustati. To odgađanje kod Tangena, glavnog lika romana, manifestira se kroz dugotrajna izležavanja, razmišljanje bez želje da bilo što poduzme ili učini osim što produžava izležavanje. Odgađanje nužnoga kao dio procesa nervoze rađa i izuzetno različitim maštarijama i fantazijama koje su teško ili vrlo teško ostvarive u stvarnosti. Tako Tangen nesposoban zbog nervoze poduzeti bilo što, slomljen neodređenim strahom razvija izvanrednu maštariju da će jedan njegov tekst kad ga završi i napiše biti dovoljan da mu osigura slavu i lagodan život iako on u datom trenutku zapravo samo leži na krevetu i ne pomjera se. Ovom slikom Hamsun oslikava nervozu kao bijeg od stvarnosti, bijeg od obveze i bijeg od dužnosti, nešto slično što se događa i nama kada stvarne probleme koje treba riješiti odgađamo tako da maštamo o njihovom rješenju iako ništa konkretno ne planiramo poduzeti da ih riješimo.

Tangen ne samo da pati od nepoznatog straha, ne samo da pretjerano mašta u svojoj nervozi, nego Hamsun njegovom liku dodaje još dva elementa nervoze od kojih je jedan asocijalnost u odnosu na druge ljude. Tangen u svom kontaktu s drugim ljudima manifestira ogromnu količinu nervoze koja se pojavljuje kao asocijalnost, bijeg od ljudi i nesposobnost da se uspostavi kontakt s ljudima uslijed pretjeranih elemenata nervoze povezanih s njegovim socijalnim i društvenim statusom.

Konačno kao posljednji element nervoze javlja se odustajanje prije nego se uopće i pokušalo riješiti konkretan problem, tako Tangen u određenim situacijama i prije nego bi pokušao nešto riješiti i učiniti odustaje. Na neki način Knut Hamsun oslikava nervozu kao određeno stanje čovjekove psihe koja uključuje nekoliko međusobno povezanih elemenata: neodređenost, odgađanje, pretjerano maštanje ili fantaziranje, asocijalnost i odustajanje unaprijed. Ako pokušamo ove četiri stvari međusobno povezati u jednu cjelinu, nećemo pomisliti da je riječ o nervozi, ali nekakav jednostavan primjer nam može pomoći da vidimo o čemu Hamsun iako pisac izuzetno psihološki dobro primjećuje. Opet možemo uzeti primjer studenta i ispita od kojeg mu ovisi godina i upis u sljedeću i uzmimo također u obzir da student ne govori istinu ni svojim bližnjima ni svojim prijateljima o tom ispitu. Kao i Tangen glavni lik Hamsunova romana, nervoza uključuje i barem povremeno laganje.

Prvi element nervoze prema Hamsunu nije znojenje dlanova ili ispod pazuha ili lupanje srca. Prvi element nervoze je neodređenost, neodređeni strah od ispita ili profesora. Taj strah je neodređen jer student nije niti probao izići na ispit niti zna kako profesor ispituje, on zna ili čuje od drugih da je ispit težak, ali iskustvo težine ispita nema niti iskustvo strogoće profesora. Ali iskustvo koje nema u njemu stvara neodređeni strah od onoga što uopće ne zna kako stvarno izgleda kad se iskusi. Tako nervoza počinje kao neodređenost, neodređeni strah od onoga o čemu se nema iskustva.

Nakon toga slijedi odgađanje kao sljedeći element nervoze. Odgađanje ne mora biti u formi izležavanja kao kod glavnog lika Hamsunova romana. Odgađanje može biti u formi prebacivanja ispita u naredni ispitni period, u formi opravdanja kako nitko nije položio, u formi izlazaka vikendom i ostajanja do kasno uz ispriku kako se ne može učiti jer se često izlazi. U svakom ovom konkretnom potezu studenta koji izbjegava ispit na praktične načine prisutan je element nervoze kojega slijedeći Hamsunovo portretiranje možemo opisati kao odgađanje.

Pretjerano maštanje ili fantaziranje je sljedeći korak u procesu nervoze koje opet ne mora biti kao kod glavnog lika Andreasa Tangena o tekstu kojega će objaviti u novinama i postati slavan i zaraditi dovoljno da nikad više ne bude gladan. Pretjerano maštanje uslijed procesa nervoze može biti slično, recimo misliti kako ako položim ovaj ispit sve sam položio i svi će moji problemi time nestati, fantaziranje može ići i u nekim drugim pravcima kao što je razmišljanje o traženju posla, promijeni fakulteta, povratku kući.

Nakon fantaziranja slijedi sljedeći element nervoze, a to je povlačenje u sebe, asocijalnost, odvajanje od društva, ali ne uvijek nužno. Student čak može i izlaziti i družiti se prijateljima, kolegama, sudjelovati u nastavi, čak i polagati druge ispite, ali taj glavni ispit ga čini asocijalnim jer mu je stalno pred očima i u njegovoj glavi jer na taj način taj ispit postaje ogroman problem koji generira asocijalnost nekad čak i stvarno povlačenje i zatvaranje u sebe.

Konačno nakon neodređenosti, odgađanja, asocijalnosti dolazi odustajanje kao posljednji stadij nervoze u kojem se odustaje prije nego se uopće bilo što pokušalo. U konačnici student odustaje čak i od pokušaja da razmisli da proba naučiti i izići na ispit. Tako ne samo student, nego svi mi ponekad probudimo se ujutro nervozni pitajući se kao lik iz Hamsunova romana ima li išta danas dok otvaramo oči što bi nas moglo obradovati vrteći u svojoj glavi neki ogromni problem koji je pred nama, težak ispit, veliki dug, pitanje bolesti, pitanje braka, pitanje ljubavi.

Svi mi prolazimo kroz stadije nervoze koji su povezani u cjelinu, svi u jednom jedinom iskustvu prolazimo kroz neodređenost, pretjerano fantaziranje, odgađanje, asocijalnost i odustajanje nesvjesni ponekad da je riječ o nervozi. Lik Hamsunovog romana završava svoj put nervoze tako što se na kraju ukrcava na neki brod odlazeći iz grada nadajući se da će negdje drugo moći pronaći bolji život za sebe. Hamsun s tim i završava svoj roman kao da nervozi dodaje još jedan element ili nervozu izjednačuje s nečim, a to nešto bi se moglo opisati kao bijeg.

I nervoza svakoga od nas uz sve nabrojene elemente također uključuje bijeg od nečega ili nervoza jest zapravo bijeg od onoga s čime se neizbježno trebamo suočiti. Bilo kako bilo, Andreas Tangen glavni lik Hamsunova romana ostavlja otvorenim pitanjem je li na kraju nervoza oblik bježanja od problema ili je sama nervoza zapravo samo drugi naziv za bijeg od problema i života. Neki student koji je nervozan oko ispita oko kojega mu ovisi cijela akademska godina bi mogao možda ponešto i dodati Hamsunovom portretiranju nervoze i probati odgovoriti je li bijeg dio nervoze ili je nervoza samo drugi naziv za bijeg od onoga s čime se trebamo suočiti htjeli mi to ili ne.

Prema završetku romana Andreas Tangen se ne uspijeva suočiti sa sobom do samog kraja, ali Hamsun ostavlja u odlasku brodom prostor nade da je na nekom boljem mjestu i boljem životu Andreas Tangen svladao nervozu i prestao bježati, završio svoj tekst, postao slavan i prestao biti gladan.

Takav završetak možda nam i nije po volji, bilo bi nam draže da je još unutar stranica romana Hamsun opisao Andreasa Tangena kao pobjednika koji je svladao nervozu i konačno se uhvatio svog stvarnog života i problema, no Knut Hamsun kao da nama prepušta da svoje nervoze ili hranimo nadom da ćemo ih u nekoj budućnosti svladati ili da ih pokušamo svladati odmah i tako Hamsunovom romanu dadnemo sretniji završetak s likom koji je pobijedio nervozu, suočio se neizbježnim i nadvladao probleme ili nekom studentu koji već dugo odgađa neodgodivo ponudimo više i nade i hrabrosti da položi ispit kojega neprestano odgađa, ili bilo kome od nas tko nervozan ili nervozna odgađa sukob i borbu s nekim konkretnim i velikim životnim problemom odgađajući, maštajući, zatvarajući se u sebe i bježeći od drugih tražeći neki brod i luku s kojim bi poput Andreasa Tangena pokušao pobjeći od sebe i svog problema.

Pri tom ne treba zaboraviti da iako je možda Andreas Tangen donekle uspio pobjeći, svoju nervozu i sve one elemente nervoze ponio je sa sobom. Tako i mi čak i bježeći od konkretnog problema svoju nervozu nosimo sa sobom i nijedan brod na koji se ukrcamo i nijedna luka u koju uplovimo vjerojatno nas neće osloboditi nervoze i ponuditi puno sretniji završetak našeg životnog romana. Naša je prednost što za razliku od Andresa Tangena koji nije mogao birati završetak nego mu ga je dao pisac, mi ipak možemo i sami pišemo završetke vlastitih životnih romana i možda je nekad bolje umjesto bježanja i produžavanja nervoze prestati bježati i suočiti se s problemom koji nas prati i ne pušta nas na miru.

U Sarajevu, 6. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Marco Varro