Među različitim nagradama postoje i one koje se dodjeljuju određenim ljudima, piscima, redateljima kao što je recimo Alfred Hitchcock proglašen redateljem stoljeća. Među bolestima čovječanstva uz srčani udar i karcinom nagradu za najpoznatiju duhovno-psihološko-somatsku bolest zaslužuje depresija. Nevjerojatno veliki raspon simptoma ove bolesti od psiholoških smetnji poput nesanice pa do tjelesnih simptoma različite vrste čini da svatko od nas bez obzira bolujemo li od te bolesti ili ne posjeduje barem jedan ili više simptoma depresije.
Na kraju krajeva, tko od nas ne dolazi u stanje nervoze, napetosti, bezvoljnosti, ravnodušnosti, stanje napada panike, lupanja srca, osjećaja da će iznenada umrijeti, tjelesne slabosti i iscrpljenosti, kroničnog umora i onoga što se već uvriježilo kao medicinski poremećaj tzv. burnout sindrom, stanje potpune psihofizičke iscrpljenosti zbog posla. Prema ovoj listi, a ovo su na različite načine neki od simptoma depresije i anksioznosti (dva pojma koja ne idu jedno bez drugoga jer su visoko povezani) svi smo žrtve barem jednog, ako ne i više depresivnih i anksioznih simptoma bilo na kratke, bilo na duge staze. Uzroci depresije su toliko raznoliki da njihovo nabrajanje ili barem pokušaj nabrajanja iako ne mora biti osuđeno na propast nikada ne može biti konačno. Sa svakim novim danom i novim čovjekom rađaju se novi simptomi i novi uzroci depresije.
Iako je filozofija za veliki broj ljudi nepotrebna disciplina, nesposobna za bilo kakvu efektivnu zaradu novaca kao što to recimo mogu ekonomija, informatika, managment, itd., postoji jedan specifičan mogući simptom depresije koji je zanimljiv i o kojemu se ne može razmišljati ekonomski, informatički, nego filozofski. Taj simptom je simptom igre pitanja i odgovora, a tiče se jedne riječi koja se izriče kao zašto?
Ozbiljne životne situacije i drame pitaju zašto
Bilo koji čovjek bilo kada se mora naći jednom ili više puta u životnim okolnostima gdje će morati postaviti pitanje zašto. Postoje okolnosti gdje čovjeka neće zadovoljiti odgovor na pitanja kako, kada i gdje, nego isključivo čovjek pita zašto. Zašto je opasno pitanje i nije bezazleno. Ono izgleda kao i sva druga pitanja, ali određene životne situacije će nam relativno dobro pokazati da zašto nije bezazleno pitanje.
Njemački filozof Karl Jaspers govori o nečemu što naziva graničnim situacijama. Granična situacija je trenutak kada se morate pitati zašto htjeli to vi ili ne. Jaspers navodi nekoliko takvih situacija, a mi ćemo ovdje spomenuti tri: strah, krivnja i sram. Kada vas liječnik obavijesti da bolujete od neke bolesti, recimo vaš strah postaje granična situacija, i vi se pitate i postavljate to pitanje zašto? Ali to ne znači da ste zbog straha u depresiji, jer granična situacija u kojoj se nalazite, situacija bolesti traži od vas da se pitate zašto i to je situacija gdje se normalan čovjek i pita.
Kada smo krivi za nešto, neki veliki i težak prekršaj, zločin, neuspjeh, pitanje zašto nam se opet nametne. Kada se muž i žena razvedu, nastaje granična situacija krivnje, pitanja jesam li kriv ili kriva za neuspjeh? Ali to ne znači da ste u depresiji, nego granična situacija u kojoj se nalazite stavlja pred vas pitanje zašto. Ni u slučaju straha ili krivnje ne znači da ste depresivni ili bolesni i da nećete moći nastaviti sa svojim životom za koju godinu.
Kad se o nekome otkrije da je recimo donacije za nečiju operaciju potrošio za vlastiti užitak, javlja se ili bi se bar trebala javiti granična situacija, osjećaj sramote pred zajednicom i društvom gdje se postavlja pitanje prvo samom sebi zašto sam to učinio, ali i društvo također postavlja pitanje zašto si to učinio čime osjećaj sramote postaje jači i teži za izdržati. Ali to ne znači da ste depresivni i da niste sposobni ispraviti učinjenu nepravdu, i da vam društvo nikada neće oprostiti.
Međutim, u sva tri slučaja graničnih situacija pitanje zašto koje se samo nametne bez da ga se traži i poziva postaje neugodno i opasno pitanje. Iz razloga što kada se čovjek u bolesti pita o zašto, to ga pitanje razgoliti pred njim samim, pitajući se zašto čovjek shvaća koliko je slab, nemoćan, i koliki je pritisak na njemu da da smisao svojoj bolesti, a samo zato jer je postavio pitanje zašto.
Kada se čovjek razvede bez obzira na uzroke, pitanje zašto ga također razgoliti pred njim samim otkrivajući mu kako nije bio ni tako dobar, revan, vjeran, kako je mislio o sebi i naravno pitanje zašto ga ovdje podsjeća upravo na njegovu stranu koju želi prije svega od sebe sakriti. I u situaciji srama pitanje zašto opterećuje čovjeka, zašto sam to učinio.
Ono što je važno jest kako pitanje zašto kao simptom depresije ne nastaje u ovim graničnim situacijama ukoliko čovjek ima snage i volje za promjenu, ukoliko se ne boji samog sebe, i ukoliko ima podršku onih koji su mu najbliži. Obično ako uspješno izađe iz graničnih situacija, čovjek drugačije gleda na život, svijet i ljude oko sebe.
Svakodnevna životna rutina ne bi trebala non-stop pitati zašto
Normalan čovjek koji svaki dan ustaje i ide na posao ne postavlja si toliko pitanje zašto ustaje svako jutro, zašto svako jutro ide na posao, trpi gužvu. Uglavnom će čak i ako mu postavite pitanje zašto dati drugačiji odgovor poput recimo imam obitelj radim, jer im trebam. U svakom slučaju, čovjek koji nije depresivan nema potrebe pitati zašto za svaku situaciju u kojoj se nađe tijekom dana počevši od ustajanja, pa do lijeganja u krevet.
Ne želi se reći kako je čovjek nesposoban to pitanje postaviti, nego čovjek koji je zadovoljan rutinom i svakodnevnicom uz sve gužve, probleme, trke i frke na kraju dana zadovoljno odahne i ide na spavanje ne pitajući se zašto je morao danas sve to proći i zašto to mora ponovo ujutro.
Rutina i svakodnevnica ne postavljaju pitanje zašto, jer ni rutina ni svakodnevnica nisu granične situacije, nego normalne i svakodnevne situacije ljudskog života. S druge strane, pitanje zašto postaje zapravo simptom depresije onda kada čovjek od svakodnevnih životnih situacija stvara granične situacije.
Kada se ujutro probudi, postavlja si pitanje zašto moram ustati; kada treba na posao, postavlja si pitanje zašto moram ići na posao; kada zapne u gužvi, postavlja si pitanje zašto moram biti u gužvi i tako kroz cijeli dan, kroz tjedne i mjesece cijeli svoj normalni svakodnevni život i rutinu čovjek polako pretvara u graničnu situaciju bilo straha, krivnje ili srama iako za tim nema stvarno nikakve potrebe.
Kada se čovjek nađe u pravoj i ozbiljnoj životnoj situaciji kao što je bolest i strah, neuspjeh i krivnja, pitanje zašto obično čovjeka natjera da potraži dublji smisao i svojoj bolesti i svom neuspjehu, da potraži utjehu i spas u nečemu što će mu pomoći nositi se s graničnom situacijom.
Međutim, kada se pitate zašto ste upali u gužvu, zašto ujutro morate na posao, zašto se morate uopće probuditi, zašto danas moram uopće bilo što raditi, dovodimo se u situaciju da svakodnevni normalni život postaje za nas nekako i suviše ozbiljan, teret i granična situacija, a to ne može i ne treba biti barem ne uvijek.
U toj nemogućnosti da živimo rutinu na jedan normalan i svakodnevan način ne pitajući se uvijek zašto baš apsolutno moram danas sve od pranja zubi do oblačenja za posao nastaje veza između pitanja zašto i depresije gdje je zašto upravo simptom.
Umjesto zaključka
Razlika između depresivne osobe i ona koja to nije, bar kad je u pitanju riječ zašto, je u tome što osoba koja nije depresivna ne postavlja pitanje zašto svome svakodnevnom i rutinskom životu, nego tek u graničnim situacijama joj se nameće pitanje zašto i tek tu osoba počinje ozbiljno i razmišljati i promišljati.
S druge strane, depresivna osoba svoj svakodnevni rutinski život doživljava i živi kao granične situacije straha, krivnje i srama i neprestano se pita zašto u svakoj situaciji i za svaku sitnicu što je dovodi na jedan određeni način u stanje bezvoljnosti, ravnodušnosti, napetosti i straha, jer je za depresivnu osobu cijeli njezin život granična situacija i više nema u životu nikakve svakodnevne rutine zbog čega više ne može ni uživati u svakodnevnim sitnim radostima, kao što osoba koja nije depresivna bude oduševljena činjenicom da semafor na kojem obično čeka i do pola sata jutros nije čekala više od minute. Za depresivnu osobu i pola sata i pet minuta na semaforu su granične situacije napetosti, anksioznosti i nervoze.
Iako depresija ima različite simptome, i ovo svakako ne treba tretirati kao medicinski prilog njezinom istraživanju, liječenju i otkrivanju, ali na trenutak budimo na neki način svi filozofi i upitajmo se koliko često se pitamo pitanjem zašto, činimo li to zato što je normalno u graničnim situacijama naših života, ili – što je znak depresivnosti – se već ujutro pitamo zašto uopće moramo danas učiniti bilo što čak i ono najjednostavnije – ustati iz kreveta i tako kroz cijeli dan od doručka, semafora, posla, ručka, odlaska s posla, večere – non-stop pitati zašto?
Zašto nije bezazleno i bezopasno pitanje kako izgleda, ono može biti znak hrabrosti, nade i ustrajnosti ili simptom depresije ovisno o tome koliko se često i zbog čega pitamo. A za ovo pitanje smo svi – bez obzira na struku, titulu, dob, poziv, zanimanje i zvanje, dakle bez iznimke – zainteresirani.
U Sarajevu, 27. 6. 2017.
O. J.
