Gdje odlaze naše radosti kad nas više nema? Što je s našim svađama, sukobima, raspravama, optužbama? Kuda odlaze naša očekivanja i nade kad više nismo među ljudima? Ponekad dok čovjek putuje, naiđe na neko maleno i napušteno mjesto. Ostali su tragovi kuća, zidovi, prašnjavi puteljci i zapuštene njive. Ljudi koji su tu živjeli bili su kao i mi. Međusobno su komunicirali. Voljeli se. Sukobljavali. Borili se za komad života pod suncem. Brinuli u svojoj djeci. Zajednički se radovali rođenjima i zajednički tugovali zbog nečije smrti. Gdje su nestali njihovi susreti, druženja uz kavu, dovikivanja preko zida dvorišta, pozdravljanja, ogovaranja, humori i vicevi? Promatrati napušteno mjesto i misliti o ljudima koji su to nekoć živjeli. Nema više njih. Nema razgovora. Nema vike. Nema veselja. Nema prepirke. Nema čestitanja. Mislimo da je svijet oduvijek onakav kakim ga vidimo i doživljavamo dok živimo u svijetu. Nepojmljivo nam je da je svijet nekad bio drugačiji ili da neće biti isti u budućnosti. Stajati na ulazu u napušteno mjesto u kojem nitko ne živi pojačava osjećaj kako je povremeno besmisleno boriti se, prepirati, radovati se, mrziti. Svijetu koji nikada ne prolazi svejedno je što osjećamo, što proživljavamo i kako doživljavamo stvarnost oko sebe. Svijet neće zapamtiti naša očekivanja. Naše nade. Naše strahove. Ali ovo danas i sada ipak pripada nama, a ne svijetu koji nas zaboravlja. Od prošlog nemamo ništa, osim nostalgija i sjećanja. Od budućeg ne znamo što očekivati, osim nekih maglovitih nada i strahova. Život se živi u sjeni iskustva onih koji su prošlost. Onih koji su se trudili, mučili i borili oko svoga danas. O njima nitko više ne govori. Ne možemo se načuditi spoznaji da je pusto mjesto koje sada promatramo s ceste kroz prozor automobila nekad živjelo sudbinama, planovima i očekivanjima nekih prošlih i živih ljudi. Gdje je sve ono što su gradili, u što su ulagali, gdje su njihova razmišljanja, nadanja i strepnje? Pusto mjesto koje gledamo s ceste dok prolazimo podsjeća na krhkost i prolaznost svih naših napora, trudova i nastojanja. Jesu li ljudi koji su zauvijek otišli iz pustog i odavno nenaseljenog mjesta odnijeli sa sobom barem dio onoga ljudskog što ih je činilo ljudima? Ili je sve iza njih ostalo zakopano i zaboravljeno u pustoši napuštenih domova i pustih puteva? Hoće li naše nade, očekivanja, uspjesi, zadovoljstva, iskustva poći s nama kada se približimo trenutku da i mi postanemo dio napuštenog mjesta, kada budemo blizu da postanemo oni o kojima će netko drugi misliti tko su bili ovi ljudi i što li su oni očekivali od života? Kako su zamišljali svoj život?
Tjeskobno je živjeti s mišlju da naša unutarnja iskustva i ono od čega smo sazdani kao ljudsko biće ostane iza nas uz neku cestu, u nekoj pustoši kuda rijetko tko prođe. Da nas netko sažalijeva i žali što nismo sa sobom ponijeli ništa od svojih nada, očekivanja i radosti. Što je sve ostalo u nekoj ruševini koju će drugi sažalijevati kad je vide. Što je sve ostalo u nekoj grobnici koju nitko ne posjećuje. Svjesni smo da opipljive stvari ne daju biti prenešene iz ovog svijeta u neki drugi. Ali mi ne mislimo o njima kada želimo prenijeti sebe i ono što jesmo u neki novi i drugačiji život. Mislimo na sve ono što iznutra proživljavamo, što nas kroz vrijeme izgrađuje i čini ljudima. Mislimo na nadu. Očekivanje. Radost. Osjećaj ljubavi. Iskustvo sreće. Snove koje sanjamo. Strepnje koje nas prate. Iskustva kojih se plašimo. Sve ono što iznutra u sebi živimo i proživljavamo. Ide li to s nama u neki drugi život kada mjesto života postane pustara pored ceste? Osjećamo kako bi bilo pravedno prema nama da ponesemo sa sobom ono što smo proživjeli. Ono što nas je iznutra zauvijek obilježilo i označilo. Ono o čemu često mislimo i maštamo. Ono što se ne sastoji od opipljivog i dodirnog svijeta. Ono što se ne vidi. Što se ne čuje. Ne može se okusiti. Ne može se nanjušiti. Ali trajno živi u nama kao podsjetnik tko sam kao ljudsko biće. Bilo bi pravedno da naše nade, radosti, razgovori, veselja i žalosti koji se zajedno ulijevaju u jedinstvenu rijeku naše duše koja neprestano teče našim tijelom nastave teći i onda kada je iza nas kao podsjetnik da smo živjeli ostalo neko maleno napušteno mjesto pored ceste. Naš opipljivi svijet oduvijek je sklon propadanju i rastakanju. Ali naš nutarnji svijet bi mogao biti suprotan zakonu propadanja onoga što dodirujemo i što neumitno u našim rukama sazrijeva, stari i odlazi u prašinu i pustoš. Zato se toliko trsimo oko opipljivog i vidljivog svijeta jer se nadamo da će sve ono što taj svijet utisne u nas kao radost, sjećanje, iskustvo, žalost, veselje, razgovor, ljubav, nastaviti postojati zajedno s nama dugo nakon što naš opipljivi i vidljivi život postane samo pustara i napuštenost o kojoj više nitko ne razmišlja i ne misli, osim kada naglo skrene s glavne ceste i ugleda maleno i napušteno mjesto i zapita se: „Tko su bili svi ti ljudi koji su ovdje živjeli i tko je bio čovjek pored čije ruševne kuće prolazimo, čime se bavio, o čemu je razmišljao, kakvi su mu bili životni planovi, čemu se nadao, čega se plašio, je li ikada volio, je li mrzio? Gdje je taj čovjek sada? Živi li još uvijek on i sve ono što se kroz vrijeme utisnulo u njegovu dušu kao slika opipljivog i vidljivog čovjeka koja sada negdje drugo vječno proživljava svoje radosti, nade, veselja i razgovore s drugima“?
U Sarajevu 18. 7. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Mikhaylova
Komentari su zatvoreni.