..Samoća i usamljenost…

…Samoća je potreba. Usamljenost je bolest. Sam slušati valove. Sam gledati plavetnilo. Sam ponuditi lice i tijelo kiši i vodi. Sam hodati puteljkom. Sam nije usamljen. On čuje valove. On gleda plavetnilo. On osjeća kapi. On primjećuje puteljak. Usamljen ne čuje, ne vidi, ne osjeća, ne dodiruje, ne primjećuje. Val, nebo, rijeka, šuma trebaju samom. Od vremena do vremena sam ima potrebu za njima. Želi ih za sebe. Sam kroz njih pronalazi sebe. Sam prihvaća da i drugi ponekad trebaju biti sami. Ne zavidi im što valove, nebo, rijeku i šumu čuvaju za sebe. Usamljen ne čuje val, ne vidi plavetnilo, ne osjeća kap, ne primjećuje puteljak. Val, nebo, rijeka i šuma usamljenom ne pripadaju. Ne želi ih. Nema potrebu. Usamljen ne razumije same. Misli da su bolesni. Sami razumiju usamljenog. I žele pomoći. Probuditi u njemu potrebu i želju. Sam i usamljen su različiti. Usamljen nema potrebu za valom, plavetnilom, rijekom, dodirom, osjećajem. Sam nastoji u njemu probuditi potrebu. Izazvati želju. Potreba i želja razlikuju samog i usamljenog…

U Sarajevu 14. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: szemvik

O propuštenosti

Propuštenost se razotkriva kao neznanje i kašnjenje. O tome svjedoči česta rečenica: ne znaš šta si propustio/propustila. Neznanje i kašnjenje pripadaju svemu što propustimo u životu. Propuštenost ne možemo spoznati u sadašnjosti. O njoj ne znamo ništa u budućnosti. Osvrćući se na prošlost, otkrivaju nam se različiti oblici propuštenosti. Za neke propuštenosti smo zahvalni. Slučajem, pukom srećom ili nejasnom intuicijom propustili smo nešto zbog čega smo zahvalni životu ili nekoj providnosti. Kao kada čovjek propusti vožnju koja kasnije bude kobna za one koji su stigli na vrijeme. Za nekim propuštenostima čeznemo i tiho patimo. Opet slučajno, intuitivno na slijepo smo propustili nešto zbog čega smo spremni mrziti i život i prezirati providnost ili sudbinu. Kao kada čovjek propusti osobu i životne mogućnosti koje je mogao s njom ostvariti i to ne učini. Propuštenosti određuju donekle naš odnos prema životu i ljudima. Oni koji sebe uvjeravaju kako su sve u životu propustili rezignirani su, cinični i pesimistični i trude se u drugima upropastiti optimizam i entuzijazam prema životu i življenju. Oni koji su igrom sretnih zvijezda uspjeli ne propustiti najvažnije u životu radosni su, zadovoljni i potiču optimizam kod onih koji misle da su nešto važno propustili u životu. Propuštenost je veoma složen mehanizam i nemoguće ga je formulirati kao univerzalni zakon za sve nas, kao čudotvornu formulu koja se može upotrijebiti za svačiji pojedinačni život. Svaki čovjek i njegov osobni život imaju svoj zakon propuštenosti koji se ne može primijeniti na tuđi život. Ono što si ti propustio u životu, nekom drugom nikada nije bilo privlačno i važno. Ono što sam ja uspio na vrijeme ne propustiti, nego čvrsto zgrabiti rukama i nogama, nekom drugom je nevažno i nepotrebno i ne vidi zašto pobogu tolika strka i frka oko nečega tako nebitnog. Propuštenost je intimni, posve osobni odnos prema prošlosti, prošlim ljudima i događajima. Univerzalnost propuštenosti sadržana je u svijesti o kašnjenju i neznanju. Propuštamo različite stvari, događaje i ljude i u tom propuštanju smo posve osobni i intimni i teško će nas netko razumjeti zašto smo tako utučeni zbog propuštenog jer se drugom čini sporednim i površnim. Ali svi se slažemo u razmišljanju da smo nešto propustili jer nismo znali, kad samo saznali, bilo je izgleda kasno. Tako se propuštenost javlja kao dvostruko iskustvo. Kao univerzalno iskustvo neznanja i kašnjenja, ali koje se pokazuje u mom ili tvom posve privatnom životnom iskustvu. Ti si propustio svoju priliku, ja sam propustila svoju priliku. Ono što smo oboje propustili ne može se usporediti jer posve drugačije razmišljamo o tome što bi se u životu trebalo, a što se ne bi trebalo propustiti. Ujedinjuje nas iskustvo neznanja i kašnjenja i osvrta na prošlost. Oboje se slažemo da nismo znali i da je sada kasno pokušavati. I ne bismo znali da je tako da ne razmišljamo o prošlom. Tako nas neznanje, kašnjenje i prošlost čine dijelom općeg ljudskog iskustva o propuštenim životnim prilikama i mogućnostima. Dok privatno i intimno moje propušteno i tvoje propušteno kao da dolaze s dva različita i međusobno nerazumljiva svijeta. Ti si propustio brak i obitelj što se meni čini ne toliko važnim i potrebnim. Ti si propustila karijeru što se meni ne čini zanimljivim i privlačnim. Tako se propuštenost cijepa na dvoje. Na stvarnost i osjećaj. Privatno stvarno propuštamo prilike i mogućnosti. I tu teško dolazimo do zajedničkog jezika jer je propuštenost toliko privatna i moja da ju je nemoguće komunicirati nekom drugom, recimo tebi. Univerzalno osjećamo zajedno s tolikim drugima kako su neznanje i kašnjenje osobina svake spoznaje o onomu što je propušteno u životu. Univerzalno iskustvo propuštenosti pomaže nam uspostaviti međusobnu komunikaciju i razumijevanje jer oboje ponavljamo kako nismo znali što propuštamo i kako smo spoznali prekasno da nešto ozbiljnije i vidljivije promijenimo. Istovremeno smo prijatelji i stranci jedno drugom. Prijatelji jer nas duboko i neraskidivo povezuje osjećaj neznanja i kašnjenja u vezi onoga što smo propustili. Stranci jer se naše privatne propuštenosti odnose na ponekad međusobno suprotstavljene stvari koje su međusobno nepomirljive. Stoga kada kažemo jedno drugom ne znaš što si propustio/propustila, istovremeno lažemo i ne lažemo. Lažemo jer osjećaj neznanja i kašnjenja koji prati svaki veliki propust u životu jednako doživljavamo i znamo za njega. Oboje donekle znamo što smo propustili. Ne lažemo jer ono što je duboko moje i privatno propušteno često je drugačije i suprotstavljeno onom tvom intimnom i privatnom propuštenom i tu ponekad ne dostižemo do međusobnog razumijevanja. Ne znaš što si propustio/propustila bremenita je rečenica puna skrivenih i dubokih značenja. Njome istovremeno lažemo i govorimo istinu. Iskustvo propuštenosti izgleda svima nam je isto, ali što smo i koga smo propustili je ipak nešto drugačije, nerazumljivo i nejasno. Ali to nije razlog da se ne pokušamo sporazumjeti u onoj spoznaji da propuštenost u svakom od nas ostavlja dubok i stvaran osjećaj neznanja i kašnjenja i zato se savršeno razumijemo kada govorimo jedno drugom: Samo da sam znao/znala na vrijeme… Jer ovom rečenicom opisujemo iskustvo neznanja i kašnjenja koje razotkriva propuštenost bilo da smo zahvalni za propušteno, bili da nas boli i proganja. U ovome se često slažemo i ne suprotstavljamo jedno drugom. Ne znaš šta si propustio/propustila i samo da samo znao/znala na vrijeme dio su jednog te istog iskustva propuštenosti onoga u čemu se savršeno razumijemo i onoga u čemu smo još uvijek potpuni stranci jedno drugom.

U Sarajevu 26. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

PRIČA O NEPOSTOJANJU

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri…

U prostoriju uđe osoba u bijelom liječničkom mantilu. Sjede na metalnu stolicu preko puta. Preklopi ruke i položi ih na sivi stol. Podigne pogled i otvori sivu fasciklu. Ime – upita osoba u bijelom. Osoba Tri podbroj Jedan – odgovori glas. Boja očiju – nastavi osoba u bijelom. Neutralna – odvrati glas. Boja kose – osoba u bijelom spusti pogled. Neutralna – glas bezbojno odvrati. Datum rođenja – nastavi osoba u bijelom. Desete godine Razdoblja Diskriminacije – odvrati glas. Dob – upita. Šezdeseta godina Razdoblja Korektnosti – odvrati glas. Status partnerstva – nastavi. Postojeće – odvrati glas. Ime i prezime partnera – upita osoba u bijelom skidajući naočale. Osoba Dva podbroj Četiri – odvrati glas. Potomci – nastavi. Dva – odvrati glas. Potomak Pet podbroj Sedam i Potomak Dva podbroj Šest – odvrati glas. Zanimanje – upita. Otkrivač – bezbojno će glas. Osoba u bijelom mantilu zastane i podigne pogled. Čast mi je upoznati Otkrivača. Osoba Pet podbroj Tri – ispruži ruku. Osoba Tri Podbroj Jedan uzvrati stiskom. Radite gdje – upita vraćajući ruku da uzme olovku. Ured za Unutarnje Ideje i Misli, odsjek za rano otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora – odvrati Osoba Tri.

Ispričajte mi što se dogodilo sinoć – reče Osoba Pet. Hm – osoba Tri se nakašlje. Zaprimili smo informaciju od člana partnerske zajednice kako jedan partner pokazuje znakove Konfuznog Govora i kako opetovano odbija prihvatiti pomoć Ministarstva za Objektivan Govor kako bi se stanje popravilo. Partner Jedan je kroz nekoliko tjedana obavještavao Ministarstvo kako Partner Dva koristi pred Potomkom Pet i Potomkom Osam zabranjene riječi Konfuznog Govora poput muškarac, ženaotac, majka, sin, kćer, i kako se stanje Partnera Dva s vremenom pogoršalo do te mjere da je Partner Dva u naletu bijesa i ljutnje za sebe izjavio da je muškarac i sve to pred Potomcima Pet i Osam. Partner Dva je hospitaliziran i bit će podvrgnut liječenju od Konfuznog Govora, novom metodom koju je prošle godine odobrilo Ministarstvo Nediskriminacije. Računamo da će kroz nekoliko tjedana liječenja Partner Dva ponovno biti u stanju objektivnog i korektnog uma – mirno obrazloži Osoba Tri.

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri. Mislite nešto kao knjige, glazba, filmovi, predstave gdje se govori jezikom Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Da – kratko odvrati Osoba Tri. U kući nismo pronašli ništa sumnjivo, nikakav trag koji bi nas uputio na koji način i kako je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom – nastavi Osoba Tri. Osoba Pet nabora obrve i upitno pogleda prema Otkrivatelju. Kako mislite nikakav trag – upita i skine naočale i nagne se preko stola? Nema nikakvog traga na koji način je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom. Moguće da je riječ o autoimunom oboljenju, da je um Partnera Dva razvio neku bolest koja nam je nepoznata i da je Konfuzni Govor simptom te bolesti – mirno odgovori Osoba Tri.

Vi ste Otkrivatelji, vi morate znati sve, vi imate pristup informacijama, umovima, mislima, željama, vi morate sve znati i ništa vam ne smije promaknuti, vi ste zaduženi da se takve stvari ne događaju. Ministar Korektnosti bit će jako bijesan kada se ovo iznese na sastanku Odbora za zaštitu Nediskriminacije. Ovo je prvi zabilježeni slučaj koji vam je promaknuo. Zamislite samo gospodine Otkrivatelju koliko će biti potrebno vremena, rada i sredstava da se Partner Jedan i Potomci Pet i Osam vrate u stanje Prvobitne Korektnosti uma i koliko će psiholoških tretmana biti potrebno da ih se izliječi uključujući i korištenje lijekova – ljutio će Osoba Pet, ustajući bijesno od stola i bacajući sivu stolicu od debelo zatamnjeno staklo. Jedino objektivno i logično objašnjenje jest da je Partner Dva razvio neku vrstu čudne bolesti koju dosad nismo susreli i za koju trenutno nemamo adekvatnog tretmana – mirno će Osoba Tri. Da, izgleda da ste u pravu – reče Osoba Pet namještajući stolicu. Pokušavamo s različitim tretmanima od elektrošokova do nekih metoda mučenja, ali zasad nema velikog uspjeha. Partner Dva i dalje tvrdi da je on muškarac. Uzeli smo uzorak njegovog mozga i poslali na detaljnu analizu u Zavod za Podsvijest, možda se ispostavi da je riječ o nekom virusu ili patogenu koji se hrani zdravim stanicama mozga i ostavlja zaražene stanice koje se manifestiraju kao Konfuzni Govor. Mislimo da je u pitanju moždani udar, ali nismo otkrili nikakve ni najmanje promjene u rasporedu neurona i živčanih sinapsi u mozgu Partnera Dva. Sve se čini u najboljem redu što se tiče zdravlja, ali Partner Dva i dalje boluje od Konfuznog Govora. Znam, rečeno mi je već, zato sam i rekao da je Partner Dva na liječenju – mirno će Osoba Tri. Osoba Pet ustane. Ispruži ruku. Svejedno, hvala vam, bila je čast upoznati Otkrivatelja – razvuče usta u osmijeh. Osoba Tri prihvati stisak.

Dakle što se dogodilo, kakve imate informacije – ljutito će Ministar Korektnosti. Osoba Pet u bijelom mantilu se nakašlje i ukratko pročita izvještaj o slučaju Partnera Dva. Svi su zabrinuto slušali. Posebnu zabrinutost što se vidjelo na licima prisutnih izazvala je činjenica što Ured za Unutarnje Ideje i Misli i specijalni Odsjek za otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora nije otkrio bolest kod Partnera Dva, nego su tek nakon nekoliko tjedana i na poziv Partnera Jedan intervenirali. Nakon čitanja izvještaja, Ministar za Potomstvo istakao je važnost pojedinačnog rada s Potomkom Pet i Potomkom Osam u svrhu njihovog liječenja i promatranja radi mogućeg prenošenja zaraze Konfuznog Govora s Partnera Dva. U tu svrhu predložio je odmah da se za Potomka Pet i Potomka Osam osiguraju sredstva iz rezervi kako bi ih se liječilo posebnim pristupom i metodologijom iako je izrazio zabrinutost koju metodu i lijekove primijeniti s obzirom na težinu slučaja.

S kim ste razgovarali o slučaju Partnera Dva – upita Ministar za Kontrolu Rodne Ravnopravnosti? S Osobom Tri koja radi kao Otkrivatelj i koja je radila na slučaju Partnera Dva – odvrati Osoba Pet. I nije vam mogao reći kako je Partner Dva došao u kontakt sa bolešću Konfuznog Govora – nastavi Ministar? Prema njegovom shvaćanju moguće je da je riječ o autoimunoj bolesti koju je Partner Dva razvio i kako nije morao biti nužno u kontaktu sa zaraznim materijalima Konfuznog Govora poput knjiga, filmova, kazališnih predstava – odvrati Osoba Pet. Ali to je nemoguće, svi kontaminirani materijali su ili uništeni ili se strogo čuvaju u posebnom sefu u mom uredu, a ja sef nisam otvorio od trenutka kad je nekoliko kontaminiranih zaraznih predmeta u njega stavljeno – zabrinuto će Ministar Korektnosti. Na kraju krajeva, u sefu je par slika koje prikazuju osobe iz Razdoblja Diskriminacije i ništa više, na jednoj piše ovo je žena, a na jednoj od njih piše ovo je dječak s nekoliko loših ilustracija. To mi se ne čini dovoljno da bi netko razvio takvo patološko stanje kao što je to slučaj kod Partnera Dva – zamišljeno će Ministar.

Pred kraj sastanka dogovoreno je da se stanje Partnera Dva prati izbliza. Zabranjeno je s njim razgovarati i zabranjeno ga je posjećivati. Oni koji rade na njegovom liječenju obvezni su nositi odjela sa slušnom izolacijom kako se ne bi zarazili Konfuznim Govorom. Naređeno je da se Partner Dva prebaci u zvučno izoliranu prostoriju i da se njegove izjave snimaju i prate, ali dozvolu za slušanje njegovih izjava ima samo Ministar Korektnosti i sve izjave Partnera Dva moraju biti predane zapečaćene Ministru Korektnosti.

Osoba Tri, odnosno Otkrivatelj iziđe iz male sive prostorije sa zatamnjenim staklom. U hodniku susretne nekoliko osoba u sivim odijelima i nekoliko u bijelim mantilima. Na izlazu čuvar mu vrati njegove stvari. Sivi kaput, sivi šešir i sivi kišobran. Osoba Tri iziđe na svježi zrak. Okrene se i podigne pogled na natpis iznad velikih ulaznih staklenih vrata. Ministarstvo Korektnosti pisalo je velikim sjajnim i metalnim slovima boje srebra. Iziđe na ulicu i podigne ruku. Naiđe sivi taxi, vozač u sivim hlačama i majici sive boje upita za odredište. Siva ulica broj pet – mirno će Osoba Tri. Osoba Tri gledala je sive zgrade, automobile i ljude, sive bilboarde s različitim porukama. Na jednom bilboardu bili su Osoba Devet i Osoba Sedam, poznati glumci. Ispod njih je stajao slogan: Jednost u mnoštvu i mnoštvo u jednosti, budite dio novog svijeta korektnosti gdje smo svi jedno. Na drugom bilboardu ispod dvije bezbojne sive kugle pisalo je sličnost u različitosti i različitost u sličnosti. Nakon više od pola sata taxi stane pred kućom. Sve kuće u redu bile su iste, s istim izgledom, rasporedom i dvorištem.

Osoba Tri iziđe. Osvrne se oko sebe i pogleda niz ulicu. Jednaki auti, jednaki poštanski sandučići, jednaki nogostupi i ista visina trave u dvorištu. Osoba Tri uđe u kuću. Osoba Dva Podbroj Četiri sjedila je na stolici i zabrinuto gledala u slike koje su prolazile preko displaya malog kućnog tableta. Osoba Tri priđe i sjedne. Osoba Dva ga pogleda zabrinutim pogledom. Zar ništa niste mogli učiniti – upita Osoba Dva pokazujući mu sliku Partnera Dva kojega su vodili okovanog lisicama? Ispod slike je stajao veliki naslov glavnih dnevnih novina: Je li ovo naznaka apokalipse? Partner Dva upotrijebio riječ muškarac što je znak Konfuznog Govora!!! Naslov je nastavljao dalje: Ministarstvo Korektnosti izrazilo duboku zabrinutost slučajem koji je uzburkao Javnost i u priopćenju koje je potpisao Ministar Korektnosti obećalo bespoštednu borbu sa opakom bolešću i izrazilo sigurnost kako ostali građani ne trebaju strahovati, jer je zaraza pod kontrolom, a Partner Dva se dobro oporavlja. Nismo – mirno će Osoba Tri, i baci tablet na krevet. Neko vrijeme su sjedili šutke. Jednostavno nije bilo nikakvih znakova u mislima, idejama, samo je odjednom eksplodiralo – mirno će Osoba Tri. Osoba Dva ustane od stola i ode do vrata koja vode na terasu. Potomak Dva i Potomak Sedam bi se mogli naći u opasnosti ako se ne otkrije kako je do ovog došlo. Zamisli da netko od nas dvoje oboli od Konfuznog Govora i njih zarazi – zabrinuto će Osoba Dva. Znam ‒ mirno će Osoba Tri i ustane. Idem do kupatila pa na spavanje za danas mi je dosta – reče Osoba Tri i iziđe. Osoba Dva gledala je za njim.

Osoba Tri uđe u kupatilo. Zavuče ruku u unutarnji džep sivog kaputa. Izvuče neki predmet. Otrese prašinu s njega. Zrnca prašine ga natjeraju da se nakašlje. Je li sve u redu – čuo se glas Osobe Dva. Jest – glasno će Osoba Tri. Otvori korice i pročita naslov: Ljubav u Doba Kolere. Predmet je zaplijenio kod Partnera Dva prije nego su drugi Otkrivatelji došli. Sjedne pored umivaonika na pod i otvori prvu stranicu. Nekoliko sati kasnije Osoba Tri se uspravi s poda. Ne zna koliko je dugo bio na podu kupatila. Već je bila duboka noć. Upali malo svjetlo iznad noćnog ogledala i pogleda. Ime i prezime – Steve Hunt. Datum rođenja: 20 travnja, 2059. Spol – muškarac. Boja očiju – crna. Boja kose – sijeda. Zanimanje – profesor književnosti. Zaposlenje – Sveučilište Harold Robins – odsjek za srednjovjekovnu englesku književnost. Bračno stanje – oženjen. Supruga – Jane Hunt. Djeca – sin James i kćer Carrie. Steve otvori vrata i priđe vratima spavaće sobe. Jane je spavala dok su James i Carrie spavali na njegovoj strani. Steve se nasmiješi i nečujno zatvori vrata. Vrati se u kupatilo i pogleda svoj izraz. Osoba Tri ga je gledala hladno, bezbojno i mirno, ali Steve nije mogao izdržati više pogled Osobe Tri. Svijetlo u kupatilu se ugasi.

Nekoliko dana kasnije u dnevnim novinama se pojavila vijest kako je Osoba Tri – Otkrivatelj počinila svjesni odlazak u Nepostojanje vješanjem u kupatilu. Nije bilo nikakvih tragova ni znakova kod Osobe Tri da bi tako nešto učinila. U kupatilu nisu pronađeni nikakvi tragovi bolesti Konfuznog Govora čega su se mnogi bojali s obzirom da je Osoba Tri bila u kontaktu s Partnerom Dva tijekom njegova privođenja. Novine su pohvalile objektivnost i korektnost Osobe Dva Podbroj Četiri kao i hrabrost Potomka Dva i Potomka Sedam koji su nakon kraćeg pregleda u Ministarstvu Nediskriminacije pušteni na kućno liječenje kao potpuno zdravi.

Osoba Dva Podbroj Četiri priđe ogledalu. Iznenada se začu kucanje. Sve u redu – upita Potomak Sedam. Da – glasno i mirno će Osoba Dva. Osoba Dva ponovno skrene pogled prema ogledalu. Iz ogledala ju je gledala Jane Hunt, lijevom rukom sklanjala je kosu s čela i gledala bore oko očiju i lica dok je u desnoj ruci držala neki maleni prljavi predmet koji je ličio na neku starudiju nasumično spojenih papira. Tek kad je Osoba Dva prišla bliže ogledalu i pogledala oči vidjelo se da u ruci Jane Hunt drži knjigu na čijim je koricama pisalo Ljubav u doba kolere,  i da na unutarnjoj stranici piše: Za Jane od Stevea, svibanj 2079 najdražoj ženi i supruzi, smislu i svrsi moga života. Osoba Dva pogleda u ogledalo. Jane Hunt nije mogla izdržati pogled Osobe Dva. Susjed s druge strane ulice gledao je kroz prozor u svijetlo u kupatilu. Taman se spremio da ode provjeriti Osobu Dva i Potomke Pet i Sedam, kada se svijetlo u kupatilu odjednom ugasi i cijela ulica ponovno utonu u jednolični mrak.

 

U Sarajevu, 15. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Prvo lice množine

Je li čovjek individualno ili kolektivno biće? Premda ovo pitanje ne izgleda toliko bremenito na prvi pogled, valja se prisjetiti da je ono bilo jedno od centralnih spornih točki krvavih ideoloških sukoba 20. st.

Kapitalistička ideologija, osobito u svojoj liberalnoj inačici se bazira na uvjerenju da je čovjek individualno biće. Sam svoj gospodar i gazda, puno mu je toga dopušteno. Međutim, ovaj treba računati s tim da su i drugi isto tako slobodni, te da se i njima puno toga može i hoće. Na osnovu toga, na kraju se nekako došlo do onoga kako moraš od sviju naplatiti sve da bi mogao svima platiti sve. Da, to je sustav u kome je važno imati puno novca, jer bez toga te nema nigdje. Svejedno, želiš li biti lijep ili samo zdrav, i jedno i drugo ozbiljno košta, jer ljudi cijene sebe i svoj rad, pa izvoli…  I osobne relacije se odvijaju također pod monetarnom sjenom. Kako reče jedan prijatelj iz Amerike: „Ovdje sve ima svoju cijenu i rok trajanja!“

Dakle, kapitalizam je potpuno drugačije uređenje od recimo komunizma, odnosno, real-socijalizma i njihovih marksističkih osnova. Ovdje se čovjek u osnovi ne promišlja kao pojedinac, nego kao dio šireg društvenog kolektiva. Danas je većina suglasna kako je bilo nešto jako pozitivno u toj okvirnoj socijalnoj jednakosti, gdje je svatko imao nekakav posao i stan i skoro svatko nekakav auto, te gdje si mogao slobodno računati da ćeš steći mirovinu na prvom radnom mjestu koje si u životu dobio. Međutim, mnogi kao da zaboravljaju kako se u tom sustavu moglo dobiti 5 godina zatvora zbog najobičnijeg vica. Čak, nisi ga morao ni ispričati… bilo je dovoljno da se nasmiješ dok netko drugi priča… Upravo, jer čovjek ovdje nije pojedinac, nego dio kolektiva, od njega se najozbiljnije očekivalo da se odrekne svojih mišljenja i stavova ukoliko ovi osjetnije odstupaju od doktrine kolektiva.

I je li čovjek na kraju individualno ili kolektivno biće? Pa puno je dokaza da je on to i jedno, i drugo. Kad smo već kod ideoloških razmirica, nije nimalo slučajno da danas kao najbolja mjesta za život (službeno) važe zemlje poput Norveške, Finske, Austrije… a to su upravo zemlje svojevrsnog „socijalnog kapitalizma“. S jedne strane, tržištem ravnaju liberalno-kapitalistički zakoni, no s druge strane, u ovim zemljama postoji i izuzetno nježna i čovjeku posvećena socijalna politika.

Slika 1: Koncept timskog rada kao puta do uspjeha. Izvor: 123rf.com

Bez čovjeka nema čovjeka

Sami dolazimo na ovaj svijet, sami s njega odlazimo. Također, individualna odgovornost je uvijek teža od one kolektivne. Međutim, nikad se ne smije zaboraviti, a kao da se zaboravlja, da ljudi postajemo isključivo po drugim ljudima, uključujući tu već onu biološku dimenziju, ali i svaku drugu. Čovjek ne može sam sebe roditi, a kad se i rodi potpuno je bespomoćan. I ne samo da je bespomoćan nego i smeta… Potrebno je puno brige, truda, ljubavi, ali također i vještine i znanja da bi se dobio jedan jedini dobar, pametan i zreo čovjek.

Da, ovo se lako zaboravlja, osobito onda kad se pokušavamo promijeniti sami od sebe. Kako postajemo ljudi po drugima, isto tako, nešto drugačiji ljudi opet možemo postati isključivo po drugima. Niti je moguće neko ozbiljnije bavljenje sportom bez osobe trenera, niti je moguća neka validna psihoterapija bez osobe psihoterapeuta, niti je moguća normalna duhovnost bez duhovnog vodstva.

Često nam se učini da možemo tako nešto važno i epohalno ostvariti i bez tuđe pomoći. To nam se događa jer nas zarazi neka ideja. No, ideje i jesu neka vrlo čudna „zarazna“ bića. One inficiraju čovjeka na način da ih on može širiti dalje, ali ne na način da bi mu u nečemu puno pomogle, jer ideje nisu tu u konačnici radi nas, nego radi samih sebe. Naravno, ovo izričemo isključivo pod pretpostavkom eventualne točnosti teorije o memovima – informacijskim genima (eng. meme). No, bilo kako bilo, moglo bi se reći da u konačnici ničega ljudskog mimo čovjeka nema, tj. mimo ljudi, a sve ostalo je manje ili više ideologija.

Šupljikavi čovjek i „mi“ perspektiva

Nije lako čovjeku biti svjestan svojim mana, jer samim manama to očito nije niti najmanje važno. One su tu, bili mi toga svjesni ili ne. Tko ih negira, svejedno će ga sustići s nesvjesne razine. Štoviše, tad su najmoćnije. One našu negaciju doživljavaju kao vlastitu afirmaciju. Čovjek se boji takvih priznanja već stoga što su takva priznanja za njega obično stresna i emotivno teška, a samo priznanje pokatkada može učiniti to da se mana čini i znatno većom nego što jest. Zapravo, potrebno je jako puno vremena u životu da dođemo na tu razinu da smo ih svjesni na objektivan, razuman i smiren način. Naravno, to važi i za ono drugo, za sve naše vrline i dobre potencijale. Ovdje ciljamo na objektivnu sliku o samome sebi. Svakako, upitno je koliko čovjek u konačnici može biti objektivan na ovaj način, ali svejedno, čak i u neznanju postoje sasvim različite razine. Ima ono plemenito učeno neznanje (docta ignorantia – iliti „znam da ne znam“), a ima i ono potpuno, pejorativno da se izrazimo „idiotsko“ neznanje koje je uvjereno da sve zna premda i dalje ništa ne zna.

Na što ovdje ustvari ciljamo? Pa objektivna slika o samome sebi je uobičajeno jedna šupljikava slika o samome sebi. Na kraju, a baš nekako na tragu analogije entis dolazimo do te veze velike sličnosti, uz istovremenu različitost među svim ljudima. Usudio bih se reći da smo svi mi u nekim aspektima života vrlo pametni mudri, baš kao što smo u nekim drugim glupi ludi. Također, svi smo u nekim područjima smioni hrabri, kao što s druge strane možemo razaznati vlastitu kukavnost i bojazan. Isto tako, može se prepoznati kako smo svi u nekim aspektima vrlo konzervativni i tradicionalni, a u nekim drugim opet moderni liberalni itd. E sad, jedino pitanje ostaje: tko, što, kako i u čemu? Odnosno, i na primjer, na mjesto jedne moje mane često dolazi nečija tuđa vrlina, ali i obratno…

Životno iskustvo nas neminovno utvrđuje u onoj svijesti kako „nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Također, to će nas dovoditi do jedne nove „mi“ perspektive, ne one stihijske i kolektivističke, nego humane i nadopunjujuće.

Nastavit će se …

 

U Sarajevu, 28. 7. 2017.

M. B.

O vjerničkoj autentičnosti, vjerničkoj gladi i cinizmu kao grobaru vjere

Koga nazivamo autentičnim? Što znači biti autentičan u određenom području života?  Nazvat ćemo nekoga autentičnim onda kada recimo živi u skladu sa svojim karakterom, izborom i idejama. Sportaša ćemo nazvat autentičnim jer sve svoje snage i napore ulaže da postigne nešto u sportu kojim se bavi. Čini se neobično govoriti o autentičnom sportašu, autentičnom liječniku ili autentičnom glumcu, ali i oni su na neki način autentični ukoliko su predani svome poslu svojim idealima.

Koga nazivamo autentičnim? Što znači biti autentičan u određenom području života?  Nazvat ćemo nekoga autentičnim onda kada recimo živi u skladu sa svojim karakterom, izborom i idejama. Sportaša ćemo nazvat autentičnim jer sve svoje snage i napore ulaže da postigne nešto u sportu kojim se bavi. Čini se neobično govoriti o autentičnom sportašu, autentičnom liječniku ili autentičnom glumcu, ali i oni su na neki način autentični ukoliko su predani svome poslu svojim idealima.

Najviše se govori o autentičnom vjerniku, nekome čija autentičnost ovisi o njegovom načinu života i njegovu odnosu prema Bogu o kojem govori. Nikada nismo pokušali možda razmišljati da biti i živjeti autentičnim vjerničkim životom ima isuviše nejasnih i zloupotrebljenih načina shvaćanja što znači biti autentičan vjernik, zbog čega često biti autentičan vjernik izaziva više problema i spoticanja, nego rješenja i obraćenja drugih.  Jedan od žalosnih oblika zloupotrebe toga što je autentičan vjernički život i što je autentičan vjernik jesu prilagodljiva autentičnost i cinizam.

Prilagodljiva autentičnost i njezina zloupotreba

Nešto ili nekoga prilagoditi obično znači nešto ili nekoga usmjeriti ili formirati ili naučiti tako da odgovara nama ili našim željama. I to nije nešto što uvijek treba gledati loše i negativno. Kada neki glazbenik, kojega možemo nazvati autentičnim jer je predan potpuno svome poslu, zanimanju i radu, recimo nekog mladog glazbenika poduči i nastoji ga usmjeriti i formirati tako da bude bolji i od samog učitelja i to postane, možemo reći da je uspio od mladog glazbenika napraviti autentičnog glazbenika u pozitivnom smislu, koji je nadvisio i nadmašio svoga glazbenog učitelja.

Ako je učitelj sposoban radovati se i uživati u tome da ga je učenik nadvisio u autentičnom izvođenju i bavljenju glazbom, onda zaista možemo reći da je učitelj ne samo prilagodio učenika sebi nego ga je tako prilagodio da je ovaj postao još bolji od njega u glazbi. Na taj način i sam učitelj postiže te produbljuje vlastitu autentičnost kroz svoga učenika.

Naravno moglo se dogoditi da je učitelj bio takav da nije htio da njegov učenik bude bolji, sposobniji i jači od njega u glazbi, pa ga prilagoditi sebi na taj način da učenik nikada ne smije biti bolji i sposobniji od svoga učitelja, iako je recimo učenik bio i imao sve kvalitete i odlike nekoga tko je mogao biti bolji od svoga glazbenog učitelja. Na taj način učitelj gubi svoju autentičnost.

Kada čovjek nije spreman priznati da je netko koga odgaja bolji i sposobniji od njega i kada nije spreman nekoga tako odgajati ili barem usmjeriti da se razvija i bude bolji od njega, nastupa zloupotreba autentičnosti jer čovjek se svim silama trudi nekoga prilagoditi isključivo sebi i potpuno zaboravlja i ostavlja po strani autentičnost kao ideal i ono što se treba zapravo na kraju postići, a to je biti u slučaju primjera učitelja glazbe i njegovog učenika, autentičan glazbenik do samog kraja pod cijenu da će učenik nadmašiti učitelja, ali će time i on postati autentičan zahvaljujući autentičnom učitelju. To je nešto poput principa, autentičan stvara i rađa autentičnog, obrnuto kad ga ne stvara i ne rađa, autentičan gubi autentičnost i ne nastaje nova autentična osoba i svi gube.

Vjernička autentičnost i duhovna glad

I vjernička autentičnost je prilagodljiva jer se – bar je takav zahtjev pred nas stavljen –  treba prilagoditi Bogu, odnosno Kristu i u tom smislu nastojati truditi se biti autentičan vjernik. Mnogo je načina i modela kako mi kao vjernici zloupotrebljavamo vjerničku autentičnost i nemoguće ih je sve nabrojati i opisati.

Ovdje se hoćemo osvrnuti na samo jedan model zloputrebe preko duhovne gladi ljudi koji nam prilaze i traže od nas ili preko nas susret s Bogom. Duhovna glad koju možemo opisati kao glad za božanskim, onostranim, smislom, svrhom života u konačnici Bogom nije u svakom čovjeku ni ista ni jednaka. Neće, niti treba očekivati i nadati se da će svaki čovjek koji je duhovno gladan isključivo prići samo tebi jer vjeruješ u Boga iz jednostavnog razloga jer duhovna glad nema isti intenzitet, rok trajanja, usmjerenje, potrebe. Onoliko koliko je pojedinačnih ljudi koji traže Boga toliko je različitih vrsta duhovne gladi.

Da bismo izbjegli posvemašnju zbunjenost i zloupotrebu ili moguće optužbe za nekakav sinkretizam, ne trebamo se bojati na trenutak razmišljati i vidjeti ovo u samoj Crkvi. Iako svi što se tiče vjere vjerujemo u isto u smislu istina vjere, čak ni u Crkvi nismo svi jednako duhovno gladni niti smo svi jednako autentični.

Neće svaki vjernik u Crkvi imati potrebu recimo za ispovijedanjem, misom ili molitvom u odnosu na nekog drugoga koji pored njega sjedi u klupi, kao što neće svaki svećenik, redovnik i redovnica biti uvijek isto raspoložen, radostan i autentičan u svome životu u odnosu na nekog svoga kolegu, subrata i sestru.

Gdje počinje problem autentičnosti i sukob? Kad je svećenik, redovnik ili redovnica u pitanju, problem nastaje kada on ili ona duhovnu glad vjernika mjeri razinom vlastite autentičnosti pa se zna dogoditi, što nije rijedak slučaj, da svojom autentičnošću jednostavno nije kadar zadovoljiti duhovnu glad vjernika jer njihova duhovna glad svojim intenzitetom nadilazi njegovu ili njezinu autentičnost. Svi znamo i svjesni smo da nam se ovo događa. Ovdje se ne želi govoriti negativno, nego samo ukazati na problem.

S druge strane i kod samih vjernika nastaje poteškoća jer ponekad smatraju da svi svećenici, redovnice i redovnici jesu, trebaju, i moraju biti identično i uniformirano autentični što opet nije slučaj. I tu zapravo nastaje jedan od problema s kojim se danas nastojimo nositi a to je da kao što svećenici, redovnici, redovnice i općenito oni koji su pozvani svjedočiti vjernicima trebaju biti svjesni da postoje različite razine duhovne gladi, ali i isto tako sami vjernici trebaju ponekad biti svjesni da postoje različite razine autentičnosti života jednog svećenika, redovnika i redovnice.

 U Crkvi postoji onoliko razina duhovne gladi koliko je samih vjernika, i postoji onoliko razina autentičnosti koliko je njezinih službenika. Sv. Pavao je to lijepo formulirao kroz postojanje jednog Duha, ali različiti su darovi. I autentičnost i duhovna glad počivaju na jednom te istom izvoru za one koji vjeruju, a to je Bog, odnosno Krist. Međutim, to ne znači da izvor ne dopušta različite stupnjeve bilo autentičnosti bilo gladi.

Zloupotreba

Zloupotreba vlastite autentičnosti uglavnom počiva na tri pogrešna pristupa, i treći je od njih najrazorniji. Prvi je pristup rijedak, ali se tu i tamo može susresti i pronaći i u Crkvi, a to je kada netko sebe samoproglasi jedinim i apsolutnim mjerilom autentičnosti. Takva zloupotreba ne stvara veliku štetu, jer se rijetko nekoga tko tako nastupa može i treba ozbiljno shvatiti.

Drugi oblik zloupotrebe autentičnosti jest ono što smo gore maloprije nastojali opisati: kada učitelj glazbe ne želi svoga učenika uputiti da postane bolji glazbenik nego ga nastoji prilagoditi samo sebi i ne želi mu pokazati i uputiti ga dalje da se usavršava i napreduje. Ovaj, tako reći, oblik zloupotrebe vlastite autentičnosti u Crkvi je daleko rašireniji i daleko više štete može stvoriti.

On počiva na našem odbijanju da one čija duhovna glad svojom snagom i intenzitetom daleko premašuje našu osobnu autentičnost, ispravno i jasno uputimo onima među nama koji su od nas autentičniji u svojem poslanju, pozivu i svjedočenju i čija je duhovna autentičnost kadra zadovoljiti duhovnu glad vjernika koji nam prilaze.

I ne samo da je kadra zadovoljiti njihovu duhovnu glad nego je autentičnost takvih među nama potrebna i nužna i nama koji radimo isti posao kao i oni, ali smo daleko od njihovog življenja autentičnosti na koju smo pozvani i ne upućujemo duhovno gladne takvima onda kada bi trebali jer sami nismo kadri biti dovoljno autentični za njih.

Na taj način ne stvaramo i ne rađamo autentične vjernike, a i gasimo vlastitu autentičnost i pogotovo autentičnost naše subraće i sestara. Međutim oba ova oblika zloupotrebe autentičnosti i nisu neizlječivi jer će prije ili kasnije priznati činjenicu da nismo svi jednako autentični, a ni duhovno gladni. Treći i najgori i najpogubniji oblik zloupotrebe autentičnosti je cinizam.

Cinizam kao grobar autentičnosti

Cinizam, kako ga razumijemo u ovom kontekstu, odaje nesposobnost čovjeka za prihvaćanje kako su drugi od njega autentičniji u svome zvanju i poslanju i koji zbog nemogućnosti prihvaćanja takve činjenice obezvrjeđuje autentičnijeg od sebe. Njemački filozof Peter Sloterdijk posvetio je cijelo jedno filozofsko djelo cinizmu pod naslovom „Kritika ciničnog razuma“. Pa iako Sloterdijk na neki način cinizam vidi kao lijek zapadnoj ravnodušnosti prema svemu, i u njegovoj kritici ravnodušnosti preko cinizma itekako ima istine, u vjerničkom životu cinizam je početak ravnodušnosti i rastakanja vjerničkog života.

Specifičnost cinizma je njegova katastrofalna sposobnost da ljude i stvari koji međusobno ne bi mogli i trebali biti jednaki na neki način stavi u isti odnos i položaj prema onoj latinskoj quod licet Jovi non licet bovi odnosno cinički rečeno quod licet bovi licet Jovi. Naravno, uvijek je pitanje vremena i trenutka kada će se cinizam nekog autentičnog svjedoka vjere prvo pretočiti u cinizam prema Crkvi, sakramentima, pa onda naravno prema Bogu, odnosno Kristu. Kada cinizam zahvati autentičnog svjedoka ili onoga koji bi to bar trebao biti, tek tada nastupa ravnodušnost kao posljedica cinizma jer ono što je dopušteno Bogu, Kristu, Crkvi zašto ne bi bilo dopušteno i njemu odnosno njoj?

Iz tog cinizma koji se kroz određeni period pretvori u ravnodušnost nastaje ne samo određeni negativan stav prema vlastitoj autentičnosti, nego i duhovna glad vjernika koji stvarno traže Boga postaje predmet cinizma i ravnodušnosti i na kraju se za nju gubi interes, odnosno, duhovna glad postaje dosadna, naporna, gnjavež i davež, a vjernici površni, nepismeni, glupi i naivni.

Mi nismo ponekad ni svjesni razorne moći cinizma koji se uvukao i među autentične s jedne strane i duhovno gladne s druge strane. Cinizam je grobar autentičnosti ali i duhovne gladi jer ih smatra nečim neozbiljnim, jer i autentične ili bar one koji se trude to biti kao i duhovno gladne naziva površnima, šarlatanima i naravno gle paradoksa neautentičnima!

Cinizam  će uvijek nastojati preuzeti mjesto autentičnosti proglašavajući sebe jedinim mjerilom i pravilom autentičnosti i duhovne gladi. Cinizam je zbog toga i razoran jer cinizam ne poznaje i ne priznaje da postoje i mogu biti različiti ljudi i biti različiti u njihovoj autentičnosti i duhovoj gladi ponajviše zbog svojih ljudskih slabosti i nedostataka, a ne zato jer ne žele i ne trude se biti autentični ili utažiti svoju duhovnu glad.

Za cinizam ne postoje autentični i duhovno gladni, ne postoje slabosti i nesavršenosti kod autentičnih i onih koji to nastoje biti, za cinizam ne postoje duhovno gladni postoje samo površni, glupi i neozbiljni. Cinizam je razorno sebičan jer sebe postavlja kao mjerilo autentičnosti i duhovne gladi, ali kad  i ako  pokušate podijeliti cinizam da bi i drugi bili više autentični i da biste zadovoljili duhovnu glad onih koji vam prilaze, tada možete osjetiti snažnu moć cinizma i njegovu snagu rastakanja i uništavanja svakog pokušaja i vaše i tuđe autentičnosti i ozbiljnog shvaćanja duhovne gladi.

Cinizam je jedan oblik ideologije kada zahvati veći broj bilo autentičnih bilo duhovno gladnih jer ne priznaje drugima niti pravo niti mogućnost da budu ili bar pokušaju biti autentični svjedoci vjere onima koji su duhovno gladni na jedan drugačiji ili noviji način. Za cinizam jedina autentičnost i duhovna glad je sam ciničan stav, ponašanje, govor i držanje prema svemu i svakomu bez obzira na njegovo zvanje, poslanje i poziv u Crkvi, odnosno  za cinizam ni Bog ni Krist  nisu autentični niti sposobni utažiti duhovnu glad tolikog broja onih koji ih traže ako nisu i sami božanski cinici.

Cinizam je zato razoran jer dopušta i opravdava ono što se ne bi moglo i ne bi smjelo i ne bi trebalo niti dopuštati niti opravdavati. Cinizam je bijeg od odgovornosti koju imamo za autentičnost koju ponekad ne živimo, i ismijavanje duhovne gladi koju ne priznajemo i ne želimo utažiti kad je osjećamo i kada drugi od nas očekuju da je utažimo. Cinizam je ponekad teološko-duhovno-vjernička ideologija, koja razara Crkvu prije svega iznutra i ne ostavlja prostor ni onima koji svjedoče ni onima koji su duhovno gladni da stvarno priznaju kako nismo svi i ne možemo biti jednako autentični i jednako duhovno gladni.

Umjesto zaključka

Ona Pavlova misao o tome kako je jedan Duh, a različiti su darovi ili u ovom kontekstu različiti su stupnjevi autentičnosti i duhovne gladi, ali svima je isti izvor i kraj, a to je Bog odnosno Krist.

Kad bi Duh Sveti bio cinik bio bi ideolog, ali vjerujemo i iskustvo života u Crkvi nas uči da Duh Sveti nije cinik, inače nitko ne bi ni znao ni razumio ni shvatio da smo i kao autentični i kao duhovno gladni različiti i u svojoj autentičnosti i svojoj gladi i to je istinsko bogatstvo i vrijednost i slika Crkve, a ne apsolutna mana i  sramota. Vjerojatno malo drugačije o ovome razmišljaju vjernički cinici, odnosno vjernički ideolozi.

 

U Sarajevu, 6. 6. 2017.

O. J.

Exit mobile version