„Živio sam bez prošlosti i bez sutrašnjice u predjelu vječnog sada. A to se zove sreća.“ Ovim riječima poljski pjesnik Czeslaw Milosz opisuje sreću u zbirci eseja Zapisi na salveti. Je li sreća život u sadašnjosti, biti neopterećen prošlošću i ne biti zabrinut za budućnost? Za Milosza, sreća se javlja kao bljesak, kao trenutak, kao osjećaj. Kao dugogodišnji disident živeći izvan Poljske, Milosz se kao starac vraća u mjesto gdje je odrastao i zaključuje svoj esej o sreći riječima: „Gledao sam livadu. Odjednom sam postao svjestan da sam za vrijeme svojih dugih putovanja uzaludno tražio takvu kompoziciju lišća i cvijeća, kakvu sam ovdje našao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, točnije, razumio sam to tek onda kad me je progutao veliki val osjećanja, koje mogu da nazovem samo jednom riječju – sreća“.
Milosz opisuje povratak u rodno mjesto gdje je odrastao i susret sa zaraslim stazama, uništenim voćnjacima, ostatcima obiteljske kuće. Iako više nema ničega što bi ga podsjećalo na njegovo djetinjstvo, Milosz sreću opisuje kao susret djeteta i starca, susret kada se prekinuto djetinjstvo, odlazak iz Poljske, boravak izvan domovine stapaju u jedan neprekinuti niz osjećaja koji se međusobno povezuju pogledom na, kako sam piše, „kompoziciju lišća i cvijeća“. Je li sreća za Milosza povratak tamo odakle nikada nismo otišli, povratak u djetinjstvo, na početke? Povratak tamo gdje smo prvi put dodirnuli vlažno lišće drveća, osjetili kišu na licu, dodirnuli snijeg, čuli pjev ptice? Sreća se doima kao dugo traženi susret između djeteta i starca. Između njih dvoje postoji prekid nastao odlaskom iz Poljske u strani svijet. Milosz napominje da je oduvijek tražio „kompoziciju“ mjesta gdje je odrastao, susret „lišća i cvijeća“ koji bi u njemu probudio usnuli osjećaj sreće. Tragajući za srećom i ne nalazeći je, uvijek je „sanjao o povratku“ kući, povratku u djetinjstvo. Tragajući za prekinutim identitetom, Milosz traga za djetinjstvom, za djetetom u sebi koje je davno iskusilo sreću kroz svakodnevne susrete s prirodom i pejzažom koji ga okružuje.
S odrastanjem i sazrijevanjem uvjereni smo da dijete i djetinjstvo prestaju i da više neće biti moguće osjetiti jednostavnost i ljepotu života. Zrela ljudska dob donosi svoja vlastita pitanja i probleme i pomisliti da bi trenutak sreće mogao biti u običnom povratku djetinjstvu, kod nas izaziva podsmjeh. Ipak, starac Milosz koji u trenutku susreta s djetinjstvom ima osamdeset i pet godina pokušava nas razuvjeriti u našu tvrdoglavu ozbiljnost, natmurenost i pesimizam. Milosz ne tvrdi da se sreća sastoji u povratku u djetinjstvo niti tvrdi da se trebamo vratiti u djetinjstvo kako bismo pronašli sreću. Milosz nas uvjerava da u povremenom odlasku u djetinjstvo i odrastanje možemo pronaći trenutke sreće koje smo iskusili kao djeca i ti trenutci nam kao odraslima mogu približiti osjećaj koji zovemo srećom. Osjećaj sreće kao susret s kutkom srušene kuće, susret s poznatim mirisima cvijeća i listova drveća, susret s putem zaraslim u šikaru za Milosza se doima poput iskustva raja. Ali to iskustvo je ograničeno samo na to specifično mjesto našeg djetinjstva.
Ne znam što bi Milosz odgovorio ako bismo ga upitali kome pripada i kako doživljava svoj identitet, ali jedan od odgovora zasigurno bi bio da pripada onoj trošnoj i urušenoj kući svoga djetinjstva, da pripada onom zaraslom putu koji je vodio od kuće do rijeke i da pripada onim uništenim voćnjacima i slatkim okusima jabuka i krušaka koje je kao dijete jeo. Ponekad ne pripadamo možda zemlji u kojoj smo rođeni, ponekad se ne osjećamo pripadnicima države čije državljanstvo imamo. Ponekad je naše iskustvo pripadnosti takvo da pripadamo samo i isključivo onom gotovo nevidljivom komadu zemlje na kojem smo odrasli. Pripadamo kući i okućnici, voćnjaku i njivi, šumskoj stazi i šumi koje pamtimo iz djetinjstva.
Milosz je dobar dio života tragao za tom prilikom gdje će se susresti pjesnik, pisac i nobelovac Czeslaw Milosz i maleni Czeslaw, dijete koje još ništa ne zna o tragičnoj sudbini svoje zemlje i vlastitoj sudbini disidenta. Taj susret dogodio se u „dugo željenom povratku“ kući, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je dijete Czeslaw u djetinjim igrama i prirodi pronalazilo i otkrivalo sreću. Neće se svatko složiti s Miloszem da bi sreća mogla biti povratak tamo odakle nikada nismo ni otišli, povratak u djetinjstvo, rodnu kuću i mjesto. Međutim, možda bismo se mogli složiti s njim da ima nekog osjećaja sreće kada kao odrastao čovjek nakon dugo vremena dođem kući i kada pred mojim očima poput filma prođu slike djetinjstva. Slike mirisa, okusa i zvukova kojima smo se kao djeca radovali. Glasovi ljudi koje i nakon toliko godina pamtimo kao da ih sada slušamo.
Ima istine u Miloszevoj tvrdnji kako je sreća biti u vječnom sada, bez teške prošlosti i sumorne budućnosti. Kada Milosz piše kako je tek povratkom kući, tamo gdje se rodio, povratkom djetetu i djetinjstvu konačno ostvario „dugo željeni povratak“ i pronašao pravu „kompoziciju lišća i cvijeća“, nije li time želio reći kako su se u tom trenutku dijete i starac konačno susreli u jednom neprekinutom sada? U jednom neprekinutom sada gdje je dijete i djetinjstvo bilo podsjetnik starcu i starosti da je vječno sada moguće osjetiti i dok smo fizički živi ako pokušamo starca i njegovu starost vidjeti kao onog dječaka koji se prije osamdeset godina radovao cvijeću i lišću i njihovim mirisima.
Postoji definicija sreće koja kaže da je sreća posjedovanje punine života u njegovoj neprekinutosti. Što god ova definicija značila i kako je god tumačili sami sebi, u njoj ima istine da svi želimo nekakvu puninu života i ne želimo da taj život završi. Sreća kao neprekinuti odnos između djeteta i starca, između djetinjstva i starosti javlja se, nažalost, tek kao bljesak trenutka koji nam izmiče čim ga osjetimo. Nekad ga nismo u stanju ni opisati i kada ga osjetimo, nismo sigurni je li to bila sreća ili osjećaj nostalgije ili čak tuge za djetinjstvom.
Milosz ga je opisao za nas. Opisao ga je kao pronalazak „kompozicije lišća i cvijeća“, kao „dugo željeni povratak“, kao „veliki val osjećanja“ koji nas guta i potpuno obuzima. Nije li nam se dogodilo, možda sada u ovo vrijeme godišnjih odmora kada se vraćamo u velike gradove, košnice koje vječno bruje i čije brujanje nikad ne prestaje, kako stojimo u tišini pred rodnom kućom, putem koji vodi od nje do obale rijeke, kako osjećamo nešto neobično, novo i snažno? Ne pronađe li svatko od nas u kratkom povratku kući, u djetinjstvo tu „kompoziciju lišća i cvijeća“, ne osjetimo li konačno da smo se vratili tragajući za tim „dugo željenim povratkom“ i ne proguta li nas „veliki val osjećanja“ dok kao odrasli ljudi gledamo kuću, njivu, puteljke, cvijeće i drveće?
U tom trenutku, iako smo odrasli, u nama se rađa ono dijete i djetinjstvo i samo netko tko je iskusio isto gledajući nas neće vidjeti odraslog čovjeka koji je došao na odmor. Vidjet će dijete, dječaka ili djevojčicu kako se radosno osmjehuje gledajući kuću, put, voćnjak, cvijeće i lišće. Vidjet će sreću, onaj trenutak kada se odrastao čovjek i dijete spoje u jedno vječno sada, trenutak u kojem se sreća rađa dok, kako veli Milosz, „gledamo livadu“ shvaćajući da smo maštali o povratku u djetinjstvo, tamo gdje smo otkrivali sreću kao trenutak koji brzo dolazi i još brže odlazi.
Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom,ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]
Krenut ćemo prvo od nekih benignijih stvari. Recimo, kaže se kako je glazba nekog podneblja počesto suprotna mentalitetu istoga. To u praksi izgleda tako da vrlo temperamentni južnjaci uglavnom njeguju ljubav prema lakim i nježnim notama, a slično bi se moglo reći i za same tekstove pjesama, jer južnjaci vrlo rijetko pjevaju o teškim temama kao što su smrt, propadanje, rat, ubijanje, prijevare i sl. Ni blizu tome, oni pjevaju u maslini, moru, veselju, guštima, lipoti … s pokojim izuzetkom naravno. S druge strane, što se ide sjevernije, nailazimo na žešće tonove, ali i tekstove. Kulminacija se događa na krajnjem sjeveru, bilo da govorimo o uznemirujućim tonovima eskimskog i tuvanskog grlenog pjevanja (engl. throat singing), ili o ekstremnoj metal sceni Skandinavije, a primjećujemo da sve to dolazi iz usta i instrumenata ljudi koji poslovično važe kao pohladni, korektni i smireni. Premda, kako rekosmo, i gore i dolje ima odstupanja, poslovično uistinu može vrijediti da se glazba pojedinog područja nemalo razilazi sa ondašnjim mentalitetom. Kao da se ljudi sa svim tim pokušavaju kompenzirati – nadopunit se s nečim suprotnim samima sebi.
Slično donekle može vrijediti i na području proze i filma. Nitko ne voli toliko „ljubiće“ i romantične komedije kao one stroge i proračunate žene. One uistinu romantične radije biraju neke teže teme i scene.
Polako stižemo i do težih tema u vidu politike, ideologije i svjetonazora. Često se iza demokratskih stavova kriju posve nedemokratične osobe, kao što se iza desničarskih pamfleta mogu skrivati neki posve mekani tipovi. Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski demokrati kao i istinski desničari, ali znači da mnogi među njima to jednostavno nisu. Ponovno vidimo, zastupanje neke ideje često nema ulogu realnog samopoistovjećivanja osobe sa istom, nego ideja je tu da na neki psihološki način nadopuni osobu u onom segmentu gdje je u stvarnosti slaba i krhka.
Slično također može vrijediti i na polju religioznosti. Neki ljudi su poprilično vjerski zauzeti, ali to u mnogim slučajevima može biti puka kompenzirajuća religioznost. Mnoštvo slogana, krilatica, simbola i teologiziranja počesto služi tek zato da bi se kompenzirali vlastiti materijalizam i pragmatizam. Tko je stvarno duhovan, živi skromno i jednostavno, zauzeto se pouzdajući u Božju providnost i dobrotu. Na kraju krajeva, poprilično je poznato da najveće i najzlaćanije križeve (kao i ostale vjerske simbole) obično ne nose ni vjernici, pa ni vjerski službenici, nego pripadnici kriminalnog miljea, kao također i razuzdani pripadnici „showbizz“ scene. Opet vidimo, ljudi se uvijek nekako moraju nadopuniti onim što im kronično fali.
Ovisnici o vijestima
Postoji cijela jedna supkultura srednjovječnih i starijih ljudi – ovisnika o vijestima i dnevnicima. Naprosto su nevjerojatni … od ranog jutra manje-više ništa ne propuštaju ni na radiju, ni na televiziji. Često čak redaju izravno dnevnik na dnevnik, bez ikakve pauze i među-aktivnosti. Kad završi onaj u 19h, odmah hitro okreću kanal da bi ispratili onaj u 19h i 30min. Imao sam prilike pitati neke od njih, zašto toliko gledaju i slušaju vijesti, kad se manje-više cijeli dan ponavljaju jedne te iste informacije? I zanimljivo, uvijek bi otprilike dobio identičan odgovor: „Ne znam ni sam/sama zašto … valjda očekujem da će se nešto konačno promijeniti.“ A tolika fascinantna želja za izvanjskim promjenama počesto nije ništa drugo do li kompenzacija potpunog nedostatka želje za ostvarivanjem osobnih promjena.
Kako i zašto prepoznati kompenzacije u vlastitom životu?
Psihološka kompenzacija je sasvim prirodan proces. Čovjekova osobnost uvijek teži tome da bude kompletirana, na ovaj ili onaj način. Stoga kompenzacije i nije moguće zaobići. Međutim, itekako je važno ove znati u svom životu locirati i prepoznati, u protivnom nam prijeti samozavaravanje, koje opet vodi prema jednom krivom formiranju identiteta i slike o samom sebi, a što opet onda na kraju neminovno vodi u krivo djelovanje, kao i pogrešno određivanje vlastitih prioriteta.
A recept za otkrivanje istih je vrlo jednostavan. Treba samo usporediti svoju dnevnu rutinu sa onim što inače rado pričamo i vjerujemo da jesmo. Ono, „tko sam ja“, „u što vjerujem“, „kako se predstavljam“, „što drugima savjetujem“, „ono što vidim kao budućnost i rješenje“ usporediti sa svojom dnevnom rutinom: kako mi je izgledao današnji dan, s čim sam se najviše bavio, što je najviše privlačilo moju pozornost, što sam gledao, što sam pročitao, kako sam se ophodio s drugima, kako sam govorio o drugima sa onim „trećima“, koje mi se misli tijekom dana najviše motaju po glavi, što mi je najdraže raditi, što mi je najmrže raditi i sl. Ako tako postupimo, sigurno ćemo naći na odgovor o samima sabi, kao i na onaj što nam je ubuduće činiti. Moguće, tek tad…
Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.
Gramatičar i jezikoslovac bez problema dolazi do zaključka o korijenu te riječi, njezinom gramatičkom značenju i mjestu u rečenici. Problem nastaje kada gramatičar i jezikoslovac smatra da je tim tumačenjem i pitanje jezika jednostavno riješeno. Ali što sa riječju oluja recimo u povijesnom značenju tog termina koji se odnosi na vrijeme rata? U hrvatskom i u srpskom jeziku ta riječ u ovakvom kontekstu ima sasvim dva različita i oprečna značenja. Ili što recimo s riječju genocid u srpskom i bosanskom jeziku. Gramatičar i jezikoslovac neće imati problema kao i sa prethodnom riječju što se tiče njezinog korijena, mjesta u rečenici pa čak i njenog općeg značenja ako se tu riječ usporedi s nekom općom definicijom, ali što je sa značenjem te riječi u kontekstu bošnjačkog shvaćanja vlastitog identiteta i srpskog shvaćanja vlastitog identiteta recimo u proteklih dvadeset pet godina?
Teza kako određene izraze treba rasteretiti njihovih opterećenih značenja znači ne dopustiti da određene riječi, rečenice i čitava književna djela imaju bitno značenje za nečiji identitet, njegovu prošlost i tradiciju. To bi bilo kao da tvrdimo da bilo kojeg pisca počevši od Marulića, Karadžića, Dizdara, Selimovića i Andrića treba čitati kao gramatičke priručnike za škole i fakultete bez obzira koje značenje imaju riječi u njihovim djelima, jer jedino dopušteno značenje mora biti samo ono gramatičko, a sva druga se moraju izostaviti ili isključiti. Činjenica da su određeni izrazi u nekom smislu opterećeni prošlošću je važna za izgradnju identiteta određene zajednice, i ta opterećenost prošlošću nije apsolutno kako bi neki htjeli negativna, nego i pozitivna.
Govoriti o zajedničkom jeziku je moguće u gramatici i lingvistici koje se bave jezikom pa čak i njegovom poviješću, ali na jedan neprikladan način za sam identitet zajednice koja govori tim jezikom. Naime jezikoslovac je uvijek u položaju objektivnog promatrača koji riječ gleda samo unutar jezika i njegove povijesti, ali se ne bavi značenjem te iste riječi u jednoj široj perspektivi recimo kulture, tradicije, religije i njezinog značenja u tim elementima identiteta.
Za gramatičara jezik je sredstvo komunikacije, sredstvo pisanja koje se može razvijati, ali samo na način da se mijenja komunikacija, i gramatičara ne zanima promjena identiteta zajednice nastala pod utjecajem promjene jezika, stoga gramatičar ponekad povijest, arheologiju, filozofiju i neke dijelove književnosti smatra nepotrebnim u razumijevanju riječi i njihovog značenja, jer njega zanima riječ u okviru samog jezika, ali ne i u okviru identiteta zajednice. S druge strane, recimo povjesničara neće zanimati gramatika riječi, zanimat će ga značenje riječi kroz povijest razvoja identiteta zajednice i zato će za njega recimo riječ genocid imati drugačije značenje, jer se bavi poviješću zajednice koja je genocid preživjela ili genocid počinila.
Poteškoća s jezikom je što gramatičar koji nije povjesničar, filozof, političar preuzme ulogu univerzalnog tumača riječi, jezika i njihovog značenja i jasno da se ističe samo ono područje u kojem je stručan, a to je gramatika, dok druga važna područja nastanka jezika kao što su povijest zajednice, religiju zajednice, socijalnu strukturu zajednice i njezino političko uređenje smatra nepotrebnim za razumijevanje jezika i značenja riječi.
S gledišta svoje stručnosti, gramatičar je sigurno u pravu kada određenu riječ tumači u njezinom gramatičkom smislu, nastanku i značenju i to je on i pozvan da bude zaista stručnjak drugima koji nisu gramatičari. S gledišta značenja jezika i riječi, gramatičar je samo jedan od onih koji se bave jezikom i on ne može pretendirati na apsolutizam vlastitog pogleda napose na značenje i smisao jezika u njegovoj važnosti za identitet zajednice i izgradnju toga identiteta.
Teza o jeziku kao sredstvu ili instrumentu komunikacije je točna, ali nedovoljna, jer jezik nije isključivo i samo sredstvo komunikacije nego i konstitutivni element izgradnje identiteta zajednice. Ovdje vjerojatno i leži jedan od temeljnih problema pitanja o jeziku kada je riječ o BiH. Zastupnike teze o tome da ih ne zanima kojim jezikom govore bitno je da se razumiju možemo nazvati gramatičarima. Zastupnike teze o tome kako jezik nije samo instrument razumijevanja nego i konstitutivni element izgradnje identiteta nazovimo konstitutivcima.
Gramatičari u tom kontekstu ne bi trebali baviti se pitanjima povijesti, prošlosti, ideologija i nacionalnih pitanja, nego bi se trebali isključivo baviti gramatikom i sadašnjošću. Međutim, gramatičari prelaze okvire vlastitih argumenata pozivajući se na prošlost, na tradiciju, na kulturu, na religiju obilježavajući konstitutivce kao nacionaliste, ideologe, djelitelje društva.
Sami dakle koriste jezik koji ne bi trebali, jer bi temeljna odlika gramatičara trebala biti neutralnost, a temeljni motiv komunikacija bez vrijednosnih kvalifikacija bilo koga i bilo čega. Na taj način gramatičari ne bi trebali iz vlastite perspektive govoriti u vrijednosnim značenjima o riječima kao što su genocid, povijest, prošlost, religija, islam, kršćanstvo, židovstvo, nego čisto gramatički i neutralno, jer je komunikacija ideal društva. Odnosno gramatičar bi trebao čitati recimo Andrića kao gramatički priručnik BHS jezika i ništa više.
S druge strane, konstitutivci u jeziku vide jedno od najvažnijih sredstava izgradnje identiteta, a ne samo nakupinu gramatičkih i jezičnih pravila i zato inzistiraju na jeziku kao konstitutivnom elementu, odnosno čini se da i Ustav BiH prepoznaje konstitutivnost jezika kada govori o tri jezika: hrvatskom, srpskom i bosanskom što ukazuje na to da su Ustav pisali konstitutivci, a ne gramatičari.
Konstitutivcima ne može promaći činjenica da je jezik možda uz religiju najjače sredstvo izgradnje identiteta zajednice napose kroz književnost i zato se ne mogu dogovoriti kome recimo pripada Andrić, jer razumiju važnost njegove književnosti za izgradnju identiteta zajednice i prepoznaju da Andrićeva djela nisu puki gramatički priručnici. A tu onda može doći i do različitih tumačenja, pa i manipulacija i zloupotreba značenja.
Razlika između gramatičara i konstitutivaca nije umjetna niti imaginarna, nego je stvarna što pokazuju i rasprave oko pitanja jezik kao BHS ili tri različita jezika: hrvatski, srpski i bosanski, a ta rasprava ne može i vjerojatno neće biti isključivo gramatička i svoditi se na tvrdnju dovoljno je da se razumijemo, identiteti nisu važni, odnosno, identiteti su važni i tri jezika su nužna.
Ali to je prijepor koji sama gramatika niti rješava niti želi riješiti, jer nju pitanje jezika i identiteta ne opterećuje, ali zato opterećuje prošlost, povijest, a to je područje gdje se politika kao i obično snalazi kao riba u vodi. Ono što je gramatika za jezik kao neka vrsta univerzalnog pokušaja razumijevanja cjelokupnog jezika to je isto i politika kada je riječ o značenju jezika i riječi za identitet zajednice. Obje pozicije polaze od tvrdnje o vlastitoj objektivnosti i stručnosti ne primjećujući povremenu uzurpaciju onog drugog područja od strane prvog i obrnuto.
Tako i politika uzurpira povijest, tradiciju i religiju, pa i gramatiku, dok samu gramatiku ova područja ne zanimaju, iako ima gramatičara koji pokazuju daleko veći interes za politiku u ovakvom značenju nego li za gramatiku. Zato je pitanje jezika prvorazredno političko pitanje, jer politika uzurpira ponekad sva ona područja koja su važna za jezik i identitet koji se razvija kroz jezik iako za to ne posjeduje stručnost, ali razumljiv je politički interes za pitanje jezika, jer gramatiku politika ne zanima.
Ali s obzirom da gramatika glumi nezainteresiranost i objektivnost kada je riječ o jeziku, nije ni čudno da ponekad političari odjednom postaju stručni gramatičari, a gramatičari političari, jer je uzurpacija područja onog drugog postala pravilo, a ne izuzetak. I jedni i drugi uzurpiraju jezik i identitet misleći da je njihovo tumačenje apsolutno univerzalno i hladno objektivno i da povjesničari, filozofi, sociolozi, pisci i pjesnici tu nemaju što tražiti osim da njihova djela budu tumačena kao čisti gramatički priručnici koje svi razumijemo bez problema, ili djela koja su nužna i prevažna za izgradnju identiteta zajednice.
A o tome koje značenje imaju riječi poput genocida, oluje, rata, hrvatski, srpski i bosanski gramatičari i konstitutivci imaju uglavnom oprečna mišljenja i nemaju isti ni konceptualni ni jezični okvir razumijevanja ovako opterećenih riječi, pa će njihov prijepor još dugo, dugo trajati jer jedni jezik shvaćaju isključivo kao instrument, a drugi isključivo kao identitet, a mi još nemamo jednog ili više stručnih gramatičkih političara ili političkih gramatičara koji će ukazati da su obje ove stvari bitne za jezik i mogućnost sporazumijevanja i mogućnost izgradnje identiteta zajednice i da ne moraju biti međusobno isključive, nego uključive čak i onda kada postoje pored nas i druge zajednice koje imaju i svoju vlastitu gramatiku i svoj vlastiti identitet, odnosno, svoj vlastiti jezik.
U ovom radu želimo se posvetiti psihološko-sociološkim aspektima pojma identiteta. Identitet svakog pojedinca je redovito manje ili više povezan sa identitetom zajednice (čak i više njih) kojoj pripada. Ona utječe na pojedinca kao što pojedinci povratno utječu i na zajednicu. Međutim, postoje i druge odrednice čovjekovog identiteta kao što su životno iskustvo, razvojna dob i okolina. Zatim ćemo se posvetiti pojmu samopoštovanja kao svojevrsnom ključu razvoja identiteta. Na kraju ponešto govorimo i o problemu suprotstavljenih disonantnih identiteta, te o fenomenu etnonacionalizma kao učestalom obliku socijalnog identiteta.
Pojam identiteta
Identitet označava doživljaj vlastitog „ja“. Predstavlja pojam koji pojedinac ima o samome sebi i kontinuiranom postojanju vlastite ličnosti, čije se bitne karakteristike ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojoj se nalazi (Petz, 2005).
Jung je pod identitetom podrazumijevao nesvjesni fenomen kao neraznolikost subjekta od drugih objekata, za razliku od drugih mislioca svoga vremena koji su pod pojmom identiteta smatrali da je netko našao osobnu usporedbu veličine i ravnotežu u životu (Hark, 1998).
Identitet je uvijek nesvjestan fenomen, jer bi svjesna jednakost uvijek predstavljala svijest o dvjema stvarima koje su među sobom jednake pa, prema tome, i razdvajanje subjekta i objekta, a time bi fenomen identiteta već bio ukinut. Psihološki identitet predstavlja vlastitu nesvjesnost.
Identitet bismo laički mogli nazvati poimanje čovjeka u svjetlu relativne određenosti, onako da usred svega oko nas poimamo sebe i vlastito ja. Danas su prisutni različiti teorijski pravci, ali se u većini slučajeva oni znatno ne razlikuju, već podupiru jedan drugoga kako bi u što boljem svjetlu prikazali što je to identitet, na koji način, te kada se on doista formira. Svaki pravac, shodno svojoj specifičnosti, ima prednosti u objašnjavanju pojedinog dijela psihičkog života. Budući da ni jedan pravac nije sveobuhvatan, moglo bi se reći da je najprihvatljiviji integrativni pristup, odnosno ono, „od svega uzmi pomalo“ i promatraj kroz prizmu koja je sastavljena od svega pomalo. Takav pristup nam daje bolju sliku identiteta kao odrednice bez koje čovjek ne bi nikada ni postojao. Identitet je ono što jesmo, što mislimo da jesmo, što osjećamo, što mislimo da osjećamo, identitet je sve o nama i sve u nama.
Od samog rođenja čovjek je stalno u situaciji da reagira na nešto. Svi ti naši pokušaji da reagiramo na nešto dovode do stvaranja nas. Pokušavamo mijenjati sebe, ovisno od dobi, okolini, situaciji.
Svi imamo pravo misliti od čega, kako, i zbog čega smo nastali i kako trenutno djelujemo. Sve je to bit našeg identiteta.
Za svaki identitet ključno je iskustvo koje čovjek stječe kroz svoj život. Svako novo iskustvo, saznanje, utječe na noviju, izmijenjenu spoznaju. Uzastopni neuspjesi će nečije mišljenje o sebi mijenjati iz nivoa sposobnog ka nivou nesposobnog. Neke aktivnosti će utjecati na mijenjanje spoznaje o vlastitoj moralnosti ka vlastitoj grješnosti (Tuce, 2009).
Kao druga, a ne manje bitna odrednica svakog identiteta je razvojna dob. Ona je bitna odrednica, jer ne mislimo o sebi isto sa sedam, sedamnaest i sedamdeset godina.
Treća, i također bitna odrednica svakog identiteta je okolina koja doprinosi da se osoba doživljava važnom ili beznačajnom, ovisno od toga hvale li je i cijene ili joj se rugaju i podcjenjuju je.
Vrste identiteta
Kada govorimo o vrstama identiteta tada govorimo o svim ulogama koje osoba može imati u životu. Svaka uloga koja nas sustigne tijekom života, formira i naš identitet. Dopunjuje ga, mijenja i za sebe formira svaki dio našeg poimanja o sebi.
Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane, svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima, pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.
Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su npr. sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).
Prema Tajfelu i Turneru, socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).
Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).
Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji, kod mladića će dominirati identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.
Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.
U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako, npr., nečija svakodnevna uloga majke je istaknutija od uloge članice radničkog sindikata (Huić, 2004).
Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.
Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.
Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo, pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).
Prema teoriji socijalnog identiteta, ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno, osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.
Samopoštovanje kao ključ razvoja identiteta
Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).
U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković i Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.
Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).
Identitetska disonanca
Već smo u prethodnom poglavlju naglasili da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Sve ovo čovjeka može dovesti i u stanovitu paradoksalnu situaciju, odnosno, do toga da su neki njegovi identiteti međusobno suprotstavljeni. Na primjer, osoba N. N. istovremeno posjeduje identitet oca, supruga, radnika, praktičnog vjernika, etnonacionalista i alkoholičara. Na kraju će prevladati onaj identitet koji uključuje relacije s većim brojem bliskih osoba. U slučaju postojanja težeg stupnja alkoholizma to nažalost znači da će ovaj identitet izgledno i prevladati kod osobe N. N. Zašto? Poznato je da dugogodišnja neumjerena konzumacija alkohola dovodi do znatne promjene osobnosti kod alkoholičara. Jedna od tih promjena uključuje i tendenciju naglašenog poštovanja sebi sličnih te prijezira prema svim drugačijima. Tako će se alkoholičar s vremenom sve više vezivati uz svoje kavansko društvo, dok će se naspram ostalih, uključujući tu i svoje najbliže, otuđivati. Pri tome se osobi N. N. neće biti lako promijeniti na bolje, jer je u međuvremenu njegov alkoholizam prestao biti samo navika, to je sada cjelovit način života. Ponekad sam sebi stvarno obeća da više neće piti, međutim, socijalna potreba ga odvlači među „najbolje prijatelje“, a tamo je samo pitanje trenutka kad će ponovno početi konzumirati alkohol.
Ipak, iz potonjeg barem otprilike možemo razaznati i rješenje. Osobu N. N. neće spasiti jednokratna kritika, pa čak ni dobronamjeran savjet. Tome naprotiv, uz čvrstu osobnu odluku i postojanu volju, njemu će biti potrebno i jedno iskreno prihvaćanje te snažna podrška koji će biti veći, topliji i iskreniji od onoga što mu se inače pruža u kavani. U ovim stvarima jednostavno ne pomaže nikakav blef: obiteljski identitet prevladava tamo gdje obitelj pruža dostatnu socijalnu bliskost i emocionalnu satisfakciju svojim pojedinim članovima, a slično tako i u kontekstu vjerske zajednice: samo topla, bliska i iskrena zajednica može potaknuti dominaciju vjerskog identiteta u životu svojih pojedinih članova.
Etnonacionalizam kao vrsta socijalnog identiteta
Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.
Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.
Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni do sada su uglavnom bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima manje bavila.
Psihologijska istraživanja nacionalne identifikacije uglavnom su rađena na manjinskim grupama. U novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom podruju. Većina dosadašnjih radova svoje rezultate objašnjava unutar jednog od tri teorijska okvira: teorije socijalnog identiteta, teorije akulturacijei kulturnog konflikta, te razvojne teorije formiranja identiteta (Phinney, 1990).
Prema teoriji socijalnog identiteta, samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.
Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).
Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.
Prema Milošević Đorđević (2003), razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćivanja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih klanova (Huić, 2004).
U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.
Kao što je ranije spomenuto, pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu, kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja, jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978), postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.
Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemersi dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture skladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.
Jedno od osnovnih pitanja vezanih uz konstrukt nacionalnog identiteta jest utvrđivanje i mjerenje njegovih različitih komponenti.
Phinneyeva (1990) govori o četiri osnovne komponente za koje se pretpostavlja da čine nacionalni identitet:
Samoidentifikacija ili samodefiniranje pojedinca kao člana nacionalne grupe. Samoidentifikacija može biti određena porijeklom osobe, ali je moguća i kao iskaz vlastitog opredjeljenja neovisno o porijeklu. Feather (1994) (prema Čorkalo i Kamenov, 1998) je proveo niz istraživanja na australskom sudionicima i pokazao da je snažnija identifikacija s nacionalnom grupom povezana s izraženijim favoriziranjem vlastite grupe, većom grupnom pristranošću te izraženijim kolektivističkim
Osjećaj pripadnosti određenoj etničkoj skupini. Njegov intenzitet može varirati od snažnog do osjećaja samo formalne pripadnosti grupi bez emocionalne vezanosti. S obzirom da se ova komponenta odnosi na emocionalne procese, zbog njihove promjenjivosti, teško je mjerljiva. U većini istraživanja ispituje se preko vezanosti za vlastitu grupu, a katkada i kao osjećaj različitosti i izdvojenosti vlastite u odnosu na druge grupe (Phinney,1990).
Stavovi prema članstvu u grupi koji mogu biti pozitivni ili negativni. Pozitivni stavovi se najčešće iskazuju i istražuju kroz pozitivne afektivne reakcije kao što su ponosi zadovoljstvo pripadnošću, te prihvaćanje vlastite grupe. Izostanak pozitivnih stavova i/ili izražavanje negativnih stavova prema vlastitoj nacionalnoj skupini može se promatrati kao poricanje vlastitog nacionalnog identiteta. Negativni stavovi mogu se manifestirati i kao želja za time da se postane član neke druge nacionalne skupine (Phinney, 1990). Analiza rezultata istraživanja, koje je 1995. godine proveo International Social Survey Programme (ISSP) u 22 europske zemlje, pokazala je da je nacionalni ponos povezan s osjećajem nacionalne pripadnosti. Višu razinu nacionalnog ponosa pokazuju oni koji imaju snažan osjećaj nacionalne pripadnosti tj. osjećaju se „bliski“ svojoj zemlji. Pokazalo se da stariji i slabije obrazovani sudionici iskazuju veći nacionalni ponos, dok razlika s obzirom na spol nije utvrđena (ČorkaloiKamenov, 1998).
Uključenost u rad i život vlastite nacionalne skupine odnosi se na to koliko pojedinci sudjeluju u održavanju tradicije i kulture svoga naroda. U istraživanjima najčešće korišteni indikatori uključenosti su: upotreba nacionalnogjezika, način sklapanja prijateljstava i intimnih veza, je li za njih važna pripadnost istoj etničkoj skupini, pripadnost određenoj vjeri i njeno prakticiranje, sudjelovanje u radu i formiranju socio-nacionalnih institucija (zavičajni klubovi, društva), uključenost u politike aktivnosti vezane za boljitak vlastite nacionalne grupe, odabir mjesta stanovanja s obzirom na nacionalnu pripadnost, njegovanje nacionalnih vrijednosti, interes za zemlju porijekla, te poznavanje nacionalne povijesti i kulture (Phinney,1990).
Zaključak:
Pojam identiteta je vrlo kompleksan jer uključuje manje-više sve sfere i aspekte čovjekovog života, i ono što on jest, čak i ono što će tek biti. Stoga ovaj pojam neminovno zavrjeđuje i pozornost kako znanstvene zajednice, tako i misaono usmjerenih pojedinaca.
Boljim razumijevanjem i poznavanjem ovoga pojma stvaramo preduvjete i za bolje poznavanje samih sebe, kao i socijalnih grupa kojima pripadamo. Ovakvo promišljanje nas može osposobiti i za nadvladavanje nekih negativnih aspekata onih uobičajenih puteva formiranja ljudskog identiteta. Tu osobito mislimo na naznačenu problematiku izgradnje samopoštovanja na temelju prijezira prema drugima i drugačijima. Naime, današnje vrijeme itekako nalaže formiranje jednog drugačijeg samopoštovanja koje će se bazirati na poštovanju onih drugih i drugačijih. S druge strane, postojanje višestrukih identiteta kod pojedinca jasno nalaže potrebu aktivnog i svjesnog određivanja prioriteta u vlastitom životu, ali i više od toga, čovjek bi također trebao prepoznavati i nadvladavati sve one identitete koji mu proturječe kao osobi u cjelini.
U Sarajevu, 3. 10. 2017.
B. K.
Literatura:
Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija. Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.
Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta.
Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etničkim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Lacković-Grgin K. (1994). Samopoimanje mladih. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Milošević Đorđević, J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta. Psihologija, Vol. 36 (2).
Petz, B (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada slap.
Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin. No. 108. pp. 499-514.
Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image. Princeton, New Yersey, Princeton University Press.
Šiber, I. (1998). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske.
Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije. Politika kultura, Zagreb.
Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Tuce, P. (2009). Terapija identiteta. Zenica: Minex.
Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?
Čovjek danas ne živi u svijetu kao cjelini. Svijet više nije smislena cjelina, prostor koji ima određene dimenzije. Svijet je danas raspadnuta cjelina ili fragmentirani prostor. Živimo parafrazirajući filozofa Alasdaira MacInterya u „dobu fragmentacije“ cjelokupnog života, svijeta i mišljenja. Kako veli MacIntyre, sa nostalgijom bacamo pogled u prošlost i one njezine trenutke kada je sve bilo neka cjelina, imalo neku svrhu i neki smisao baš zato što nije bilo „polomljeno“ na bezbroj fragmenata. Danas prema MacIntyreu svaki fragment života, mišljenja postaje cjelina za sebe, a čovjek nenaviknut na takvo stanje se sve teže snalazi u aktualnom svijetu i pripadajućem načinu života.
Iako će se o tome uvijek raspravljati, čovjek je u bitnom određen i kao biće trajanja, kako to opisuje zgodan izraz filozofa Henria Bergsona. Trajati znači biti cjelina, osjećati se kao čovjek koji ima trajan identitet utemeljen oko jedne temeljne točke, iz koje se onda živi i na koju se čovjek vraća onda kada je njegovo trajanje, odnosno, kada je on kao cjelina u krizi. Trajanje također ostavlja čovjeku prostor da razmišlja o svojoj budućnosti. Trajanje nije ništa drugo doli osjećaj kako čovjekova prošlost, sadašnjost, budućnost čine jednu neprekinutu cjelinu koju možemo nazvati čovjekovim identitetom.
Čovjekov identitet danas živi između želje za trajanjem, osjećajem da je on ili ona jedna i cjelovita osoba u svim razdobljima svoga života te iskustva fragmentacije. Fragmentacija je neodređen osjećaj koji tu i tamo čovjeka zahvati i uplaši. To je trenutak kada čovjek osjeća kao da nema trajanja, kao da nije cjelina, nego je „razlomljen“ na nekoliko fragmenata, gdje svaki fragment za sebe vuče na svoju stranu želeći zadržati monopol nad čovjekom.
Fragmentacija čovjekova identiteta se može primijetiti na barem – zasad – dva iskustva koje svatko od nas – na ovaj ili onaj način – proživi tijekom života. To je iskustvo „velikih odluka“, a to su odluke koje će u velikoj mjeri odrediti čovjekov život, poput izbora zvanja, fakulteta, bračnog partnera, mjesta života… Pred „velikim odlukama“ čovjek se već unaprijed pita što će biti s njim, hoće li biti sretan i ispunjen onim što izabire. Hoće li mjesto koje je odabrao za život biti ono trajno mjesto života, hoće li moći biti i suprug/supruga, otac/majka, i poslovni čovjek/žena? Već ova pitanja ponekad čovjeku naznačuju fragmentaciju njegovog identiteta. Kada čovjek razmišlja o ovim stvarima ponekad ga zahvati i misao kako bi bilo idealno da bude cjelina: i dobar liječnik, i dobar suprug i dobar otac, da živi u zdravoj i sretnoj okolini, i ta misao pokazuje kako čovjek prije svega ne želi biti fragmentiran, nego želi trajati kao cjelina. Ovo je prvo iskustvo i to je iskustvo određenog egzistencijalnog straha od fragmentacije. Strah da će se čovjekov identitet „razlomiti“.
Drugo iskustvo „velikih odluka“ nastaje nakon što čovjek konačno odluči i izabere svoj životni usud, poziv, poslanje, mjesto života, bračnog partnera, a to se iskustvo uobličuje u pitanje: Jesam li izabrao/la ono što sam želio, je li to ono što sam htio zaista i želim li to nastaviti biti kroz cijeli svoj život? Ovo pitanje je pitanje trajanja, čovjekove želje da njegova prošlost, sadašnjost i budućnost budu spojene u onom osjećaju kako je sve što napravio dosad od samog početka i ono što se treba dogoditi bilo ispravan izbor.
Ovo je s jedne strane iskustvo nade kada čovjek ako ništa osjeća zadovoljstvo i ispunjenost jer shvaća da je sada u fazi života kada su „velike odluke“ donesene i one će trajati; time će i sam čovjek trajati zajedno s njima kao cjelina. S druge strane ovo je i iskustvo nesigurnosti ukoliko se čovjek stalno pita je li to ono što je htio?
Iskustvo nesigurnosti je iskustvo fragmentacije, čovjekove „razlomljenosti“ na različite identitete koji žele imati monopol nad njim. To iskustvo nesigurnosti se isto uobličuje u pitanja poput: trebam li se posvetiti karijeri, obitelji, znanosti, kome trebam dati prednost?
Čovjek živi u trajnoj napetosti između fragmentacije koja nije samo moguća nego se čovjeku i stvarno događa tijekom života i trajanja kao želje da bude jedna jedinstvena cjelina kroz cijeli svoj život i prije i nakon „velikih odluka“. Biti čovjekom donekle znači biti i živjeti istovremeno u nadi i nesigurnosti „velikih odluka“, svjestan vlastite unutarnje napetosti između trajanja i fragmentacije.
Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji.
Moć reklame nije samo u snazi poruke, niti u njezinom prijenosu, nego prije svega u ontologijskoj moći da mijenja identitet, a time i ontologijsku strukturu ljudskog bića. Ontologijska moć reklame mijenjajući identitet osobe mijenja i sve druge ontologijske strukture ili ono što bi Charles Taylor nazvao slojevima značenja koji konstituiraju osobu. Žena kao ljudsko biće se sastoji od slojeva značenja, njezine ontologijske strukture formiraju njezin identitet. Ti slojevi značenja su ontološki i hermeneutički. Ako uzmemo samo kao mali primjer obitelj, možemo vidjeti na koji način obitelj kao jedan od slojeva značenja ili kao ontologijska struktura formira ženu kao osobu, počevši od djetinjstva do odrasle dobi kroz kontakt s roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom. I obitelj je samo jedan sloj značenja, tu dolaze i drugi slojevi značenja, religiozni, kulturni, nacionalni, jezični, književni, umjetnički i svaki dolazi sa vlastitom hermeneutikom odnosno kontekstom kojega se treba zahvatiti da bi se na ispravan način razumjelo ženu kao osobu. Ontologijske strukture daju naslutiti bogatstvo i dubinu jedne jedine osobe, njezine osobne i dijeljene povijesti, njezinih strahova, očekivanja i nadanja.
S druge strane nasuprot ovim ontologijskim strukturama ili slojevima značenja stoji reklama kao redukcijska paradigma svih tih bogatih slojeva značenja iz kojih se uvijek treba zahvatiti da bi se razumjelo osobu, ženu, koji se na kraju svode na jedinstvenu paradigmu koja u toj mjeri osiromašuje ženu i njezine slojeve značenja, ukoliko ona više prianja uz tu paradigmu, a to je paradigma objekta. Reklamna paradigma kao objektivizacija žene oduzima one bitne slojeve značenja ili ontologijske strukture ne samo ženi kao osobi, nego i uklanja njezinu misterioznost i tajanstvenost kao bića, kao osobe jer se nikada do kraja slojevi značenja žene ne mogu iscrpiti i oni uvijek ostaju izvor mogućih iznenađenja i otkrića njezine osobnosti. Reklamna paradigma uklanjajući slojeve značenja uklonila je i osobu, ali je ostavila objekt kojemu se pristupa hladno, precizno, objektivno prema propisanim fizičkim mjerama ljepote, ugleda i uspjeha, stvarajući ženu „onkraj vremena i stvarnosti“.
Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji. U tom odnosu snaga, prihvatiti i pokušati dosegnuti „nepostojeću ženu“ i pri tom izgubiti vlastite ontologijske strukture počevši od vlastitog identiteta, ili unutar slojeva značenja poput obiteljskog, religioznog, jezičnog, umjetničkog, pokušati otkriti ono misteriozno i tajanstveno u sebi i o sebi, događa se povremeno određena izgubljenost žene, njezinog identiteta i njezine osobe, gdje sukob između „reklame“ i slojeva značenja uzrokuje fragmentaciju identiteta u kojoj se i slojevi značenja sami fragmentiraju i rastaču i na kraju gube. Sukob između „reklame“ i „stvarne žene“ je sukob koji prijeti ženi oduzeti u jednom trenutku sve ono što je čini sebstvom, jedinstvenom, misterioznom i tajanstvenom oduzimajući joj sve njezine slojeve značenja i prijeti je pretvoriti u neprimjetnu, svakodnevnu, običnu „reklamu“ pored koje prolazimo, koju nikada ne primjećujemo, jer to više za nas nije ni sebstvo, ni identitet, ni osoba, nego samo „reklama“ ili „žena onkraj vremena i stvarnosti“ za koju svi osjećamo da ne postoji i da nikada neće postojati, ali prešutno se slažemo pa čak i nadamo da će jednom postojati i time sudjelujemo u izgradnji svijeta „reklame“ rastakajući pomalo svijet stvarne žene.
