bolnica – Poptheo Web Portal

Džehennem

Znao je da nešto nije kako treba. Zadnje čega se sjeća je eksplozija i snažna svjetlost. Osvrne se oko sebe. Nije mogao odrediti vrijeme. Ništa nije vidio. Gusta magla zaklanjala mu je pogled. I tišina. Neobična tišina. To ga je začudilo. Uplašio se. Uspravi se u sjedeći položaj. Shvati da je naslonjen na nešto. Osovi se na noge. Nišan. Drven i sklepan na brzinu. Neravan grob na brzinu zatrpan zemljom.

– Eeeeeeeeeeeeeej, čuje li me i’ko? – Ništa. Nikakvog odjeka. Stajao je u mjestu. Nije mogao odrediti gdje se nalazi i u kojem pravcu bi krenuo. Napravi nekoliko koraka naprijed. Blatnjava zemlja gutala je korak zajedno s čizmama. Procijenio je da je prešao barem dvjesto metara hodajući. Ništa. Nigdje nikoga. Samo magla.

– Ooooooooooooj, ima li koga? – Bez odgovora. Nastavi hodati. Iako je zemlja bila vlažna i blatnjava, nije bilo nikakvih rupa, uzbrdica, nizbrdica, imao je osjećaj kao da hoda jednom te istom rutom. Kao da se kreće u krug. Hodao je skoro dva sata prema vlastitoj procjeni. Plašilo ga je što se nije umarao, nije se znojio, nije bio ni žedan ni gladan. Nastavi hodati. U nekom trenutku osjetio je kao da se penje uz neki uspon ili blagi nagib. Ubrza korak i gotovo potrči prema naprijed. Spotakne se od gomilu zemlje i padne preko nje. Psujući ustane otresajući blato i zemlju. Opet grob s nišanom. Sličan grobu pored kojega se probudio. Čučne pored nišana. Dodirne drvo i vlažnu zemlju. Grob je bio izgleda svježe zakopan. Pogleda pobliže nišan. Prenerazi se. Neravnim slovima, možda nekim nožem ili alatkom bilo je urezbareno ime i prezime i datum rođenja i smrti. Hajrudin Ćosović (1962.-1993.). Njegov grob. Počne brzo otkopavati zemlju rukama. Ali što je jače kopao, to nikako nije uspijevao iskopati grob i doći do tabuta. Kao da je nekim čudom zemlja stalno nadirala odnekle. Bjesomučno lomeći nokte na rukama, kopao je bez daha, bez umora. U nekom je trenutku stao. Uspravi se, otrese ruke od zemlje i prljavštine. Ovo nije džennet, ne može ovo biti džennet, ovo je nešto drugo, sigurno su me drogirali ili mi nešto dali, možda nešto stavili u vodu, pa sam popio. Odluči nastaviti hodati. I opet je naišao na grob. Isti kao i prethodni. Nije se morao saginjati da vidi šta je urezano na nišanu, već je znao. Bio je to njegov grob i ovo je bilo izgleda mjesto gdje su svi grobovi s njegovim imenom i tabutom. Hajrudin sjedne ponovo pored nišana. Ovo je sigurno džehennem, i iako nema šejtana, ovo je još gore od šejtana, kad si sam i nigdje oko tebe ni žive duše nema ni mrtve da s tobom progovori. Misao o beskrajnoj samoći bez igdje ikoga, dok sjedi u magli pored svog groba potpuno je obuzela Hajrudina i ne znajući šta će od očaja, počne glasno vikati i derati se. Ispuštao je nejasne zvukove kao životinja kad se uhvati u zamku i od velike boli ne zna ništa nego ispuštati neljudske krike. Odjednom vidio je nejasno prljavi strop i lice medicinske sestre koja ga je čvrsto držala za glavu da se ne uguši. Pljuvao je krv na sve strane iz usta. Čuo je glas koji je govorio da mu što prije treba obje noge odsjeći jer ako ih ne odsjeku, iskrvarit će i gotov je. Ni Allah ga neće spasiti. Hajrudin nije vrištao zbog nesnosnih bolova niti zato što je doktor uzeo ručnu pilu i počeo rezati ostatke batrljka noge što mu je visio ispod koljena. Vrištao je od straha. Vrištao je jer se nije želio vratiti na ono mjesto. U samoću. Pored groba s nišanom. Sam. Krkljao je krv i gušio se. Sestra se nagnula nad njegova usta.

– Šta kažeš, ne čujem šta kažeš! – Učinilo joj se da je čula kako govori kako je ono mjesto strašno i da mu ne daju da se tamo vrati. Nekoliko dana kasnije Hajrudin je sjedio u invalidskim kolicima i gledao kroz prozor. Nikome nije bilo jasno zašto se tiho smješka i samo ponavlja da je sretan. Mislili su da je šenuo pameću uslijed eksplozije od minobacačke granate koja mu je otkinula obje noge i nekoliko prstiju na lijevoj ruci. Jedan ranjenik prišao je Hajrudinu i ponudio ga cigaretom. Hajrudin ništa nije primijetio. Gledao je u jednu točku u zidu. Iz njegovih usta samo se čulo tiho i na trenutke nerazgovjetno šaptanje. Ranjenik se sagne. Hajrudin utihne. Ovaj spusti pogled na njegove ruke. Hajrudin je grčevito stezao tespih.

U Sarajevu 5. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drasa

RAZGOVOR

Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.

Dubok udisaj pomjeri cjevčicu koja se svijala prema laktu. Starica otvori oči. Okrene glavu prema prozoru s napola spuštenim roletinama. Vidio se samo sivi zid. Starica duboko udahne. Drugom rukom dohvati neki predmet s dugačkim kablom koji je nestajao ispod kreveta. Pritisne i krevet se pođe pomjerati uz mehaničko zujanje. Krevet se malčice uspravi. Staričino lice bilo je upalo i blijedo, tanka usta pretvorila su se u rez noža, a sive oči bile su duboko uvučene u jagodične kosti, činilo se kao da starica nema oči nego prazne duplje. S malo većim naporom nego inače skloni kosu s čela i obriše ga. Bilo je mokro i znojno, ljepljivo poput smole. Netko pokuca na vrata. Da – promumla starica hrapavim glasom i nakašlje se. Vrata se otvore. U sobu uđe mladić u bijelom mantilu. I kako ste danas – nasmija se i priđe krevetu? Samo čekam umrijeti – bezbojno će starica. Mladić je šutio i nešto gledao oko infuzije i aparata. Pritisnu nekoliko komandi na aparatu. Smijem li malo sjesti s vama – upita on? Zašto ne, ionako već danima nikoga nema – reče starica gledajući tužno u sivi zid kroz prozor. Mladić privuče stolicu do kreveta i sjedne. Starica se okrene i pogleda ga. Ne poznajem vas, vi niste dosad bili – reče ona podozrivo. Ja sam novi doktor, tek sam došao – odvrati on uz osmijeh. Aha – nezainteresirano će starica. Nije bilo potrebe, ionako znam da ću brzo nestati – reče starica. Znam – sućutno će mladić i dodirne joj ruku u koju je bila ubodena infuzija. Starica se nije pomjerala. Nastojim ovih dana sabrati svoj život nešto kao račun na kraju kupnje – progovori starica i okrene se prema njemu. I kakve su cijene – nasmiješi se mladić? Starica se također osmjehne. Bio je simpatičan taj mladi doktor. Svakakve neke su stvari bile visoko procijenjene, a nisu vrijedile ništa i obrnuto, nije bilo fiksnih cijena – osmjehne se starica. Kako ‒ upita on ne puštajući njezinu ruku? Pa recimo kad sam bila na fakultetu upoznala sam jednog krasnog momka s kojim sam mislila da ću dočekati starost i imati obitelj; sav je bio pažljiv, ugodan, pristojan – starica se ponovno osmjehne. I šta je bilo – upita mladić? Mladost – starica će sjetno. Ni jedno nismo bili spremni, a platila sam preveliku cijenu. Trebale su mi godine da se oporavim – reče ona. I dalje – upita mladić? Što dalje – pogleda ga starica? Ima li nešto što ste platili jeftino a dobili jako puno – upita on? Muža – staračka usta joj se razvuku u osmijeh. Upoznala sam ga slučajno, bio mi je odbojan, a na kraju sam se udala za njega i dobila dvije kćerke – nastavi s osmijehom. Uglavnom, nikad ne možeš izračunati što točno i koliko u životu trebaš izvagati i platiti da bi kasnije bio zadovoljan s kupljenim; sve je to poput lutrije – nastavi starica. Život je avantura – prozbori mladić. Na trenutak oboje zašute. Mladić je i dalje držao staričinu ruku. Što je bilo s mužem – prekine šutnju. Umro je prošle godine u jesen – tiho prozbori. Prokleti čovjek rodi se sam i na kraju umre sam, a nitko mu to ne objasni i ne upozori ga ni kad se rađa, ni kada se udaje ni kada djecu rodi – ljutito će starica i stisne mladićevu ruku jače. Možda i nije tako – tiho će mladić sklanjajući joj kosu s čela. Kako nije tako, pogledajte me, imala muža, imala djecu, bila mlada, zdrava, nikad se nisam bavila sabiranjem računa vlastitog života, a vidi me sada!!! Sama, bolesna, umirem, nema djece, muža nema, nitko nema vremena – glasno će starica i zakašlje se. Mladić ustane, podigne joj glavu i dadne joj vode. Ponovno ušute. Tišinu je remetilo staričino uzbuđeno disanje i piskutavi zvuk aparata. Možda se ne rađamo sami i ne umiremo sami – ponovo će mladić. Kad ste se rodili s vama su bili vaša majka, otac, kada ste rasli s vama su bili braća, sestre, školski prijatelji, kada ste se udali s vama je bio vaš muž, vaše kćerke. Možda i niste bili tako sami kako mislite – mirno će mladić. Jesam, sama sam se rodila i sama ću umrijeti, to je sudbina svakog čovjeka pa i mene i vas – nije se dala starica. Okrene glavu. Rekli ste maloprije da pokušavate sabrati životni račun. Kako vam to izgleda, kako se to radi – nastavi on s pitanjem? Starica okrene glavu prema njemu. Pogleda u strop i zamisli se. Ne znam, izgleda poput vožnje cestom dok gledate sve sporedne ceste kojima ste također mogli voziti i onda se okrećete na obje strane i razmišljate kako se neke ceste šire, sigurnije, bolje osvjetljenje, kako su neke mračne, uske, s puno opasnih skretanja i presjecanja. Meni to izgleda kao vožnja jednom cestom koja gleda na bezbroj cesta s obje strane i ne znate kako je mogla vaša vožnja završiti da ste išli nekom drugom – zamišljeno će starica. Ta vožnja nije tako ni loša, samo što jednom kad izabereš cestu ne možeš se vratiti na početak pa izabrati neku drugu. Doduše, s vremena na vrijeme možeš skrenuti malo na drugu, ali se nikad ne možeš vratiti na početak putovanja – nastavi starica. Mogućnosti – reče mladić. Da, život je vožnja cestama s bezbroj mogućnosti od kojih samo jedna postaje stvarna kada je izaberemo – nadoveže se starica. Mladić je i dalje držao njezinu ruku. Je li vam žao zbog vožnje i ceste koju ste izabrali – reče mladić namještajući joj jastuk? Starica ga pogleda. Čudno je to – sjetno će ona okrećući glavu prema prozoru. Koje – upita on? Je li mi žao zbog života kojega sam živjela – pitala je više sebe nego njega? Imala sam dobar život, rekla bih da je bio i ispunjen u onoj mjeri koliko je bilo moguće. Teško da bih izabrala kad bih mogla ga ponovo živjeti da ga živim drugačije … vjerojatno bih izabrala isti život. Mi ljudi smo takvi; biramo sigurne vožnje i dobro osvijetljene ceste ako možemo. Ali… ‒ reče on. Starica ušuti. Ali kad bih mogla izabrati sve bezbrojne vožnje cestom života, ne znam bi li opet na kraju za nečim žalila ili bi mi nešto nedostajalo – reče ona. Kako misliš – nastavi on? Pa recimo ovako – uspravi se. Mladić joj pomogne. Zamislite da sam mogla biti u životu sve što je bilo moguće. Recimo da sam mogla biti poznata glumica, pisac, predsjednica države, majka, supruga. Recimo da sam mogla biti sve ono što sam ikada pomislila ili poželjela biti u životu, ne vidim koji je smisao toga ako bih opet došla na ovo – reče starica i podigne ruku s iglom u ruci. Mladić je šutio i držao je za ruku. Sad kada razmišljam o životu, zapravo mi se čini besmislenim, jer i ako bih mogla ostvariti bezbroj mogućnosti, sve bi one prestale prije ili kasnije. Mislite neke stvari imaju svoj rok trajanja – reče mladić. Sve ima rok trajanja u životu – starica će mirno. Što ako nešto ne bi imalo rok trajanja – upita mladić i stisne joj ponovno ruku? Što izabrati da nema rok trajanja – upita ga starica? Netko bi izabrao zdravlje, netko život, netko mladost, netko bogatstvo, netko prijateljstvo – nastavi starica. Bilo bi nemoguće odlučiti što izabrati od toga – nastavi ona. Što ako bi se moglo izabrati sve – mladić je pogleda? Kako – starica stisne njegovu ruku? Ljubav – mladić će tiho. Kad sam se udala mislila sam da ta ljubav neće nikada prestati, kad su došla djeca mislila sam da ljubav neće prestati, ali na kraju se sve promijenilo, prestalo i nestalo – reče starica s dozom razočaranja u glasu. Kad sve saberem i oduzmem, isto bi bilo i da sam cijeli život bila sama – nagne glavu i pogleda zid preko puta. Što ako ne bi bilo tako – upita mladić? Je li moguće da ne bude u životu drugačije – uzvrati starica protupitanjem? Možda – reče mladić. I kako bi to izgledalo – upita starica? Mladić zašuti. Zamislite da vozite svim životnim cestama u isto vrijeme i da su sve te ceste stvarne i da sve životne mogućnosti koje zamišljate jesu stvarne i ostvarene. Zamislite da vožnja ne prestaje i da nemate potrebe vraćati se ili žaliti za početkom, jer početka nema. Zamislite da je život vječna vožnja bez početka i kraja gdje nemate potrebu žaliti za propuštenim mogućnostima, jer su sve mogućnosti pred vama ostvarene – nastavi mladić. Da to ne bi bilo loše uopće, ali je nemoguće – rezignirano će starica. Vidjet ćemo – reče mladić. A što s ljubavlju – upita ga starica? Ljubav bi bilo ono što vam omogućuje da vozite svim cestama života, ona bi vas obuhvatila kao dijete, upila bi vas u sebe, ljubav bi bila temelj zbog čega bi bilo moguće da vozite vječno svim cestama života – mladić odvrati. Takav život bio bi zanimljiv – nasmiješi se starica. I ja mislim – mladić se osmjehne i ustane. Starica ga uhvati za ruku. Ostanite još malo – molećivo ga pogleda. Mladić je pomiluje po licu. Moram ići. Ali vidjet ćemo se opet – reče mladić nježno ispuštajući njezinu ruku. Kada – upita ga starica? Uskoro – mladić krene prema izlazu. Kako vam je ime – upita ga starica dok je izlazio? Mladić se okrene i pogleda je. Saznat ćete kada dođe vrijeme za to – izađe i zatvori vrata.

Dvije žene uđu u sobu. Starica je gledala prema prozoru. Starija žena izgledala je poput starice, samo je bila nešto mlađa od nje. Druga je bila jako mlada i ličila je na stariju ženu koja je prilazila krevetu. Starija žena priđe krevetu. Otvorene staričine oči gledale su prema prozoru. Izgledale su kao da nešto željno iščekuju. Starija žena krenu rukom i zatvori staričine oči. Na trenutak sagne glavu i zaplače. Mlađa joj priđe i zagrli je. Starija žena uhvati staričinu mlitavu ruku i poljubi je. Iz ruke ispadne nešto. Mlađa žena se sagne. Bio je to uredno savijen komadić papira. Razmota ga. Uskoro ćeš voziti vječnom cestom ljubavi bez početka i bez kraja. Tvoj anđeo čuvar – pisalo je. Mlađa žena smota papir i vrati ga starici u ruku. Dok je ona vraćala papirić, pored vrata naiđe mladić u bijelom mantilu. Zastane i proviri kroz odškrinuta vrata. Nasmiješi se. Dvije žene se pogledaju u čudu jer im se učinilo da se njihova majka na trenutak nasmiješila pogledom nekome iza njih. Obje se okrenu prema vratima. Nije bilo nikoga. Pogledaše staricu. Njezine otvorene oči i dalje su gledale prema otvorenom prozoru. Činilo se da se smiješe i nekoga čekaju.

U Sarajevu, 26. 3. 2018.

O. J.

BUĐENJE

Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.

Prišla je, veselo se nasmijala pokazujući red bijelih bisera ispod tankih usana i poljubila me u obraz. Miris njezine kose na trenutak me podsjetio na miris kokosa. Znala je da ne podnosim kad sveže kosu u rep i uvijek sam protestirao, jer sam smatrao da je opuštena kosa čini neobično lijepom. Teško je povjerovati da kosa može učiniti tako veliku razliku, ali činila je, i ona je to znala. Svukla je šal, stavila mi ga oko vrata i zagrlila me. Poljubio sam je nježno u vrat, koža joj je mirisala privlačno. Privinula se uz mene, njen topli dah mi je nešto šaputao na uho, ali već sam bio izgubljen i osvojen. Zaboravio sam uopće zbog čega smo se našli. Onda sam se sjetio – da, šetnja i topla čokolada. Nekako sam se sabrao.

Pogledala me svojim neobičnim očima koje uvijek svijetle boje kad je sretna, vragolasto se nasmije i reče, Pročitala sam priču zaslužio si šetnju i toplu čokoladu, ali prije toga mi moraš ispričati detalje. U redu, rekoh, ali moraš mi obećati da nikome nećeš to ispričati inače više nikad ti neću ispričati priču. Dobro, složila se. Da čujem. Ali, priča je kratka, beznačajna, rekoh. Svejedno – inzistirala je. Ispričaj mi.

Jednog zimskog popodneva šetao sam parkom. Nebo iznad grada bilo je sivo, lišće je već odavno opalo, već je bila zima. Bio sam neraspoložen, turoban, cijeli taj dan bio mi je nikakav. U parku gotovo da nije bilo nikoga, poneki prosjak koji traži milostinju. Bio sam zabavljen svojim mislima, gotovo da nisam primjećivao što se oko mene događa. Sudarih se s nekim. Oprostite nisam vidio, rekoh. Ah žao mi je i ja nekad ne gledam kuda hodam, odgovori mi ženski glas. Glas je u meni nešto probudio, nešto nepoznato, čudnovato, nešto neobično. Podignem pogled. Preda mnom je stajala mlada žena, otprilike mojih godina, na glavi je nosila ljubičastu kapu i ljubičasti šal, osjećao se miris kokosa u zraku. Bila je obučena u kratku crnu jaknu i čizme s ravnom petom. Na rukama je nosila pletene ljubičaste rukavice. Žao mi je, promrmljah. Stvarno ne gledam kuda hodam. Samo je na trenutak gledala u mene. Primijetih da joj oči neobično sjaje. Tajanstvena, reče mi, skide rukavicu i pruži mu ruku. Uzvratih i prihvatim ruku. Ruka joj je bila topla i mekana poput baršuna, bijela i tako divno građena kao ruka koju ni najbolji ni najslavniji kipari ne bi mogli napraviti.

Neobično ime, rekoh joj. Tajanstvena? Je li to šala? Pogleda me svojim nasmijanim očima i nasmiješi se. Ispod tankih usana pokaza se red zubi poput prelijepih bisera. A kako bi me ti nazvao, upita. Ne znam, rekoh. Nekim normalnim imenom, M možda? Hm, M, pogleda me sumnjičavo. U redu, vragolasto nasmiješi i pogleda me. Bit ću M. Moje neraspoloženje se polako topilo i počela me obuzimati radoznalost. Nisam je prije viđao, poznajem puno ljudi u gradu, svaki dan hodam kroz park i nikad je nisam vidio. Odakle si, rekoh. Jesi li iz grada? Nisam, reče kratko. Nego, pogledah je upitno. Nisam odavde uglavnom, reče ona. Tada mi u oči upade nešto neobično kod nje. Stajala je i lagano se njihala kao da će zaplesati. Svaki joj je pokret bio nekako graciozan, neobičan. Neobična si, izvalih k‘o iz topa. Kretnje su ti neobične. Jesam li, upita me tiho i priđe mi bliže. A šta je to na meni neobično, nastavi gotovo dodirujući moje lice svojim. Sve, rekoh sumnjičavo ne uzmičući. Sve je na tebi neobično, tvoji pokreti, tvoj izgled, tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoje ruke, gledao sam je netremice. Hm, promrmlja i pogleda me. A zašto? Zašto, upitah. Pa zato što se ne krećeš, ne govoriš i ne smiješ se kao druge žene koje poznajem. One sve rade na isti način, a ti si čudna i neobična, ima nešto tajanstveno kod tebe. Je li, reče. A šta je tajanstveno kod mene, upita me. Tvoj osmijeh zvoni kad se smiješ, tvoje oči sjaje, tvoj osmijeh je vragolast, a kretnje tvoga tijela su tako privlačne, rekoh, crveneći se. Bilo me stid što nepoznatoj ženi u pol bijela dana u parku dajem komplimente. Koji idiot, pomislio sam. Možda, reče ona, jer je konačno vrijeme da se probudiš. Htjedoh nešto reći, ali nisam uspio izustiti ništa nestade je. Osvrnuh se oko sebe zbunjeno.

Neki stariji čovjek u kratkom kaputu i šeširom priđe mi. Prijatelju je li vam dobrom, upita, gledajući me sumnjičavo. Da, da, sve je u redu, rekoh, ne gledajući ga. Gledao sam oko sebe, ali je nisam vidio. Gdje je nestala, mislio sam. Jeste li sigurni da ste dobro?, bio je stari dosadan. Jesam, dobro sam, otresem se na njega. Ne čini se da ste dobro, maloprije ste pričali sami sa sobom, reče starac i pogleda me. Molim, zbunjeno ga pogledah. Kako mislite sam sa sobom. Pričao sam sa ženom. Ne, niste, bio je starac uporan, bili ste sami, stajali ste i nešto gledali i mrmljali, reče mi. Nije bilo nikoga osim vas.

Ona zastade i pogleda me. Stvarno, reče, to je ta priča. Pa i nije ti neka priča, i poče me napadati da sam je prevario, da sam je napravio budalom. Ali sam bio uporan, pričao sam neki dan s tajanstvenom ženom u parku. Bila je neobična, čudnovata i lijepa i nestala je. Priča ti je bezveze, reče ona dok smo ulazili u kino. Tko to još normalan susreće neobične žene koje nestaje i to u parku. Ti si lud, reče mi. A onda zastane i okrenu se. Pogleda me. A kako ti je rekla da se zove? Tajanstvena, rekoh. Ali je mogu zvati M. Ona me pogleda i nasmiješi se. Pa dobro, i nije ti loša ta priča s tom tajanstvenom ženom. I uđe u kino. Nemaš pojma o čemu pričam, rekoh u sebi dok smo ulazili u kino.

Izašli smo iz kina. Bila je već kasna noć. Snijeg je lagano padao, pahulje su se gubile u toplini tla. Uhvati me pod ruku. Hladno mi je, reče i priljubi se uz mene. I meni je, uzvratih i priljubih se uz nju. Idemo na toplu čokoladu, rekoh. Ona zastade. Ne mogu, moram se vratiti kući. Kako ne možeš, odvratih. Pa dogovorili smo se. Obećala si mi, optuživao sam ju. Jesam, reče skrušeno. Obećala sam, ali sad ne mogu. U redu, pustih njezinu ruku. Ispratit ću te kući. Jesi li ljut, približi se i uhvati me ponovo za ruku. Nisam, rekoh hladno i ponovno izvučem ruku. Radostan sam, uzvratih sarkastično. U redu, reče ona bezbojno. Zapravo, ne moraš me pratiti. Sama ću kući. Stani, odvratih, idem s tobom. Ima pasa lutalica po gradu. Ne treba, reče ona hladno. Odoh sama, a ti možeš na čokoladu. Možda se probudiš. Pogleda me ironično, razvuče usta u nekakav poluosmijeh i ode. Gledao sam za njom dok je odlazila. Nije se osvrtala. O kakvom buđenju ona govori?

Oboje smo teški ljudi – tješio sam se dok sam napuštao prostor ispred kina. Ali to zapravo nije bilo točno. Bili smo različiti. Bio sam čudnog karaktera. Ponekad mijenjao raspoloženja, čas bio sretan, čas bio turoban. Nekad bih se ponašao isuviše zrelo, gotovo prezrelo, rekao bih. Nisam mogao osjetiti radost, smijeh, sve mi je nekad izgledalo tako sivo i mračno. Nekad sam isuviše sretan, isuviše presretan, pa mi je sve izgledalo previše radosno. Bio sam, što bi rekao jedan moj prijatelj, prilično samoživ čovjek. Zatvoren u sebe, u svoj oklop od misli i riječi, smatrao sam se junakom koji stoji nasuprot cijelom svijetu, umjetnikom čiju veličinu svijet ne razumije, a trebao bi. Bio sam mučenik čiju muku nitko ne vidi, a svi bi trebali vidjeti i osjećati. Zapravo, bio sam loš čovjek, um mi je bio pun fantazija koje su ne samo bile nestvarne, nego su mi i često puta štetile. Moj prejaki osjećaj za ponos, za patnju, za neshvaćanje nije uopće opisivao stvarnost, jer me je većina ljudi dobro i s poštovanjem prihvaćala. Izmislio sam vlastite borbe, vlastite duhove, vlastite patnje i probleme samo da bih mogao osjećati vlastitu veličinu naspram beznačajnog svijeta koji ne razumije veličinu umjetnika koji živi u njihovom gradu.

Ona je bila drugačija od mene. Činilo se kao da je nezainteresirana, kao da je ništa ne dotiče. Bila je tvrdoglava, ali ne tvrdoglava kao netko tko je tvrdoglav, a ne zna zbog čega. Ona je bila pametno tvrdoglava, tvrdoglava, ne zato jer je uvijek u pravu, nego jer nijedan zid pred kojim se nađe ne može savladati njezinu snagu i volju da se taj zid mora prijeći. Ona je zapravo bila borac. Ali ispod površine borca, krila se žena, nježna i krhka, ponekad plaha. Žena koju je smetala nepravda, kukavičluk, ali žena koja je duboko osjećala što se oko nje događa i kako ljudi oko nje dišu. I mene je znala pročitati iako sam nastojao vješto skriti se. Znala je kad sam turoban, kad joj lažem, kad glumim. Znala je sve o meni. Ispočetka ne samo da mi je to smetalo, nego sam se plašio nje, njezinog pogleda, njezinog dodira, jer je kroz sve mogla prozreti što se događa sa mnom. Zato smo bili tako različiti, ona je bila borac, bila je nešto poput onih starih vitezova iz velikih ljubavnih priča koji su sve prepreke svladavali radi ljubavi. Nažalost, ja nisam poput nje bio vitez, bio sam plašljiv i kukavica. Ona je to znala, ali nije se time koristila, jednostavno je znala i prihvaćala me takvog.

Dok sam tako mozgao o našim karakterima, nisam primijetio da sam već odavno prešao cestu ispred kina, popeo se kroz veliku široku ulicu i našao se ponovno u parku. Svjetlo je nejasno orisavalo drveće, granje i klupe. Činilo mi se kao da sam u nekoj čarobnoj šumi gdje je drveće živo i tiho govori velike tajne jedno drugom. Na jednoj klupi spazih siluetu kako sjedi. Priđoh bliže i raspoznah bijelu pletenu kapu na glavi i ljubičasti šal. Znaš, začuh poznati glas, ako se ovako nastavi, pomislit ću da me uhodiš. Ne uhodim te, rekoh hladno. Zapravo, trenutno me ne zanima ništa, rekoh osorno i požurim ispred nje. A tako, ustade s klupe i stade preda me zaklanjajući mi put. Što se dogodilo, glas joj je slatko zvonio. Nije ništa, nastojao sam ne misliti o čaroliji njenog glasa. Ništa, promrmljah i spustih pogled u nadi da će me pustiti da prođem. No ona je stajala i netremice me gledala. Reci mi, približi mi se i šapnu mi na uho, možda ti mogu pomoći. U tom trenutku nešto se u meni pokrenu, uspravim pogled i pogledam je tužno. Ne znam, rekoh joj. Ti si ionako Tajanstvena, i ako ti kažem, tvoj odgovor bi mogao biti tajanstven kao i ti i ne bi imao od njega nikakve pomoći. Ona se nasmiješi, skine ljubičastu rukavicu, uhvati me za ruku pogleda me očima koje su sjajile. Reci mi, prošapta tiho.

Sjedoh s njom na klupu, ona se privinu uz mene, nasloni na glavu na moja prsa i reče, reci mi što se dogodilo. Ispričah joj sve, kako smo bili u kinu, kako poslije nije htjela na čokoladu iako je obećala. Ispričah joj o našim različitim karakterima, o svojim vlastitim demonima koji me proganjaju. Ona je samo slušala i slušala. Kad sam završio, uspravi se, pogleda me očima koje su sada bile tužne. Nisu bile nasmijane, nisu svijetlile, bile su sive, ali nisu bile hladne, samo tužne. Moraš se probuditi, reče ona tiho. Onda se uspravi. Opet je stajala kao da će zaplesati, njihala se neobično, čudnovato. Obuče rukavice, ogrnu se šalom i približi se. Mogao sam osjetiti topal dah iz njezinih usta. Nagnu se do mene, zagrli me. Probudi se, prošapta.

Zaustih da nešto kažem, ali je opet nestala. Mladi par koji je prolazio pored mene zastane. Je li vam dobro, upita me mladić. Dobro sam, odvratih tiho. Ne činite se dobro, reče djevojka gledajući me sumnjičavo. Pričate sami sa sobom, a i plačete, reče ona. Znate, noć je, hladno je, sami ste u parku, je li vas možda netko napao, hoćete li da zovemo policiju. Ne treba, rekoh, sve je u redu. Moram se probuditi – rekoh i ustadoh. Nije mu dobro, čuo sam mladića kako govori dok sam zamicao stazom iza velikog bora prekrivena snijegom.

Javi se s jednim zvonkim halo. Ja sam, nastojao sam zvučati muški. O, da, reče ona nezainteresirano, šta je bilo? Ništa, žao mi je, odvratih. Zašto, upita ona. Zbog svađe, rekoh ponovno. Kakve svađe, upita ona. Pred kinom, rekoh, bio sam bezobrazan. Oprosti. Šutnja s druge strane, činilo se da traje dugo, predugo. A, to, čujem otegnut glas. Ništa, bit će sve u redu, nastavi ona. Kako će biti u redu?, upitah je. Kad se probudiš, odvrati ona. Šutnja s moje strane. Halo, halo, jesi tamo? Tu sam, rekoh, nakašljavao sam se. Nešto me je stezalo u grlu. O kakvom buđenju je riječ, upitah je. Samo se probudi, reče odlučnim glasom i spusti slušalicu. Gledao sam kroz prozor snijeg kako tromo u pahuljama pada na ulicu. U daljini sam gledao park i borove prekrivene snijegom. Učinilo mi se da sam na trenutak vidio žensku siluetu kako stoji pod svjetiljkom s bijelom kapom i ljubičastim šalom i gleda me. Smiješila se i netremice zurila u mene. Sagnu se i poče nešto raditi po snijegu. Nagnuh se bliže prema prozoru. PROBUDI SE – pisalo je nejasno pod svjetlom ulične lampe.

Bili smo oboje isuviše zauzeti poslom prethodnih dana. Teško je bilo naći vrijeme za susret, čak i jedan sat mogao je biti dragocjen, ali ga nismo nalazili. Vraćao sam se posla, prolazio pored kina i taman htjedoh preći ulicu kada sam je vidio gdje dolazi odozgor. Ruka joj je lagano, lijeno, šetala kroz prohladni zrak pokazujući da me je primijetila. Pričekao sam je. Brzo je dotrčala, nasmijala se, poljubila me u obraz. Stvarno, mi se nikako vidjeti, reče ona namještajući osmijeh od uha do uha. Da, kao da su sve sile urotile protiv nas da se ne susretnemo, odvratih uzvraćajući joj osmijeh. Ali mi smo jači od svih sila, reče ona tiho i uhvati me za ruku. Ja stisnem njezinu ruku u svoju. Neću te više nikada pustiti, pogledah je. Morat ćeš, reče ona gledajući me svojim nasmijanim očima. Ako me ne pustiš nikada nećemo preći semafor. Na brzinu se istrgnu i lagano preskoči na drugu stranu ceste. Pođoh za njom, ne skidajući pogled s nje. Imala je na sebi dugački uski smeđi kaput koji je isticao njezin vitki struk. Ispod kaputa nazirala se kragna bijele ženske košulje iako je se dobro sakrila ispod crnog šala. Na glavi je opet imala kapu, sivu, šivenu krupno. Na trenutak sam se nasmijao gledajući je. Šta se smiješ, upita me kad sam prešao. Izgledaš kao reklama za stolnjak s tom kapom na glavi, nasmijah se. Idemo na toplu čokoladu, zvonio je njezin glas u mojim ušima.

Sjeli smo za prvi slobodan stol, odmah pored ulaza na lijevoj strani. Tu je bio veliki prozor od stropa do poda kroz kojega su se vidjeli prolaznici i park. Skinula ja kaput i kapu. Tamnosmeđa kosa rasula joj se preko ramena. Bijelu, žensku košulju skrivao je džemper boje kaputa. Dakle, sjede i pogleda me ljubopitljivo svojim sjajnim očima. Da čujem, reče ona. Gledala me netremice. Gledala me sa zanimanjem. Hm, promrmlja gledajući me. Oči su ti zelene. Mislila sam da su plave. Jesu, rekoh, kad mi svjetlo sunca ide u oči. Zagledah se u nju, u njezine nasmijane oči. Prožimala me neka neobična topline, struja, nešto vruće prolazilo je kroz mene dok sam je gledao. Promatrala je moje oči sa zanimanjem, kao kad životinja promatra neki neobičan predmet. Vidi, stvarno su plave na svijetlu sunca, reče ona tiho. Bolnica, reče ona iznenada i na trenutak sklopi oči. Učinilo mi se da je na trenutak suza zasijala u njezinim očima. Bojiš li se da ćeš me izgubiti, naglo otvori oči i prodorno me pogleda. Skoro sam skrenuo pogled. Da, bojim se, rekoh tiho gledajući njezine oči. Zašto, nastavila je. Ne znam, rekoh. Možda jer sam kukavica, samotnjak, izmišljam događaje koji se neće dogoditi. Ne znam, nastavio sam, negdje u dubini svoga bića uvijek se bojim da ću te na kraju izgubiti. Zašto bi me izgubio, upita me. Ima li neki razlog? Nema, rekoh iskreno. Nema nikakvog razloga, valjda samo moj strah. Možda se trebaš probuditi, reče ona tiho i skrenu pogled u daljinu. Nisam shvaćao što bi to trebalo značiti.

Pruži ruku i dodirne moju. Bila je topla, glatka i meka, ugodna. Stisnem njezinu ruku. Ne brini, reče mi. Tek tada primijetih da joj se pogled promijenio. Oči su joj bile ozbiljne. Izgledala je kao da gleda negdje natrag u prošlost čeznutljivo za nečim što joj je dragocjeno. Zašto, rekoh joj. Ima li nešto što ti znaš, a je ne znam, nešto što tebe čuva, hrabri, a meni možda fali. Nema, reče ona. Nema. Ono što ja imam, reče dok me je i dalje gledala, imaš i ti. A što to, odvratih. Imam tebe, reče ona, a ti imaš mene, zar nam to nije dovoljno da nas hrabri i da nas čuva!? Nadam se, rekoh iskreno. Zaista se nadam. Ne brini, nagnu se i poljubi me u obraz. Imamo jedno drugo, i dok imamo jedno drugo imat ćemo i hrabrosti i zaštitu. Ustade se. Gdje ćeš?, rekoh, pa tek smo sjeli. Moram ići opet, okrenu se prema meni. Oči su joj bile zatvorene. Opet mi se učinilo da sam vidio suzu. Ali, naglo otvori oči. Večeras se vidimo kod mene. Sama sam. Nadam se da ćeš doći večeras. Svakako, odvratih, dolazim sigurno. Na brzinu prebaci kaput preko ramena, smota ovlaš šal i iziđe. Mahnu mi kroz prozor. Smijala se, ali znao sam da je osmijeh namješten, jer mi se učinilo da plače. Nešto se događalo, nije mi htjela reći. Zastala je kratko i pogledala. Ustima je nešto govorila. Učinilo mi se da je rekla probudi se.

Vraćao sam se zamišljeno kroz park pitajući se što se događa, jer nešto se događa, ali mi ona ne govori o tome. Sjedoh na klupu da se odmorim. Dakle, začuh poznati glas koji u meni uvijek izaziva mješavinu čudnih osjećaja. Tajanstvena je stajala ispred mene netremice zureći. Kako je prošao razgovor, reče ona i svali se na klupu pored mene. Okrenem se. Ljubičasta kapa na glavi, ljubičasti šal, nasmijane oči i pokreti kao da će zaplesati. Jeste li se vidjeli?, upita me ona sa zanimanjem. Mislim da jesmo, odvratih zamišljeno. I, ona će, što se dalje dogodilo? Nije ništa, rekoh, razgovarali smo i otišla je, ima posla. Ne izgledaš sretno, reče Tajanstvena i nasloni se na moje rame. Nije to, rekoh, nešto se događa, ali mi ne govori. Par puta je spomenula bolnicu i skoro zaplakala. Ali ne znam što je, nastavio sam. Ne usudim se pitati je. Ne znam nešto se događa. Kako znaš, upita me. Zato što mi nikad nije govorila da su mi oči plave na suncu, a ne zelene kako je mislila. Možda je to samo onako primijetila, reče Tajanstvena. Ne, odvratih, kada ona primijeti neki detalj to je da skrene vlastite misli s nečega puno važnijeg. Hm, promrmlja Tajanstvena, to jest neobično. Jeste li sjedili dugo zajedno, nastavi ona. Nismo, samo kratko, par minuta.

Morala je ići. U zadnje vrijeme sve češće mora ići, ili nema vremena ili ne može stići. Doduše, rekla mi je da ćemo se vidjeti večeras, sama je. Moram obvezno doći, rekoh. Možda mi rekne što se događa. Da, svakako moraš otići, promrmlja Tajanstvena. I mene zanima što se to događa. Zašto bi tebe zanimalo, naglo uspravim pogled prema njoj začuđeno. Aaaaaa, otegnuto će ona. Kad se probudiš, nasmija se i nestade. Ostadoh na klupi zamišljen. Sreća nitko nije naišao ponovno, jer sad sam već sigurno lud kad me vide, jer svaki put u parku pričam sam sa sobom. Hm, pomislih, što li se to događa? Možda mi večeras kaže, mrmljao sam ustajući s klupe. Doduše, do susreta večeras ostalo je još nekoliko sati.Iidem još nešto obaviti posla po gradu, pa ću k njoj. Dok sam zamicao kroz park, učinilo mi se na trenutak kako mi Tajanstvena maše i nešto pokazuje prema bolnici, ali s druge strane ulice nije bilo ništa, samo prolaznici. Okrenem se gdje mi se učinilo da je Tajanstvena pokazala. Na brdu je stajala velika zgrada. Bila je to bolnica. Odlučih pobijediti znatiželju i ne otići gore, nego pređem na drugu stranu ulice, pa pored kina sporednom ulicom. Večeras. Čekat ću dok se vidim s njom večeras.

Osjećao sam umor nakon posla. Različite misli, pa i one najcrnje su mi prolazile kroz glavu. Bio sam zabrinut za nju, za njezino zdravlje. Njezina prečesta izbivanja, isprike, učinile su me sumnjičavim. Na trenutak se u meni rodila najcrnja misao. Teško je bolesna i umire, ali mi ne želi reći. Ne želi me povrijediti. Odmahnuo sam rukom nastojeći otjerati zloslutnu misao, ali se ona nije dala. Usidrila se u moj um kao ogromno sidro broda kojemu ne želi dopustiti da zaplovi. Izašao sam na hladan zrak zabrinuta pogleda. Noć je već odmicala, a bolnica se zloslutna izdizala na brdu kao upozoravajuća prijetnja.

Stanovala je u jednoj od onih uskih ulica na vrhu grada kuda se jedva moglo autom proći. Ulica u kojoj je stanovala bila je načičkana kućama koje su se naslanjale gotovo jedna na drugu. Uvijek te je netko mogao opaziti i vidjeti. Parkirao sam auto par metara ispod kuće. Otvorio sam vrata i izašao. Hladan zrak ulazio je u moja pluća, ali me više plašila hladnoća koju sam osjećao negdje u dubini. Bojao sam se jer nisam bio siguran što se s njom događa. Neću moći podnijeti činjenicu da je bolesna ili da umire.

Pozvonio sam na vrata. Tišina. Pozvonim opet. Ništa. Strah je u meni rastao, srce mi je počelo jače lupati. Uhvatih za kvaku. Vrata se otvoriše uz lagano škripanje. Halo, rekoh glasno. Ima li koga. M., jesi li tu?, rekoh glasnije. Glas mi je podrhtavao. Uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. U kući je bilo mračno, tiho. Na hodniku je stajao ormar za obuću, ogledalo s vješalicom i par slika na zidu. M. jesi li u kući?, zazovem sada gotovo očajan. Ništa. Na vješalici su visjeli ljubičasti kapa i šal od danas. Kaput je bio na podu. Ustanem i stavim ga na vješalicu. Iako u polutami razaznavao sam poznate stvari. Uđoh u dnevnu sobu. Nikoga nema. Uz desnu stranu stajale su velike police pune raznih knjiga. Na uglu je ležao neki predmet. Priđoh bliže. Bila je to neka knjiga, tankih i mekih korica. Na naslovnoj stranici smiješila se žena jako slična M. Imala je na glavi ljubičastu kapu i šal. Pisalo je velikim sjajnim gotovo zlatnim slovima, PROBUDI SE!!! Svakako, neobičan naslov, rekoh tiho dok sam vraćao knjigu natrag.

Uđem u kuhinju. Ništa. Kuhinja čista i uredna, isto tako i kupaonica. Na trenutak dok sam stajao u kupaonici, učini mi se da sam vidio prigušeno svijetlo iz spavaće sobe. M., zovnem, jesi li tamo? Ništa. Pođoh prema spavaćoj sobi. Svjetlo je bivalo jače. Odškrinem vrata. Sjedila je na krevetu. Pored nje na noćnom ormariću stajala je mala noćna lampa koja je bacala prigušeno plavičasto svijetlo po sobi. Činilo se da sve u sobi pleše. Poludio sam od straha, progovorih glasno i ljutito. Koji ti je vrag?, pogledah je, što se ne javljaš kad te zovem. Skoro sam umro od straha zbog tebe. Zašto?, progovori ona tiho i ustane s kreveta.

Dobro, a šta je sve ovo, rekoh sad. Ništa, reče ona. Htjela sam te iznenaditi. Pa iznenadila si me, rekoh joj. Zašto, reče ona prilazeći mi. Što je to s bolnicom i suzama svaki put kad je spomeneš. Jesi bolesna, je li umireš?, izvalih k’o iz topa drhtećim glasom. Ma ne umirem, šta ti je, odakle ti to, odlučno će ona. Pa ne znam cijelo vrijeme me izbjegavaš, nemaš vremena, a spominješ bolnicu. Što bih drugo pomislio. Ne mogu pomisliti na to da ću te izgubiti, ne želim na to uopće pomisliti, rekoh joj, ljutito je gledajući. Ne umirem, ona će mirno. Zašto ideš onda gore stalno, upitno je pogledah. Idem svaki dan u posjet jednom bolesniku koji mi je drag, kojega obilazim i do kojega mi je stalo, reče ona i duboko uzdahnu. Želim da ozdravi, ali teško, jako teško ide, reče ona tužno. Pa što mi nisi rekla, rekoh skrušeno. Mislio sam da si bolesna, da nešto nije u redu s tobom. Sve je u redu sa mnom, reče ona. Ne brini. Aha, rekoh s velikim olakšanjem. A čemu sve ovo, rekoh i pokazah oko sebe. Mrak, polutama, ne odzivaš se. A to!, reče ona s neobičnim tonom u glasu, kao da se za nešto priprema. To je uvod, reče ona i priđe bliže. Uvod u što?, rekoh ne uzmičući. U buđenje, reče ona glasno.

Došla je na samo par koraka od mene. Počeo sam osjećati toplinu. Nakašljah se. Je li ti vruće?, reče ona tiho ispod glasa i priđe mi. Pa, počeh ja nesigurno, nije baš da mi je hladno, rekoh. Možda trebaš skinuti nešto sa sebe. Brzo i nespretno skinem jaknu. Ona se nasmiješi. Zagrli me rukama oko vrata. Probudi se, reče ona. Probudi se. Probudi se, molim te, reče ona tiho. A onda me je proparao strahovit i neopisiv bol.

Sve me je boljelo, nisam se mogao pomjeriti vikao sam od bolova. Volim te, probudi se, čuo sam poznati glas u daljini. Netko me je držao za ruku. Probudi se, netko je šaputao. Otvorio sam oči. Svjetlo me je boljelo, pa opet zažmirim. Probudio se, čuo sam opet poznati glas. Probudio se, čuo sam nekoga kako govori. Teškim naporom i mukom otvorio sam oči. Svjetlo dana dopiralo je kroz prozor. Nastojao sam se okrenuti, ali nisam mogao. Boljelo me cijelo tijelo. Jauknuo sam od bolova. Netko me uhvati za ruku. Ne brini, bit će sve u redu. Ponovno otvorih oči. Bolnička soba bila je mala, ruke su mi bile nemoćno spuštene niz tijelo. Igle od infuzije su virile iz mojih ruku. Što je ovo?, počeo sam zbunjeno, što je ovo, gdje sam, što se dogodilo?, počeo sam panično vikati. Smiri se, sad je sve uredu, ponovno poznati glas. Osvrnem se na stranu. U sobi su stajale dvije žene. Tajanstvena je sjedila na stolici i gledala prema meni, M. me držala za ruku i milovala po licu. Šta je ovo?, promrmljah. Obje su bile isto obučene, ljubičasta kapa i šal, bile su identične.

Što je ovo?, mrmljao sam. Ništa!, reče M. Bio si u komi nekoliko mjeseci. Mislila sam da se nikada nećeš probuditi. Svaki sam dan dolazila u bolnicu i pričala s tobom. Doktori su rekli da nema nade, da se nikada nećeš probuditi, ali sam vjerovala da hoćeš. A tko je ona druga žena što sjedi?, rekoh gledajući u Tajanstvenu.

M. se osvrne, nema nikoga osim mene u sobi. Tajanstvena ustane, priđe krevetu i nagne se prema meni. Opet me je prožeo onaj čudan osjećaj. To sam samo ja, reče ona. Sagne se i poljubi me u čelo, nasmiješi se i pogleda me svojim sjajnim očima. To sam samo ja, M.,reče, skidajući ljubičastu kapu i šal.

U Sarajevu, 14. 11. 2017.

O. J.