rasprava – Poptheo Web Portal

BITI U PRAVU I SVE OKO TOGA

Često se u raspravama između djece i roditelja na kraju može čuti onaj roditeljski „sveobarajući” argument: „Nisi ti mene rodio, nego ja tebe!” Dijete pri tome već u pojedinoj stvari sa svoje strane itekako može biti u pravu, no u pravu je i roditelj sa ovim svojim „završnim udarcem” od argumenta, jer djeca i roditelji jednostavno nisu ravnopravni partneri tako da si roditelji pokatkad mogu priuštiti i ovaj luksuz da su jednostavno u pravu, pa čak ako u pojedinom slučaju nužno i nisu u pravu.

Iz naznačenog primjera proizlaze minimalno dvije stvari:

1) čovjeku često nije lako biti u pravu čak i onda kad je sasvim u pravu

2) a sve ovo ponajviše ovisi o poimanju ravnopravnosti nekog odnosa od strane onih koji su uključeni u taj odnos.

Tako se općenito kaže da ako netko u raspravi vaše argumente ne želi ni čuti, to samo znači kako ta osoba smatra da vas na ovaj ili onaj način posjeduje. Pri tome opet možemo govoriti o nekoliko različitih tipova ljudi:

– Narcise na zanimaju vaši argumenti jer čvrsto vjeruju da ste vi tu radi njih i njihovih potreba, a ne oni radi vas i vaših.

– Ovome su pokatkada skloni i oni posve dobrohotni ljudi koji bi inače puno toga za vas učinili. U tom slučaju bi se reklo kako vas ovi itekako vole, ali vas zato nikako ne poštuju u vašoj slobodi i samostalnosti. Ništa čudno, jer ljubav i poštovanje vrlo često i ne idu skupa pod ruku premda bi ono, barem idealno gledano, trebali ići.

– U trećem slučaju kojeg ćemo spomenuti opet se radi o nekakvom osjećaju posjedovanja, ali ovaj put sasvim druge vrste. Naime, neki ljudi vas moguće i vole i poštuju, ali problemi u raspravi nastaju zbog njihovog općenito posjedničkog odnosa prema samoj istini. Eto, oni kao sve vide, znaju, čuju … puno čitaju, razmišljaju, jednostavno pametnjakovići. No baš jer su pametnjakovići, onda bi valjda trebali još i više biti spremni na poštenu i konstruktivnu razmjenu argumenata.

Dakle, premda nekad ono baš stvarno osjećamo da smo u pravu, to ne znači da smo nužno u pravu … ili ako već i jesmo, opet se može realno očekivati da nam to drugi sasvim jednostavno ospore.

Biti u pravu u braku ili vezi

U izvrsnom tekstu za Psychology Today američki psiholog Hal Shorey progovara o naznačenoj problematici „biti u pravu” u braku ili vezi. Pri tome on donosi jednu fiktivnu raspravu koja poprilično odgovora prosječnoj ljubavnoj svađi.

– Ona: „Ti uvijek radiš ono što želiš … misliš samo na sebe … nije te briga što mislim“.

– On (osjećajući se povrijeđenim i lažno optuženim): „To nije istina … pa jesam li te prošli tjedan pitao gdje želiš da idemo na večeru, i jesmo li fino zatim otišli tamo“?

– Ona: „Da, ali to je samo zato što sam te prethodno bila pritisnula, inače sam nikad ne bi“!

– On (već napola lud od srdžbe): „To je najobičnije sr…“!!!

I glasovi se zatim povisuju a svađa eskalira…

Prema Shoreyu, stvar je zapravo u tome da niti jedan od članova para ovdje ne čuje ono što druga osoba govori. A da bi se to moglo ispravno čuti, važno je ponešto znati o stilu vezanosti kod pojedine osobe. U naznačenoj raspravi „ona” predstavlja zaokupljeni stil vezanosti. Sa svim svojim oštrim argumentima ona zapravo pokušava reći: „Ljuta sam i brinem se da on više ne mari mnogo za mene“. To možemo zaključiti jer su zaokupljeni ljudi međuljudski usredotočeni, brinu se o sigurnosti u vezama i svaki čin koji bi se i najmanje mogao protumačiti kao nebriga ili udaljavanje smatraju prijetnjom.

Na temelju rasprave ovog hipotetičkog para mogli bismo također zaključiti da “njega” karakterizira odbacujući stil vezanosti (premda u praksi može biti i obratno), i njegov fokus stoga leži na istinitosti tvrdnji i objektivnosti činjenica. Najviše ga zanima predstavlja li njegova partnerica lažno činjenice ili ga lažno optužuje. Ali on zna da je u pravu, pa ne može dopustiti da taj prekršaj i napad na njegovu racionalnost tek tako prođe. Shorey ovaj tip osobnosti pokušava predstaviti starom šalom: „Jednom sam pomislio da sam pogriješio, ali prevario sam se“.

Prema Shoreyu naznačena svađa može ići još dugo dalje. Argumenti i uvrede se nasumično izmjenjuju, te se sve više čini da ovo dvoje ljudi vode posve odvojene razgovore. Iskopavaju se stare uspomene i uvrede, svađaju se u nedogled, a on bi zapravo samo trebao shvatiti da nju jedino brine voli li on nju još uvijek kao prije. Jer nju niti jedna druga činjenica ne zanima osim činjenice bliskosti i međusobne posvećenosti. Stoga bi prema Shoreyu sebi mogli prištedjeti brojne ovakve i slične svađe ako bismo umjesto onoga što drugi govore prvenstveno pokušali čuti ono što oni osjećaju i misle.

U Sarajevu 20. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– https://www.quora.com/How-do-you-feel-when-you-are-right-but-you-have-no-right-to-say-a-word (Stanje: 20. X. 2020.).

– Hal SHOREY, Managing Relationship Conflict: Letting Go of Being Right (17. X. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-freedom-change/201710/managing-relationship-conflict-letting-go-being-right (Stanje: 20. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: leeavison

DRUGI STVARNO PONEKAD DRUGAČIJE MISLE

Jeste li ikad osjetili tijekom žustre diskusije ili pak otvorene svađe s drugima ono nešto kao da se oni iznutra itekako slažu da ste Vi u pravu, ali vam jednostavno to ne žele priznati? Vjerojatno ste osjetili, i vjerojatno ste bili u pravu o tome kako i oni znaju da ste u pravu!

Ali bez brige, to je sasvim ljudski, osobito ako budemo iskreni pa priznamo da smo i sami više puta osporavali tuđe pravo premda smo u dubini duše osjećali da su itekako u pravu. Michel Foucault bi glede toga jednostavno konstatirao da je moć krvotok zbilje. U pozadini svega što ljudi rade i govore, pa čak i onoga što se radi ili govori u najboljoj nakani, uvijek se skriva prikrivena, manje ili više svjesna volja za moć, odnosno, želja za podčinjavanjem i kontrolom drugih. Ne možemo tek tako nekome priznati da je pametniji od nas jer ako priznamo, samim tim se stavljamo pod njegovo vodstvo i patronat; jer u prirodi stvari je da pametniji i sposobniji trebaju vladati.

Zar smo toliko često protiv prirode!? Zapravo i nismo, jer u prirodi stvari pronalazimo i ono nešto drugo što bi se najjednostavnije dalo nazvati kušnjom, a ona opet nije ništa drugo do li: dati dobrima i pametnima ozbiljnu priliku da uistinu dokažu da su dobri i pametni. U biblijskoj tradiciji stoji da se čak i Bog počesto služi kušnjom, pa zašto onda ne bi i mi ljudi to malo? Uglavnom, tko posustane već ovdje, i nije nešto pametan, jer pamet bez upornosti i spremnosti da se malo pretrpi upravo zbog pameti, i ne znači puno.

Zadovoljstvo postojećim

Mercedes-Benz je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća s dosta entuzijazma radio na konceptu pod nazivom E 2000. Pored brojnih naprednih rješenja, ponajveće je bilo to da su na konceptu sve uobičajene kontrole poput kola upravljača (volana), mjenjača i papučica kočnice, kvačila i gasa bile zamijenjene jednom jedinom ručicom. Sasvim jednostavno, lijevo je trebalo biti lijevo, desno – desno, natrag – ubrzavanje, prema naprijed – usporavanje i kočenje. Mercedes je otišao daleko s razvojem naznačenog koncepta, ali su zatim jednog dana obznanili da ipak odustaju. Zašto? Ispitivanje tržišta je nepobitno pokazalo da potencijalni kupci nisu bili spremni odreći se klasičnih komandi, premda im je Mercedesov koncept svakako izgledao zanimljivo i sofisticirano. Tako dakle, mi ljudi se često čvrsto vežemo za postojeće stvari premda ne sumnjamo u to da postoje i bolje. Kao da vam netko ponudi boljeg tatu ili mamu. Apsolutna većina bi ovakav prijedlog smatrala uvredljivim, pa čak da su i ovi zamjenski roditelji uistinu znatno bolji ljudi.

Stoga se ne trebamo čuditi ako nam ponekad bude odbijen poneki zbilja pametan prijedlog. Ljudi ponekad doista i iskreno ne žele bolje jer su zadovoljni i sa onim postojećim.

O ukusima se najviše raspravlja

Premda se ono kaže da se ne raspravlja, u praksi je sasvim obratno, raspravlja se itekako, i to o svemu i svačemu: Ronaldo ili Messi, zabavnjaci ili narodnjaci, more ili planina, meso ili povrće, demokracija ili totalitarizam, Amerika ili Rusija, otvorene granice ili bodljikava žica, jednobojno ili šareno, tamnije ili svjetlije, slatko ili slano, glasno ili tiho, šetnja ili trčanje itd. Baš kao i u prethodnom slučaju s Mercedesovim konceptom, neki od najboljih menadžera današnjice kažu kako je uvijek nužno druge pitati za mišljenje. Jednostavno, nama se neke naše stvari i ideje mogu činiti zbilja genijalnim i revolucionarnim, a da je drugima to istovremeno skroz bez veze.

Odmah i da zaključimo: Ono što je neuspješnima nepremostiva prepreka, to je uspješnima alat i sredstvo. Mnogi ljudi se ohlade i razočaraju već s prvim odbijanjem i osporavanjem, pa o čemu god da je riječ. S druge strane, neki drugi će u ovakvoj situaciji hitro zgrabiti olovku i bilježnicu te ljubazno zamoliti: „Imate li mi još što prigovoriti?“ Bez obzira na njihove različite motive, bez uvažavanja mišljenja drugih ljudi nikad nećemo uspjeti. To je jedini mogući način da se neka ideja iz idealnog okruženja našeg nutarnjeg svijeta ucijepi i u izvanjskoj stvarnosti. Naravno, i glede ovoga će važiti na kraju da neki jednostavno ne žele bolje. Sasvim su zadovoljni sa svojom imaginarnom ulogom „neshvaćenog i odbačenog genija“, i više od toga im ni ne treba…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

BIBLIJA I SVAĐA

Neki ljudi se naprosto utapaju u bezočnim i besmislenim svađama, a drugi radije šute – valjda upravo da se ne bi utapali kao oni prvi. Stoga jedna smislena i asertivna rasprava predstavlja umijeće koje ljudi kroz život tek trebaju naučiti i usvojiti.

Ovaj tekst predstavlja svojevrsni nastavak onog prethodnog – o Anni Freud i obiteljskom odgoju.

Link na tekst: http://poptheo.org/najvaznija-stvar…ja-po-anni-freud/ ‎

Naime, neki prijatelji koji me redovito prate i nisu bili baš najzadovoljniji sa onim što su tamo pročitali, jer kao jednostavno im je neprihvatljiva teza da je svađa manje-više uvijek stvar neuroze, kao i njezine „samo-prehrane“, odnosno, daljnjeg zaraznog širenja.

Prigovor je svakako u potpunosti prihvatljiv pod vidom da su neke rasprave u životu jednostavno neminovne, te da se stoga i moraju dogoditi, jer prešutjeti problem je pokatkad za međuljudske odnose puno opasnije od onoga prvog – posvađat se.

Stoga ćemo se ovdje pozabaviti nakratko sa specifičnom biblijskom morfologijom svađe koja po sebi može predstavljati i svojevrsnu razrješujuću sintezu problematike.

Sve bi se dalo jasno predočiti u par crtica:

U Bibliji ne postoji izričita zabrana svađe, a neki biblijski tekstovi čak kao da je i potiču. Bog tako u Starom zavjetu opominje proroka Ezekiela da mu je izričita dužnost opominjati bezbožnike, inače će krv bezbožnikovu tražiti iz prorokove ruke (Usp. Ez 33,8), što će reći da pred Božjim licem između neopomenutog grešnika i suzdržanog pravednika, moralna odgovornost leži na ovom drugom (naravno, s obzirom da u starozavjetno vrijeme ateizam ne postoji kao sustavna i raširena pojava, pod bezbožnošću se ovdje prvenstveno misli na grješnost i bezakonje). Kod starozavjetnog proroka Jeremije pronalazimo na još dublju eskalaciju problematike. Jeremija toliko mnogo i učestalo opominje svoje sunarodnjake zbog različitih grijeha i bezakonja da im se on jednostavno činio kao notorni svadljivac (Iš rib – hebr.– čovjek svađe). Zbog toga ga svi preziru, a i on onda sam u skladu s tim proživljava duboku krizu smisla i identiteta (Usp. Jr. 15,10).
Ako kažemo da Biblija tolerira neke svađe, to ne znači da ih ona ne pokušava smjestiti u točno zadane okvire, jer Biblija najstrože zabranjuje pogrdne nazive među bližnjima. Tako recimo u petom poglavlju Matejeva evanđelja Isus progovara kao malo kada s toliko strogoće: „Tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu“ (5,22). Dakle, o nekim stvarima se u životu neminovno mora raspravljati, ali se pri tome nikako ne smije negativno generalizirati o ljudima. Tu nailazimo na poznatu moralnu maksimu: „Osuditi prijestup, a ne prijestupnika“. Pri tome je važno napomenuti da naznačene negativne generalizacije nisu samo moralno pogrešne, već i logički. Ovdje se izgledno nalazimo na tragu logičke pogrješke kompozicije, unutar koje se svojstvo jednog dijela nastoji pripisati cjelini. Npr., u navedenom konkretnom slučaju netko je nazvan „luđakom“ najvjerojatnije jer se izražavao nekulturno, ili je previše i preglasno pričao, ili jer nije nešto uradio što je trebao, ili je opet uradio nešto što nije trebalo i sl. Mana je mana, i zna svakako biti nezgodna i iritantna, ali to ne znači da je dotična osoba u potpunosti luda. Ovakvim epitetima se svakako ne doprinosi rješavanju problema, nego se on samo dodatno raspiruje.

2a) Posebni problem unutar onoga što mi – pod uobičajeno – nazivamo „svađom“ jesu psovke i kletve, a sama psovka i nije ništa drugo do li jedan od oblika kletve. Psovka predstavlja pokušaj potpune degradacije i odbacivanja protivnika, a ako se u sve to još umiješaju religiozne psovke, tada već govorimo o blasfemiji – inače jednom od najstrašnijih grijeha koje čovjek može počinit. Sv. Pavao apostol na primjer u Poslanici Korinćanima (6,9-10) psovače ubraja među najteže grešnike – za koje na kraju – po njemu – neće biti konačnog spasenja. Stoga bi se već ovdje pouzdano moglo reći da Biblija po sebi dopušta raspravu, ali ne i svađu, odnosno, ne ono što prosječni žitelj Balkana uobičajeno podrazumijeva pod tim pojmom.

„Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom…“ (Ef 4,26). Pavao ovim riječima iz Poslanice Efežanima na neki način potvrđuje do sada rečeno, ali stavlja također i jedan novi važan naglasak na cjelokupnu problematiku. Kao što nam opravdana rasprava ne bi smjela biti prilikom i opravdanjem za neopravdani grijeh, isto tako, niti jedna rasprava ne bi smjela trajati predugo. Ponajveći problem naših svađa i jest to što one prečesto eskaliraju, pa se kroz neko vrijeme više nitko ni ne sjeća zbog čega su točno iste započele. Razlozi tada više nisu ni važni … važno je zaštiti sebe i devastirati protivnika – i to pod vidikom: što više to bolje. No, vidimo, rasprave po sebi ne bi smjele trajati dugo. Doslovno, ne bi smjele ulaziti u novi dan. Stoga rasprave ne smiju tendirati eskalaciji nego rješavanju konkretnog problema – zbog kojeg su i bile započete.

Zaključak:

Premda se u mnogim pitanjima međusobno razilaze, Biblija i psihologija glede područja rješavanja međuljudskih konflikta pokazuju visoku stopu komplementarnosti. Ono što psihologija danas naziva asertivnim govorom, to manje-više u potpunosti odgovora biblijskom poticaju na raspravu, ali koja se mora odvijati u konstruktivnom duhu, ne nadilazeći pri tome nikada granice međuljudskog poštovanja i uvažavanja.

Vraćajući se malo na samom kraju i prethodnom tekstu, mogli bismo zaključiti da bi odrastanje djece u jednoj potpuno idealnoj obitelji bilo svakako za njih sretno, no takva bi djeca kasnije neminovno imala problema u susretu s realnim svijetom koji i nije baš idealan. Ali što bi onda uistinu bila idealna obitelj? Vjerojatno ona koja ima dosta problema, ali koja ih nastoji ekspeditivno i zajednički rješavati, ne prelazeći pri tome nikada granice međusobnog poštovanja i ljubavi. Valjda bi to ujedno bio i onaj istinski freudovski odgoj za realnost.

U Sarajevu, 3. 4. 2018.

M. B.

Izvor (foto): Blog de lourdes vicente

RASPRAVA SA SAMIM SOBOM

Um rado raspravlja sa imaginarnim protivnicima o imaginarnim problemima, ostvarujući pri tome imaginarne slavodobitne pobjede, i u svemu tome je toliko uspješan da počesto zaboravlja na konkretne ljude, njihove konkretne argumente i stavove, ali i na svoje vlastite konkretne poraze.

U svom umu čovjek često raspravlja s nekim. Mladić zamišlja kako razgovara s djevojkom koja ga je ostavila, te u svom umu raspravlja, objašnjava i ponosno izlazi kao moralni pobjednik ljubavnog rata. U stvarnosti učini nešto sasvim drugo ili ne učini ništa. Djevojka u svom umu raspravlja s mladićem, sve mu predbacuje, optužuje. U stvarnosti ne učini ništa, eventualno se rasplače. Na kraju se pomire. Stvarnost ispadne skoro uvijek drugačija od njihovih rasprava sa samim sobom.

Um je pun svakodnevnih rasprava s drugim ljudima, poznanicima, prijateljima, rodbinom, djecom, muževima, ženama, političkim protivnicima… S jedne strane, ovakve rasprave mogu biti znak visoke inteligencije. Viši umovi su po prirodi sintetički; oni se ne mogu olako zadovoljiti ni tezom, ni antitezom, zato kroz imaginarnu nutarnju raspravu teže doseći konačnu umirujuću i upotpunjujuću sintezu. S druge strane, učestale nutarnje rasprave mogu biti izvorištem i brojnih problema za pojedinca: Um raspravlja o stvarima i problemima koji u stvarnosti ne postoje, s ljudima koje zamišlja kao protivnike, iako to u stvarnom životu nisu. Umska rasprava sa samim sobom je iscrpljujuća i opterećujuća i oduzima puno snage samom umu i guši njegovu kreativnost. Ali biti pobjednik izmišljene umske rasprave sa stvarnom osobom koju smo odjenuli u imaginarno ruho neprijatelja na kraju donosi neobičan osjećaj pobjede koji mješavina jala, bijesa, samozadovoljstva, nadmoći. Nakon žestoke umske rasprave sa samim sobom i djevojkom mladić se sigurno u sebi nadmoćno smješka sa osjećajem u duši koji se može sažeti u onu misao „e neka sam joj rekao i neka sam joj se krvi napio“ – koji do te mjere može preuzeti kontrolu nad umom da i u stvarnosti čovjek se pođe ponašati i razmišljati onako kako razmišlja i osjeća se u svojim imaginarnim raspravama sa svojim imaginarnim protivnicima. Posebno su drugi ljudi u tim umskim raspravama sa samim sobom zanimljivi kao meta napada i protuargumenata. Oni su prvo neprijatelji koje treba argumentirano poraziti, ali kasnije nakon što ih porazimo pretvaramo se u nekakve spasitelje naših protivnika, darujemo im milost, pokazujemo plemenitost i širokogrudnost. Naravno i milost, plemenitost i širokogrudnost su također imaginarni. Nastaju i nestaju kao osjećaj, i često ih u stvarnosti i stvarnim raspravama sa stvarnim ljudima nema nimalo. Kao kad mladić svoju djevojku porazi argumentima i ona se slomi pred njim, on se pokaže milostivim, velikodušnim i plemenitim. I taj osjećaj ga preplavi, ali u stvarnosti kada dođe do stvarne razmjene protuargumenata uglavnom tih osjećaja nema.

Raspravljajući s imaginarnim protivnicima koje stvara prema modelu stvarnih ljudi um i sam čovjek ne mogu dopustiti da budu poraženi. Iz svake rasprave sa samim sobom um mora izići kao pobjednik, jer tako osigurava čovjeku osjećaj nadmoći, osjećaj zadovoljstva, emotivnu ispunjenost. Um raspravlja o stvarima, događajima i problemima koje sam izmišlja s ljudima čiji karakteri u stvarnosti ne postoje jer ih um sam stvara. Samim tim ni um ne pobjeđuje jer je njegova pobjeda nad djevojkom koja je ostavila mladića ili nad mladićem koji je ostavio djevojku izmišljena pobjeda, ali ostaje nutarnji osjećaj zadovoljstva jer se barem u izmišljenoj raspravi s vlastitim umom nadmudrilo i nadjačalo drugoga. Nadmudrilo se i nadjačalo vlastiti um, dok se stvarnost i stvarna osoba s kojom treba raspravljati potpuno zaboravila. Um ponekad zna izvesti taj bezočni trik nad čovjekom. Uvjeri ga u umskom i emotivnom smislu kako je on definitivni pobjednik u raspravi koja se nije ni dogodila tako da kada dođe do stvarne rasprave sa stvarnom osobom, um nastavlja raditi po svom. Otprilike to se događa u slučajevima gdje si netko ne da ništa reći u smislu i rasprave i argumenata, jer je u njegovom ili njenom umu rasprava završila pobjedom. Dopustiti da stvarna osoba sa stvarnim argumentima nešto kaže značilo bi da um mora priznati da rasprava nije gotova i da još nema pobjednika i da prava i ozbiljna razmjena argumenata tek predstoji. Sve što se dosad dogodilo nije se dogodilo, nego je to um izmislio u svom imaginarnom svijetu izmišljenih protivnika. Um teško dopušta tako nešto pogotovo onda kada je već odlučio da je pobjednik odlučen i da stvarna rasprava i ako se dogodi neće promijeniti ishod i pobjednika rasprave. Rasprava sa samim sobom neobična je sposobnost uma da sam sebe postavlja na pobjedničko postolje ponekad nesvjestan da se vrti u začaranom krugu i da radi Sizifov posao. Zato um povremeno mora izići u stvarni svijet i susresti stvarnog protivnika i razmijeniti stvarne argumente kao što i mladić i djevojka nakon višednevnih nutarnjih umskih borbi sa sobom s izmišljenim argumentima i izmišljenim pobjedama se moraju prije ili kasnije susresti u stvarnom svijetu i shvatiti da prava rasprava i argumentacija tek treba početi. Sve što se prije događalo bila je izmišljena rasprava sa sobom o stvarima koje se nisu dogodile s ljudima koji zapravo i ne postoje.

U Sarajevu, 3. 2. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com