etika – Poptheo Web Portal

PSIHOLOGIJA POHLEPE

Pouzdano se zna da je jako loša, no može li pokatkada biti ponešto i dobra?

Zašto nogometaš koji zarađuje deset milijuna godišnje u jednom trenutku odlučuje otići u bogatiji klub u kojem će zarađivati dvadeset milijuna godišnje? Ako si pokatkada postavljate ovakva i slična pitanja, bit će da i niste nešto pohlepni u svojem životu. Ako se, s druge strane, pitate čemu uopće ovakva pitanja („Pa normalno da će prihvatiti bogatiji ugovor!”), onda moguće da ste već ponešto i pohlepni.

Pohlepa je, naime, onaj specifični osjećaj koji nam govori da nemamo dovoljno čak i u slučaju ako realno i objektivno imamo, i s obzirom na to da je pohlepa po sebi bila i ostala glavni okidač koruptivnih ponašanja, to nam sugerira da se radi o iznimno snažnom nagonu koji je po sebi vičan potisnuti sve one upozoravajuće faktore i mehanizme. Recimo, do nas svakodnevno dopiru vijesti kako su neki dični političari „popadali” u nekoj od brojnih korupcijskih afera ili kako je ugledni privrednik dobio mjesec „istražnog” zbog sustavnog izbjegavanja plaćanja poreza. Tu su nerijetko i vrhunski sportaši, sramno zatečeni pod utjecajem visokih doza raznoraznih zabranjenih stimulativnih supstanci ili poznati band koji je plagirao nečiju tuđu pjesmu kako bi se i dalje zadržao na vrhovima top lista… Dakle, premda jasna upozorenja stoje svuda oko nas, predmnijevamo da će i dalje mnogi grozničavo pokušavati smiriti vlastiti osjećaj neimanja, ne birajući pri tome načine i sredstva.

Nadalje se pitamo koji su to uzroci pohlepe? Za početak je sigurno da oni mogu biti izvanjski i unutarnji. Recimo, kapitalističko društvo u kojem se društveni status mjeri nečijim osobnim bogatstvom po sebi svakako potiče ljude na pohlepno ponašanje. Jer tu se zapravo ne radi više o onoj „imati ili nemati” dilemi, nego o „biti ili ne biti”. Odnosno, ukoliko današnje društvo pitanje imetka transformira u pitanje osobnog identiteta i opstanka, utoliko je onda i za očekivati da će se ljudi glede stvari imetka početi ponašati upravo kao u slučajevima kad su im ugroženi sȃmi identitet i opstanak – tj. bit će spremni doslovno na sve, bez obzira na raspoložive rizike.

No naravno da glede stvari pohlepe veliku ulogu igraju i one neke nutarnje psihološke predispozicije. Tako su prema opsežnom istraživanju Patricka Mussela i Johannesa Hewiga pohlepi osobito sklone one grublje ljudske osobnosti koje pokazuju manjkavosti na poljima suosjećajnosti, kooperativnosti i uslužnosti, dok, s druge strane, naglašeno naginju argumentativnom ponašanju. S obzirom na to da ih njihovo grubo ponašanje pometa u ostvarivanju kvalitetnih prijateljskih, poslovnih i ljubavnih relacija, tim više naginju da sve to nekako iskompenziraju gomilanjem imetka. Ovome bi trebalo, zanimljivo, pribrojiti i općenito osobe niskog samopouzdanja koje onda u skladu s tim trebaju uvijek više onih izvanjskih indikatora uspjeha kako bi se pred sobom i drugima samopotvrdile. Vidimo, i u jednom i u drugom slučaju naglasak ponovno ne leži na posjedovanju kao takvom, nego na sticanju adekvatnog društvenog statusa, moći i samopouzdanja.

Slično prethodnome, pohlepa se vrlo često dovodi u usku vezu s visokim ambicijama, podlosti i sebičnosti. Zapravo, naznačeni istraživački dvojac bit će posve iznenađen koliko je pohlepa snažno povezana s određenim aspektima psihopatije, uključujući tu osobito manjkavu empatiju, prezir prema drugima i nedostatak bliske privrženosti drugima, buntovnost, traženje uzbuđenja, izrabljivačko ponašanje, kao i tendenciju osobnog osnaživanja kroz okrutnost prema drugima.

Kontroverzni plodovi pohlepe

Premda se pohlepa općenito uzima kao izričit primjer autodestruktivnog ponašanja koji generira nevjerojatno količinu kaosa, kako u životu samog pohlepnika tako i svukud oko njega, neki autori ipak smatraju da bi ovom problemu trebalo pristupati s oprezom. Naime, valjda je jasno samo po sebi kako oni fini skromni ljudi poslovično i ne stvaraju nova radna mjesta, kao što se općenito ni ne zamaraju pitanjima produktivnosti i napretka. Kao primjer ovoga možda bismo mogli uzeti kontroverznu agrarnu reformu u Venecueli. Kad je ljevičarski lider Hugo Chavez osvojio vlast u toj zemlji, uskoro je oduzeo zemlju veleposjednicima te ju je podijelio dojučerašnjim težacima bezemljašima – dakle, upravo onima koji su mukotrpno radili za pohlepne veleposjednike. Ljudi su bili presretni, međutim, produktivnost u proizvodnji hrane uskoro će pasti na iznimno niske grane. Jednostavni južnoamerički težaci nisu se opterećivali visokim prinosima, nego su sada proizvodili uglavnom za svoje vlastite potrebe, i tek nešto malo iznad toga, čijom bi prodajom mogli sebi nadomiriti sredstva i za one druge životne potrebe. Kao posljedica toga, gradovi su uskoro doslovno ostali bez hrane. Država se zatim okrenula uvozu, međutim ta hrana će, s obzirom na poslovično nizak životni standard u Venecueli, za većinu građana biti preskupa. Državi zatim nije preostalo ništa drugo nego da kompenzira cijene hrane zaradom od prodaje svoga najvrjednijeg resursa – nafte. Ovo će opet dovesti do stagnacije na brojnim drugim poljima, tako da se Venecuela i dan danas nalazi u permanentnoj gospodarskoj i političkoj krizi. U svakom slučaju, cijela ova situacija mnogim će autorima poslužiti kao primjer kako je kapitalistička ekonomija, usprkos brojnim nedostacima, posve nadmoćna u odnosu na onu socijalističku, a i povrh svega toga ostaje pitanje nije li ljudska pohlepa, usprkos svojim razornim posljedicama, pokatkad uistinu potrebna, barem pod vidom nekakvog nužnog društvenog zla? Tko zna, možda se naznačena napetost, uostalom kao i njoj brojne slične, u konačnici i ne može riješiti pod poslovičnim „ili/ili” vidom, nego tek u obzoru pronalaska one zdrave ravnoteže i kompromisa. Ekonomist Milton Friedman u ovom smislu tvrdio je da problem društvene organizacije ne leži u iskorjenjivanju pohlepe, već u uspostavljanju aranžmana prema kojem će ona činiti najmanje štete.

U Sarajevu 12. XII. 2021.

M. B.

Izvori:

– Raj Persaud – Peter Bruggen, The Psychology of Greed Meets Today’s Crisis in Sport (28.IX.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/slightly-blighty/201609/the-psychology-greed-meets-todays-crisis-in-sport (Stanje, 12. XII. 2021.).

– Neel Burton, Is Greed Good? (6. X. 2014.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/hide-and-seek/201410/is-greed-good (Stanje 12. XII. 2021.).

– Patrick Mussel – Johannes Hewig, The life and times of individuals scoring high and low on dispositional greed, Journal of Research in Personality, srpanj, 2016., Izvor: https://www.researchgate.net/publication/305384638_The_life_and_times_of_individuals_scoring_high_and_low_on_dispositional_greed (Stanje: 12. XII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Copyright: andov

PRAZNINA I USAMLJENOST

Uronjen u nepomućenom koktelu bujajućih životnih sokova, rascvjetalih strasti i ideala, čovjek se kroz djetinjstvo i ranu mladost susreće s divnim osjećajem punine, kojeg obično postane potpuno svjestan tek kad ovaj s godinama već polagano počne blijediti. Nakon toga, prije ili kasnije, počinje nastupati neugodni osjećaj praznine, koji obično traje toliko dugo sve dok ne počnemo opažati da i u toj praznini ima nečega dobrog i pozitivnog.

Pored što je vrlo učestao, osjećaj praznine je i izrazito intenzivan, i to do te mjere da bi ga slobodno mogli označiti kiparom naše egzistencije. Oko njega se isprepliću i krepost i grijeh. Francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, slično u ostalom kao i veliki Viktor Frankl, smatrala je da svaki grijeh predstavlja tek čovjekov pokušaj bijega od praznine. S druge strane, američka spisateljica Anne Lamott pokušala je definirati vjeru kao stvarnost koja uključuje opažanje nereda, praznine i nelagode, kao i stoičko podnošenje svega toga, i to sve dok se konačno nešto svjetlosti ne vrati u naš život.

„Prazna ostala mi duša”, ali i cijeli svemir…

Kako rekosmo, mi prazninu prvenstveno doživljavamo kao emocionalni, moralni i psihološki problem. Međutim, iole ozbiljnija analiza upućuje nas na to da je praznina zapravo prirodno stanje svekolike stvarnosti. Recimo, u kubičnom centimetru zraka koji nas okružuje te koji doživljavamo kao prazan prostor, u prosjeku se nalazi tek 1019 atoma. No, to je još uvijek masivna brojka u poređenju s golemim međuzvjezdanim prostorom gdje u identičnoj mjeri etera (1cm³) pronalazimo tek jedan jedini atom. Dalje od toga, intergalaktički prostor je toliko rijedak da bi za jedan atom morali pretražiti cijeli kubični metar praznog prostora. Svemir je po sebi zapravo neusporedivo praznije mjesto nego što bismo to rekli promatrajući živopisno vedro zvjezdano nebo iznad naših glava. Do najbliže susjedne zvijezde (Alpha Centauri C) raspoloživom svemirskom tehnologijom morali bismo putovati 80.000 godina. Ako bi nekad, u skorijoj budućnosti, dostigli za sad preoptimističnu brzinu od 1% brzine svjetlosti, do naznačene destinacije bi nam još uvijek trebalo 422 godine kontinuiranog leta. Dakle, svemir je po sebi jedna neshvatljivo golema zjapeća praznina unutar koje čvrsta tijela predstavljaju tek iznimno rijetku pojavu. No, izazovima tu nije kraj, jer i ta čvrsta tijela u konačnici ni izbliza nisu toliko solidna koliko nam se to čini na temelju naše osjetilne spoznaje. Zapravo, stvari se čine poprilično zgusnutima sve dok se ne spustimo do razine atoma, a tu zatim opet nailazimo na golemu prazninu. Ukoliko bismo, recimo, uvećali prosječni atom za tri bilijuna puta, dobili bismo strukturu promjera jedan kilometar. U središtu te strukture našli bismo majušni nukleus promjera tek jedan centimetar, a na periferiji strukture jurili bi još sićušniji elektroni, dok između svega toga ne bi bilo apsolutno ništa. Toliko o solidnosti materijalnog reda i stvarnosti. Egzaktno rečeno, 99,9999999% našeg tijela predstavlja posve prazan prostor, pa i ne osjećali se onda tako često posve ispraznima…

Gdje je praznina, tu je i usamljenost

U strogo fizikalnom smislu riječi, mi nikad nikoga u životu nismo ni vidjeli ni dotakli. Naš vid funkcionira tako da opaža svjetlost koja se odbija od ljude i predmete, ali ne i njih same kao takve. Upravo zbog toga u potpuno zamračenoj sredini ne možemo vidjeti apsolutno ništa, jer kako rekosmo, naše oči su organ za hvatanje svjetlosti, a ne onoga suštinskoga što stoji iza nje. Donekle slično ide i sa čulom dodira. Ono što u takvim prilikama osjetimo nisu druga bića ili stvari, nego tek istisnuti elektroni iz naših vlastitih atoma u zoni dodira. No, i pored samog osjeta kao takvog, važno je spomenuti da se doslovni tjelesni kontakt u takvim situacijama zapravo ni ne događa. Recimo, dok sjedimo na stolici, u strogo tehničkom smislu riječi mi istu zapravo ni ne dodirujemo, nego čak jednu sićušnu mrvicu levitiramo iznad nje. Razlog tomu su različite atomske i subatomske sile koje čuvaju suprotstavljene atome na točno određenom odstojanju. Ako sve ovo uvažimo, čini se da Orson Welles i nije puno pretjerao sa onim svojim: „Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti sebi privremenu iluziju da nismo sami.”

U svakom slučaju, čini se da je naša egzistencija primarno determinirana djelovanjem fundamentalnih prirodnih sila, a to su: gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila. Isključivo preko ovih se događaju i sve one naše ostale interakcije, ali, kako primjećujemo, uvijek indirektno i posredno, jer preko one prve se držimo zajedno na zemlji; preko druge osjećamo sve što osjećamo, vidimo i znamo; dok nam treća i četvrta drže atome zajedno na okupu.

Dakle, na kraju bismo, uzevši u obzir neminovni životni osjećaj praznine, mogli s pravom reći da on ne predstavlja ništa alarmantno i neuobičajeno, nego tek čin vlastitog životnog sazrijevanja i spoznaje stvarnosti kao takve. Ova nas praznina ne bi trebala plašiti i uznemiravati, jer kako vidimo, ona i nije posve prazna. To je gotovo beskonačni prostor u kojem sasvim male sićušne stvari čine istinska čudesa. Na kraju krajeva, filozofska i religiozna tradicija nam već tisućama godina govore o posvemašnjoj ispraznosti materijalne stvarnosti i čovjekove egzistencije. Zato je možda u svemu tome ipak najvažnije ostati otvoren za nove spoznaje i istine te izbjeći onu zamku koju je Visarion Belinski definirao sljedećim riječima: „Slabost je ljudi što svoju ličnost miješaju sa istinom; posumnjavši u vlastite istine, oni često prestaju vjerovati u postojanje istine.”

Osim toga, nikako ne treba smetnuti da su praznina i punina zapravo srodni i komplementarni pojmovi. Stara kineska maksima primjećuje da se korisnost šalice za čaj ogleda u njezinoj praznini. Dakle, bilo kakva punina može se zagrabiti samo praznom posudom.

U Sarajevu 4. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

JE LI ISKRENOST SAMO DRUGI NAZIV ZA DOBROTU?

Lažna dobrota, slično kao i lažna skromnost ima tu osobinu da nešto iščekuje zauzvrat, a da se pri tome ne izjašnjava otvoreno o tome. Lažna dobrota u većini slučajeva nije zlonamjerna, nego se jednostavno bazira na nekim krivim pretpostavkama o ljudima i životu. Mogli bismo ih nabrojiti barem dvije:

1) (Pre)optimistično uvjerenje da su svi ljudi manje-više dobri, te da će nam znati uzvratiti za našu dobrotu, čak ako im to jasno i ne iskažemo.

2) Nerealno uvjerenje da će ljudi uvijek biti u stanju čuti beščujne zahtjeve našeg srca, i adekvatno nam uzvratiti za učinjeno, pa čak i ako pri tome nisu posve dobri.

Istina je da postoji nemal’ broj moralno izgrađenih i časnih ljudi koji itekako znaju prepoznati tuđe zalaganje i dobrotu, i uzvratiti onda, pa čak i ako se to od njih otvoreno ne potražuje. Također je istina da postoje i oni ljudi koji imaju tu sposobnost i moć da čuju tihe, neizrečene zahtjeve našeg srca, te da im onda i udovolje. Međutim, vrlo je izgledno da ćemo svi mi češće kroz život susretati ljude one treće vrste koji ne vide, ne čuju … ili se prave da ne vide i ne čuju … iskoriste, zloiskoriste, pobjegnu, nestanu … prave se ludi … ili čak lako prelaze u napad, pa još nas na kraju prave ludima … problem im je reći i jedno obično „hvala”. To nerijetko mogu biti i osobe iz naše neposredne blizine. Ne samo radne kolege i prijatelji, nego čak i ukućani. Postoji i ona, tako da kažemo, četvrta vrsta ljudi. Po sebi su dobrohotni, i vrlo moguće da bi rado zahvalili i uzvratili. No, počesto su rasijani i nedostaje im fokusa, tako kad ih jednom na kraju upozorite da su nešto prema vama mašili i propustili, iskreno će se ispričati i nadoknaditi propušteno.

Pretjeranim obzirima kulturološki uvjetovana lažna dobrota

Sjećam se dobro da me jednom u djetinjstvu bilo dobro isteglilo za uho, opalilo šamar ili što već, nakon što smo se vratili kući iz gostiju kod kojih sam se drzn’o reći domaćinima da sam gladan, a valjda se radilo o nekakvom „kava-rakija-sok” sijelu, na kojem večera nije bila predviđena. Dakle, majka me zatim uz minimalnu primjenu sredstava prisile bila dodatno naribala da je to što sam učinio bilo jako, jako nepristojno. Danas, kad sve to pogledam s distance, čini mi se kako kod nas uvijek na kraju izostane taj neki odgoj po mjeri. Jer ovdje, kao što se neke ne uči nikakvim obzirima, tako se one druge uči pretjeranim obzirima. Na koncu obično nastradaju i jedni i drugi; oni prvi jer su banda, oni drugi jer su predobri, ili barem tako vjeruju.

„American way”

Surađujući prije koju godinu s jednom američkom organizacijom na nekakvom međureligijsko-mirovnom projektu nemalo se unezgodih dobivši od njih prijedlog ugovora o djelu. Naime, već sam se bio zbunio kad su mi uopće spomenuli taj nekakav prijedlog ugovora, jer ovdje inače kad radiš, bilo s našima ili Europljanima, serviraju ti gotov formular, pa uzmi ili ostavi. Dakle, ja oprezno izvadih iz preporučene kuverte taj nekakav tajanstveni dokument, kad tamo na početku, odmah iza mojih osnovnih podataka piše da napišem koliki honorar smatram da bi od njih trebao dobiti? Dakle, malo je reći: totalna blokada. Kako ću napisati svoju cijenu, ili barem ono što mislim da je moja cijena? Jer kako rekoh maloprije, jelte, nisu me moji bili odgojili da puno izvoljevam. I tako ja dobar, čak predobar sav … na kraju napisah da ne očekujem nikakav honorar. Istini za volju, nisu ni zahtijevali u svemu tome puno od mene, pa sam na kraju uz to rekao i ono kako sam u ratu ponjupao puno američkih lounch paketa, pa eto, mali znak zahvalnosti s moje strane… Sjećam se dobro da me je uz ono što me je već bilo stid, bilo još i dodatno stid razmišljajući o tome što li će još ovi neki drugi s projekta za sebe tražiti. Jer znao sam da tu ima par baš nezajažljivih ljudi, kojima doslovno nikad dosta. Naredne godine, novi krug projekta … tad sam se već bio usudio napisati nekakvu cijenu, premda sam u sebi smatrao da ja zapravo vrijedim više. Treće godine sam već nadošao dotle da napišem koliko stvarno mislim da vrijedim, i tog stava se mislim držati i u buduće, pri tome svakako ne pokušavajući sebi na pijaćarski način preuveličavati cijenu, pa da je onda oni moraju s podsmijehom obarati. Premda se Amerikanci zapravo u takvim situacijama uopće ne uzbuđuju. Ako im već „odalamite” nekakvu nerealnu cijenu, oni će vam smireno reći: „Možemo Vam maksimalno ponuditi toliko i toliko”, pa uzmi ili ostavi…

Sasvim prirodna stvar

Svaka akcija u prirodi podrazumijeva adekvatnu reakciju, kao što svako pitanje traži odgovarajući odgovor. To je jednostavno nešto u samoj prirodi stvari. Čovjek ima pravo izricati na glas svoje zahtjeve upravo zato što ih ima, i jer oni postoje. Naravno, zahtjevi ne moraju uvijek biti materijalne prirode, ali zahtjevi će u svakom slučaju uvijek postojati. Netko očekuje dar, netko protuuslugu; ponetko očekuje samo to da vas zarazi svojom dobrotom, te da i sami postanete bolji, a nekom je dosta i najobičnije „hvala”.

Koje su posljedice onih neizrečenih zahtjeva-pratioca naše dobrote? Neki ljudi tako čekaju, čekaju i očekuju … i na kraju eksplodiraju. I to druga strana na koncu uopće neće moći ni doživjeti kao dobrotu. Nešto u stilu: „Ja mislio on dobar čovjek … ma kakvi dobar, sad je pokazao svoje pravo lice.” Što je najčudnije, nezahvalnik će pri tome najvjerojatnije i biti u pravu, jer ukoliko se ponašate kao bezuvjetno dobri, drugi će vas imati pravo takvima i poimati. Stoga, ukoliko zapravo nikad niste ni mislili biti ono baš skroz bezuvjetno dobri, onda bolje na vrijeme iznesite svoje uvjete i zahtjeve. Tek tad sve paše, i sve biva jasno.

U težim slučajevima, jedna, tako da kažemo, godinama življena lažna bezuvjetna dobrota može okončati sveopćim razočarenjem, apatijom i depresijom. I ovdje se opet pitamo, je li i ovdje na djelu jedan nepravedno iznevjereni pravednik ili tek još jedna lažna dobrica koja je konačno pokazala svoje pravo lice? Jednostavno, ako već stvarno mislite biti dobri, onda razmišljajte u kategorijama iskrenosti i transparentnosti.

U Sarajevu, 14. III. 2020.

M. B.

Izvor (foto): ©Andrii Zorii|Dreamstime.com;

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU OSJETLJIVOSTI I OSJEĆAJNOSTI?

Ukoliko govorimo o osjetljivosti i osjećajnosti (emotivnosti), s obzirom na zajednički korijen riječi, primjetno je da se radi o srodnim pojmovima, no, oni se istovremeno barem još toliko i razlikuju. S tim ujedno i jedna uvodna napomena. Kome se ne da čitati ponešto zahtjevniji teoretski dio koji slijedi, može odmah preći na zadnji podnaslov u tekstu, premda će i on ipak u konačnici biti jasniji ukoliko se sve fino pročita!
U biološkom kontekstu, najjednostavnije rečeno, osjetljivost bi bila sposobnost organizma da reagira na vanjske i unutarnje podražaje, i to u smislu trajnog nastojanja za uspostavom sebi prikladne ravnoteže. Međutim, o osjetljivosti se može govoriti i u kontekstu neživih stvari i predmeta, i to kao o svojstvima sustava koje sustav pokazuje pri promjenama promatranih veličina. Na primjer, mramor je vrlo osjetljiv naspram obične kuhinjske soli, kao što je i željezo neobično osjetljivo ukoliko se izloži utjecaju rastvora sumporne kiseline.
S druge strane, osjećaji (emocije) su nešto specifično ljudski. Slično osjetljivosti, i one mogu podrazumijevati čovjekovu reakciju na izravne izvanjske podražaje, ali i više od toga, one mogu izražavati čovjekov specifični odnos prema svijetu. Na primjer, šetate cestom i odjednom nabasate na velikog mišićavog, zubatog psa kojeg je neodgovorni vlasnik pustio da se slobodno šetka dvadesetak metara ispred njega … i naravno, spopada vas strah. Međutim, svi iz iskustva znamo da nas emocija straha može obuzeti i u posve sigurnom okruženju. To može biti strah od života ili strah od onoga što donosi sutrašnjica. U tom smislu i kažemo da se emocije – u ovom slučaju emocija – straha ne javljaju samo kao reakcija na izravni izvanjski podražaj, nego i kao svojevrsni čovjekov stav prema životu i svijetu.
U praksi postoji više klasifikacija i podjela emocija. Mi ćemo se ovdje u osnovi bazirati na klasifikaciji američkog psihologa Paula Ekmana (r. 1934.). On sve emocije dijeli na primarne i sekundarne. U primarne spadaju sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje. Primarne emocije su urođene i univerzalne, te ih prati specifična facijalna ekspresija i tjelesna reakcija. Npr., sreća – smijeh i pozitivno uzbuđenje; tuga – suze, duboki uzdasi i potištenost; iznenađenost – širom otvorena usta i snažno lupanje srca… Osim toga, čini se da ove emocije dijelimo i s drugim višim sisavcima.
U sekundarne (složene) emocije spadaju: ljubav, nada, ljubomora, ponos, nježnost i mržnja. Po Ekmanu one su kulturološki i razvojno uvjetovane, premda različiti autori smatraju različito. Neki bi i njih radije svrstali među one urođene, dok s druge strane, recimo, u kršćanskoj se teologiji ljubav i nada uopće i ne shvaćaju kao emocije nego kao od Boga ulivene kreposti (vrednote).
Emocije bi po sebi trebalo razlikovati od raspoloženja premda ove dvije stvarnosti imaju dosta toga zajedničkog. Ipak, esencijalna razlika je u tome što su emocije kratkoročna dok su raspoloženja dugoročna psihološka stanja.

Moralna prosudba emocija
Univerzalno je prihvaćeno da se pozitivne emocije poput ljubavi, nade i sreće promatraju kao nešto pozitivno, dok se recimo ljubomora i mržnja vide kao nešto negativno. Međutim, ovdje je svakako potrebno biti ponešto i oprezan. Naime, u moralnom smislu čovjeka ne definiraju samo njegove emocije nego i životni ciljevi koje je izabrao i sebi zacrtao. Recimo, u ovom kontekstu je zanimljivo spomenuti kako se iz osobnih bilješki Majke Tereze da uvidjeti da je njen nutarnji emotivni život bio daleko od idiličnog. Manje-više cijeli svoj život se borila sa sumnjičavošću, snažnim osjećajem praznine, mrzovoljom i sl. S druge strane, među okorjelim zločincima možemo pronaći i one za koje se kažu da su bili duhoviti, nježni i brižni prema svojim najbližima, prijatelji životinja, mecene umjetnosti i sl. Kako rekosmo, izgledno je da zadnji pravorijek o nama i našem životu ne izriču naše kratkotrajne emocije nego prvenstveno ciljevi koje smo u životu odabrali i slijedili. No, ovo svakako ne znači da emocije po sebi ne posjeduju i svoj stanoviti moralni ili nemoralni potencijal. Za čovjeka i njegovu bližu okolinu je svakako puno bolje da se zna kvalitetno izboriti sa svojim negativnim emocijama te da zna nesebično živjeti i izražavati one pozitivne.

Vrlo posebni osjetljivi ljudi
Ako govorimo o osjetljivosti u jednom specifičnom psihološko-ljudskom smislu, nju bi primarno karakterizirala jedna čulna izoštrenost kao i općenita kognitivna dubina. Osjetljivi ljudi će recimo mnoge šale doživljavati neukusnim i zlonamjernim i stoga će ih njihovi bližnji možda često doživljavati teškima i nedruštvenima, no prava istina je posve drugačija. Premda se na prvu možda pokatkada čine kao prokletstvo, imati ih u životu puno više znači blagoslov. Upravo jer se užasavaju grubosti, mizerije, galame i rigidnosti, za svoje bližnje će činiti i donositi ono samo najbolje. Oni vide detaljno i sve to proživljavaju na dubok način. Teško im je bilo šta sakriti. Nepogrešivo će opaziti kad se iza nečijeg smijeha zapravo skriva ponor tuge ili obratno, kad se iza nečije prividne potištenosti skriva koristoljubljivi, manipulativni duh. Stoga se s njima mora iskreno ili nikako.
Premda može zvučati kontradiktorno, osjetljivi tipovi su obično puno više racionalni nego osjećajni, tj. emotivni. Jednostavno, njihov mozak je izložen stalnom prilivu velikog broja kvalitetnih i detaljnih opažanja. Stoga ih sve to puno prije potiče na duboko promišljanje a ne na ishitrene emotivne sudove i stavove. S druge strane, emotivci su upravo vrlo često neoprezni i površni promatrači. Pogled im je sužen, a i to suženo je počesto vrlo plitko. Zato ni ne uspijevaju biti dovoljno racionalni, nego ih vodi emocija. Emocija čini da neke ljude, situacije i stavove prihvate zdušno i nekritički, isto kao što i ona druga (negativna) emocija čini da neke ljude, situacije i stavove jednostavno i ishitreno odbace.
Premda se u jednom ovakvom racionalizirajućem usporednom srazu osjećajni naspram osjetljivih mogu činiti kao kakav zaostali relikt pretpovijesnog biološkog razvoja, u stvarnosti oni uopće nisu bez šansi. Njihova najveća mana je ujedno njihova najveća vrlina. Oni kako rekosmo znaju prihvaćati bezrezervno, slijepo i nekritički, a većina ljudi upravo to i voli. S druge strane, premda su – kako rekosmo – oni osjetljivi tipovi po sebi uglavnom kvalitetnije i dublje osobe, s njima će te se svakako uvijek pomalo osjećati kao da ste na testu iz matematike. Ili kao kratki zaključak na sve ovo: Osjetljivi ljudi su delikatni optimalni partneri za velike i daleke dosege, dok su oni osjećajni izgledno bolji suputnici u jednom normalnom i uobičajeno utabanom ljudskom životu.

U Sarajevu, 3. 3. 2019.
M. B.

Izvori:
– Barbara KOVAČEVIĆ, Ermina RAMADANOVIĆ: Primarne emocije u hrvatskoj frazeologiji, Rasprave 42/2 (2016.), str. 505–527.
– Osjetljivost, u: Hrvatska enciklopedija, Izvor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45690 (Stanje: 3.III.2019.);
– Emocije i motivacija, Psihologija za maturu, Izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.com/2013/04/emocije-i-motivacija.html (Stanje: 3.III.2019.);
– 8 stvari koje osjetljivi ljudi rade drugačije (A. A.), ordinacija.vecernji.hr, Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/8-stvari-koje-osjetljivi-ljudi-rade-drugacije/ (Stanje: 3. III. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

SKROMNOST – JEDINI REALAN NACRT BUDUĆNOSTI?

Skromnost je karakterna osobina koja se tradicionalno u mnogim društvima i kulturama smatra vrlinom. Karakterizira je jednostavno i prirodno ponašanje uz visok stupanj racionalnosti, umjerenosti i samokontrole naspram vlastitih želja i prohtjeva.

Možda bi se ovdje upravo trebao staviti naglasak na prirodnost, jednostavnost i umjerenost, jer se u praksi svakako mogu pronaći i neka diskutabilna očitovanja skromnosti. Npr., neurednost i pomanjkanje higijene svakako nisu skromnost, nego to što već jesu. Škrtost je skromnost još manje, a isto vrijedi i za jedan radikalni ekscentrični nedostatak interesa za sebe i svijet oko sebe.

Konfucije je smatrao da je skromnost čvrst temelj za sve vrline. To je valjda po sebi jasno, jer ne može se biti dobar, pošten, pozitivan, uzoran i produhovljen, a uz to pohlepan, bahat, nezasitan i gramziv.

Trebalo bi svakako spomenuti i ono Voltairevo da je skromnost jedina vrlina kojom se čovjek ne može hvaliti. „Kad bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman.“

Vjerojatno nije potrebno puno naglašavati da živimo u poprilično neskromna vremena, a to je isto tako najvjerojatnije posljedica jedne individualističke etike sadašnjice koja ne računa odveć ni sa realnim potencijalima prirode niti sa ambicijama drugih ljudi. Ima samo onaj „JA“ i njegovi vječiti nezasitni prohtjevi, koji uspijevaju samima sebi biti i svrha i samoopravdanje. Međutim, ovdje bi trebalo sagledati jednu sasvim jednostavnu računicu: Koji vam se model čini više realnim i samoodrživim? Svijet, sačinjen od desetak milijardi skromnih ljudi ili svijet satkan od desetak milijardi nezasitnih pohlepnika?

Neminovnost etike

Stephen Hawking reče prije godinu-dvije da najveću opasnost za buduću opstojnost ljudskog društva predstavlja čovjekova nasilna priroda, što će reći da smo mi ljudi ipak najveća opasnost samima sebi. Kako smo već nekad o tome bili pisali: „Visokotehnološko oružje i surova ćud (još uvijek u duši) pećinskog čovjeka svakako nisu dobra kombinacija.“ Međutim, da bi se nekako ublažilo tu nasilnu prirodu, trebat će prvo sagledati uzroke svega toga, a barem po Renéu Girardu ovi uzroci su vrlo jednostavni. Radi se o mimetičkoj (oponašajućoj) prirodi međuljudskih rivalstava. Za razliku od Freuda koji je eros smatrao zadnjom instancom ljudske požude, Girard je radije izabrao nasljedovati Dostojevskog koji je smatrao da ljudska požuda zapravo ni nema neki zadnji utvrđeni objekt, nego jednostavno, ljudi žude za onim što vide da i drugi ljudi žude. A čim dvojica počnu čeznuti za istom stvari, to će neminovno uroditi njihovim međusobnim rivalstvima koja će vrlo brzo početi generirati difuznu agresivnost i nasilne fantazije, koje će se već negdje prosuti, i to najvjerojatnije po nekoj trećoj – nevinoj – strani (transfer nasilja).

Moglo bi se reći da jedan rivalski svijet ipak u potpunosti nije izvan kontrole. Inače, smatram da čovjek ne bi trebao biti preveliki pesimista glede III. svj. rata. U tom smislu, čisto sumnjam da je nekome od svjetskih lidera stalo do pokretanja nuklearnog holokausta. Malo je vjerojatno da je nekome od njih stalo da bude lider iz atomskog skloništa, te da u konačnici vlada nad spaljenom zemljom i ozračenim ostacima društva. Vole oni itekako svoje rezidencije, limuzine, svite, kao i zdravu populaciju poreskih obveznika koji mogu nesmetano privređivati za njihove vječito velike prohtjeve i međunarodne hirove. Stoga bi se na kraju moglo reći da istinski Damoklov mač jednog rivalskog svijeta nije sveopće uništenje nego vječita stagnacija. Taj svijet troši godišnje 1500 milijardi USD za rat i naoružanje. Toliko bi negdje dodatno iznosila i godišnja ratna šteta na svjetskoj razini, jer recimo da je samo u maloj BiH počinjena ratna šteta od preko 200 milijardi USD. Rivalski svijet generira velike gubitke i na području ekonomije, jer aktualni ekonomski model se bazira na konkurentnosti i rivalstvu, što podrazumijeva da su mnoge firme unaprijed osuđene na propast. Lobističko-koruptivni sustav također podrazumijeva da neki ljudi i organizacije nikad neće niti dobiti poštenu priliku da pokažu i urade što sve znaju i umiju, jer u međuvremenu se događa ono da „lisica meso pojede“. S druge strane, ako pokušamo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se pobrojane astronomske cifre redovito ulagale u školstvo, zdravstvo i znanost, lako ćemo doći do optimistične vizije jednog sasvim drugačijeg svijeta.

Zato bi se na kraju sa sigurnošću moglo zaključiti da etika nije neka nadmašena filozofsko-teološka disciplina starog svijeta, nego istinski i neminovni prolaz u bolju budućnost. Jednostavno, taj neki idealistički bolji svijet ne traži prvenstveno još bolju tehniku, nego boljeg i poštenijeg čovjeka.

Umjesto zaključka: sveprisutnost gramzivosti

Možda je i najveća zamka gramzivosti to što ona nije ograničena samo na područje materijalnog, nego doslovno može biti sveprisutna. Gramzivost i prateće rivalstvo se lako znaju uvući i u područje kulture, pa čak i u područje duhovnog. Prisustvo rivalskih napetosti i frustracija su uvijek pouzdan znak da se previše toga zahtjeva i traži, te da bi pojedinci, a nerijetko i cijele skupine trebale malo stati na loptu. Na kraju krajeva, uvijek je važilo ono: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“ (Mk 8,36)? Ali i ono drugo, vječito inspirativno i orijentirajuće: „Tko radi pravo, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7).

U Sarajevu, 12. 3. 2018.

M. B.

Izvor (foto):123rf.com

Čovjek koji se sjećao budućnosti: O eshatološkom utemeljenju moralnoga reda

Ovdje govorimo nešto o moralu i njegovoj krajnjoj svrsi … Da ne bi možda sve na kraju zvučalo previše i neutemeljeno idealistično i optimistično, krenuo bih ovdje od jedne jednostavne pretpostavke:

Neke stvari koje su u ranijim fazama povijesnog razvoja bile posve normalne, danas više nisu. Štoviše, postale su izričito zabranjene. Npr. antropologija svjedoči kako je nekoć – tijekom kamenog doba – bilo sasvim normalno oteti ženu koja vam se sviđala, ubijajući pri tomu ili barem teško ranjavajući njezinog muškarca, koji bi vam se -naravno – pokušavao suprotstaviti. Jednostavno, u ovom periodu nema suda, nema policije, nema nikakvog obvezujućeg – bilo ljudskog, bilo božanskog zakona.

Puno kasnije, a opet znatno prije nas, npr. u Rimskom carstvu bilo je normalno posjedovati robove. Isti su se kupovali, prodavali ili nekom robom trampili na posebnim, za to predviđenim pijacama. Trgovci bi izlagali robove na tezgama, a potencijalni kupci bi prilazili, pobliže gledali, pipali, gledali im u zube, cjenkali se oko cijene.

U Starom Rimu je također postojao zakon koji je omogućavao očevima da ubiju svoju djecu ukoliko nisu bili zadovoljni s njima. Istovremeno se na grčkim područjima radije govorilo o izlaganju djece. Ljudima bespotrebna, počesto defektna djeca, bi se izlagala, točnije ostavljala u prirodi na milost i nemilost divljim zvijerima. Poneko izloženo dijete bi imalo sreće da ga neka dobra duša nađe, te ga usvoji.

Kako rekosmo, ovakvi, kao i neki drugi običaji danas su posve tabuizirani te zakonski zabranjeni. Štoviše, kad to netko i učini danas, društvo će neminovno takvo ponašanje okarakterizirati kao neljudsko i čudovišno.

E tu se vraćamo naznačenoj početnoj pretpostavci. Ona bi u konačnici glasila: Slično kao što se nekadašnje društvene „normalnosti“ danas čine posve neprimjerenima, logično je za pretpostaviti da će i neke današnje normalnosti s vremenom postati također posve neprihvatljivima.

Slika 1. Svakodnevnica Starog Rima: Pijaca robova. (Izvor: romanslavery.weebly.com)

O podrijetlu moralnoga zakona

Sa stanovišta evolucijskih procesa neke moralne norme se čine posve zagonetnima. Npr. evolucionisti se poprilično pate u pokušaju objašnjenja ljudskoga stida. Odakle to nama i zašto? Zbog čega su se ljudi u jednom trenutku povijesnog razvoja počeli stidjeti ukoliko se zna da poslovično okrutna priroda pretežito stoji na strani jakih i bezočnih? Jednostavno, stid vam i neće biti od velike koristi ukoliko morate sebi u što kraćem vremenskom roku osigurati životni teritorij, sklonište, hranu i potomstvo. Zapravo, pitanje ne glasi zašto stid postoji, nego zašto je opstao toliko dugo? Naime, slijedeći darvinističku ortodoksiju moglo bi se ustvrditi da je stid mogao u jednom trenutku nastati sasvim slučajno, jer mutacije u prirodi i jesu stvar slučajnosti. Međutim, s vremenom opstaju samo one mutacije od koje ima neke konkretne egzistencijalne koristi. Na primjer, netko se zbog jedne loše genetske mutacije rodio sa ograničenim sposobnostima, i upravo zbog svojih ograničenih sposobnosti on/ona vjerojatno i neće biti u stanju da iza sebe ostavi potomstvo, a tako se onda ni loš gen neće moći dalje širiti. S druge strane, one mutacije koje osiguravaju neke prednosti nad drugim jedinkama, brže će se i uspješnije širiti, te će s vremenom i prevladati unutar jedne vrste. Dakle, ostaje pitanje zašto je stid opstao tako dugo ako ne donosi nikakvu korist u preživljavanju?

No s tim se neminovno suočavamo s pitanjem što je to za vrstu uistinu korisno? Naime, izgledno je da su modernisti 19. st. radi svojih specifičnih ideoloških interesa nametnuli jedan po sebi rigidni i reducirani darvinizam. Na primjer, ako je netko ikad ozbiljno iščitavao Darwina bit će mu sasvim jasno da je pitanje sa stidom u konačnici nesuvislo. U „Podrijetlu čovjeka“ Darwin vrlo često spominje pojam „društvenog nagona“. Naznačeni pojam sugerira da je evolucija čovjeka po sebi pozitivan i optimističan proces, jer društveni nagon je dugotrajni nagon koji s vremenom potiskuje niže nagone, a potiče kod čovjeka altruističke oblike ponašanja, kao i rad za opće dobro. U tom kontekstu bi se onda mogao sagledati i fenomen stida, kao i brojne druge moralne postavke i vrijednosti. Po Darwinu, ljudi ne evoluiraju prvenstveno kao pojedinci nego kao vrsta. Upravo stoga priroda podržava i one mutacije koje su dobre za čovjeka kao vrstu, pa čak i više od onih koje su dobre isključivo za čovjeka kao pojedinca.

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

U zadnjih pola stoljeća, došlo je do nekih daljnjih uvida koji upotpunjuju nedostatke izvorne teorije evolucije. Tako se između ostaloga došlo i do teorije o samoorganizaciji života koja sugerira da evolucije ne podržava samo selektivne nego i integracijske oblike ponašanja. U ovom smislu, u prirodi se događa da bivši konkurenti s vremenom postaju prvo partneri, a zatim se čak zajedno udružuju u sasvim novi oblik života. Pri tomu kao jedini problem ostaju paraziti koji ne doprinoseći ništa uvijek nastoje izvući korist iz svakog organizma, bilo biološkog, bilo društvenog.

Više o temi: http://poptheo.org/drzi-parazita/ ‎

Pitanje o radikalnoj čovječnosti

Vidjeli smo da se neke moralne tendencije i običaji mogu dokučiti i na temelju pukih bioloških datosti. Međutim, biologija – barem za sada – ne može objasniti jedan radikalni moral. Na primjer, egzistencijalni interesi jedne državne zajednice nameću ideju kako je međusobno ubijanje pripadnika te zajednice po sebi nedopustivo, ali je zato ratno ubijanje u ime zajednice dopustivo, pa čak i poželjno. U biološkom smislu ovo je sasvim jasno, ali ne i u jednom izričitom moralnom smislu. U jednoj sceni sumanutog Monty Pythonovog „Meaning of life“, britanski vojnik konstatira da je rat super stvar, jer da je u miru ubio čovjeka bio bi obješen, a ovako je ubio sedmoricu i dobio orden. Naravno, tu se radilo o sarkastičnom preispitivanju morala države, no, ostaje pitanje odakle uopće ovakva i slična preispitivanja? Ratovi postoje koliko postoji i ljudsko društvo, počevši pri tomu još od prapovijesnih plemenskih društava. Osim toga, neki ratovi su po sebi i opravdani. Naravno da se treba braniti kad te napadnu. Dakle, otkud to da ubijanje nije dobro iako svi pokazatelji idu prema tome da je ubijanje ponekad izgledno nužno? Mogli bismo reći, ubijanje ponekada jeste nužnost, ali čak ni tada nije ideal. Ali, otkud onda taj ideal? Odakle je uopće Mojsiju prije 3200 godina palo napamet ono „Ne ubij“. Dakle, ne neko selektivno „Ne ubij u toj i toj situaciji“, nego jednostavno, generalno i univerzalno „Ne ubij“. Svakako, i vjernik i nevjernik će lako naslutiti da se ovdje cilja na vrhovno biće, tj. na Boga, međutim, s tim opet ne nailazimo na kompletan odgovor, jer nas ovdje ne zanima samo činjenica postojanja navedene moralne maksime nego i njezin smisao. Odakle to vjerniku, a vidjeli smo u slučaju Pythona – i poštenom sekularnom intelektualcu, da je ubijanje po sebi uvijek loše premda se ono kroz cijelu povijest pokazuje barem kao povremena neminovna nužnost? Opet nailazimo na ono „od Boga“, ali se i opet pitamo zašto bi nam Bog nametnuo neko pravilo kojeg se čovjeku nemoguće ili barem jako teško pridržavati?

Ispred svoga vremena

Vraćajući se početnoj pretpostavci o moralnom napretku svijeta, moglo bi se reći kako je kroz cijelu povijest postojalo nešto što je čovjeka guralo naprijed, prema većoj ljudskosti i humanosti. To najvjerojatnije i jeste zadaća moralnih ideala. Oni su po sebi u čovjekovom vlastitom vremenu za čovjeka uvijek nedostižni, jer ideali nikada ne pripadaju aktualnom vremenu, niti aktualnom svijetu. Zbog toga jedan vjerodostojan moralni sustav uvijek i mora biti idealističan. On mora izazivati čovjeka, uznemiravati ga, pa ako treba i nervirati ga. To je jedini put da se krene naprijed!

Ideali – opet – po sebi mogu biti bliži i dalji; lakše ostvarivi i teže ostvarivi. U konačnici, kao najviši, ali i kao najnedostižniji ideal javlja se ono što ne stiže samo iz budućnosti nego zapravo iz eshatona, tj. sa samog kraja povijesti.

Imannuel Kant je u eshatanu vidio upravo osmišljavanje etike. Po njemu etika nema veze s današnjicom nego s krajnjom svrhom, a to je ono trostruko „nadosjetilno“: nadosjetilno u meni (duša), iznad mene (Bog) i poslije mene (vječni život).[1] Stoga je za njega cijela Eshatologija (nauk o posljednjim stvarima čovjeka: smrt, sud, raj, pakao …) prvenstveno nauk o moralu. Usput rečeno, kao u ostalom i cijelu religiju, Kant je i eshatologiju odvojio od „čistog uma“ i gledao ju je prvenstveno kao postulat „praktičnog uma“. Naime, s obzirom da je cjelokupna čovjekova spoznaja ograničena okvirima njegovog osjetilnog iskustva, on u konačnici i nema pouzdanu spoznaju o onom „nadosjetilnom“. Tj. čovjekove predodžbe o onostranim stvarnostima, uključujući tu i dramatične eshatološke scenarije, prvenstveno predstavljaju konstrukte samog ljudskog uma. Stoga čovjeku glede religije kao pouzdano ostaje ono iz praktične domene: uvjerenje, i iz toga proizišlo etično djelovanje.[2]

Miljama ispred svoga vremena

Život po normama eshatona čini pojedince, pa i cijele grupe otuđenima unutar ovoga svijeta:

„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15,18-19).

Međutim, ova otuđenost je izgledno nužna, jer aktualni svjetovnjački svijet jednostavno ne može razumjeti ono što tek treba doći, kao što ono što će tek doći ne može nikako razumjeti ono što aktualno jeste.

Ipak, ovdje ostaje pitanje zašto moralne norme moraju biti toliko otuđene? Zar ne bi bilo moguće stvoriti neki blaži i realniji moral koji bi po sebi još uvijek bio ispred svoga vremena, ali opet na jedan umjeren način, tako da bi bio shvatljiv i prihvatljiv svima. Nažalost, izgleda da ovo jednostavno nije moguće, jer u svijetu u kojem postoji snažna tendencija povratka u prošlost, mora ekvivalentno postojati i snažna tendencija odlaska u budućnost.

Naime, ovdje dolazimo do najveće zamke raznih zemaljskih modernizama. Oni zapravo i nisu modernizmi, nego tek vješto upakirani arhaizmi i atavizmi. Na primjer, kažu za tetoviranje da je moderno. Pa i nije baš! Pripadnici primitivnih kultura tetovirali su se tamo negdje još prije deset tisuća godina. Također, kažu za promiskuitet da je moderan. Lažu, prostitucija je (ne)službeno najstariji zanat na svijetu! Kažu da je moderno slijepo pratiti modne trendove. Ne bih baš rekao: od divljaka se od davnina očekivalo da strogo slijede norme i načine oblačenja i šminkanja – nametnute od strane pripadajućeg plemena. Arhaična plemenska kultura diktira i brojne druge moderne trendove: navijačke skupine, stranačku pripadnost i politiku, organizirani kriminal itd.

Vjerojatno zbog svega ovoga, radikalni ideali i moraju postojati, premda ih je teško slijediti, te premda ponekad one koji ih slijede ovi znaju zavesti i na krivi put. U tom smislu bi mogli spomenuti problem sakrificijalne religioznosti. Ona nastaje kad ljudi slijede jedan napredni eshatonski moralni sustav isključivo na razini simbola, dok sve ostalo u njihovom životu ostaje na razini gole sadašnjosti, tj. u mnogo čemu i na razini nazadne prošlosti. Istovremeno, snaga simbola ih zavarava da se nalaze na dobrom putu, te čak stvaraju uvjerenje da su oni veliki vjernici.

**Slika 2: Kažu da će ovako nekako sve to skupa izgledati na kraju…**

Nasuprot ovomu, u konačnici postoji samo jedan jedini način pripadnosti eshatonu: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). To je uistinu moderno i progresivno! A na samom kraju stoji čak i ono: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu“ (Mt 22,30). Svakako moguće da ovo zvuči preradikalno, ali sjetite se onoga s početka: Kako je nama danas nenormalno ono što je nekoć bilo normalno, tako je nužno određeno i da brojne današnje relacije s vremenom nestanu, te da budu nadomještene nekim novim i savršenijim.

Na samom kraju umjesto zaključka, ukoliko je prosječni čovjek biće koje se sjeća prošlosti, iskren i vjerodostojan vjernik je čovjek koji se sjeća budućnosti! I ne samo da se sjeća, nego i živi po njezinim principima …

U Sarajevu, 21. 4. 2017.

M. B.

[1] Usp. Ante PAŽANIN,`Kamova metafizika ćudoreda i prakt. fil., GPF 2 (2) 117-133 (1984), poziva se na W. Weischedel: I. Kant, Werke in sechs Bänden, (III) Darmstadt 1959, 632.

[2] Usp. Jörg FREY, Die johanneische Eschatologie (I), J. C. B. Mohr (Paul Siebeck) Tübingen, 1997, 15-16.

Bačenost i nabačaj – nužni pokušaj obrata prema pozitivnoj strani života!

Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji. Na koncu, poprilično pouzdano možemo reći: optimizam se u životu uči, baš kao i sam pesimizam.

Jednom zgodom univerzalna novinarska neznalica upita Heideggera zašto nikad nije pisao o etici? Veliki filozof samouvjereno odgovori: „Cijela moja filozofija je etika, samo što Vi to očito ne razumijete“! U javnosti se ovaj odgovor često uzimao kao primjer lukavog sofizma, te okretanja situacije u vlastitu korist, međutim, Heideggerova filozofija uistinu sva odiše etikom, premda to mnogi – vidimo – niti su razumjeli, a ne razumiju ni dan danas.

Ovdje se pokušavamo pozabaviti s dva Heideggerova čudnovata pojma iz njegovog znamenitog djela „Bitka i vrijeme“.

Jedan je bačenost (Geworfenheit), a drugi nabačaj (Entwurf), a oba se tiču čovjeka, odnosno tu-bitka, ako bi smo se već pokušali slijediti heidegerovski način izražavanja.

Što je to bačenost, i odakle dolazi? Govoreći sada razumljivim jezikom mogli bismo reći da se ovaj pojam tiče svega onoga što pogađa čovjeka i njegov život, a što on po sebi ne može kontrolirati. Počevši već od rođenja: nismo mogli birati gdje ćemo se i kada roditi, u kakvoj obitelji i dal’ uopće u obitelji. Nismo bili u situaciji birati svoje ime, materinski jezik (…) u većini slučajeva nismo mogli birati niti religiju, kao ni mentalitet i kulturu kojoj pripadamo. Umalo da zaboravim, a vrlo važno: nismo mogli birati ni vlastiti spol!

Kod nas mnogi danas žale što se nisu rodili negdje zapadnije od Zapadnog Balkana, a ja im obično dobacim: „Šuti bolan, šta bi tek da si se rodio u apokaliptičkom ozračju Norilska, ekstremnom siromaštvu Kinšase ili vječitom nemiru Kabula“!?

Bilo kako bilo, ništa od prethodnog se ne da kontrolirati, a mudri Irvin Yalom bi konstatirao da kad-tad moramo odustati od nade za boljom prošlošću! Treba odustati, jer takve stvari jednostavno ne možemo kontrolirati ili mijenjati nego samo tolerirati i prihvaćati. Anthony de Mello reče da je život poput partije karata. Možeš pobijediti jedino u slučaju ako spremno prihvatiš karte kakve god da su, te se hrabro upustiš u igru. Onaj tko se počne žaliti u stilu: pa loše mu karte (…) pa igra uopće nije poštena, takav neće stići daleko …

Bačenost u postojanje ide i puno dalje od prethodno izloženog. Tako, svoje gene nismo mogli birati, a upravo oni određuju puno toga u nama, i o nama: Neki ljudi su zbog njih lijepi, zdravi i pametni, a neki to nisu. Neki ljudi su zbog dobre genetike vrlo dugovječni, dok se drugi jednostavno moraju pomiriti s kratkim životom.

Povrh svega navedenog, bačenost se ne tiče samo nas samih nego i svega onog što nas okružuje. Tako, bačenost je živjeti u svijetu i vremenu u kojem se osjećaš kao stranac. I rat je bačenost (…) Također, bačenost je kad te život sudbinski čvrsto veže uz ljude do kojih ti i nije puno stalo, a okrutno te razdvoji od onih koji su ti sama sreća i radost. Bačenost je i kad nekog prokleto zavoliš, a on tebe jednostavno ne voli, ili barem ne dovoljno …

Puno je toga što je bačenost ili smo mi sami u puno toga bačeni. Međutim, kako već rekosmo, u životu postoji i ono drugo – nabačaji. Po Heideggeru, pojam nabačaja podrazumijeva sve one dobre prilike i situacije koje nam život pruža. No, mnogi bi rekli da ovoga jednostavno nema dovoljno, te da je onih bačenosti daleko više od dobrih nabačaja. Ili malo drukčije, a opet slično: mnogi bi konstatirali da su neke bačenosti tako okrutne i bezdušne, da onda i sve one dobre nabačene prilike u potpunosti gube svoj smisao.

I tako čovjek nezaustavljivo počne tonuti u zonu depresije, defetizma, radikalne kritičnosti, samosažaljenja, gubitka vjere, nade i entuzijazma, okrutne pobune i što sve ne …

Dominacija „bačenosti“ pri tomu ne pogađa samo niže i srednje umove nego i one najizvrsnije među ljudima. U tom smislu Dostojevski reče: „Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“!

No, je li sve u konačnici tako? Je li čovjek na kraju uistinu osuđen samo na patnju i besmisao?

Kako bi smo odgovorili na to pitanje trebat će prvo sagledati neke temeljne elemente i postavke funkcioniranja naše sposobnosti opažanja …

Slika 1: Specifično njemački šumski krajolik. Martin Heidegger je većinu svojih ideja domislio šetajući se usamljen ovakvim šumskim puteljcima – daleko od profesorske katedre i uobičajene gradske vreve.

I promatranje se uči …

Spomenut ćemo ovdje onaj jedan vrlo zanimljiv eksperiment s mačkama. Dakle, eksperiment se vršio nad grupom mačića koji su odmah na početku podijeljeni u dvije sekcije. Jedni su bili određeni da odrastaju u prostoriji – od dna do vrha – iscrtanoj vertikalnim linijama, dok su drugi bili pripušteni rasti u prostoriji s horizontalnim linijama. Kad su mačići stasali, istraživači su ih pustili u normalan prostor. I što se zatim događalo: mačići koji su odrasli u prostoriji s vertikalnim linijama uopće nisu mogli primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Npr., sapleli bi se o raspeto uže. S druge strane, mačići koji su rasli u prostoriji s horizontalnim linijama nisu mogli zapaziti bilo kakvu vertikalnu prepreku. Npr. stalno su se sudarali s nogama stolova i stolica. Zbog čega sve ovo? Ovdje se susrećemo sa samom suštinom spoznajnog problema. Ono što je Immanuel Kant lako shvatio još prije dva i pol stoljeća, danas je pronašlo i svoju eksperimentalnu potvrdu. Naime, slika prizora koje promatramo, ne ovisi samo od njih samih nego i od nas samih. Tj. konačna slika neke stvari, bića ili situacije ispred nas je sinergijski plod toga što gledamo i našeg imanentnog čulno-spoznajnog aparata. Danas bi se reklo: otprilike polovica slike dolazi izvana, a druga polovica dolazi iz baze podataka pohranjene u našem mozgu. U sinergiji, odnosno, zajedničkom međudjelovanju ova dva faktora, formira se i naša jedinstvena slika o okolnoj stvarnosti. Time se ujedno objašnjava i spomenuti eksperiment s mačkama. Mačke koje su rasle u „vertikalnom“ okruženju nisu imale ikakvih „horizontalnih“ informacija u svojoj internoj bazi podataka, te stoga na kraju i nisu mogle primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Jednostavno, nisu ih mogli vidjeti niti onda kad su im na samom kraju prije neizbježnog sudara bile ispred nosa!

Slavni američki neurolog Karl Pribram uobičavao bi na svojim predavanjima predočiti publici navedenu zakonitost na još jednostavniji način: Dok bi im prikazivao različite prateće slajdove uz pomoć projektora, u jednom trenutku bi skinuo vanjsku leću s tog istog projektora, što bi dovelo do nestanka slike na projekcionom platnu, a pri tom bi ostajala vidljiva jedino svjetlost od projekcione lampe (i sam sam to isprobao). Pribram bi tada jednostavno konstatirao kako projektor još uvijek prikazuje istu sliku, i ona je i dalje tu negdje na projekcionom platnu, ali je mi više ne možemo vidjeti zbog nedostatka odgovarajućeg fokusa. Jednostavno, naša čula nisu istrenirana da vide sve ono što postoji, nego samo sasvim određene i specifične stvari pod određenim i specifičnim uvjetima. No, sada ono najvažnije: ova sposobnost, tj. nesposobnost nije ni trajna, niti zacementirana. Čovjeku je itekako moguće da uz pomoć učenja i vježbe proširi vrata svoje percepcije, baš kao što profesionalni degustatori vina mogu golim okom razlikovati i do 50 nijansi samo jedne boje vina, ili kao što liječnik-dijagnostičar iz mrljavog i nerazgovjetnog rendgenskog snimka može iznijeti iscrpnu i poprilično točnu ekspertizu o vašem aktualnom zdravstvenom stanju.

I optimizam se uči, baš kao i pesimizam!

Jedna stara japanska poslovica kaže: „Ne raspravlja se o onome što mora biti“. Nasuprot tome, čovjek bi trebao svoj fokus preusmjeriti na dobre prilike koje mu život pruža. I što ih više bude gledao, to će ih i više, a i bolje vidjeti. Tada će se još dogoditi i jedna druga pozitivna promjena. Pod dominacijom dobrih stvari i prilika, i ona egzistencijalna bačenost neće više izgledati tako strašno i nepomozivo. Ova promjena bi se mogla dočarati i iskustvom oluje: Ista je strašna samo ukoliko nas zadesi negdje vani na vjetrometini, daleko od bilo kakvog solidnog zaklona. S druge strane, promatrana iz sigurnosti i topline vlastitog doma, prizor oluje može postati čak i vrlo ugodno iskustvo!

Ne postoji jeftino rješenje za čovjekovu situaciju, no, ono ipak postoji. Vježbati se u promatranju onog dobrog u životu može biti vrlo naporno i izazovno za čovjeka, ali u konačnici, naše iskustvo i kaže kako samo jedna naporna i uporna vježba i donosi nekakve konkretne rezultate!

U skladu s potonjim, valjalo bi postaviti i pitanje: Zašto je u konačnici uvijek lakše biti negativan nego pozitivan? Mogli bismo djelomično odgovoriti s protupitanjem: A zašto je uvijek lakše srušiti kuću nego je napraviti!? Priroda stvari je takva: uvijek je lakše s točke višeg energetskog stanja spustiti se na niže nego obratno. I ova datost u našem univerzumu uvijek važi, bez obzira da li se pri tomu penjali na planinu ili pokušavali biti pozitivni; ili što bi rekao veliki komičar Jerry Lewis, ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati. U svijetu glume, najteži posao odrađuju upravo komičari!

I tako, zlo najčešće nije mistično i inteligibilno nego lijeno i banalno!

Na kraju, umjesto zaključka, mogli bismo se prisjetiti onog Rahnerovog specifičnog načina osmišljavanja patnje. Zašto smo toliko morali patiti, to na ovom svijetu uvijek ostaje tajnom. Odgovor ćemo čuti tek sa one strane, ali to neće biti neki intelektualni odgovor, već odgovor Božje ljubavi. Ista stvar se zapravo da projicirati i na ovozemaljsku stvarnost. Poprilično je uzaludno pokušavati shvatiti i opravdati onu naznačenu bačenost u postojanje, jer čak i ako je razumski shvatimo, to još uvijek neće biti garant naše sreće i smisla. Ako želimo sebi dobro, onda nužno moramo i krenuti u potragu za dobrom.

U Sarajevu, 20. 3. 2017.

M. B.