Kategorija: Belinda Kikić

Mi ili oni? Naši ili vaši? Ili na kraju ipak bildanje samopoštovanja?

Govoriti o temi nacionalnog ponosa na Balkanu nije ni malo jednostavno i lako, pogotovo što je uvijek gotovo, pa sigurno da će nekome neka riječ biti trn u oku.

Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.

Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).

Grupe s kojima se ljudi identificiraju raznovrsne su. Jedna od njih svakako je nacija (sama riječ „nacija“ na Balkanu već izaziva osobitu pozornost, ali ipak da vidimo što nas dalje očekuje).

Socijalni identitet proizašao iz osjećaja pripadnosti i identifikacije s određenom nacijom naziva se nacionalni identitet. Zbog velikog utjecaja koji je imao kroz povijest čovječanstva oduvijek pobuđuje interes socijalnih znanosti.

Nacionalni identitet za pojedinca ima kognitivno, emocionalno i motivacijsko značenje što ga čini predmetom interesa psihologijskih istraživanja (Šiber, 1998).

Teoriju socijalnog identiteta postavili su Tajfel i Turner 1986. godine. To je prva teorija koja je sustavno zahvatila koncept socijalnog identiteta i stavila ga u središte interesa socijalne psihologije. Teorija se bavi članstvom u grupi, grupnim procesima i međugrupnim odnosima.

Njezina osnovna pretpostavka je da je već samo članstvo u nekoj grupi dovoljan uvjet da se kod pojedinca razvije osjećaj pripadnosti (poput toga kada imamo člansku kartu dobrovoljnih davaoca krvi već imamo taj osjećaj pripadnosti toj grupi i sami se osjećamo kao dobrovoljni davaoc krvi bez obzira ako smo samo jednom ili nijednom darovali krv).

Prema Tajfelu i Turneru socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).

Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).

Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko ima grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji kod mladića dominira identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.

Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.

U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako je, npr. nečija uloga majke svakodnevno istaknutija od uloge članice radnikog sindikata (Huić, 2004).

Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji o jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.

Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.

Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).

Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.

Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.

Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni u početku su najviše bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima u početku manje bavila, ali u novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom području.

Prema teoriji socijalnog identiteta samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.

Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).

Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.

Razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćenja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih članova (Huić, 2004).

U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.

Kao što je ranije spomenuto pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978) postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.

Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemers i dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture sladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.

Prema teoriji socijalnog identiteta ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.

Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).

U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.

Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).

Na kraju, postavlja se pitanje može li tvrdnja „da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi“ biti potvrda da identifikacija s nacionalnom grupom na Balkanu kompenzira druge tipove samopoštovanja koji nam sve više i više nužno nedostaju?

Mi ili oni? Naši ili vaši? Ili je u pitanju negativna korelacije nacionalnog ponosa (koji proizilazi iz nacionalnog identiteta) i samopoštovanja?

Literatura:

Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998) Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija, Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.

Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etnikim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Lacković-Grgin K. (1994) Samopoimanje mladih, Naklada Slap, Jastrebarsko.

Milošević Đorđević J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta, Psihologija, Vol. 36 (2).

Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin, No. 108, pp. 499-514.

Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image, Princeton, New Yersey, Princeton University Press.

Šiber, I. (1988). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni Sabor Hrvatske.

Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije, Politika kultura, Zagreb.

Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Tajfel, H. i Turner, J. C. (1986). The Social Identity Theory of Intergroup Conflict. The Social Psychology of Intergroup Relations. (pp. 33-47). Monterey, CA: Brooks/Cole.

PROLJETNI UMOR

Došlo nam je proljeće! Čim sunce grane, imamo veći osmijeh na licu, spremniji smo za sve. Ne iz razloga što smo ljetna djeca, već zato što nas sunce i boje pokreću. Kad se proljetno sunce pokaže i većina nas je poput cvijeća koje ponosno podiže svoje glavice ka suncu i hvata svaki trak sunčevih zraka samo da dobije energiju više za taj dan.

Međutim s proljećem nam dolazi i nešto što, osobito u zadnje vrijeme, nazivamo proljetnim umorom. Proljetni umor naziv je za skup tjelesnih i psihičkih simptoma koji se javljaju u proljetnim mjesecima. Najčešće se odnosi na iznenadni gubitak energije i osjećaj umora s pojavom toplijih i sunčanijih dana, nakon zimskih temperatura. Za termin ˝proljetni umor˝ karakteristične su nagle i privremene promjene raspoloženja, pri čemu dolazi do pada energije, iscrpljenosti, razdražljivosti te bezvoljnosti. U pojednostavljenom obliku, simptomi ˝proljetnog umora˝ nalik su simptomima depresije.

Sam pojam proljetnog umora ne odnosi se na bolest i, kao takav, ne može se pronaći u medicinskoj terminologiji, ali je fenomen povezan s promjenama godišnjih doba te vrlo česta i očekivana pojava kod većine ljudi. Prema tome, proljetni je umor manifestacija uobičajenog fiziološkog procesa, a javlja se kod velikog broja ljudi, u većem ili manjem opsegu.

Postoji i termin sezonskog afektivnog poremećaja.

On se, prema kriterijima  DSM – IV, ne smatra zasebnim poremećajem i može se javiti kod osoba koje boluju od depresije ili bipolarnog poremećaja.

Prema DSM-IV, simptomi koje osoba osjeća moraju zadovoljiti sljedeće kriterije:

  1. depresivne epizode javljaju se u određeno doba godine, kao i remisije i/ili manične epizode,
  2. ovakve promjene raspoloženja (depresivne i/ili manične epizode) moraju trajati dvije godine,
  3. u te dvije godine ne smiju se javiti velike depresivne epizode koje nisu povezane s godišnjim dobom i
  4. broj epizoda depresija povezanih s dobom godine veći je od broja drugih depresivnih epizoda tijekom pacijentovog života.

U istraživanju sezonskog afektivnog poremećaja, istraživači su pitali 84 pacijenta koji boluju od depresije jesu li iskusili pogoršanje u proljetnim mjesecima. Čak 39% žena i 12% muškaraca odgovorilo je da su često doživjeli proljetno pogoršanje simptoma – gotovo svake godine, a 28% žena  i 29% muškaraca to su doživjeli nekoliko puta. Općenito, kad se javi proljetno pogoršanje, simptomi su otprilike istog intenziteta kao kod velike depresivne epizode. Naravno, u ovom slučaju radi se o već dijagnosticiranom poremećaju, koji je ipak ponešto drugačiji od čestog ´proljetnog umora´ kao nemedicinskog fenomena.

Kod pojedinaca koji su skloni proljetnom umoru, simptomi se obično pojavljuju sredinom ožujka i pogoršavaju se do sredine travnja, iako može biti individualnih razlika. Simptomi koji se javljaju mogu biti više ili manje izraženi kod pojedinaca, ali se manifestiraju na vrlo sličan način. Javljaju se umor i pospanost (unatoč optimalnoj količini sna), osjetljivost na vremenske promjene, vrtoglavica, razdražljivost, glavobolje te ponekad čak i bol u zglobovima te bezvoljnost.

Iako uzroci umora koje ljudi doživljavaju u svakodnevnom funkcioniranju mogu biti različiti, a u nekim slučajevima čak i posljedica bolesti, istraživanja su pokazala da je proljetni umor, ipak, najčešća vrsta umora od koje ljudi pate. Na već prethodno opisane simptome u proljeće, prema nekim procjenama, žali se više od 20 posto pacijenata kod liječnika obiteljske prakse. Također se pokazalo da se u općoj populaciji žene češće od muškaraca žale na simptome proljetnog umora. No, s druge strane, moguće je da muškarci u jednakoj mjeri osjećaju simptome, samo u manjoj mjeri izvještavaju o njima.

Uzroci proljetnog umora?

Iako uzroci proljetnog umora još uvijek nisu u potpunosti otkriveni, jedno od mogućih objašnjenja povezano je s razinama hormona. Prema toj hipotezi, tjelesne rezerve serotonina (popularno zvanog ´hormona sreće´), čija proizvodnja ovisi o količini dnevnog svjetla, potroše se tijekom zimskih mjeseci, što olakšava protudjelovanje hormona melanina (hormona spavanja). Kako u proljeće dani postaju dulji, tijelo ponovno prilagođava proizvodnju hormona i ispušta se više hormona endorfina, testosterona i estrogena. Ovakva prilagodba organizma na hormonalnu ravnotežu iscrpljuje organizam i rezultira osjećajem umora.

Drugo objašnjenje odnosi se na smanjenje imunološke obrane organizma zbog promjena vremena. Poznato je da se proljetni umor češće javlja kod osoba koje su osjetljive na vremenske promjene. Ovo objašnjenje dovodi u vezu promjene temperature zraka i krvni tlak. Temperatura zraka u proljeće uzrokovana je ciklonalnim strujanjima zraka i niskim atmosferskim tlakom, što može uzrokovati pad krvnog tlaka kod ljudi i rezultirati simptomima proljetnog umora.

Još jedno od potencijalnih uzročnika odnosi se na prehranu. Zimi je često prehrana jednolična i kaloričnija, negoli u ostala godišnja doba. Preko zime tijelo iscrpi svoje zalihe vitaminima, ponajviše potrošnjom vitamina C,  te se time smanjuje i imunološka obrana organizma.

Što pomaže?

Bez obzira o kojim se uzrocima proljetnog umora radi, postoje neke preporuke kako si pomoći kad se simptomi pojave.

Kako bi se tijelu osiguralo dovoljno nutritivnih tvari za obnovu, potrebno je promijeniti neke od prehrambenih navika u proljeće. Važno je prehranom unositi dovoljne količine vitamina C kojeg ima u citrusnom voću. Također, moguće je uzimati vitaminske nadopune u obliku preparata. Učinkovitost unosa vitamina C bit će poboljšana ukoliko uz njega uzimamo i nadopune željeza, jer ono pomaže u apsorpciji vitamina C. (U svakom slučaju, pri uzimanju ovakvih pripravaka obavezno je kontaktirati svog liječnika obiteljske medicine).

Pokazano je da su nadopune prehrani u obliku minerala od velike koristi  pri iscrpljenosti, umoru i u stanjima stresa. Za poboljšanje stanja organizma važni su minerali magnezij (koji je važan za pravilan rad srca, mišića, živčanog sustava i metaboličke procese), vitamin E (važan za cirkulaciju i imunološki sustav) te lecitin (koristan u stanjima stresa i lošeg raspoloženja).

U prehrani je važno osigurati dovoljne količine vode te prirodnih napitaka (sokova od cijeđenog voća i povrća). Također je dobro izbjegavati masnu i hranu bogatu šećerom, koja dodatno čini organizam tromim.

Osim navedenih načina, preporuča se što dulji boravak na svježem zraku, posebice na suncu koje osigurava dovoljne količine vitamina D.

Kako su simptomi proljetnog umora i oni psihološke prirode – bezvoljnost, potištenost, razdražljivost, postoji nekoliko načina kako se nositi s njima. U situacijama bezvoljnosti važno je postaviti si ciljeve koji će biti ostvarivi i određeni u vremenu. Također je važno svakodnevno promišljati što je od predviđenih obveza obavljeno i dati si oduška ukoliko ste ostvarili svoj cilj. U tom periodu bilo bi dobro napraviti ljestvicu raspoloženja od 1 do 10, pri čemu je zgodno svaku večer označiti svoje raspoloženje tog dana. Ovakav pregled često omogućava praćenje tjednih oscilacija raspoloženja, a usto može pomoći u otkrivanju stvari koje pomažu raspoloženju. Važna je i socijalizacija, kao što je već rečeno, boravak na svježem zraku s prijateljima i obitelji pomaže u suočavanju s proljetnim umorom.

Na internet portalima možemo pronaći mnoge savjete kako se uspješno nositi sa simptomima proljetnog umora, a sada ćemo ukratko rezimirati one, po mome mišljenju, nekako najvažnije savjete:

Kako se boriti protiv proljetnog umora?

  1. Zdrava prehrana – Uravnotežena prehrana, s više povrća, voća, cjelovitih žitarica i ribe trebala bi vam postati navika. Nisam naravno stručna osoba da govorim o prehrani i nutricionizmu, ali znam da ni naš psihički život neće biti kvalitetan ukoliko naša prehrana nije kvalitetna i uravnotežena.
  2. Povećanje aktivnosti – Iako se teško pokrenuti kada osjećate umor, krenite s laganim šetnjama, a zatim pojačavajte tempo i birajte sve aktivniji sport. Ako ništa, odlučite se da svako drugo jutro u ovim proljetnim danima prošetate do posla, trgovine, tržnice, za bar pola sata fizičke aktivnosti naše tijelo i naša psiha će nam biti neizmjerno zahvalna.
  3. Novi hobi – Promjena u dnevnoj rutini pomoći će vam da se smiješite više. Sjećate se možda one vaše želje o pletenju, sviranju, čitanju ili je u pitanju možda neka druga želja u pitanju? Koja god bila, potrebno ju je pokrenuti i ne dozvoliti da ostane samo želja, već da postane naša realnost i naša svakodnevica.
  4. Dovoljno sna – Ovo je najočitiji savjet. Da biste se riješili umora trebate se naspavati. Popravite okruženje kojem spavate tako što ćete sobu učiniti mirnom, tamnom i tihom. U prethodnim emisijama sam govorila o važnosti spavanja i sada ću ponoviti samo jednu neoborivu činjenicu. Ukoliko san nije kvalitetan, dolazi do kognitivnih omaški, do pogrješaka u našem mišljenju i uopće kognitivnom funkcioniranju. Sigurna sam da si to ne želimo, stoga naspavajmo se prije svega.
  5. Izbjegavajte stres – Stres u svakom godišnjem dobu dodatno iscrpljuje organizam, pa pokušajte pronaći zdrave načine za kanaliziranje negativnih emocija.
  6. Usporite – Nemojte pretjerivati s obvezama. Smanjite broj obveza, a bavite se više onim što vas uveseljava. Eh, ovo je savršen savjet za mene, moram priznati i obećavam ovako javno da ću ga primijeniti ovoga proljeća, jer gdje god krenem negdje žurim, nešto trebam, nešto moram, netko ili nešto čeka moje prisustvo, a u biti trebamo često pustiti da mi budemo ti koji ćemo odrediti broj i svrhu svih naših životnih obveza.
  7. Izbjegavajte popodnevne kave – I dok vam kave mogu dati poticaj u jutarnjim satima, u večernjim satima mogu uzrokovati nervozu i nesanicu.
  8. Pijte dovoljno tekućine – Nemojte zaboraviti održavati tijelo hidratiziranim. Za dobro funkcioniranje potrebno je piti dovoljno vode.
  9. Izbjegavajte alkohol – alkohol vas čini umornima i kratkoročno i dugoročno. On utječe na živčani sustav i može imati sedativan učinak.
  10. Družite se s puno ljudi kroz različite zanimljive sadržaje.
  11. Uvedite rutinu u osnove života poput obroka, sna i sl., a u slobodno vrijeme puno različitih i zanimljivih aktivnosti.
  12. Čitajte „selfhelp“ literaturu – Ovakva literatura će vam pomoći da vratite pozitivan pogled na život i smanjite potištenost. Ili se vratiti onoj literaturi za koju znate da vas opušta i u kojoj uživate.
  13. Nemojte potiskivati osjećaje – Naučite se nositi sa životom bez potiskivanja osjećaja. Emocije procesuirajte na konstruktivan način.
  14. Smanjite korištenje mobitela – Stalno provjeravanje mobitela kako biste vidjeli imate li propuštenih poziva, poruka ili obavijesti čini vas nervoznijima, a time sami sebi otežavate odmor. Iz osobnog iskustva vam mogu reći da je ovo veoma koristan savjet, jer sam baš nedavno odložila sve aktivnosti na društvenim mrežama, svu elektronsku komunikaciju putom mobitela, s tim da je naravno poslovna komunikacija ostala aktivna. Reducirala sam sve aktivnosti na 10 dana i mogu vam reći da sam sebe uhvatila u raskoraku, što uraditi sa slobodnim vremenom. Da, baš to. Imala sam mnogo više vremena za sebe i baš sam puno sretnija i zadovoljnija bila. Sad sam se ponovno vratila toj elektronskoj komunikaciji i društvenim mrežama i vidjela kaos u nedostatku vremena. I naravno uslijedit će što – smanjenje korištenja mobitela, jer moj život je mnogo bolji i kvalitetniji bez njega.
  15. Nemojte se prejedati – Kako vrijeme postaje toplije tako nam je potrebno manje energije, pa je bitno smanjiti količinu obroka i rasporediti unos hrane kroz pet malih obroka umjesto jednog ili dva velikog.
  16. Pojačajte glazbu – Glazba izoštrava mentalni fokus i podiže raspoloženje.
  17. Koristite nosnice – Protiv umora najbolje djeluju eterična ulja cimeta, bora i ružmarina, a  za poboljšanje koncentracije mandarine, ali svaki ugodan miris podiže energiju. Ili se jednostavno odšetajte u obližnju prirodu, neko brdašce u vašoj blizini u uživajte u mirisima koje nam donosi ovo proljeće.
  18. Riješite nakupljene zadatke – Već smo spomenuli da je stres glavni suradnik umora, a mnogo nedovršenih poslova stvara konstantni pritisak i stres.
  19. Budite ljubazni i zahvalni – Ako ste pod stresom, teško se prisjetiti toga koliko cijenite zdravlje, obitelj, hlače kupljene na rasprodaji ili sl. Usredotočite se na ono pozitivno.
  20. Dišite – Kisik je vrlo važan za vašu energiju i snagu mozga. Dišite duboko i punim plućima.

Ovo su ne samo savjeti za lakše podnošenje proljetnog umora, nego i za jednostavnije hodanje životnim stazama.

Proljeće, dobro nam došlo.

 

U Sarajevu, 4. 4. 2018.

B. K.

 

Izvor (foto):123rf.com

ZAČIN ŽIVOTA

Samo jedan običan rad. Četvrtak. Radni dan. Obveze sve ispunila kako sam i planirala, ali ipak na kraju radnog dana nikakav osjećaj. Ni toplo ni hladno. Samo još jedan dan. Još jedno završeno radno vrijeme. Tijekom dana pao je dogovor za kavu s najboljim prijateljem. Uobičajena satnica, isto mjesto. Pozdrav s dragom osobom i mehanički odlazak do poznatog odredišta. Naše omiljeno mjesto za kavu.

Mjesto koje omogućava iskren razgovor i razmjenu ideja, ali i dijeljenje životnih mudrosti. Nekako ni malo iznenađujuća priča, ali iznova svaki put jednako draga. I riječ po riječ, razgovor nas odvede do kuhanja. Tema posta kuhanje, a glavna konstatacija je bila da nema dobrog jela bez debelog kuhara. I mahinalno se s tom izjavom složih, ali jedna rečenica me duboku dirnu. Ne razmišljah previše o njoj, ali nekako prostrujala je mojih tijelom, mislima, cjelokupnim bićem. Nema dobrog jela bez ljubavi. Sve što se kuha treba se kuhati s ljubavlju i tek će onda jelo valjati. Sve što se radi bez ljubavi nekako nije to to, nastavila se priča dalje. Bez polemika složila sam se s tim, jer onako općim znanjem smatram da bez ljubavi ništa nije kako treba. Razgovor se nastavio, ali ja sam bila na nekom svom nebu. Susret polako privodimo kraju i svatko odlazi do toaleta, naredu, kao i obično. Ovaj put ja prva odoh u toalet i eno… Idealna situacija za nerviranje. Puče štrampla po sred noge, ni manje ni više, baš na dijelu koljena koje sijeva ispod suknje. Malo zgrmih u sebi i iziđem iz toaleta, jer što ću sada. Ostaje mi pronađi prvi dm, a zatim i toalet da kako treba dođem kući. Uredna, kako sam i izišla jutros iz kuće. Nakon rastanka odlučim se za duž Titove, skrivajući sitnim korakom poredanu štramplu. Naredni tržni centar, ulijetanje u njega i potraga za dm-om. Međutim, u mislima je bilo Moram platiti račun za televiziju i internet. I bez imalo dileme produžim do blagajne. Vadim račun i novac. Sve uredno privodim kraju kad eno ga opet. Idealna situacija za novo nerviranje. Neke administrativne začkoljice današnjeg vremena. Izgubih 15 minuta bez ikakve veze dogovarajući prigovor i reklamaciju za zadnji obračun. Ali nekako čudan osjećaj je kolao mojim venama. Bez imalo uzbuđenja i napetosti riješih i to i krenuh dalje glavnom ulicom. Zrak je tako bio mio, nekako odisao je svježinom kao proljetno sušenje rublja na toplom povjetarcu. A zrak oko mene, nekako je bio čist kao suza. Hodajući tako mirnim korakom pitala sam se jesam li očistila naočale, pa se sve tako kristalno jasno i čisto. Sve blješti. Svjetla na sve strane. U tom zanosu, opijena mirisom svježine i bistrinom oka mahinalno izvadih slušalice  iz torbe. Prebacih torbu u siguran položaj (poštarski položaj) stavih slušalice i začuh prve note Dolly Bell i ne pitajući se hoću li to šetajući do doma. I tada… Ne znam ni kako, ni kada dođoh do narednog tržnog centra. Na tren zastadoh u razmišljanju hoću li svoju šetnju nastaviti uobičajenim putom kroz šetalište ili ću po prvi put nastaviti glavnom ulicom do kuće. Kad pomislih na šetalište, uhvati me neka sjeta i čudan osjećaj i nastavih putom svjetla. To blještavilo rasvjete, reklama, automobila me je opijalo. Ne znam zašto, uopće mi nije bilo hladno. I provjeravajući koliko je stupnjeva, vidjeh da je 8 i začuh taktove Voljela me nije ni jedna. Nasmiješim se i moji prsti u čizmicama lagano zaplesaše prolazeći pokraj zgrade u kojoj sam provela pet dugih godina. Pet godina učenja i rada. Ali ta misao tako klizeći prođe mojom glavom i nesta poput dječjih saonica. Uz sav pokušaj da čujem samo taktove odabrane glazbe, iza mene je dolazio snažan zvuk iskrenom smijeha. Skupina mladića i djevojaka su nemareći prošli pokraj mene, ali svojim smijehom su nadglasali i svaku misao u mojoj glavi, kamo li glazbu u ušima. Hodajući laganim korakom bistra pogleda spazih kako dijete snažno zagrli oca, a on gotovo klečeći pred njim iskreno se nasmija. Oči mu zacakliše, a mene od tog osjećaja obuhvati sva milina ovoga svijeta. Naprosto krasan osjećaj to i vidjeti, kamo li doživjeti. Uz zvuk Nepopravljive sretoh drago lice koje mi klimnu glavom, osmjehnu se i iskreno pozdravi. Ozdravila sam s baš velikom dozom sreće. Gledajući dalje svjetla velegrada, spazih svoga školskog druga, koji me nije primijetio. Drago mi je i da nije, ne što se nisam morala pozdraviti, već što sam ponovno vidjela koliko umije smotan i smušen biti, ali na tako drag način što me uvijek činilo sretnom. Pomislila sam samo da se nikada promijeniti neće. Smotan i smušen, ali uvijek tako drag i jednostavno drug za pamćenje. Korak mi je bivao sve lakši i mekši kada iza velike svjetleće reklame ugledah i to malo stvorenje na nebu. Mjesec, bistar, sjajan, a tako mali. U obliku kifle dičio se nebom. Uzdizao sebe u visine i svojom pojavom izmamio mi osmijeh na lice. Osmijeh, koji je mjesec izazvao, je izmamio i osmijeh mladiću koji mi je išao u susret. Gledajući me milo, osmjehnuo se, a meni ne bi krivo. U tom zanosu sam nastavila koračati dalje. Uz zvuke Woman in love promatrala sam niz uredno posloženih zgrada i ulične rasvjete. Sve je bilo tako blještavo i sjajno, naprosto zadivljujuće. I opet zvuk u ušima prekide smijeh, začuh ga neposredno pokraj sebe. Dolazio je od zaljubljenog para koji se tako slatko smijao da je i meni srce zaigralo. Bila sam sretna zbog njihove sreće. Toliko je blaženi bio taj osjećaj, da se nisam, kao svaki put do sada, pitala, a zašto ja ovakvo nešto nemam. Ta mi misao nije bila ni na kraju uma. Tek sada kao ovo pišem, shvaćam da se te misli nisam sjetila. Sjećam se i taktova Sve je isto, inače pjesme koja me svaki put stavi u drugu dimenziju. Smijeh od obližnje skupine žena srednje dobi nije dopustio da uz taktove te pjesme pređem u drugu dimenziju. Nekako ostavili su me tu, gdje jesam, tu i sada. Uz zvuke smijeha, koji su i mene činili sretnom. Koračajući bez ikakvog opterećenja, odmjerenim korakom stigla sam u neposrednu blizinu svoga naselja, ali zastadoh. Pogledah opet to malo stvorenje na nebu koje je kao iz inata pojačavalo svoj sjaj, a u neposrednoj trgovina cvijeća spazih kako djevojka srednjovječnoj ženi kupuje Božićnu zvijezdu. E tek te miline. Naprosto sam stala, gledala i uživala, kao na reklamama pred Božić. Sve je tako blještavo i sjajno, a srce veliko kao svemir. Mojom glavom su se protezale misli o kupovini Božićne zvijezde i za moj mali skromni dom, ali nekako nisam željela pokvariti tu idilu u pogledu. Ostala sam gledajući u njih i prateći njihov veseli izlazak iz cvjećare. Zadovoljna srca nastavila sam dalje i za nekoliko minuta ugledala i svoje naselje. Kao i uobičajeno svjetla u mome domu nije bilo, ali u srcu jest i to velika količina svjetla koju sam začinila svraćanjem u dm. Da, ipak sam svratila u dm, ali ne, ne kupih štrample. Nego prilikom ulaska s namjerom krenuh prema polici s mirisnim svijećama i redom pođoh mirisati. Osobito one svijeće koje su tek stigle. Moja čula su bila veća i dublja. Jednostavno, upijala sam svaki trag mirisne note. Izabrah nekoliko njih i izađoh sretna kao malo dijete s omiljenom igračkom.

Nedugo nakon toga stigla sam u svoj dom. Uslijedili su rituali presvlačenja, večere, pripreme za sutrašnji dan, kupanja i na kraju paljenje mirisnih svijeća. A sada, sada me čeka nastavak čitanja knjige. Jedna od mojih omiljenih radnji s kojom završavam svaki dan.

I pred kraj dana ipak spoznah jedno – ja sam svoj dan začinila začinom života, ljubavlju.

I sve je tako magično, naprosto savršeno.

Blještavo, sjajno, bistro i svježe, jednostavno voljeno.

P. S. A za naredne dane ostaje mi s ljubavlju kupiti i ovogodišnju Božićnu zvijezdu. Gdje ćeš veće sreće osobi poput mene?

 

Sarajevo, 23. 11. 2017.

B. K.

Psihološko-sociološki aspekti pojma identiteta

U ovom radu želimo se posvetiti psihološko-sociološkim aspektima pojma identiteta. Identitet svakog pojedinca je redovito manje ili više povezan sa identitetom zajednice (čak i više njih) kojoj pripada. Ona utječe na pojedinca kao što pojedinci povratno utječu i na  zajednicu. Međutim, postoje i druge odrednice  čovjekovog identiteta kao što su životno iskustvo, razvojna dob i okolina. Zatim ćemo se posvetiti pojmu samopoštovanja kao svojevrsnom ključu razvoja identiteta.  Na kraju ponešto govorimo i o problemu suprotstavljenih disonantnih identiteta, te o fenomenu  etnonacionalizma  kao učestalom obliku socijalnog identiteta.

Pojam identiteta

Identitet označava doživljaj vlastitog „ja“. Predstavlja pojam koji pojedinac ima o samome sebi i kontinuiranom postojanju vlastite ličnosti, čije se bitne karakteristike ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojoj se nalazi (Petz, 2005).

Jung je pod identitetom podrazumijevao nesvjesni fenomen kao neraznolikost subjekta od drugih objekata, za razliku od drugih mislioca svoga vremena koji su pod pojmom identiteta smatrali da je netko našao osobnu usporedbu veličine i ravnotežu u životu (Hark, 1998).

Identitet je uvijek nesvjestan fenomen, jer bi svjesna jednakost uvijek predstavljala svijest o dvjema stvarima koje su među sobom jednake pa, prema tome, i razdvajanje subjekta i objekta, a time bi fenomen identiteta već bio ukinut. Psihološki identitet predstavlja vlastitu nesvjesnost.

Identitet bismo laički mogli nazvati poimanje čovjeka u svjetlu relativne određenosti, onako da usred svega oko nas poimamo sebe i vlastito ja. Danas su prisutni različiti teorijski pravci, ali se u većini slučajeva oni znatno ne razlikuju, već podupiru jedan drugoga kako bi u što boljem svjetlu prikazali što je to identitet, na koji način, te kada se on doista formira. Svaki pravac, shodno svojoj specifičnosti, ima prednosti u objašnjavanju pojedinog dijela psihičkog života. Budući da ni jedan pravac nije sveobuhvatan, moglo bi se reći da je najprihvatljiviji integrativni pristup, odnosno ono, „od svega uzmi pomalo“ i promatraj kroz prizmu koja je sastavljena od svega pomalo. Takav pristup nam daje bolju sliku identiteta kao odrednice bez koje čovjek ne bi nikada ni postojao. Identitet je ono što jesmo, što mislimo da jesmo, što osjećamo, što mislimo da osjećamo, identitet je sve o nama i sve u nama.

Od samog rođenja čovjek je stalno u situaciji da reagira na nešto. Svi ti naši pokušaji da reagiramo na nešto dovode do stvaranja nas. Pokušavamo mijenjati sebe, ovisno od dobi, okolini, situaciji.

Svi imamo pravo misliti od čega, kako, i zbog čega smo nastali i kako trenutno djelujemo. Sve je to bit našeg identiteta.

Izvor (foto): http://www.ecosprinter.eu/blog/a-tale-of-identity/

 

Odrednice identiteta

Za svaki identitet ključno je iskustvo koje čovjek stječe kroz svoj život. Svako novo iskustvo, saznanje, utječe na noviju, izmijenjenu spoznaju. Uzastopni neuspjesi će nečije mišljenje o sebi mijenjati iz nivoa sposobnog ka nivou nesposobnog. Neke aktivnosti će utjecati na mijenjanje spoznaje o vlastitoj moralnosti ka vlastitoj grješnosti (Tuce, 2009).

Kao druga, a ne manje bitna odrednica svakog identiteta je razvojna dob. Ona je bitna odrednica, jer ne mislimo o sebi isto sa sedam, sedamnaest i sedamdeset godina.

Treća, i također bitna odrednica svakog identiteta je okolina koja doprinosi da se osoba doživljava važnom ili beznačajnom, ovisno od toga hvale li je i cijene ili joj se rugaju i podcjenjuju je.

Vrste identiteta

Kada govorimo o vrstama identiteta tada govorimo o svim ulogama koje osoba može imati u životu. Svaka uloga koja nas sustigne tijekom života, formira i naš identitet. Dopunjuje ga, mijenja i za sebe formira svaki dio našeg poimanja o sebi.

Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane, svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima, pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.

Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su npr. sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).

Prema Tajfelu i Turneru, socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).

Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).

Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji, kod mladića će dominirati identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.

Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.

U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako, npr., nečija svakodnevna uloga majke je istaknutija od uloge članice radničkog sindikata (Huić, 2004).

Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.

Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.

Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo, pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).

Prema teoriji socijalnog identiteta, ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno, osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.

Samopoštovanje kao ključ razvoja identiteta

Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).

U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković i Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.

Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).

Identitetska disonanca

Već smo u prethodnom poglavlju naglasili da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Sve ovo čovjeka može dovesti i u stanovitu paradoksalnu situaciju, odnosno, do toga da su neki njegovi identiteti međusobno suprotstavljeni. Na primjer, osoba N. N. istovremeno posjeduje identitet oca, supruga, radnika, praktičnog vjernika, etnonacionalista i alkoholičara. Na kraju će prevladati onaj identitet koji uključuje relacije s većim brojem bliskih osoba. U slučaju postojanja težeg stupnja alkoholizma to nažalost znači da će ovaj identitet izgledno i prevladati kod osobe N. N. Zašto? Poznato je da dugogodišnja neumjerena konzumacija alkohola dovodi do znatne promjene osobnosti kod alkoholičara. Jedna od tih promjena uključuje i tendenciju naglašenog poštovanja sebi sličnih te prijezira prema svim drugačijima. Tako će se alkoholičar s vremenom sve više vezivati uz svoje kavansko društvo, dok će se naspram ostalih, uključujući tu i svoje najbliže, otuđivati. Pri tome se osobi N. N. neće biti lako promijeniti na bolje, jer je u međuvremenu njegov alkoholizam prestao biti samo navika, to je sada cjelovit način života. Ponekad sam sebi stvarno obeća da više neće  piti, međutim, socijalna potreba ga odvlači među „najbolje prijatelje“, a tamo je samo pitanje trenutka kad će ponovno početi konzumirati alkohol.

Ipak, iz potonjeg barem otprilike možemo razaznati i rješenje. Osobu N. N. neće spasiti jednokratna kritika, pa čak ni dobronamjeran savjet. Tome naprotiv, uz čvrstu osobnu odluku i postojanu volju, njemu će biti potrebno i jedno iskreno prihvaćanje te snažna podrška koji će biti veći, topliji i iskreniji od onoga što mu se inače pruža u kavani.  U ovim stvarima jednostavno ne pomaže nikakav blef: obiteljski identitet prevladava tamo gdje obitelj pruža dostatnu socijalnu bliskost i emocionalnu satisfakciju svojim pojedinim članovima, a slično tako i u kontekstu vjerske zajednice: samo topla, bliska i iskrena zajednica može potaknuti dominaciju vjerskog identiteta u životu svojih pojedinih članova.

Etnonacionalizam kao vrsta socijalnog identiteta

Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.

Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.

Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni do sada su uglavnom bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima manje bavila.

Psihologijska istraživanja nacionalne identifikacije uglavnom su rađena na manjinskim grupama. U novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom podruju. Većina dosadašnjih radova svoje rezultate objašnjava unutar jednog od tri teorijska okvira: teorije socijalnog identiteta, teorije akulturacije i kulturnog konflikta, te razvojne teorije formiranja identiteta (Phinney, 1990).

Prema teoriji socijalnog identiteta, samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.

Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).

Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.

Prema Milošević Đorđević (2003), razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćivanja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih klanova (Huić, 2004).

U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.

Kao što je ranije spomenuto, pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu, kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja, jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978), postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.

Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemersi dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture skladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.

Jedno od osnovnih pitanja vezanih uz konstrukt nacionalnog identiteta jest utvrđivanje i mjerenje njegovih različitih komponenti.

Phinneyeva (1990) govori o četiri osnovne komponente za koje se pretpostavlja da čine nacionalni identitet:

  1. Samoidentifikacija ili samodefiniranje pojedinca kao člana nacionalne grupe. Samoidentifikacija može biti određena porijeklom osobe, ali je moguća i kao iskaz vlastitog opredjeljenja neovisno o porijeklu. Feather (1994) (prema Čorkalo i Kamenov, 1998) je proveo niz istraživanja na australskom sudionicima i pokazao da je snažnija identifikacija s nacionalnom grupom povezana s izraženijim favoriziranjem vlastite grupe, većom grupnom pristranošću te izraženijim kolektivističkim
  2. Osjećaj pripadnosti određenoj etničkoj skupini. Njegov intenzitet može varirati od snažnog do osjećaja samo formalne pripadnosti grupi bez emocionalne vezanosti. S obzirom da se ova komponenta odnosi na emocionalne procese, zbog njihove promjenjivosti, teško je mjerljiva. U većini istraživanja ispituje se preko vezanosti za vlastitu grupu, a katkada i kao osjećaj različitosti i izdvojenosti vlastite u odnosu na druge grupe (Phinney,1990).
  3. Stavovi prema članstvu u grupi koji mogu biti pozitivni ili negativni. Pozitivni stavovi se najčešće iskazuju i istražuju kroz pozitivne afektivne reakcije kao što su ponosi zadovoljstvo pripadnošću, te prihvaćanje vlastite grupe. Izostanak pozitivnih stavova i/ili izražavanje negativnih stavova prema vlastitoj nacionalnoj skupini može se promatrati kao poricanje vlastitog nacionalnog identiteta. Negativni stavovi mogu se manifestirati i kao želja za time da se postane član neke druge nacionalne skupine (Phinney, 1990). Analiza rezultata istraživanja, koje je 1995. godine proveo International Social Survey Programme (ISSP) u 22 europske zemlje, pokazala je da je nacionalni ponos povezan s osjećajem nacionalne pripadnosti. Višu razinu nacionalnog ponosa pokazuju oni koji imaju snažan osjećaj nacionalne pripadnosti tj. osjećaju se „bliski“ svojoj zemlji. Pokazalo se da stariji i slabije obrazovani sudionici iskazuju veći nacionalni ponos, dok razlika s obzirom na spol nije utvrđena (Čorkalo i Kamenov, 1998).
  4. Uključenost u rad i život vlastite nacionalne skupine odnosi se na to koliko pojedinci sudjeluju u održavanju tradicije i kulture svoga naroda. U istraživanjima najčešće korišteni indikatori uključenosti su: upotreba nacionalnogjezika, način sklapanja prijateljstava i intimnih veza, je li za njih važna pripadnost istoj etničkoj skupini, pripadnost određenoj vjeri i njeno prakticiranje, sudjelovanje u radu i formiranju socio-nacionalnih institucija (zavičajni klubovi, društva), uključenost u politike aktivnosti vezane za boljitak vlastite nacionalne grupe, odabir mjesta stanovanja s obzirom na nacionalnu pripadnost, njegovanje nacionalnih vrijednosti, interes za zemlju porijekla, te poznavanje nacionalne povijesti i kulture (Phinney,1990).

Zaključak:

Pojam identiteta je vrlo kompleksan jer uključuje manje-više sve sfere i aspekte čovjekovog života, i ono što on jest, čak i ono što će tek biti. Stoga ovaj pojam neminovno zavrjeđuje i pozornost kako znanstvene zajednice, tako i misaono usmjerenih pojedinaca.

Boljim razumijevanjem i poznavanjem ovoga pojma stvaramo preduvjete i za bolje poznavanje samih sebe, kao i socijalnih grupa kojima pripadamo. Ovakvo promišljanje nas može osposobiti i za nadvladavanje nekih negativnih aspekata onih uobičajenih puteva formiranja ljudskog identiteta. Tu osobito mislimo na naznačenu problematiku izgradnje samopoštovanja na temelju prijezira prema drugima i drugačijima. Naime, današnje vrijeme itekako nalaže formiranje jednog drugačijeg samopoštovanja koje će se bazirati na poštovanju onih drugih i drugačijih. S druge strane, postojanje višestrukih identiteta kod pojedinca jasno nalaže potrebu aktivnog i svjesnog određivanja prioriteta u vlastitom životu, ali i više od toga, čovjek bi također trebao prepoznavati i nadvladavati sve one identitete koji mu proturječe kao osobi u cjelini.

 

U Sarajevu, 3. 10. 2017.

B. K.

 

 Literatura:

Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija. Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.

Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta.

Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etničkim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Lacković-Grgin K. (1994). Samopoimanje mladih. Naklada Slap, Jastrebarsko.

Milošević Đorđević, J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta. Psihologija, Vol. 36 (2).

Petz, B (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada slap.

Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin. No. 108. pp. 499-514.

Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image. Princeton, New Yersey, Princeton University Press.

Šiber, I. (1998). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske.

Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije. Politika kultura, Zagreb.

Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Tuce, P. (2009). Terapija identiteta. Zenica: Minex.

Dužnost za veće dobro

Čovjek je često sposoban sebi govoriti da ga nitko i ništa nije vrijedno. Nakon svake, pa i manje, povrede duše sposobni smo sebi reći da smo sebi bitni, da smo sebi najvažniji. Često se povlačimo po tim stazama samoopravdanja. Istina, dobro je da čovjek ima pozitivnu sliku o sebi i poštovanje prema sebi, jer bez toga smo opet nitko i ništa. Ključ nije u tome trebamo li govoriti o postojanju samopoštovanja, već o granici koja dijeli samopoštovanje od bahatosti.

Bahatost ili takozvana arogancija (iz starogrčkog “ὕβρις“ i latinski: arrogantia, superbia) je stav koji precjenjuje vlastitu vrijednost ili vlastite vještine. Potiče i oholost, drskost i prijezirno ponašanje prema drugim ljudima.

Slobodno možemo reći da je bahatost odlična baza za nasilje bilo koje vrste. Kada smo bahati bez imalo grižnje savjesti možemo drugoga „staviti pod svoje noge“. Možemo li ipak tada govoriti o dozi visokog samopoštovanja?

Istina, teško je granice odrediti i sve razabrati i na pravi način razlučiti. I dok gledamo dječje igre, možemo vidjeti koliko je neko dijete bahato i pohlepno. Ako će sebi priskrbiti sve igračke, pa ih čak oteti i od svoga prvog druga, kako bi sebe zadovoljilo, govorimo o ponašanju koje nije poželjno. Htjeli ili ne htjeli moramo paziti na svoje želje, jer neke naše želje, bez obzira što su naše, ipak mogu ući u tuđi vrt.

Kada se to dogodi, tada ne postoji samopoštovanje, samopouzdanje, misao o sebi koja će opravdati tu gorčinu koju drugi čovjek može osjetiti.

Ukoliko smo sposobni reći da nas nitko nije vrijedan i sebi ponavljati da smo sebi najvažniji, vremenom možemo doći u stanje svijesti koje će nam dopustiti da na svojim stazama želja ne vidimo znakove pored puta.

Može žena poželjeti drugoga muškarca i nije isključeno da se to neće dogoditi u njenom životu, a je li opravdano govoriti o samopoštovanju i samopouzdanju ako pri tome ne razmišlja hoće li njena želja ostaviti možda uplakanu djevojku, suprugu, dijete, obitelj?

Dužni smo brinuti o sebi, dužni smo pozitivno misliti o sebi, dužni smo raditi na svojim snovima, ali pri tome ne smijemo zaboraviti znakove pored puta koji će nam reći postoji li neko veće dobro.

Prije nego definiramo granice svoga samopoštovanja odgovorimo sebi na tri ključna pitanja:

  1. Tko sam ja?
  2. Što očekujem od sebe?
  3. Kakav sam?

U odgovorima na ova pitanja isključivo bismo trebali misliti o sebi kao o društvenom biću, jer neće čovjek progovoriti ako boravi s majmunima, naučno dokazano. Nismo jedinke sami za sebe, prije svega smo društvena bića i to nam treba biti smjernica za određivanje definicije svoga samopoštovanja.

Na svome životnom putu, istina, čovjek ima različite uloge. Može biti dijete, unuk, učenik, dečko, suprug, otac, prijatelj, radni kolega, šef itd. Sve su to uloge koje nas izgrađuju i definiraju i shodno ulogama koje nam život dodijeli ili ih mi sami izaberemo, dužni smo prilagoditi svoju sliku o sebi. C. R. Rogers je govorio da se pojam o sebi sastoji od „realnog ja“ i „idealnog ja“, a diskrepancija između ova dva pojma je „vlastito ja“.

Možemo reći da smo ono što je zlatna sredina, a što je u biti i najteže postići, jer bez obzira na sve što jesmo i što bismo htjeli biti, samo smo kap u moru dužnosti za veće dobro.

 

U Sarajevu, 24. 5. 2017.

B. K.

Sve je uredu!

Rečenica koju bar jednom dnevno izgovorimo, osobito u trenutcima kada baš ništa nije uredu. Kada nam se svijet raspada, kada bismo plakali do zore, derali se s vrha planine, trčali u more od bijesa, psujući život i mrzeći sve ono što se baš na nas navalilo. Jednostavno dođu nekada takvi dani kada više ne želimo živjeti, kada nam život nema smisla, kada nam je svemu došao kraj. Ni jedan čovjek nije imun na to i nikada neće biti. Kao što je sreća normalna emocija, tako je i tuga sastavni dio života. I to moramo prihvatiti, prije ili kasnije. Dođu tako i dani kada nas neki vide u užasnom stanju i fizikom i psihičkom. Kada ne jedemo, ne pijemo, kada su nam oči natečene od suza, a glasa više nemamo. I još će nas uhvatiti takva tuga i stid što nas netko takve vidio. A u biti, sasvim je normalna stvar i pojava da nam se vrišti od boli, normalno je srce rasparati i pustiti svu onu paru koja nas guši. Normalno je imati potrebu za tugovanjem, osobito iz razloga kada je tuga posljedica unutarnjih previranja. I to na primjer previranja žene koja je na pragu tridesetih godina i kada u svojoj ne baš tako motivirajućoj i poticajnoj okolini sumira svoje uspjehe i padove.

Iako je čovjek samostalno biće, ono je najprije socijalno biće. Čovjek bez svoje okoline ne bi bio čovjek u punom smislu riječi. Ne bi pričao, družio se, ne bi mogao naučiti ništa iz iskustva drugih, nego bi sve sam morao prolaziti i možda nikad ne bi došao do stadija evolucije u kojem je sada.

Sada smo u vremenu kada je sve lako, brzo i efikasno, a sve tako teško, sporo i neefektivno.

Imamo mogućnost tako lako biti dostupni, pa tu je sva moguća današnja tehnologija, a opet nam je tako teško javiti se prvom rođaku. Tako je lako pritisnuti Enter, a opet tako sporo reagiramo. Za sve se premišljamo, sve važemo i nigdje ne stižemo. Sve nam je efikasno, a i sve je tako neefektivno.

Je li baš to razlog sve više nezadovoljstva među ljudima, je li baš moderno vrijeme krivac svemu? Je li moderno vrijeme krivac što su dečki sami, djevojke same, kada imamo sve više kredita, a sve manje stanova. Kako imamo sve više automobila, a sve manje suvozača? Je li moderno vrijeme krivo za to, samo to moderno vrijeme?

Često sam u prilici slušati kako nekomu nešto savršeno ide, a opet druga strana života je u takvom padu da niže ne može.

Možemo li kriviti vrijeme, doba, ljude zato što nismo u mogućnosti organizirati svoje vrijeme i krenuti u ispunjenje svojih snova?

Često na sve kažemo: „Sve je uredu!“. Mada u biti ništa nije i neće biti uredu dok svoj život ne uzmemo u svoje ruke i dok ne prestanemo kriviti druge zbog naših događaja i doživljaja.

Uzeti život u svoje ruke znači uhvatiti se koštac sa životom i pokušati gledati svoje željene putove i kao socijalno biće nastojati njima prohodati.

U djelu Tvrđava Meše Selimovića pronalazimo ove stihove:

Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me nitko ne krivi ni za što, lakše bi mi bilo kada bih mogao dokazivati kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena obrana, sve  u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje.

Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu uspostaviti nikakvu. Uspostavlja ju li je itko, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Je li moguće ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, ustvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno. I nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Možda i jest sve tuđe, možda ništa ne biramo i možda zbog toga i jest „Sve uredu“, ali nek’ naši snovi bar budu naši. I neka zbog toga ne bude „Sve uredu“, ali bar ćemo znati da smo pokušati odvojiti komad neba samo za sebe.

 

U Sarajevu, 24. 5. 2017.

B. K.

ASERTIVNOST – ČOVJEKOVA ZLATNA SREDINA

Ranije smo već govorili o tomu kako čovjek upoznaje samog sebe obično tamo nekad u zrelijim godinama. Jednostavno, dinamika razvoja i odgoja je takva da smo u ranijim fazama života primorani usmjeravati pozornost dalje od samih sebe: prvo upoznajemo bližu okolicu, smiješak roditelja, zatim svladavamo temeljne životne vještine poput hoda, govora i elementarnog snalaženja u prostoru i vremenu; onda za koju godinu dođe škola: jedna, druga i treća; zatim posao, kućenje, pronalazak životnog partnera. I obično tek nakon svega toga ili barem pred kraj svega toga, čovjek se počinje pitati o samom sebi, kao i o smislu svoga cjelokupnog dotadašnjeg života. U sklopu toga šireg promišljanja nerijetko se raspoznaju i nezadovoljstva zbog vlastite pozicije u životu i svijetu, te zbog frustrirajućih odnosa s drugim ljudima.

Konačno, velikim se životnim ostvarenjem (ako ne i najvećim) pokazuje pronalazak svojevrsnog srednjeg puta između kooperativno-pasivnog i agresivnog načina ponašanja. Sve obično započinje već u roditeljskom domu: dok neki roditelji djecu uče rigidnom „u se’, na se’, poda’ se’“ životnom stavu, drugi opet ne uspijevaju pravilno socijalizirati svoju djecu, bez obzira je li istu pri tomu drže u debeloj sjeni vlastitog autoriteta ili se pak radi o sjeni pretjerane roditeljske ljubavi i brige, iz koje će djeca na koncu izaći poprilično nespremna za realni život i njegove izazove…

Asertivnost, lat. assertus – potvrđen, dokazan, je karakteristika ponašanja, koja se očituje u aktivnom branjenju svojih prava ili u odlučnoj borbi za postizanje cilja na neagresivan način.[1] Neki psiholozi asertivnost svrstavaju po sredini između pasivnosti i agresije i stoga je smatraju optimalnim načinom reagiranja u socijalnim frustrativnim situacijama. Izraz „asertivnost“ uglavnom nije poznat u našem jeziku, a neki izrazi „povjerenje u sebe“, „samopouzdanje“, „samosvjesnost“, pa i „prodornost“ u velikom broju situacija najbolje odgovaraju tome pojmu. Kod ljudi koji su suviše pristojni i obazrivi prema interesima drugih (što neki američki psiholozi smatraju pogrješnom taktikom) preporučuje se trening asertivnosti (samotrening ili trening sa stručnom osobom), u kojem se podučavaju u tome da budu više prodorni i samosvjesni.

Boris Petz u svom Psihologijskom rječniku (2005) navodi da je trening asertivnosti pokušaj uvježbavanja plašljivih i povučenih ljudi koji se boje otvoreno reći što misle, i ne mogu reći „ne“, a da se zbog toga ne osjećaju krivi i sl. Sastoji se u različitim terapijskim postupcima, najčešće u uvježbavanju asertivnog ponašanja oponašanjem terapeuta, koji im daje primjere.

Trening asertivnosti (sa stručnom osobom) definira se kao grupa različitih kognitivno-bihevioralnih tehnika zasnovanih na principu recipročne inhibicije i kognitivne restrukturacije.[2]

Trening asertivnosti osoba može učiniti i sama vježbajući s bliskim osobama kako uspješno reći ne. Postupak je mnogo dulji i zahtjevniji, ali može biti od velike pomoći da se krene putovima uspješne asertivne komunikacije.

Kao što smo već rekli, asertivnost je stav i način ponašanja u bilo kojoj situaciji u kojoj trebate izraziti svoja osjećanja, zatražiti ono što želite i reći „ne“ kada nešto ne želite.

Veliki broj ljudi tijekom svog odrastanja nije uspio izgraditi asertivni stav zbog čega se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj se ne umiju izboriti za svoja prava. Neasertivno ponašanje podrazumijeva da se pokoravate tuđim željama i na taj način oduzimate sebi pravo da se izborite za vlastite interese (tzv. submisivno ponašanje) ili  da agresivno reagirate kada su vaši interesi ugroženi. „Zlatna sredina“ između ova dva vrlo uobičajena načina reagiranja jest upravo asertivno ponašanje.

Postati asertivan znači postati svjestan sebe i spoznati svoje želje. Ova spoznaja počiva na ideji da je vaše pravo zatražiti ono što želite. Ako ste asertivni, svjesni ste svojih prava koja imate kao ljudsko biće. Vi poštujete sebe i svoje potrebe, jednako kao druge osobe i njihove potrebe. Tako bismo mogli reći da asertivno ponašanje predstavlja način razvijanja samopouzdanja i stjecanja većeg uvažavanja od strane ljudi s kojima ste u svakodnevnom kontaktu.

Međutim, prije nego prijeđemo na praktične savjete, važno je upoznati se s osobnim pravima koja kao ljudska bića imamo. Koliko god da vam se možda čini da se ona podrazumijevaju, često smo skloni da na neka od njih zaboravimo ili da imamo teškoće ostvariti ih. Učenje asertivnih vještina uvijek započinje podsjećanjem na prava koja imamo i koja nastojimo ostvariti kroz asertivnost.

U brojnoj literaturi pronaći ćemo praktične savjete za asertivno ponašanje, ali ono što je bitno naglasiti prethodno je potrebno poznavati listu osobih prava[3].

Lista osobnih prava

  • Imam pravo zatražiti ono što želim.
  • Imam pravo reći „ne“ na molbe ili zahtjeve za koje smatram da ih objektivno ne mogu ispuniti.
  • Imam pravo izraziti sva svoja osjećanja, pozitivna ili negativna.
  • Imam se pravo predomisliti.
  • Imam pravo ponekad napraviti grješku i ne biti savršen/a.
  • Imam pravo reći „ne“  za bilo što na što nisam spreman/a, što mi se ne čini sigurnim ili što ugrožava vrijednosti u koje vjerujem.
  • Imam pravo odrediti vlastite prioritete.
  • Imam pravo biti „neodgovoran/a“ za tuđa ponašanja, postupke, osjećanja ili probleme.
  • Imam se pravo naljutiti na nekoga koga volim.
  • Imam pravo biti u potpunosti to što jesam.
  • Imam pravo biti uplašen/a i reći: „Ja se bojim“.
  • Imam pravo reći: „Ne znam“.
  • Imam pravo ne opravdavati se i ne obrazlagati svoje ponašanje bilo komu ili za bilo što.
  • Imam pravo donositi odluke na osnovu svojih osjećanja.
  • Imam pravo na potrebu za vlastitim prostorom i vremenom za sebe.
  • Imam pravo ne biti okružen/a ljudima koji me vrijeđaju i zlostavljaju.
  • Imam pravo na svoje potrebe i želje koje će drugi poštovati.
  • Imam pravo da se prema meni odnose s poštovanjem.
  • Imam pravo biti sretan.

Da bismo uspjeli ostvariti sva prava vrlo se često podrazumijeva potreba za učenjem kako bismo znali na koji način se postaviti prema ljudima s kojima svakodnevno komuniciramo.

Evo nekih praktičnih savjeta na koji način da se zauzmete za sebe.

  1. Razvijte neverbalno asertivno ponašanje[4]

Neverbalni aspekti asertivnosti na koje možete obratiti pažnju prilikom komunikacije s drugima jest gledanje direktno u osobu kojoj se obraćate. Gledanjem u pod ili u stranu šaljete poruku da ste nesigurni. Suprotno ekstremno ponašanje „buljenje“, također nije korisno, jer druga osoba može se osjetiti ugroženom.

Važno je i imati otvoreno umjesto zatvorenog držanja. Ako sjedite, nemojte prekrštati noge ili ruke. Ako stojite, stojite uspravljeno na obje noge. Stojite direktno ispred osobe umjesto da se sklanjate sa strane. Dok komunicirate, nemojte izmicati ili se udaljavati od druge osobe. Doslovno morate ostati na svom mjestu. Isto tako, nije dobro ni naginjati se unaprijed prema sugovorniku, te držati šake skupljenima. Takvo držanje je svojstveno agresivnim osobama.

Ostanite smireni. Izbjegavajte da se suviše emocionalno uznemirite ili uzbudite. Ako ste ljuti, oslobodite se ljutnje negdje drugdje prije nego što pokušate biti asertivni.

Vježbajte ove navedene neverbalne vještine s prijateljem kroz igranje uloga u situacijama koje zahtijevaju asertivno ponašanje.

2. Razvijte asertivne rečenice

U svakodnevnom životu sigurno ste se često našli u situaciji kada vam nečije ponašanje smeta, a vi sputavate sebe da izrazite svoje neslaganje. Vjerojatno ste nekada pustili osobu da vas preskoči u redu u kome čekate, bilo vas je sramota da partneru/partnerki kažete da vam nešto smeta, suzdržavate se da postavite pitanje na predavanju, teško vam je izraziti negativna osjećanja ili da od nekoga zatražite pomoć kada vam je to potrebno. U našim životima postoji čitav niz situacija u kojima nam je nezgodno tražiti ono što želimo ili odbiti ono što ne želimo. Učenje asertivnih rečenica jedan je od načina da se snađete u ovim situacijama.

Kako biste se izborili s ovim situacijama važno je iznijeti svoju molbu. Ovo je najbitniji korak u razvijanju asertivnosti. Jednostavno recite što je ono što želite (ili ne želite) direktno i otvoreno.

Shodno tome, donosimo Vam nekoliko uputa za asertivno iznošenje molbi.

Upotrijebite asertivno neverbalno ponašanje koje smo već opisali na sjedeće načine:

  • Stanite uspravno, uspostavite kontakt očima i radite na tome da ostanete smireni i sabrani.
  • Iznesite zahtjev na jednostavan način. Bit će dovoljno jedna ili dvije rečenice koje je lako razumjeti. Npr. „Voljela bih da me ne prekidaš dok pričam.“
  • Izbjegavajte tražiti više stvari istovremeno.
  • Budite određeni. Zatražite točno ono što želite ili vas osoba kojoj se obraćate može pogrješno razumjeti.

Upotrebljavajte „Ja izjave“ u obliku: „Volio/la bih“, „Želim“, „Značilo bi mi…“. Veoma je važno izbjegavati  „Ti izjave“ u trenutku kada iznosite molbu. Izjave koje sadrže prijetnju ili pokušaj prinude (Uradit ćeš to ili u suprotnom…) dovest će do toga da osoba zauzme obrambeni stav i umanjit će šansu da dobijete ono što želite. Dakle, važno je da fokus vaše molbe bude na onome što vi želite i u s vezi s tim kako se vi osjećate umjesto da predstavlja diktat kako bi se tuđe ponašanje moralo pokoravati vašoj volji.

3. Protestirajte protiv ponašanja, ne protiv ličnosti[5]

Kada protestirate protiv nečega, vodite računa o tome da to bude protiv točno određenog ponašanja, ne protiv ličnosti osobe! Važno je da osobi stavite do znanja da imate problem s onim što ona radi, ali ne i s tim kakva je on ili ona osoba. Npr. umjesto da kažete „Mislim da si neodgovoran što me ne nazoveš da kažeš kako ćeš kasniti“ korisnije je reći „Imam problem s tim što me ne pozoveš i kažeš da ćeš zakasniti“. Na ovaj način stavljate osobi do znanja da je poštujete, ali da vam se ne sviđaju neka njena ponašanja. S druge strane, kada osuđujete njenu ličnost zbog izvjesnog ponašanja dovodite je u situaciju da se brani što stvara uvjete za dalje produbljivanje konflikta. Kada protestirate protiv nečijeg ponašanja, neka vaša žalba uvijek bude praćena pozitivnom molbom, poput: „Volio/la bih da ne kasniš kada se dogovorimo da se vidimo“.

4. Nemojte se izvinjavati zbog vlastitih želja.

Kada želite nešto zatražiti, učinite to direktno. Recite: „Želio/la bih da uradiš…“, umjesto „Oprosti, bi li mogao…“ Kada želite odbiti nečiji zahtjev, uradite to direktno, ali učtivo. Nemojte se ispričavati ili opravdavati. Jednostavno recite; „Ne hvala, nisam zainteresiran/a…“ Ako druga osoba pokuša izvršiti pritisak na vas, jednostavno ponavljajte svoj odgovor sve dok joj ne postane jasno da zaista tako i mislite. Ova metoda popularno se zove „pokvarena ploča“ i veoma je korisna u situacijama kada vas prodavači svega i svačega vrbuju da kupite njihov proizvod.

5. Iznosite molbe, ne zahtjeve ili naredbe.[6]

Asertivno ponašanje podrazumijeva da uvijek poštujete prava i dostojanstvo druge osobe. Iz tog razloga asertivne rečenice uvijek su prije u formi molbe, a ne zahtjeva. Kako je maloprije rečeno: dobro je koristiti verbalne obrasce „volio/la bih“, „želio/la bih“, a izbjegavati one „ti to moraš“, „naređujem ti“ i sl. Zahtjevi da se netko ponaša na drukčiji način predstavlja agresivni vid ponašanja koji će vam teško omogućiti da ostvarite svoje želje i stoga je veoma važno da vaše asertivne rečenice budu izrečene u vidu molbi, a ne naredbi.

Kao što vidite, učenje asertivnog ponašanja može vam biti od koristi u širokom spektru situacija, od snalaženja u situacijama kada je prodavač veoma navalentan do učenja kako da se postavite prema šefu, poslovnom partneru ili partneru/partnerki.

Ipak, najsigurniji način da se steknu asertivne vještine jest kroz asertivni trening koji predstavlja iskustveni vid učenja. Jednom kada kroz ovaj trening naučite kako se postaviti asertivno, ove vještine postat će vaše trajno vlasništvo i osposobit će vas da se otvoreno izborite za svoje ciljeve kao i da bez osjećanja krivice odbijete prijedloge drugih za koje smatrate da nisu u vašem interesu.

Jedan od sastavnih dijelova asertivnog treninga jest i rad na emocionalnim problemima koji leže u osnovi neasertivnog ponašanja. Ljudi su skloni iz straha da ne budu odbijeni ili da ne naiđu na tuđu kritiku, raditi sve ono što drugi od njih zahtijevaju. Asertivni trening između ostalog uči vas i kako da se ne osjećate krivim kada odlučite da stvari radite po svom, a ne po tuđem nahođenju.

Što zapravo želimo?

Nerijetko se dogodi da nas slatko nasmije nečija zbunjena osobnost ili nas opet razbjesni ono kad netko olako mijenja kriterije, pa jedan dan tvrdi jedno, drugi drugo… U oba slučaja uobičajeno kažemo da taj/ta zapravo i ne zna što hoće. No, budimo oprezni s takvim konstatacijama, jer zapravo većina nas barem ponekad ne zna što hoće! Zašto se ovo događa? Rekli bismo iz najrazličitijih razloga: kroz odgoj nam se različite želje i ciljevi nameću kao naše vlastite, a i bez toga, po mimetičkoj (oponašajućoj) naravi naše ljudske prirode skloni smo željeti ono što vidimo da i drugi ljudi žele. I što onda mi uopće na kraju želimo? Nešto što nama kao nama stvarno i uistinu treba ili je to tek u pitanju tuđa želja za koju smo strastveno uvjereni da je naša vlastita? Ovo bi svakako trebalo u glavi razgraničiti  i zbog toga bi svaku želju ili barem onu zahtjevniju i skuplju trebalo promisliti uz pomoć pitanja: treba li to meni doista, odnosno, što ja s tim dobivam, a što gubim? Jer ako je eventualna šteta veća od potencijalne koristi, onda svakako imam posla s neracionalnom željom, a koja kao takva i ne može biti moja vlastita, nego je strana i tuđa!

Uzmimo za primjer, danas većina ljudi osjeća snažnu želju za kupovinom skupog pametnog telefona. Ako vas upravo salijeću takve misli svakako se priupitajte zašto vam to treba? Ako ga želite samo zato jer ga drugi žele, tada ga zapravo vi sami ni ne želite! Možda ga želite jer je to jednostavno postao društveni standard, pa onda ono, da ne ispadate pred drugima siromašni i bezuspješni. Ivo Andrić reče da se ljubav, kašalj i siromaštvo ne mogu sakriti, baš kao što svoju bijedu ne mogu sakriti niti oni koji svoj novi skupocjeni smartphone nadopunjuju s dvije marke kredita. Ne treba se stidjeti svoje materijalne skromnosti: u svakom slučaju bolje biti pošten siromah nego nepošten bogataš, a koji je na koncu i sam neka vrsta siromaha, upravo stoga što se u životu nije mogao obogatiti nikako drugačije osim na nepošten način.

Možda vam trebaju vrhunske performanse skupocjenog smartphonea? Sad, teško da su vam baš ono nužno potrebne, ali istini za volju, vrhunske performanse su kudikamo bolje i ugodnije za korištenje od onih osrednjih, a da ne kažemo loših … No, pitajte se je li to na kraju sve skupa vrijedno vaših tisuću i pol maraka ili šest tisuća kuna? Jer nepobitna je istina da se danas u cjenovnom razredu od 300 do 500 maraka može kupiti sasvim pristojan smartphone, a onih ostalih 1.000 se može potrošiti i za nešto drugo, da ne kažemo i prištedjeti!

Zanimljivo je da se jednim ovakvim jednostavnim preispitivanjem vlastitih želja još u 16. st. bavio Sv. Ignacije Lojolski. Unutar teme „raspoznavanja duhova“ on je doslovno preporučivao sljedeću praksu: Kad se premišljaš između dvije izazovne opcije, a koje se međusobno ipak isključuju, doslovno uzmi papir, povuci uspravnu crtu i piši sa svake strane za svaku opciju ono što joj ide u prilog. Na kraju u svakom slučaju izaberi jaču stranu, a ako je kojim slučajem krajnji rezultat 50/50, tada izaberi bilo što, zatim kreni dalje i ne osvrći se više unatrag!  

Umjesto zaključka:

Mala digresija s preispitivanjem vlastitih želja nam govori kako i cijela priča o asertivnom ponašanju može imati smisla samo unutar jedne šire potrage za vlastitim životnim ciljem i smislom. Jer ako na svijetu ima nešto gore od nesigurne budale, to je onda svakako samouvjerena i sigurna budala. Za čovjeka kudikamo nije isključivo važno kako će se ispravno izraziti, nego i što će pri tomu izraziti. Nije samo važno pitanje kako ću obraniti vlastiti stav, nego i ono: je li to uopće moj stav, i ako jeste, je li vrijedan obrane ili ću ipak radije još malo raditi na njegovom usavršavanju i pročišćenju?

U Sarajevu, 27. kolovoza 2016.

B. K.

[1] Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.

[2] Krnetić, I. Priručnik za asertivni trening. www.krnetic.com (stanje, 11. 7. 2016. godine)

[3] Born, E. (2012). Priručnik za prevazilaženje anksioznosti i fobija. Magona. (prema Popić, M., 2016.)

[4] Piz, A. i B. (2009), Definitivni vodič kroz govor tela. Mono i Manjana. (usp.)

[5] Fulgosi, A. (1987). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga. (usp.)

[6] Born, E. (2012).

Jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

Kad ne želimo biti ono što jesmo ili bježimo od stvarnosti svi ćemo posegnuti za određenim riječima da prikrijemo da smo to doista mi, odnosno, stručno rečeno, svi smo bar jednom koristili obrambene mehanizme kao načine da se zaštitimo od onoga što nam ne odgovara kod nas samih.

Za pretpostaviti je da smo do sada barem jednom čuli za Sigmunda Freuda, ali ukratko ćemo se podsjetiti da je Sigmund Freud bio austrijski neurolog i psihijatar, začetnik psihoanalitičke teorije i terapije koje su proizašle iz temeljne ideje da su neuroze posljedica neprikladnog seksualnog razvoja. Freudova teorija smatra se jednom od najobuhvatnijih teorija ličnosti, jer se bavi njezinim razvojem, strukturom i psihopatologijom. Ličnost je podijelio na tri dijela: id (nesvjesni), ego (svjesni) i superego (kontrolirajući dio ličnosti.) Najveći dio ličnosti zauzima id, odnosno, nesvjesni dio ličnosti. Unatoč brojnim kritikama psihoanalize, Freudove ideje o nesvjesnoj motivaciji, važnosti ranih iskustava u oblikovanju kasnijeg ponašanja i obrambenim mehanizmima utkane su i u suvremenu psihologiju.

Freudova psihoanaliza je teorija o ljudskom doživljavanju i ponašanju, usmjerenom na razumijevanje, prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja. U teoriji psihoanalize velika pozornost se posvećuje obrambenim mehanizmima.

Obrambeni mehanizmi su prirođene ili stečene reakcije koje smanjuju frustraciju i anksioznost koja nam prijeti. Rijetko je koji od mehanizama društveno pozitivan ili poželjan, jer mnogi od njih objektivnu situaciju (naročito ako se radi o međuljudskim odnosima) mogu učiniti još težom. Njihova glavna korist je u tome što smanjuju unutarnju napetost i služe uglavnom kao uspješni mehanizmi.[1]

U klasičnoj psihoanalizi se smatra da su obrambeni mehanizmi načini kojim se pojedinac štiti od anksioznosti, pripisujući vlastite motive, čuvstva ili osobine ličnosti drugim ljudima. Ekstremni oblik projekcije, koja potpuno negira realnost, javlja se u paranoji i kod drugih psihoza. Obrambeni mehanizmi se još mogu opisati kao interpretacija situacija, događaja ili podražaja, naročito onih koji su nedovoljno strukturirani ili višeznačni, u skladu s vlastitim željama, potrebama ili interesima, bez ikakve patološke konotacije.

U svojoj teoriji ličnosti Sigmund Freud obrambene mehanizme opisuje kao mehanizme koji egu omogućavaju kontrolirati id i ukloniti njegove impulse, zahtjeve i prohtjeve i dovesti do njegova zadovoljenja i onda kad id nije moguće zadovoljiti na realan način.[2] Ova se Freudova koncepcija obrambenih mehanizama razlikuje donekle od one koja je uobičajena u suvremenoj psihologiji, a po kojoj mehanizmi obrane predstavljaju način obrane ličnosti kad postoji frustracija ili opasnost od frustracije. U takvoj koncepciji ti mehanizmi štite ličnost kao cjelinu, a ne samo ego.[3]

Obrambene mehanizme svi „živimo“. Branimo se od neuspjeha na različite načine: smišljamo dobre razloge kojima opravdavamo svoje ponašanje, izbjegavamo čuti što drugi govore o nama, ukoliko se to ne uklapa u predodžbu kako sebe vidimo. Drugima pripisujemo ponašanja kojima smo sami skloni. U mašti ostvarujemo nešto što u stvarnosti nismo spremni uraditi ili realno ne možemo ostvariti. Okrivljujemo vremenske (ne)prilike za naše neuspjehe ili se pozivamo na nesposobnosti drugih koji su se ispriječili na putu do ostvarenja našeg cilja. Tako podešavamo (uljepšavamo) realnost onako kako nam odgovara ili kako jedino umijemo. Međutim, međusobno se razlikujemo u strategijama koje koristimo pri podešavanju realnosti. Strategije koje koristimo kako bi se zaštitili od različitih životnih stresora u značajnoj mjeri ovise o obilježjima naše ličnosti. Pri tome, svako od nas je jedinstvena i neponovljiva individua s različitim potencijalima.[4]

Fulgosi[5] navodi da svi mehanizmi ega imaju dvije zajedničke karakteristike:

  1. oni funkcioniraju na nesvjesnom planu i zbog toga na razini svijesti predstavljanju samoobmanu i
  2. iskrivljuju percepciju realnosti tako da se tjeskoba koju ta realnost izaziva kod pojedinca smanjuje.

Rijetko se kad događa da se pojavi samo jedan od obrambenih mehanizama, nego ih se uvijek javi više kako bi na što bolji mogući način zaštitili organizam u cjelini ili ego.

Mehanizmi obrane su područje interesa različitih psiholoških disciplina psihologije ličnosti, kliničke psihologije, socijalne psihologije, kognitivne psihologije i razvojne psihologije. Svaka od pobrojanih disciplina je na sebi svojstven način upotpunila spoznaje iz ovog područja. Posebne zasluge u objašnjenju mehanizama obrane pripadaju znanosti o ličnosti. Primarni interes kojeg su teoretičari ličnosti razmatrali jest kakva je uloga obrambenih mehanizama u prilagodbi ličnosti.

Sigmund Freud neurozu (anksioznost) definira kao neurotičku tjeskobu kojoj je izvor u opasnosti da bi impulsi ida mogli postati svjesni. To je strah da ego neće biti sposoban kontrolirati id i da će nakon toga uslijediti reakcija okoline ili agenata društva. Da bi se sigurnost ega pojačala i uklonila takva prijetnja iz ida, razvijaju se mehanizmi obrane ega.

Dok Sigmund Freud neurozu objašnjava kao prijetnju egu i mogućnost osvještavanja ida te razlog radi kojeg se javljaju obrambeni mehanizmi, Karl Gustav Jung neurozu definira kao izraz ometenog čovjeka i njegove individuacije. Disocijacija i razdor čovjeka sa samim sobom dovode do psihoneurotičnih poteškoća. Raskorak i suprotnosti, u koje se čovjek zapetljava, najčešće postoje u konfliktu između duhovno-moralnog zahtjeva i prirodno-nagonske težnje. Međutim, time se ne misli na to da Jung vidi uzrok u konfliktu nagona, nego u životu imanentnom postojanju dvije suprotstavljene tenzije. One mogu dovesti do nastajanja kompleksa i izazvati fenomene nagomilavanja, koji u toj mjeri opterećuju proces duševnog doživljavanja i težnju za psihičkim rastom, kao i samoostvarenje, da dolazi do neuroze. Neuroza bi se općenito mogla zamisliti i kao privremeni ili čak kao „truli kompromis“, kao jedna vrsta prelaznog rješenja prije pokušaja iznalaženja pogodnog rješenja.[6]

Za Junga je bilo važnije pitanje „zbog čega“, nego „zašto“ nastaje neuroza. Kada čovjek razabere i shvati poruku svojih simptoma, onda može s takvim uvidom početi s kompletnim usmjeravanjem i oblikovanjem svog života.

Kao bolesne procese kod neuroze K. G. Jung ubraja potiskivanje, regresiju, fiksiranje i iznevjeravanje, ali ne i projekciju. Stoga, vidljivo je da i u cjelokupnoj psihonalitičkoj epohi nemamo konstantan pogled na projekciju kao obrambeni mehanizam, jer Jung smatra da bolesnik ne bi trebao učiti kako se osloboditi neuroze, nego kako je podnositi. A neubrajanje projekcije u metode kojima se učimo podnositi neurozu možemo zaključiti da je projekcija obrambeni mehanizam koji izričito „pomaže“ u oslobađanju od neuroze.

Općenito gledajući za pretpostaviti je da je K. G. Jungovo objašnjenje neuroza „zrelije“ i „bolje“ za cjelokupnu ličnost i život kako pojedinca tako i društva. Međutim da je tako lako prihvatiti činjenicu da se ne trebamo učiti tome da se oslobodimo neuroze, nego naći način kako s njom živjeti davno bi teorija Sigmunda Freuda bila opovrgnuta. Da, čovjek u svojoj evoluciji još uvijek nije uspio naći način kako prihvatiti neurozu kao dio sebe, nego se od nje mora braniti, a za to nam je „najidealnije“ rješenje ponudio Sigmund Freud. Koliko god nam bilo drago ili ne što se moramo boriti sa svojim idom u očuvanju ega, jedno je sigurno – to nam je veoma potrebno. Potrebno je iz razloga što čovjek kao ličnost „ne podnosi“ biti ugrožen. S toga je najbolje „krivicu prebaciti na drugoga“ kako se to obično događa prilikom korištenja projekcije.

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca koji su nosili svaki po dvije vreće, ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda, a druga s traga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali su prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: „Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.“ Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog čovjeka su upitali isto. Rekao je: „U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži grješke i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.“

Treći čovjek je odgovorio: „Na prednjoj vreći napisao sam riječ „dobrota“. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih dijela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi sreća nije teška. Naprotiv, poput brdskih jedara pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis „loša sjećanja“ i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.“.

Postavlja se pitanje gdje su naše vreće i jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

U Sarajevu, 1. 6. 2016.

B. K.

[1] Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap, str. 305-306.

[2] Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga, str. 54.

[3] Zvonarević, prema Fulgosi (1997).

[4] Kulenović-Đapo, J., Drače, S. I Hadžiahmetović, N. (2015). Psihološki mehanizmi odbrane. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, str. 3.

[5] Fulgosi (1997), str. 55.

[6] Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta, str. 110.

 

Ljubav je samo riječ ili ipak nešto više?

Svi smo baš nekad bili u prilici reći da volimo, da smo ljuti, da smo sretni, da smo razdražljivi… Jednostavno bili smo u situaciji izraziti svoje osjećanje, svoje emocije, svoja čuvstva.

Čuvstva ili emocije su doživljaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom, karakteristični ponajprije po tome što su većinom ili ugodni ili neugodni (a katkada su istodobno i ugodni i neugodni). Čini se da su čuvstva primarni doživljaji koji se javljaju prije svih drugih u razvoju živog bića. Iako nam je svima donekle poznato što su to emocije, jedno je sigurno: pojam emocija u psihologiji je jedan od jako nedefiniranih pojmova. Ponajprije nije potpuno jasno gdje je razlika između emocija i motiva, odnosno motivacije. I čuvstva i motivi aktiviraju organizam, a osim toga čuvstva gotovo redovito prate ponašanja potaknuta motivima.

Većina autora koji su proučavali čuvstva, slaže se u tome da čuvstva imaju svoju fiziološku i intelektualnu popratnu komponentu. Fiziološku komponentu čine različite organske promjene (ubrzanje pulsa, dublje i brže disanje, „suha usta“, osjećaj nelagodnosti u želucu, znojenje, potreba za uriniranjem itd.), a intelektualna komponentu popratni intelektualni procesi, koji obično određuju naziv čuvstva: srdžba, veselje, ljubav, strah, ljubomora itd.

Potaknuti činjenicom da je život mnogo ljepši uz ljubav, nebitno koja vrsta i koji odnos u ljubavi, ali sigurno možemo reći da je prelijepo voljeti i biti voljen.

Jedna priča kaže:

Jednom davno živio je sa svojom ženom, jedan vrlo siromašan čovjek. Jedanput, njegova žena, koja je imala vrlo dugu i lijepu kosu, zatraži od njega češalj kako bi je pravilno održavala. Čovjek se osjećao vrlo tužno, ali je morao odbiti. Objasnio je kako nema dovoljno novca ni za popravak kaiša njegovog sata koji je bio pokidan. Ona više nije inzistirala. Kada je pošao na posao prošao je pored radnje sa satovima. Tu je prodao svoj oštećeni sat po vrlo niskoj cijeni, i otišao kupiti češalj za svoju dragu. Uvečer je došao kući sa češljem u ruci spreman da ga da svojoj ženici. Iznenadio se kada je vidio svoju ženu s kratkom kosom, a onda je vidio da u ruci drži novi kaiš za njegov sat. Ona je prodala svoju kosu i za taj novac kupila kaiš. U isto vrijeme su im potekle suze, ali ne zbog uzaludnosti njihovih postupaka, već zbog uzajamne snage njihove ljubavi.

Priča nam poručuje da je voljeti ništa, biti voljen je nešto, ali voljeti i biti voljen od strane osobe koju voliš je sve.

O ljubavi su pisali mnogi od umjetnika do naučnika i uvijek kad se govori o ljubavi srce stane, jer se snaga te emocije teško može opisati.

I Erich Fromm je govorio o ljubavi, ali jako lijepo. U svojoj knjizi „Umijeće ljubavi“ napisao je sljedeće:

Treba shvatiti da nas svako gubljenje vjere čini slabijim i da povećana slabost vodi do novog gubitka vjere, i tako dalje u začaranom krugu. Zatim, čovjek treba spoznati i to da se, iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, stvarni, mada obično nestvarni strah, je strah od toga da sami volimo. Voljeti znači obvezati se bez garancije, potpuno se prepustiti nadi da će naša ljubav proizvesti ljubav voljene osobe. Ljubav je čin vjere i tko god ima slabu vjeru, slaba mu je i ljubav.

Upravo radi svoje složenosti i nedokučivosti često je objašnjavana izrekom: „Bog je ljubav.“, nakon čega bi se uvijek stavila točka, jer tko vjeruje u Boga njemu je to dovoljno.

Ljubav je složena emocija i u sebi uvijek sadrži i druge jednostavnije emocije. Ljubav je puno više od jedne emocije i puno više od toga što se može staviti u riječi. Opisati ljubav je poput opisivanja okusa, recimo, čokolade. Jednostavno moramo probati, da bismo ju poznavali, a čak ni onda ju ne možemo pravo upoznati ni u potpunosti spoznati. Stoga, nikad ni ne pomišljajmo da dovoljno znamo o ljubavi. Ljubav se ni ne može znati, nego samo osjećati.

Ljubav se često krivo interpretira i dodatno komplicira. Mnogi se osjećaji tumače kao ljubav, iako to nisu. Kao sinonimi ljubavi često se koriste: zaljubljenost, sviđanje, simpatija, fascinacija, opsesija, željenje, naklonost, privrženost, divljenje, očaranost, oduševljenje, obožavanje, štovanje, privlačnost, požuda, žudnja, čežnja, posesivnost, ljubomora, odanost, bliskost, intimnost, pripadnost, ushićenje, zanos, entuzijazam, žar, vatrenost, strast, iskra, ljubomora, ludilo, laskanje, požrtvovanost, vjernost, idolopoklonstvo, pobožnost, pristranost, osjećajnost, užitak, obzirnost, slast, naslada, sentiment i mnogi drugi.

To su sve emocije i stanja koja ljubav potaknu ili koja vode do ljubavi, ali to nije ljubav.

Mnoge su emocije povod ili proizvod ljubavi, ali nisu sama ljubav.

Ljubav nije nešto što osjećamo samo u svom srcu, nego u svakoj pori svoga tijela, a prije svega u duši. Ljubav je toliko jednostavna i moćna da ju razum teško može pojmiti – eh to su te emocije. Razumu teško pojmljive.

Oni koji o ljubavi znaju samo preko površnih i prolaznih odnosa, ljubavnih romana i filmova, a nisu ju spoznali i osjetili kroz direktno iskustvo, misle da je ljubav u prvom redu samo osjećaj i emocija. Ljubav nije samo nešto što osjećamo, ona je puno više od toga.

Ljubav je konstruktivna sila – potiče stvaralaštvo: ljubav prema nečemu ili nekome nas inspirira da pomičemo granice mogućeg, da iznalazimo neuvriježena rješenja, da stvaramo nove vrijednosti, da izmišljano inovacije i bavimo se onim čime možemo svijetu dati ono najbolje od sebe.

Ljubav je iscjeljujuća sila. Strah, mržnja i njima slične toksične emocije čine nas bolesnima, dok je ljubav ona sila koja liječi. Svi vrhunski iscjelitelji koriste upravo silu ljubavi prilikom tretmana. Kad smo bolesni, umjesto da se žalimo, kukamo, brinemo, bojimo, ljutimo, okrivljujemo, frustriramo i slično, trebamo se obaviti mislima i osjećajima ljubavi kako bismo ubrzali naše ozdravljenje. Na ovaj način se događaju čudesna ozdravljenja.

Ljubav je transformirajuća sila – koliko su se samo ljudi promijenili uslijed ljubavi, bilo da se radi o roditeljskoj, romantičnoj, poslovnoj ili kakvoj drugoj. Ljubav nas potiče da budemo bolje osobe, preobražava nas u bolju verziju sebe.

Ljubav ima centralnu ulogu u našem životu. Kaže se, ne bez razloga, da ljubav pokreće svijet. Psiholozi tvrde da je potreba da budemo voljeni primarna ljudska emocionalna potreba i da predstavlja pogonsku snagu ljudskog života.

U Bibliji je ljubav naznačena kao najveća bogoslovna krepost. U prvoj poslanici Korinćanima 13, 13 piše: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali najveća je među njima ljubav.“.

U svim vrstama ljubavi postoje zajedničke karakteristike, kao što su osjećaj naklonosti i privrženosti, potreba za blizinom te osobe, no postoje i neke karakteristike koje se razlikuju. Primjerice, roditeljska ljubav i prijateljska su okarakterizirane kao ljubavi bez očekivanja i u kojima smo spremni žrtvovati. No, za razliku od strastvene ljubavi, kod koje postoji i očekivanje, roditeljska ljubav nije spojena sa seksualnom privlačnošću.

Tenov je podijelila ljubav na dugotrajnu i kratkotrajnu, ali shvaćeno u relativnom smislu: iako je kratkotrajna ljubav uvijek kraća od dugotrajne, kratkotrajna ljubav je zapravo zaljubljenost. Ta intenzivna čežnja za drugom osobom se smanjuje kad s tom osobom provodimo više vremena.

Opsjednutost ljubavlju prema teško dohvatljivoj osobi naziva se Romeo i Julija – fenomen.
Ljubav raste tijekom vremena, ali njena kvaliteta se mijenja od zaljubljenosti i slijepe strasti prema ovisnosti, odnosno naviknutosti i potrebe za prisnošću s drugom osobom. Zato je pri opadanju zaljubljenosti međusobna ovisnost dovoljno jaka da i ljubav jača.

Važni uvjeti da bi došlo do prave ljubavi su:

  • slične vrijednosti oba partnera,
  • spremnost svakog partnera da se prilagođava drugome,
  • sposobnost da se podnose one karakteristike partnera koje smatramo manama,
  • slični stavovi i
  • slična intelektualna razina oba partnera.

Sternberg je smatrao da se različite vrste ljubavi sastoje od tri osnovne komponente: strasti, bliskosti i odanosti, pa se, ovisno o prisutnosti jedne ili više od tih komponenata, razlikuju vrste ljubavi.

Ako su prisutne sve tri komponente, to je idealna slika prave ljubavi – ljubav konzumacije.

Socijalni psiholozi među najvažnije faktore pri stvaranju ljubavi ubrajaju:

  • blizinu (veze koje se mogu pretvoriti u ljubav gotovo se uvijek događaju među ljudima koji su fizički inače blizu jedan drugome, npr. kolege s fakulteta),
  • izloženost (ponavljana izloženost drugoj osobi je neizbježna posljedica blizine),
  • sličnost (interesa, naobrazbe, stavova… čovjek očekuje da će ga više razumjeti osoba koja ima slične stavove kao i on),
  • komplementarnost potreba (donekle suprotno faktoru sličnosti, a sastoji se u tome da se ljudima sviđaju osobe koje ispunjavaju naše čežnje, imaju svojstvo koje bismo mi htjeli imati).

Oduvijek se govorilo da ljubav dolazi iz srca. Po najnovijim otkrićima u svijetu nauke, izgleda da to i nije baš tako. Naime, utvrđeno je da ljubav i zaljubljenost dolaze pravo iz mozga. Sva ona slatka osjećanja nastaju radom određenih dijelova mozga, kao i promjenama u nivou i djelovanju supstanci koje omogućavaju rad mozga. Evo do kakvih su zanimljivih podataka naučnici došli.

  • Utvrđeno je da su se kod različitih osoba aktivirale različite oblasti mozga (i po lokaciji i po broju). Međutim, četiri oblasti su kod svih bile zastupljene i dominantne. Jedna od oblasti se nalazila u središnjem dijelu inzule i izgleda da je odgovorna za „stomačne probleme“ koje imamo kada smo zaljubljeni.
  • Bilo koji naučnik će vam reći da ljubavna euforija nema nikakve veze s Kupidonovim strijelama, osim ako ih mali vilenjak nije prethodno umočio u supstancu s neromantičnim nazivom feniletilamin. Ova supstanca koja se još naziva i „molekulom ljubavi“, nastaje prirodnim putem u našem mozgu. Za nju se kaže i da je biološki rođak amfetaminu, s obzirom na to da je vrlo slične građe. Dopamini norepinefrin su odgovorni za nastanak ljubavne euforije. Zapravo, feniletilamin pomaže oslobađanju dopamina (supstanca koja također omogućuje protok informacija u mozgu) u takozvanim centrima za zadovoljstvo. Dopamin čini da se lijepo osjećamo, a norepinefrin stimulira produkciju adrenalina koji utječu, pored ostalog, i da naše srce ubrzano lupa. Kombinacija ove tri supstance dovodi do osjećanja zaljubljenosti, uzbuđenosti, blaženstva i sreće. Njihova aktivnost je razlog zbog koga se zaljubljeni osjećaju euforično i puni energije – kao da „lebde u zraku“.
  • I neki drugi fenomeni koji prate ljubav i zaljubljenost, se mogu objasniti kemijskim promjenama u mozgu. Na primjer, kada se zaljubimo, skloni smo dosta vremena provoditi u intenzivnom maštanju o voljenoj osobi, često razmišljajući po stoti put što se sve dogodilo u vezi s voljenom osobom tijekom dana. Misli se same nameću, teško ih je otjerati i usredotočiti se na nešto drugo. Ovaj fenomen se objašnjava time što pojačana aktivnost navedenih supstanci dovodi do eksperimentalno potvrđenog sniženja nivoa serotonina, a to se manifestira, kao i kod opsesivno-kompulzivne neuroze, prisustvom nametljivih misli koje se iznova javljaju i teško ih je odstraniti.

Eh ta ljubav… samo riječ ili ipak nešto više?

U Sarajevu, 09. 1. 2016.

B. K.

Spavanje u službi zdravog života i kraljevski put prema nesvjesnom

Svi smo se bar jednom s dragom osobom pozdravili pred spavanje i poželjeli smo laku noć i lijepe snove. Možda naši snovi nisu toliko uspješni koliko može biti uspješan naš dan. Ako sebi dopustimo biti sretni i uspješni, jedno je bitno, naš san mora biti mnogo kvalitetniji od dana, kako bismo pripremili organizam za sljedeći dan. Za sljedeća uzbuđenja, za rad koji je pred nama, za ljubav koja nas nestrpljivo čeka sljedećeg dana, a rađa se s prvim znacima zore.

I s prvim znacima sutona dolazi i vrijeme za pripravu odmora za organizam. Bez obzira jesmo li navikli na noćni rad ili na obveze koje zahtijevaju da se tijekom noći posvetimo njima, naš organizam traži period odmora, odnosno traži spavanje.

Definicija spavanja kaže da je to stanje relativnog mirovanja organizma i odsutnosti aktivnog kontakta s okolinom koji se ciklički izmjenjuje sa stanjem budnosti. Fiziološki (na razini organizma) se određuje kao stanje smanjene integracijske funkcije živčanog sustava. Odnosno moglo bi se reći da u periodu spavanja, naš živčani sustav, mozak i živci, imaju smanjenu funkciju ili gotovo možemo reći da i oni spavaju. Tijekom spavanja opća aktivnost i metabolizam organizma su smanjeni, reakcije na većinu podražaja iz okoline izostaju. Psihička aktivnost tijekom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena te se javlja u obliku povremenih snova. Kad sanjamo, stručno rečeno kad smo u REM ili D stadiju spavanja, naše disanje, puls i krvni tlak su nepravilni, većina našim skeletnih mišića je opuštena, a protok u krvi je povećan. Kod odraslih osoba D spavanje se javlja oko pet puta tijekom noći, a na njega otpada oko 25% ukupnog spavanja, a 50% kod novorođenčadi.

Unatoč svoj znanosti i istraživanjima još uvijek potpuno nije jasno čemu služi spavanje. O njegovoj biološkoj funkciji postoje različite pretpostavke. Najčešće su da spavanje služi obnovi psihofizičkih mogućnosti narušenih u tijeku razdoblja budnosti i povećane aktivnosti ili očuvanju energije za razdoblje povećane aktivnosti. Također još uvijek nije precizno definirano koliko spavanja treba organizmu dnevno. Tipično spavanje ovisi o dobi: novorođenče spava i do 20 sati dnevno, djeca do 7 godina od 10 do 14 sati, odrasli od 7 do 9 sati, a stariji ljudi i manje. Dakako, unutar svake dobne skupine postoje i velike individualne razlike.

Najčešći poremećaj spavanja je nesanica.

San, odnosno REM ili D stadij spavanja, je česta popratna pojava spavanja, a sastoji se od više ili manje povezanih doživljaja, karakterističnih po perceptivnoj važnosti (često je slično halucinaciji) tako da se čine stvarnima. Iako ti doživljaji mogu biti suprotni iskustvu i stanovitoj logici, za vrijeme sanjanja ne zamjećujemo njihovu nelogičnost, odnosno ta nas nelogičnost ne smeta: netko može sanjati da razgovara sa svojim bratom i ništa ga pri tome ne čudi što njegov brat izgleda potpuno drukčije, ili što ima čak, recimo – konjski rep. Zbog te smanjene kritičnosti u snu, vjerojatno ni tvrdnje nekih ljudi da smo u snu katkada sposobni riješiti neki teški problem, nisu točne. Iako neki ljudi tvrde da gotovo nikada ne sanjaju, ispitivanja upućuju na to da svi sanjaju po prilici podjednako često, samo se neke osobe svojih snova ne sjećaju kada se probude.

O snovima se može dugo i naširoko pisati, ali ono što najčešće pronalazimo na lako dostupnoj „literaturi“, odnosno na web portalima je sljedeće:

  1. Snovi egipatskih faraona za koje se tvrdilo da su djeca boga Ra, smatrali su se božanskima.
  2. Rimljani su svoje snove analizirali u senatu, jer su ih smatrali božanskim porukama.
  3. Istraživanja pokazuju da i životinje sanjaju.
  4. Ljudi sanjaju od početka života, a naučnici tvrde da snovi fetusa sadrže zvuke i dodire.
  5. Većina ljudi provede četvrtinu života u spavanju, od čega šest godina sanjajući.
  6. Misli se da kada osoba hrče, ne može sanjati. Mada to nije naučno potvrđeno.
  7. Često razmišljamo o značenju svojih snova tražeći razloge zašto sanjamo baš određene stvari.
  8. Tijekom jedne noći moguće je sanjati jedan, dva ili više snova, a kada se probudimo, sjećamo se samo 10% onoga što smo sanjali ili gotovo ničega.
  9. Istraživanja o snovima na početku 20. stoljeća pokazala su da mnogi ljudi imaju crno-bijele snove. Istraživanja su još prije pola stoljeća otkrila da je sve manji broj ljudi koji sanjaju crno-bijelo. Naučnici moguće objašnjenje pronalaze u činjenici da su današnji filmovi i televizijski programi snimljeni u boji, za razliku od nekadašnjih koji su bili u crno-bijeloj tehnici.
  10. Najčešće emocije koje osjećamo u snovima su negativne, poput tjeskobe.
  11. Muškarci češće sanjaju druge muškarce, a osjećaju i agresivnije emocije nego  žene u svojim snovima.
  12. Djeca su sve do školskog doba više sklona noćnim morama.
  13. Neki ljudi tvrde da sanjaju nepoznate situacije i ljude, ali zapravo sanjamo samo ono što smo vidjeli, smatraju naučnici. Tijekom života vidjeli smo bezbroj različitih ljudi, u prolazu, na ulici i na televiziji. Sve što sanjamo, vidjeli smo, ali sanjamo u drugačijim situacijama i ulogama.
  14. Naši snovi obiluju simbolima koji imaju drukčije značenje nego u stvarnom svijetu. Podsvijest pokušava simbole u snovima usporediti s nečim sličnim u stvarnosti.
  15. Ljudi koji su izgubili vid, kasnije u životu i dalje sanjaju u slikama. Osobe koje su slijepe od rođenja sanjaju na drukčiji način. Njihovi snovi su također živopisni i jasni, jer uključuju ostala osjetila kao što su zvuk, miris, dodir i osjećaj.
  16. Mnoga istraživanja otkrila su da ljudi koji se odvikavaju od cigareta, imaju živopisnije snove nego što su ih imali prije ostavljanja cigareta.

Ovo je bio samo skup aktualnih poznatim činjenica o snovima, ali jeste li znali zašto je spavanje dobro za zdravlje?

Istraživanja su pokazala da nam zdravo spavanje omogućuje da živimo kvalitetnije. Bez dovoljno spavanja nemamo dovoljno energije za rad na poslu, kod kuće, u slobodno vrijeme. Kvaliteta spavanja utječe na naše ponašanje, raspoloženje, zdravlje, na našu sposobnost za donošenje odluka, na naše prehrambene i druge navike. Dobrim snom možemo unaprijediti kvalitetu života, okrijepiti dušu i tijelo i biti spremni na sve životne izazove. Spavamo li loše, to je svakako signal koji nam organizam šalje i kome je potrebno obratiti pozornost!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u duljem i zdravijem životu.

Istraživanja pokazuju da većina ljudi ima probleme sa spavanjem, a skoro 25% nas često iskusi dnevnu pospanost koja ometa u poslu i ostalim aktivnostima. Ako su problemi sa spavanjem dugotrajni mogu dovesti do: oslabljenog imuniteta i čestih infekcija, neuroze i depresije, teških glavobolja, bolova u mišićima, srčanog udara, visokog krvnog tlaka, dijabetesa… Stoga, želimo li zdraviji i dulji život, pripazimo da spavamo dovoljno i dobro!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u sigurnijem životu.

Važnost kvalitetnog i zdravog sna nikad nije dovoljno istaknuta. Edukacija je korak naprijed u reduciranju broja osoba koje loše spavaju. Svi oni koji ignoriraju problem nedovoljnog ili lošeg sna i tako se izlažu znatnom psihičkom i fizičkom naporu riskiraju svoje zdravlje i zdravlje drugih! Sve nas ponekad okolnosti natjeraju da žrtvujemo nekoliko sati sna, ali ako smo svjesni njegove važnosti to će zaista biti samo ponekad!

Mnogo je istraživanja na području spavanja i snova. Osobno sam i ja završni dodiplomski i završni diplomski rad radila iz tema spavanja i povezanosti kognitivnih funkcija. U prvom slučaju uzorak koji se ispitivao su bili studenti, a u drugome sportaši.

Jedan od zaključaka moga dodiplomskog rada je upravo bio da ne postoji statistički značajna razlika između količine spavanja u ispitnoj i neispitnoj situaciji kod studenata Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (Odsjek za psihologiju, 2010. godine). Pokazalo se da je navika spavanja stabilna u vremenu i neovisna od situacije u kojoj se studenti nalaze, odnosno, nebitno je bilo jesu li studenti bili u ispitnoj ili neispitnoj situaciji. Bitna je bila navika spavanja, a ne situacija.

Ovaj zaključak potvrdio je i prijašnje rezultate o navikama spavanja kod studenata. U istraživanju koje su proveli Buboltz, Brown i Soper (2001) pretpostavljalo se da kod studenata postoje veliki nemiri i meteži prilikom spavanja (poremećaji spavanja) i to je u većini slučajeva više karakteristično za žene, nego za muškarce. U ovom istraživanju su dobiveni rezultati da 11% sudionika ima kvalitetan san, 73% sudionika ima manje poremećaje spavanja, dok 16% sudionika ima jako lošu kvalitetu sna, što se i očekivalo. Također je i utvrđeno da studenti koji imaju lošiji akademski uspjeh nemaju nužno lošiju kvalitetu sna što se očekivalo u istraživanju, što se opet može objasniti pretpostavkom da je spavanje stalna navika i da je neovisna od vremena i situacije.

Bukovski je govorio sljedeće:

Ja nisam guru, ja nisam vođa. Pijem svoje vino, kladim se na konje i pišem pjesme. I vidiš, to je i sve. Ja nemam ništa kazati ni o čemu. A nema tu šta ni da se kaže. Što manje govorim, to se bolje osjećam. Jesi li ikada pokušao šutjeti cijeli dan? Od trenutka kad se probudiš pa do trenutka kad ponovo zaspiš? Ili još bolje, da prespavaš cijeli dan i zaboraviš sve? Probudiš se sljedećeg dana i osjećaš se sjajno. Ljudi previše rade, previše govore. Evo mene opet, dajem kao neke savjete, ali znaš već šta mislim.

Moj problem je što obično živim s nekom ženom. Pokušavao sam to da izbjegnem, ali uvijek se na kraju nekako nađem s nekom. Kada sam sâm, držim se svoga plana skoro uvijek. Imam i periode kada se osjećam slabo ili depresivno. (…) Ili kada ne mogu ništa jesti. U tom slučaju ja odem u krevet na 3-4 dana. Zamračim cijelu sobu i prosto odem spavati. Probudim se u neko doba. (…) Salijem u sebe jedno pivo i vratim se opet u krevet. Iz toga izađem potpuno preporođen za sljedeća 2 ili 3 mjeseca. To mi daje moć. Mislim da će jednog dana ljudi reći, ovaj psihopata je znao nešto što medicina još ne zna.

Svatko bi trebao otići spavati kad mu loše krene i jednostavno odustati od svega na 3 ili 4 dana. I onda se vratiti kao nov. Ali mi smo toliko opsjednuti s tim kako moramo ustajati, raditi i ponovo ići na spavanje.

Ima jedna žena s kojom živim sada, pojavi se oko 1 poslijepodne i ja joj kažem: “Spava mi se, idem spavati.” Ona odgovara: ”Šta? Hoćeš da spavaš, pa tek je jedan poslijepodne!” Ali u tom trenutku mi čak ni ne pijemo! Dođavola, šta drugo da radim nego da idem spavati. Ljudi su zakovani za procese. Ustani. Lezi. Radi nešto. Ustani, radi nešto, idi na spavanje. Ustani. Ne mogu se izvući iz tog začaranog kruga. Vidjet ćeš, jednog dana ljudi će reći: ”Bukovski je znao.”
Lezi, odspavaj 3-4 dana dok ne povratiš svoje životne sokove, a onda ustani, pogledaj oko sebe i radi to što trebaš raditi.

Hoćemo li prihvatiti savjete Bukovskog samo je naša odluka, ali iz ovoga se jasno vidi da je i Bukovski potencirao činjenicu da je spavanje ono što nas preporađa i što nas čini kao novima.

U Sarajevu, 17. 12. 2015.

B. K.

Exit mobile version