Skroman? Riječ zvuči kao sklonjen. Skriven. Nevidljiv. Neprimjetan. Ne zvuči kao malen ili kao niskog rasta. Ne zvuči ni kao lijepa, visok, krupnih kostiju, skupo odjeven. Kako zvuči skroman? Siromašan? Bogat? Intelektualno pošten? Akademski obrazovan? Marljiv radnik?
Tko je skroman? Odmah mislimo da imamo odgovor na pitanje. Rekli bismo pa to je bar lako. Zaista? Probajte definirati skromnog? Reći ćemo. Imam prijatelja koji je skroman. Imam sestru, ona je baš skromna. Moja supruga je pravo skromna žena. Moj šef iako bogat, skroman je čovjek. On je visok i krupan, ali je tako skroman. Ona je baš obrazovana i školovana i skromna je. Ovo može biti istina. Ali ništa ne govori o skromnom. Govori o ljudima. Ženama. Muškarcima. Različitog izgleda. Dobi. Položaja. Ne možemo reći skroman je… i onda dati definiciju. Skromnog se upozna. Susretne. Skroman iznenadi. Očekujemo ponekad oholog. Zašto? Pa izgleda oholo. Što znači izgleda oholo? Pa bogat/bogata, visok/visoka, marljiv/marljiva, skupo odjeven/odjevena. Nisu li to oni neskromni? Čudno, ali ponekad nisu. Neskroman iznenadi. Zašto? Pa izgleda skromno.
Skroman i izgled? Česta greška koju pravimo. Unaprijed. Kao da je skroman isto što i izgledati skromno. Skroman zvuči kao recimo sklonjen. Onaj koji se sklanja od preuranjenih optužbi na račun tuđeg izgleda. Sklanja se od predrasude da su skroman i izgled isto. Skroman zvuči recimo kao skriven. Onaj koji se skriva od glasnih i javnih komentara da su izgled i skromnost isto. Skroman zvuči recimo kao nevidljiv. Onaj koji je nevidljiv kada se nepravedno, neutemeljeno i javno tvrdi kako su izgled i skromnost isto. Skroman zvuči kao neprimjetan. Onaj koji je neprimjetan kada se na stup srama razapne one koji su protiv mišljenja da su izgled i skromnost isto.
Sklonjen, skriven, nevidljiv, neprimjetan nisu pitanja izgleda. Odijevanja. Visine. Težine. Bogatstva. Riječ je o stvarima duha. Stvarima karaktera. Osobnosti. Biti skriven od vlastite samohvale i sebeljublja. Skloniti se od vlastite oholosti. Biti nevidljiv pred vlastitom bahatošću. Neprimjetno umaknuti vlastitoj taštini. Pred njima se ne sklanja izgled. Pred njima se sklanja ljudski duh. Učiniti sebe skrivenim, sklonjenim, nevidljivim, neprimjetnim pred privatnim sebeljubljem, ohološću, bahatošću i taštinom borba je ljudskog duha protiv samog sebe.
Skroman je borac protiv sebe bez obzira na izgled. Nema definicije. Nema konačnog opisa. Skromnog se ne definira. Svakako se ne definira prema tome kako izgleda. Skroman i izgled najčešće ne idu zajedno, makar se uvijek tvrdi suprotno. Skromnog se susreće. Nakon izgleda. Nakon predrasuda. Nakon optužbi. Nakon javnih uvreda. Zašto? Zato jer nitko ne obraća pažnju na ljudski duh. Na njegovu borbu. Na njegova nastojanja. Svi mislimo da se ljudski duh oblači. Da je visok. Da je obrazovan. Bogat. Voli skupe stvari. Ne. Ljudski duh je drugačiji. Može biti ohol. Samoljubljiv. Bahat. Tašt. Neskroman je. Može biti sklonjen. Skriven. Nevidljiv. Neprimjetan. Skroman je. Tako bi trebalo biti. Tko je skroman? Teško je reći. Zašto? Jer je to pitanje ljudskog duha. Nevidljiv je. Nitko ne primjećuje njegovu borbu sa sobom. Svi primjećujemo tijelo. Svi vidimo izgled. Razumljivo. Nije lako prepoznati skromnog. Kao što ne vidimo ni ljudski duh ili čovjekovu dušu i skroman ponekad umakne našem pogledu.
Skromnost je karakterna osobina koja se tradicionalno u mnogim društvima i kulturama smatra vrlinom. Karakterizira je jednostavno i prirodno ponašanje uz visok stupanj racionalnosti, umjerenosti i samokontrole naspram vlastitih želja i prohtjeva.
Možda bi se ovdje upravo trebao staviti naglasak na prirodnost, jednostavnost i umjerenost, jer se u praksi svakako mogu pronaći i neka diskutabilna očitovanja skromnosti. Npr., neurednost i pomanjkanje higijene svakako nisu skromnost, nego to što već jesu. Škrtost je skromnost još manje, a isto vrijedi i za jedan radikalni ekscentrični nedostatak interesa za sebe i svijet oko sebe.
Konfucije je smatrao da je skromnost čvrst temelj za sve vrline. To je valjda po sebi jasno, jer ne može se biti dobar, pošten, pozitivan, uzoran i produhovljen, a uz to pohlepan, bahat, nezasitan i gramziv.
Trebalo bi svakako spomenuti i ono Voltairevo da je skromnost jedina vrlina kojom se čovjek ne može hvaliti. „Kad bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman.“
Vjerojatno nije potrebno puno naglašavati da živimo u poprilično neskromna vremena, a to je isto tako najvjerojatnije posljedica jedne individualističke etike sadašnjice koja ne računa odveć ni sa realnim potencijalima prirode niti sa ambicijama drugih ljudi. Ima samo onaj „JA“ i njegovi vječiti nezasitni prohtjevi, koji uspijevaju samima sebi biti i svrha i samoopravdanje. Međutim, ovdje bi trebalo sagledati jednu sasvim jednostavnu računicu: Koji vam se model čini više realnim i samoodrživim? Svijet, sačinjen od desetak milijardi skromnih ljudi ili svijet satkan od desetak milijardi nezasitnih pohlepnika?
Neminovnost etike
Stephen Hawking reče prije godinu-dvije da najveću opasnost za buduću opstojnost ljudskog društva predstavlja čovjekova nasilna priroda, što će reći da smo mi ljudi ipak najveća opasnost samima sebi. Kako smo već nekad o tome bili pisali: „Visokotehnološko oružje i surova ćud (još uvijek u duši) pećinskog čovjeka svakako nisu dobra kombinacija.“ Međutim, da bi se nekako ublažilo tu nasilnu prirodu, trebat će prvo sagledati uzroke svega toga, a barem po Renéu Girardu ovi uzroci su vrlo jednostavni. Radi se o mimetičkoj (oponašajućoj) prirodi međuljudskih rivalstava. Za razliku od Freuda koji je eros smatrao zadnjom instancom ljudske požude, Girard je radije izabrao nasljedovati Dostojevskog koji je smatrao da ljudska požuda zapravo ni nema neki zadnji utvrđeni objekt, nego jednostavno, ljudi žude za onim što vide da i drugi ljudi žude. A čim dvojica počnu čeznuti za istom stvari, to će neminovno uroditi njihovim međusobnim rivalstvima koja će vrlo brzo početi generirati difuznu agresivnost i nasilne fantazije, koje će se već negdje prosuti, i to najvjerojatnije po nekoj trećoj – nevinoj – strani (transfer nasilja).
Moglo bi se reći da jedan rivalski svijet ipak u potpunosti nije izvan kontrole. Inače, smatram da čovjek ne bi trebao biti preveliki pesimista glede III. svj. rata. U tom smislu, čisto sumnjam da je nekome od svjetskih lidera stalo do pokretanja nuklearnog holokausta. Malo je vjerojatno da je nekome od njih stalo da bude lider iz atomskog skloništa, te da u konačnici vlada nad spaljenom zemljom i ozračenim ostacima društva. Vole oni itekako svoje rezidencije, limuzine, svite, kao i zdravu populaciju poreskih obveznika koji mogu nesmetano privređivati za njihove vječito velike prohtjeve i međunarodne hirove. Stoga bi se na kraju moglo reći da istinski Damoklov mač jednog rivalskog svijeta nije sveopće uništenje nego vječita stagnacija. Taj svijet troši godišnje 1500 milijardi USD za rat i naoružanje. Toliko bi negdje dodatno iznosila i godišnja ratna šteta na svjetskoj razini, jer recimo da je samo u maloj BiH počinjena ratna šteta od preko 200 milijardi USD. Rivalski svijet generira velike gubitke i na području ekonomije, jer aktualni ekonomski model se bazira na konkurentnosti i rivalstvu, što podrazumijeva da su mnoge firme unaprijed osuđene na propast. Lobističko-koruptivni sustav također podrazumijeva da neki ljudi i organizacije nikad neće niti dobiti poštenu priliku da pokažu i urade što sve znaju i umiju, jer u međuvremenu se događa ono da „lisica meso pojede“. S druge strane, ako pokušamo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se pobrojane astronomske cifre redovito ulagale u školstvo, zdravstvo i znanost, lako ćemo doći do optimistične vizije jednog sasvim drugačijeg svijeta.
Zato bi se na kraju sa sigurnošću moglo zaključiti da etika nije neka nadmašena filozofsko-teološka disciplina starog svijeta, nego istinski i neminovni prolaz u bolju budućnost. Jednostavno, taj neki idealistički bolji svijet ne traži prvenstveno još bolju tehniku, nego boljeg i poštenijeg čovjeka.
Umjesto zaključka: sveprisutnost gramzivosti
Možda je i najveća zamka gramzivosti to što ona nije ograničena samo na područje materijalnog, nego doslovno može biti sveprisutna. Gramzivost i prateće rivalstvo se lako znaju uvući i u područje kulture, pa čak i u područje duhovnog. Prisustvo rivalskih napetosti i frustracija su uvijek pouzdan znak da se previše toga zahtjeva i traži, te da bi pojedinci, a nerijetko i cijele skupine trebale malo stati na loptu. Na kraju krajeva, uvijek je važilo ono: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“ (Mk 8,36)? Ali i ono drugo, vječito inspirativno i orijentirajuće: „Tko radi pravo, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7).
Da li je došlo vrijeme da se učimo kolektivnoj skromnosti i jednostavnosti?
Ako bi vas sad netko upitao koji je bolji auto: neki moderni zapadni koji naspram svojih 97kW (130KS) troši 5 litara goriva na 100km ili neki sovjetski „dragulj“ koji je naspram svojih 59,7kW (80KS) trošio 10-15, a zimi pod „saugom“ i preko 20 litara goriva (znam iz iskustva), sigurno biste se bez svake sumnje odlučili za onaj prvi – moderno/zapadnjački. A zašto je bolji? Znatno manja potrošnja goriva uz osjetno veću snagu upućuje na tehnološki napredniji motor, višu energetsku učinkovitost i iskoristivost, niže troškove korištenja vozila, uz – dodatno – neusporedivo manju emisiju štetnih plinova. No, svejedno ostaje pitanje, zašto je to sve skupa bolje od onoga prvog? Na osnovu čega smo sigurni da nije dobro drndati se naokolo u tehnološko traljavom autu te uzalud prolijevati gorivo i zagađivati okolinu? Pitanje je zapravo mnogo kompleksnije nego što izgleda. Mi poznajemo trendove kakvi jesu; usvajamo ih na temelju zahtjeva javnosti i pomodarstva, ali se rijetko pitamo na filozofski način o njihovom smislu i suštini. Ako bi smo tražili zadnji razlog zašto je manje ponekad veće i bolje, vjerojatno bismo nabasali na sam način funkcioniranja prirode. Kako smo i nedavno o tome pisali, priroda je vrlo racionalna glede potrošnje resursa. U prirodi se ništa ne baca. Što ne pojedu lavovi, pojest će hijene. Što ne pojedu hijene, pojest će lešinari. Što od ovih preostane, dovršit će mravi i bakterije. Premda nam neke prehrambene navike životinja mogu izgledati vrlo uznemirujuće, one su po sebi puno skromnijih potreba nego ljudi.
Mi smo ti koji puno trošimo i usput stvaramo nevjerojatne količine smeća. Na primjer, u BiH jedan stanovnik u prosjeku stvara 352kg komunalnog otpada godišnje. Ako bi se pri tome računala i sveukupna količina otpada (industrijski, posebni…), u EU na godišnjoj razini on iznosi gotovo 5 tona po stanovniku. Dakle, ako uzmemo u obzir jednu prosječnu četveročlanu obitelj, na kraju godine ne bi bio dostatan standardni šleper nosivosti 15t da odnese sve što su ovi uspjeli tijekom godine nabacati.
Slika 1: Deponije smeća – nusprodukt civilizacije. Izvor: youtube.com
Kralj i lopov
Tako dolazimo do činjenice da se ljudi u prosjeku i ne uklapaju u onu prirodnu racionalnu računicu „da se ništa ne baca te da se troši isključivo po potrebi“. Odnosno, kako rekosmo na početku, dobro slijedimo tu logiku u procjeni pojedinih stvarnosti, ali generalno gledajući, među ljudima su oduvijek bili veći i važniji oni koji imaju više i više troše. Nekako se dogodilo u našem razvoju da su ljudi nerijetko čak puni udivljenja prema onima koji žive preraskošno i to na njihov (društveni) račun.
Ovaj problem je prisutan već i u bibliji Staroga zavjeta. Nakon što su ušli u „Zemlju obećanja“ (Palestinu/Izrael), Izraelci su oko 200 godina bili organizirani kao svojevrsni „labavi“ plemenski savez. To je značilo da je 12 izraelskih plemena bilo međusobno neovisno, a ujedinjavali bi se samo u slučaju izvanjske opasnosti, tj. rata. Međutim, živeći u blizini drugih naroda i Izraelci su poželjeli biti poput njih. Poželjeli su imati svoga kralja. Prorok Samuel koji se vodio teokratskom idejom da je JAHVE jedini kralj nad Izraelom pokušao je razuvjeriti narod slijedećim argumentima:
„Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!“ (1 Sam 8,11-18).
Dakle, dok je narod bio naprosto opčinjen osobom kralja, prorok Božji u njemu vidi samo svojevrsnu parazitsku tvorevinu. Dok normalnom čovjeku za život treba jedna žena, jedna njiva, jedan voćnjak i krava, kralju treba sve to skupa puta stotinu ili čak i više od toga! Argumenti su bili više nego jasni, ali narod će na kraju ipak sebi ustoličiti kralja… Tko će znati, osnova naše ljudske psihe je formirana nekoć davno, a u korijenu svake civilizacije stoji nasilje. Drznici i silnici su se u jednom trenutku uspjeli nametnuti kao neprikosnoveni društveni uzori. To je moguće osobito dobro vidljivo u našim slavenskim jezicima. Riječi „bogatstvo“ i „bogataš“ u svojem korijenu nose riječ „Bog“, što će reći da je za naše pretke bogataš bio netko (skoro) poput Boga.
Promjena logike
Tamo nekad prije desetak godina, dobri prijatelji su se suočili s nemalim problemom. Njihov sin, premda još dječačić, postao je jako agresivan i nasilan. Strah i trepet u svojoj školi! Prijateljica, njegova majka, odlučila je dati otkaz na poslu kako bi se više posvetila njegovom odgoju. Premda je „pater familias“ solidno zarađivao, naravno, plašili su se kako će izgurati bez njezine plaće. Međutim, nakon nekog vremena su konstatirali da im apsolutno ništa ne fali. Kako je sad kao kućanica imala više vremena, tako je pažljivije birala što kupuje, kad kupuje, gdje i koliko kupuje. Premda zvuči skoro nevjerojatno, u tom periodu su uspjeli čak kupiti i jedan lijep plac izvan grada te izgraditi malu vikendicu. Ne kaže uzalud ona narodna poslovica da dobra domaćica od jednog dinara zna napraviti dva.
Problem sustava u kojem živi cijeli današnji svijet jest taj što se on bazira na osmišljavanju, održavanju i podržavanju hiperprodukcije. Puno se toga proizvodi i da bi se moglo dalje proizvoditi, sve proizvedeno se mora prodati. Ukoliko ljudi nešto ne žele kupovati ili barem procjenjuju kako to treba pričekati, marketing domišlja načine kako da ih „stimulira“ prema hitroj i nepromišljenoj kupovini. Već smo nedavno pisali o tome kako čovjek danas živi u stanju – bolje rečeno – logici kronične oskudice (Brené Brown). Ne samo da smo uvjereni kako ne zarađujemo i ne posjedujemo dovoljno, nego smo čak uvjereni u to da nemamo dovoljno vremena, odmora, prijateljstva itd. Budimo se s mišlju kako se nismo dovoljno naspavali, liježemo s mišlju kako taj dan nismo dovoljno uradili… Uvijek i sve nam nešto fali. No, kako već rekosmo, to je samo mišljenje ili ustvari već mentalitet. Kako god, to se može promijeniti. Itekako se može živjeti skromnije, jednostavnije i samim tim ležernije.
Yucatan poučak
Dinosaurusi su dugo harali površinom zemlje. Sisavci tada bijahu vrlo mali i kržljavi, te su se uglavnom po grmlju i šikarama skrivali pred spomenutim grdosijama. Međutim, prije 65 milijuna godina veliki asteroid je udario u zemlju na području meksičkog Yucatana te stvorio globalnu klimatsku krizu koja će dugo potrajati. Uglavnom, sve teže od 35kg moralo je izumrijeti. Iz toga se može nešto sasvim jasno zaključiti. Megalomanija je donekle isplativa samo na kraće staze. Dugoročno, prije ili kasnije dolazi do izbijanja ekstremnih kriza koje mogu preživjeti samo oni kojima za preživljavanje ne treba mnogo.
Ljudi su danas apsolutni gospodari zemlje, ali u slučaju neke opće kataklizme znanost kaže kako se ne bi proveli dobro. S druge strane, najbolji kandidati za preživljavanje bi bili insekti iz reda žohara (Blattodea). Jednostavno, mogu jesti i svariti bilo što, ne trebaju puno prostora, dobro podnose kako ekstremne hladnoće tako i vatrene vreline, a također i najrazličitije otrove. Skoro ih je nemoguće iskorijeniti. No, ni oni nisu najizdržljiviji koji postoje. Tako na zemlji postoji cijeli razred tzv. ekstremofila. Tu se radi obično o sićušnim biljnim i životinjskim organizmima koji preživljavaju u najekstremnijim uvjetima: u kiselim ključalim vulkanskim barama, u stijenama duboko ispod površine zemlje, u antarktičkom ledu, pa čak – poput dugoživaca (Tardigrada) – i u kozmičkom vakumu. Ekstremofili uvelike zbunjuju znanstvenike te ih doslovno tjeraju da ponovno promisle neke detalje o nastanku života na zemlji. Život se po sebi pokazao znatno životnijim nego što se prije mislilo i po sebi može opstajati i razvijati se u posve neuvjetnim okolnostima.
Broj svjetskog stanovništva će i dalje rasti, a životnih resursa će biti sve manje. Današnji globalni gospodarski sustav se pokazuje sve manje održivim. Čak i neki okorjeli američki liberalni ekonomisti sve češće „procijede“ da je Marx ipak u nekim stvarima bio u pravu, te da će se kapitalizam – barem u postojećem obliku – uskoro neminovno urušiti.
Moćne marketinške kampanje su nam kronično uvrtjele u glavu kako „pod mus“ moramo početi više zarađivati da bismo mogli još više trošiti. No, kad-tad će se morati stati na loptu. Koncept „da se od puno učini da vrijedi malo“ jednostavno ne može imati budućnost. Što prije morat će se početi razmišljati u obrnutom smjeru – kako od nečega malo dobiti puno.
Ova tendencija vjerojatno neće pratiti samo ekonomske relacije nego i sve druge. Čak i u pogledu osobnih međuljudskih odnosa moramo računati s pozitivnim posljedicama emancipacije. Čovječanstvo se već predugo i previše oslanja na fenomene heroizma i žrtve. „Ajd umri za nas da nama bude fino, a ako nećeš, mi ćemo ti pomoći u tome!“ Papa Franjo to lijepo reče kako ne može biti progresivna ona ideja koja pretpostavlja uništavanje ljudskih života. Naprotiv, to bi bilo posve arhaično i primitivno, jer uništavanje ili barem iskorištavanje drugih za svoje dobro je prastari koncept. Izgledno je kako se i tu trebamo učiti na ono malo i skromno. Treba biti zadovoljan i sa onim malim prijateljstvom i malom dobrohotnošću. Na kraju krajeva, životno iskustvo nepogrešivo pokazuje kako oni koji ne znaju cijeniti ono malo obično ne znaju cijeniti ni ono puno. Zahvalnost nije ekonomski entitet nego stanje duha!
