Oznaka: svađa

Ako galamim tijekom svađe, znači li da sam u pravu?

U svađi obično povisimo ton glasa kako bismo nadglasali svojeg sugovornika. No je li to baš optimalno i hoćemo li time uvjeriti druge da smo zaista u pravu?

Galama i podizanje tona glasa glavne su karakteristike svađe. U nastojanju da uvjerimo osobu kako je baš ono što mi govorimo točno, pokušavamo ju nadglasati vjerujući kako ćemo tako postići uspjeh. No i bez svađe ljudi često podižu ton ako su u društvu više osoba jer žele da se baš njih sluša, a nije lako doći do riječi kada njih pet, šest baš u tom trenutku želi iznijeti svoje mišljenje. Neki su uvjereni kako će tako zasigurno uvjeriti svoje sugovornike da su u pravu. No je li to zaista točno? Kakav utisak zapravo galama ostavlja na ljude i zašto uopće galamimo?

U jednom istraživanju kojeg su provodili David Poeppel, profesor psihologije i neurologije na sveučilištu u New Yorku i njegove kolege pokazali su kako galama utječe na ljudski mozak. Naime, oni su prikupili niz krikova s YouTubea, filmova te glasove 19 volontera koji su vrištali u laboratorijskoj kabini na mikrofon. Zatim su uspoređivali utjecaj normalnih i glasnih zvukova na ljudski mozak. Došli su do zaključka da prilikom slušanja normalnih zvukova naš mozak prepoznaje kojeg je spola govornik, koliko mu je otprilike godina te kakav je ton njegovog glasa. To je zato što normalan zvuk ide od naših ušiju do centra u mozgu koji je određen za to da procesuira ono što smo čuli. Dakle, potrebno mu je vrijeme kako bi prepoznao karakteristike zvuka. No s galamom nije tako. Glasni zvukovi od našeg uha idu do amigdale, spremišta emocionalnog pamćenja u našem mozgu, koja je odgovorna za naše brze reakcije, tj. služi kao svojevrsni alarm ako se nalazimo u opasnosti. To znači da glasni zvukovi u nama aktiviraju alarm, te nas tjeraju da brzo reagiramo. Amigdala je osobito osjetljiva na strah, a zapravo su naši urođeni strahovi strah od gubljenja tla pod nogama i strah od nagle buke.

Zbog ovog razloga, galama nije učinkovita ni u svađi, a kamo li u normalnom, svakodnevnom razgovoru. Kod ljudi ona budi strah. To je osobito karakteristično kod djece. Njihov mozak jednostavno preplavi strah, te više ni ne čuju što im uopće govorimo. Zbog toga često ispada kao da nas ni ne slušaju, pa uporno ponavljaju istu grešku. Kada čovjeka obuzme strah, njegov mozak prepoznaje opasnost, te su pred njih dvije mogućnosti: pobjeći ili se boriti (eng. flight or fight). Stoga je uobičajeno kad netko povisi ton tijekom razgovora da će to kod sugovornika pobuditi upravo jednu od ovih dviju reakcija: ili će se odmaknuti ili će uzvratiti istom mjerom.

Dakle, ne treba nas čuditi ako smo skloni galami da to što pričamo ne dopire do naših sugovornika jer se oni osjećaju napadnuti bez obzira na to što mi zaista možemo biti u pravu i što može biti apsolutno točno ono što govorimo. Stoga, ako zaista želimo da nas čuju i saslušaju, snizimo ton glasa te nastojmo argumentirano iznijeti vlastito mišljenje. To je uvijek prihvatljiva opcija, ali za nju se potrebno potruditi te kontrolirati svoje emocije.

U Mostaru 25. 5. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

BITI U PRAVU I SVE OKO TOGA

Često se u raspravama između djece i roditelja na kraju može čuti onaj roditeljski „sveobarajući” argument: „Nisi ti mene rodio, nego ja tebe!” Dijete pri tome već u pojedinoj stvari sa svoje strane itekako može biti u pravu, no u pravu je i roditelj sa ovim svojim „završnim udarcem” od argumenta, jer djeca i roditelji jednostavno nisu ravnopravni partneri tako da si roditelji pokatkad mogu priuštiti i ovaj luksuz da su jednostavno u pravu, pa čak ako u pojedinom slučaju nužno i nisu u pravu.

Iz naznačenog primjera proizlaze minimalno dvije stvari:

1) čovjeku često nije lako biti u pravu čak i onda kad je sasvim u pravu

2) a sve ovo ponajviše ovisi o poimanju ravnopravnosti nekog odnosa od strane onih koji su uključeni u taj odnos.

Tako se općenito kaže da ako netko u raspravi vaše argumente ne želi ni čuti, to samo znači kako ta osoba smatra da vas na ovaj ili onaj način posjeduje. Pri tome opet možemo govoriti o nekoliko različitih tipova ljudi:

– Narcise na zanimaju vaši argumenti jer čvrsto vjeruju da ste vi tu radi njih i njihovih potreba, a ne oni radi vas i vaših.

– Ovome su pokatkada skloni i oni posve dobrohotni ljudi koji bi inače puno toga za vas učinili. U tom slučaju bi se reklo kako vas ovi itekako vole, ali vas zato nikako ne poštuju u vašoj slobodi i samostalnosti. Ništa čudno, jer ljubav i poštovanje vrlo često i ne idu skupa pod ruku premda bi ono, barem idealno gledano, trebali ići.

– U trećem slučaju kojeg ćemo spomenuti opet se radi o nekakvom osjećaju posjedovanja, ali ovaj put sasvim druge vrste. Naime, neki ljudi vas moguće i vole i poštuju, ali problemi u raspravi nastaju zbog njihovog općenito posjedničkog odnosa prema samoj istini. Eto, oni kao sve vide, znaju, čuju … puno čitaju, razmišljaju, jednostavno pametnjakovići. No baš jer su pametnjakovići, onda bi valjda trebali još i više biti spremni na poštenu i konstruktivnu razmjenu argumenata.

Dakle, premda nekad ono baš stvarno osjećamo da smo u pravu, to ne znači da smo nužno u pravu … ili ako već i jesmo, opet se može realno očekivati da nam to drugi sasvim jednostavno ospore.

Biti u pravu u braku ili vezi

U izvrsnom tekstu za Psychology Today američki psiholog Hal Shorey progovara o naznačenoj problematici „biti u pravu” u braku ili vezi. Pri tome on donosi jednu fiktivnu raspravu koja poprilično odgovora prosječnoj ljubavnoj svađi.

– Ona: „Ti uvijek radiš ono što želiš … misliš samo na sebe … nije te briga što mislim“.

– On (osjećajući se povrijeđenim i lažno optuženim): „To nije istina … pa jesam li te prošli tjedan pitao gdje želiš da idemo na večeru, i jesmo li fino zatim otišli tamo“?

– Ona: „Da, ali to je samo zato što sam te prethodno bila pritisnula, inače sam nikad ne bi“!

– On (već napola lud od srdžbe): „To je najobičnije sr…“!!!

I glasovi se zatim povisuju a svađa eskalira…

Prema Shoreyu, stvar je zapravo u tome da niti jedan od članova para ovdje ne čuje ono što druga osoba govori. A da bi se to moglo ispravno čuti, važno je ponešto znati o stilu vezanosti kod pojedine osobe. U naznačenoj raspravi „ona” predstavlja zaokupljeni stil vezanosti. Sa svim svojim oštrim argumentima ona zapravo pokušava reći: „Ljuta sam i brinem se da on više ne mari mnogo za mene“. To možemo zaključiti jer su zaokupljeni ljudi međuljudski usredotočeni, brinu se o sigurnosti u vezama i svaki čin koji bi se i najmanje mogao protumačiti kao nebriga ili udaljavanje smatraju prijetnjom.

Na temelju rasprave ovog hipotetičkog para mogli bismo također zaključiti da “njega” karakterizira odbacujući stil vezanosti (premda u praksi može biti i obratno), i njegov fokus stoga leži na istinitosti tvrdnji i objektivnosti činjenica. Najviše ga zanima predstavlja li njegova partnerica lažno činjenice ili ga lažno optužuje. Ali on zna da je u pravu, pa ne može dopustiti da taj prekršaj i napad na njegovu racionalnost tek tako prođe. Shorey ovaj tip osobnosti pokušava predstaviti starom šalom: „Jednom sam pomislio da sam pogriješio, ali prevario sam se“.

Prema Shoreyu naznačena svađa može ići još dugo dalje. Argumenti i uvrede se nasumično izmjenjuju, te se sve više čini da ovo dvoje ljudi vode posve odvojene razgovore. Iskopavaju se stare uspomene i uvrede, svađaju se u nedogled, a on bi zapravo samo trebao shvatiti da nju jedino brine voli li on nju još uvijek kao prije. Jer nju niti jedna druga činjenica ne zanima osim činjenice bliskosti i međusobne posvećenosti. Stoga bi prema Shoreyu sebi mogli prištedjeti brojne ovakve i slične svađe ako bismo umjesto onoga što drugi govore prvenstveno pokušali čuti ono što oni osjećaju i misle.

U Sarajevu 20. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– https://www.quora.com/How-do-you-feel-when-you-are-right-but-you-have-no-right-to-say-a-word (Stanje: 20. X. 2020.).

– Hal SHOREY, Managing Relationship Conflict: Letting Go of Being Right (17. X. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-freedom-change/201710/managing-relationship-conflict-letting-go-being-right (Stanje: 20. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: leeavison

MALI INTIMNI RATOVI

Govoreći o razlikama između američkog i europskog filma, proslavljeni engleski glumac Jeremy Irons u jednom intervjuu reče kako je američki film poput raskošne napirlitane bludnice koja savršeno zna ugoditi muškarcu. S druge strane, europski film je više poput obične djevojke iz susjedstva koja muškarcu stalno radi neke probleme, ali on svejedno ipak misli na nju. Uporedno s tim, što je na ovaj način valjda perfektno razotkrivena suština jednog američkog, tako da kažemo, „potrošačkog” i onog europskog, u mnogo čemu problematičnog ali ipak, umjetnički iskrenog i zaigranog filma, ovdje nam se pruža i zanimljiva komparativna slika dviju, međusobno tako dijametralno, različitih dama. Premda ona prva zna gotovo sve o ljepoti i užitku, u većini slučajeva ona ipak na kraju neće imati puno šanse pored one sasvim obične mušičave cure iz susjedstva. Zašto? Pa oduvijek je važilo ono da muka veže ljude dublje nego sreća i užitak, slično kao što rivalstvo na koncu stvara dugoročnije veze od prijateljstva. Nenadmašni teoretičar rivalstva – René Girard bi primijetio da je netrpeljivost samo jedna strana rivalstva; druga bi bila nesvjesna međusobna fascinacija. Rivali se kroz rivalstvo međusobno prvo posličnjuju, a zatim se i trajno vežu. „Jednoj bijesnoj mački ništa nije toliko slično poput druge bijesne mačke”, a na kraju će ionako dugoročno prevladati ono da se sličan sličnome raduje („Nasilje i sveto”). Dakle, ovdje općenito govorimo o nekim nesvjesnim, oku prikrivenim procesima, a eto, nekako ispada da žena na koncu sve to, na jedan opet, nesvjestan način itekako zna…

Tko kako i zašto vara?

Neke seksološke studije pokazuju da premda i muškarci i žene manje-više u istoj mjeri varaju svoje partnere, oni na koncu to rade na sasvim različit način, odnosno, iz sasvim različitih pobuda i razloga. Naime, za žene važi uglavnom da varaju samo onda kad su nezadovoljne u braku ili vezi, dok je kod muškaraca sasvim suprotno: oni varaju, sram ih bilo, baš onda kad su zadovoljni u braku ili vezi. Pitanje je zašto? Pa valjda, višak samopouzdanja plus oni atavističko-poligamni korijeni u njihovom biću… Uglavnom, kad se muškarac osjeti kao moćan zavodnik i lovac, krenut će dalje u nova osvajanja i pobjede. No žene to uglavnom opet na taj svoj nekakav nesvjesno-intuitivan način znaju, pa se već svojski potrude da njihovi muškarci i ne budu posve zadovoljni. Jer što je manje zadovoljan, bit će više isfrustriran, te će imati manje samopouzdanja i volje za novim avanturama i iskustvima.

Varijabilnošću protiv poligamije

Opće kulturološko mjesto je da žene imaju različita izdanja. To se prvenstveno tiče opremljenosti i izgleda. Tako postoji kućno izdanje, ono za posao, pa opet treće za izlazak; ljetno, zimsko, proljetno, pa i jesenje… Pa opet iduće sezone sve nešto novo i drugačije. Međutim, naznačena varijabilnost se kod žena tiče i samog njihovog ponašanja. Moliere u tom smislu primijeti da je žena jedino biće koje se zbog istog razloga može i smijati i plakati, a to čak često i u isto vrijeme. Gilbert K. Chesterton je u naznačenoj ženskoj varijabilnosti vidio svojevrsno evolucijski nastalo oružje protiv muške poligamije. Otprilike, sve dok muškarac sa svojom ženom ima dojam kao da je u cijelom haremu, njemu niti jedna druga neće ni trebati.

Za kraj, koliko god često žensko ponašanje čudno izgledalo, i to ne samo muškarcima nego i samim ženama, vidimo da je ono u suštini duboko uvjetovano onim muškim ponašanjem. Ipak, kao i svi drugi ratovi, i ovi naznačeni mali intimni ratovi imaju svoje kolateralne žrtve, a to su u prvom redu svi dobri idealisti, kako oni među muškarcima, tako i one među ženama. Dakle, svi oni koji nikad nisu ni mislili varati, kao i one koje nikad nisu ni slutile da bi ih njihov voljeni muškarac mogao prevariti. Uglavnom, kad jednog dana konačno shvate da se nalaze u višemilenijskom bespoštednom podmuklom ratu, vrlo moguće da će se duboko razočarati i odlučiti nadalje svoju strast i ljubav uložiti u neko sasvim drugo polje i područje života… Dakle, ili to ili će jednostavno, na relativan način, uživati u svojem samotnome miru.

U Sarajevu 30. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Konrad Bak 

KOLIKO SVAĐE JE PREVIŠE?

Samoljublje se nikad nije uzimalo kao mjera ljubavi, bez obzira o kojem se moralnom sustavu pri tome govorilo. Naprotiv, prava ljubav kao da je oduvijek tragala za drugim i drugačijim. Međutim, ta „drugost” i „drugačijost” istovremeno predstavljaju i nemali izvor nerazumijevanja i neslaganja među bliskim osobama. Ovim nam se na kraju pokušava reći da su ljudske ljubavi u stvarnosti puno češće dramatične nego što su idilične i romantične, premda su idila i romantika u posljednjih pedesetak godina definitivno više na cijeni. U stvari, to su bile oduvijek, ali u zadnjih pola stoljeća su postale skoro pa ultimativnim zahtjevom, jer su nekako u međuvremenu stasale skoro cijele dvije generacije (x i y) koje su prvenstveno naučene da uživaju, ali ne i da žive. U tom smislu, američki stručnjak za veze dr. Harville Hendrix reče kako oni tamo u posljednjih pola stoljeća imaju stopu razvoda od čak 60% jer su ljudi počeli misliti kako sukob znači da ste u braku s pogrešnom osobom. A bračni sukob je u određenoj mjeri po istom autoru neminovan, jer se mi uvijek vjenčajemo s nekim s ciljem da okončamo vlastito djetinjstvo. I tu izgleda nikom nema bježanja, jer prema Hendrixu u vezi smo rođeni, u vezi smo povrijeđeni, i zato samo u vezi možemo biti i izliječeni.

I mnogi drugi autori pored Hendixa danas smatraju kako su određeni sukobi u vezi i braku ne samo neminovni nego i korisni. No, isto tako znamo da neki brakovi izgledaju doslovno poput bojnog polja, te da bi izgledno bilo vrlo humano okončati ih. Stoga se ovdje pitamo gdje je granica? Koliko svađe je među bliskim ljudima nužno, koliko dopušteno, a koliko već previše? Na ovo pitanje uopće nije lako odgovoriti, premda su ga neki autori pokušali definirati s tvrdnjom da četrdeset dana svađe na godinu predstavlja gornju granicu dopuštenog svađanja unutar jednog zdravog bračnog odnosa. Međutim, mnogi se ne slažu sa ovakvom procjenom jer količina svađe među supružnicima ne ovisi samo o njihovim objektivnim problemima nego i o mentalitetu pojedinog naroda, kao i o temperamentu pojedinca. Npr., svi već znamo za poprilično realne stereotipe o temperamentnim južnjacima kao i o hladnim, smirenim sjevernjacima.

Stoga današnji psiholozi i stručnjaci za veze uobičajeno procjenjuju da ono „previše” i ne ovisi zapravo o kvantiteti, nego o kvaliteti svađe, a pri tome se sljedeće dvije tendencije čine osobito opasnima:

  1. Mnoštvo uvreda, psovki i pogrda na osobnoj razini svakako neće doprinijeti konstruktivnosti međusupružničke svađe. Odnosno, zdrava prepirka među supružnicima ili partnerima u vezi bi se uvijek trebala odvijati u okvirima nenasilne komunikacije, a ista bi se dala opisati kao odlučna osuda grijeha, ali ne i grešnika. Ovo bi otprilike značilo, slobodno prokažite ono što vas smeta i vrijeđa, ali nemojte napadati osobno. Jer osoba je nešto osjetljivo i uvijek će se grčevito braniti kad je napadnuta, pa čak i ako je opravdano napadnuta. Dakle, ovdje bi svaki problem trebalo prvenstveno izreći kao svoj problem, jer on u suštini i jest naš problem, nešto što nas osobno pogađa i potresa, a druga strana bi se tek naknadno trebala sama prepoznati u svemu tome.
  2. Žustre, učestale, ali površne svađe kojima se ništa ne rješava. Ovo izgledno i jest opis najčešće i najuobičajenije međusupružničke svađe. To je nekakvo „prolijevanje zle krvi”, davanje oduška nagomilanim emocijama; tu se sve ono što nas tišti drugoj strani sasipa u lice, ali obično s tim i staje te se uskoro sve iznova ponavlja. Ovome nasuprot, ako neki problem već postoji, na njemu bi se trebalo raditi sve dok isti ne bude i riješen. Na ovaj način se kvaliteta veze znatno poboljšava i to ne samo zato što je jedan problem riješen nego zato i što supružnici na ovaj način stječu svijest i samopouzdanje da će i ubuduće moći svladavati sve prepreke koje budu pred njima.

U Sarajevu 16. XI. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Harville HENDRIX, Kako dobiti ljubav koju želite : Vodič za parove, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.

– dr. Harville HENDRIX, Helen LAKELLY HUNT, Kako primati ljubav. Prihvatite ljubav i preobrazite vezu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.

– https://www.glamour.com/story/how-much-fighting-is-too-much-in-a-relationship (Stanje: 15. 11. 2019).

-https://www.psychologytoday.com/intl/blog/life-smarts/201908/the-good-news-about-fighting-romantic-partner (Stanje:15. 11. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Antonio Guillem

BIBLIJA I SVAĐA

Neki ljudi se naprosto utapaju u bezočnim i besmislenim svađama, a drugi radije šute – valjda upravo da se ne bi utapali kao oni prvi. Stoga jedna smislena i asertivna rasprava predstavlja umijeće koje ljudi kroz život tek trebaju naučiti i usvojiti.

Ovaj tekst predstavlja svojevrsni nastavak onog prethodnog – o Anni Freud i obiteljskom odgoju.

Link na tekst: http://poptheo.org/najvaznija-stvar…ja-po-anni-freud/ ‎

Naime, neki prijatelji koji me redovito prate i nisu bili baš najzadovoljniji sa onim što su tamo pročitali, jer kao jednostavno im je neprihvatljiva teza da je svađa manje-više uvijek stvar neuroze, kao i njezine „samo-prehrane“, odnosno, daljnjeg zaraznog širenja.

Prigovor je svakako u potpunosti prihvatljiv pod vidom da su neke rasprave u životu jednostavno neminovne, te da se stoga i moraju dogoditi, jer prešutjeti problem je pokatkad za međuljudske odnose puno opasnije od onoga prvog – posvađat se.

Stoga ćemo se ovdje pozabaviti nakratko sa specifičnom biblijskom morfologijom svađe koja po sebi može predstavljati i svojevrsnu razrješujuću  sintezu problematike.

Sve bi se dalo jasno predočiti u par crtica:

  1. U Bibliji ne postoji izričita zabrana svađe, a neki biblijski tekstovi čak kao da je i potiču. Bog tako u Starom zavjetu opominje proroka Ezekiela da mu je izričita dužnost opominjati bezbožnike, inače će krv bezbožnikovu tražiti iz prorokove ruke (Usp. Ez 33,8), što će reći da pred Božjim licem između neopomenutog grešnika i suzdržanog pravednika, moralna odgovornost leži na ovom drugom (naravno, s obzirom da u starozavjetno vrijeme ateizam ne postoji kao sustavna i raširena pojava, pod bezbožnošću se ovdje prvenstveno misli na grješnost i bezakonje). Kod starozavjetnog proroka Jeremije pronalazimo na još dublju eskalaciju problematike. Jeremija toliko mnogo i učestalo opominje svoje sunarodnjake zbog različitih grijeha i bezakonja da im se on jednostavno činio kao notorni svadljivac (Iš rib – hebr.– čovjek svađe). Zbog toga ga svi preziru, a i on onda sam u skladu s tim proživljava duboku krizu smisla i identiteta (Usp. Jr. 15,10).
  2. Ako kažemo da Biblija tolerira neke svađe, to ne znači da ih ona ne pokušava smjestiti u točno zadane okvire, jer Biblija najstrože zabranjuje pogrdne nazive među bližnjima. Tako recimo u petom poglavlju Matejeva evanđelja Isus progovara kao malo kada s toliko strogoće: „Tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu“ (5,22). Dakle, o nekim stvarima se u životu neminovno mora raspravljati, ali se pri tome nikako ne smije negativno generalizirati o ljudima. Tu nailazimo na poznatu moralnu maksimu: „Osuditi prijestup, a ne prijestupnika“. Pri tome je važno napomenuti da naznačene negativne generalizacije nisu samo moralno pogrešne, već i logički. Ovdje se izgledno nalazimo na tragu logičke pogrješke kompozicije, unutar koje se svojstvo jednog dijela nastoji pripisati cjelini. Npr., u navedenom konkretnom slučaju netko je nazvan „luđakom“ najvjerojatnije jer se izražavao nekulturno, ili je previše i preglasno pričao, ili jer nije nešto uradio što je trebao, ili je opet uradio nešto što nije trebalo i sl. Mana je mana, i zna svakako biti nezgodna i iritantna, ali to ne znači da je dotična osoba u potpunosti luda. Ovakvim epitetima se svakako ne doprinosi rješavanju problema, nego se on samo dodatno raspiruje.

2a) Posebni problem unutar onoga što mi – pod uobičajeno – nazivamo „svađom“ jesu psovke i kletve, a sama psovka i nije ništa drugo do li jedan od oblika kletve. Psovka predstavlja pokušaj potpune degradacije i odbacivanja protivnika, a ako se u sve to još umiješaju religiozne psovke, tada već govorimo o blasfemiji – inače jednom od najstrašnijih grijeha koje čovjek može počinit. Sv. Pavao apostol na primjer u Poslanici Korinćanima (6,9-10) psovače ubraja među najteže grešnike – za koje na kraju – po njemu – neće biti konačnog spasenja. Stoga bi se već ovdje pouzdano moglo reći da Biblija po sebi dopušta raspravu, ali ne i svađu, odnosno, ne ono što prosječni žitelj Balkana uobičajeno podrazumijeva pod tim pojmom.

  1. „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom…“ (Ef 4,26).  Pavao ovim riječima iz Poslanice Efežanima na neki način potvrđuje do sada rečeno, ali stavlja također i jedan novi važan naglasak na cjelokupnu problematiku. Kao što nam opravdana rasprava ne bi smjela biti prilikom i opravdanjem za neopravdani grijeh, isto tako, niti jedna rasprava ne bi smjela trajati predugo. Ponajveći problem naših svađa i jest to što one prečesto eskaliraju, pa se kroz neko vrijeme više nitko ni ne sjeća zbog čega su točno iste započele. Razlozi tada više nisu ni važni … važno je zaštiti sebe i devastirati protivnika – i to pod vidikom: što više to bolje. No, vidimo, rasprave po sebi ne bi smjele trajati dugo. Doslovno, ne bi smjele ulaziti u novi dan. Stoga rasprave ne smiju tendirati eskalaciji nego rješavanju konkretnog problema – zbog kojeg su i bile započete.

Zaključak:

Premda se u mnogim pitanjima međusobno razilaze, Biblija i psihologija glede područja rješavanja međuljudskih konflikta pokazuju visoku stopu komplementarnosti. Ono što psihologija danas naziva asertivnim govorom, to manje-više u potpunosti odgovora biblijskom poticaju na raspravu, ali koja se mora odvijati u konstruktivnom duhu, ne nadilazeći pri tome nikada granice međuljudskog poštovanja i uvažavanja.

Vraćajući se malo na samom kraju i prethodnom tekstu, mogli bismo zaključiti da bi odrastanje djece u jednoj potpuno idealnoj obitelji bilo svakako za njih sretno, no takva bi djeca kasnije neminovno imala problema u susretu s realnim svijetom koji i nije baš idealan. Ali što bi onda uistinu bila idealna obitelj? Vjerojatno ona koja ima dosta problema, ali koja ih nastoji ekspeditivno i zajednički rješavati, ne prelazeći pri tome nikada granice međusobnog poštovanja i ljubavi. Valjda bi to ujedno bio i onaj istinski freudovski odgoj za realnost.

U Sarajevu, 3. 4. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): Blog de lourdes vicente

SVAĐA

Počinje s najgorim. Vrijeđa. Osjećam bijes. Muka mi. Zna gdje sam najslabiji. Udara nemilice. Ne štedi. Kao da ne bira riječi. Ali bira. Zna što govori. Zna prvu riječ. Propalica!!! Nastavlja nešto nižim tonom, ali nesmiljenom žestinom. Bezvrijedan! Gubitnik! Kukavica! Slabić! Šutim. Počinje govor o prošlosti. Kakav sam bio. Kakvog me pronašla. Gdje sam mogao sve završiti. Što sam mogao postati, a u što me je ona pretvorila. Čovjek! Muškarac! Poštuju te! Ugled! Posao! Šutim i dalje. Nastavlja. Ton je niži. Ali je i dalje glasno da se ne bih mogao praviti da nisam čuo. Fakultet. Odustao bih da nije bilo nje. Novac. Nikad nisam s njim znao. Ona sve vodi. O svemu brine. Već joj je dosta. Ponovno podiže glas. Nezahvalnost! Nemam vremena za nju. Glas se stišava i počinje normalniji ton. Ne komuniciram. Udaljen sam. Mislim da je intelektualno glupa. Nema pameti. Glava u propuhu. Naslađujem se. Nesigurna je. Ja sam kriv. Preda mnom ne može biti ono što jest. Uvijek prigovaram. Ne valja. Ne može. Neću. Ne ide tako. Nisi dovoljno dobra. Ne trudiš se. Odsutan sam. Iskorištavam. Kad je loše, treba mi. Ako je dobro, nema me nigdje. Bježim. Skrivam se. Ne shvaćam probleme. Ne shvaćam nju. Opet argument iz prošlosti. Zaboravio sam važan datum. Ne znam. Ali njoj je bio važan. Opet argument. Malo jačim glasom. Kukavica! Idiot! Đubre! Ton se pojačava. Još uvijek šutim. Srce ubrzava. U glavi tutnji. Dlanovi su vreli. Želudac. Muka. Ružan osjećaj. Kad iščekuješ, a ne znaš što. Razmišljam. Uzvratiti? Obvezno. Na koji način? Maksimalno najgori način. Niskim udarcima. Ne popuštati. Slomiti je. Neka padne. Nastaviti istim ritmom. Glas se stišava. Nešto o kreditu. Loša odluka. Nisam pitao. Sjeda. Pogled. Ne znam. Ne mogu odrediti. Mržnja, ljutnja, tuga, patnja, ljubav, nesigurnost, strah, sve zajedno? Oči ugašene. Gledaju prazno. Umor. Oči i lice među dlanovima. Jecaj. Prisjećam se. Stari govorio. Ne vjeruj suzama. Ne vjerujem. Počinjem. Podiže glavu i oči. Nekoliko suza. Dlanovi se opuštaju. Srce ubrzava. Glava eksplodira. Osjećaj nadmoći. Zavodnički i bolestan. Razoran. Ja sam nadčovjek. Osjećam žestinu i bol. Udaram najniže. Biram riječi. Ne psujem. Ali ću početi. Ne sad. Kasnije. Oduzela mi godine života. Oduzela mi radost. Oduzela mi zadovoljstvo. Zbog nje sve. Nesretan. Nezadovoljan. Promašio život. Stojim u mjestu. Ništa nisam ostvario. Propao sam. Jesam. Zbog nje. Ništa. Prazan život. Nervozan. Čangrizav. Ljut. Napet. Sve zbog nje. Već godinama tako. Hladna. Bešćutna. Nedodirljiva. Ohola. Zlobna. Pokvarena. Krije od mene. Puno. Iskorištava. Bubnjanje u glavi pojačava. Srce udara u ušima. Dlanovi se znoje. Muka iznutra. Negdje u dubini duše. Tama. Mračno. Krik iz dubine. Otrov. Grize dušu. Kosti. Sve. Mrzim. Iz dna duše. Ne mogu je gledati. Zamišljam. Moglo je bez nje. Muka se pojačava. Otrov prodire u ruke. Razbijam. Staklo na stolu puca. Dlan topao. Posjekotina. Ustaje. Odlazi. Otrov se nakratko povlači. Bubnjanje u glavi stišava. Dlan na lijevoj ruci malo hladniji. I dalje mrzim. Prilazi. Miris šampona. Dodir ruke. Topao. Drhti. Strah. Tresem se. Muka i gnjev. Progovara. Tiho. Šutim. Muka drži. Čvrsto. Želudac u grču. Pokušava zamotati. Odbijam. Odlazim. Govori. Plače. U glavi odzvanja „ne vjeruj suzama“. Tresak vrata. Kupatilo. Ogledalo. Lice. Izobličeno. Strašno. Pakosno i pakleno. Ne prepoznajem. Bubnjanje traje. Ritmički, ali slabije. Kucanje. Bubnjanje se pojačava. Srce ubrzava. Opet muka. Nešto u meni. Negdje duboko. Tamno. Ružno. Mračno. Njezin glas. Gledam ogledalo. U sebi. Govorim nekomu. Tolike godine. Vrijeme. Živci. Zdravlje. Načeto ili potrošeno. Zbog nje. Smišljam. Uvrede. Optužbe. Mogao sam biti sretan. Kriva za sve. Strelovita misao u glavi. Paklena. Napasti. Ne može imati djecu. Kažnjena. Jalova. Bolesna. Prokleta. Lice se opet izobličuje. Ne prepoznajem čovjeka u ogledalu. Oči zlobne, lice zlokobno. Sprema nešto. Nešto opako. Kucanje opet. Jesam li dobro? Strah i kod mene. Netko drugi je u ogledalu. Nisam ja. Kao da dolazim k sebi. Oči normalne. Lice bez gnjeva. Dlanovi hladni. Bubnjanje u daljini isprekidano. Puls normalan. Odzivam se. Dolazim. Neka sačeka. Ruka zamotana. Razmišljam. Ogledalo. Ovo sam ja. Oči mirne. Lice normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Ne znam. Izlazim. Oči crne. Boja u očima. Nejaka i slabašna. Tragovi pepela u pogledu. Ruka. Dlan mekan i topao. Još uvijek drhti. Dodiruje lice. Godi. Bubnjanje prestaje. Dodirujem lice. Obraz vlažan. Brišem. Drugi obraz. Opet brišem. Sklanjam kosu. Miris šampona. Ljubim čelo. Grli oko vrata. Grlim struk. Plače. Šutim. Negdje. U dubini. Nešto. Toplo. Privlačno. Ugodno. Mirno. Svijetlo. Grlim jače. Drhtaj. U njoj. Oboje. Dokle ovako? Pita. Ne znam. Grli jače. Grlim jače. Ljubim obraz. Miris šampona. Ljubim obraz. Ljubim oči. Oči otvorene. Crne. Sjajne. Tragovi pepela nestali. Negdje duboko. Nešto. Dobro. Osjećaj ugodan. Svijetlo. Dokle? Tiho. Ne zna. Glas slabašan. Gledam lice. Umorna. Prestrašena. Nesigurna. Izmučena. Previše pitanja. Premalo zajedno. Previše svega. Posla. Prijatelja. Rodbine. Briga. Obveza. Odlučujemo. Vikend. Sami. Definitivno. Nigdje se ne ide. Osmijeh. Gladan? Svakako. I ona. Jedemo. Sjećamo se. Prošlost. Smiješne stvari. Spačke i fore. Smijemo se. Ustaje. Bit će u sobi. Treba me. I ja nju. Ustajem. Kupatilo. Ogledalo. Sve normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Strah u meni. Ja? Ne znam. Ne bih volio. Ogledalo. Misao u glavi. Nešto. Maloprije. U dubini bića. Strašno. Zloguko. Pakleno. Drhtaj. Jeza. Ne želim misliti. Izlazim. Hodam. Soba. Nešto u dubini. Ugodno. Mirno. Dobro. Svijetlo. Osmijeh. Dodirujem lice. Ljubim oči. Ljubim čelo. Drhti. Nešto u dubini. Pojačava. Glazba? Moguće. Simfonija ljubavi? Anđeoski orkestar? Ne znam. U dubini. Svijetlo. Jarko.

 

U Sarajevu, 4. 12. 2017.

O. J.

ISPLATI LI SE SVAĐATI?

S pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se; no, s pravom osobom se u konačnici može i bez svađe…

S obzirom da je ovdje riječ o isplativosti svađe, mogli bismo možda govoriti i o ekonomiji svađe. Iz iskustva znamo da se zdrava normalna osoba svađa samo zbog točno određenog i po sebi većeg razloga i s tim ona želi nešto promijeniti, popraviti ili ispraviti u narušenim odnosima. S druge strane, neurotik se može posvađati i bez ikakvog razloga, odnosno, radi svađe same kao takve. S tim da i ovdje zapravo postoji nekakav razlog, ali ne vidljivi razlog svađe, nego prikriveni nesvjesni razlog neuroze koja je okidač svađe.

Već smo nekad ranije pisali o problemu transfera nasilja, te o onom – nažalost – svima poznatom scenariju: Npr. šef bez razloga ili s vrlo malim razlogom raspameti čovjeka na poslu; ovaj dođe kući, i bez nekog većeg razloga započinje svađu sa ženom; na kraju žena bez nekog većeg razloga opali djetetu šamar. Problem transfera nasilja nas pokatkad sve tjera na neurotično ponašanje, pa čak ako to i nismo. Uglavnom, u prirodi je nasilja da se ono rijetko vraća na svoj početni izvor. Puno češće, ide dalje i prenosi se na nevine… Mogli bi reći da se i u ovom slučaju suprotnosti privlače …

Međutim, mi ovdje želimo više govoriti o onim „normalnim“ svađama, tj. svađama  s nekim konkretnim i jasno uočljivim razlogom i pri tome nas zanima ono inicijalno pitanje iz naslova: „Isplati li se svađati“? Psihologija ovdje daje nedvojben odgovor: Svađa se isplati samo tamo gdje već postoji neka značajna bliskost ili gdje postoje važni zajednički vidici i interesi među ljudima. S druge strane, gdje su ljudi međusobno predaleko, odnosno, ukoliko među njima postoji prevelika razlika u naravima i gledištima, svađa neće moći ništa promijeniti.

Dakle, svađa može pomoći da jedan po sebi dobar odnos postane još bolji, ali ista ne može pomoći lošem i besmislenom odnosu, jer njemu ne mogu pomoći čak niti one dobre stvari. Reklo bi se, s pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se. S druge strane, s krivom osobom uvijek iznova sve ispada krivo i besmisleno. S napomenom, pod „pravim“ i „krivim“ ovdje ne mislimo prvenstveno na ono „dobro“ i „loše“ u moralnom smislu riječi, nego više na komplementarnost i međusobno podudaranje, jer na kraju uvijek proizlazi ono da nije svatko za svakoga.

Dakle, kažemo da se ponekad isplati posvađati u slučaju dobrog odnosa, međutim u slučaju dobrog odnosa stvari se mogu neupitno sređivati i na neki pitomiji način. Ovdje svakako ostaje pitanje zašto je čovjeku toliko potrebno to da shvati. Tko zna, možda bi odgovor trebalo tražiti na tragu one moćne moralne izreke: Smisao dobra uviđamo tek onda kad ga počnemo činiti; s druge strane, besmisao zla uočavamo tek onda kad ga prestanemo činiti!

 

U Sarajevu, 15. 10. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): familien-magazin.com

Exit mobile version