O igri

Što predstavlja igra? Ili koga? Čini se da je igra stvarna dok traje. Kad igra prestane, prestaje i stvarnost igre. Kao da se iz jedne stvarnosti vraćamo u drugu. Iz stvarnosti igre vraćamo se u svijet gdje se ne igramo. Recimo ljubavna igra između dvoje zaljubljenih. Ona još nije ljubav. Još nema stvarnosti ljubavi. Dok traje ljubavna igra, ljubav je nestvarna. Još se nije dogodila. Kad prestane ljubavna igra, nastupa stvarnost ljubavi. Ljubavna igra prestaje. Sve dok se međusobno igramo i sudjelujemo u igri međusobnog odnosa, taj odnos je još uvijek nestvaran. Još uvijek se nije formirao. Ne postoji. Tek kad prestane igra, odnos postaje stvaran. Kada upozoravamo jedni druge da se prestanemo igrati, govorimo kako je vrijeme da se upoznamo sa stvarnošću. Ili kada kažemo: Dosad je sve bilo igra, sada treba početi ozbiljno, što time mislimo? Da je sve ono vrijeme ili razdoblje igre bilo nestvarno i nepostojeće i da s ozbiljnim počinje stvarnost i igra prestaje? Rijetko uviđamo neobičnost fenomena igre. Ona nas istovremeno uvlači u odnos između dva svijeta. Između nestvarnog i stvarnog. Vratimo se opet ljubavnoj igri. Ljubavna igra je stvarna. Ona se događa. Ona se osjeća i proživljava. Kada zaljubljeni kažu: Vrijeme je da se prestanemo igrati i da se uozbiljimo, što kažu jedno drugom? Da je dosad sve ili većina bilo nestvarno i da sad počinje stvarno? Paradoks ljubavne igre je paradigma skoro svake igre. Dok se igra, ona je stvarna, ali još uvijek nije stvarno ono prema čemu igra vodi i na što igra upućuje. Kad igra prestane, stvarno postaje ono na što je igra upućivala, a sama igra postaje nestvarna kao naš odraz u ogledalu. Volimo igru jer nas udaljava od stvarnog. Uklanja i odmiče od nas ono što bi nas moglo zauvijek zarobiti kao stvarno kojega se ne možemo osloboditi. Igrati igru pruža osjećaj da nisu sve mogućnosti izabrane. Ima još uvijek prostora da se formira drugačija stvarnost od one koja nas čeka ili koju vidimo kao našu sudbinu ili usud. Ljubavna igra ne iscrpljuje mogućnosti. Dvoje koji sudjeluju u ljubavnoj igri vide neodređenosti. Što bi moglo biti, ali se ne mora dogoditi. Kako bi mogao izgledati život, ali ne mora se živjeti. Igra ih oslobađa pravila i zakona stvarnosti. I njezinih granica. U igri i kroz igru je sve moguće. Daleko više nego što je moguće unutar granica stvarnosti. Iako i ljubavna igra ima pravila, ona su promjenjiva. Može ih se ukinuti. Stvoriti nova. Nijedna igra nije bez pravila i onda kada se pravila donose i proglašavaju usput dok igra traje. Tu je i privlačnost igre. Ne samo igrati. Biti gospodar igre mijenjajući njezina pravila. Podložiti igru sebi. Biti oni koji kontroliraju i upravljaju igrom. Ljubavna igra kao i svaka igra je nepredvidiva bez obzira na to što postoje ustaljena pravila ili propisi. Jer igra računa na čovjekovu slobodu. Sposobnost da slobodno igra i unutar samih pravila igre. Čovjekova sloboda može iznenaditi unutar igre i onda kada prividno igra predviđa svaki njegov potez ili pokušaj. Kao što u ljubavnoj igri između dvoje sama igra ne može predvidjeti i znati kako će dvoje ili jedno od njih igrati igru. Čovjekova sloboda nepoznanica je svakoj igri. Ne samo da nema igre bez slobode, nego slobodan čovjek čini igru privlačnom unatoč njezinim propisanim, nepisanim i usmenim pravilima. To je ono što privlači dvoje da sudjeluju u ljubavnoj igri. Neistražena sloboda onoga drugog koji želi igrati. Nepoznata vlastita sloboda pred drugim i pred mogućnostima ljubavne igre. Sloboda je ono što najviše vuče prema igri. Znati i poštivati pravila igre i imati mogućnost slobodno ih prekršiti i stvoriti nova. Mogućnost da budemo i gospodari, ali i stvoritelji igre. Igra izaziva slobodu čovjeka. Izaziva ga da unutar pravila igre svojom slobodom učini igru nepoznatom i neizvjesnom. Da bude nepredvidiv. Da bude slobodan. Može li se slobodno igrati unutar pravila? Kakva je to igra? Je li slobodna ona igra u kojoj nema nikakvih pravila ili ona u kojoj postoje pravila, ali ne sputavaju čovjekovu slobodu? Može li biti nešto kao igra bez ijednog jedinog pravila samo s čovjekovom slobodom kao pravilom? Ili uz čovjekovu slobodu već otprije postoji i poneko pravilo? Pogledajmo opet ljubavnu igru između dvoje. Ona ima neka pravila. Nema ljubavne anarhije. Odnos pravila i slobode u ljubavnoj igri kao da je identičan. Kao da je u ljubavnoj igri sloboda pravilo i pravilo sloboda. Ali ne i anarhija i bezvlašće. Igrati igru je čudesno. Istovremeno smo stvarni u samoj igri, a još nismo stvarni i još se nismo ostvarili u stvarnosti koja nas čeka kada igra završi. Kada iz igre prijeđemo u stvarnost, postajemo nestvarni za igru jer je nema, i na neki način i mi prestajemo biti stvarni u onom vremenu i razdoblju igre. Sad smo stvarni kao netko drugi, ali ne više kao oni koji igraju. Što su muškarac i žena u ljubavnoj igri? Stvarni za igru, nestvarni za ljubav? Stvarni za ljubav, nestvarni za ljubavnu igru? Neobično kako se ne može povući konačna granica između ovo dvoje. Nekako kao da se stvarnost ljubavne igre i nestvarnost ljubavi isprepliću na takav način da igra istovremeno biva i stvarna i nestvarna, i sama ljubav biva stvarna i nestvarna. A njih dvoje su istovremeno slobodni i zarobljeni svojom vlastitom igrom i njezinim pravilima, koja kao da nema nikakvih drugih pravila osim njihove nepredvidive, nepoznate i neistražene slobode.

U Sarajevu 21. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jorgen McLeman

O nemogućnostima

Nije nemoguće samo ono što nam je nedostižno. Ili nestvarno. Ima i mogućih i dostižnih stvari koje kao da se više ne mogu vratiti. Kao povjerenje nakon izdaje ili prevare. Ili emotivna blizina i empatija nakon godina međusobne otuđenosti i udaljenosti. Nešto može za nas postati nemoguće jer smo odustali i nemamo snage za povratak. Iako je u dometu naše moći i snage, događa nam se da se predamo i nešto učinimo nemogućim za nas. Opravdano izaberemo da nešto bude nemoguće. Susrećemo se s nerazumijevanjem i osudom kada netko samostalno procjenjuje što bi za nas trebalo biti moguće. Kao da je dovoljno protrljati oči i ponovo ih otvoriti i ništa se nije dogodilo. Drugi ne mogu najbolje shvatiti zašto je nešto moguće i dostižno za nas postalo nemoguće. Nekritički i površno nas pozivaju i prozivaju zbog toga ne znajući cijelu povijest kako smo dospjeli u situaciju u kojoj se nalazimo. Otežavaju nam svojim uspoređivanjem s njima i s drugima. Gledaj kako sam ja! Ne mogu shvatiti da mi nismo oni. I kod nas su se stvari odvijale drugačije. Ponekad misle da smo monstrumi koji misle isključivo na sebe. Sebičnjaci koji nikoga ne vole. Preziremo sve i svakoga. Ne događa se da za nas nešto postane nemoguće preko noći. Godine moraju proći da bismo zaključili da nešto više nema smisla i da se ne isplati vratiti. Ponekad je previše nečega što nas je dovoljno udaljilo od mogućnosti. Previše nepovjerenja, previše obmanjivanja, previše laganja, previše gluposti, previše nerazumijevanja. Kako izgleda ono kada se susrećemo s istinom da nešto što nam je nekad bilo moguće to više nije? Izgledali kao praznina? Ili kao sloboda? Ili kao tuga jer bismo se htjeli vratiti, ali nam ne uspijeva? Izgleda li kao protest protiv sebe i drugih? Zašto nemamo više snage i volje? Sve se to u nama miješa kao smjesa. I nastaje umor. Ne mržnja. Umorni smo. Ne možemo više. Može se pomisliti kako je to ugodna spoznaja. Rasterećenje. Bijeg od odgovornosti. Ali nije uvijek. Nekad je gubitak smisla. Kuda i kako ćemo sada usmjeriti sebe? Ono što je bilo okosnica našeg života postalo je za nas nemoguće. Ono je tu na dohvat ruke, ali smo previše umorni za novi pokušaj. Nemogućnosti mogu ući neprimjetno u naš život. I mogu rasti poput malignog tumora. Neprimjetno. Tiho. Nemogućnosti ne pokazuju skoro nikakve simptome. Udaljenost između nas i nedostatak bliskosti čine se prirodnima. I nužnima. Sve dok ne postane za nas nemoguće drugog voljeti i biti s njim blizak. Nepovjerenje između nas može početi malim i nevinim lažima. Pametnim skrivanjima istine kako bismo očuvali međusobni mir. Sve dok povjerenje ne postane nemoguće i pretvori nas u neprijatelje jedno drugom. Od samog početka naumimo boriti se s nemogućnostima. Planiramo ne dopustiti da nešto tako važno i vrijedno kao međusobno povjerenje, poštovanje, razumijevanje, bliskost i nježnost postanu za nas nemogućnosti. Nešto čemu bismo se željeli vratiti, ali ne možemo. Nešto od ovoga vrijeme može učiniti nemogućim usprkos našim nastojanjima.

I sami, od vremena do vremena, doprinosimo ili ubrzamo proces nastanka nemogućnosti. Kad bismo znali da će neka tako važna iskustva za nas jednog dana postati nemogućnosti, ne bismo se u njih upuštali niti zajednički izgrađivali. Ne spašava nas u tome neznanje. Niti iskustvo drugih koji nas upozoravaju da bi nešto što je sada smisao življenja moglo jednom postati nemogućnost za nas. Uzdamo se u nešto drugo. Nešto što je zajedno s nama sraslo i u nama živi. U nešto zbog čega smo se na početku spremni odreći toliko toga samo da bismo ostvarili tu jednu mogućnost. Bilo sami ili zajedno s drugim. Kao prema ustaljenom pravilu na početku svega ništa nije nemoguće. I ništa se takvim ne čini. Svakako ne ono što nas ispunjava i čini sretnima. Ponajmanje očekujemo od takvih iskustava kao što je međusobna ljubav, razumijevanje, uvažavanje da postanu nemogućnosti. I ne postanu. Ona uvijek ostaju tu s nama. Nisu se promijenila iskustva. Mi smo se promijenili. Drugačiji smo. Nismo isti. Povjerenje je samo po sebi uvijek jedno te isto. Ali mogućnost povjerenja ovisi o nama, a ne o povjerenju. I razumijevanje je samo po sebi uvijek isto. Ali mogućnost razumijevanja ovisi o nama, a ne o razumijevanju. Kada kažemo kako smo međusobno krivi za gubitak ljubavi, nije se promijenila ljubav sama po sebi, mi smo se promijenili. Ona je uvijek moguća, ali mi smo dospjeli u razdoblje međusobnog odnosa kada smo uvjereni da za nas više nije. Mogućnosti se ne mijenjaju po sebi. One su uvijek iste i to su što jesu. Kada jedna od mogućnosti postane nemoguća, ne možemo reći kako ona ne postoji. Ona postoji, ali ne više za nas. Ako se međusobno više ne možemo voljeti, ne možemo reći kako ljubav ne postoji kao mogućnost. Ona više ne postoji kao mogućnost za svakog od nas pojedinačno, ali ona i dalje postoji kao mogućnost za druge. Što su onda mogućnosti i nemogućnosti? Ništa drugo do promjene života koje nam se događaju kako vrijeme odmiče i kako i mi rastemo, odrastamo i sazrijevamo. Mogućnosti su poput nepomičnih stvari. Ne kreću se. Ne odlaze. Ne vraćaju se. Uvijek su na istom mjestu. To činimo mi. Odlazimo. Prilazimo. Vraćamo se. Pa opet odlazimo. Ponekad kad odemo previše daleko, kao kada se dvoje ljudi međusobno udalji, reći ćemo kako za nas međusobna bliskost više nije moguća. Bliskost nije otišla nigdje. Stajala je i stajat će na istom mjestu gdje smo je pronašli i gdje smo je ostavili. Postala je nemogućnost jer smo otišli suviše daleko i više ne vjerujemo da joj se možemo vratiti. Proizlazi da smo za nemogućnosti koja nam se dogode i sami krivi. Eventualno krivicu možemo predbacivati jedno drugom. Mogućnosti ljubavi, poštovanja i razumijevanja koje postanu nemogućnosti zapravo ništa nisu skrivile. Uvijek će biti tu gdje smo ih prvi put pronašli i bit će tu ako im se pokušamo vratiti. Mogućnosti nikuda ne odlaze. Odlazimo mi i pretvaramo ih u nemogućnosti za sebe i za drugog.

U Sarajevu 16. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68

O važnom

Što je važno? Kako ćemo znati da smo pronašli važno? Nije isto naslutiti važno i znati važno. Mladić na početku života naslućuje da je život važan. Starac na operacijskom stolu kojemu je operacija posljednja šansa da živi zna da je život važan. Mladiću je na raspolaganju širok horizont izbora i mogućnosti. Starcu je taj isti horizont života sužen na jednu mogućnost i jedan izbor. Borba i preživljavanje. Teško je spoznati važno kada je broj mogućnosti beskonačan i kada je izbora na pretek. Sve djevojke su lijepe i potencijalne su supruge, ipak u starosti samo je jedna žena najvažnija. Ona koja je ostala s tobom cijeli život i nikad te nije ostavila. Svi su muškarci privlačni, potencijalni muževi, ipak u starosti jedan je muškarac najvažniji. Onaj koji je s tobom u tvojoj bolesti i neće te ostaviti samu. Što se više sužava naš prostor za izbore i mogućnosti, postajemo svjesni važnog. Sve dok se taj izbor ne suzi toliko da nam preostane jedna ili dvije mogućnosti, jedan ili dva izbora. Na početku skupe cipele su jednako važne i kao psiha i kao fizičko zdravlje, ponekad su i važnije. Međutim, između pedeset pari skupih cipela i mogućnosti da se fizički i psihički strada, bira se ovo drugo. Cipele se prodaju da se sačuva zdravlje. Ali tek kad se mogućnost izbora suzi na izbor ili cipele ili zdravlje. Sve dok su taj izbor i mogućnosti široko postavljeni, jednaka se važnost pridaje i skupim cipelama i vlastitoj psihi. Važno će zahtijevati da se horizont izbora i mogućnosti ograniči ukoliko ga želimo spoznati i znati više o njemu. U svakom od nas važno se daje naslutiti. Osjećamo ga. Prisutno je negdje oko nas. Ali tek u škripcu kada nam se oduzmu skoro sve mogućnosti i izbori, bit ćemo prisiljeni progledati i pogledati u važno. Dok imamo puno mogućnosti i izbora o važnom, govorimo frivolno i kurtoazno. Mehanički kao automati bez svijesti ponavljamo ah znam važno je… ali iskreno ne mislimo da je važno. Važno nas mora zgrabiti za vrat. Izbiti nam iz ruku skrivene karte kojima igramo protiv života. Misleći da važno ne zna za naše skrivene adute. Reći ćemo ah mlad/mlada sam, zar je život sad važan dok sam mlad. Reći ćemo ah ima vremena za mene, zar je vrijeme važno sad kad sam na početku. Tako nam mladost, vrijeme, sigurnost služe kao skriveni aduti u igri s važnim. Onda važno u jednom trenutku odluči okrenuti igru u svoju korist. Dobijemo drugačije karte i odjednom izgubimo i mladost i vrijeme i sigurnost. Poput starca s početka, shvatimo da se mogućnosti i izbori sužavaju. Odjednom postajemo uplašeni. Strah nas je važnog. Jer spoznaja važnog u životu označava da smo u nekom ozbiljnom i presudnom životnom trenutku. Spoznajemo da više nemamo tolike mogućnosti i izbore kao na početku. Što je važno? To je spoznaja da više nemamo puno mogućnosti i previše izbora, trenutak kada prestajemo naslućivati i shvaćamo da znamo kako nam je ostao još jedan ili dva izbora, jedna ili dvije mogućnosti. Trenutak kada shvaćamo da se nijedna količina pari skupih cipela ne smije smatrati važnom u odnosu na naše zdravlje. Trenutak kada shvaćamo da je operacijski stol mjesto naše borbe za ono što nam je najvažnije, naš život. Sve dok imamo puno mogućnosti i puno izbora, nekako smo lijeni u odnosu prema važnom. Nemamo želju i potrebu o njemu saznati nešto više. Jer smo lijeni, sve nam je jednako važno i jednako nevažno. Zdravlje, život, cipele, odjeća, uspjeh, ugled, moć. Čovjek mora izgubiti puno mogućnosti i puno izbora da bi bio prisiljen učiti o važnom. Najčešće ne zna učiti na lijenosti drugih. Mora učiti na vlastitoj lijenosti i površnosti uljuljkan u lažne snove kako je važno daleko u budućnosti i kako ima pred sobom i previše vremena da bi sada i ovdje ozbiljno razmišljao o važnom. Svi smo pomalo uspavani u tom osjećaju kako imamo bezbroj mogućnosti i izbora i kako je horizont našeg života dovoljno širok da ne brinemo previše o važnom. I neprimjetno, horizont života se skraćuje, mogućnosti i izbori nepovratno nestaju i mi od mladića koji naslućuje kako je život važan postajemo starac koji na operacijskom stolu zna da je život važan. Jer mu je život ostao kao jedina mogućnost i zadnji izbor. Mladić samo naslućuje da će jednog dana biti starac i da će imati samo jedan izbor i jednu mogućnost. Nije isto naslutiti što je važno i znati što je važno. Ponekad naslućujemo što je važno. Ponekad, nažalost, kasno ili prekasno spoznajemo i znamo što je važno. Prekratko budemo mladi i prebrzo postanemo stari i ne treba nas onda čuditi što nam se dogodi u glavi zbrka da stalno naslućujemo važno, a ipak ga na kraju prekasno spoznamo.

U Sarajevu 17. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Thierry VIALARD

O mogućnosti

Zarobljenost je prihvaćanje i održavanje isključivo jedne mogućnosti u životu i onda kada nam takva mogućnost donosi štetu i propast. Uvjeriti sebe kako postoji jedna mogućnost koja je loša i poražavajuća je izricanje osude samom sebi na ropstvo. Biti slobodan samo s jednom dopuštenom mogućnošću nije sloboda. Kako postajemo robovi jedne mogućnosti? Sve počinje sužavanjem pogleda, bilo da to učinimo sami bilo da nam to učine drugi. Bezbroj mogućnosti čine beskonačan pogled na život i svako sužavanje pogleda na život broj mogućnosti pretvara u određeni broj mogućnosti i one prestaju biti beskonačne. Ako želimo sebe učiniti robovima nekolicine mogućnosti, bit će dovoljno da pristanemo suziti pogled, izbrisati horizonte.

Mogućnost, čak i ako nikada neće biti ostvarena, proširuje poglede. Istina je da nikada nećemo ostvariti sve mogućnosti i apsurdno je pomišljati da beskonačan broj mogućnosti može biti ikada ostvaren. U naravi je beskonačnosti da nikada ne bude ostvarena. Uloga mogućnosti u našem život i nije da ih sve ostvarimo. Mogućnosti imaju sposobnost da nam otvaraju oči, šire horizonte prema onomu što nas privlači, što nas zanima i čemu se želimo posvetiti. Mogućnost je otvorenost čovjeka prema vlastitom pogledu i horizontima koji mu oblikuju život. Suziti čovjeku pogled, izbrisati mu horizont pretvara ga u nekoga tko zaboravlja na mogućnosti koje su od njega sakrili ili mu nikada nisu dopustili da se u njih zagleda. Sužavanje pogleda je prisiljavanje čovjeka na zaborav mogućnosti koje još uvijek stoje neotkrivene i netaknute. Mogućnost ne teži prevari čovjeka. Mogućnost ne obećava svoje ostvarenje. Mogućnost obećava širenje pogleda, obećava nove vizije, nove nade, nove fantazije, nove horizonte. Mogućnost potiče maštu da gradi novi svijet, novi život, novu budućnost. Ostaviti sebe na jednoj mogućnosti znači ugasiti vlastitu kreativnost i ne dopustiti joj da se razvija.

Zabluda je podcjenjivati moć i privlačnost mogućnosti. Mogućnost nije objektivna stvar. Mogućnost je kreativna sila. I sama pomisao na neku mogućnost mijenja pogled na svijet. Premalo koristimo snagu mogućnosti i njezinu sposobnost da nas potiče na maštanje. Uhvatimo se jedne ostvarene mogućnosti i ne puštamo je čak ni onda kada ostvarena mogućnost prijeti da uguši našu kreativnost, maštanje, ponekad i sam život. Mogućnosti su nesigurnosti koje obećavaju, ali ne garantiraju ostvarenje. Mogućnosti su neozbiljne. Vole se s nama igrati. Vole se zabavljati našim pogledima i našim horizontima. Možda zato ostvarimo jednu za koju se nadamo da je sigurna i grčevito je držimo. Druge mogućnosti zaboravimo, ostavimo ih po strani.

Zašto se ne okupirati i najmaštovitijim mogućnostima, onima koje su toliko fantastične da nam se čini da ih nikada ne bismo mogli ostvariti čak i kad bismo imali svu vlast i svu moć nad stvarnošću? Zašto bismo se predali rezignaciji jer mogućnosti ne možemo ostvariti? Ako se mogućnosti igraju želeći nam proširiti poglede i pokloniti nove horizonte, zašto ne bismo sudjelovali u igri? Zašto ne bismo igrali igru ako nas neka mogućnost pozove da zamislimo da smo netko potpuno novi i potpuno drugačiji? Nema veze ako se te mogućnosti nikada neće ostvariti. One nam i same govore da su neostvarive i nedostižne. Ali nas pozivaju da se igramo s njima da nas učine kreativnijima, maštovitijima, da nas podsjete da ne smijemo na njih zaboraviti i pretvoriti se u čovjeka jedne mogućnosti čiji se pogled previše suzio i čiji su horizonti odavno nestali ispred njegovih očiju i iz njegove mašte. Mogućnosti nas oslobađaju od zaborava horizonata koji još uvijek čekaju da se u njih zagledamo. Mogućnosti ne dopuštaju da kažemo sebi kako je ova jedna ostvarena mogućnost sve što nam je preostalo i da se više nemamo čemu nadati. Mogućnosti su kreativne silnice koje povremeno život žele učiniti maštovitijim, a time i lakšim i podnošljivijim. Nismo li i sami na trenutke sretni kada razmišljamo o mogućnostima koje se u bogatom mnoštvu slika slijevaju u nas i prelijevaju u nama dok zamišljamo kako bi moglo biti, kakvi bismo mi mogli biti? Zar se ne događa da u tom trenutku naši pogledi i naši horizonti, iako nestvarni i nedostižni, za nas postaju gotovo pa stvarni, skoro bismo se usudili reći da ih možemo dodirnuti, čuti, mirisati? Mogućnosti svojom snagom ono nedostižno i nestvarno mogu tako približiti našim očima da skoro osjećamo da dodirujemo mogućnost koja nam klizi iz ruku.

Ne ostvarujemo puno mogućnosti kroz život i one nisu glavni razlog življenja. Neostvarene mogućnosti su one koje nas stalno prate, koje nam ne daju mira, koje nas tjeraju da se borimo, da se hrvemo, da pobjeđujemo, da predvodimo, da se ne bojimo, da čvrsto stojimo, one su pravi i istinski pokretači našeg života. Neostvarene mogućnosti su nade koje nas tjeraju da nešto pokušamo učiniti, promijeniti, izmisliti, stvoriti, napraviti. I kako nešto neostvareno i nedostižno što nikada neće biti aktualno i stvarno može imati takvu snagu da nas mijenja i promjeni da u jednom trenutku stvarno postanemo netko drugi, netko drugačiji, netko novi? Mogućnost je magična sila. Mora biti nešto neobjašnjivo u mogućnosti koju nikada nećete ostvariti i koja će uvijek biti za vas nedostižna, a ipak će vas ta mogućnost prisiliti da se stvarno promijenite, da postanete netko sasvim nov i drugačiji u odnosu na ono što ste bili. I vi ćete postati netko drugi, a mogućnost će ostati ista u svojoj nedostižnosti i neostvarenosti.

Čudesno je kako mogućnost ostaje stvarna samo u tome što je ne možemo nikada ostvariti, pa ipak stvarna kao nešto nikada ostvarivo mijenja čovjeka, širi njegove poglede, otvara nove horizonte. Neobično je da nešto nestvarno rađa stvarno kao što nas mogućnost koju nikada nećemo ostvariti ipak istinski, opipljivo i stvarno mijenja i pretvara u drugačije i nove ljude.

I kako objasniti drugom da ste zahvaljujući neostvarivom i nedostižnom istinski postali netko novi, drugi i drugačiji? Hoće li vaš odgovor kako se radilo tek o mogućnosti koja se nikad nije ostvarila jer vam je uvijek bila nedostižna zadovoljiti drugoga? Hoće li vjerovati da vas je mogućnost promijenila?

U Sarajevu 22. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfix

MOGUĆNOST IZBORA – KADA JE VIŠE ZAPRAVO MANJE

Mogućnost izbora uglavnom predstavlja nešto poželjno. Time potvrđujemo da smo slobodna bića jer se možemo slobodno odlučiti za koji od dva ili više ponuđenih izbora ćemo se opredijeliti. Smatramo da je uvijek bolje imati više mogućnosti izbora i ako postoji samo jedan, čini nam se da smo ograničeni, predodređeni pa čak i zarobljeni. Tako ponekad zavidimo onima koji npr. imaju izvrsne ocjene tijekom školovanja pa im se otvara veći izbor studija koje mogu upisati, a onda i poslova koje mogu raditi. Isto tako, često sa žaljenjem gledamo sve one uspješne i bogate ljude i čini nam se kako su daleko sretniji od nas jer imaju više mogućnosti u svome životu upravo zato jer imaju više novca. No, kad se nađemo u situaciji da možemo birati, shvaćamo da to i nije tako zavidna situacija jer se onda pojavljuje dilema koji je izbor optimalan i kako doći do njega. Upravo o ovome problemu piše američki psiholog Barry Schwartz u djelu ”Paradoks izbora: zašto je više zapravo manje”.

Mogućnost izbora i sreća

Schwartz je na temelju većeg broja istraživanja došao do zaključka da nas veći izbor ne čini sretnijima. Štoviše, ponekad može umanjiti naše zadovoljstvo jer ne pruža nužno kvalitetniji život ili više slobode. Danas općenito imamo više mogućnosti nego što su to npr. naši roditelji i djedovi i bake imali. No, slušajući njihove priče počesto zaključujemo kako su bili zadovoljni onim što su imali, ako ništa, zasigurno su bili manje pod stresom nego mi danas. Jedan od razloga možda leži u tome što oni nisu imali mogućnost uspoređivanja jer su živjeli u mjestima gdje su svi manje-više bili u jednakoj situaciji. Ali, s pojavom televizije, interneta i sl. suočeni smo s ogromnim brojem ljudi koji su u mnogo čemu drugačiji od nas te se tako uspoređujemo s njima. Schwartz izdvaja tri posljedice naglog povećanja mogućnosti izbora:

  • svaka odluka iziskuje više truda
  • vjerojatnost pogrešaka je veća
  • psihološke posljedice tih pogrešaka su veće.

Biološka nespremnost

Zapravo, Schwartz vjeruje kako mi biološki nismo spremni za mnogo izbora s kojima se suočavamo u suvremenom svijetu. Kroz povijest ljudi su uglavnom birali na način ”uzmi ili ostavi”, tj. pravili su razliku između onoga što je dobro ili loše – to je bilo ključno za preživljavanje. Danas ljudi većinom biraju između dobrog, boljeg i najboljeg.  To je daleko kompleksnije i teže. Ako naposljetku i donesemo odluku, onda se javlja misao jesmo li možda pogriješili. Ako se ispostavi da jesmo, onda se javlja kajanje zbog propuštene prilike. Također, vrlo često se događa da kada smo suočeni s dvije privlačne mogućnost, na kraju ne odaberemo nijednu. To podsjeća na pripovijest ”Buridanov magarac” u kojoj, nastojeći dokazati kako ljudska volja nije određena vanjskim motivima, francuski filozof Jean Buridan opisuje magarca koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena te na kraju ugiba od gladi.

”Maksimajzeri” i ”zadovoljnici”

Nadalje, kada je u pitanju traganje za optimalnim izborom, čini se kako bi logično bilo između mnoštva mogućnosti izabrati ono što je ”dovoljno dobro”, umjesto uvijek tražiti ono ”najbolje”. To je jednostavnije i lakše. U tom smislu Schwartz dijeli ljude na ”maksimajzere” i ”zadovoljnike”. Prvi uvijek traže najbolje bez obzira na okolnosti. Zbog toga puno vremena potroše na analizu, razmišljanje, ”vaganje” prije nego donesu konačnu odluku. Iako često uistinu donesu objektivno najbolju odluku, oni su ipak nezadovoljni i nesretni. Razlog toga je njihov stav – previše su samokritični i uvijek ih prate one žalosne misli: ”mogao sam”, ”želio sam, ”trebao sam”. S druge strane, ”zadovoljnici” nikad ne teže onom najboljem. Čak i ako pogriješe, oni se ne uznemiruju puno oko toga jer smatraju da su u tom trenutku učinili ono što su mogli. Oni znaju da ne mogu stvoriti savršen svijet za sebe pa im onda ni ne smeta što svijet sam po sebi nije savršen. Iako to možda djeluje dosta neambiciozno, pasivno itd. u pravilu su, kako im i ime kaže, daleko zadovoljniji, imaju više duševnog mira i optimistični su.

Sreća je u granicama

Ono što je zaista paradoksalno glede odnosa sreće i slobode jest činjenica da nam istinsku sreću pružaju bliski odnosi s obitelji i prijateljima, a isti nam zapravo ograničavaju slobodu. Na primjer, brak smanjuje našu slobodu da imamo više od jednog partnera. Također, istraživanje je pokazalo kako su pripadnici određene religiozne zajednice sretniji od onih koji ne pripadaju sličnim zajednicama iako ih te zajednice  pozivaju na određeni način života koji je pun pravila i zabrana. Kao zaključak na ovo Schwartz konstatira kako bi bolje bilo da vrijeme koje trošimo baveći se stotinama mogućnosti uložiti u bliske odnose jer mogućnosti nam neće poboljšati kvalitetu života, ali bliski odnosi definitivno hoće. Njegov recept za sreću je dvostruk: donosite neopozive odluke i neprestano budite zahvalni za život koji živite.

U Mostaru, 3. 4. 2019.

K. L.

 

Izvori:

http://wp.vcu.edu/univ200choice/wp-content/uploads/sites/5337/2015/01/The-Paradox-of-Choice-Barry-Schwartz.pdf, Barry Schwartz, The Paradox of Choice: why more is less, HarperCollins e-books.

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com

O SLOBODI

Je li dovoljno osloboditi se nečega ili nekoga da bi čovjek rekao za sebe i sebi slobodan sam? Je li dovoljno srušiti granicu ili više njih da bi se moglo reći kako smo slobodni? Slobodu ponekad promatramo kao mogućnost između dva ili više izbora. Kao mogućnost ne samo da budemo slobodni, nego kao i mogućnost da ne budemo i ne želimo biti slobodni.

Ako bi nam netko rekao da nemamo izbora osim jednog, onda tvrdimo da nismo slobodni. Ali kad bismo imali mogućnost da ne izaberemo i tu jednu mogućnost, onda bismo rekli za sebe slobodni smo. Kao kad bi nam netko rekao tvoj jedini izbor je da učiniš ono što tražim od tebe i ništa drugo i ništa više. Ne bismo se smatrali slobodnima. Ali kad bi nam bilo rečeno imaš mogućnost učiniti samo tu jednu stvar i nijednu više, ali imaš mogućnost i od nje odustati, onda bismo tvrdili kako smo slobodni.

Biti slobodan za nas znači više mogućnost da ne biramo ono što se od nas traži. Za nas je ropstvo – izgleda – ako pred nama stoji samo jedna odluka i nemamo mogućnosti za drugu ili više njih. Za nas je sloboda postala sposobnost da se odustane i da se bira. Biti slobodan paradoksalno znači za nas imati mogućnost ne donijeti nikakvu odluku, nego se odlučiti da ne odlučujemo ništa i ne činimo ništa. Ali ima okolnosti u životu gdje se smatramo slobodnima iako nemamo nikakvog drugog izbora i ne možemo se povući i ne odlučiti.

Primjeri mogu biti ekstremni i oni nisu tako morbidni i uvrnuti kako bi ih netko mogao odmah protumačiti. Recimo na primjer, čovjek koji umire od teške bolesti. On nema izbor povući se i odlučiti da ne želi biti bolestan. Neki bi rekli njegovo stanje je nužno. Kada gledamo njegovo stanje kao bolesnika, onda njegovo stanje jest nužno i on će nužno umrijeti. Za nas tu nema slobode. U pitanju je nužnost. Ali što kada taj isti bolesnik prigrli svoje vlastito umiranje kao čin slobode kada slobodno kaže sam sebi kako iako nema drugog izbora jer se ne može učiniti zdravim, prihvaća slobodno svoju smrt? Tko je on? Je li on morbidan, uvrnut? Je li on slobodan ili je rob nužnosti? Ili recimo na primjer, čovjek u stanju jake ljubavi prema osobi. On ne može biti slobodan jer je nesposoban povući se bez ogromnih posljedica. Naš odgovor je obično kako je on rob svojih osjećaja i kako nije sposoban okončati stanje u kojem se nalazi. Njegovo stanje ljubavi je nužno. Ali što ako taj isti čovjek odluči iako nema drugog izbora osim ljubavi izabrati slobodno tu istu ljubav? Ne možemo reći da nije slobodan, ali kako je moguće biti slobodan ako imaš samo jedan izbor, a ne više njih?

Postoje dva shvaćanja slobode. Sloboda da se odluči na način da se ne odluči ništa. Sloboda da se odluči na način da se nema drugog izbora nego samo jedan izbor. Ovaj prvi doživljaj slobode je danas najviše rasprostranjen. Nije toliko u pitanju izbor između dvije ili više stvari, koliko je u pitanju mogućnost da se može biti slobodan tako da se ne odluči ništa. Mi bismo teško nazvali slobodom stav bolesnika koji bolest bira kao jedini izbor. Prije bismo rekli da je osuđen na bolest. Rekli bismo nije ni mogao izabrati ništa drugo jer mu ništa drugo osim bolesti nije ni bilo ponuđeno. Ali kada bi imao mogućnost odlučiti se tako da ne odluči ništa, onda bismo rekli da je slobodan. Kao kad bi bolesnik rekao sebi: imam dvije mogućnosti, bolest na jednoj strani i odricanje od bolesti na drugoj strani. Ovo odricanje ne mora biti tako da će čovjek postići zdravlje. Na ovakvim primjerima kao što je neizlječivi bolesnik može se primijetiti apsurdnost našeg shvaćanja slobode kao mogućnosti da se odluči o ničemu. Da se povučemo.  Međutim, što kada taj isti bolesnik kaže sam sebi: moja bolest je neizlječiva i drugog izbora osim bolesti nemam, ali ću je svejedno prihvatiti i to slobodno. Nećemo li reći kako je njegova ideja slobode iluzija jer u stvari on i nema i nije imao izbora od samog početka? Nametanje shvaćanja slobode kao izbora između dvije stvari učinila nas je nesposobnima da bismo mogli biti slobodni i onda kada pred sobom možemo izabrati isključivo jednu stvar i kada nam se ništa drugo ne nudi i neće nam se ponuditi. Za nas je važnije da imamo slobodu kao mogućnost da ne odlučimo ništa, nego da imamo izbor između dvije ili više mogućnosti.

Već dugo vremena rasprostranjeno mišljenje o slobodi je da je sloboda mogućnost da se možemo povući i ne učiniti ništa kad god hoćemo i želimo. Ne mora značiti da želimo nešto drugo. Dovoljno je da budemo slobodni tako da možemo odlučiti da ne odlučimo ništa kao kad bi bolesnik odlučio da ne želi biti bolestan i da je to stvarna mogućnost. Tako mi danas shvaćamo slobodu. Ali svakodnevno iskustvo takvo shvaćanje slobode čini manjkavim i pomalo apsurdnim. Je li majka koja ima dijete slobodna zato što bi mogla imati mogućnost da dijete ne voli i da može reći slobodna sam jer mogu odlučiti da ne volim svoje dijete, iako ga volim. Je li liječnik koji operira pacijenta slobodan jer u svakom trenutku može reći slobodan sam da ne operiram? Nije li sloboda da majka nema nijednog drugog izbora osim ljubavi prema djetetu i da se tomu izboru preda slobodno i da ga slobodno izabere? Ne vrijedi li to isto i za liječnika? Nije li liječnik slobodan kada ima samo jedan izbor da spasi život pacijentu da izabere slobodno samo taj izbor i ipak bude slobodan? Uzmite bezbroj primjera iz svoga svakodnevnog života. Jeste li slobodni zato što možete reći i imate mogućnost da ne odlučite piti kavu, ali je svejedno pijete? Ili ste slobodni zato jer je kava ujutro vaš jedini izbor koji je za vas nužan da biste preživjeli dan i taj izbor pravite slobodno svako jutro? Jednostavno postavite sebi pitanje je li sloboda u tome da uvijek možete ne činiti ono što sada činite, ili je sloboda u tome da činite ono što sada činite jer nemate drugog izbora, ali se svejedno osjećate slobodni?

Cijelo pitanje o slobodi možemo prebaciti i na religiozno područje. Je li čovjek slobodan zato što ima izbor u odnosu na Boga, ili nije slobodan jer je Bog njegov jedini izbor? Ali ako je Bog njegov jedini izbor, gdje je tu sloboda? Kad susrećemo ljude koji ne vjeruju u Boga, naša prva pomisao je da je sloboda mogućnost da ne vjerujemo u Boga? Kako bi inače postojali oni koji ne vjeruju, ako bi Bog bio naš jedini izbor? Srednjovjekovni teolog i filozof Toma Akvinski o ovom pitanju dao je vrlo korisne savjete i uputstva, a nekima i odgovore. Ukratko, neka stvar može biti jedini izbor, ali ne mora biti nužna ni protivna čovjekovoj slobodi. Da bismo ovo malo domislili, uzmimo primjer zdravlja i bolesti. Rekli bismo zdravlje i bolest su dvije mogućnosti i čovjek prirodno ide za zdravljem. Mi ćemo reći kako čovjeka na kraju čeka bolest bez obzira koliko zdravo živio jer to znamo iz iskustva. Ali zato što bolest i smrt čekaju čovjeka na kraju ne znači da ih čovjek svjesno bira tijekom svog života. Međutim, što ako čovjek nezdravim životom dođe u situaciju neizlječive bolesti i što ako je potpuno zanemario drugu mogućnost, mogućnost zdravlja? Naš odgovor je odmah kako je svejedno jer svi na kraju se razbolimo i umremo. Time tvrdimo da su bolest i smrt nužni i da nema slobode ni mogućnosti izbora da ne obolimo i da ne umremo.

Ali što ako čovjek iako svjestan da su bolest i smrt jedini izbor, svejedno ih slobodno izabere? Nije li apsurdno govoriti o slobodi kad nemate izbora osim jednog? Mogli bismo reći da nije. Kada je riječ o Bogu (ukoliko čovjek vjeruje), nije apsurdno govoriti kako iako je Bog jedini izbor čovjek je slobodan izabrati Boga ili Ga ne izabrati. Ali ovo je shvatljivo samo ako postoje posljedice slobode koje se prenose na život s one strane fizičkog života i fizičke smrti. Ako je fizička bolest i smrt zaista završetak svega, onda nitko od nas nije slobodan bez obzira koliko se u životu trudio zdravo živjeti ili uništavati svoje zdravlje. Sasvim je svejedno. Ali ako postoji nešto nakon bolesti i smrti, onda stvari izgledaju drugačije. Vjernik koji boluje neizlječivo može slobodno izabrati smrt iako je jedini izbor jer vjeruje u postojanje Boga i vječnosti. Možda vjeruje u nagradu za patnju.  Onaj koji ne vjeruje može također izabrati bolest i smrt kao jedini izbor kao oblik hrabrosti pred životom iako ne vjeruje u nagradu za svoju bolest. Ne stavljamo naglasak na pitanje kome je lakše u bolesti, onome koji vjeruje ili onomu koji ne vjeruje? Radi se o tome da se može biti slobodan, čak i onda kad se nema nijednog izbora nego samo jedan izbor koji se čini nužan i neizbježan.

Sloboda se ne čini apsurdna kada imate samo jedan izbor i nijedan drugi, ali čini se pomalo apsurdnim smatrati se slobodnim na način da možete izabrati da ne budete bolesni ili da čovjek ne umre, iako se sve to ima dogoditi. Svi smo često u dilemi oko vlastite slobode. Jesam li slobodan zato što mogu ne odlučiti ništa i imam tu mogućnost da kažem sebi slobodan si jer uvijek možeš ne odlučiti o bilo čemu i bilo komu? Naše poimanje slobode danas je uglavnom na ovaj način. Biti slobodan znači imati mogućnost ne odlučiti. Jesam li slobodan zato što nemam nijednog drugog izbora osim ovoga koji je preda mnom i kojega ne mogu izbjeći i gdje je tu sloboda? Ovakvo shvaćanje slobode nama je danas neprihvatljivo.

Ali stvar je u tome kad malo bolje istražite svoj život i svoja svakodnevna iskustva, shvatit ćete da ste slobodni često zato jer imate samo jedan izbor i nijedan drugi. Iznenadit ćete se koliko je vaše slobode oblikovano ovakvim izborima. Slobodni ste voljeti svoje dijete, svoje roditelje, svoga muža, svoju ženu, slobodni ste piti kavu ujutro, slobodni ste operirati pacijenta, slobodni ste biti bolesni i nemate drugog izbora nego upravo te izbore. Ali svejedno se osjećate slobodni. Ponekad ste sretni i zadovoljni jer nemate drugog izbora nego da volite svoje dijete, da volite svoju ženu, svoga muža, da spasite život pacijentu, da učinite dobro, da budete bolesni, da vjerujete u Boga možda. Onaj tko bi vam rekao da ste slobodni ne voljeti svoje dijete i svoju obitelj, da ste slobodni ne spasiti pacijentu život, da ste slobodni ne vjerovati u Boga, da ste slobodni ne činiti dobro, da ste slobodni da čak ne budete slobodni ako to ne želite, ne biste ga razumjeli. Ne biste ga razumjeli zašto vas smatra robom i zašto vas sažalijeva. Ne biste razumjeli zašto smatra da je sve to što činite bilo nužno. Ne biste razumjeli zašto smatra da niste slobodni, a za sebe tvrdi da jest. Prije će se on vama učiniti kao netko tko nije slobodan jer uvijek ima izbor odlučiti se da ne odluči ništa i on tako i čini. Vama se to ne čini kao sloboda, možda jest, ali ponekad vam se čini pomalo apsurdno kako sam slobodan ako slobodno mogu odlučiti ne spasiti pacijentu život? Nije li logično da mu spasim život i da je to jedini i nužni izbor i ipak se ne osjećam kao da nisam slobodan nego sam slobodan do svog ljudskog maksimuma? Paradoks slobode ćemo teško ikada dokučiti do kraja, ali može li se reći da sam slobodan i onda kada imam samo jedan jedini izbor i nijedan drugi i može li se reći da nisam slobodan čak i onda kad mogu odlučiti da ne odlučim ništa???

U Sarajevu, 31. 8. 2018. 

O. J. 

 

Izvor (foto): 123rf.com

JE LI OVAJ SVIJET NAJBOLJI OD SVIH MOGUĆIH SVJETOVA?

Njemački filozof, fizičar, matematičar i diplomat Gottfried W. Leibniz (1646-1716) smatrao je ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Inače, od suvremenika poslovično dobro percipiran, zbog ove ideje će biti ponešto i osporavan, čak smatran i nebuloznim čudakom. Među žustrim kritičarima je bio i veliki Voltaire, koji će naznačenu Leibnizevu ideju ismijati u svojem satiričnom romanu Candide ou l’optimisme (Candide: ili najbolji) iz 1759. god.

Kritičari su svakako bili fokusirani na problem zla i patnje u svijetu. Kome bi stoga palo napamet ovaj svijet smatrati najboljim mogućim pored svih njegovih nebrojenih i uznemirujućih problema? Oko toga su se u to vrijeme izgledno slagala i dva najljuća međusobna protivnika: prosvjetitelji i Crkva. Iz koje god perspektive se gledalo, činilo se da sa ovim svijetom nešto ozbiljno nije u redu.

Danas se većinski smatra da Leibniz jednostavno nije bio dobro shvaćen. On ovaj svijet nije smatrao najboljim u odnosnu na aktualni trenutak i situaciju, nego najboljim s obzirom na njegove razvojne mogućnosti. Jedan savršen svijet bez ikakvih problema i izazova po sebi bi vjerojatno bio manje ili više statičan. U njemu se ništa ne bi trebalo mijenjati i razvijati jer bi sve već samo po sebi bilo dobro i optimalno. Osim toga, jedan takav svijet bi po sebi za nas bio i nezamislivo jednostavan. U njemu bi se sve odvijalo na razini monada (jednostavne supstance), s obzirom da savršenost po sebi ne isključuje samo naknadni, nego i prethodni razvoj. Stoga je Leibniz i smatrao da samo jedan svijet u kojem se što ima i mora mijenjati, može imati optimalno dostatan broj mogućnosti i pluralnosti.[1] Uzmimo jedan primjer u ovom kontekstu: Zrakoplovne nesreće su poprilično gadna stvar, ali svaka nova zrakoplovna nesreća u povijesti zrakoplovstva  po sebi je doprinosila tehničkom usavršavanju zrakoplova, kao i uopće boljoj organizaciji letenja te opsežnijim nadzorom nesmotrenog ljudskog faktora, tako da danas letimo poprilično sigurno i opušteno. Potvrđujuće dodatno pitanje: Znate li osobno i jednog jedinog čovjeka koji je nastradao u zrakoplovnoj nesreći? Gotovo sigurno da ne znate!

Jedan obrnuti pogled na problematiku                                

Do sad izneseno je vjerujem svima jasno i prihvatljivo. Problemi nas tjeraju da se borimo i da budemo bolji, međutim, ova misao vjerojatno nikoga neće učiniti sretnijim. Mi ne patimo u životu jer se nove mogućnosti mogu ostvarivati, nego suprotno, jer ih je u životu poprilično teško ostvarivati. Naš problem se izgleda striktno vrti oko onog Camusovog apsurda: Stvarnost kao da je potpuno gluha na čežnje i želje ljudskog srca. Nove mogućnosti se doduše mogu ostvarivati, ali poslovično na jako težak i zahtjevan način. Otprilike, kako bi Bukowski ono poentirao: Na kraju se čovjekov život svodio na nezgodan izbor: Živjeti u užasu ili biti propalica! Ljudi se opiru našim idejama i zahtjevima, svijet se protivi našim idejama i zahtjevima, a opire se i sama priroda… Također, tema one Božje šutnje je cijela jedna teološka tema za sebe.

No, ovaj otpor stvarnosti izgledno ima i svoju pozitivno stranu. Svijet u kojem bi sve svoje ideje i zahtjeve bilo poprilično lako ostvarivati, sasvim moguće i ne bi bio sretno mjesto za život. Zašto? Jednostavno zato što nisu sve ljudske ideje i zahtjevi po sebi dobri, smisleni i pozitivni. Pokušajmo si predočiti svijet u kojem bi ono učestalo afektivno „crk’o da Bog da“ lako pronalazilo svoju aktualizaciju i cilj; svijet u kojem bi ljudi samom mišlju pred sobom uklanjali i ravnali sve prepreke i protivštine; lako dolazili do željenih objekata, pa makar oni bili i nečiji tuđi itd. Zvuči vrlo čudno i protivno našoj svakodnevnoj logici, ali svijet nesputanih i lako ostvarivih mogućnosti zapravo bi bio pakao.

Nespremni za zlo, nespremni za dobro

Ok, svi su vjerojatno suglasni da je bolje što živimo u svijetu u kojem nije lako ostvarivati pakosne i nezajažljive ideje i zahtjeve, ali zašto onda nije lako ostvarivati one dobre? Zašto ne postoji neki filtar koji bi sve to sortirao i razdvajao? Zašto je otpor stvarnosti podjednak za sve?

Prvo pitanje s kojim se ovdje susrećemo je što je to uopće dobro? Možda imam dobru ideju i zahtjev, ali možda postoji i nešto bolje od toga, baš kao što su moja ideja i zahtjev bolji od nečije zle ideje i zahtjeva? Npr., želim pošteno zaraditi veliki novac, no možda je plemenitije težiti tome da svi pošteno zarađujemo više, a možda je još plemenitije da težimo društvu u kojem novac više uopće neće biti potreban? To je to, i kad mislimo dobro, to svakako nije po sebi nešto apsolutno dobro! Uvijek može biti i bolje…

Drugo, još teže pitanje je: jesmo li uopće u danom trenutku spremni za to željeno dobro? Ovom problematikom se otprilike bavi i Andrej Tarkovski u svojem kultnom SF filmu Solaris iz 1972., a o čemu smo već pisali. Svemirska ekspedicija sa zemlje se nalazi u orbiti oko fiktivnog planeta Solarisa, kad se uslijed neke sile samog planeta ili napredne inteligencije koja ga nastanjuje počnu materijalizirati misli i snovi članova ekspedicije. Situacija vrlo brzo izmiče kontroli i poprima tragične obrise. Npr. jednog kozmonauta počinje posjećivati voljeni pokojni brat o kojem je prethodno bio puno razmišljao. Brat k’o brat, izgleda sasvim normalno, ponaša se sasvim normalno, ali kozmonaut ne može pobjeći od činjenice da je on ipak pokojni i da mu tu nije mjesto. Ubrzano tone u tešku paranoju i uskoro podiže ruku na sebe…

Neoptimalno-optimalni svijet za čovjeka

Pravna poslovica kaže da „privremena rješenja traju najduže“, baš kao što se ljudi često cjeloživotno vežu za partnera za kojeg im se, ni na početku a ni kasnije, uopće ne čini da je to njihov idealni i cjeloživotni partner. S druge strane, opet paradoksalno, ono za što čvrsto vjerujemo da je optimalno obično se pokaže ili neostvarivim ili kratkotrajnim, a uz to nerijetko i vrlo opasnim. Tko te može podići do raja, taj te obično nemilosrdno može baciti i u pakao. Ili drugim riječima, s kim možeš sve do zvijezda, počesto možeš isto tako ni u što, tj. iskusiti duboko ništavilo … doživjeti naprasit kraj bez ikakvog objašnjenja, smisla i utješnog pozdrava.

Stoga da jednostavno i kratko zaključimo: Na kraju je teško reći je li ovaj svijet najbolji mogući, no izvjesno je da je on u svojoj neoptimalnosti sasvim optimalan za neoptimalnog čovjeka. Ne možemo lako do oblaka, ali ne možemo lako propasti ni u zemlju. Ne možemo sve što želimo, ali ništa nas ne može spriječiti da nešto ipak želimo i to polako i sigurno ostvarujemo. U svakom slučaju, uvijek se dobro sjetiti da svaka dobra mogućnost ima i svoju mračnu neželjenu stranu.

 

U Sarajevu, 11. 7. 2018.

M. B.

 

[1] Usp. Gottfried W. LEIBNIZ, Theodizee, I, § 21, izdano od H. Herring, Philosophische Schriften 2, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1996, S. 240ff.

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR

Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.

Dubok udisaj pomjeri cjevčicu koja se svijala prema laktu. Starica otvori oči. Okrene glavu prema prozoru s napola spuštenim roletinama. Vidio se samo sivi zid. Starica duboko udahne. Drugom rukom dohvati neki predmet s dugačkim kablom koji je nestajao ispod kreveta. Pritisne i krevet se pođe pomjerati uz mehaničko zujanje. Krevet se malčice uspravi. Staričino lice bilo je upalo i blijedo, tanka usta pretvorila su se u rez noža, a sive oči bile su duboko uvučene u jagodične kosti, činilo se kao da starica nema oči nego prazne duplje. S malo većim naporom nego inače skloni kosu s čela i obriše ga. Bilo je mokro i znojno, ljepljivo poput smole. Netko pokuca na vrata. Da – promumla starica hrapavim glasom i nakašlje se. Vrata se otvore. U sobu uđe mladić u bijelom mantilu. I kako ste danas – nasmija se i priđe krevetu? Samo čekam umrijeti – bezbojno će starica. Mladić je šutio i nešto gledao oko infuzije i aparata. Pritisnu nekoliko komandi na aparatu. Smijem li malo sjesti s vama – upita on? Zašto ne, ionako već danima nikoga nema – reče starica gledajući tužno u sivi zid kroz prozor. Mladić privuče stolicu do kreveta i sjedne. Starica se okrene i pogleda ga. Ne poznajem vas, vi niste dosad bili – reče ona podozrivo. Ja sam novi doktor, tek sam došao – odvrati on uz osmijeh. Aha – nezainteresirano će starica. Nije bilo potrebe, ionako znam da ću brzo nestati – reče starica. Znam – sućutno će mladić i dodirne joj ruku u koju je bila ubodena infuzija. Starica se nije pomjerala. Nastojim ovih dana sabrati svoj život nešto kao račun na kraju kupnje – progovori starica i okrene se prema njemu. I kakve su cijene – nasmiješi se mladić? Starica se također osmjehne. Bio je simpatičan taj mladi doktor. Svakakve neke su stvari bile visoko procijenjene, a nisu vrijedile ništa i obrnuto, nije bilo fiksnih cijena – osmjehne se starica. Kako ‒ upita on ne puštajući njezinu ruku? Pa recimo kad sam bila na fakultetu upoznala sam jednog krasnog momka s kojim sam mislila da ću dočekati starost i imati obitelj; sav je bio pažljiv, ugodan, pristojan – starica se ponovno osmjehne. I šta je bilo – upita mladić? Mladost – starica će sjetno. Ni jedno nismo bili spremni, a platila sam preveliku cijenu. Trebale su mi godine da se oporavim – reče ona. I dalje – upita mladić? Što dalje – pogleda ga starica? Ima li nešto što ste platili jeftino a dobili jako puno – upita on? Muža – staračka usta joj se razvuku u osmijeh. Upoznala sam ga slučajno, bio mi je odbojan, a na kraju sam se udala za njega i dobila dvije kćerke – nastavi s osmijehom. Uglavnom, nikad ne možeš izračunati što točno i koliko u životu trebaš izvagati i platiti da bi kasnije bio zadovoljan s kupljenim; sve je to poput lutrije – nastavi starica. Život je avantura – prozbori mladić. Na trenutak oboje zašute. Mladić je i dalje držao staričinu ruku. Što je bilo s mužem – prekine šutnju. Umro je prošle godine u jesen – tiho prozbori. Prokleti čovjek rodi se sam i na kraju umre sam, a nitko mu to ne objasni i ne upozori ga ni kad se rađa, ni kada se udaje ni kada djecu rodi – ljutito će starica i stisne mladićevu ruku jače. Možda i nije tako – tiho će mladić sklanjajući joj kosu s čela. Kako nije tako, pogledajte me, imala muža, imala djecu, bila mlada, zdrava, nikad se nisam bavila sabiranjem računa vlastitog života, a vidi me sada!!! Sama, bolesna, umirem, nema djece, muža nema, nitko nema vremena – glasno će starica i zakašlje se. Mladić ustane, podigne joj glavu i dadne joj vode. Ponovno ušute. Tišinu je remetilo staričino uzbuđeno disanje i piskutavi zvuk aparata. Možda se ne rađamo sami i ne umiremo sami – ponovo će mladić. Kad ste se rodili s vama su bili vaša majka, otac, kada ste rasli s vama su bili braća, sestre, školski prijatelji, kada ste se udali s vama je bio vaš muž, vaše kćerke. Možda i niste bili tako sami kako mislite – mirno će mladić. Jesam, sama sam se rodila i sama ću umrijeti, to je sudbina svakog čovjeka pa i mene i vas – nije se dala starica. Okrene glavu. Rekli ste maloprije da pokušavate sabrati životni račun. Kako vam to izgleda, kako se to radi – nastavi on s pitanjem? Starica okrene glavu prema njemu. Pogleda u strop i zamisli se. Ne znam, izgleda poput vožnje cestom dok gledate sve sporedne ceste kojima ste također mogli voziti i onda se okrećete na obje strane i razmišljate kako se neke ceste šire, sigurnije, bolje osvjetljenje, kako su neke mračne, uske, s puno opasnih skretanja i presjecanja. Meni to izgleda kao vožnja jednom cestom koja gleda na bezbroj cesta s obje strane i ne znate kako je mogla vaša vožnja završiti da ste išli nekom drugom – zamišljeno će starica. Ta vožnja nije tako ni loša, samo što jednom kad izabereš cestu ne možeš se vratiti na početak pa izabrati neku drugu. Doduše, s vremena na vrijeme možeš skrenuti malo na drugu, ali se nikad ne možeš vratiti na početak putovanja – nastavi starica. Mogućnosti – reče mladić. Da, život je vožnja cestama s bezbroj mogućnosti od kojih samo jedna postaje stvarna kada je izaberemo – nadoveže se starica. Mladić je i dalje držao njezinu ruku. Je li vam žao zbog vožnje i ceste koju ste izabrali – reče mladić namještajući joj jastuk? Starica ga pogleda. Čudno je to – sjetno će ona okrećući glavu prema prozoru. Koje – upita on? Je li mi žao zbog života kojega sam živjela – pitala je više sebe nego njega? Imala sam dobar život, rekla bih da je bio i ispunjen u onoj mjeri koliko je bilo moguće. Teško da bih izabrala kad bih mogla ga ponovo živjeti da ga živim drugačije … vjerojatno bih izabrala isti život. Mi ljudi smo takvi; biramo sigurne vožnje i dobro osvijetljene ceste ako možemo. Ali… ‒ reče on. Starica ušuti. Ali kad bih mogla izabrati sve bezbrojne vožnje cestom života, ne znam bi li opet na kraju za nečim žalila ili bi mi nešto nedostajalo – reče ona. Kako misliš – nastavi on? Pa recimo ovako – uspravi se. Mladić joj pomogne. Zamislite da sam mogla biti u životu sve što je bilo moguće. Recimo da sam mogla biti poznata glumica, pisac, predsjednica države, majka, supruga. Recimo da sam mogla biti sve ono što sam ikada pomislila ili poželjela biti u životu, ne vidim koji je smisao toga ako bih opet došla na ovo – reče starica  i podigne ruku s iglom u ruci. Mladić je šutio i držao je za ruku. Sad kada razmišljam o životu, zapravo mi se čini besmislenim, jer i ako bih mogla ostvariti bezbroj mogućnosti, sve bi one prestale prije ili kasnije. Mislite neke stvari imaju svoj rok trajanja – reče mladić. Sve ima rok trajanja u životu – starica će mirno. Što ako nešto ne bi imalo rok trajanja – upita mladić i stisne joj ponovno ruku? Što izabrati da nema rok trajanja – upita ga starica? Netko bi izabrao zdravlje, netko život, netko mladost, netko bogatstvo, netko prijateljstvo – nastavi starica. Bilo bi nemoguće odlučiti što izabrati od toga – nastavi ona. Što ako bi se moglo izabrati sve – mladić je pogleda? Kako – starica stisne njegovu ruku? Ljubav – mladić će tiho. Kad sam se udala mislila sam da ta ljubav neće nikada prestati, kad su došla djeca mislila sam da ljubav neće prestati, ali na kraju se sve promijenilo, prestalo i nestalo – reče starica s dozom razočaranja u glasu. Kad sve saberem i oduzmem, isto bi bilo i da sam cijeli život bila sama – nagne glavu i pogleda zid preko puta. Što ako ne bi bilo tako – upita mladić? Je li moguće da ne bude u životu drugačije – uzvrati starica protupitanjem? Možda – reče mladić. I kako bi to izgledalo – upita starica? Mladić zašuti. Zamislite da vozite svim životnim cestama u isto vrijeme i da su sve te ceste stvarne i da sve životne mogućnosti koje zamišljate jesu stvarne i ostvarene. Zamislite da vožnja ne prestaje i da nemate potrebe vraćati se ili žaliti za početkom, jer početka nema. Zamislite da je život vječna vožnja bez početka i kraja gdje nemate potrebu žaliti za propuštenim mogućnostima, jer su sve mogućnosti pred vama ostvarene – nastavi mladić. Da to ne bi bilo loše uopće, ali je nemoguće – rezignirano će starica. Vidjet ćemo – reče mladić. A što s ljubavlju – upita ga starica? Ljubav bi bilo ono što vam omogućuje da vozite svim cestama života, ona bi vas obuhvatila kao dijete, upila bi vas u sebe, ljubav bi bila temelj zbog čega bi bilo moguće da vozite vječno svim cestama života – mladić odvrati. Takav život bio bi zanimljiv – nasmiješi se starica. I ja mislim – mladić se osmjehne i ustane. Starica ga uhvati za ruku. Ostanite još malo – molećivo ga pogleda. Mladić je pomiluje po licu. Moram ići. Ali vidjet ćemo se opet – reče mladić nježno ispuštajući njezinu ruku. Kada – upita ga starica? Uskoro – mladić krene prema izlazu. Kako vam je ime – upita ga starica dok je izlazio? Mladić se okrene i pogleda je. Saznat ćete kada dođe vrijeme za to – izađe i zatvori vrata.

Dvije žene uđu u sobu. Starica je gledala prema prozoru. Starija žena izgledala je poput starice, samo je bila nešto mlađa od nje. Druga je bila jako mlada i ličila je na stariju ženu koja je prilazila krevetu. Starija žena priđe krevetu. Otvorene staričine oči gledale su prema prozoru. Izgledale su kao da nešto željno iščekuju. Starija žena krenu rukom i zatvori staričine oči. Na trenutak sagne glavu i zaplače. Mlađa joj priđe i zagrli je. Starija žena uhvati staričinu mlitavu ruku i poljubi je. Iz ruke ispadne nešto. Mlađa žena se sagne. Bio je to uredno savijen komadić papira. Razmota ga. Uskoro ćeš voziti vječnom cestom ljubavi bez početka i bez kraja. Tvoj anđeo čuvar – pisalo je. Mlađa žena smota papir i vrati ga starici u ruku. Dok je ona vraćala papirić, pored vrata naiđe mladić u bijelom mantilu. Zastane i proviri kroz odškrinuta vrata. Nasmiješi se. Dvije žene se pogledaju u čudu jer im se učinilo da se njihova majka na trenutak  nasmiješila pogledom nekome iza njih. Obje se okrenu prema vratima. Nije bilo nikoga. Pogledaše staricu. Njezine otvorene oči i dalje su gledale prema otvorenom prozoru. Činilo se da se smiješe i nekoga čekaju.

 

U Sarajevu, 26. 3. 2018.

O. J.

SVE JE MOGUĆE, ALI…

Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom?

Ponekad se kaže da će se nešto – a po sebi malo vjerojatno – dogoditi kad „s neba počnu padati pečeni pilići“. Dakle, nikad! No, možda ovo s pilićima ipak i nije toliko nemoguće. Recimo da neki ekscentrični ludi bogataš jednog dana odluči pobacati pečene piliće iz aviona, čisto zabave radi, ali i da bi ljudima dokazao da je navedeno „nemoguće“, ipak moguće … Ili onaj urnebesni, ali nezgodni štos s prvim čovjekom na mjesecu – Nielom Armstrongom. Kad je Armstrong u svojoj epskoj svemirskoj pustolovini zakoračio na Mjesec, jedna od prvih stvari koju je izrekao bila je: „Sretno, gospodine Gorsky“ („Good luck, Mr. Gorsky“). Kako nitko nije imao pojma o čemu govori, po povratku na zemlju bio je o tome upitan, i od strane novinara, a sigurno i od strane svojih šefova u Houstonu. Armstrong je o tome rekao da je kao dijete bio poprilično živahan, te da ja manje-više uvijek bio vani s loptom. Tako mu je jednom prilikom lopta odletjela do susjedove kuće, te je prišao bliže kući da uzme loptu. Po zvukovima koji su dopirali iz kuće činilo se da se susjedi upravo nalaze u ljubavnom, bračnom zanosu. Međutim, tad je nastala nevolja: Susjed Gorsky je u svojoj razbuktanoj strasti predlagao supruzi nešto poprilično lascivno, na što mu je ona ljutito odbrusila: „Ispunit ću ti tu želju kad onaj mali s loptom iz susjedstva bude hodao po Mjesecu.“ Dakle, nikad … ili kako vidimo, nevjerojatnom slučajnošću, možda ipak nekada.

Područje vjerojatnosti

Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom? Na primjer, mogućnost da bacanjem standardne šestostrane igraće kockice iz prve dobijemo točno željeni broj iznosi 1/6 ili 16,6%. S tim da je sve ovo još uvijek vrlo jednostavan slučaj kao i vrlo jednostavna prateća računica.

S druge strane, što u nekoj računici u opticaju bude više nepoznanica, kao i promjenjivih varijabli, time će se i konačna vjerojatnoća za ostvarenje neke mogućnosti rapidno smanjivati.

Uzmimo na primjer igre na sreću, odnosno, uvijek vrlo popularni „Loto“. Od Lota do Lota, već u zavisnosti od pojedine varijante ove igre, vjerojatnoća za glavnim pogotkom iznosi otprilike od 1 naprema 500.000, pa sve do 1 naprema nekoliko desetaka milijuna. Statističari nedvojbeno kažu da čovjek u životu ima puno veće šanse da smrtno nastrada u prometu ili da ga ubije grom, nego da ostvari glavni zgoditak na Lotu. No, ljudi se ipak nadaju, pa masovno igraju. U tome upravo i jest sva delikatnost područja vjerojatnoće. Nada igrača Lota nije posve neutemeljena. Mogućnost za zgoditkom stvarno postoji, ali kako rekosmo, iznimno je mala i teško ostvariva. U svakom slučaju, puno će te se prije obogatiti poštenim i marljivim radom…

Zatim, idemo u područje još manje vjerojatnoće. Već smo – ne tako davno – pisali o mogućnosti jednog sasvim slučajnog nastanka kozmosa i života. Vjerojatnost za to – kažu – iznosi jedan naprema otprilike bilijun bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna puta, što će reći jedan naprema jedan, pa iza te jedinice 132 nule. Dakle, ovakva mogućnost ipak postoji, ali je nepredočivo i nezamislivo mala. Zapravo, kaže se da bi ste u ovom smislu imali puno veće šanse da iz prve odaberete sasvim jedinstveno zrnce pijeska iz svih svjetskih plaža zajedno ili da se prilikom prevrtanja kamiona punog tiskarskih slova, rasuta slova sasvim spontano poslože u sabrana Shakespearova djela. Dakle, po ovome je sasvim logično da je puno racionalniji izbor u životu vjerovati u svjesnog, svemoćnog Tvorca, makar On bio potpuno neopipljiv i transcendentan, te makar Njegovi vjernici i svećenici ne bili uvijek dovoljno dobri i vjerodostojni!

Link na tekst: http://poptheo.org/je-li-znanost-otkrila-boga/ ‎

Slično je donekle i s našim životnim željama. Sve je moguće, ali pitanje je koliko? Što se više toga pri tome prepušta slučaju, i vjerojatnost će za ostvarenjem želje biti znatno manja. Kako ono netko reče: „Cilj bez plana jest samo pusta želja.“

Neodlučnost

Očito je da u životu ipak postoji i nešto gore od puke slučajnosti, pa se slučajnost nasumičnog izbora u takvim situacijama čak koristi kao rješenje i lijek. Govorimo o neodlučnosti. Ona je zapravo dobra, ali samo na kratke staze. To je naš veliki ljudski dar i sposobnost – da u mnogim životnim situacijama ne djelujemo stihijski i instinktivno, nego da zastanemo i promislimo: što je što, što dobivamo s predočenim mogućnostima izbora, što gubimo, itd. Međutim, ponekad se neodlučnost otme kontroli pa može potrajati ne samo godinama, nego čak i decenijama. Stvar je delikatna još više stoga što se ovo počesto događa u – za nas – strateškom području temeljnih životnih opcija. Gdje živjeti, s kim živjeti, što raditi … a vrijeme neumoljivo prolazi, kao i dobre životne prilike, a i životna radost skupa s njima.

Zanimljivo je da čak i Biblija u ovom smislu spominje pomalo zagonetni Urim i Tumim – bijeli i crni kamen koje su Izraelci koristili prilikom teških odluka. Bijelo je značilo „da“, a crno „ne“. Izbor je bio prepušten velikom svećeniku, pa šta izvuče, izvuče. Dakle, nekad je očito pametnije prepustiti se čak i kocki sudbine, nego dugoročno tapkati u mjestu, očekujući da će nam uskoro stvari ipak biti jasnije u glavi…

Urim i tumim: Izvor (foto): youtube.com

Mali zaključak

Ljudi se baš i ne vole u životu previše baviti ozbiljnim kalkulacijama iz područja vjerojatnosti. Ni emotivci, ni racionalisti, ni zanesenjaci, ni realisti… Ona im svima proturječi, premda im istovremeno svima daje za pravo. S jedne strane, ovdje se sugerira da nemoguće skoro ne postoji; s druge strane, također nas se upozorava da u životu ipak nije sve podjednako moguće. U tom smislu, ponešto je vrlo moguće, ali isto tako, neke stvari vjerojatno ne bismo uspjeli potrefiti ni za stotinu života, premda kakve-takve šanse za to ipak postoje. Naravno, postoji i onaj alternativni scenarij: nerijetko se u životu neke čežnje ostvare, ali na sasvim drugačiji način nego smo mi očekivali, pa na kraju zbog toga opet budemo u nekakvoj nedoumici …

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

M. B.

Porazi koji život znače: ne može se imati sve…

Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…

Pokušajmo zamisliti jednog nevjerojatno sposobnog poslovnog čovjeka koji bi uspio pokupovati sve što se na svijetu uopće može kupiti. Međutim, i on teško da bi mogao za sebe reći da ima sve. Jer – kako već provukosmo – neke stvari jednostavno nisu na prodaju, a i ono što bi posjedovao, teško da bi uspio sve iskoristiti, premda bi to stvarno posjedovao. Računica je jednostavna: ako bi takav netko posjedovao milijun posjeda, kuća, vila, hotela, kao i svega ostalog, za života ne bi uspio ni obići sve, a kamoli uživati u tome. A Aristotel je još prije 2500 godina dokučio da bit bogatstva nije u posjedovanju nego u korištenju. Uglavnom, takav jedan teoretski mega-bogataš bi itekako imao razloga osjetiti se prevarenim i izigranim od strane života, jer na kraju uvijek važi ono da nitko ne može imati sve, premda mnogi u to ne žele povjerovati.

Ili, pokušajmo zamisliti nekog mega-zavodnika čijim čarima niti jedna žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. E sad… opet, žene su čudesna bića koja često obožavaju naučiti pameti baš one koji su im neodoljivi, a i vremensko-prostorna ograničenja su također tu. Taj mitski mega-zavodnik bi ipak na kraju kako-tako morao prihvatiti da za života neće uspjeti stići ni upoznati sve lijepe žene na svijetu, a kamoli biti s njima…

Danas su mnogi prosječni ljudi „otrovani“, a i drže se u životu poprilično pasivno, jednostavno jer smatraju da im život ne pruža dovoljno prilika za uspjeh. Ove kao da su rezervirane isključivo za bogate i moćne. Međutim, ovo je prvorazredna iluzija. Tko ne vjeruje, nek’ pita ove bogate i moćne…

Raskrinkavanje vlastite megalomanije

Svatko od nas ima neko specifično područje gdje je sklon megalomaniji; gdje traži i očekuje puno više nego što ga realno sljeduje. Zanimljivo, to ne mora biti samo nešto materijalne prirode. Ovo se itekako može odnositi i na područje intelekta i općenito duha. Poput one anegdote iz života Aurelija Augustina. Veliki kršćanski svetac i teolog je u jednom periodu svoga života intenzivno razmišljao o tajnovitosti božanskoga bića. Pri tome kao da je na racionalan način nastojao potpuno proniknuti u dubinu božanske tajne. I tako, priča govori kako je Augustin jednom zgodom šetao po morskome žalu zaokupljen svojim uzvišenim mislima. I tu negdje uz samo more vidio je malog dječaka koji je školjkom presipao morsku vodu u maleno pješčano udubljenje na žalu. Svetac ga je upitao što to radi? Dječak je prostodušno odgovorio da želi preliti cijelo more u ovu rupu. Ovaj se slatko nasmijao i rekao dječaku da je to nemoguće. Dječak mu je na to odgovorio kako i on pokušava neizmjerni ocean božanskog bića presuti u malene okvire ljudskoga razuma i zatim je misteriozno iščeznuo pred svečevim očima. I tako, svetac uz veliko iznenađenje zaključi kako mu je Svevišnji poslao anđela svoga da ga opomene, da se mane ćorava posla!

Naravno, naznačena čovjekova megalomanija ne mora ići samo u kvantitativnom smjeru, ona može biti i kvalitativna. Sa ovim želimo reći, kako čovjek ne mora uvijek uzaludno željeti puno nečega. To može biti i samo jedna jedina osoba ili stvar. No, ukoliko se i ovo jedno jedino kroz duži vremenski period pokaže nedostupnim i neosvojivim, čovjeku bi pametnije bilo odustati i ne rasipati svoje ograničene životne snage na nešto – za njega – neosvojivo.

Ovdje se zapravo nalazimo na tragu tzv. naučenog odustajanja, o čemu smo nedavno već pisali.

Više o temi: http://poptheo.org/naucena-bespomoc…gija-odustajanja/ ‎

Kraj gluposti = početak pameti

Jednom sam prilikom pohvalio jednog kolegu i prijatelja zbog izuzetno dobrog održanog govora, a on je na to odgovorio kako se on u životu prvenstveno trudi ne izreći ništa glupo, a ako pri tomu uspije reći i ponešto pametno, još bolje. Onda shvatih kako se tu zapravo krije jedna zbilja duboka istina: Istinska pamet i počinje tamo gdje glupost prestaje, jer inače nerijetko se dogodi u životu da se ovo dvoje nekako pomiješa, pa tako na kraju dobijemo cijelo mnoštvo „pametnih budala“ i njihovih „uzvišenih gluposti“.

Slična logika – čini mi se – vrijedi i za naš današnji problem. Da bi došli do istinskih životnih prilika, moramo se prvo okaniti svih onih neprilika na koje uzaludno trošimo svoje snage i energije. A na kraju se pitamo zašto se uopće toliko teško čovjeku okaniti takvih nekih uzaludnih stvari? Dalo bi se raspravljati, no ipak mislim da se ovdje nalazimo na tragu tzv. iluzije superiornosti. Ne uvijek, ne u svemu, ali ponekad i ponegdje – kako već rekosmo – želimo više nego što možemo i znamo, i zato onda i ne odustajemo lako. Uvjereni smo da možemo; uvjereni smo da to i to baš nama pripada; uvjereni smo da je to za nas kao stvoreno, te da je samo pitanje vremena kad ćemo do toga stvarno i doći. A vrijeme prolazi, baš kao što i nervi jedan po jedan popuštaju… Istina da svatko za sebe na kraju sam odlučuje, ali osobno bi na koncu o ovim stvarima puno prije dao pravo Alanu Wattsu nego ovim brojnim današnjim New Age mudrokanima – tipa „ti to možeš, ti to hoćeš…“. Jednostavno, prilike započinju tamo gdje prestaju neprilike, a eto izgleda da ima osobnih poraza koji doslovno život znače… Ponovno, kao da okončavamo u onoj pavlovskoj logici: „Kad sam slab, onda sam jak“.

 

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

M. B.

Exit mobile version