O onome na kraju života…

„Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. (Eugen Fink)

Koliko god smo nekomu bliski, njegova smrt je njegova. Nije naša. Može nas pogoditi. Poremetiti tijek života. Nema straha od smrti kada drugi umire. Ima stanja šoka. Neprihvaćanja. Nerazumijevanja. Odbijanja. Ali nema iskonskog straha od smrti. Iskonski strah je moguć pred vlastitim iskustvom. Neugodnu istinu čovjek otkriva pred svojom smrću. Istinu kako nitko, ali baš nitko ne može zauzeti njegovo mjesto. U susretu s njom čovjek otkriva da je sam. Olakotno je što su toliki ljudi uz njega. Tješe. Brinu. Ohrabruju. Trebamo biti zahvalni i prihvatiti njihovu empatiju. Ono što ne želimo prihvatiti je užasna privilegija koju prirodno ne želimo i odbijamo. Privilegij spoznaje da stojim pred svojom smrću. U takvom graničnom trenutku života čovjek smrt počinje gledati kao osobu. S njom razgovara. Prijeti joj. Iskren je pred njom. Žali joj se na težak život, na loše ljude, na pretrpljeno zlo. Ne kriju svoj strah. Svoje gnušanje i odbojnost prema njoj. Nama koji, nažalost, u nekom trenutku moramo biti svjedoci takvih razgovora između osobe i njezine smrti dotični se čini kao da je skrenuo pameću. Kako može pokušati biti prisan prema nečemu tako ogavnom kao što je smrt? Ali zar i poneki pjesnik nije pjevao svoje stihove smrti kao da je ona voljena žena kojoj se obraća s puno žara i strasti? Zbog njezine neshvatljivosti čovjek se prema smrti ponaša kao prema osobi. Kao da bi obraćajući joj se biranim, probranim i ljupkim riječima ona progovorila njemu i rekla mu tko je ona, zašto postoji i zašto među svim živim bićima samo čovjek ima o njoj svijest? Zašto je čovjek ono biće koje misli da može komunicirati sa smrću? U kojem ju trenutku odnosa prema njoj čovjek prestaje tretirati kao stranca i prilazi joj kao poznanici? Nama živima i zdravima je to neshvatljivo, morbidno i bolesno. Mijenja li se odnos onda kada se čovjek s njom pomiri jer je neizbježna? Ili onda kada se ona čini kao izlaz? Ima nešto nedokučivo u čovjekovom odnosu prema smrti. Nešto što oživi u trenutku kada se prema njoj odnosi prijateljski. Luda nada i još luđa vjera da je smrt osoba koja zastupa nekoga tko se nalazi iza ili poslije nje. Netko tko je skriven. Tko ne može biti dostupan drugačije nego kroz smrt. Nada koja čovjekov razgovor sa smrću pretvara u neku vrstu igre zagonetki. Na čovjekovo tko si, smrt odgovara: Oh, ne brini za mene, ja sam samo tu da budem prijelaz ili ako ti je draže most; odvratna sam i ogavna da budeš zahvalan što nisam vječna… Možda naš odnos prema smrti na kraju proizlazi iz onoga što je o njoj zapisao filozof Eugen Fink: „Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. Čovjek na kraju svega jedini može razgovarati s ponorom i prazninom. Možda i čuti glas: ne brini o meni, ja sam prijelaz, kad prijeđeš, vidjet ćeš i osjetiti što je oduvijek bilo i jeste ono što vi ljudi nazivate istinskim životom, ja sam samo zastor…

U Sarajevu 23. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wbraga

O etiketama

Etikete su praktične. Dijele ono što tražimo i što si možemo priuštiti od onoga što ne trebamo i ne želimo ili si ne možemo priuštiti. Etikete koristimo i za ljude. Dijelimo ih etiketama na one s kojima možemo i na one s kojima ne možemo. Etiketama ih dijelimo na one koje volimo i one koje mrzimo. Etiketama ih dijelimo na one koji nam se sviđaju i na one koji nam se ne sviđaju. Etiketa je korisna kao sredstvo neznanja i lijenosti jer ne trebamo nikoga posebno upoznati niti mu pružiti priliku da nam se predstavi. Etiketa je dovoljna. Označimo njega ili nju i smjestimo ih kao u trgovini u predmete koji nam odgovaraju cijenom i ukusom ili nas odbijaju jer ih smatramo neukusnima i skupima.

Etikete su kratke. Dovoljna je jedna riječ. Etiketa je rijetko cijela rečenica ili poduži tekst jer to bi zahtijevalo i određeni misaoni napor i razmišljanje. Etikete su ponekad simpatične. Kratke, sažete i puno govore. Etikete poput zlato, dušo, srećo, dragi, draga nisu tek usputno nalijepljene nekome na leđa ili lice. One su pokazatelji našeg odnosa prema osobi.

Etikete su precizne. Ne muče se s velikim objašnjenjima, pisanim traktatima i debelim knjigama. Etiketa precizno poput snajperskog hitca pogodi metu i ostane zakačena za nju. Nekad trajno. Cijeli život. Etikete poput idiot, budala, kreten, glupan su ponekad neprecizno ispaljeni hici u žaru srdžbe. Ponekad su svjesno, hladno i promišljeno i ciljano ispaljene na konkretnu osobu tako da je pogodak etiketom ne obori, ne ubije. Dovoljno je da je etiketa rani. Ožiljak će zarasti, ali će ipak ostati ožiljak. Ostat će etiketa. Trajno. Najsličniji etiketi su pogrdni nadimci koje dajemo drugom kako bismo istakli neki njegov fizički ili psihički nedostatak. Etiketa buldožer označava onoga koga zlostavljamo zbog viška kilograma. Etiketa malouman označava onoga koga smatramo intelektualno glupim. Etiketa krava označava žensku osobu koju mrzimo, ne podnosimo ili nam se jednostavno sviđa, pa je po školi zlostavljamo poslije svakog sata na svakom odmoru i malom i velikom.

Kad se s čovjekom ne slažemo u mišljenju, u raspravi, zašto ga moramo označiti etiketom? Nije li dovoljno da izgovorimo njegovo ime i izrazimo neslaganje? Kako zvuči kada kažemo – recimo – Ana ne slažem se s vašim mišljenjem i – recimo – kravo ograničena si kao balkon? Ne mislimo na konkretnu Anu, samo se čini da je moguće izraziti neslaganje s Anom bez da Ana dobije etiketu na leđa ili lice, ili oboje.

Etikete su efektne. Diskvalificiraju protivnika jednom riječju. Zašto čitati knjige i istraživati što naš oponent misli i kako je došao do svojih stavova i mišljenja? Jednostavnije ga je nazvati konjem, etiketom na koju bi se konj ljutio kad bi imao razum i sposobnost govora zbog zloupotrebe njegovog plemenitog naslova. I u pravu je.

Etikete su zvučne. Ljudi vole etikete. Dosađuju se dok slušaju dva čovjeka koji uvažavaju jedan drugoga i ne lijepe sebi etikete. Ali čim čuju etiketu, njihova se čula probude, oči otvore, uši načule i nozdrve rašire. Čim do njih dopre zvuk etikete poput kreten, žestoko navale navijati. Jedna etiketa je dovoljna da podigne na noge cijeli stadion slušatelja koji su drijemali od dosade.

Etikete su uzbudljive. Daju čovjeku u ruke moć. Nema veze što je ta moć pogrešna i što će napraviti nesagledivu štetu. Poput igrača na sreću koji je pogodio jackpot i korisnik etikete u svojim rukama ponekad kao da drži dobitak za jackpot gledajući opijenim pogledom i uzbuđenim očima etiketu koju je dobio u ruke. Recimo etiketa krava. Nije samo njegova žena, djevojka, majka, sestra krava. Sve su one krave. Ili recimo etiketa konj. Nije samo njezin muž, momak, otac, brat, djed konj. Svi su oni konji.

Imena su najveća žrtva etiketa. Ana, Ante, Amra, Alen, Aleksandar sva ta imena koja označavaju jedan ljudski život sa svim njegovim povijestima, kontekstima i slabostima lakše je zamijeniti etiketom. Nije važno kojom. Dovoljno je da su sve Ane krave jer tko bi gubio vrijeme i pokušao svaku pojedinačnu Anu upoznati u svoj njezinoj ljudskoj dubini. Dovoljno je da su sve Amre glupače jer tko bi sve Amre upoznao u njihovim ljudskim dimenzijama i kontekstima i njihovim ljepotama. Dovoljno je da su svi Ante i Aleni konji jer tko bi trošio život na istinsko upoznavanje svakog Ante i svakog Alena. Isto vrijedi i za Aleksandra. Nismo ga zaboravili ako ste na trenutak pomislili da jesmo. Vjerojatno je i on označen u nekoj kategoriji etiketa.

Etikete su maštovite. Amra može biti dosadna, jer što može označavati ime Amra? Možda ništa. Ali kad Amru nazovete glupačom, kretenkom, maloumnom, dobijete široki spektar oruđa za psihičko i fizičko mučenje nekoga tko nosi ime Amra. Zato su etikete maštovite jer iz njih proizlaze različiti maštoviti načini što bi se sve moglo napraviti nekoj glupači imena Amra. Samo ime ne pobuđuje maštovitost u zlostavljanju čovjeka, ali etiketa. Etiketa je poput znanstvenog otkrića. Jednom etiketom ne samo da smatrate da ste stekli pravo na zlostavljanje jedne krave, jednog konja, jedne glupače i jednog kretena. Još bolje. Uvjereni ste da ste stekli pravo da maltretirate cijele grupe ljudi, žena i muškaraca, djevojaka i momaka, djevojčica i dječaka kojima ste u nedostatku mašte da vam se nečije ime svidi i da vas osvoji svojom dubinom zalijepili etiketu.

Rijetko kada govorimo o drugima pokazujemo na ljude i njihovo ime. Upiremo prstom pomoću etiketa kao da je riječ o putokazima i pokazivačima smjera uvjereni da pokazuju najbolji mogući smjer. Upiremo prstom za susjedni stol i lijepimo etiketu nekoj grupi kretena. Upiremo pogledom u učionici u klupu ispred sebe u neko dvoje štrebera. Pokazujemo glavom na semaforu na tri glupače koje stoje i čekaju da prijeđu. Kad vas netko zove vašim imenom da vas pita kako ste, ponekad može biti neobično iskustvo. Toliko etiketa nosite na sebi i nosimo na sebi da zaboravimo kako se zovemo jer smo uvijek složeni u nečijoj grupi izložbenih predmeta označenih etiketom.

Kad vas netko zovne Ana, Amra, Alene, Aleksandre, zar niste ponekad preplašeni jer slijedi cijela jedna lista etiketa odavno prilijepljena na vaša leđa i vaše lice? Počnimo s temeljnim etiketama kojima kvalificiramo recimo Alena. Kreten, idiot, manijak, glupan, malouman, budala, degenerik. Onda dodajmo i neke složenije etikete zemljopisnog, nacionalnog i religioznog tipa. Seljačina s brda, bošnjački nacionalist, radikalni islamist. Ili temeljne etikete za Antu. Prvo ide standardna klasifikacija etiketa kao i za Alena. Onda idu složenije etikete. Recimo dinarski pračovjek, hrvatski nacionalist, katotaliban. I da ne bismo povrijedili podjelu, dodajmo i Aleksandra. Standardna kvalifikacija kao i za Alena i Antu. Onda složenije etikete. Recimo grmečki ili šumadijski drvosječa, srpski nacionalist i militantni pravoslavac. Isto vrijedi i za Anu, Amru i Aleksandru kojoj se ispričavamo jer je nismo spomenuli odmah na početku jer znamo da je kod nas i ime etiketa, a ne opis ljudske osobe i čovjeka.

Ne treba se čuditi kada se nekoga zovne imenom, a on se ne odazove jer je odavno naviknuo i naviknula da ga se obilježi etiketom. Iz tog razloga skoro da smo zaboravili kako se zovemo ili se plašimo osvrnuti kad nas netko zovne imenom. Jer kod nas je i ime etiketa, nema veze što smo ga od roditelja dobili iz ljubavi.

Etiketa je odsječna. Ona sječe sve veze s obitelji i prošlošću. Etiketi ne znači što se zovete Amra i što su vas svi odmilja kad ste bili mali zvali recimo Ami ili Amri ili nekim drugim sličnim pozitivnim nadimkom. Vi ste Amra i to je etiketa, a ne vaše ime. Isto vrijedi i za Anu i Aleksandru kao i za Antu, Alena i Aleksandra. Davatelji etiketa se možda neće složiti da je Alen dovoljno dobra etiketa jer se ime pronalazi i među strogim nosiocima etiketa Ante i Aleksandar. Možda će se davatelj etiketa osjećati mirnije ako umjesto Alen stavimo etiketu Almir. Nekako zvuči kao prava etiketa za onoga čije nas ime ne zanima jer nam je dovoljno da mu je ime Almir, nije nas posebno briga za njegovu obitelj, prošlost, njegovu budućnost, školovanje i što bi želio biti kad odraste.

Etikete su privlačne jer vole liniju manjeg otpora kao što i mi ponekad volimo. Oslobađaju nas od obveze da upoznamo nekog kretena, kravu, glupaču, katotalibana, radikalnog islamista, pravoslavca kao ljudsku osobu, makar se s njom ne slažemo i ne dijelimo njezine stavove i mišljenja. Kao i maloprije, drugačije zvuči kada kažete Ante, Almire i Aleksandre ne bih se s vama složi,o ali poštujem vaše uvjerenje i priznajem kao i sebi tako i vama slobodu da iznesete ono što mislite.

Etiketom je vrlo jednostavno diskvalificirati svu trojicu bez obzira koju ćete etiketu upotrijebiti standardnu, zemljopisnu, religioznu, nacionalnu. Etikete najviše mrze obična, svakodnevna ljudska imena koja kriju svakodnevne i obične ljudske živote. Posljednja prepreka pred etiketom jest čovjekovo ime koje opisuje njegov život, prošlost, planove, želje, strahove i nadanja. Nije ugodno kad čovjekovo ime postane etiketa, kada Ana, Amra, Aleksandra, Ante, Alen (Almir za ljubitelje etiketa) i Aleksandar postanu etikete kojima se potpuno izbriše običan i svakodnevan život čovjeka koji samo želi normalan život i koji se mora plašiti kad netko javno izgovori njegovo ime kao da je čuo najveću uvredu na svoj račun koju etiketa može izmisliti.

Valja nam čuvati imena jer ona kriju ljudsku osobu i ona su možda i posljednja obrana pred navalom bujice etiketa koje svakodnevno lijepimo jedni drugima zaboravljajući kako se zovemo, odzivajući se na etikete koje lijepimo jednakom strašću onima koji nam ih lijepe na leđa i na lice.

U Sarajevu, 2. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yukipon

O osobi

Život je pitanje. Odakle je došao moj život i gdje završava? Život je čuđenje. Kako se dogodilo da postoji moj život, a ne bezbroj drugih života? Život kao pitanje i život kao čuđenje protjerani su na periferiju samog života i razmišljanja. Protjerani su u svijet kojega se s prezirom i gnušanjem naziva opskurnim, mudrovanjem, pametovanjem, preseravanjem u svijet razmišljanja i promišljanja o životu. Život se može promatrati i kao pitanje i kao čuđenje, ali samo na periferijama uma i ljudske misli među akademskim disciplinama poput teologije, filozofije, književnosti, pjesništva koje su za svijet opskurne i nepotrebne, koje troše, a ne daju ništa zauzvrat, gdje rade – ako se to može uopće i nazvati radom – čudaci, ekscentrici, pametari, ublehe – jednom riječju lijenčine. Otprilike tako svijet vidi ljudski život i one koji se njime bave na način da se samo pitaju i razmišljaju o ljudskom životu i ništa više.

Magična riječ koja označava ljudski život, moj i tvoj život danas nema veze s pitanjem i čuđenjem o samom životu, nego ima veze s proizvodnjom života, magična riječ resurs. Zanimljivo je značenje latinskog izvornika od koje dolazi magična riječ resurs. Latinski izvornik je glagol resurgere što znači ustati, uskrsnuti. Reći da je ljudski život resurs s druge strane danas nema nikakvu vezu s njegovim izvornim značenjem, dapače značenje je suprotno kad se pogleda praktična upotreba ljudskog života. Velike firme različitih namjena imaju urede i šefove koji su povezani s onim što se zove ljudski resursi. Riječ je o efektivnom iskorištavanju ljudskog potencijala do mogućeg maksimuma, cijeđenju ljudskog života da njegovih krajnjih granica fizičke i psihičke izdržljivosti i moguće upotrebe. Ljudski resurs je izraz koji podsjeća na druge prirodne potrošne resurse kao što su voda, različite, rude, metali, koji se kao resursi uzmu, iskoriste, upotrijebe i bace kad više nisu potrebni. To je sav smisao značenja termina ljudski resursi jer taj termin ne označava ništa drugo nego efektivnu upotrebu čovjekova života za određene potrebe, efektivnu upotrebu čovjeka dok se ne dosegne granica kada više nije ljudski resurs, nego je tehnološki višak.

Kao što je ugalj, metal, ruda resurs čiji se višak odbacuje jer je neupotrebljiv tako se i čovjekov život kao ljudski resurs nakon određenog vremena odbacuje kao tehnološki višak na neko smetlište jer je neupotrebljiv. Nema veze što je on čovjek, osoba, ljudski život jer biti čovjek, biti osoba i biti život nema nikakve vrijednosti i značenja kada ste izračunati u tabeli samo kao ljudski resurs. Ljudski resurs je mjerna jedinica čovjekove upotrebljivosti i iskoristivosti koja služi i kao mjerna jedinica čovjekove neupotrebljivosti i beskorisnosti. Ljudski resurs je i granica ljudskosti, mjerna jedinica života jer kad čovjek kao ljudski resurs prestane biti upotrebljiv i koristan, on prelazi granicu ljudskog resursa i ulazi u sivu zonu. U područje beskorisnosti i neupotrebljivosti, u područje tehnološkog viška, nema veze što je on još uvijek čovjek i što je još uvijek život koji se pita o sebi i svom postojanju i čudi se odakle mu život.

Ljudski resurs kao mjerna jedinica iskoristivosti čovjeka ne dopušta da se o životu razmišlja na način da se o životu pita i čudi koji je njegov smisao i zašto je povremeno tako čudesan. Ljudski resurs i tehnološki višak kao definicije ljudskog života ne vole kad se granice između ljudskog života i njegove tehnološke iskoristivosti zamute, brkaju i pomjeraju pa da se kad se govori o ljudskim resursima netko pita i čudi o smislu i svrsi ljudskog života. Ljudski resurs kao termin i kao značenje prezire bilo kakav pokušaj da se ljudski život, moj život označi kao nešto više, važnije i vrijednije od jedinke u tabeli koja proizvodi ili ne proizvodi. Ljudski resurs kao i tehnološki višak označavaju ljudski život, moj život kao i svaki drugi proizvod kao komad uglja, komad rude, komad srebra, komad željeza zato je nemoguće kada se govori o ljudskom resursu i tehnološkom višku govoriti o mom ili tvom životu, riječ je prije svega o proizvodu kojega se može potencijalno upotrijebiti kao ljudski resurs ili baciti u smeće kao tehnološki višak.

Taj čelični zagrljaj ljudskog resursa i tehnološkog viška čvrsto je stisnuo cjelokupno shvaćanje čovjekova života. Djeca su proizvodi u koji se ulaže kako bi na tržištu sa svojim znanjem danas sutra bili konkurentna roba koju će netko potraživati kao ljudski resurs. Nekad djeca nisu ni osobe, ni životi nego ljudski potencijal, budući ljudski resursi s potencijalom da budu proizvodno sposobni, korisni i upotrebljivi kao i drugi ljudski životi u njegovim različitim fazama života.

U to se uključila i još jedna magična riječ, ljudski potencijal. Dok je ljudski resurs gotov proizvod koji je upotrebljiv, a tehnološki višak ljudski proizvod kojemu je istekao rok upotrebe, ljudski potencijal je mogućnost ljudskog života da bude kvalitetan, koristan, privlačan resurs na tržištu kojega će netko kupiti, potrošiti i baciti. Nije ovdje riječ samo o promjeni rječnika i jezika, promijenilo se i shvaćanje ljudskog života, onog pojedinačnog, neponovljivog, čudesnog ljudskog života kojega zovemo ljudskom osobom.

Riječ osoba u svom izvornom značenju iz grčkog jezika (prosopon) zapravo znači imati okrenuto lice prema drugom jer lice kao slika osobe označava čovjekovu čudesnost kao bića pogotovo kada je njegovo lice okrenuto drugom čovjeku da bude viđeno. I vidjeti lice druge osobe, razmijeniti poglede na naša lica uvijek uključuje ono pitanje o životu i čuđenje kako se događa život. To čuđenje uvijek osjetimo kada drugo lice, drugo ljudsko biće okrene svoje lice prema nama da ga vidimo i promatramo. Termini ljudski resurs, tehnološki višak, ljudski potencijal su bezlične i bezosobne mjerne jedinice kojima se tabelarno određuje vrijednost ljudskog života i vrijednost ljudske osobe, mjerne jedinice koje ne poznaju niti dopuštaju da se ljudsko lice kao lice osobe vidi i gleda. Svi smo ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi i ponajmanje smo u takvom sustavu ljudske osobe i ljudski životi.

I nastanak i prestanak ljudskog života su samo proizvodnja i potrošnja. Imanje djeteta ili djece se ponekad izračunava tabelarno u smislu ljudskog potencijala mogućeg djeteta kao i njegove upotrebe u proizvodnom lancu kao ljudskog resursa. Imanje djeteta ili djece je ponekad više stvar proizvodnje u određenim ekonomskim uvjetima, nego pitanje čudesnosti nastanka novog života. Briga o starcima je pitanje potrošnje beskorisnih tehnoloških viškova pa se i život staraca tretira tabelarno kao omjer koliko će resursa potrošiti ti stari, mlohavi i neupotrebljivi tehnološki viškovi čiji je ljudski potencijal odavno okopnio i prestao postojati i koliko će koštati njihovo proizvodno gašenje i odlaganje na smetlišta tehnoloških viškova.

U tom izračunu tabelarne vrijednosti života starih ne postoji pozitivna računica jer oni više nisu ni ljudski resursi ni ljudski potencijal, nego isključivo tehnološki višak čije će zbrinjavanje i odlaganje uglavnom koštati mlađe ljudske resurse i ljudske potencijale. I svakodnevni život, posao, rad je pitanje ljudskih resursa i ljudskih potencijala jer sve se promatra u tom odnosu što onda rađa i mjerenjem ljudskog života sa dvije osnovne mjerne kategorije. Kvalitet i kvantitet. Kvalitet i kvantitet su dodaci mjernim jedinicama ljudskih resursa, ljudskog potencijala i tehnoloških viškova. Kvalitet i kvantitet su sredstvo izračunavanja što je ljudski život u smislu resursa i potencijala. Ako su ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi formule za računanje vrijednosti ljudskog života, kvalitet i kvantitet su konkretne brojke koje se koriste u navedenim formulama.

Život starog čovjeka u ovoj perspektivi je život koji nema nikakav kvalitet jer nema ni ljudskog potencijala niti je više riječ o ljudskom potencijalu. Starcu preostaje jedino život kao kvantitet kada se njega ili nju kao osobu tabelarno ubroji u broj staraca/penzionera/umirovljenika koji opterećuju određeni sustav. Život starca nema više nikakvu kvalitetu, a i kvantitet je moguće smanjiti dobrovoljnim ubijanjem starijih ljudi, najnovijim oblikom eugenike koju se radi izbjegavanja neugodnosti naziva eutanazijom. Život starca kao tehnološkog viška stoga nije ništa ni manje ni više vrijedan od života neke životinje, niti od komada uglja ili željeza bačenog na smetlište. Kvalitet života imaju samo oni koji su proizvodno upotrebljivi i korisni, čiji se potencijal tek razvija ili je već razvijen i stavljen u upotrebu i proizvodnju i kvantitet takvih se također kontrolira oblikom eugenike koji se opet zbog neugode naziva pobačajem kako bi se uklonili defektni ljudski potencijali i ljudski resursi i stvorili potencijalno najkorisniji ljudski resursi.

Ne želim da me netko naziva ljudskim resursom, ljudskim potencijalom i tehnološkim viškom, želio bih i kad budem starac, ako to dočekam, biti ljudska osoba koja je iako resursno i potencijalno neupotrebljiva, svejedno sposobna i u tim okolnostima pitati se o životu i čuditi se životu i svoje lice pokazati drugom da me vidi kao osobu i kao život, ne želim biti dio tabele potencijalnih ljudskih resursa kao iskoristiv komad uglja ili željeza za proizvodnu i upotrebu, želim biti život i biti osoba, jedinstveno i čudesno i neponovljivo lice koje se slobodno okreće licu drugoga da u međusobnom gledanju u naša lica spoznajemo, da nismo ljudski resursi, ljudski potencijali, tehnološki viškovi, nego da smo i onda kada smo samo stavke u tabeli svatko od nas ljudska osoba.

Želim da moje lice ne bude resurs, potencijal, višak nego lice koje drugi dok ga gleda postavlja si pitanje i čudi se postojanju života i ljudskih lica koje se okrećući svoja lica drugima pokazuju kao lica ljudskih osoba, a ne lica ljudskih resursa, ljudskih potencijala i tehnoloških viškova. Samo ljudsko lice okrenuto drugom pokazuje čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i ljudskom postojanju, jer ljudski resurs, ljudski potencijal i tehnološki višak kada gledaju čovjeka vide samo stavku na tabeli proizvodnje, potrošnje, korisnosti u upotrebljivosti jer jedino ljudska osoba vidi lice druge osobe i u tom licu vidi pitanje i čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i čovjekovom postojanju.

Jedino ljudska osoba može u okrenutom licu druge osobe prema njoj shvatiti pravo značenje riječi resurs, koja ne znači proizvoditi, potrošiti, iskoristiti, odbaciti , nego koja znači uskrsnuti i lice druge osobe kad se u njega dublje zagleda nosi tragove uskrsnuća, tragove jednog drugačijeg, dubljeg, vrjednijeg i smislenijeg života za čovjeka koji je danas definiran kao resurs, potencijal, višak, ali rijetko ili gotovo nikada ga se ne definira kao prosopon, kao lice okrenuto licu drugoga u kojem se očituje sva čudesnost i važnost pitanja: kako je nastao i zašto je nastao moj život?

U Sarajevu, 24. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Christos Yannaras, Person and Eros, Holy Cross Orthodox Press, Massachusetts, 2007.

Izvor (foto): 123rf.com

O SKRIVENOSTI

Sebe nikada ne vidimo. Tamo gdje se možemo vidjeti riječ je o varci. Ogledalo ne pokazuje puno, ne pokazuje ništa. Tko može reći da boja njegovih ili njezinih očiju pokazuje njega kakav jest? Tko može tvrditi da njegovo lice izriče njega samoga kao ljudsko biće?

Oči varaju. Znamo jer to činimo. Lice vara. I to znamo jer i to činimo. Mi varamo. Znamo jer to činimo. Ne varamo jer želimo. Varamo jer smo nesposobni izreći sebe svojom vanjštinom. Ne varamo jer uživamo. Varamo jer ne znamo načina kako sebe predstaviti onakvima kakvi jesmo. Našem sebe-predstavljanju uvijek nešto nedostaje. Ima poetičnosti u tome da se uvijek iznova pokušamo predstaviti onim što jesmo. Zato se uređujemo, sređujemo, dotjerujemo. Ne samo zato da se predstavimo u najljepšem svijetlu, nego da istaknemo i svoju unutarnju ljepotu. Ima tragičnosti u tome da se predstavimo autentičnima. Tragičnost se javlja kao osjećaj da se nismo predstavili na pravi način, nismo se predstavili do kraja. Ne svojom krivnjom, nego nerazumijevanjem Drugoga. Drugi je uvijek kriv jer nas nije vidio autentičnima, onim što jesmo. Drugi uvijek oduzima nutarnju ljepotu ili ističe neki nedostatak. Zašto nas Drugi mora vidjeti onakvima kakvi jesmo? Je li nam to uopće potrebno? Moramo li se radi Drugoga uređivati, dotjerivati, sređivati kad ionako Drugi neće vidjeti našu autentičnost, naše Ja? Drugi će vidjeti ono što i mi vidimo. Naše lice, naše oči, našu vanjštinu. Neće vidjeti naše autentično Ja. Ne zato što ne želimo, ne zato što ne dopuštamo Drugom da ga vidi. Nego jer ni mi ne poznajemo naše autentično Ja. Naše autentično Ja skriveno je od nas kao i od Drugoga. Ne uljepšavamo se i ne uređujemo se radi Drugoga, nego želimo dozvati naše autentično Ja na površinu. Ne želimo samo da Drugi vidi naše Ja. I mi to želimo. Osjećaj da se nismo predstavili na pravi način nije osjećaj, nego stalni podsjetnik da smo skriveni i sami od sebe, a ne samo od Drugog.

Ta skrivenost u nama rađa sebičnost prema Drugom. Želimo Drugog ispred sebe ne da bismo otkrili sebe Drugom, nego da bismo koristeći Drugoga istjerali svoje skriveno Ja iz njegove skrivenosti. Naš trud da se otkrijemo Drugom tek je privid našeg stvarnog i skrivenog pokušaja koji stoji u pozadini skriven od pogleda Drugog. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom ne zato jer ne želimo, jer nećemo, jer smo površni, jer smo zlopamtila. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom jer smo nemoćni pred vlastitom skrivenošću. Nemoć da se otkrijemo do kraja u svoj svojoj autentičnosti prikrivamo tako što se uljepšavamo, uređujemo i sređujemo. Tako privlačimo pogled Drugog, ali i skrivamo vlastitu nemoć jer smo i od sebe skriveni. Dopuštamo Drugom da vidi vanjštinu, lice, oči, uljepšano, dotjerano, uređeno. Ne možemo dopustiti Drugom da nas vidi u našoj autentičnosti jer smo nemoćni pred našom vlastitom skrivenošću. Nije da ne bismo željeli da nas Drugi vidi u onome što jesmo, našu autentičnost. Željeli bismo ponekad jako, žestoko i iskreno. Ali ne možemo jer je naše Ja, naša autentičnost skrivena i od nas samih. Izvlačimo se na strah i opasnost povrede ako Drugi upozna naše autentično Ja. Ali strah koji osjećamo nije strah nego krinka. Maska koja skriva našu frustraciju jer smo nemoćni pred vlastitim Ja kao pred provalijom bez dna jer ga ne možemo spoznati i autentično predstaviti Drugom. Nemoći spoznati svoje autentično Ja, a to nitko od nas ne može, znači unaprijed lagati Drugom o sebi. To laganje nije iz obijesti, nije iz pakosti, nije iz zloće. To je laganje iz autentične nemoći jer ne možemo doprijeti do našeg skrivenog Ja i predstaviti ga Drugom onako kakvo ono stvarno jest jer je i nama nepoznato. Što mi gledamo u ogledalu? Sebe? Ne gledamo. U ogledalu vidimo samo nemoć. Nemoć koja nema snagu da ispod naslaga boja, bora i crta lica izvuče na svjetlo dana naše autentično Ja. Ogledalo nije varka, ni iluzija, ni fantazija. Ogledalo je intimni svjedok naše nemoći pred nama samima i svjedok našeg nužnog laganja Drugom o sebi. Nemoćni smo pred sobom i lažemo Drugom. Ali i nemoć i laž nisu zloćudni navještaji naše površnosti, nego istinski svjedoci nemogućnosti da sebe spoznamo onakvima kakvi jesmo. Osuđeni smo na nemoć pred sobom i osuđeni smo na laganje Drugom o sebi. Naša skrivenost od samih sebe i naša vječna nemogućnost da znamo tko smo nužno nas čine nemoćnima i lažljivcima. Ali mi ne lažemo samo Drugom zato što moramo, a ne zato što želimo. Mi lažemo i sebe isto tako zato što moramo, a ne zato što želimo. Ono što nas na to tjera je naša vlastita i intimna spoznaja da sebe na kraju uopće ne poznajemo u onom autentičnom smislu našeg ljudskog Ja i našeg postojanja i da je skrivenost kako od sebe tako i od Drugog jedan oblik trajnog prokletstva koje nas sve prati i kojim smo svi na ovaj ili onaj način opterećeni. Iako nam se naša skrivenost od nas samih nekad čini kao korisno sredstvo da Drugoga zaustavimo i odbacimo, ipak naša znatiželja o nama samima ne dopušta da sve ostane na odbacivanju i zaustavljanju Drugog koji je htio znati više o našem Ja i našoj autentičnosti. Kao i Drugog i nas same znatiželja mami i priziva da zavirimo u ambis vlastite nutrine i pokušamo osvijetliti sebi put do našeg Ja koje se od nas negdje skriva. Iako osjećamo u kostima, u koži, u licu, u organima da naše skriveno i autentično Ja postoji, ono nam nikad ne dopušta da ga iznesemo na svijetlo. Zašto to čini nitko me od nas još uvijek nije jasno. Jer osjećamo u tijelu prisustvo našega Ja, trsimo se i trudimo Ja izvući na površinu, na svjetlo. Ne toliko radi Drugoga koliko radi sebe. Peglamo lica, dotjerujemo oči, oblačimo tijelo, hranimo organe sve ne bili smo naše skriveno Ja izvukli van da ga vidimo mi, ali da ga vidi i Drugi. Ali što se više uređujemo, dotjerujemo, sređujemo, peglamo, hranimo i oblačimo, naše autentično Ja se sve više povlači u skrivenost naše nutrine. Ponekad se ta skrivenost pretvori u zaborav i naše Ja za nas prestane postojati i više ga ne pozivamo i prizivamo da dođe bliže nama. Ljudi se razlikuju upravo po tome i dijele se na dvije velike skupine. Na skupinu onih koji osjećaju skrivenost svoga Ja i nastoje barem djelićem svjetla osvijetliti njegovu skrivenost. I na skupinu onih koji su svoje Ja prepustili zaboravu. Oni koji osjećaju skrivenost svoga Ja uvijek Drugog gledaju kao skrivenost, kao skriveno Ja koje se također bori da svoju skrivenost pobijedi i iznese djelić svoga Ja na svijetlo. Oni koji su svoje Ja prepustili zaboravu Drugoga također prepuštaju zaboravu i više ga ne primjećuju. Onaj koji osjeća kako je njegovo Ja prisutno u njemu na skriven način to Ja nastoji susresti u Drugom. Onaj koji je svoje Ja predao zaboravu gleda se u ogledalo jer je Drugoga kao i sebe odavno predao zaboravu i ne vidi ništa više osim svoga vlastitog lica, dotjeranog, ispeglanog, uređenog… lica na kojem se vidi da su Ja i Drugi već odavno prepušteni zaboravu.

U Sarajevu, 13. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

EMIL CIORAN O LJUDSKOM LICU

Rumunjski filozof Emil Cioran koji je pisao na francuskom i živio u Parizu piše sljedeće o licu u tekstu pod naslovom Strast za apsurdnimŠto bi se dogodilo s čovjekom kada bi njegovo lice moglo prikladno izraziti patnju, ako bi se sva njegova nutarnja agonija mogla objektivirati u izrazu njegova lica? Bi li još uvijek međusobno komunicirali? Ne bi li smo pokrili svoja lica dok razgovaramo? Život bi bio nemoguć ako bi se beskonačnost osjećaja koju nosimo u sebi mogla potpuno izraziti u crtama naših lica.“

Što bi bilo s čovjekovim izgledom, pogotovo njegovim licem ako bi se recimo lice moglo okrenuti prema unutra, a da umjesto lica vidimo čovjekove najdublje osjećaje? Tko bi imao hrabrosti pogledati u patnju, u agoniju, anksioznost, depresiju, besmisao? Tko bi imao hrabrosti pogledati u osjećaje koji planiraju zločin, koji namjeravaju ubiti, oteti i vidjeti ih kao što vidi nečije oči, kosu, čelo, nos i usta?

Cioran koji je vrlo zanimljiv filozof i kojega tu i tamo nazivaju nihilistom nije dodao jednu važnu rečenicu svojoj misli o licu: Lice je božanski dar koji sakriva, skriva i ne pokazuje. Ako je grčki izraz za osobu prosopon, što smo mi preveli kao persona, kao osoba označavao masku koja skriva, onda je lice temeljni i najvažniji dio te maske. Lice je poput tajne kombinacije nekog sefa koju kad ju se jednom pogodi i ispravno upotrijebi otvara sef, ali još važnije pokazuje sadržaj sefa i što se sve u njemu nalazi. Zna se reći kako svako ljudsko lice ima priču. Obično se govori o borama, sjaju u očima, sijedoj kosi kao nečemu što je nastalo vanjskim utjecajem.

Ali čini se da je Emil Cioran u pravu kada u tom istom tekstu govori kako manje-više sve što se vidi na licu ne dolazi izvana, nego iznutra. Za Ciorana ništa izvana ne utječe na lice, ono je poput komada mramora kojega ništa izvana ne može promijeniti. Čovjekova nutrina je onaj pravi alat koji iznutra oblikuje lice. Za Ciorana ljudsko lice je posebno ne zbog toga što se ljudi izvana razlikuju, nego jer se svako ljudsko lice oblikuje iznutra, oblikuje ga čovjekova nutrina, čovjekove agonije, strahovi, patnje, nade, snovi, uspjesi i neuspjesi. Ono što se izvana događa s licem za Ciorana je sporedno i nevažno bilo da je riječ o tome da ga sunce pali i postane grubo i oporo bilo da ga se čuva u hladu i vlazi da bi zadržalo svježinu i elastičnost.

Za Ciorana vanjski utjecaji niti daju niti oduzimaju licu bilo što, ono se počinje oblikovati prvim osjećajem radosti, veselja, strasti, straha, patnje, agonije… Bore na licu, oko očiju i usta su za Ciorana nutarnji osmjesi ili plač, nutarnje radosti ili žalosti. Sve što vidite na jednom licu za Ciorana je nastalo strpljivim i polaganim oblikovanjem od strane čovjekove nutrine. Cioranu ima smisla govoriti o licu kao tajnom sefu koje ne dopušta ulaz bez ispravne kombinacije i sva su ljudska lica za Ciorana hodajući zaključani sefovi koji sa sobom nose i svoje tajne kombinacije za otvaranje. Ali te kombinacije se ne nalaze na licu.

Za Ciorana oči neće otvoriti lice, kao ni usta ni čelo ni kosa jer su to sve vanjski elementi lica. Radost, smijeh, patnja, bol, tuga, sve što dolazi iznutra su tajne kombinacije koje otvaraju ljudska lica. I svako pojedinačno ljudsko lice ima svoju vlastitu kombinaciju jer je svako ljudsko lice sef za sebe. Zato bi za Ciorana bilo i nelogično govoriti kako postoje lijepa ili ružna lica jer za njega ne postoje lica u množini. Za Ciorana postoji pojedinačno ljudsko lice koje zaključano poput sefa traži drugo lice da ga otvori tako što će slučajem pogoditi tajnu kombinaciju lica.

Ali tko će znati tajnu kombinaciju tuđeg lica kojega želi otvoriti i zaviriti iza njega u nutrinu? Cioran tu ne nudi odgovor. Cioran je došao samo do zaključka kako je lice maska koja skriva nutrinu i kako je čovjekova nutrina ta koja oblikuje lice, a ne vanjština. Ali kako i kojom tehnikom se lice drugoga otvori poput tajnog sefa da iznese sadržaj na svijetlo dana ni Cioran nije znao. I njemu je lice drugoga, ostalo tajni i zaključani sef koji nije uspio otvoriti kao što ni mi gledajući u lice u drugoga nismo sigurni koji tajni ključ ili koja skrivena kombinacija otvara njegovo ili njezino lice…

U Sarajevu, 24. 6. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

PRIČA O NEPOSTOJANJU

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri…

U prostoriju uđe osoba u bijelom liječničkom mantilu. Sjede na metalnu stolicu preko puta. Preklopi ruke i položi ih na sivi stol. Podigne pogled i otvori sivu fasciklu. Ime – upita osoba u bijelom. Osoba Tri podbroj Jedan – odgovori glas. Boja očiju – nastavi osoba u bijelom. Neutralna – odvrati glas. Boja kose – osoba u bijelom spusti pogled. Neutralna – glas bezbojno odvrati. Datum rođenja – nastavi osoba u bijelom. Desete godine Razdoblja Diskriminacije – odvrati glas. Dob – upita. Šezdeseta godina Razdoblja Korektnosti – odvrati glas. Status partnerstva – nastavi. Postojeće – odvrati glas. Ime i prezime partnera – upita osoba u bijelom skidajući naočale. Osoba Dva podbroj Četiri – odvrati glas. Potomci – nastavi. Dva – odvrati glas. Potomak Pet podbroj Sedam i Potomak Dva podbroj Šest – odvrati glas. Zanimanje – upita. Otkrivač – bezbojno će glas. Osoba u bijelom mantilu zastane i podigne pogled. Čast mi je upoznati Otkrivača. Osoba Pet podbroj Tri – ispruži ruku. Osoba Tri Podbroj Jedan uzvrati stiskom. Radite gdje – upita vraćajući ruku da uzme olovku. Ured za Unutarnje Ideje i Misli, odsjek za rano otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora – odvrati Osoba Tri.

Ispričajte mi što se dogodilo sinoć – reče Osoba Pet. Hm – osoba Tri se nakašlje. Zaprimili smo informaciju od člana partnerske zajednice kako jedan partner pokazuje znakove Konfuznog Govora i kako opetovano odbija prihvatiti pomoć Ministarstva za Objektivan Govor kako bi se stanje popravilo. Partner Jedan je kroz nekoliko tjedana obavještavao Ministarstvo kako Partner Dva koristi pred Potomkom Pet i Potomkom Osam zabranjene riječi Konfuznog Govora poput muškarac, ženaotac, majka, sin, kćer, i kako se stanje Partnera Dva s vremenom pogoršalo do te mjere da je Partner Dva u naletu bijesa i ljutnje za sebe izjavio da je muškarac i sve to pred Potomcima Pet i Osam. Partner Dva je hospitaliziran i bit će podvrgnut liječenju od Konfuznog Govora, novom metodom koju je prošle godine odobrilo Ministarstvo Nediskriminacije. Računamo da će kroz nekoliko tjedana liječenja Partner Dva ponovno biti u stanju objektivnog i korektnog uma – mirno obrazloži Osoba Tri.

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri. Mislite nešto kao knjige, glazba, filmovi, predstave gdje se govori jezikom Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Da – kratko odvrati Osoba Tri. U kući nismo pronašli ništa sumnjivo, nikakav trag koji bi nas uputio na koji način i kako je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom – nastavi Osoba Tri. Osoba Pet nabora obrve i upitno pogleda prema Otkrivatelju. Kako mislite nikakav trag – upita i skine naočale i nagne se preko stola? Nema nikakvog traga na koji način je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom. Moguće da je riječ o autoimunom oboljenju, da je um Partnera Dva razvio neku bolest koja nam je nepoznata i da je Konfuzni Govor simptom te bolesti – mirno odgovori Osoba Tri.

Vi ste Otkrivatelji, vi morate znati sve, vi imate pristup informacijama, umovima, mislima, željama, vi morate sve znati i ništa vam ne smije promaknuti, vi ste zaduženi da se takve stvari ne događaju. Ministar Korektnosti bit će jako bijesan kada se ovo iznese na sastanku Odbora za zaštitu Nediskriminacije. Ovo je prvi zabilježeni slučaj koji vam je promaknuo. Zamislite samo gospodine Otkrivatelju koliko će biti potrebno vremena, rada i sredstava da se Partner Jedan i Potomci Pet i Osam vrate u stanje Prvobitne Korektnosti uma i koliko će psiholoških tretmana biti potrebno da ih se izliječi uključujući i korištenje lijekova – ljutio će Osoba Pet, ustajući bijesno od stola i bacajući sivu stolicu od debelo zatamnjeno staklo. Jedino objektivno i logično objašnjenje jest da je Partner Dva razvio neku vrstu čudne bolesti koju dosad nismo susreli i za koju trenutno nemamo adekvatnog tretmana – mirno će Osoba Tri. Da, izgleda da ste u pravu – reče Osoba Pet namještajući stolicu. Pokušavamo s različitim tretmanima od elektrošokova do nekih metoda mučenja, ali zasad nema velikog uspjeha. Partner Dva i dalje tvrdi da je on muškarac. Uzeli smo uzorak njegovog mozga i poslali na detaljnu analizu u Zavod za Podsvijest, možda se ispostavi da je riječ o nekom virusu ili patogenu koji se hrani zdravim stanicama mozga i ostavlja zaražene stanice koje se manifestiraju kao Konfuzni Govor. Mislimo da je u pitanju moždani udar, ali nismo otkrili nikakve ni najmanje promjene u rasporedu neurona i živčanih sinapsi u mozgu Partnera Dva. Sve se čini u najboljem redu što se tiče zdravlja, ali Partner Dva i dalje boluje od Konfuznog Govora. Znam, rečeno mi je već, zato sam i rekao da je Partner Dva na liječenju – mirno će Osoba Tri. Osoba Pet ustane. Ispruži ruku. Svejedno, hvala vam, bila je čast upoznati Otkrivatelja – razvuče usta u osmijeh. Osoba Tri prihvati stisak.

Dakle što se dogodilo, kakve imate informacije – ljutito će Ministar Korektnosti. Osoba Pet u bijelom mantilu se nakašlje i ukratko pročita izvještaj o slučaju Partnera Dva. Svi su zabrinuto slušali. Posebnu zabrinutost što se vidjelo na licima prisutnih izazvala je činjenica što Ured za Unutarnje Ideje i Misli i specijalni Odsjek za otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora nije otkrio bolest kod Partnera Dva, nego su tek nakon nekoliko tjedana i na poziv Partnera Jedan intervenirali. Nakon čitanja izvještaja, Ministar za Potomstvo istakao je važnost pojedinačnog rada s Potomkom Pet i Potomkom Osam u svrhu njihovog liječenja i promatranja radi mogućeg prenošenja zaraze Konfuznog Govora s Partnera Dva. U tu svrhu predložio je odmah da se za Potomka Pet i Potomka Osam osiguraju sredstva iz rezervi kako bi ih se liječilo posebnim pristupom i metodologijom iako je izrazio zabrinutost koju metodu i lijekove primijeniti s obzirom na težinu slučaja.

S kim ste razgovarali o slučaju Partnera Dva – upita Ministar za Kontrolu Rodne Ravnopravnosti? S Osobom Tri koja radi kao Otkrivatelj i koja je radila na slučaju Partnera Dva – odvrati Osoba Pet. I nije vam mogao reći kako je Partner Dva došao u kontakt sa bolešću Konfuznog Govora – nastavi Ministar? Prema njegovom shvaćanju moguće je da je riječ o autoimunoj bolesti koju je Partner Dva razvio i kako nije morao biti nužno u kontaktu sa zaraznim materijalima Konfuznog Govora poput knjiga, filmova, kazališnih predstava – odvrati Osoba Pet. Ali to je nemoguće, svi kontaminirani materijali su ili uništeni ili se strogo čuvaju u posebnom sefu u mom uredu, a ja sef nisam otvorio od trenutka kad je nekoliko kontaminiranih zaraznih predmeta u njega stavljeno – zabrinuto će Ministar Korektnosti. Na kraju krajeva, u sefu je par slika koje prikazuju osobe iz Razdoblja Diskriminacije i ništa više, na jednoj piše ovo je žena, a na jednoj od njih piše ovo je dječak s nekoliko loših ilustracija. To mi se ne čini dovoljno da bi netko razvio takvo patološko stanje kao što je to slučaj kod Partnera Dva – zamišljeno će Ministar.

Pred kraj sastanka dogovoreno je da se stanje Partnera Dva prati izbliza. Zabranjeno je s njim razgovarati i zabranjeno ga je posjećivati. Oni koji rade na njegovom liječenju obvezni su nositi odjela sa slušnom izolacijom kako se ne bi zarazili Konfuznim Govorom. Naređeno je da se Partner Dva prebaci u zvučno izoliranu prostoriju i da se njegove izjave snimaju i prate, ali dozvolu za slušanje njegovih izjava ima samo Ministar Korektnosti i sve izjave Partnera Dva moraju biti predane zapečaćene Ministru Korektnosti.

Osoba Tri, odnosno Otkrivatelj iziđe iz male sive prostorije sa zatamnjenim staklom. U hodniku susretne nekoliko osoba u sivim odijelima i nekoliko u bijelim mantilima. Na izlazu čuvar mu vrati njegove stvari. Sivi kaput, sivi šešir i sivi kišobran. Osoba Tri iziđe na svježi zrak. Okrene se i podigne pogled na natpis iznad velikih ulaznih staklenih vrata. Ministarstvo Korektnosti pisalo je velikim sjajnim i metalnim slovima boje srebra. Iziđe na ulicu i podigne ruku. Naiđe sivi taxi, vozač u sivim hlačama i majici sive boje upita za odredište. Siva ulica broj pet – mirno će Osoba Tri. Osoba Tri gledala je sive zgrade, automobile i ljude, sive bilboarde s različitim porukama. Na jednom bilboardu bili su Osoba Devet i Osoba Sedam, poznati glumci. Ispod njih je stajao slogan: Jednost u mnoštvu i mnoštvo u jednosti, budite dio novog svijeta korektnosti gdje smo svi jedno. Na drugom bilboardu ispod dvije bezbojne sive kugle pisalo je sličnost u različitosti i različitost u sličnosti. Nakon više od pola sata taxi stane pred kućom. Sve kuće u redu bile su iste, s istim izgledom, rasporedom i dvorištem.

Osoba Tri iziđe. Osvrne se oko sebe i pogleda niz ulicu. Jednaki auti, jednaki poštanski sandučići, jednaki nogostupi i ista visina trave u dvorištu. Osoba Tri uđe u kuću. Osoba Dva Podbroj Četiri sjedila je na stolici i zabrinuto gledala u slike koje su prolazile preko displaya malog kućnog tableta. Osoba Tri priđe i sjedne. Osoba Dva ga pogleda zabrinutim pogledom. Zar ništa niste mogli učiniti – upita Osoba Dva pokazujući mu sliku Partnera Dva kojega su vodili okovanog lisicama? Ispod slike je stajao veliki naslov glavnih dnevnih novina: Je li ovo naznaka apokalipse? Partner Dva upotrijebio riječ muškarac što je znak Konfuznog Govora!!! Naslov je nastavljao dalje: Ministarstvo Korektnosti izrazilo duboku zabrinutost slučajem koji je uzburkao Javnost i u priopćenju koje je potpisao Ministar Korektnosti obećalo bespoštednu borbu sa opakom bolešću i izrazilo sigurnost kako ostali građani ne trebaju strahovati, jer je zaraza pod kontrolom, a Partner Dva se dobro oporavlja. Nismo – mirno će Osoba Tri, i baci tablet na krevet. Neko vrijeme su sjedili šutke. Jednostavno nije bilo nikakvih znakova u mislima, idejama, samo je odjednom eksplodiralo – mirno će Osoba Tri. Osoba Dva ustane od stola i ode do vrata koja vode na terasu. Potomak Dva i Potomak Sedam bi se mogli naći u opasnosti ako se ne otkrije kako je do ovog došlo. Zamisli da netko od nas dvoje oboli od Konfuznog Govora i njih zarazi – zabrinuto će Osoba Dva. Znam ‒ mirno će Osoba Tri i ustane. Idem do kupatila pa na spavanje za danas mi je dosta – reče Osoba Tri i iziđe. Osoba Dva gledala je za njim.

Osoba Tri uđe u kupatilo. Zavuče ruku u unutarnji džep sivog kaputa. Izvuče neki predmet. Otrese prašinu s njega. Zrnca prašine ga natjeraju da se nakašlje. Je li sve u redu – čuo se glas Osobe Dva. Jest – glasno će Osoba Tri. Otvori korice i pročita naslov: Ljubav u Doba Kolere. Predmet je zaplijenio kod Partnera Dva prije nego su drugi Otkrivatelji došli. Sjedne pored umivaonika na pod i otvori prvu stranicu. Nekoliko sati kasnije Osoba Tri se uspravi s poda. Ne zna koliko je dugo bio na podu kupatila. Već je bila duboka noć. Upali malo svjetlo iznad noćnog ogledala i pogleda. Ime i prezime – Steve Hunt. Datum rođenja: 20 travnja, 2059. Spol – muškarac. Boja očiju – crna. Boja kose – sijeda. Zanimanje – profesor književnosti. Zaposlenje – Sveučilište Harold Robins – odsjek za srednjovjekovnu englesku književnost. Bračno stanje – oženjen. Supruga – Jane Hunt. Djeca – sin James i kćer Carrie. Steve otvori vrata i priđe vratima spavaće sobe. Jane je spavala dok su James i Carrie spavali na njegovoj strani. Steve se nasmiješi i nečujno zatvori vrata. Vrati se u kupatilo i pogleda svoj izraz. Osoba Tri ga je gledala hladno, bezbojno i mirno, ali Steve nije mogao izdržati više pogled Osobe Tri. Svijetlo u kupatilu se ugasi.

Nekoliko dana kasnije u dnevnim novinama se pojavila vijest kako je Osoba Tri – Otkrivatelj počinila svjesni odlazak u Nepostojanje vješanjem u kupatilu. Nije bilo nikakvih tragova ni znakova kod Osobe Tri da bi tako nešto učinila. U kupatilu nisu pronađeni nikakvi tragovi bolesti Konfuznog Govora čega su se mnogi bojali s obzirom da je Osoba Tri bila u kontaktu s Partnerom Dva tijekom njegova privođenja. Novine su pohvalile objektivnost i korektnost Osobe Dva Podbroj Četiri kao i hrabrost Potomka Dva i Potomka Sedam koji su nakon kraćeg pregleda u Ministarstvu Nediskriminacije pušteni na kućno liječenje kao potpuno zdravi.

Osoba Dva Podbroj Četiri priđe ogledalu. Iznenada se začu kucanje. Sve u redu – upita Potomak Sedam. Da – glasno i mirno će Osoba Dva. Osoba Dva ponovno skrene pogled prema ogledalu. Iz ogledala ju je gledala Jane Hunt, lijevom rukom sklanjala je kosu s čela i gledala bore oko očiju i lica dok je u desnoj ruci držala neki maleni prljavi predmet koji je ličio na neku starudiju nasumično spojenih papira. Tek kad je Osoba Dva prišla bliže ogledalu i pogledala oči vidjelo se da u ruci Jane Hunt drži knjigu na čijim je koricama pisalo Ljubav u doba kolere,  i da na unutarnjoj stranici piše: Za Jane od Stevea, svibanj 2079 najdražoj ženi i supruzi, smislu i svrsi moga života. Osoba Dva pogleda u ogledalo. Jane Hunt nije mogla izdržati pogled Osobe Dva. Susjed s druge strane ulice gledao je kroz prozor u svijetlo u kupatilu. Taman se spremio da ode provjeriti Osobu Dva i Potomke Pet i Sedam, kada se svijetlo u kupatilu odjednom ugasi i cijela ulica ponovno utonu u jednolični mrak.

 

U Sarajevu, 15. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version