Kada naša nastojanja postanu veća od nas samih…

Vjerojatno smo svi više puta doživjeli da nam se neka velika želja ostvari onda kada više nismo bili zainteresirani za nju. Čini nam se to nepravednim, te na koncu zaključujemo da nismo rođeni pod sretnom zvijezdom ili pak da je život jednostavno nepravedan. Rekli bismo, to je nešto na što ne možemo puno utjecati, te nam preostaje samo to prihvatiti ako si želimo dobro. No što je s onim životnim situacijama na koje itekako možemo utjecati, a događa nam se nešto slično kao u primjeru s početka. Na primjer, preuzmemo na sebe neki posao koji tako žarko želimo dovršiti te se svim silama trudimo da to bude savršeno. Unatoč našem nastojanju, ipak na kraju taj posao bude pun manjkavosti, a možda čak doživi i potpuni krah. Pitamo se kako? Što smo to krivo uradili? Neki su u takvim situacijama skloni zaključku kako možda uopće nisu sposobni za taj posao, te odustaju. S druge strane, nešto u što uopće ne uložimo puno truda jer nas jednostavno ne zanima, a zbog nekih okolnosti to trebamo izvršiti, ispadne izvrsno. Nešto slično događa se, uglavnom pripadnicama nježnijeg spola, kad krenu u kupovinu točno određenog komada odjeće. Obiđu sve dostupne trgovine u gradu, pa čak i šire, i nigdje ne pronađu ono što su tražile. S druge strane, kad krenu u ležerno razgledavanje, vrate se doma s vrećicama punim odjevnih komada. Opet nam se čini da je posrijedi nekakva nepravda ukorijenjena u ovaj svijet koju treba prihvatiti. Ono u stilu, što ćeš, to je tako. No je li to baš tako? Razmislimo malo. Dok se trudimo dovesti neki zadatak do savršenstva, naša pažnja usmjerena je na svaki mogući detalj. Naravno, kako i ne bi bila kad želimo da apsolutno sve bude savršeno. Ali usredotočujući se na detalje, često gubimo iz vida cjelinu. Ili kako poslovica kaže, od drveta ne vidimo šumu!

Možemo ići još dalje, te u ovome vidjeti naznake tzv. enantiodromije, tj. principa da obilje bilo koje sile dovodi do proizvođenja njene suprotnosti. Pretjerani trud, pretjerana želja, i općenito sve što je previše, dovodi do obrata. U tom smislu, malo kad se dogodilo da su velike ljubavi imale sretan završetak, a neke su čak završile i tragično poput Shakespeareovih Romea i Julije. Suprotno tome, veći broj brakova koji su započeli bez postojanja neke posebne ljubavi, izdrže do kraja. Primjer za ovo možemo pronaći kod ugovorenih brakova. Nisu se ni vidjeli nikad ranije, a kamo li da se među njima stigla pojaviti čak i naznaka privlačnosti, vjenčaju se, stvore obitelj te malo po malo dođu u poodmakle godine kada više ni ne mogu jedno bez drugoga. Vidimo da u svemu trebamo pronaći neku mjeru, balans. Želje, trud, ljubav, usredotočenost itd., sve je to dobro i poželjno, ali čim to krene rasti i postane veće od nas samih, izgubit ćemo kontrolu, a sve to skupa proizvest će katastrofalne posljedice. S tim u vezi, Gabriel García Márquez kaže: „Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kada se ne nadate“. Stoga je potrebno prema svemu zauzeti nešto ležerniji stav kako ne bi ono što dolazi iz nas samih postalo veće od nas samih.

U Mostaru 19. 3. 2020.

K. L. 

Link na povezanu temu: https://poptheo.org/enantiodromia/

Izvor citata: https://bs.wikiquote.org/wiki/Gabriel_Garc%C3%ADa_M%C3%A1rquez

Izvor foto: 123rf.com; Copyright: Benjamin Goode

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni  prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

O patnji i bezobrazluku

Ljudi ponekad neprimjetno i nesvjesno nečiji bezobrazluk prihvaćaju kao patnju koju treba strpljivo podnositi, kao križ koji im je Bog dao i kojega trebaju nositi šutljivo, strpljivo i bez propitivanja. Bezobrazluk možemo opisati kao svjesno odbijanje čovjeka da u sebi mijenja karakterne crte koje drugima i njemu samom stvaraju patnju koja je nepotrebna i koja u konačnici nije niti patnja. Ako je muž u obitelji alkoholičar i nasilnik, od kad je to postala patnja ili križ koju cijela obitelj treba nositi jer netko nije sposoban i ne želi uz svesrdnu pomoć drugih prestati piti? Ako je netko u obitelji kockar i rasipnik, koji svojim kockanjem ugrožava egzistenciju svoje obitelji, od kad je to postala patnja i križ koji treba strpljivo, šutljivo i ponizno nositi? Ako je žena i supruga prestala voditi brigu o djeci i obitelji i ako je uvijek puna gorčine i prijezira prema svome mužu i djeci, od kad je to postalo patnja i križ kojega treba strpljivo nositi?

U kojem trenutku se dogodilo da su loše karakterne crte koje čovjek treba mijenjati i radi sebe i radi drugih, radi svoga dobra i dobra svojih bližnjih odjednom postale objekt patnje i križa koje treba strpljivo podnositi, trpjeti i nositi sve dok je potrebno? Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter? Kada je i u kojem trenutku bezobrazluk kao opća pojava postao karakterna crta drugoga koju trebam prihvatiti kao patnju i prestati zahtijevati od njega ili od nje promjenu na bolje i još pri tom vjerovati da i Bog tako želi?

Za ljudske oči patnja je sama po sebi opasna, teška i nepodnošljiva stvar. Osim što je samom čovjeku i njegov osobni život ponekad patnja zbog bolesti, nepokretnosti, invalidnosti ako se tome doda i još jedan život koji je sličan, onda se patnja udvostručuje i produbljuje. Teško je pronaći, a možda i nema sveukupnog objašnjenja za patnju koju živimo i koju podnosimo. Nekad nema objašnjenja ili je čovjek prihvati ili ne prihvati, ili je sposoban ili nije sposoban za patnju. Kod patnje, pogotovo kad je riječ o patnji drugoga, postoji jedno iskustvo koje dolazi na kraju patnje. Usprkos neprihvaćanju i odbijanju patnje, s vremenom čovjek prihvati brinuti o drugom čovjeku koji pati, svome mužu, ženi, ocu, majci, djetetu. I ne samo da prihvati nego kada završi život nekoga o kome je čovjek brinuo, koga je svakodnevno hranio, presvlačio i kupao i kada taj drugi ode dostojanstveno s ovoga svijeta a ne kao krepana životinja pored puta, postoji određeni osjećaj ispunjenja da je čovjek učinio nešto što se ljudskim mjerilima ne može izmjeriti niti nagraditi.

Patnja koliko god besmislena i odbojna, na kraju postane čovjeku izvor snage i smisla jer je brinuo o nemoćnom ljudskom životu, bilo dječjem bilo staračkom, gdje otkriva da u patnji na najčudniji način postoji i nešto od ljubavi i istinske brige za nekoga. Na kraju nečije patnje, dok posprema bolesničku sobu u vlastitoj kući i vlastitom stanu i sklanja stvari koje su ostale iza pokojnog nepokretnog oca, majke, muža, supruge, djeteta, čovjek intuitivno osjeća da je sudjelovao u nečemu što je daleko iznad njega. Nečemu tajnom, nerazumljivom i misterioznom. I onda kad je i sam već na rubu živaca, ljut, nervozan, osoran, ogorčen, što je dobar dio života morao posvetiti tuđoj patnji, a ne vlastitom životu, na kraju svega u čovjeku postoji osjećaj ispunjenja da je učinio nešto nemoguće, nevjerojatno i iznad svojih snaga. Patnja, čak i kad je mrzimo u brizi za nekoga, na kraju donese ispunjenje. To je jedna od osobina patnje.

S druge strane, tuđi bezobrazluk kao karakterna osobina kojoj je uzrok lijenost jer se čovjek ne želi promijeniti, na kraju ne donosi ispunjenje. Donosi ogorčenosti i osjećaj da je čovjek bio prevaren, zaveden i da tuđi bezobrazluk nije bio patnja koju je valjalo otrpjeti, nego samo nečija lijenost i naš strah i manjak hrabrosti da zahtijevamo od drugog da se mijenja i da ne bude bezobrazan. Zato bezobrazluk i patnja nisu identični niti se mogu uspoređivati. Riječ je o stvarima koje stoje na suprotnim stranama.

Bezobrazluk se međutim zna pretvarati i stvoriti u čovjeku osjećaj da je riječ o patnji koju se ne treba propitivati i koju treba strpljivo podnositi pod izlikom koju nam netko objašnjava kao patnju. To objašnjenje ide najčešće u sljedećoj formi: ja sam takav ili takav i ne mogu se promijeniti ili on ili ona je takva i ne može se promijeniti, dakle trebaš prihvatiti moje loše osobine kao vlastitu patnju za mene. Ako je tomu tako i ako se alkoholičar u obitelji ne može promijeniti, dolazi se u napast da se alkoholičara proglasi kao nekoga zbog koga treba patiti, šutjeti i trpjeti. I što je još gore, čak se i religiozno opravdava takva čovjeka kako je to što se događa sve od Boga ili Božja kazna. Zar nikomu nije palo na pamet da je čovjek s vremenom postao bezobrazan i shvatio da može svoj bezobrazluk predstavljati svojim bližnjima kao patnju koja ima i religiozne elemente? Onda kada se svi svojski potrude i odreknu i vlastitih života da bi čovjeku pomogli da prestane piti, a on i dalje tvrdi kako je njegov karakter takav i on se jednostavno ne može promijeniti, tada nije riječ o patniku nego je čovjek – uz dužno poštovanje – bezobrazan.

Čak i kad su uzroci takvi da je možda čovjek postao takav zbog teškoća života, ali zašto odbija pomoć i sve pokušaje svojih bližnjih da mu se pomogne? Ako je netko nasilan u obitelji i u društvu, „kratkog fitilja“ i kriminalac, od kad je to postala karakterna osobina od koje ne treba tražiti da se čovjek mijenja? U onom trenutku kada čovjek prihvati objašnjenje za negativno i loše u nečijem karakteru da se čovjek ne može promijeniti i da je on takav, to je početak nečijeg bezobrazluka kojega će kasnije u životu čovjek zabunom proglasiti i prihvatiti kao patnju koju mu je Bog dao i koju strpljivo treba podnositi nesvjestan da nije imao hrabrosti tražiti od drugog da mijenja svoje karakterne osobine koje su loše, pokvarene i opasne za njih oboje i za njihove obitelji. I taj će bezobrazluk na kraju stvoriti ogorčenost i osjećaj prevarenosti jer nije bila u pitanju autentična patnja nego nešto drugo.

Dok u patnji ima nečega uzvišenog, nečega neizrečenog i misterioznog, nečega u čemu čovjek sudjeluje, u bezobrazluku nema ništa od toga, osim ponekad čak i namjernog i ciljanog korištenja vlastitog bezobrazluka kao argumenta da je riječ o patnji koju drugi treba podnositi i trpjeti. I zato bezobrazluk ne rađa ispunjenjem na kraju, nego ogorčenošću jer je čovjek ništa drugo nego prevaren tuđim karakterom koji se nije htio i nije bio spreman mijenjati. I ljudi to osjete, ali o tome ne govore ili ni sami ne mogu razlučiti o čemu je riječ pa brigu o bolesnom ocu, koji nije svojom krivicom bolestan nego zbog bolesti i starosti, smatraju kao da je isto kad imate alkoholizam, kriminal, kockanje u obitelji misleći da je riječ o patnjama koje treba strpljivo i šutljivo iznijeti do kraja. Ali briga o bolesnom ocu je patnja, dok su alkoholizmi, nasilja, kockanja i kriminali samo bezobrazluci koje čovjek pustio i dopustio da ga uvjere kako je riječ o uzvišenim patnjama i križevima koje treba nositi i to još uz Božju pomoć.

Ponekad je teško možda i razlučiti patnju od bezobrazluka. Ako na kraju uz sve probleme i gubitak zdravlja i živaca čovjek osjeća ispunjenje jer je o nekom brinuo, bila je to plemenita patnja za drugoga i osjećaj ispunjenja ostaje u čovjeku kao trajan podsjetnik da je ta patnja imala kakvog takvog smisla, iako čovjek nije i nikada neće biti zadovoljan objašnjenjima koja mu se ponude. Ako na kraju čovjek osjeća ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo, bijes, osjeća se prevarenim i izigranim, vjerojatno je netko vlastiti bezobrazluk proglasio patnjom i čovjeka uvjerio da treba trpjeti, šutjeti i podnositi bezobrazluk. Sve stvarne i iskrene ljudske patnje su patnje i patnja ne može nikada, ako je autentična i duboka, postati bezobrazluk, ali bezobrazluk jer je pokvaren, površan, skriven, glumi i pretvara se, zna se predstaviti i predstavlja se gotovo uvijek kao patnja i oponašanje patnje.

I na kraju dolazimo do neobičnog paradoksa kad govorimo o patnji i bezobrazluku. Kada promatramo samo patnju, ona uvijek izgleda kao zlo koje treba izbjegavati, ali kad usporedimo patnju i bezobrazluk koji se pretvara da je patnja, onda se čini da je patnja i ponekad dobra a bezobrazluk čisto zlo. Jer u patnji postoji zrno dobra koje se javlja kao ispunjenje kada jednom dostojanstveno ispratimo na posljednji počinak bolesnika o kojemu smo brinuli jer nije bio svojom krivicom bolestan.

U bezobrazluku postoji samo ogorčenost i osjećaj da smo zavedeni i prevareni na kraju kada nekoga ispratimo na posljednje počivalište. Zato bezobrazluk po svojoj naravi ne može nikada u sebi imati zrnce dobra jer je njegov krajnji ishod uvijek ogorčenost i osjećaj prevarenosti budući da smo cijelo vrijeme mislili da je alkoholičar, nasilnik, kockar, kriminalac, bez obzira je li u pitanju muškarac ili žena, muž ili supruga, otac ili majka, sin ili kći, patnja koju trebamo strpljivo i šutljivo podnositi jer to od nas Bog traži.

Treba imati na umu razliku između patnje i bezobrazluka jer to su dvije vrlo različite stvari koje ponekad u životu ne bi trebalo miješati i brkati kao da je riječ o istom. Jer nije isto. Tko je god imao iskustva s ove dvije stvari, a puno ih je takvih, zna o tome i o osjećajima koji dođu na kraju svega kad prestanu i patnja i bezobrazluk. Jer nije isto biti ispunjen i biti ogorčen kada onaj zbog kojega je čovjek strpljivo i šutljivo podnosio sve više nije među živima.

U Sarajevu, 7. 1. 2019.

O. J.

PSIHOLOŠKA KOMPENZACIJA I ŽIVOTNO SAMOZAVARAVANJE

Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom,ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]

Krenut ćemo prvo od nekih benignijih stvari. Recimo, kaže se kako je glazba nekog podneblja počesto suprotna mentalitetu istoga. To u praksi izgleda tako da vrlo temperamentni južnjaci uglavnom njeguju ljubav prema lakim i nježnim notama, a slično bi se moglo reći i za same tekstove pjesama, jer južnjaci vrlo rijetko pjevaju o teškim temama kao što su smrt, propadanje, rat, ubijanje, prijevare i sl. Ni blizu tome, oni pjevaju u maslini, moru, veselju, guštima, lipoti … s pokojim izuzetkom naravno. S druge strane, što se ide sjevernije, nailazimo na žešće tonove, ali i tekstove. Kulminacija se događa na krajnjem sjeveru, bilo da govorimo o uznemirujućim tonovima eskimskog i tuvanskog grlenog pjevanja (engl. throat singing), ili o ekstremnoj metal sceni Skandinavije, a primjećujemo da sve to dolazi iz usta i instrumenata ljudi koji poslovično važe kao pohladni, korektni i smireni. Premda, kako rekosmo, i gore i dolje ima odstupanja, poslovično uistinu može vrijediti da se glazba pojedinog područja nemalo razilazi sa ondašnjim mentalitetom. Kao da se ljudi sa svim tim pokušavaju kompenzirati – nadopunit se s nečim suprotnim samima sebi.

Slično donekle može vrijediti i na području proze i filma. Nitko ne voli toliko „ljubiće“ i romantične komedije kao one stroge i proračunate žene. One uistinu romantične radije biraju neke teže teme i scene.

Polako stižemo i do težih tema u vidu politike, ideologije i svjetonazora. Često se iza demokratskih stavova kriju posve nedemokratične osobe, kao što se iza desničarskih pamfleta mogu skrivati neki posve mekani tipovi. Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski demokrati kao i istinski desničari, ali znači da mnogi među njima to jednostavno nisu. Ponovno vidimo, zastupanje neke ideje često nema ulogu realnog samopoistovjećivanja osobe sa istom, nego ideja je tu da na neki psihološki način nadopuni osobu u onom segmentu gdje je u stvarnosti slaba i krhka.

Slično također može vrijediti i na polju religioznosti. Neki ljudi su poprilično vjerski zauzeti, ali to u mnogim slučajevima može biti puka kompenzirajuća religioznost. Mnoštvo slogana, krilatica, simbola i teologiziranja počesto služi tek zato da bi se kompenzirali vlastiti materijalizam i pragmatizam. Tko je stvarno duhovan, živi skromno i jednostavno, zauzeto se pouzdajući u Božju providnost i dobrotu. Na kraju krajeva, poprilično je poznato da najveće i najzlaćanije križeve (kao i ostale vjerske simbole) obično ne nose ni vjernici, pa ni vjerski službenici, nego pripadnici kriminalnog miljea, kao također i razuzdani pripadnici „showbizz“ scene. Opet vidimo, ljudi se uvijek nekako moraju nadopuniti onim što im kronično fali.

Ovisnici o vijestima

Postoji cijela jedna supkultura srednjovječnih i starijih ljudi – ovisnika o vijestima i dnevnicima. Naprosto su nevjerojatni … od ranog jutra manje-više ništa ne propuštaju ni na radiju, ni na televiziji. Često čak redaju izravno dnevnik na dnevnik, bez ikakve pauze i među-aktivnosti. Kad završi onaj u 19h, odmah hitro okreću kanal da bi ispratili onaj u 19h i 30min. Imao sam prilike pitati neke od njih, zašto toliko gledaju i slušaju vijesti, kad se manje-više cijeli dan ponavljaju jedne te iste informacije? I zanimljivo, uvijek bi otprilike dobio identičan odgovor: „Ne znam ni sam/sama zašto … valjda očekujem da će se nešto konačno promijeniti.“ A tolika fascinantna želja za izvanjskim promjenama počesto nije ništa drugo do li kompenzacija potpunog nedostatka želje za ostvarivanjem osobnih promjena.

Kako i zašto prepoznati kompenzacije u vlastitom životu?

Psihološka kompenzacija je sasvim prirodan proces. Čovjekova osobnost uvijek teži tome da bude kompletirana, na ovaj ili onaj način. Stoga kompenzacije i nije moguće zaobići. Međutim, itekako je važno ove znati u svom životu locirati i prepoznati, u protivnom nam prijeti samozavaravanje, koje opet vodi prema jednom krivom formiranju identiteta i slike o samom sebi, a što opet onda na kraju neminovno vodi u krivo djelovanje, kao i pogrešno određivanje vlastitih prioriteta.

A recept za otkrivanje istih je vrlo jednostavan. Treba samo usporediti svoju dnevnu rutinu sa onim što inače rado pričamo i vjerujemo da jesmo. Ono, „tko sam ja“, „u što vjerujem“, „kako se predstavljam“, „što drugima savjetujem“, „ono što vidim kao budućnost i rješenje“ usporediti sa svojom dnevnom rutinom: kako mi je izgledao današnji dan, s čim sam se najviše bavio, što je najviše privlačilo moju pozornost, što sam gledao, što sam pročitao, kako sam se ophodio s drugima, kako sam govorio o drugima sa onim „trećima“, koje mi se misli tijekom dana najviše motaju po glavi, što mi je najdraže raditi, što mi je najmrže raditi i sl. Ako tako postupimo, sigurno ćemo naći na odgovor o samima sabi, kao i na onaj što nam je ubuduće činiti. Moguće, tek tad…

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

M. B.

 [1] Usp. Kompenzacija, Proleksis enciklopedija online, Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/31990/ (Stanje: 7. 4. 2018.).

Izvor(foto): 123rf.com

Exit mobile version