NAJVAŽNIJA STVAR OBITELJSKOG ODGOJA PO ANNI FREUD

Anna Freud (1895.-1982.) je bila austrijsko-britanska psihoanalitičarka, i uz Melaniu Klein ju se smatra utemeljiteljicom dječje psihologije. Izvorno se školovala za učiteljicu, ali zbog slabog zdravlja je već vrlo rano odustala od posla u školi te je počela asistirati svome slavnome ocu Sigmundu, čije će djelo tako nastaviti razvijati i nakon njegove smrti (+1939.).

Glede razvoja i odrastanja djeteta, Anna i nije davala previše značenja biološkim predispozicijama, što će reći da je nekakav koncept „dobrih“ i „loših“ gena za nju bio posve trivijalan. Najvažnija stvar u podizanju djeteta za nju je bila roditeljska ljubav, ali ne samo roditeljska ljubav u smislu da oboje vole svoje dijete, nego prvenstveno međusobna roditeljska ljubav. Dijete se po sebi identificira i sa ocem i sa majkom, točnije rečeno, ono se identificira s međusobnim roditeljskim odnosom. Stoga će dijete odraslo u atmosferi vječitog konflikta i međuroditeljskog rivalstva upiti taj konflikt duboko unutar sebe. Takva djeca kasnije u odrasloj dobi obično imaju veliki problem sa samopoštovanjem. Odnosno, po tom pitanju su skloni kontraverzi: s jedne strane, skloni su umišljenosti grandioznim idejama. S druge strane, istovremeno su duboko nesigurni u sebe, te osjećaju samoprijezir. Npr. u praksi to često izgleda tako da će dijete u adolescentskoj fazi, s jedne strane, biti smrtno uvrijeđeno i na spomen najmanje izvanjske kritike. S druge strane, to isto „umišljeno“ dijete će biti sklono samoozljeđivanju ili nekom drugom obliku samokažnjavanja (poroci, bizarni modni dodaci, tetovaže, piercing i sl.). Na neki način, dijete je uspjelo upiti u sebe onu konfliktnu prirodu međusobnog odnosa svojih roditelja, pri čemu netko uvijek sebe ističe, te istovremeno pokušava demonizirati i poniziti onu drugu stranu, tako da ovaj  „istaknuti“ i onaj „demonizirani“ nastavljaju živjeti “punom parom” u djetetu.

U istom kontekstu Anna Freud je govorila i o prijenosu represije i regresije s roditelja na djecu. Ono prvo se odnosi na potiskivanje nekih neugodnih sjećanja, te na nemogućnost doživljavanja nekih vlastitih čina kao svojih („Ja to rek’o, nikad nisam to rek’o“!). Ono drugo se odnosi na neke oblike djetinjastog, pa čak i animalnog ponašanja koji se javljaju u trenucima nelagode i nesigurnosti. Naime, osoba se tada nesvjesno degradira na neki niži ili raniji stadij postojanja, tj. tamo gdje se zadnji put osjećala sigurnom.

Posebni problem za dijete iz konfliktnog ili nesređenog braka će biti odabir vlastitog životnog partnera. S obzirom da dijete trajno nosi roditeljski konflikt sa sobom, ono će uvijek biti sklono također izabrati partnera s kojim će se loše slagati. To je ono što veliki ruski psiholog Mikhail Litvak kaže da će neurotična osoba uvijek raditi na svoju štetu, jer u protivnom, samo zdrava osobnost može raditi na svoju korist.

Svakako, važno je spomenuti da nesređenost međuroditeljskih odnosa ne podrazumijeva samo otvorene konflikte, nego i one tihe, latentne. Tako će djeca hladnih roditelja kasnije i sama biti sklona prikrivanju vlastitih emocija i namjera, ili ako to već nisu, takav će im izgledno biti partner kojeg izaberu.

Stoga dragi roditelji, pazite kako se međusobno ophodite pred svojom djecom. Vama se vaše svađe sigurno čine posve opravdanima. One možda u nekim situacijama to čak i jesu. Međutim, sa svakom novom svađom vi neminovno uništavate budućnost i živote svoje djece. Ponekad često i nepovratno … jer vrlo mali broj neurotika na kraju smogne dovoljno snage i pameti da si priznaju da imaju problem u sebi, te da dugoročno i uporno rade na njemu.

 

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): www.heimarbeit.de

Exit mobile version