vrlina – Poptheo Web Portal

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

LJUBAV: OSJEĆAJ ILI HABITUS?

Njemački filozof Robert Spaemann u jednom svom eseju napisao je neobičnu rečenicu o ljubavi: „Onaj tko može objasniti zašto nekoga voli, zapravo tu osobu ne voli“. Ova Spaemannova tvrdnja dio je jednog šireg pitanja kojega njemački filozof postavlja kroz cijeli svoj esej: je li ljubav osjećaj ili navika? Kada govori o ljubavi kao osjećaju čini se da Spaemann pod osjećajem razumije neko čovjekovo trenutno stanje koje ga prema nekom privlači ili ga od nekoga odbija. Takvo trenutno stanje može se nazvati ljubavlju, odnosno mržnjom. Spaemann će dodati ovome kako u osjećaju osoba zapravo ne osjeća ništa prema drugoj osobi, nego je njegov osjećaj autoreferencijalan i odnosi se na samu osobu koja to osjeća, a ne na osobu koja je objekt ljubavi ili mržnje. Prema njemu, osjećaj ljubavi ili mržnje je sebičan jer takav osjećaj nema uporište u stvarnosti nego isključivo u čovjekovoj svijesti o samom sebi.

Kao ilustracija Spaemannove tvrdnje da je osjećaj sebično samozavaravanje možemo zamisliti osobu koja nam se u ovom trenutku sviđa ili ju ne podnosimo. Taj osjećaj može se nazvati iako preambiciozno ljubavlju ili mržnjom. Spaemann tvrdi da je ovakav trenutni osjećaj plod čovjekove nutarnje konstrukcije stvarnosti drugoga, i da nema puno zajedničkog sa stvarnošću druge osobe i onoga što ona jest i kakav je njezin karakter. Spaemann ističe kako je poslovica „ljubav je slijepa“ zapravo pogrešna jer nije riječ o ljubavi, nego bi trebala glasiti „osjećaj ljubavi je slijep jer je usmjeren na osobu koja osjeća“. Iz Spaemanove tvrdnje da se zaključiti da je osjećaj ljubavi slijep upravo zato jer on nema puno veze s drugom osobom, nego s čovjekovim osobnim i nutarnjim doživljajem samog sebe i svoga osjećaja o drugom. Ono što se treba dogoditi a to je stvarni susret s osobom prema kojoj se nešto osjeća za Spaemana u osjećaju ljubavi se uopće ne događa. Stječe se dojam da je za Spaemanna osjećaj ljubavi neprijatelj same ljubavi jer uklanja ili barem skriva pravu stvarnost i narav ljubavi.

Spaemann ističe i drugu dimenziju onoga što čovjek zove ljubav, a to je da je ljubav navika. U našem jeziku mi nemamo adekvatan prijevod latinskog izraza habitus koji označava neku trajnu i teško promjenjivu kvalitetu čovjekova karaktera koja je ako je riječ o habitusu uvijek pozitivna, odnosno riječ je o vrlini. Hrabar čovjek posjeduje habitus, kvalitetu koju nazivamo vrlinom, a koja se zove hrabrost i koju uvijek može vježbati u zadanim okolnostima života kao što su različite opasnosti. Mogli bismo reći ne da je netko prirodno hrabar, nego radije da je netko vježbajući se u hrabrosti razvio vrlinu hrabrosti. Isto vrijedi i za druge habituse ili vrline poput umjerenosti, darežljivosti, plemenitosti. Idući za ovim razumijevanjem habitusa kao vrline koja se mora vježbati da bi ona postala dio čovjekove prirode i njegova karaktera možemo reći da je ljubav prema Spaemannu vježba. Čovjek se vježba u ljubavi da bi ljubav postala vrlinom koja pripada njegovom karakteru i njegovoj prirodi. Karakteristika svih navedenih habitusa ili vrlina uključujući i ljubav jest da jednom kada se vježbaju i postanu dio čovjekova karaktera one se ne mogu lako ukloniti, osim nekim porocima koje čovjek opetovano ponavlja ciljano da bi se riješio vrlina koje je stekao. Osobine koje čovjek stekne vježbajući se u vrlinama mi smo preveli kao navike. Kada kažemo da je netko hrabar, mi ćemo reći kako netko ima naviku biti hrabar.

Ali bolje je govoriti kako netko posjeduje vrlinu hrabrosti, jer mi navikama definiramo i one karakterne osobine čovjeka koje su zle kao recimo laganje, pretvaranje i slično.

Ako ljubav razumijemo na ovaj način, postavlja se pitanje je li ljubav vježba i u čemu? U strpljivosti, u podnošenju, u trpljenju, u prihvaćanju, u uvažavanju? I ako u jednom trenutku čovjek vježbajući se u svim ovim habitusima stekne ljubav kao vrlinu svoga karaktera, postavlja se pitanje je li to znači da onda čovjek posjeduje vrlinu ljubavi kao trajni dio svoga karaktera i je li ljubav onda dobra navika koja samog čovjeka čini dobrim? Ono na što treba skrenuti pozornost jest da ljubav kao osjećaj ne zahtjeva drugu osobu, nego se može razviti unutar samog čovjeka pomoću mašte, psihe, razmišljanja i ne zahtjeva nužno prisutnost druge osobe. Međutim, karakteristika vrline ili habitusa jest da bi se stekle one zahtijevaju stvarnost izvan samog čovjeka. Ako uzmemo hrabrost kao vrlinu, ona ne se ne stječe i ne postaje dio karaktera zato jer čovjek zamišlja neku bitku u kojoj je on hrabar vojnik, nego zahtjeva stvarne životne okolnosti sa stvarnim ljudima i iskustvima da se hrabrost stekne kao vrlina i dio karaktera. To manje-više vrijedi za sve vrline. Umjerenost se ne vježba razmišljanjem o umjerenosti, nego stvarnom umjerenošću u svemu onome u čemu smo neumjereni. Samo razmišljanje o hrabrosti, umjerenosti, darežljivosti nije posjedovanje tih vrlina u stvarnom životu. Ako je ljubav vježbanje da se postigne vrlina ljubavi, onda će ljubav da bi postala vrlina i dio karaktera zahtijevati postojanje i prisutnost stvarne osobe u odnosu prema kojoj će čovjek vježbati i na kraju doći u posjed vrline ljubavi kao prirodnog dijela svoga karaktera.

Spaemann ističe da se koncept ljubavi kao vrline koja se vježba u odnosu prema stvarnoj osobi u postmodernom društvu poprilično izgubio. Ono što postmoderni čovjek radi jest za Spaemanna oblik samozavaravanja i egozima. Postmoderni čovjek se vježba u osjećaju ljubavi koji je potpuno usmjeren na samog čovjeka i nikoga drugog izvan njega. Na taj način dolazi do samozavaravanja i egoizma koji čovjeka zatvara i čini ga nesposobnim da se vježba u ljubavi kao vrlini odnosno habitusu tako što će to vježbati u odnosu sa stvarnom ljudskom osobom. Spaemann dodaje i da je ljubav jedina vrlina koja nema krajnji završetak vježbanja, kao neke druge vrline. Ako čovjek vježba umjerenost, on će u jednom trenutku posjedovati habitus ili vrlinu umjerenosti u tolikoj mjeri da će moći nositi se sa onim u čemu je bio neumjeren pogotovo ako se to odnosi na neku specifičnu stvar kao što je recimo neumjerenost u piću.

Međutim, čini se da ljubav nije takva vrlina ili habitus jer ako ćemo slijediti Spaemanna dalje iako je specifična i konkretna osoba objekt vježbanja u ljubavi nikada nitko ne kaže za odnos prema voljenoj osobi kako je dosegao vrlinu ili habitus ljubavi i sada može stati. Zato će Spaemann opisati ljubav kao bezgraničnu ili neograničenu vrlinu ili habitus i zato ona rečenica s početka ovoga teksta kako onaj tko smatra da zna zašto nekoga voli, zapravo ga ne voli. Jer za Spaemanna znati objasniti zašto se nekoga voli znači isto što i tvrditi da je čovjek dosegao vrlinu ili habitus ljubavi prema toj istoj osobi. Odnosno, da je dosegao ljubav kao dio svoga karaktera i svoje prirode.

Za Spaemanna ljubav kao vrlina ili habitus nema mjeru, nego je bezgranična i neograničena. Zato vježbanje u ljubavi da bi ljubav postala prirodni dio čovjekova karaktera kao vrlina, habitus kvaliteta zapravo nikada nije moguća jer ne postoji završetak vježbanja u ljubavi prema voljenoj osobi. Zato je za njega ljubav bezgranična vrlina ili bezgranična dobra navika jer dok osjećaj ljubavi ima svoj ograničeni rok trajanja u čovjekovu umu, ljubav kao bezgranična vrlina, habitus, kvaliteta nema rok trajanja nego čovjek se u njoj vježba bezgranično u odnosu prema konkretnoj i voljenoj osobi. Za ovog njemačkog filozofa nedostatak shvaćanja ljubavi kao bezgranične vrline u kojoj se čovjek mora cijeli život vježbati, ali je nikada ne može do kraja posjedovati kao vrlinu i habitus svog karaktera leži i problem zašto tolike ljubavi među ljudima imaju rok trajanja i propadaju kada taj rok istekne.

U Sarajevu, 27. 8. 2018.

O. J.

Izvor(foto):123rf.com

O NESRETNOM ČOVJEKU

Ako bi se mogla opisati nesretnost, onda bi ona bila pseudo-religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumno odbacivanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretan čovjek je religiozni fanatik vlastitih mana te hladni analitičar i redoviti kritičar vlastitih vrlina. Nesretan čovjek isključivo vjeruje u vlastitu metafizičku pokvarenost, dok odbacuje ono što mu njegov zdrav razum govori o nekim dobrim ljudskim kvalitetama koje posjeduje.

Nesretan čovjek je na sebi svojstven način religiozan. On vjeruje kako je njegov uzvišeni poziv osloboditi samog sebe od vlastitih mana. Ali kada treba doći trenutak borbe, on se povlači iz borilišta prepuštajući se nesretnosti bez kapi prolivenog znoja. Nesretan čovjek je često nerealan i iracionalan jer zabranjuje vlastitom razumu da mu govori o njegovim dobrim svojstvima, a previše prepušta mašti da mu pred očima slika fantastične slike njegove epske borbe s vlastitim manama. Zato nesretan čovjek ne zna vidjeti nešto dobroga u svakodnevnim stvarima, jer njegova izmučena i umišljena veličina mu ne dopušta da vidi jednostavno dobro u nečemu običnom.

On je predodređen za velike bitke i ratove sa samim sobom. Zato dobrotu zanemaruje, a nesretnost veliča. Njegova nesretnost počiva u njegovu čudnom načinu razmišljanja kada je riječ o njemu samom kao ljudskoj osobi, jer je cijela njegova osoba podređena umišljenoj borbi s njegovim ljudskim manama koje on vidi kao nekakve drevne nemani koje se mogu pobijediti isključivo nadzemaljskim snagama, a ne svakodnevnim sitnim koracima. Ako je škrt, njegova borba protiv škrtosti nije razumna borba sa samim sobom gdje bi se svaki dan djelimično odrekao onoga što ima.

Njegova borba sa škrtosti je neka vrsta mitske borbe darežljivog junaka s nemani škrtosti gdje on sebe gleda kao onoga koji stoji na brdu od zlata kojega se odrekao da bi cijelo čovječanstvo moglo kovati prstenje, narukvice i ogrlice. Zato je nesretan čovjek i ponekad megaloman bilo da pretjeruje u isticanju svojih mana bilo da još više pretjeruje u načinima na koji ih svladava. Nesretnom čovjeku najveći neprijatelj osim njega samog su stvarnost i ljudi oko njega. Stvarnost mu je neprijatelj jer ga svaki put pobijedi vrlo jednostavnim trikom bez imalo napora tako što mu pokaže da dok je u svojoj mašti darovao čovječanstvu brda zlata da se ukrase, u stvarnosti je stisnuo ruku da ne kupi komad kruha nekom prosjaku koji ga je zamolio jer je gladan.

Ljudi su mu neprijatelji ponajviše jer ne mogu shvatiti koja je on veličina, borac i junak i koje sve nemani mora pobijediti da bi bio ono što jest. Također, ljudi su mu neprijatelji jer su stvarni i ne vide mitološkog junaka koji stoji na brdu zlata i prezrivo ga daruje čovječanstvu iscrpljen do kraja borbom s nemani koja se zove škrtost. Oni vide stvarnog čovjeka koji je za njih škrt jer im nikada nije ponudio kavu, ručak ili večeru. Nesretan čovjek više voli izmišljene ljude koji će se diviti njegovoj borbi s vlastitim manama. Izmišljeni ljudi su poput mitskih junaka ili duhova. Oni nemaju ni vrlina ni mana. Oni su nijemi promatrači priče koju glavni junak o sebi priča. Zato nesretan čovjek bude razočaran kada se iz svog izmišljenog svijeta naglo nađe u stvarnosti među stvarnim ljudima. I najviše mu smeta što ti stvarni ljudi imaju također i vrline i mane. Jer njegova mašta ne poznaje druge junake, samo njega.

Nesretnom čovjeku ne smetaju toliko njihove vrline, koliko njihove mane jer je njegov izmišljeni svijet usmjeren na borbu s manama. Međutim, mane drugih ljudi za njega su nevidljive i beznačajne za razliku od njegovih. I ako postoji neki čovjek koji je uistinu škrt, paradoksalno nesretan čovjek će mu zavidjeti na škrtosti. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stvarna škrtost bezazlena u odnosu na njegovu izmišljenu škrtost u njegovoj mašti. Mane moraju biti nepobjedive jer njegov osjećaj za junaštvo i borbu raste proporcionalno sa snagom i moći izmišljenih mana u njegovoj glavi. Što moćnija škrtost, bahatost, kukavičluk to je potrebno veće junaštvo da se one svladaju.

On je poput vojnika koji u presudnom trenutku napusti bitku i pobjegne, ali onda negdje usput otkrije da je on hrabar junak i da nijedna vojska nije kadra se suprotstaviti njegovoj hrabrosti. I vrati se u bitku i sam pobijedi cijelu protivničku vojsku uz oduševljeno klicanje drugih vojnika. Tako on to vidi u mašti. U stvarnosti bi to sigurno izgledalo puno drugačije.

Zato je osobina nesretna čovjeka da ne razmišlja o stvarnosti i uglavnom se od nje sklanja kao što se mračnjak nastoji skloniti od svijetla. Što se tiče vrlina, za njih se ne treba boriti one su već osvojene i već ih do kraja posjeduje. Zato nesretan čovjek ponekad nema stvarne volje bilo što promijeniti na sebi kad je u pitanju stvarni život i stvarni ljudi jer raditi na sebi nije potrebno, sve vrline posjeduje, a s manama će se već nekako izboriti, ali to će ovisiti o snazi njegove mašte, a ne o snazi njegove volje.

Zato je nesretan čovjek redovito iscrpljen čovjek, loše spava, loše jede, dekoncentriran je. Njegova borba iziskuje izvor snage, a to je njegova psiha i njegova mašta koje aktivno sudjeluju u njegovoj borbi poput dvojice generala koji gledaju karte i razmišljaju koji je najbolji način za napad i kada. U nesretnog čovjeka mašta i psiha su dva stratega koji se međusobno iscrpljuju jer dok mašta odbacuje stvarnost, psiha s njom ostaje povezana.

Ali zašto govoriti o nesretnom čovjeku, nije li bolje govoriti o psihološki nestabilnom čovjeku? Ovisi kako ćemo razumjeti što je nesretnost, a nesretnost nije isto što i nesreća. Nesretnost je religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumsko odbijanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretnost je religiozno vjerovanje u stvari mašte, a razumsko odbijanje postojanja psihe i stvarnosti. Nesretnost je mitološko vjerovanje u mane i njihovu svemoć i osobnu mitološko junaštvo i odbijanje razumskog vjerovanja u postojanje stvarne dobrote u samom sebi, u stvarnim ljudima i u samoj stvarnosti i potrebi da se ta dobrota istakne, potiče i o njoj govori.

Nesretan čovjek može u stvarnosti i biti dobar kao netko tko nikoga ne dira te nikome ne stvara probleme, ali je daleko od dobrog čovjeka koji o dobroti govori i dobroti se raduje i osmjehuje. Nesretan čovjek – zato i kažu – dok može biti dobar za druge, za sebe nije dobar, jer sam sebe ne smatra čovjekom koji u sebi nosi zrnca dobrote. Sva njegova stvarnost vrti se oko njegove junačke borbe s vlastitom maštom i psihom i manama koje često do te mjere preuveličava da više ni mašta ni psiha ga ne mogu pratiti nego se slome pod teretom nesretnosti.

Samo zato jer nikada nije na trenutak otvorio oči i promotrio stvarni svijet da vidi da u njemu ipak ima stvarne dobrote i stvarno dobrih ljudi, nesretan čovjek rijetko može biti ikada sretan, jer ako je nesretnost religiozno vjerovanje u vlastite mane, sretnost je razumsko vjerovanje u stvarnost dobrote. Kod nesretnog čovjeka vjera i razum su u žestokom sukobu gdje je vjera već odnijela pobjedu, samo razum to ne zna, a i kad razum shvati, nažalost za nesretnog čovjeka bude ipak prekasno jer od polomljene mašte i psihe više se ništa ne može izgraditi, ne može se više izgraditi ni izmišljeni svijet junaka koji pobjeđuje vlastite mane i slabosti. Ostane potpuno prazna ljuštura koju je nekada nastanjivao i u kojoj je živio stvarni čovjek i stvarno ljudsko biće.

U Sarajevu, 12. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

SKROMNOST – JEDINI REALAN NACRT BUDUĆNOSTI?

Skromnost je karakterna osobina koja se tradicionalno u mnogim društvima i kulturama smatra vrlinom. Karakterizira je jednostavno i prirodno ponašanje uz visok stupanj racionalnosti, umjerenosti i samokontrole naspram vlastitih želja i prohtjeva.

Možda bi se ovdje upravo trebao staviti naglasak na prirodnost, jednostavnost i umjerenost, jer se u praksi svakako mogu pronaći i neka diskutabilna očitovanja skromnosti. Npr., neurednost i pomanjkanje higijene svakako nisu skromnost, nego to što već jesu. Škrtost je skromnost još manje, a isto vrijedi i za jedan radikalni ekscentrični nedostatak interesa za sebe i svijet oko sebe.

Konfucije je smatrao da je skromnost čvrst temelj za sve vrline. To je valjda po sebi jasno, jer ne može se biti dobar, pošten, pozitivan, uzoran i produhovljen, a uz to pohlepan, bahat, nezasitan i gramziv.

Trebalo bi svakako spomenuti i ono Voltairevo da je skromnost jedina vrlina kojom se čovjek ne može hvaliti. „Kad bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman.“

Vjerojatno nije potrebno puno naglašavati da živimo u poprilično neskromna vremena, a to je isto tako najvjerojatnije posljedica jedne individualističke etike sadašnjice koja ne računa odveć ni sa realnim potencijalima prirode niti sa ambicijama drugih ljudi. Ima samo onaj „JA“ i njegovi vječiti nezasitni prohtjevi, koji uspijevaju samima sebi biti i svrha i samoopravdanje. Međutim, ovdje bi trebalo sagledati jednu sasvim jednostavnu računicu: Koji vam se model čini više realnim i samoodrživim? Svijet, sačinjen od desetak milijardi skromnih ljudi ili svijet satkan od desetak milijardi nezasitnih pohlepnika?

Neminovnost etike

Stephen Hawking reče prije godinu-dvije da najveću opasnost za buduću opstojnost ljudskog društva predstavlja čovjekova nasilna priroda, što će reći da smo mi ljudi ipak najveća opasnost samima sebi. Kako smo već nekad o tome bili pisali: „Visokotehnološko oružje i surova ćud (još uvijek u duši) pećinskog čovjeka svakako nisu dobra kombinacija.“ Međutim, da bi se nekako ublažilo tu nasilnu prirodu, trebat će prvo sagledati uzroke svega toga, a barem po Renéu Girardu ovi uzroci su vrlo jednostavni. Radi se o mimetičkoj (oponašajućoj) prirodi međuljudskih rivalstava. Za razliku od Freuda koji je eros smatrao zadnjom instancom ljudske požude, Girard je radije izabrao nasljedovati Dostojevskog koji je smatrao da ljudska požuda zapravo ni nema neki zadnji utvrđeni objekt, nego jednostavno, ljudi žude za onim što vide da i drugi ljudi žude. A čim dvojica počnu čeznuti za istom stvari, to će neminovno uroditi njihovim međusobnim rivalstvima koja će vrlo brzo početi generirati difuznu agresivnost i nasilne fantazije, koje će se već negdje prosuti, i to najvjerojatnije po nekoj trećoj – nevinoj – strani (transfer nasilja).

Moglo bi se reći da jedan rivalski svijet ipak u potpunosti nije izvan kontrole. Inače, smatram da čovjek ne bi trebao biti preveliki pesimista glede III. svj. rata. U tom smislu, čisto sumnjam da je nekome od svjetskih lidera stalo do pokretanja nuklearnog holokausta. Malo je vjerojatno da je nekome od njih stalo da bude lider iz atomskog skloništa, te da u konačnici vlada nad spaljenom zemljom i ozračenim ostacima društva. Vole oni itekako svoje rezidencije, limuzine, svite, kao i zdravu populaciju poreskih obveznika koji mogu nesmetano privređivati za njihove vječito velike prohtjeve i međunarodne hirove. Stoga bi se na kraju moglo reći da istinski Damoklov mač jednog rivalskog svijeta nije sveopće uništenje nego vječita stagnacija. Taj svijet troši godišnje 1500 milijardi USD za rat i naoružanje. Toliko bi negdje dodatno iznosila i godišnja ratna šteta na svjetskoj razini, jer recimo da je samo u maloj BiH počinjena ratna šteta od preko 200 milijardi USD. Rivalski svijet generira velike gubitke i na području ekonomije, jer aktualni ekonomski model se bazira na konkurentnosti i rivalstvu, što podrazumijeva da su mnoge firme unaprijed osuđene na propast. Lobističko-koruptivni sustav također podrazumijeva da neki ljudi i organizacije nikad neće niti dobiti poštenu priliku da pokažu i urade što sve znaju i umiju, jer u međuvremenu se događa ono da „lisica meso pojede“. S druge strane, ako pokušamo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se pobrojane astronomske cifre redovito ulagale u školstvo, zdravstvo i znanost, lako ćemo doći do optimistične vizije jednog sasvim drugačijeg svijeta.

Zato bi se na kraju sa sigurnošću moglo zaključiti da etika nije neka nadmašena filozofsko-teološka disciplina starog svijeta, nego istinski i neminovni prolaz u bolju budućnost. Jednostavno, taj neki idealistički bolji svijet ne traži prvenstveno još bolju tehniku, nego boljeg i poštenijeg čovjeka.

Umjesto zaključka: sveprisutnost gramzivosti

Možda je i najveća zamka gramzivosti to što ona nije ograničena samo na područje materijalnog, nego doslovno može biti sveprisutna. Gramzivost i prateće rivalstvo se lako znaju uvući i u područje kulture, pa čak i u područje duhovnog. Prisustvo rivalskih napetosti i frustracija su uvijek pouzdan znak da se previše toga zahtjeva i traži, te da bi pojedinci, a nerijetko i cijele skupine trebale malo stati na loptu. Na kraju krajeva, uvijek je važilo ono: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“ (Mk 8,36)? Ali i ono drugo, vječito inspirativno i orijentirajuće: „Tko radi pravo, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7).

U Sarajevu, 12. 3. 2018.

M. B.

Izvor (foto):123rf.com