Kategorija: Mario Bernadić

NEVOLJE SA SAVJETOVANJEM

Jedno nedavno istraživanje provedeno među studentima nekolicine američkih visokoškolskih ustanova pokazuje kako dijeljenje savjeta može biti zbilja motivirajuće, ali ne toliko za one koji ih primaju, već prvenstveno za one koji ih daju.

Naime, čini se kako davanje savjeta čovjeka stavlja u poziciju moći. Savjetodavac se pri tome osjeća izuzetno ugodno i motivirano, a njegove psiho-kognitivne performanse rastu. S druge strane, s primaocem savjeta se događa upravo obratno. S primanjem savjeta on upada u inferiornu poziciju, osjeća se demotivirano, pa više nije potpuno siguran ni oko onoga što je do maloprije sasvim dobro znao.

Istraživanje dodatno naglašava da ovo sve skupa vrijedi samo dotle dok se djelitelju savjeta čini da primatelj koliko-toliko usvaja savjet. No, ukoliko ovaj potonji odbrusi nešto u stilu „zahvaljujem, ali snaći ću se radije sam”, s tim će svakako opasti i entuzijazam kao savjetodavca.

Kako onda postupati u ovakvim bizarnim situacijama gdje je nešto što radimo za nas sasvim dobro, ali ne i za onoga kome to radimo?

Kao prvo, nikoga ne bismo trebali savjetovati ukoliko taj izričito nije i zatražio savjet. Ali opet, ostaje ono da bi nama samima jako dobro došlo da udijelimo taj neki savjet. No, možda postoji način da obje strane dadu savjet, a da ga pri tome ne moraju primiti… I ovo uopće nije komplicirano kao što možda izgleda na prvi pogled. Danas bi to stručno nazvali neurolingvističkim programiranjem, a u osnovi svega se zapravo krije stara dobra Sokratova peripatetika. Dakle, umjesto da nekoga bombardiramo gotovim rješenjima, Sokrat bi ga u svoje vrijeme radije poticao da sam dođe do vlastitog rješenja. U ovom slučaju savjetodavac potiče primatelja na razmišljanje, koje će na kraju iznjedriti i jedan zasebni savjet. Tako će obojica na kraju iskusiti slast savjetodavstva, te izbjeći prije navedene negativne implikacije.

Drugo rješenje za notorne savjetodavce bi bilo da se malo više i sami drže vlastitih savjeta. Moguće da ste i sami već primijetili kako su najnaporniji savjetodavci među nama obično vrlo rasute i nesređene osobe koje „propuštaju” i „prokišnjavaju” na sve strane. Zato i jesu naporni; a zato i jesu rasuti, jer govore, a ne čine. No, ukoliko čovjek počne i sam činiti ono što savjetuje drugima, on tada prestaje biti savjetodavac i postaje svjedok. A sa svjedočanstvom nije kao sa savjetom; ono uvijek djeluje motivirajuće, i za one koji ga primaju, i za one koji ga daju.

U Sarajevu 14. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

ZAŠTO SE ČESTO OSJEĆAMO KAO DA NAS NITKO NE RAZUMIJE?

Tko je Greta Thunberg? Premda milijuni ljudi danas rado pričaju i diskutiraju o ovoj maloj švedskoj ekološkoj ratnici, mišljenja su u suštini samo dva: Jedni kažu, ni manje ni više, da je to dijete koje nas treba spasiti, a drugi – opet ni manje ni više, da je razmaženo derište ili još gore, da je luđakinja s dvije-tri dijagnoze, ili također i ono da je najobičnija marioneta u rukama političkih i gospodarskih sivih eminencija. Ipak, o njoj postoji i ono treće mišljenje premda je izuzetno rijetko. Njega dijele oni malobrojni koji nastoje njezin fenomen promotriti pažljivo i slojevito. Tako će ovi obično reći da njezino djelovanje ima i dobrih i loših strana. Trebalo bi je podržati, ali i poučiti još malo o nekim stvarima, te je svakako upozoriti na ekipu koja se oko nje mota i vrzma… No, i ovi treći rijetko primjećuju to da je Greta prije svega curetak koji bi trebao imati pravo na normalno odrastanje i sazrijevanje, a to očito za sada ne primjećuje niti ona sama. Vjerojatno će jednog dana to shvatiti, da je ljudska osoba te da ima neotuđivo pravo na vlastiti razvoj i osobnost, ali tada će za to moguće biti i prekasno, jer joj je neumoljivi ideološki žrvanj političke desnice već dodijelio ulogu bezobraznice i otpadnice, slično kao što joj je žrvanj liberalne ljevice dodijelio doslovno mesijansku ulogu. Oni prvi od nje ne očekuju više apsolutno ništa, dok ovi drugi očekuju previše. Kako god čovjek okrene, neće joj biti lako.

Čovjekova osobnost i socijalna uloga

Kako smo vidjeli, ideologija je po sebi kadra staviti čovjeka u vrlo nezahvalnu situaciju unutar koje jedni od tebe očekuju previše, a drugi opet premalo. Ne tiče se to samo medijski eksponiranih ideoloških figura nego manje-više i običnog čovjeka. Jer nisi njihov, neki od tebe ne očekuju ništa, kao što opet oni drugi, jer si baš njihov, očekuju od tebe previše. Kao brini se stalno za njih, upošljavaj ih, guraj ih, štiti ih … jer grupa je kao važnija od pojedinca.

Međutim, pored ovog, na svakom od nas se prosipa i onaj specifični pritisak socijalne grupe unutar koje se nalazimo. Tako se od majke očekuje da prije svega bude dobra i djeci posvećena majka, od njezinog supruga da prvenstveno bude pouzdana logistika svojoj djeci i ženi te da se sitničavo ne buni za nedostatak ljubavi koji je njegova supruga u međuvremenu preusmjerila njihovoj djeci. Slično tome, od vojnika se očekuje ako bude potrebno, skoro tek tako, da položi svoj život za domovinu, kao što se od policajca očekuje da strpljivo dežura i progoni zlikovce. Od starih se očekuje da se sklone te da oslobode prostor za mlade, kao što se od političara očekuje da ne služe sebi već narodu, ili kao što se od kirurga očekuje da nikad ne pogriješi premda je kao čovjek itekako pogrešiv. Od svećenika se očekuje da ovdje na zemlji bude nešto skoro k’o anđeo premda to nije, kao što se od učitelja očekuje da mu sa učenicima nikad ne popuste strpljenje i živci. Moglo bi se ‘vako još puno nabrajati, ali eto, čini se da je jedno izvjesno: Što se čovjeka više svodi na njegovu specifičnu socijalnu ulogu, to će se on susretati sa sve većim i težim zahtjevima kojima je praktično nemoguće ugoditi. Čovjek svakako ima nešto zajedničko sa socijalnom ulogom koju igra, ali ipak nije identičan s njom. On je uvijek nešto više od toga ili barem želi to biti, a ne samo otac, ne samo majka, kirurg, vojnik itd.

I tako onda u klimi pretjeranih zahtjeva nepovjerenje postaje sveopćom društvenom metodom, a laž osobnom taktikom. Ne vjerujemo drugima da su dobri muževi, žene, djeca, učenici, liječnici, političari … jer zdravo pretpostavljamo da nisu toliko ludi da se dadu u potpunosti svesti na društvenu ulogu koju obnašaju, baš kao što to nismo ni mi sami. Kako ono netko reče: „Otkako sam samog sebe uhvatio u laži, ne vjerujem više nikome!” Ali i pored toga ljudi uglavnom i dalje inzistiraju na spomenutom svođenju drugih na društvenu ulogu koju obnašaju premda iz vlastitog primjera znaju da to tako baš i ne funkcionira.

Ostaje pitanje, možemo li i hoćemo li pokušati nešto drugačije?

Integritet svijeta i integritet čovjeka

Jedna priča govori kako se čovjek jednog dana vratio kući s posla. Umoran se svalio u fotelju da malo prelista novine i predahne, ali mu razigrani i razdragani sinčić nikako nije dao mira. Ne bi li ga se barem nakratko otarasio, izvadi otac iz novina jedan list na kojem je bila karta svijeta, podera je na sitne komadiće te dade sinu da to ponovno pokuša sastaviti. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka, kad eto sina; sav sretan ponosno reče: „Tata, ja sastavio ovo!” Otac ga sad već sav u čudu zapita: „Pa kako si tako brzo uspio, sine moj!?” Sin mu tada reče kako je primijetio da je na drugoj strani lista bila, njemu puno bliža i jasnija, slika nekog čovjeka. I tako je onda „pokidani svijet” sastavio ne po svijetu, nego sastavljajući sliku onog čovjeka.

Pouka je ovdje valjda sama po sebi jasna: Integritet svijeta se bazira na integritetu čovjeka, a pravedno društvo s tim u vezi postoji samo tamo gdje se pazi na prava i osjećaje pojedinca! Sretniju budućnost neće omogućiti kako često i sami očekujemo: još više tehnologije, još više novca i još više politike, nego prvenstveno puno više poštivanja integriteta i posebnosti svakog pojedinog ljudskog bića. Netko će na ovo vjerojatno reći onu staru: „Nije se još rodio tko bi ljudima ugodio.” No tako počesto svi razmišljamo upravo jer smo odrasli u civilizaciji i kulturi koja i ne drži odviše do prava i osjećaja pojedinca, nego baš obratno, gdje se svakog nastoji strpati u točno određene i predefinirane ideološke i socijalne okvire. Stoga i mi druge rado trpamo premda nas itekako boli kad se i sami pronađemo strpani. I onda kukamo da nas nitko ne razumije, i potpuno smo u pravu. Jednostavno, nije ih nitko ni učio da razumiju, baš kao što to nitko nije ni nas…

U Sarajevu 9. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor(foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman

ZAŠTO ČESTO PODRŽAVAMO GLUPOSTI ZA KOJE DOBRO ZNAMO DA SU GLUPOSTI?

Tako, uhvati sebe pokatkad čovjek kako opet čita portale ili novine za koje je prije toga sam sebi bio već tri puta obećao da ih neće više nikad čitati. Teške gluposti, neprovjerene informacije i glasine, jeftini senzacionalizam, pumpanje ideoloških rasjeda i podjela, crnilo i žutilo najgore vrste… Pa zašto ih onda opet čitamo? Može zvučati čudno, ali moguće baš zato što se radi o teškim glupostima, jer čovjek doživljava nemalu satisfakciju uspijevajući razaznati nešto kao glupo, a da to nije sam on. Valjda je najjeftiniji i najbrži način da se osjetimo pametnima i znalcima upravo u susretu s nečijom naglašenom glupošću, a znanje je moć… A osjećaj moći nas opet kao malo što u životu veseli. Ovo sve skupa i nije nešto posve novo, jer jedna i od dominantnijih teorija o porijeklu i naravi ljudskog smijeha također kaže da smijeh i nije ništa drugo nego erupcija oduševljenja zbog osjećaja vlastite moći nad tuđom nemoći. Ono, ne svodi li se većina šala i viceva na to da netko na kraju nepredviđeno ispadne nespretan, naivan ili jednostavno glup?

Od šale do tragedije, princip je vrlo sličan. Novinarstvo je već odavno dokučilo ono da je loša vijest – prava vijest, tj. vijest koja se najradije čita. Naravno, bude tu kod čitateljstva i dubljih osjećanja. U susretu s tuđom tragedijom budi se u normalnom čovjeku suosjećanje i osjećaj altruizma, a to su oni lijepi osjećaji od kojih se kao ljudi osjećamo bolje i smislenije. No bude tu ipak i onog spomenutog samopotvrđivanja u vlastitoj moći: Otprilike, život je težak, netko je upravo izgubio bitku, a ja sam tu i dalje se nosim. Michael Foucault bi opet primijetio da i sam altruizam nije ništa drugo nego manifestacija moći, jer onaj tko se pored sebe samoga u životu uspijeva pobrinuti i za druge, taj je uistinu moćan.

Je li individualizam na koncu iznjedrio vladavinu gluposti?

Harvardski politolog Steve Jarding često zna započeti svoja predavanja i nastupe konstatacijom da živimo u povijesnom periodu kad znanost nikad nije bila pametnija, i kad politika nikad nije bila gluplja. I za njega je to svakako nemali fenomen, kako u jednom informacijskom vremenu, u sred društva znanja neki toliko besmisleni likovi uspijevaju osvojiti vlast i to demokratskim putem? Međutim, proboj gluposti primjećujemo danas i na brojnim drugim poljima. Ona hara, kako već rekosmo, u medijima, kulturi, osobito zabavnoj industriji… Ona nam se smiješi s polica knjiga u vidu svakojakih samozvanih stručnjaka za sve i svašta, i što je zanimljivo – tim ljudima uglavnom fino ide. Navedene pojave zasigurno imaju i neke druge uzroke, ali gotovo izvjesno i ovu – da se suvremeni čovjek u svojem neobuzdanom individualizmu toliko opteretio vlastitom snagom i moći da se na kraju najugodnije i najsigurnije počeo osjećati u društvu budala.

Sve ovo sljeduje i osobne odnose. Tako, žene danas često kukaju da se muškarci boje snažnih žena, ali nije puno drugačije ni iz muške perspektive gledano.

Perfekcionizam se oduvijek skupo plaćao

Moguće da su danas ove neke stvari doživjele kulminaciju, no nešto od toga je izgledno oduvijek postojalo. Stara njemačka poslovica kaže: „Tko želi ugrabiti sreću, treba izgledati k’o budala, a postupati kao mudrac.” A vrlo slično ovome Lord Philip Chesterfield  još prije dva i pol stoljeća reče: „Ako možeš, budi mudriji od ostalih ljudi, ali nemoj im to reći.” Također, nedavno smo već spominjali i onu jednu noviju studiju koja je utvrdila kako slušači najviše cijene nesavršene govornike, u smislu da ipak cijene istinske znalce, ali koji će pri tome pokazati i neku ljudsku nesavršenost; bilo da će ih u jednom trenutku ponijeti snažne emocije, bilo da će se nešto spetljati ili nešto oboriti, nespretno rasuti svuda oko sebe papire i sl. Vidimo, ljudska želja za moći je vrlo osjetljiva i plašljiva pred tuđom moći i stoga se ni ne treba u životu isuviše zaogrtati plaštem iste.

Na koncu još nešto o odnosu moći i humora. Veliki njemački pisac Hermann Hesse primijeti kako svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samog sebe ne shvaća ozbiljno. Ovim se svakako htjelo reći da su šale na vlastiti račun prvenstveno odlika inteligentnih ljudi. Oni se ne boje,  pored onoga što su pametni, ponekad malkice ispasti i budalama, jer vidjeli smo, takvih je na kraju i vlast, čast i slava na ovome svijetu. U tom smislu, mudri kvekerski vođa iz 17. st. – William Penn, lukavo zaključi: „Pustite ljude da misle kako vladaju i vladat će te njima.” U onom drugom slučaju, svaki bi se perfekcionist trebao pomiriti s tim da je za većinu preopasan, te da će ga početi istinski cijeniti tek kad ne bude više među živima.

U Sarajevu 2. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto):  123rf.com; Copyright: faithie 

SAM SVOJ HEROJ – ILI SASVIM MALI ESEJ O ZAKONU PRIVLAČENJA

U nedavnom maratonskom trosatnom intervjuu, u Podcastu kod Joea Rogana, najpoznatiji „zviždač” na svijetu Edward Snowden je između ostalog rekao, da nakon što je razotkrio gigantske razmjere nezakonitog prisluškivanja vlastitih građana od strane američkih obavještajnih službi, isprva je bio očekivao da će se pojaviti neki heroj koji će to sve skupa objelodaniti javnosti. No, kako se iščekivani heroj nikako nije pojavljivao, na kraju je shvatio da on sam mora biti taj heroj.

Ovdje se svakako ne želimo baviti zamršenim političkim aspektima slučaja „Snowden” nego samo ovim drugim, jednostavnijim pitanjem – tko bi što trebao učiniti s obzirom na naša uobičajena iščekivanja i želje? Tako se počesto čini da naši uobičajeni razgovori i jadikovke o aktualnim nepoštenim, konfuznim i pohlepnim vremenima nisu ništa drugo do li upravo priželjkivanje nekog heroja koji će namjesto nas biti pošten, koncizan i umjeren. U ostalom, kao i mnogo toga drugog … Hoće li netko konačno podići glas protiv nepravde; hoće li netko konačno naći neko pametno rješenje; hoće li se netko konačno zauzeti za mene? A također i one osobne stvari: Hoću li konačno naći nekoga tko će mi biti u potpunosti vjeran, odan i kome ću biti na prvom mjestu u životu?

Kratkoročna i dugoročna ostvarenja

Općenito govoreći, postoje samo dva načina da se domognemo žuđene sposobnosti ili osobine. Prva je da je sami steknemo, druga je da se skačimo nekoga tko je već ima. Premda je i ovo drugo često moguće, ono prvo je ipak mudrije, premda teže rješenje. Pitanje je zašto?

O zakonu privlačenja se općenito izriču dvije posve različite istine. Jedna otprilike kaže da se suprotnosti privlače, a ona druga, njoj protivna, da se sličan sličnome raduje. U konačnici su obje istinite ali na različite načine. Ona prva važi kratkoročno, a ona druga dugoročno, i to doslovno, do u raj i pakao dugoročno!

S tim u vezi jedni kažu priželjkuj ono što želiš, vizualiziraj, mantraj, u sebi mu/joj zapovijedaj… Dok oni drugi kažu posve suprotno: Ne priželjkuj apsolutno ništa, jer velikim priželjkivanjem samo pokazuješ da si teški siromah, a nije li na kraju oduvijek važilo ono: „Bogatstvo privlači bogatstvo, a siromaštvo – siromaštvo” ili „Para na paru, uš na fukaru”, pa čak i ono svetopisamsko: „Tko ima, dat će mu se još pa će obilovati, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima” (Mt 25,29-31)?

Pet minuta slave i dvije godine bogatstva

Ponekad nekog anonimusa krene pa se nadaleko pročuje za njega, kao što krene i siromaha s lutrijom ili Pepeljugu s princem. Ništa ne čudi, jer suprotnosti se kako rekosmo privlače. Međutim, da bi ove suprotnosti dugoročno opstale, one će nekako morati biti umanjene, tj. morat će prestati biti suprotnosti. Suprotnost je snažna ali kratkoročna buktinja, dok je sličnost blagi ali trajni sjaj svjetiljke. Suprotnost je snažna čarolija, ali na duže staze, kako rekosmo, opstaje samo smislenost sličnosti. Stoga ako vam se ponekad i dogodi jedna ovakva sretna čarolija suprotnosti, nipošto se dugoročno ne pouzdajte u nju. Jer dugoročno gledano, svaka čarolija, pa i ova skončava u sramoti, razočarenju, pa čak i smrti (Kad smo već kod Pepeljuge: „Na kraju konji opet postadoše miševi, a kočije bundeva.”).

Navedene zakonitosti se izgledno u životu ne tiču samo materijalnih nego i onih duhovnih datosti. U nutarnju zakonitost duhovnog obraćenja pripada i ono da nakon početnog blaženog i euforičnog razdoblja neminovno pristiže i onaj dugi period suhoće, praznine, sumnje i nemira. U jednom trenutku Vječnost te je bila milostivo pogledala, i sad su vrata do tamo odškrinuta, ali dugoročno gledano, ako želiš imati udjela s njom, morat ćeš početi znatno više i češće igrati po njezinim pravilima. U protivnom preostaje onih, nekom utješnih a nekom sramotnih, pet minuta slave…

U Sarajevu 29. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Anton Yankovyi

KOLIKO ODLUKA DONOSIMO U DANU?

Postoji li slobodna ljudska volja? Da bismo na ovo pitanje pokušali odgovoriti, morat ćemo istovremeno postaviti i ono jedno dodatno pitanje: Postoji li svjesna ljudska volja? Naime, neka novija istraživanja pokazuju kako mi svakodnevno donosimo nevjerojatno velik broj odluka, ali kao da toga i nismo u potpunosti svjesni.

Uzmimo za primjer: Sedam je sati ujutro, budilica vas budi i vrijeme je da se počnete spremati za posao. Možda se odmah dignete, a možda i pritisnete onaj „snooze” (engl. kratki san, drijemež), pa produžite još desetak minuta. Što god da ste izabrali, nešto ste ipak već izabrali, a tek je 7:00.

Konačno ste se digli, još niste skroz pri pameti, ali na redu je donošenje nekolicine sljedećih odluka: Što će te odjenuti, a što obući; kod žena je to dodatno i ono kako se namazati? Zatim što jesti? Zdravija ili slasnija varijanta? Brža ili duža?

Tko ima djecu, morat će dodatno ponešto odlučiti i oko njihovog spremanja za vrtić ili školu, a ako su druga smjena, onda im barem smisliti kakvu poruku sa zadacima za kasnije…

Izašli ste vani, vidite da ste knap s vremenom… Ići na tramvaj ili bolje hvatati taxi? Kome je posao bliže, vjerojatno razmišlja hoće li prošetati do tamo ili ipak hvatati kakav prijevoz? Kako god, tek je 8:00, a vi ste već donijeli cijeli niz odluka. Stručnjaci čak kažu, koliko god zvučalo nevjerojatno, da na ovaj način čovjek može donijeti i do 35.000 odluka u danu; praktično nešto svake dvije sekunde svoga budnog dnevnog stanja. Ove odluke su većinom slobodne, ali kako smo već rekli, često ih nismo najbolje svjesni.

S druge strane, sa onim velikim, fundamentalnim životnim odlukama ide otprilike obratno. Njih smo itekako svjesni, ali se čini da i nismo uvijek potpuno slobodni dok ih donosimo. Važno se prisjetiti, do ne tako davno ljudi ovakve odluke nisu praktično ni donosili samostalno. Za koga će se vjenčati, što raditi i gdje živjeti – to se više ticalo njihovih roditelja i starije braće nego njih samih. A tako je još uvijek i dan danas u mnogim krajevima svijeta.

Mi smo se u međuvremenu većinom emancipirali i napustili ovakvu rodno-plemensku praksu, no neki izazovi tu još uvijek postoje. Mnogi ljudi, premda su slobodni u ovakvim izborima, ipak žele imati barem nekakvo prešutno odobravanje svojih bližnjih, a što je po sebi poprilično mudar potez, naravno, ukoliko ne planirate otići na drugi kontinent, nego ostati tu negdje. Jer s ljudima valja i dalje živjeti, pa se ni ne treba zamjerati ako to već nije nužno.

Neki drugi opet kao da više imaju problem sa samima sobom kad su u pitanju ovakve velike životne odluke. Jednostavno, ustuknu; boje se da ne pogriješe u izboru ili se jednostavno samo boje, pa bi im skoro čak i odgovaralo da netko odluči namjesto njih.

Počesto se opet dogodi i ono da neslobodne strateške odluke nekako skliznu pod one slobodne, ali manje-više nesvjesne. Tu ćemo se prisjetiti one jedne pravne izreke koja kaže da su PRIVREMENA RJEŠENJA U SUŠTINI ČESTO NAJTRAJNIJA. Dok je tražio posao života i čekao da mu se smiluje ona žuđena ljubav života, čovjek je nekako počeo raditi to što i danas radi te živjeti sa osobom s kojom i danas živi. Pa tek mu sad ništa jasno…

Ipak, za kraj, vraćamo se opet malo onim brojnim „nesvjesnim” svakodnevnim odlukama. Njih bismo očito trebali sebi malo bolje posvijestiti, jer ono kako se kaže, budućnost svakog čovjeka je zapisana u njegovoj dnevnoj rutini! Gradeći pravilno svoju svakodnevnicu stvaramo perspektivniju podlogu i za one velike, izazovne fundamentalne odluke. A ako ništa drugo, neki će reći da je danas itekako potrebno što više pojednostavniti tu svoju dnevnu rutinu kako bi što bolje oslobodili um upravo za one veće i značajnije životne odluke. A odlučivati u svom životu, i svjesno i slobodno je svakako poželjan ideal kojem trebamo težiti.

U Sarajevu 25. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Chiosea

NAJGORA OD SVIH PREDRASUDA

Predrasude su unaprijed stvorena uvjerenja ili sudovi o nekomu ili nečemu, najčešće o pripadnicima društvene skupine kojoj sami ne pripadamo. Premda postoje i pozitivne predrasude, obično se uzima da su puno češće one negativne.

Predrasude po sebi imaju veze s cijelim nizom logičkih pogreški. Ne ulazeći ovdje u tančine, općenito bi se s logičke strane moglo prigovoriti da predrasude predstavljaju izrazito površne i apstraktne sudove koji se vole nakačiti najčešće za negativne pojedinosti o nekomu ili nečemu, te ih do neslućenih i opasnih razina preuveličati. Na primjer: „Crnci su jako opasni, jer su to kriminalu skloni neradnici koji neprestance misle na seks.” Vidimo, ovdje nema velikih crnih sportaša, kao ni umjetnika; nema ni Mendele, nema Luthera Kinga … Spominju se samo nerad, promiskuitet i kriminal, i to u velikim količinama.

Potonji primjer nas podsjeća na to da se pojam predrasuda počesto odnosi na društvene negativnosti iz rasističkog, šovinističkog i bigotističkog spektra. Međutim, moguće da se u skladu s tim susrećemo ujedno i s najvećim problemom predrasuda danas. Tako, danas postoji cijela jedna velika globalna populacija koja će uznosito ustvrditi kako oni vrlo dobro toleriraju obojene, migrante i homoseksualce, te da su kao takvi slobodni od bilo kakvih predrasuda. Ovo bi bilo sasvim točno kad ne bi bilo i puno drugih predrasuda koje uvelike nadilaze prije spomenuti negativni spektar.

Predrasuda je zapravo toliko puno da bi se čovjek slobodno mogao nazvati bićem predrasuda:

  • Mladi su puni predrasuda prema starijima, ali i stariji prema mladima;
  • Muškarci su puni predrasuda prema ženama, kao i žene prema muškarcima. Ta ne važi li često među obje skupine da su oni drugi „svi isti”, a što po sebi nije ništa drugo do li teška predrasuda?
  • Malograđani su puni predrasuda prema seljacima, kao i građani prema malograđanima;
  • Tradicionalisti su puni predrasuda prema modernistima, a modernisti zatim možda još i više prema tradicionalistima;
  • Šefovi i direktori su puni predrasuda prema svojim uposlenicima, kao i ovi drugi prema njima;
  • Bogati su puni predrasuda prema siromašnima, kao i siromašni prema bogatima (a srednji sloj, zatim, i prema jednima i prema drugima – skoro podjednako);
  • Prirodo-znanstvenici su puni predrasuda prema humanistima, a ovi drugi im svakako ne ostaju ni najmanje dužni;
  • Da ne nabrajamo sve pojedinačno, na kraju ćemo samo nabacati još koji suprotstavljeni par: domaći-pridošlice; zabavnjaci-narodnjaci; ekstroverti-introverti; obrazovani-neobrazovani; vjernici-ateisti; a svijet politike i suprotstavljene navijačke skupine da i ne spominjemo.

Zato bi se za kraj moglo reći da je gotovo nemoguće biti čovjek, a ne biti sklon nekoj predrasudi. I stoga se čini da ukoliko u svemu tome ne želimo izgubiti kontrolu, onda je najbolje da budemo svjesni vlastitih predrasuda, te da ih priznajemo – i sebi, i drugima. U protivnom bi nam se moglo dogoditi kao sa onim Hebbelovim egoistom: “Egoisti su svi. Ali najgori je onaj koji ne vjeruje da to jest, jer mu za to nedostaje mjerilo.”

U Sarajevu, 18. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright:  Andrii Yalanskyi 

BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

Vrhunski sportaši današnjice pored svojih uobičajenih napornih treninga gotovo redovito prakticiraju i različite vježbe disanja. Pri tome se najčešće radi na dva područja: uvježbavanju tzv. dijafragmalnog te ritmičnog disanja. Prvo se tiče korištenja cjelovitog plućnog kapaciteta, a drugo – pravilnog ritma disanja. Blagodati ovih vježbi se ne tiču samo poboljšanja tjelesnih performansi nego i onih psiholoških. Na ovaj način se kod sportaša razvija bolja koncentracija, samokontrola, lakše se nadvladava trema pred nastupe i sl.

Općenito govoreći, u posljednjih nekoliko godina različita istraživanja su i na znanstven način potvrdila postojanje višestrukih blagodati koje proizlaze iz jednog, tako da kažemo, pravilnog i cjelovitog disanja. Tako je između ostalog dokazano da je jednim kontroliranim disanjem moguće umiriti mozak, regulirati krvni tlak, bolje kontrolirati vlastite emocije, poboljšati memoriju, ali također i ojačati imunitet te pospješiti metabolizam općenito. Pored toga, tu se preliminarno govori i o nekim stvarima koje istraživači još uvijek nisu uspjeli do kraja shvatiti i definirati, ali uglavnom kažu kako se čini da nas kontrolirano disanje vodi u nešto „dublje” – misleći pri tome očito na dublja stanja svijesti.

Dah života

S potonjim razmišljanjem smo neminovno dotaknuli i temu spiritualnosti disanja, kad gle čuda, etimološki gledano disanje po sebi i jeste nešto posve spiritualno. Na primjer, latinska riječ spiritus sa svojih petnaestak različitih značenja između ostalog može označavati dah, zrak, puhanje vjetra … ali i duh, kao i onu jednu, više filozofsku, dušu svijeta. Gotovo identično sve ovo ide i sa grčkim pojmom pneuma. Također, u semitskim jezicima, hebrejski ruah i arapski ruh izvorno znače dah, a tek kasnije zadobivaju i ono svoje spiritualno značenje, a usput smo već mogli primijetiti i da ovo naše dah i duh korijenski predstavljaju identične riječi. U tom smislu, u neka starija vremena kod nas se umjesto puhati govorilo duhati. Da ne bude zabune, i u biblijskoj knjizi Postanka se „dah života” spominje kao izričito Božja stvar s kojom Bog oživljuje čovjeka ali i druga živa bića (Post 1,30; 2,7; 6,17; 7,15; 7,22;). U konačnici, ovo svakako ne znači da su dah i duh – u jednom teološkom smislu riječi jedno te isto, ali ipak znači da je ovo dvoje međusobno duboko povezano i isprepleteno.

Disanje kao ritam života

Razmislit ćemo malo o jednoj slici bliskoj današnjem čovjeku. Gotovo svi danas nemilice i svakodnevno koristimo različite elektronske uređaje koje se napajaju uz pomoć baterija. Kad je baterija prazna znamo da je treba napuniti; sasvim jasno i tu se nema o čemu raspravljati. Međutim, čudno je koliko nam je ovo počesto nejasno ukoliko istu sliku primijenimo na nutarnji život naših emocija. Kad smo puni, prirodno težimo tome da se ispraznimo. Pri tome punina prirodno teži nekoj praznini, ali onda na kraju često dođe do toga da se posvađaju um i srce, jer dok puno srce teži za prazninom, um je pun skepse ali i zabrinutosti nad ovom opsežnom kenozom (pražnjenje u emotivnom, duhovnom i egzistencijalnom smislu riječi). I tu bolno zastanemo. Umjesto da jednostavno ponovno napunimo ispražnjenu bateriju našeg srca, mi jadikujemo što se ona ispraznila. Pitamo se kako se to dogodilo? U čemu smo pogriješili? Kako smo mogli ispasti takve budale? Kako smo se dali tako naivno iskoristiti? Adekvatan odgovor pri tome obično ne pronalazimo, jer on u suštini ni ne postoji, osim onog odgovora koji jednostavno kaže da su pune baterije tu da se isprazne, a prazne opet tu da se napune. I to je manje-više sva mudrost. To je nešto poput pravilnog disanja, a samo ono što pravilno diše, može biti zdravo i dobro živjeti. Naznačena zastajkivanja su zato i opasna. To je nešto poput duhovne ili barem emotivne bolesti i smrti. Kako rekosmo, jadikujemo što smo se ispraznili, a zatim počnemo ljubomorno i škrto čuvati ono što je još snage preostalo. Tako čovjek kroz život postaje sve sebičniji, oprezniji, zatvoreniji, pakosniji, sve više osvetoljubljiv i nadasve suh. Ovo se dogodi prije ili kasnije svakome i tu nam svakako može pomoći, tako da kažemo, mudrost pravilnog disanja. Tri sekunde – udisaj, tri sekunde – izdisaj, pa tri sekunde – pauza. Razdali smo se, nema veze, opet ćemo se napuniti, da bismo se ubuduće mogli još radosnije i smislenije davati. Baterije i jesu tu da se pune i prazne…

U ovom tekstu nećemo govoriti nešto više o različitim vježbama i tehnikama disanja, jer na internetu već postoji mnogo materijala na tu temu. Samo pitaj Google…

U Sarajevu, 15. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– David DISALVO, How Breathing Calms Your Brain (31. XII. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/neuronarrative/201712/how-breathing-calms-your-brain (Stanje: 15. X. 2019.);

– Rachel DRBOHLAV OLLERTON, Tehnike disanja – vježbe disanja za smirenje i opuštanje (3. V. 2019.), Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/tehnike-disanja-vjezbe-disanja-za-smirenje-i-opustanje (Stanje: 15. X. 2019.);

– Breathing Exercises, PSYCHOLOGY RESEARCH AND REFERENCE, Izvor: https://psychology.iresearchnet.com/sports-psychology/psychological-skills/breathing-exercises/ (Stanje: 15. X. 2019.);

-Giacomo CANOBBIO (ur.), Mali teološki leksikon, KS – Zagreb, 2002.

– Xavier LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergey Nivens

DESNA STRANA MOZGA I POSLOVI BUDUĆNOSTI

U ovom tekstu se na sažet način bavimo djelom popularnog američkog autora Daniela H. Pinka iz 2006. – „A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future” (Novi potpuni um: Zašto će budućnost pripasti „desno-mozgašima”).

U proteklih, recimo, pola stoljeća neurologija je dokučila kako svaka od dvije moždane hemisfere ima neke svoje specifične funkcije i zadaće. Pri tome je lijeva strana više funkcionalna, sekvencijalna, tekstualna i analitična, a desna prvenstveno metaforična, estetična, kontekstualna i sintetična. Jednostavnijim rječnikom: desna strana kao da je više prožeta umjetnošću, duhovnošću i filozofijom, a lijeva fokusom, računom i analizom. E sad, s obzirom na specifične povijesne, socijalne i ekonomske okolnosti od industrijske revolucije po na ovamo, definitivnu prednost kao da je bila zadobila ona lijeva strana ljudskog mozga. Trebalo je puno računati, proračunavati, analizirati i precizno planirati kako bi se unaprjeđivalo rastuću industrijsku proizvodnju, a samim tim i poboljšavalo sve traženiju kvalitetu životu. S druge strane, sve ono što je spadalo na desnu polutku, nije baš da ono nije imalo nikakvog značenja, ali je definitivno bilo lišeno ozbiljnosti u ljudskim očima. Mali primjer: Sigurno 95% roditelja će i dan danas biti puno sretnije ukoliko im se dijete opredijeli za elektrotehniku, a ne recimo za likovnu ili da ne spominjemo glumačku akademiju.

Međutim, vrijeme u kojem živimo je obilježeno opsežnim društvenim, kulturnim pa i ekonomskim promjenama, tako da smo se našli na pragu velikih promjena također i glede novog izgleda tržišta rada. Automatizacija i robotizacija proizvodnje prvo su desetkovali mnogobrojna radnička i zanatlijska zanimanja, a sada na red dolaze i oni koji su se donedavno smatrali nedodirljivima. Pod engleskim terminom „White collar jobs” (poslovi s bijelom kragnom) podrazumijeva se veći broj cijenjenih zanimanja iz sfere administracije, inženjerstva i financija, i na modernom tržištu rada se već sada osjeća kako im uskoro prijeti ozbiljna kriza. Dva su razloga tome: Stalni razvoj kompjuterskog hardvera i softvera je već danas neke administrativce i analitičare učinio bespotrebnima. Drugi razlog bi se mogao opisati na način da su „outsourcing” (oslanjanje na vanjske izvore radne snage) u kombinaciji s naprednom internetskom komunikacijom omogućili zapadnjačkim poslodavcima da za mnoge od navedenih poslova za manje novaca angažiraju azijske stručnjake, a da ovi pri tome uopće ne moraju napuštati svoje domove u Indiji, Kini, Indoneziji ili na Tajvanu. I što na kraju preostaje za radit? Pa ovo što kažu na početku, da ćemo nekako pored lijeve morati uključiti i desnu stranu mozga.

Dizajn

Odavno već postoje neka zanimanja koji zahtijevaju simultani angažman obje moždane polutke, a jedan od takvih je dizajn u svojim različitim oblicima i područjima. No, o kakvom god dizajnu bila riječ, dobar dizajner će nekako morati znati povezati funkcionalnost i korisnost s jedne, te posebnost i estetičnost proizvoda s druge strane. A ovo uopće nije lako. Uzmimo na primjer automobilski dizajn. Da bi se dobro prodavao, automobil mora izgledati posebno i atraktivno. Međutim, dizajnera u toj zadaći puno toga ograničava i on nije ni približno slobodan poput nekog slikara ili kipara koji mogu slikati ili praviti doslovno što god im padne na pamet. Auto dizajnera ograničavaju okvirne predefinirane dimenzije auta koji mora biti baš toliki i toliki, s tolikim i tolikim prostorom za putnike, onolikim i onolikim za motor, prtljagu i ostalo. Zatim, još ga više ograničava aerodinamika vozila koja po sebi trpi samo određene obline i krivine a ne bilo kakve druge. Također ga ograničava i sama tehnologija izrade, kao i ukupni budžet projekta, jer bude tu sigurno puno krasnih ideja, ali džabe – preskupo ili prekomplicirano za proizvodnju. Ovdje se valjda već da naslutiti zašto su veliki dizajneri današnjice toliko puno cijenjeni i bogato plaćeni. Vrstan dizajner u svojem radu objedinjuje tehnička, tehnološka, ekonomska i umjetnička znanja u jedinstvenu cjelinu. Osim toga, mora znati dobro komunicirati i s drugim stručnjacima oko sebe. Stoga se u Pinkovom djelu dizajn ne stavlja slučajno na sami vrh poslova budućnosti na Zapadu, a tu je već otprilike istaknuto i sve ono što će se tražiti i za druge poželjne poslove…

Znati ispričati dobru priču

Ovo umijeće je donedavno bilo rezervirano za pisce, glumce, profesore, političare, propovjednike, pa i trgovce, ali gledano u kontekstu poslova budućnosti, svak’ će morati imati dobru priču. Tržišna ponuda je danas ogromna, a klijenti samim tim neodlučni; pored toga, u informacijskom vremenu svi su prezasićeni informacijama pa i ne mogu više slušati velike, komplicirane ili još gore, one razvodnjene, dosadne priče. Ako budeš želio biti u igri, morat ćeš znati kratko, jasno i na zanimljiv način predstaviti sebe i svoj projekt. Uglavnom, same činjenice više nisu dovoljne, potrebna je i adekvatna zanimljiva interpretacija istih.

Simfonija

U umjetnosti, znamo, simfonija je složeno glazbeno djelo koje uključuje veći broj različitih stavaka kao i veliki broj izvođača, pri čemu na kraju sve ipak izgleda, tj. zvuči kao jedinstvena cjelina. E ovo se isto danas potrebuje i na različitim poslovnim područjima. Konkurencija ne miruje, a i samo tržište se stalno mijenja. Morate stalno unaprjeđivat svoj proizvod, jer u protivnom već sutra isti može biti zastario ili još gore, možda bude potpuno beskoristan. Potrebna je jedna šira slika kao i šira akcija. Morate učiti, morate osluškivati tržište, morate stalno sticati i primjenjivati neka nova saznanja, a opet u svemu tome nekako ostajati prepoznatljivo svoji. Za sve ovo se neminovno mora uključiti mozak, i to cijeli.

Empatija

Pitate se kakve veze ima empatija s vremenom kompjutera? Itekakve! U vremenu u kojem elektronika sve više preuzima ljudska zanimanja i poslove, pa čak i one sofisticirane, ljubaznost i razumijevanje prema suradnicima i klijentima će biti itekako veliki PLUS koji vam na kraju može sačuvati i samo radno mjesto. Pink u ovom smislu daje fiktivni primjer iz bliske budućnosti u kojoj će vas kompjuteri moći zastupati čak i na sudu. Napredni softveri će na temelju vašeg konkretnog slučaja i propisanih zakona moći savršeno izračunati što točno trebate reći i za sebe tražiti pred sudijom. Međutim, kompjuter vas usprkos tome nikad neće moći ono baš pravo ljudski razumjeti, a ni pružiti vam potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga se jedan dobar i čovječan odvjetnik nikad neće morati bojati za svoj posao…

Raspoloženje i humor

Slično kao i u prethodnom slučaju. Ukoliko stvarate vedro i pozitivno ozračje na radnom mjestu, vašim suradnicima će posao biti kao igra. Humor potvrđeno suzbija štetne posljedice stresa. Jasno, razlog više da vas se zadrži i unaprijedi na radnom mjestu budućnosti.

Smisao, svrha i osjećaj ispunjenosti

Već smo nedavno pisali pod „Historijom Boga” kako danas neki ishitreno misle da je s religijom gotovo. Istina je doduše da se današnji čovjek teško pronalazi u nekakvoj arhaično-nespretnoj srednjovjekovnoj religioznosti, ali i pored toga potraga za smislom, svrhom i osjećajem ispunjenosti se nastavlja, jer praznina, besmisao i osjećaj praznine su nešto što po sebi duboko plaši i uznemiruje čovjeka. Slično razmišlja i Pink. Onaj tko bude ovo znao pružiti ljudima, bilo kao profesionalac ili usputni amater, svakako će imati pune ruke posla.

U Sarajevu, 10.X.2019.

M. B.

Srodne teme:

Izvor: Daniel H. Pink, A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future, Riverhead Books; Reprint, Updated edition (March 7, 2006).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Galina Peshkova 

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni  prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

PRILIKE I NEPRILIKE OBRNUTE PSIHOLOGIJE

Prije par godina razgovaram s jednim prijateljem i on mi govori kako se promijenio otkako se oženio. Malo se zamislio pa dodao da je za to vjerojatno odgovorna njegova žena koja ga nekim čudom stalno iznova potiče da više izlazi i druži se sa svojim starim muškim društvom, pa onda njemu sve to skupa valjda i nije više toliko privlačno i zanimljivo. Gospođa je inače teta u vrtiću, pa valjda zato i zna tako fino s muškom djecom, i onom malom, i ovom velikom…

Ovo je svakako bio jedan živi primjer iz domene obrnute psihologije, a ista bi se dala definirati kao načelo ili praksa suptilnog poticanja na ponašanje ili vjerovanje zagovarajući njegovu suprotnost.

 

Obrnuta psihologija je po sebi vrlo slična onom „samoispunjujućem proročanstvu” iz našeg prošlog teksta, s tim da ovdje stvari idu obrnutim redom:

1) Imam cilj koji želim postići;

2) Pri tome se služim poticajima za koje se čini da se posve razilaze s prvotnim ciljem;

3) Ali ovo će na kraju dovesti do promjene stava i ponašanja koji će me i dovesti do željenog cilja.

Obrnuta psihologija ima široko polje primjene. S njom se može utjecati na druge, ali i na samog sebe. Recimo, kod nekih psiholoških problema izuzetno je korisno kontrirati samom sebi, tj. svojim nesvjesnim poticajima i nagonima. Na primjer, svi koji pate od danas vrlo učestalog anksiozno-depresivnog sindroma stalno se susreću s nečim što bismo mogli nazvati izolacionističkom težnjom. Takvi ljudi bi se najradije od sviju sakrili i zatvorili, osim toga često vole jako dugo spavati i vrlo su nesretni kad moraju ustati iz kreveta. E psiholozi ovdje kažu samo kontra! Rano dizanje, puno šetnje i odlaska među ljude! Ako vas je strah ili vam se ne da, nema veze, recite sebi da izlazite s nakanom da vam bude fino.

Ruski psiholog Aleksandar Svijaš predlaže još i paradoksalniju metodu razračunavanja sa eventualnom vlastitom anksioznošću, a također iz domene obrnute psihologije. Naime, u anksioznim epizodama bi trebalo pokušati okrenuti strah u smijeh. Na prvu možda zvuči nemoguće, ali itekako je moguće, jer u prirodi stvari je da iz jednog pobuđenog stanja zapravo poprilično lako možemo prijeći u drugo pobuđeno stanje. Samo se sjetite onoga da ponekad svi „plačemo” od smijeha. E slično tome, valjda možemo i obratno: u ovom slučaju od plača, tj. njemu vrlo bliskog tjeskobnog straha do gromoglasnog smijeha. Samo si pokušajte u takvim napetim trenucima posvijestiti kako upravo crkavate od straha bez ikakvog valjanog razloga, a da je to po sebi zapravo vrlo smiješno.

Susretljivi ljudi i ljudi skloni otporu

Ponajveći izazov koji se javlja kod praktične primjene obrnute psihologije je to što ona ne pali kod svih ljudi isto. Općenito se smatra da ona djeluje učinkovito prvenstveno kod buntovnih, prkosnih i tvrdoglavih osobnosti sklonih otporu. S druge strane, kod susretljivih i poslušnih ljudi obično ne djeluje. Štoviše, moglo bi im izazvati ogromnu štetu, jer oni će poslušno učiniti što im kažete, ne znajući da su zapravo trebali kontrirati. Izazov na kraju postaje i veći ako znamo da sve ovo na kraju i nije toliko lako procijeniti tko je kakav tip pa čak ni za samog sebe. Tako, neki ljudi izgledaju vrlo neovisno, i samim tim kao da su skloni otporu. Međutim, oni su skloni otporu samo u slučaju ako je netko prema njima agresivan i napadno uporan. S druge strane, ako ih se zamoli i fino im se kaže, postoji velika vjerojatnost da će vas bez ikakvog otpora poslušati. Slično vrijedi čak i za one koji žive „na rubu”. Za kriminalce, prostitutke i narkomane bi se na prvu olako reklo da su to ljudi izrazito skloni otporu, ali iznenađujuće ili ne, stvarnost je često potpuno drugačija. Većina njih potpada pod ono što se u psihijatriji naziva bezvoljni tip osobnosti. Ovakvi ljudi su zapravo izrazito povodljivi i servilni, a tek rijetki među njima su na koncu izraziti buntovnici skloni otporu prema svemu i svakomu, i onda upravo takvi i regrutiraju onu prije spomenutu povodljivu većinu u svoje redove. Ovome nasuprot, neki ljudi se naizgled čine izrazito ljubaznima i susretljivim. Ma naprosto bi ste se zakleli da ih je samo Nebo poslalo da vam ispunjaju sve vaše snove i želje. O koje li gorke zablude! Iza ljubaznih, pristojnih i slatkorječivih fasada se nerijetko skrivaju najveći mogući buntovnici i samovoljnici, baš kao što se, obratno, iza onih agresivnih pojavnosti često skriva malo ranjeno kuče željno ljubavi i prihvaćanja!

Etičke implikacije

Već je iz prethodnog vidljivo kako obrnuta psihologija predstavlja složenu vještinu o kojoj se itekako puno toga ima za naučiti i uvježbati, ali kad se jednom usavrši, sa istom se može činiti puno toga dobroga, ali nažalost i lošega. Jer obrnuta psihologija po sebi i nije ništa drugo do li jedna vrlo lukava i sofisticirana metoda manipulacije nad ljudima, koja onda ima smisla samo u slučajevima kad imamo izrazito pozitivne ciljeve, tj. kad ljudima tako nastojimo pomoći.

Uvijek postoji drugačiji pristup

Kako već rekosmo, jedan dobar i uspješan „obrnuti psiholog” nije postati lako, ali čak ako to ni ne namjeravamo, iz cijele ove priče o obrnutoj psihologiji bismo mogli izvući neke korisne savjete za život:

Sa zabranama općenito treba oprezno, jer stara je maksima da je zabranjeno voće najslađe. I djeca i odrasli će često sa užitkom učiniti baš ono što im zabranjujemo. Ako pri tome već ne želimo riskirati s vratolomijama iz domene obrnute psihologije, onda bolje nastojmo svojim osobnim primjerom pokazati drugima kakvi bi i oni trebali biti. Ovo je izrazito zahtjevna i naporna metoda, ali s vremenom će pouzdano donijeti rezultate.

Druga stvar koja bi se mogla lako usvojiti je ono iz podnaslova – da uvijek postoji drugačiji pristup. Ako nekome stalno nešto k’o papige ponavljamo, a on nikako da posluša, pa probajmo onda nešto drugo naći za govoriti. Ili možda čak u nekim slučajevima pametnije ni ne govoriti…

U Sarajevu, 29. IX. 2019.

M. B.

Izvori:

– Lachlan BROWN, The truth about reverse psychology and 4 steps to mastering it (18.V.2018.), Hack Spirit, Izvor: https://hackspirit.com/reverse-psychology/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

– 10 tips to master the art of reverse psychology, Bright Side, Izvor: https://brightside.me/inspiration-psychology/10-tips-to-master-the-art-of-reverse-psychology-231510/ (Stanje: 29. IX. 2019.);

– https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/reverse-psychology (Stanje: 29. IX. 2019.).

– Iznenađujuća metoda ruskog psihologa: Kako izbaciti svaki strah iz sebe, Edukacija.info, Izvor: https://edukacija.info/iznenadjujuca-metoda-ruskog-psihologa-kako-izbaciti-svaki-strah-iz-sebe/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin 

Exit mobile version