glupost – Poptheo Web Portal

STRAH OD GLUPOSTI

Zašto je današnjem čovjeku često draže da je zločest nego glup?

Kaže se da za muškarca nema veće uvrede od onoga da je „glup”, kao i za ženu kad čuje da je „luda”. Ovdje se pitamo zašto je to tako? Zar je ovo dvoje gore od onoga da smo, ne daj Bože, zločesti? Izgleda da stvarno jest, barem za današnje vrijeme. Tako poneko čak napiše i knjigu: „Loš, kakav želim da budem”. Ali nitko nikad do sada nije poduzeo tako nešto glede gluposti i ludosti. Takvog priznanja se izgledno još uvijek svi boje…

Višestruke inteligencije i višestruke gluposti

Danas znamo, i to kao znanstveno pouzdano, da je pitanje osobne inteligencije znatno složenije od onoga paušalnog suda da je netko jednostavno pametan ili ne. Howard Gardner je još prije četrdesetak godina, kroz svoje „Okvire uma” ustvrdio kako dosadašnji testovi inteligencije ne uzimaju u obzir pun opseg ljudske inteligencije, te da u konačnici svi imamo svoje snage i slabosti koje oblikuju različite dimenzije višestruke inteligencije. Predočimo si u ovom smislu recimo priprostog majstora koji s frapantnom točnošću otklanja komplicirane kvarove (tehnička inteligencija), ili polupismenog nogometaša s nevjerojatnim osjećajem za igru (sportska i prostorna inteligencija), ili opet onog neukog ciganina koji je usprkos svemu tome istinski glazbeni genij (glazbena inteligencija). Dakle, Gardnerovo istraživanje je u tom smislu optimistično, ukoliko pronalazi da su inteligencije višestruke, te da manje-više svaki čovjek na taj način ima svoj specifični dar. No, isto tako, Gardnerovo istraživanje se može uzeti i kao otrežnjujuće realistično, i to ukoliko iznalazi da i oni najpametniji među ljudima ne moraju biti baš u svemu pametni. Dapače, u nekim sferama svoga života i rada pokatkada se mogu pokazati izričito glupima. Stoga se ovdje pitamo zbog čega se ljudi danas toliko boje etikete gluposti, ukoliko već svi pokatkad i sebi i drugima uspijevamo priznati da smo u nekoj situaciji ispali glupavi?

Kako je panj postao stupidus?

Premda se u latinskom za glupana češće govorilo stultus, s vremenom će -a osobito s obzirom na prijenos u moderne jezike – prevladati onaj drugi izraz stupidus. Stupidus zanimljivo izvorno i nije označavao glupana, nego nekoga tko je zapanjen, zabezeknut, zatečen, koji je zbog nečega postao ukočen, obamro, nijem. Kako je onda zapanjeni stupidus postao glupan? Pa analogija je izgledno i više nego očita. Predočimo si nekoga nemuštog, nerječitog, nadasve sporomislećeg lika. Ili opet onog posve prostodušnog kojem i nije stalo da se nešto zauzme za sebe, premda bi možda čak to i mogao. Korak dalje, životno iskustvo očito je nalagalo da je i prvog i drugog bilo posve lako izrugati, prevariti, ali i optužiti za bilo što. Tako se s vremenom unutar rimskog teatra standardizirao lik stupidusa kao nekoga tko je dežurni krivac za sve i svašta. Možda upravo u naznačenoj antičkoj konstelaciji i treba tražiti razlog sadašnjeg straha od gluposti. Panično se bojimo jednog takvog etiketiranja jer ne želimo biti metom poruge, još manje lažnog optuživanja, pa ni onog nazovi dobrohotnog javnog sažaljenja i oplakivanja. Stoga čak i ako smo ponekad stvarno glupi, radije forsiramo ono da smo pametni … pa kako znamo i umijemo. A sve rečeno manje-više vrijedi i za onu ludost s početka…

Pohvala gluposti, ali i ludosti…

Nakon doba prosvjetiteljstva, romantičarska misao s početka XIX. st. nerijetko je kazivala hvalu ljudskoj gluposti i ludosti. Naspram prosvijećene mudrosti koja se u realnim životnim srazovima počesto pokazivala odveć distanciranom, opreznom i plašljivom, glupost i ludost su se činile odvažnima, životnima i nadasve otpornim na razočarenja. No, odatle ujedno proizlazi da jedna istinska mudrost onda neminovno mora računati s glupošću i ludošću, možda čak i više nego s pameću i normalnošću. Slično stajalište će kasnije dijeliti i C. G. Jung koji u svojim „Alkemijskim studijama” konstatira kako je glupost majka mudrosti, a pamet nikada. Što će reći da je za životnu mudrost poticajnije ono kad ispadnemo glupima, nego ono kad ispadnemo pametnima.

Michael Foucalt također se može svrstati među one koji su konstruktivno pristupali fenomenologiji gluposti. U svojem „Jeziku, protu-memoriji i praksi” on polazi od toga kako su čak i veliki mislioci u svojim znamenitim djelima iznosili gluposti, i to čini se, „kad god im se za to pružala prilika”. Suženi vidici, nedovoljno utemeljeni stavovi, djelomične istine i nadasve „pseći bijes”, ljudska perverzija i slijepa mržnja. Međutim, po Foucaultu sve to ipak ne znači da im je trud bio posve uzaludan. On je mišljenja doduše kako nas isključivo kategorično razmišljanje vodi ka nezabludivoj istini, međutim u tom slučaju bi se sve svelo na ono jednolično i isto. Stoga se glupost nanovo mora vezati za ono što naše artikulirane kategorije isključuju, i to kako bi se povratila „različitost razlika”. Drugim riječima, svijet utemeljen isključivo na istinosnim kategorijama bi kudikamo bio skladnije mjesto za život, no onda bi moguće sve bilo: „da”, „ne” i „možda”. Nasuprot tome, ljudska glupost je ono što svim našim pričama i brigama pridodaje bespotrebni ali nesumnjivo šarmantni volumen, kolorit, uzbuđenje i nijansu.

Bonhoefferov prigovor

Slično kao i Walter Pitkin desetak godina prije njega, Dietrich Bonhoeffer će, ali ovaj put iz nacističkih okova, doći do spoznaje da je glupost definitivno najveće društveno zlo, veće čak i od samog zla. Jer dok se zlo nekim slučajem još uvijek moglo obratiti ili barem urušiti u vlastitoj pakosti, za glupost je važilo da je nepobjediva i neuništiva, postojana onkraj svih razumskih argumenata i dobrih htijenja. Bonhoeffer pri tome nije ciljao na bilo koju glupost, nego na onu vrlo specifičnu. Jer dok se na vrhu nacističkog ledenog brijega nalazio Hitlerov zli genij, dvije stepenice ispod njega su se vrzmali likovi poput Adolfa Eichmanna i Josefa Kramera – apsolutno odani i napola inteligentni aparatčici koji su do zadnjeg daha svoga života prostodušno i ponešto zbunjeno tvrdili kako su oni samo obavljali svoju dužnost. Da, ovo ipak izgledno najopasnija forma ljudske gluposti, gluposti lišene bilo kakve romantike ili šarma; gluposti neosviještenog i neodgovornog građanstva koje je spremno sve primiti zdravo za gotovo i bez ikakvog priziva savjesti obavljati svoju dužnost ma kakva ona bila.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

M. B.

Izvori:

Howard GARDNER, Frames of Mind : The Theory of Multiple Intelligences, Basic Books, 2011.
https://en.wikipedia.org/wiki/Stupidity (Stanje: 22. 1. 2021.).
Michel FOUCALT, Language, Counter-Memory, Practice, Cornell Paperbacks, 1980.
Dietrich BONHOEFFER, Otpor i predanje, KS Zagreb, 1974.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright : Thomas Reimer

ZAŠTO ČESTO PODRŽAVAMO GLUPOSTI ZA KOJE DOBRO ZNAMO DA SU GLUPOSTI?

Tako, uhvati sebe pokatkad čovjek kako opet čita portale ili novine za koje je prije toga sam sebi bio već tri puta obećao da ih neće više nikad čitati. Teške gluposti, neprovjerene informacije i glasine, jeftini senzacionalizam, pumpanje ideoloških rasjeda i podjela, crnilo i žutilo najgore vrste… Pa zašto ih onda opet čitamo? Može zvučati čudno, ali moguće baš zato što se radi o teškim glupostima, jer čovjek doživljava nemalu satisfakciju uspijevajući razaznati nešto kao glupo, a da to nije sam on. Valjda je najjeftiniji i najbrži način da se osjetimo pametnima i znalcima upravo u susretu s nečijom naglašenom glupošću, a znanje je moć… A osjećaj moći nas opet kao malo što u životu veseli. Ovo sve skupa i nije nešto posve novo, jer jedna i od dominantnijih teorija o porijeklu i naravi ljudskog smijeha također kaže da smijeh i nije ništa drugo nego erupcija oduševljenja zbog osjećaja vlastite moći nad tuđom nemoći. Ono, ne svodi li se većina šala i viceva na to da netko na kraju nepredviđeno ispadne nespretan, naivan ili jednostavno glup?

Od šale do tragedije, princip je vrlo sličan. Novinarstvo je već odavno dokučilo ono da je loša vijest – prava vijest, tj. vijest koja se najradije čita. Naravno, bude tu kod čitateljstva i dubljih osjećanja. U susretu s tuđom tragedijom budi se u normalnom čovjeku suosjećanje i osjećaj altruizma, a to su oni lijepi osjećaji od kojih se kao ljudi osjećamo bolje i smislenije. No bude tu ipak i onog spomenutog samopotvrđivanja u vlastitoj moći: Otprilike, život je težak, netko je upravo izgubio bitku, a ja sam tu i dalje se nosim. Michael Foucault bi opet primijetio da i sam altruizam nije ništa drugo nego manifestacija moći, jer onaj tko se pored sebe samoga u životu uspijeva pobrinuti i za druge, taj je uistinu moćan.

Je li individualizam na koncu iznjedrio vladavinu gluposti?

Harvardski politolog Steve Jarding često zna započeti svoja predavanja i nastupe konstatacijom da živimo u povijesnom periodu kad znanost nikad nije bila pametnija, i kad politika nikad nije bila gluplja. I za njega je to svakako nemali fenomen, kako u jednom informacijskom vremenu, u sred društva znanja neki toliko besmisleni likovi uspijevaju osvojiti vlast i to demokratskim putem? Međutim, proboj gluposti primjećujemo danas i na brojnim drugim poljima. Ona hara, kako već rekosmo, u medijima, kulturi, osobito zabavnoj industriji… Ona nam se smiješi s polica knjiga u vidu svakojakih samozvanih stručnjaka za sve i svašta, i što je zanimljivo – tim ljudima uglavnom fino ide. Navedene pojave zasigurno imaju i neke druge uzroke, ali gotovo izvjesno i ovu – da se suvremeni čovjek u svojem neobuzdanom individualizmu toliko opteretio vlastitom snagom i moći da se na kraju najugodnije i najsigurnije počeo osjećati u društvu budala.

Sve ovo sljeduje i osobne odnose. Tako, žene danas često kukaju da se muškarci boje snažnih žena, ali nije puno drugačije ni iz muške perspektive gledano.

Perfekcionizam se oduvijek skupo plaćao

Moguće da su danas ove neke stvari doživjele kulminaciju, no nešto od toga je izgledno oduvijek postojalo. Stara njemačka poslovica kaže: „Tko želi ugrabiti sreću, treba izgledati k’o budala, a postupati kao mudrac.” A vrlo slično ovome Lord Philip Chesterfield još prije dva i pol stoljeća reče: „Ako možeš, budi mudriji od ostalih ljudi, ali nemoj im to reći.” Također, nedavno smo već spominjali i onu jednu noviju studiju koja je utvrdila kako slušači najviše cijene nesavršene govornike, u smislu da ipak cijene istinske znalce, ali koji će pri tome pokazati i neku ljudsku nesavršenost; bilo da će ih u jednom trenutku ponijeti snažne emocije, bilo da će se nešto spetljati ili nešto oboriti, nespretno rasuti svuda oko sebe papire i sl. Vidimo, ljudska želja za moći je vrlo osjetljiva i plašljiva pred tuđom moći i stoga se ni ne treba u životu isuviše zaogrtati plaštem iste.

Na koncu još nešto o odnosu moći i humora. Veliki njemački pisac Hermann Hesse primijeti kako svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samog sebe ne shvaća ozbiljno. Ovim se svakako htjelo reći da su šale na vlastiti račun prvenstveno odlika inteligentnih ljudi. Oni se ne boje, pored onoga što su pametni, ponekad malkice ispasti i budalama, jer vidjeli smo, takvih je na kraju i vlast, čast i slava na ovome svijetu. U tom smislu, mudri kvekerski vođa iz 17. st. – William Penn, lukavo zaključi: „Pustite ljude da misle kako vladaju i vladat će te njima.” U onom drugom slučaju, svaki bi se perfekcionist trebao pomiriti s tim da je za većinu preopasan, te da će ga početi istinski cijeniti tek kad ne bude više među živima.

U Sarajevu 2. XI. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: faithie

VRIJEME VELIKIH IDEJA I JOŠ VEĆIH GLUPOSTI

U zadnje vrijeme se u zapadnom svijetu počela rasplamsavati gotovo pa nevjerojatna rasprava … skoro da razboritom čovjeku bude neugodno uopće pričati o tome.

Naime, nekim čudom sve veći broj ljudi ponovno počinje prihvaćati davno nadvladanu tezu o Zemlji kao ravnoj ploči. Kako, zašto, kojim argumentima, teško je znati … osobito je nejasno pošto su dotični „stručnjaci“ do prošle godine tvrdili da je Zemlja loptasta, ali ista je po njima bila šuplja, a unutar nje je živjela napredna čovjekolika arijevska vrsta, a država im se zvala Šambala (ili tako nešto) … prije toga su tvrdili nešto drugo i treće, i tako u nedogled.

Dakle, ukratko … bilo je sasvim normalno da su ljudi tako nekad davno razmišljali. Očima se činilo da je Zemlja ravna ploča i nije bilo nikakvih problema. Međutim, onda su neki malo bolji promatrači – još davno prije tehnološkog skoka – počeli uočavati neke anomalije s tim u vezi.

Prva anomalija se ticala brodskih jedara na horizontu. Naime, kad bi se veći brod približavao luci, dok bi npr. bio udaljen od iste deset-petnaest kilometara, ovi iz luke bi prvo primijetili samo vrhove jedara. Činilo se kao da izranjaju iz pučine. Kako se brod dalje približavao, jedra kao da su sve više rasla, da bi se na kraju konačno ukazao i cijeli brod. Ovaj fenomen se mogao protumačiti samo na način da je površina Zemlje zapravo zakrivljena. Kako su moreplovci znali da ovo pravilo važi bilo gdje na svijetu, bilo je logično da je cijeli svijet podjednako zakrivljen, tj. da je loptast.

Ovo je recimo bilo sasvim jasno još Kristoforu Kolumbu kad se početkom kolovoza – nama davne – 1492. s tri karavele otisnuo prema zapadu. Cilj tog putovanja zapravo nije bilo otkrivanje Amerike nego kraćeg puta do Indije, koja se inače gledano od Europe nalazi na Istoku. No, Kolumbo je bio sasvim uvjeren da je Zemlja okrugla te je smatrao kako se do Indije možda brže može stići preko Zapada. Tako su nehotično američki urođenici bili prozvani Indijancima, a jedino gdje je Kolumbo na kraju napravio grešku je bilo to što je smatrao da je Zemlja znatno manja nego što jeste, tako da Europljani plove za Indiju još uvijek preko istoka, dok je Amerikancima, a osobito onima sa zapadne obale to znatno bliže preko zapada. Međutim, da je Zemlja ravna ploča, ne bi ni oni imali drugog izbora nego da plove na Istok, pa koliko trajalo, trajalo…

Druga anomalija se ticala pomračine mjeseca. Zemljina sjena koja tom prilikom počinje prikrivati mjesec uvijek je okrugla, a to je opet moguće samo u slučaju ako je Zemlja lopta. Da je ravna ploča, pa makar i kružnog oblika, sjena bi zbog kuta sunca puno češće bila eliptičnog, a ne kružnog oblika…

Na kraju krajeva … tko ima sumnji neka sjedne u avion i provoza se. Već sa 5km visine sasvim je jasno vidljivo da je horizont zakrivljen… ili update – kako mi upravo dobaci rođena sestra: “Da je svijet ravna ploča, onda bi valjda na cijelom svijetu u istom trenutku bio dan ili noć…”.

Drugi vidik

No, u međuvremenu se dogodila Einsteinova „Generalna teorija relativnosti“, tako da naznačena rasprava nije samo glupa, nego i posve uzaludna. Einstein je zaključio, ali barem i matematički dokazao da je u svemiru kojeg poznajemo jedina stabilna veličina brzina svjetlosti (specijalna teorija relativnosti), dok je sve ostalo relativno i samim tim promjenjivo. Na kraju ispada da je zemlja lopta, ali se također slobodno može reći i to da je ona ravna ploča koja se prostire u zakrivljenom 4-dimenzionalnom prostor-vremenu, tako da se na kraju silom prilika našim ograničenim čulima čini kao lopta. Dakle, ovdje polako i zagovornici „lopte“ postaju glupi…

Konačno, mogli bismo ovdje otvoriti i jedan sasvim egzistencijalistički vidik. Kakve veze s nama i našim životom ima to je li Zemlja okrugla ili ravna? Hoće li nam to poplaćati račune, izmiriti dugove, riješiti konflikte, produljiti život…? Naravno da neće … zato bi se tim i sličnim pitanjima trebali baviti prvenstveno profesionalci, kao što bi se svatko od nas u konačnici prvenstveno trebao baviti svojim poslom.

Pisali već ranije

Obijest se obično definira kao „neobuzdanost u ponašanju i zahtjevima“. Također, iz iskustva je dobro znano da su obijesti skloniji oni ljudi kojima u životu dobro ide, baš kao što su takvi skloniji i očaju. Tko je u stvarnim problemima, bori se da preživi i zahvalan je na svakom daru, pa i onom najmanjem … i naravno: nema vremena misliti na gluposti.

Dakle, ostaje veliko pitanje i zadatak: kako biti i ostati normalan i razuman i izvan jednog egzistencijalno napetog životnog konteksta?

Već smo pisali kako zbog svega ovoga američki razvojni biolog Gerald Crabtree smatra da živimo u kvazi-intelektualnom vremenu. Izgledno nikad na svijetu nije bilo toliko informacija, a tako puno gluposti. Kako je to moguće? Prema spomenutom biologu intelektualno poticajna situacija je isključivo egzistencijalno napeta situacija. Dok je recimo neolitski lovac išao u lov na vepra naoružan najobičnijim kopljem, tada ga je samo jedan pogrešan korak ili potez dijelio od smrti ili teškog ranjavanja. Zato je intenzivno morao misliti kako se kreće, što radi, ali također, morao je intenzivno misliti kako da što prije napravi učinkovitije oružje, jer znao je da možda već idući put neće biti dobre sreće. E to je bilo vrijeme koje je poticalo inteligenciju… A danas nešto raspravljamo, svađamo se … kao sve znamo, ne damo nikom preda se’, i onda idemo na ručak ili večeru kao da se ništa nije ni dogodilo. E ovo je situacija koja ne potiče inteligenciju, nego samo obijest i bezobrazluk.

I ne radi se ovdje samo o znanju, nego o životu općenito. Slično kao što razmišljaju ozbiljno tek onda kad moraju razmišljati, ljudi su također istinski kooperativni tek onda kad to moraju biti. U nedostatku ozbiljnijih izvanjskih prijetnji počinje međusobno dijeljenje, podcjenjivanje, nepoštivanje, izrugivanje, nezahvalnost, traženje „hljeba nad pogačom“ i sl.

Ostaje nam se nadati da ćemo se opametiti prije nego li nas opet opameti neki rat ili katastrofa.

U Sarajevu, 13. 1. 2018.

M. B.

Izvor (foto): https://imgur.com/gallery/Z1VF8

More promjene: Jedan malo drugačiji pogled na pamet i glupost

Rekao bih da kod svakog od nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Nedavno sam na netu, a možda i vi već, upratio zgodnu, zapravo tragikomičnu definiciju budale: “Vidiš istinu, znaš istinu, osjećaš istinu, ali opet vjeruješ u laž”. Iz reakcija sam primijetio da se ljudi obično slatko nasmiju kad ovo čuju, i ono nekako, kao da se osjećaju poprilično familijarno s navedenom istinom. Zar smo svi budale? Rekao bih, svakako nismo, ali dodao bih i to da kod sviju nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Počevši od 19. st. na ovamo, istraživanja čovjekove psihe i svijesti dovodili su uvijek do sve više informacija, kao i do sve dublje spoznaje o složenosti ljudskog bića i osobnosti. Tako se govorilo uvijek o sve više razina svijesti, o sve većem broju obrambenih mehanizama itd. Slično tome, u 20. stoljeću se počelo govoriti i višestrukim inteligencijama kod čovjeka. Nemamo samo onu uobičajenu racionalnu, nego i emocionalnu, duhovnu, prostornu, glazbenu, sportsku itd. Iz potonjeg istraživanja proizlazi da je sasvim normalno ukoliko smo na nekim područjima veoma pametni, a na drugima to baš i nismo. Štoviše, uz jednu genijalnost obično pouzdano ide i barem jedna ludorija težeg kalibra.

Kako već rekosmo, svi mi imamo to barem jedno područje gdje se oglušujemo o validne argumente i djelujemo poprilično slijepo. Takav sam na primjer ja s pušenjem. Znam da mi škodi, vidim da mi škodi, osjećam da mi škodi, štoviše, potpuno jasno znam da mi pod određenim okolnostima pušenje čak može doći glave, ali ja opet pušim.

Dakle, u pozadini naših ponašanja neka htijenja su toliko snažna da nikakva razumska argumentacija ne može da ih destabilizira… ili ipak može? Poslije tko zna koliko liječničkih, prijateljskih i obiteljskih savjeta o prestanku pušenja, mislim da sam barem malo smekšao po ovom pitanju. Prije bih odmah ljutito navalio s kontra argumentina: “Pušenje ima i pozitivnih zdravstvenih učinaka … Hitler je bio prvi veliki pokretač antipušačkih kampanja na državnoj razini… Zašto ne zabrane alkohol, kad on provjereno više ubija od cigareta, a o njegovim sociopatskim učincima na čovjekovo ponašanje da i ne govorimo… itd., itd.”! Kako rekoh, još uvijek sam strastveni pušač, ali barem savjete o prestanku ne smatram više neprijateljskima. Tko zna, možda još jedno godinu dvije i stotinjak prijateljskih – jedno te istih – savjeta, i prestat ću skroz.

Pri tome se ne rugam samom sebi, nego izgleda da to jednostavno tako ide s glupošću. Volja je poput čvrste hridi, a razumski argumenti su poput mekanih morskih valova. Isprva se čini kako valovi nemaju šanse protiv te velike kliske kamene gromade, ali malo pomalo… hrid će doduše tu i dalje ostati, ali valovi će je s vremenom preoblikovati.

Strpljenje prije svega

Kako rekosmo, svi mi imao u sebi i pameti i gluposti, no problem je što je to od čovjeka do čovjeka različito posloženo i raspoređeno i onda se stalno događa da pamet jednog udara na glupost drugog, ali naravno i obratno: jer i onaj drugi je ponegdje pametan, kao što ovaj prvi nije. I što nam onda u tom smislu ostaje? Pa izgledno upornost i strpljenje, reklo bi se upravo one vrline koje se na Zapadu danas i ne njeguju puno, tj. barem ne na duže staze. Odnosno, na Zapadu se danas može govoriti o sveprisutnoj kulturi kvartala: Ukoliko u periodu od tri mjeseca profit ne poraste ili se ne riješi neki problem u relaciji ili vezi, bit će otpuštenih, i tamo i vamo!

Istini za volju, u nekim životnim područjima se i mora tako hitro djelovati, međutim, puno je toga pod nebom što zahtjeva godine za kvalitetne promjene. A u socijalnom kontekstu i znatno više od toga, jer npr. osnovna vremenska jedinica promjene mentaliteta jednog naroda je 50 godina! I to opet, ovdje se ne govori o potpunoj ili opsežnoj promjeni mentaliteta nego tek o izvjesnoj korekciji. Reklo bi se puno… netko jednostavno ne želi toliko čekati (ako govorimo o našim kolektivnim političkim ludorijama danas…) i ima potpuno pravo da ne čeka, premda je ipak plemenitije ulagati sebe za bolje sutra (tko smije i želi).

Ne ulazeći u detalje ičijeg života, kao ni u slobodu osobnih odluka, ovo je bio samo mali poticaj da se ne libimo biti uporni u dobrim savjetima i svjedočenjima. Tuđe odbijanje i poricanje nas ne smije razočarati i razoružati, jer kako već rekosmo, to jednostavno tako ide. Neće puno pomoći ako budeš jedan jedini usamljeni val promjene, zato budi more promjene!

U Sarajevu, 2. 5. 2017.

M. B.