O podsmijehu

Podsmijeh? Riječ kojom se izražava da se nešto skriva ispod smijeha ili pod smijehom. Tko se skriva? Skriva se kradljivac iskrenosti. Rušilac povjerenja. Trovač dobrog raspoloženja. Tihi napadač na pristojnost. Onaj koji nagrđuje lice iznutra. Ispod kože. Zlostavljač duše. Podsmijeh nagrđuje duh. Nadmenošću. Bezobrazlukom. Intelektualnim nepoštenjem. Podsmijeh je bolest. Često je skrivena i ne može se odmah primijetiti. Podsmijeh napada iskren osmijeh i smijeh. Ne podnosi društvo dobrih i plemenitih ljudi. Podsmijeh svemu pristupa s cinizmom. Podsmijehu nijedan osmijeh nije dovoljno iskren. U svakom smijehu vidi skrivenu dvoličnost. Samo podsmijeh u dječjem osmijehu i smijehu traži skriveni cinizam i zluradost. Podsmijeh sve ljude smatra prijetvornima i pokvarenima. I ne vjeruje nijednom nasmijanom ljudskom licu. Podsmijeh kao dijete ranjenog ljudskog duha sve ljudske duše smatra zlima i prljavima. Čak i dječju dušu. Sva ljudska lica smatra maskama koje iza sebe kriju otvoreno i nepatvoreno zlo. Podsmijeh nije grimasa. Fizička gesta. Manifestacija lica. Podsmijeh je nutarnji izraz zluradog bolesnog ljudskog duha. Koji to ne priznaje. Koji se boji pogledati samog sebe. Podsmijeh je bolest projekcije vlastitog duha u duh svih ljudi. Moj duh je pokvaren. Zao. Zloban. Ako je moj, i svi su drugi isti. Čak i dječji. Kad je skriven, podsmijeh stvara duhovnog bolesnika. Duhovnu ruševinu. Čovjeka nesposobna za iskren smijeh i osmijeh. Kad je otvoren, podsmijeh stvara oholog i najpametnijeg. Nekog tko vjeruje da nitko nije čitao što on čita i napisao ono što on piše. Nekoga s kim svijet počinje i završava. Nekoga tko je položio svoje ruke na povijest svijeta i čovječanstva i kaže nam: „Ja znam sve, vi ne znate ništa“. Koji nam se osmijehuje i smije. Podsmijehom. Njemu je ljubav opresija i ropstvo. Njemu je dobrota slabost i lažni altruizam. Njemu je iskrenost dvoličnost. Njemu je plemenitost gluma kojom se želi preko tuđih leđa i muke doći do vrha. Zašto? Jer je izgubio sposobnost za iskren i autentičan smijeh i osmijeh. Sumnjičav je prema tapšanju po ramenu. Povlači ruku kad mu druga ruka želi pomoći. Sklanja rame kada se nečija glava želi nasloniti da se odmori. Ne pruža zagrljaj kada ga drugi treba radi utjehe i sigurnosti. Zašto? Jer se podsmjehuje ljubavi, dobroti i plemenitosti. Jer ne vjeruje ramenu, ruci i zagrljaju. Njemu se oni čine kao oružje za ubijanje i ranjavanje. Podsmijeh je dokaz teške povrijeđenosti i ranjavanja. Rane koja ne zacjeljuje. Podsmijeh je mehanizam zaštite od iskrenog osmijeha i smijeha. Podsmijeh krase cinizam i pesimizam iza kojih se krije duboka povreda čovjekova duha i čovjekove nutrine. Podsmijeh je predstava za druge. Gluma za samog sebe. Iza njega se krije netko tko je povrijeđen. Tek kad se utvrdi stupanj i vrsta povrede, može se pokušati izići iz otrovnog svijeta podsmijeha. Podsmijeh ne dopušta da mu se priđe. Ne voli ni javne ni skrivene pristupe. Od svih se brani. Grebe. Napada. Koristi cijelog čovjeka i njegovo tijelo i duh da se obrani. Mrzi lijekove i terapije. Užasava se ljubavi, dobrote i nježnosti. Užasava ga pomisao da za njega postoji rame, ruka i zagrljaj. Podsmijeh nije glup niti površan. Duboko i ozbiljno inteligentan, podsmijeh ne želi biti izliječen. Ne želi biti uklonjen. Samo jedan ozbiljniji dodir iskrenog osmijeha i smijeha narušit će njegovu sigurnost i kontrolu. Bilo bi puno lakše da podsmijeh ne postane jedno s čovjekom. Identičan čovjeku koji se svemu i svima podsmjehuje. Ozdraviti čovjeka liječeći ga od podsmijeha, naporan je i dugotrajan zahvat. Kao da pokušavate s čovjeka skinuti kožu i pokušati ga držati na životu samo na mesu i kostima. I zato se ponekad ne usudimo. Čini nam se da će netko zaista umrijeti ako ga pokušamo liječiti od podsmijeha. I on se brani. Mudro. Pametno. Inteligentno. I napada. Našu ljubav. Dobrotu. Iskrenost. Plemenitost. Cinizmom. Pesimizmom. Mračnim slutnjama. Ako uspijemo nekoliko puta probiti njegov oklop iskrenim smijehom i osmijehom, možda se nešto promijeni. Možda čovjek koji se svemu i svima podsmjehuje vidi u sebi čovjeka. Onog čovjeka koji u sebi nosi sposobnost za iskreno. Za dobro. Za plemenito. I prestane biti sumnjičav i nepovjerljiv prema osmijehu i smijehu djeteta. Jer podsmijeh ne vjeruje u nevinost. Njemu smo svi krivi i zli i pokvareni. Sve nas gleda kao neprijatelje i krvnike. Samo da jednom uspijemo doprijeti do njegove nutrine, njegovog duha i otkriti mu da u njemu još uvijek živi dijete sposobno za iskren osmijeh i smijeh. Kad bismo to uspjeli, bio bi to dobar početak na putu dugotrajnog liječenja i oporavka. Jer podsmijeh je bolest duha i nju se najbolje liječi pokušajima da prodremo u čovjekovu povrijeđenu i ranjenu nutrinu kako bismo mu otkrili da još uvijek postoji mogućnost za iskren smijeh i osmijeh. Jer licem ne možemo postići ništa. Podsmijeh licima ne vjeruje i prezire ih uvjeren da sva lica lažu i da su sva dvolična kada se osmjehuju. Samo duh dobrog čovjeka može prodrijeti do duha bolesnog podsmjehivača. Riječ je o borbi zdravog duha protiv bolesnog duha, a ne o sukobu lica koja se jedno drugom osmjehuju. Jer lica mogu prevariti i varaju. Zdrav duh i bolestan duh ne mogu prevariti jedan drugog. Odmah se prepoznaju bez ikakve grimase, smijeha i osmijeha. Zdrav duh prepoznaje podsmijeh i želi pomoći čovjeku. Bolestan duh podsmijeha prepoznaje zdravog duha ljubavi, dobrote i iskrenosti i bježi od njega jer ne želi pomoć. Ne želi lijek. Ne želi oporavak.

Što je podsmijeh? Bolest ljudske duše koju ponekad smijeh, osmijeh, lice, ruke, ramena ne mogu izliječiti, ali možda zdrav i vedar ljudski duh mogu, jer podsmijeh se liječi iscrpljujućom borbom ljudskog duha protiv drugog ljudskog duha. I nismo svi uvijek spremni i dovoljno hrabri da se upustimo u sukob. Bilo da ne želimo biti izliječeni od bolesti podsmijeha bilo da ne želimo oboljeti od te bolesti duše.

U Sarajevu 11. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Viktoria33 | Dreamstime.com

O dami

Reći o ženi kako u njoj ima nešto damsko i kako u njezinom držanju ima nečega aristokratskog, tumači se kao umišljenost. Ipak, damsko i aristokratsko u ženi ponajprije upućuje da u ženi ima nekakve prirodne gracioznosti koja dolazi iz same njezine duše i duha. Damom označujemo ženu koja svoj duh drži visoko iznad bilo kakve prljavštine i niskosti, bilo čega nedostojnog njezine duhovne snage i dostojanstva. Dama nije pekmezasta balavica koja nije sposobna ništa samostalno učiniti i misliti. Dama nije umišljena žena koja preuzima zasluge za ono za što nadilazi njezine mogućnosti i sposobnosti. Dama je žena čijoj nutarnjoj ljepoti koja iz nje isijava nije potreban nikakav ukras, dodatak, umjetna tvorevina jer njezin duh koji prosijava ljepotom prikazuje ženu koja ima izvrsnu mjeru i ukus u svemu što čini, radi i govori. Dama je žena koja prirodno i lagano, bez poteškoća i nedoumica spoznaje vlastitu vrijednost i veličinu i onda kada je sama sa sobom, i onda kada je prate mnogi pogledi i oči. Dama je stabilna i čvrsta osobnost koja svoju vrijednost i važnost pronalazi unutar sebe kroz rast i samospoznaju onoga što je sve morala u životu učiniti, prevladati i nadvladati da bi dosegla svijest o vlastitoj ljudskoj i moralnoj vrijednosti. Biti dama stvar je nutarnje izgradnje, čvrstoće i svijesti o dostojanstvu koje žena ima onda kada je u opasnosti da je nešto uprlja i potamni njezinu samosvijest o tome tko je ona. Kad kažemo nekoj ženi kako je dama, slično je kao kada joj kažemo da je lijepa. Kao što ljepota nikada do kraja ne otkriva ženu, nego što se ljepota više ističe ona ženu istovremeno i više skriva, tako i reći ženi da je dama znači da postoji nešto dražesno i čarobno u njoj što se istovremeno otkriva u njezinim gestama i pokretima, ali se istovremeno i skriva od nas. Ono što se skriva u ženi kao dami dolazi iz izvora njezinog nutarnjeg bića i tek se povremeno nazire u njezinim gestama kao što je, recimo, pokret rukom, držanje tijela i ples. Ne možemo odgonetnuti o čemu je riječ jer za nas ostaje skriveno i jer je skriveno, najviše nas privlači. Kada na to mislimo, nećemo reći kako nas je privukla obična gesta njezine ruke ili puko držanje njezina tijela, nego nas je privuklo ono što se pokazuje u gesti ruke i u držanju tijela. To skriveno u ženi što nekad gestu ruke neke žene čini čarobnom i gracioznom možemo nazvati nutarnjim izvorom njezine tajanstvenosti ili damom, jer dama je najčešće čarobna i tajanstvena. Ne zbog boje očiju, dužine kose, oblika ramena, nego zbog onoga što se pokazuje i isijava u boji njezinih očiju, kosi i ramenima. Izraz dama je preslab i nejak kada njime želimo označiti isključivo način na koji žena poštuje neka pravila bontona i ponašanja. To nije pravi smisao tog izraza. Značenje izraza dama uvijek dolazi iz isijavanja i pokazivanja duha i duše neke konkretne i stvarne žene i njezine samosvijesti i svijesti o tome tko je ona, koliko je važna i zašto je tomu tako. Dama je stvar ženinog duha i dubine njezine duše, a ne pitanje o njezinom odijevanju i načinu šminkanja. Dama je uvijek na jedan poseban način aristokratkinja. Ne aristokratkinja u smislu odnosa vlastele i kmetova. Dama je aristokratkinja zbog nutarnje samosvijesti i  nepokvarenosti njezinog duha, zbog svijesti da u sebi nosi nešto uzvišeno što je označava posebnom i specifičnom u odnosu na božansko i izvanljudsko. Dama je možda jedan od najljepših izraza da se u konkretnoj i ovoj ženi, ovdje i sada, pred nama povežu njezin duh, njezina samosvijest o dostojanstvu i važnosti, njezina hrabrost i požrtvovnost s njezinom vanjštinom. Geste i pokreti jedne dame uvijek su graciozni jer izviru iz njezine nutarnje samosvijesti da u sebi nosi plemenitu iskru božanskog i događaju se s određenom lakoćom i prirodnošću koja je svojstvena odnosu koji postoji, recimo, između glazbenog instrumenta i virtuoza. Dama kao da je stopljena sa svojim nutarnjim bićem odakle izvire njezina gracioznost, ljepota i ženstvenost i sve što čini i radi odiše savršenom mjerom gesti, artikulacije, govora, odijevanja, šminkanja. Dama iz svoje nutarnje gracioznosti i ženstvenosti bez bilo čije pomoći nepogrješivo zna što i kako se obući i za koju prigodu, kao što zna sve moguće geste i forme komunikacije bez obzira na društvo, temu i situaciju u kojoj se nalazi. Dama je posebna žena koja ima skoro pa univerzalno znanje o tome što i kako i u kojim okolnostima činiti i raditi, jer to znanje dolazi iz prirodnog izvora njezine nutarnje gracioznosti i ženstvenosti, odnosno njezinog duha. Riječju dama koriste se mnogi i mnoge. Ipak, više od same riječi o ženi da je dama govori nam sama žena kad je susrećemo. Njezine geste i pokreti, njezina savršena odmjerenost i umjerenost, njezin savršen osjećaj za sve što joj iznenada dolazi sa svih strana, njezin nepokolebljivi i čvrsti duh o vlastitoj važnosti i dostojanstvu nekad nas plaši. Ljudi se boje žene kao dame jer ih istovremeno i privlači njezina čudesna gracioznost i njezina nevjerojatna sposobnost da bude uvijek ženstvena i ona ih istovremeno plaši jer ne možemo dokučiti odakle izvire snaga njezinog damskog ponašanja i ophođenja. Rijetko tko je među nama dorastao jednoj nepatvorenoj i istinskoj dami među ženama jer dama zahtjeva priznanje njene nutarnje snage i veličine. Kako bismo izbjegli priznati tako nešto, pribjegavamo opisima žene kao umišljene, ohole, nedostižne i nedostupne. Važno je biti oprezan kada ženu opisujemo jer treba prvo dobro proučiti sebe kada pristupamo ženi. Nerijetko se događa da jer ne možemo podnijeti i prihvatiti da je neka konkretna žena dama i onda skrivajući naše neprihvaćanje govorimo o umišljenim, oholim, nedostižnim i nedostupnim ženama. Ima i takvih žena, ali među damama nema. Dama nije ohola, ona je samosvjesna. Dama nije umišljena, ona cijeni sebe vrednujući svoj duh kao plemenit. Dama nije nedostižna, ona radije odbija spustiti se na razinu koja nije za damu. Dama nije nedostupna, ona radije želi da bude poštovana. Kako ćemo prepoznati damu? Nema formule. Damu prepoznajemo po njezinoj ženstvenosti i gracioznosti i tajanstvenosti koja izvire iz njezine nutrine, po osjećaju koji nas njoj privlači ali i strahu koji nas istovremeno želi zaustaviti da joj priđemo. Privlačnost i strah pred ženom upućuje da pred sobom nemamo bilo koga, nego pred sobom imamo damu, jer prava dama najbolje zna da je istovremeno mnogima privlačna i da je se istovremeno mnogi i boje jer njezina vanjština, njezine geste, pokreti i položaj tijela pokazuju njezinu nutarnju nesalomljivu snagu i aristokratski duh. Zato biti damom za ženu nikada nije samo i jedino pitanje tijela i vanjštine, biti damom je stvar ženinog duha i samosvijesti o sebi iz kojih onda izvire njezina ženstvenost, privlačnost, gracioznost i tajanstvenost. Dama je osobina ženinog duha i duše.

U Sarajevu 8. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Boris Ryaposov

BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

Vrhunski sportaši današnjice pored svojih uobičajenih napornih treninga gotovo redovito prakticiraju i različite vježbe disanja. Pri tome se najčešće radi na dva područja: uvježbavanju tzv. dijafragmalnog te ritmičnog disanja. Prvo se tiče korištenja cjelovitog plućnog kapaciteta, a drugo – pravilnog ritma disanja. Blagodati ovih vježbi se ne tiču samo poboljšanja tjelesnih performansi nego i onih psiholoških. Na ovaj način se kod sportaša razvija bolja koncentracija, samokontrola, lakše se nadvladava trema pred nastupe i sl.

Općenito govoreći, u posljednjih nekoliko godina različita istraživanja su i na znanstven način potvrdila postojanje višestrukih blagodati koje proizlaze iz jednog, tako da kažemo, pravilnog i cjelovitog disanja. Tako je između ostalog dokazano da je jednim kontroliranim disanjem moguće umiriti mozak, regulirati krvni tlak, bolje kontrolirati vlastite emocije, poboljšati memoriju, ali također i ojačati imunitet te pospješiti metabolizam općenito. Pored toga, tu se preliminarno govori i o nekim stvarima koje istraživači još uvijek nisu uspjeli do kraja shvatiti i definirati, ali uglavnom kažu kako se čini da nas kontrolirano disanje vodi u nešto „dublje” – misleći pri tome očito na dublja stanja svijesti.

Dah života

S potonjim razmišljanjem smo neminovno dotaknuli i temu spiritualnosti disanja, kad gle čuda, etimološki gledano disanje po sebi i jeste nešto posve spiritualno. Na primjer, latinska riječ spiritus sa svojih petnaestak različitih značenja između ostalog može označavati dah, zrak, puhanje vjetra … ali i duh, kao i onu jednu, više filozofsku, dušu svijeta. Gotovo identično sve ovo ide i sa grčkim pojmom pneuma. Također, u semitskim jezicima, hebrejski ruah i arapski ruh izvorno znače dah, a tek kasnije zadobivaju i ono svoje spiritualno značenje, a usput smo već mogli primijetiti i da ovo naše dah i duh korijenski predstavljaju identične riječi. U tom smislu, u neka starija vremena kod nas se umjesto puhati govorilo duhati. Da ne bude zabune, i u biblijskoj knjizi Postanka se „dah života” spominje kao izričito Božja stvar s kojom Bog oživljuje čovjeka ali i druga živa bića (Post 1,30; 2,7; 6,17; 7,15; 7,22;). U konačnici, ovo svakako ne znači da su dah i duh – u jednom teološkom smislu riječi jedno te isto, ali ipak znači da je ovo dvoje međusobno duboko povezano i isprepleteno.

Disanje kao ritam života

Razmislit ćemo malo o jednoj slici bliskoj današnjem čovjeku. Gotovo svi danas nemilice i svakodnevno koristimo različite elektronske uređaje koje se napajaju uz pomoć baterija. Kad je baterija prazna znamo da je treba napuniti; sasvim jasno i tu se nema o čemu raspravljati. Međutim, čudno je koliko nam je ovo počesto nejasno ukoliko istu sliku primijenimo na nutarnji život naših emocija. Kad smo puni, prirodno težimo tome da se ispraznimo. Pri tome punina prirodno teži nekoj praznini, ali onda na kraju često dođe do toga da se posvađaju um i srce, jer dok puno srce teži za prazninom, um je pun skepse ali i zabrinutosti nad ovom opsežnom kenozom (pražnjenje u emotivnom, duhovnom i egzistencijalnom smislu riječi). I tu bolno zastanemo. Umjesto da jednostavno ponovno napunimo ispražnjenu bateriju našeg srca, mi jadikujemo što se ona ispraznila. Pitamo se kako se to dogodilo? U čemu smo pogriješili? Kako smo mogli ispasti takve budale? Kako smo se dali tako naivno iskoristiti? Adekvatan odgovor pri tome obično ne pronalazimo, jer on u suštini ni ne postoji, osim onog odgovora koji jednostavno kaže da su pune baterije tu da se isprazne, a prazne opet tu da se napune. I to je manje-više sva mudrost. To je nešto poput pravilnog disanja, a samo ono što pravilno diše, može biti zdravo i dobro živjeti. Naznačena zastajkivanja su zato i opasna. To je nešto poput duhovne ili barem emotivne bolesti i smrti. Kako rekosmo, jadikujemo što smo se ispraznili, a zatim počnemo ljubomorno i škrto čuvati ono što je još snage preostalo. Tako čovjek kroz život postaje sve sebičniji, oprezniji, zatvoreniji, pakosniji, sve više osvetoljubljiv i nadasve suh. Ovo se dogodi prije ili kasnije svakome i tu nam svakako može pomoći, tako da kažemo, mudrost pravilnog disanja. Tri sekunde – udisaj, tri sekunde – izdisaj, pa tri sekunde – pauza. Razdali smo se, nema veze, opet ćemo se napuniti, da bismo se ubuduće mogli još radosnije i smislenije davati. Baterije i jesu tu da se pune i prazne…

U ovom tekstu nećemo govoriti nešto više o različitim vježbama i tehnikama disanja, jer na internetu već postoji mnogo materijala na tu temu. Samo pitaj Google…

U Sarajevu, 15. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– David DISALVO, How Breathing Calms Your Brain (31. XII. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/neuronarrative/201712/how-breathing-calms-your-brain (Stanje: 15. X. 2019.);

– Rachel DRBOHLAV OLLERTON, Tehnike disanja – vježbe disanja za smirenje i opuštanje (3. V. 2019.), Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/tehnike-disanja-vjezbe-disanja-za-smirenje-i-opustanje (Stanje: 15. X. 2019.);

– Breathing Exercises, PSYCHOLOGY RESEARCH AND REFERENCE, Izvor: https://psychology.iresearchnet.com/sports-psychology/psychological-skills/breathing-exercises/ (Stanje: 15. X. 2019.);

-Giacomo CANOBBIO (ur.), Mali teološki leksikon, KS – Zagreb, 2002.

– Xavier LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergey Nivens

Exit mobile version