O odlučivanju

Ne znamo s čime ćemo morti živjeti nakon što donesemo odluku. Nitko to ne zna. Predviđamo. Očekujemo. Nadamo se. Dvoje mladih obeća da će se voljeti i poštivati cijelog života. Odluka. Čvrsta. Jaka. Stabilna. I opet se dogodi da ne bude onako kako se odlučilo. Nijedan/nijedna od nas ne može predvidjeti što će biti život, kakvo će biti življenje, što je budućnost nakon odluke. Obilježava nas ono s čime moramo živjeti nakon što odlučimo. Ono što moramo proživjeti jer smo nekad u prošlosti nešto odlučili. Sve posljedice i dalekosežnost odlučivanja nikada se ne događaju odmah. Ovdje i sada. Ne. Odlučujemo sada. Ono s čim ćemo živjeti kao posljedicom doći će kasnije i dugo se zadržati u našem životu. Možda kroz cijeli život. Ponekad uspijevamo odlučiti tako da ono s čime moramo živjeti biva dobro, bivamo ispunjeni, u ljudskim poimanjima sreće i zadovoljstva odgovorit ćemo potvrdno i na jesmo li sretni i na jesmo li zadovoljni. Događa se da odlučimo i ono što dolazi i s čime moramo živjeti postaje teret, pritisak, osjećaj gubitka, osjećaj neuspjeha, osjećaj izgubljenosti, strah od promašenog života. Treba primijetiti kako određena odluka ne kaže puno ili govori vrlo malo o onome s čime će trebati živjeti nakon odluke. Odlučimo sve ostaviti. Sve napustiti. S čim ćemo morati živjeti još ne znamo. Zasad promatramo horizont slobode i oslobođenja i vjerujemo da nas uskoro očekuju nepregledna prostranstva slobodnog života. Ne znamo s čime ćemo morati živjeti. Horizont slobode može biti lako izbrisan kao i pomisao na oslobođenje. Nađemo se u novim okovima i zatvorima. Nađemo se manje slobodnima i oslobođenima nego smo bili. Kako spoznati unaprijed ono s čim moram živjeti cijelog života na temelju odluke koju donosim sada i ovdje? Ne mogu. Život je prepreden. Pomislimo da ga odlukom možemo privoljeti da nam otkrije s čim ćemo živjeti nakon što donesemo odluku? Život ponudi neke slike, snove, ideje, planove. Svi se oni mogu ostvariti. Mogu se izjaloviti. Možemo biti nagrađeni. Možemo sami sebe kazniti. Odlučivanje nam ništa ne kazuje o onome s čim ćemo živjeti u nekom budućem životnom periodu. Kada? Koliko dugo? Hoće li biti drugih i novih prilika? Ne znamo.

U odlučivanju kao da dodirujemo nejasne sjene. Nazire se sreća. Nazire se uspjeh. Nazire se sigurnost. Nazire se neuspjeh. I bol. I nesigurnost. I tjeskoba. Ali gdje? U kom trenutku odlučivanja ovdje i sada odlučujemo i izabiremo bolje za sebe i odbacujemo lošije i opasnije? U odlučivanju pokušavamo razriješiti cijeli život i postojanje. Brak? Samoća? Obitelj? Bez obitelji? Odlazak? Ostanak? Fakultet? Posao? Karijera? S čim moramo i trebamo živjeti nakon što je odlučivanje okončano? Počinjemo otkrivati živeći ono što smo odlučili. Trenutak je odlučio možda cijeli naš život? Ili ga je trajno obilježio? Ili ne možemo odlučiti ništa novo za sebe jer se još borimo i nosimo s nečim starim i prije odlučenim? Lijepo je živjeti, dobro je živjeti s onim što si odlučio/odlučila. Zvuči kao blagoslov i zahvala jer s onim s čime živimo smo ispunjeni. Ali što kada čuješ: Moraš živjeti s tim nema drugog izbora, odlučio/odlučila si. Zvuči kao prokletstvo ili, još gore, kao da nas netko sažalijeva. Jadan/jadna moraš živjeti i trpjeti jer si tako odlučio/odlučila. Jesam li? Mogu li nešto promijeniti? Mora li me odlučivanje obilježiti zauvijek? Obilježiti me kao nekoga koga drugi sažaljivo promatraju govoreći iza leđa: Tako je odlučio/odlučila i sad mora s tim živjeti i trpjeti. Najgore je kad se pretvorimo u fataliste. Odlučeno je. Gotovo je. Mora se prihvatiti. S tim se mora živjeti. To je moj/tvoj usud. Od pamtivijeka zapisana sudbina. Mora li zaista biti tako ili se može nešto učiniti? Nešto promijeniti? Iako odlučivanjem ne možemo znati s čim ćemo morati kasnije živjeti, još uvijek nam ostaje prostor slobode i oslobođenja, ponekad jedva dostupan, kroz kojega možemo odlučiti drugačije. Odlučiti iznova. Sanjati i nadati se da ono s čim moramo živjeti ne mora uvijek biti nepromjenjivo, neupitno, sudbinsko i vječno. I kada odlučujemo, u nama ponekad ostaje skriveni i maleni horizont slobode i oslobođenja makar ga nitko drugi ne vidio i ne osjećao osim nas samih. Ako smo na njega slijepi, živimo kao fatalisti koji ne vide da u životu nikada i ništa nije odlučeno… do kraja…

U Sarajevu 5. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

KOLIKO ODLUKA DONOSIMO U DANU?

Postoji li slobodna ljudska volja? Da bismo na ovo pitanje pokušali odgovoriti, morat ćemo istovremeno postaviti i ono jedno dodatno pitanje: Postoji li svjesna ljudska volja? Naime, neka novija istraživanja pokazuju kako mi svakodnevno donosimo nevjerojatno velik broj odluka, ali kao da toga i nismo u potpunosti svjesni.

Uzmimo za primjer: Sedam je sati ujutro, budilica vas budi i vrijeme je da se počnete spremati za posao. Možda se odmah dignete, a možda i pritisnete onaj „snooze” (engl. kratki san, drijemež), pa produžite još desetak minuta. Što god da ste izabrali, nešto ste ipak već izabrali, a tek je 7:00.

Konačno ste se digli, još niste skroz pri pameti, ali na redu je donošenje nekolicine sljedećih odluka: Što će te odjenuti, a što obući; kod žena je to dodatno i ono kako se namazati? Zatim što jesti? Zdravija ili slasnija varijanta? Brža ili duža?

Tko ima djecu, morat će dodatno ponešto odlučiti i oko njihovog spremanja za vrtić ili školu, a ako su druga smjena, onda im barem smisliti kakvu poruku sa zadacima za kasnije…

Izašli ste vani, vidite da ste knap s vremenom… Ići na tramvaj ili bolje hvatati taxi? Kome je posao bliže, vjerojatno razmišlja hoće li prošetati do tamo ili ipak hvatati kakav prijevoz? Kako god, tek je 8:00, a vi ste već donijeli cijeli niz odluka. Stručnjaci čak kažu, koliko god zvučalo nevjerojatno, da na ovaj način čovjek može donijeti i do 35.000 odluka u danu; praktično nešto svake dvije sekunde svoga budnog dnevnog stanja. Ove odluke su većinom slobodne, ali kako smo već rekli, često ih nismo najbolje svjesni.

S druge strane, sa onim velikim, fundamentalnim životnim odlukama ide otprilike obratno. Njih smo itekako svjesni, ali se čini da i nismo uvijek potpuno slobodni dok ih donosimo. Važno se prisjetiti, do ne tako davno ljudi ovakve odluke nisu praktično ni donosili samostalno. Za koga će se vjenčati, što raditi i gdje živjeti – to se više ticalo njihovih roditelja i starije braće nego njih samih. A tako je još uvijek i dan danas u mnogim krajevima svijeta.

Mi smo se u međuvremenu većinom emancipirali i napustili ovakvu rodno-plemensku praksu, no neki izazovi tu još uvijek postoje. Mnogi ljudi, premda su slobodni u ovakvim izborima, ipak žele imati barem nekakvo prešutno odobravanje svojih bližnjih, a što je po sebi poprilično mudar potez, naravno, ukoliko ne planirate otići na drugi kontinent, nego ostati tu negdje. Jer s ljudima valja i dalje živjeti, pa se ni ne treba zamjerati ako to već nije nužno.

Neki drugi opet kao da više imaju problem sa samima sobom kad su u pitanju ovakve velike životne odluke. Jednostavno, ustuknu; boje se da ne pogriješe u izboru ili se jednostavno samo boje, pa bi im skoro čak i odgovaralo da netko odluči namjesto njih.

Počesto se opet dogodi i ono da neslobodne strateške odluke nekako skliznu pod one slobodne, ali manje-više nesvjesne. Tu ćemo se prisjetiti one jedne pravne izreke koja kaže da su PRIVREMENA RJEŠENJA U SUŠTINI ČESTO NAJTRAJNIJA. Dok je tražio posao života i čekao da mu se smiluje ona žuđena ljubav života, čovjek je nekako počeo raditi to što i danas radi te živjeti sa osobom s kojom i danas živi. Pa tek mu sad ništa jasno…

Ipak, za kraj, vraćamo se opet malo onim brojnim „nesvjesnim” svakodnevnim odlukama. Njih bismo očito trebali sebi malo bolje posvijestiti, jer ono kako se kaže, budućnost svakog čovjeka je zapisana u njegovoj dnevnoj rutini! Gradeći pravilno svoju svakodnevnicu stvaramo perspektivniju podlogu i za one velike, izazovne fundamentalne odluke. A ako ništa drugo, neki će reći da je danas itekako potrebno što više pojednostavniti tu svoju dnevnu rutinu kako bi što bolje oslobodili um upravo za one veće i značajnije životne odluke. A odlučivati u svom životu, i svjesno i slobodno je svakako poželjan ideal kojem trebamo težiti.

U Sarajevu 25. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Chiosea

O odluci

Odluka je nutarnja slomljenost čovjeka za jednu stvar, a protiv druge. Nutarnja slomljenost čije se posljedice ne mogu predviđati i planirati zna se dogoditi iznenada. Kao kada čovjek nešto impulzivno i naglo prelomi u sebi bez puno razmišljanja nesvjestan posljedica vlastitih lomova.

Čovjekovo lomljenje samog sebe za nešto nosi nutarnje ratove koji  iscrpljuju nutrinu. Ponekad nakon određene odluke i nakon dugotrajnog lomljenja samog sebe od silnog umora čovjek nema snage za sreću. Ispražnjen od silnog sukoba sa samim sobom gotovo da žali zbog donesene odluke.

Umoran od dugogodišnje borbe i nutarnjih lomova odjednom shvaća da je donesena odluka bila zapravo nepotrebna, jer je vrijeme kada ju je trebao donijeti daleko iza njega i da sadašnji trenutak nema više nikakve povezanosti s odlukom koju je donio. Odluka kao nutarnja slomljenost za nešto, a protiv nečega ima nepredvidivog  neprijatelja: Vrijeme.

S jedne strane, vrijeme tjera čovjekovu nutrinu da se lomi i slama govoreći tiho ali uporno, hladno i bezosjećajno: „Nemaš vremena“! S druge strane, vrijeme vara čovjekovu nutrinu produžavajući njegovo nutarnje lomljenje govoreći radosno, toplo, gotovo u ljubavnom zanosu: „Ne brini, imaš vremena!“ I tako se vrijeme naruga čovjeku, bilo da mu kaže da vrijeme za odluku nije došlo ili da je vrijeme za odluku odavno isteklo.

Kako odrediti kada se treba lomiti iznutra? U kojem vremenu? Kako odrediti prema kojoj mjeri i trajanju se treba boriti sa sobom da se odluka i vrijeme susretnu? Prema kojoj formuli izračunati? Odluka kao nutarnja slomljenost se zna opisivati kao dobra ili loša. Možda odluka nije dobra ili loša, možda se samo nije susrela s vremenom u trenutku kad je trebala? Možda vrijeme još nije stiglo kada se nutarnja slomljenost za nešto u životu pojavila. Možda je vrijeme već otišlo svojim putem kad se nutarnja slomljenost nakon iscrpljujućeg sukoba sa sobom konačno jasno pojavila na površini.

Zgodan izraz govori o tempiranju vremena, no kako tempirati nutarnju slomljenost da se pojavi točno onda kada vrijeme naiđe? Je li moguće tempirati sukob sa samim sobom, vlastite dvojbe, pitanja tako precizno da nijedna odluka ne bude pogrešna, kriva, da se nikada u životu ne zažali zbog donesenih odluka? Kako zadovoljiti iscrpljenost, umor nakon dugotrajne nutarnje borbe ako je vrijeme za odluku bilo prerano ili prekasno?

Jer čovjekova nutarnja borba, lomovi oko važnih životnih pitanja zahtijevaju nagradu. I čovjek se osjeća nagrađenim kada njegova nutarnja slomljenost, njegova odluka pogodi točno vrijeme koje upravo nailazi, kada nutarnja slomljenost svoj sukob završi točno na vrijeme, ni prerano ni prekasno. Ali takve nutarnje slomljenosti, odluke su rijetke. Tu i tamo pogodi se točno vrijeme. I obično oko te nutarnje slomljenosti se vrte svi ostali lomovi, odnosno odluke. Kao kada čovjek lomeći se mjesecima i godinama odluči sklopiti brak ili se odlučuje za neku drugu važnu stvar u životu. Kada nutarnja slomljenost, odluka postane konačno odluka za nešto i nekoga, isključujući toliko toga drugoga i kada nutarnja slomljenost pogodi točno vrijeme kao strijela središte mete iz nutarnje slomljenosti, kasnije se rađaju i ako ne sve onda veliki broj drugih odluka.

Ne čini se toliko važna nutarnja borba, dugotrajna iscrpljenost pitanjima i zdvajanjima. Ne čini se toliko važnim sama nutarnja slomljenost, koliko se čini važnim da čovjek sebe slomi u pravom trenutku. A tu je i najveća nepravda izgleda. Netko se slomi u pravom trenutku bez imalo razmišljanja nesvjestan da je bez imalo truda i napora točno pogodio vrijeme odlučivanja. Netko se slomi prerano postajući svjestan tek kasnije da nije bilo vrijeme. Netko se slomi prekasno svjestan da je vrijeme prošlo. Ali koga tužiti za nastalu nutarnju štetu, za iscrpljenost, umor? Sebe, druge? Ili možda vrijeme? Odluka je nutarnja slomljenost za nešto ili nekoga, a protiv nečega ili nekoga drugog. Bar se tako čini. Ili je možda odluka nutarnja slomljenost ne za nešto ili za nekoga, nego pokušaj da se barem jednom u životu čovjek susretne s vremenom u pravom trenutku, ni prekasno ni prerano?

Ali kako znati kada vrijeme nailazi? Zato i odlučivanje jest dugotrajno nutarnje lomljenje samog sebe, jer često ne znamo kada će vrijeme naići. I najviše boli kada lomljenje samog sebe promaši vrijeme, bilo da se čovjek slomi prerano ili prekasno. Odluka nije pitanje vremena, ona je svršetak lomljenja samog sebe u vremenu, ali ne bilo kakvom vremenu. Odluka je nutarnja slomljenost u idealnom i savršenom vremenu. Ali kako ćemo znati kada je vrijeme idealno i savršeno da se lomljenje okonča? Često ne znamo i nastavljamo se lomiti nadajući se da će nam vrijeme dati neki znak kada će naići i kada trebamo okončati borbu sa sobom jer sve iscrpljenosti, umori, nesigurnosti, frustracije postaju smislene i svrhovite kada shvatimo da smo se slomili u pravo vrijeme.

 

 

 U Sarajevu, 18. 8. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version