uspjeh – Poptheo Web Portal

Možemo li biti sve što želimo?

Možeš biti sve što želiš, ako stvarno u to vjeruješ. Ovakve i slične rečenice postale su skoro nezaobilazne kod današnjih različitih motivacijskih govornika čiji se broj svakodnevno povećava. Njihova namjera je probuditi u ljudima vjeru u same sebe, ohrabriti ih ka ostvarenju njihovih snova, usmjeriti ih prema uspjehu. Pa tako se često pojavljuju govori ili tekstovi tipa: ”U pet koraka do uspjeha”. Zvuči vrlo primamljivo i lijepo. Moramo priznati da nikome od nas nije odbojna ideja biti uspješan, moćan, slavan, bogat. No da se malo pozabavimo ovom rečenicom s početka. Možemo li uistinu biti i ostvariti sve što želimo? Počet ćemo s jednim jednostavnim primjerom. Zamislite osobu koja nije glazbeno nadarena, a svim srcem želi postati poznat i slavni pjevač ili pjevačica. Bez obzira na njen trud, zalaganje, vježbanje, ona jednostavno nikad neće ostvariti zavidnu glazbenu karijeru, a možda će čak nailaziti na ponižavajuće kritike, odbijanja, podsmijehe i što sve ne. To sve izazvat će različite frustracije pa možda dovesti i do ozbiljnih psihičkih problema. Pitamo se je li njena velika želja vrijedna svega toga? Iako se kaže da talent čini jedva 10% uspjeha, a ostalih 90% spada na vježbanje i marljivi rad, ipak je tih 10% itekako potrebno. Oni stoje u temelju, oni su potencijal koji radom treba dovesti do realizacije.

No otkud nama uopće ideja da moramo biti uspješni, imati zavidnu karijeru, biti prepoznati kao vrsni stručnjaci i sl.? U osnovi toga stoji naša primarna želja da imamo i budemo ono što drugi ima i jest. To je tzv. ”mimezis” o čemu govori kulturni antropolog René Girard, više puta spominjan na ovom portalu. Girard kaže da ljudi žele ono što vide da drugi žele. Tako i mi smatramo da nam treba neki veliki uspjeh samo zato jer smo to vidjeli od drugih. No to ne znači da je to nešto što ja stvarno želim i što mi stvarno treba. Vezano za prethodni primjer, danas je uistinu postalo popularno željeti biti poznati, slavni pjevač. Čini nam se to vrlo jednostavnim načinom da postanemo uspješni. Redovito gledamo različite glazbene natjecateljske emisije, pa pomislimo: „Ako mogu oni, zašto ne bih mogao i ja“. Ne razmišljamo o tome je li to stvarno ono što ja želim ili me primamila želja onog drugog. Stoga je pokatkad ljudski autentičnije ne željeti ništa, nego željeti bilo što i to samo zato jer netko drugi to želi. Vidimo kako nas zapravo naše želje mogu odvesti na potpuno krivi trag, na nešto za što uopće nismo sposobni. I toga trebamo biti svjesni. Ne možemo svi biti pjevači, sportaši, akademici, youtuberi, glumci itd., ali ni ne trebamo. Howard Gardner, harvardski profesor, govori o višestrukoj inteligenciji i nabraja ih čak osam. Dakle, svatko od nas ima različite talente, pa koliko god nam se naš talent sviđao ili ne, trebali bismo ga nastojati razvijati jer jedino tako ćemo pronaći vlastiti put ostvarenja i dati nekakav smisao našem životu. Možda ponajbolji primjer za ovo nam je Nick Vujičić, čovjek rođen bez ruku i nogu. Unatoč tim realnim nedostatcima zbog kojih nije mogao biti npr. najbolji NBA igrač, ipak je pronašao put ostvarenja u svom životu, te je danas jedan od najpoznatijih govornika koji mijenja ljudske živote diljem svijeta.

U Mostaru 12. 3. 2020.

K. L.

Izvor:

https://www.institute4learning.com/resources/articles/multiple-intelligences/ (Stanje: 12. 3. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA

Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.

Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.

Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀

Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…

U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.

Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.

U Sarajevu, 14. 12. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant

SAM SVOJ HEROJ – ILI SASVIM MALI ESEJ O ZAKONU PRIVLAČENJA

U nedavnom maratonskom trosatnom intervjuu, u Podcastu kod Joea Rogana, najpoznatiji „zviždač” na svijetu Edward Snowden je između ostalog rekao, da nakon što je razotkrio gigantske razmjere nezakonitog prisluškivanja vlastitih građana od strane američkih obavještajnih službi, isprva je bio očekivao da će se pojaviti neki heroj koji će to sve skupa objelodaniti javnosti. No, kako se iščekivani heroj nikako nije pojavljivao, na kraju je shvatio da on sam mora biti taj heroj.

Ovdje se svakako ne želimo baviti zamršenim političkim aspektima slučaja „Snowden” nego samo ovim drugim, jednostavnijim pitanjem – tko bi što trebao učiniti s obzirom na naša uobičajena iščekivanja i želje? Tako se počesto čini da naši uobičajeni razgovori i jadikovke o aktualnim nepoštenim, konfuznim i pohlepnim vremenima nisu ništa drugo do li upravo priželjkivanje nekog heroja koji će namjesto nas biti pošten, koncizan i umjeren. U ostalom, kao i mnogo toga drugog … Hoće li netko konačno podići glas protiv nepravde; hoće li netko konačno naći neko pametno rješenje; hoće li se netko konačno zauzeti za mene? A također i one osobne stvari: Hoću li konačno naći nekoga tko će mi biti u potpunosti vjeran, odan i kome ću biti na prvom mjestu u životu?

Kratkoročna i dugoročna ostvarenja

Općenito govoreći, postoje samo dva načina da se domognemo žuđene sposobnosti ili osobine. Prva je da je sami steknemo, druga je da se skačimo nekoga tko je već ima. Premda je i ovo drugo često moguće, ono prvo je ipak mudrije, premda teže rješenje. Pitanje je zašto?

O zakonu privlačenja se općenito izriču dvije posve različite istine. Jedna otprilike kaže da se suprotnosti privlače, a ona druga, njoj protivna, da se sličan sličnome raduje. U konačnici su obje istinite ali na različite načine. Ona prva važi kratkoročno, a ona druga dugoročno, i to doslovno, do u raj i pakao dugoročno!

S tim u vezi jedni kažu priželjkuj ono što želiš, vizualiziraj, mantraj, u sebi mu/joj zapovijedaj… Dok oni drugi kažu posve suprotno: Ne priželjkuj apsolutno ništa, jer velikim priželjkivanjem samo pokazuješ da si teški siromah, a nije li na kraju oduvijek važilo ono: „Bogatstvo privlači bogatstvo, a siromaštvo – siromaštvo” ili „Para na paru, uš na fukaru”, pa čak i ono svetopisamsko: „Tko ima, dat će mu se još pa će obilovati, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima” (Mt 25,29-31)?

Pet minuta slave i dvije godine bogatstva

Ponekad nekog anonimusa krene pa se nadaleko pročuje za njega, kao što krene i siromaha s lutrijom ili Pepeljugu s princem. Ništa ne čudi, jer suprotnosti se kako rekosmo privlače. Međutim, da bi ove suprotnosti dugoročno opstale, one će nekako morati biti umanjene, tj. morat će prestati biti suprotnosti. Suprotnost je snažna ali kratkoročna buktinja, dok je sličnost blagi ali trajni sjaj svjetiljke. Suprotnost je snažna čarolija, ali na duže staze, kako rekosmo, opstaje samo smislenost sličnosti. Stoga ako vam se ponekad i dogodi jedna ovakva sretna čarolija suprotnosti, nipošto se dugoročno ne pouzdajte u nju. Jer dugoročno gledano, svaka čarolija, pa i ova skončava u sramoti, razočarenju, pa čak i smrti (Kad smo već kod Pepeljuge: „Na kraju konji opet postadoše miševi, a kočije bundeva.”).

Navedene zakonitosti se izgledno u životu ne tiču samo materijalnih nego i onih duhovnih datosti. U nutarnju zakonitost duhovnog obraćenja pripada i ono da nakon početnog blaženog i euforičnog razdoblja neminovno pristiže i onaj dugi period suhoće, praznine, sumnje i nemira. U jednom trenutku Vječnost te je bila milostivo pogledala, i sad su vrata do tamo odškrinuta, ali dugoročno gledano, ako želiš imati udjela s njom, morat ćeš početi znatno više i češće igrati po njezinim pravilima. U protivnom preostaje onih, nekom utješnih a nekom sramotnih, pet minuta slave…

U Sarajevu 29. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Anton Yankovyi

KAKO MAŠTATI NA DJELOTVORAN NAČIN?

Mašta (fantazija, imaginacija, sanjarenje) je psihički proces, jedan od aspekata čovjekovog svekolikog mišljenja kojim se pomoću stvarnih predodžbenih elemenata stvaraju nove kombinacije cjeline imaginarne stvarnosti (npr., rog + konj = jednorog; ili ćilim + sposobnost letenja = leteći ćilim). Dakle, vidimo, mašta podrazumijeva sparivanje različitih ljudi, stvari, elemenata ili epiteta koji inače u stvarnosti egzistiraju raspareno, tj. odvojeno i uopće ih je vrlo teško sastaviti. Prije nego što se zadamo u ozbiljniju analizu i prosudbu, važno je pripomenuti da je mašta (koliko je poznato) specifična ljudska sposobnost. Unutar vidljive prirode, čovjek je jedino biće koji se svojim mišljenjem na ovaj način može uzdići iznad uhodane postojeće stvarnosti.
Mašta se u društvu i kulturi smatra ponešto i kontraverznom temom. Mnogi bi rekli da je to isključivo stvar male djece, ekscentričnih umjetnika i nerealnih romantika. S druge strane, mnogi velikani poput Einsteina, Tesle, Pascala i brojnih drugih su pohvalno govorili o mašti, ističući je kao moćno oružje vlastitog mišljenja i uspjeha.
Naznačeni diskurs izgledno postoji i stoga što nije svaka mašta ista. Temeljno bismo mogli govoriti o postojanju barem dvije različite mašte: onoj stvaralačkoj te onoj kompenzacijskoj mašti. Krenut ćemo od ove potonje:

Kompenzacijska mašta (sanjarenje) vrlo često predstavlja pokušaj bijega od težine stvarnosti i života. U tome smislu čovjek se prepušta imaginarnom stvaranju idealnih scenarija i kombinacija cjeline u čemu pronalazi određenu ugodu i olakšanje. Stoga bismo slobodno mogli reći da se ovdje radi i o svojevrsnom psihološkom obrambenom mehanizmu, pri čemu on nije opasan sve dok je čovjek i dalje svjestan što je to mašta a što stvarnost. U protivnom, ukoliko se ova granica počne topiti, onda se može početi govoriti i o nekoj patologiji.
Jedno važno pitanje u svezi kompenzacijske mašte je posjeduje li ona ikakvu stvaralačku snagu ili je osuđena na to da zauvijek ostane samo isprazna maštarija? Pa ukoliko čovjek s njom učini jedan odmak prema onoj drugoj – stvaralačkoj mašti, ona tada može imati svijetlu budućnost. U protivnom, jedina šansa koja joj preostaje je zapretena negdje u neumoljivim zakonima vjerojatnoće. Ono, u biti: sve je moguće, ali zavisi s kojom i kolikom vjerojatnoćom, pri čemu će važiti – što je maštarija veća, to će šansa za njezino spontano ostvarenje biti manja.

(Više o temi: http://poptheo.org/sve-je-moguce-ali/)

Stvaralačka mašta u biti kreće od tamo gdje je zaostala kompenzacijska mašta. Dakle, i ovdje na početku imamo neki fini idealni scenarij koji čovjeku garantira rasterećenje i ugodu. Međutim, stvaralački sanjar ne staje na tome. On se u biti aktivno pita na koji način ostvariti svoju zamisao, također, kojim sredstvima i metodama, uz čiju pomoć, u kojem vremenskom roku itd.? A nakon što plan bude razrađen do u tančine, pristupit će realizaciji svoje ideje.
Stvaralačka mašta podrazumijeva znatan misaoni napor i to je ujedno izgledno i glavni razlog zašto mnogi sanjari nikad za života ne odmaknu od svoje rudimentarne kompenzacijske mašte.
Osim naznačenog misaonog napora, stvaralačka mašta podrazumijeva i izvjesnu fleksibilnost i otvorenost. Ovdje bismo mogli govoriti o specifičnoj razlici ideje i njezinog odraza u našem umu. Recimo, uzmimo za primjer čovjeka kojeg snažno zaokuplja ideja o umjetničkom stvaralaštvu, pri čemu on obuzet primjerom velikih slikara i sam želi postati veliki slikar. Međutim, vrlo je moguće da se ta ideja umjetničkog stvaralaštva u njegovom umu dubinski odražava na neki drugi način. Što će reći da možda ipak pjesništvo predstavlja autentični način njegovog umjetničkog izražavanja (kao i možda nešto drugo). Slično vrijedi i za sva druga područja ljudskog rada i nastojanja. Slikovito rečeno, često idemo dobrim glavnim pravcem ili putem, ali nismo baš sigurni u koju od bočnih uličica na kraju trebamo smotati. Poput one misli od Majke Tereze: „Ako želiš spasiti svijet, onda idi kući i voli svoju obitelj.“ Dakle, adekvatni odraz ideje spasenja svijeta unutar nas će biti ljubav prema bližnjima!

Vizualizacija: U kontekstu stvaralačke mašte spomenut ćemo i vizualizaciju, pojam s kojim se danas u kontekstu popularne psihologije i „self help“ literature nerijetko manipulira. Često ćemo naći ono nešto: „Vizualizirajte svoj uspjeh i on će se i dogoditi“. Može se dogoditi, ali kako? Ako se pri tome fokusiramo isključivo na uspjeh kao takav, teško da će se išta dogoditi. Međutim, ukoliko pri tome vizualiziramo i cjelokupni put i proces koji vode do uspjeha, tada se možda nešto stvarno i dogodi. Ovakav način vizualizacije se danas često primjenjuje i u sportskoj psihologiji, a pogotovo u furioznim disciplinama gdje u malo vremena treba uraditi puno toga. Na primjer, brojni sprinteri prije utrke prolaze svoj kompletni nastup najprije u mislima. Zamišljaju i sam izlazak na trkalište, uživljavaju se u grandioznu ali bučnu stadionsku atmosferu, dolaze na start, startaju, u mislima prolaze doslovno svaki pojedini korak, sustižu svoje protivnike, prestižu ih, i na kraju slavno pobjeđuju. Ovakva sportska meditacija svakako može biti od velike pomoći za bolju koncentraciju i samopouzdanje, ali i za učinkovitiju koordinaciju rada mišića. Na kraju, slično vrijedi i za druge moguće primjene vizualizacije. Što je vizualizacija opsežnija i detaljnija, to će ona na kraju polučiti i bolje rezultate. U protivnom će se raditi samo o „dobroj“ staroj kompenzacijskoj maštariji koja doduše ne košta ništa, ali ni ne vodi uglavnom nigdje.

U Sarajevu, 25. 2. 2019.
M. B.

Izvori:
– http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39353 (stanje: 25.II.2019.);
– Stephen R. COVEY, 7 navika uspješnih ljudi, Mozaik knjiga – Zagreb, 2015.
– Marijana STARČEVIĆ VUKAJLOVIĆ, „Što je mašta?“ (04, 2016), Nova akropola – za boljeg čovjeka i bolji svijet, Izvor: https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/sto-je-masta/ (stanje: 25.02.2019.).
Izvor (foto): 123rf.com

KOLIKO TREBA DRŽATI DO TUĐEG MIŠLJENJA?

Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. U svakom slučaju, ako primijetite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!

S obzirom da ste uopće otvorili ovaj tekst Vi ste izgledno osoba koja itekako drži do tuđeg mišljenja, jer tko bezobzirno goni po svom, teško da će odvojiti vremena i pažnje za ovako nešto.

Ali, budite bez brige, to svakako nije problem. Dvije glave su – tako barem kažu – uvijek pametnije od jedne glave. Također, dobro je biti poučljiv. Dalai Lama reče: ”Kada govorimo tada ponavljamo samo ono što znamo; s druge strane, kada slušamo uvijek smo u prilici da čujemo i naučimo nešto novo”.

No, ovdje se svakako radi o pitanju granica, ali i izvora. Do kada i koliko je dobro tražiti tuđe mišljenje, a kada je došlo vrijeme da preuzmemo inicijativu? Ovo je svakako poprilično složen problem, koji je donekle vidljiv na sudbini Zapada i Istoka. Istok se od davnina radije opredjeljivao da sluša one najpametnije ili barem one najjače među sobom. To je donosilo sa sobom stanoviti duhovni mir, ravnotežu i sigurnost, ali i poslovičnu zaostalost u svakom smislu. Društvo u kojem mnogima nije dopušteno da misle, nikad ne može u potpunosti razviti svoje potencijale. S druge strane, buntovni individualizam Zapada je polučio višestruke društvene i gospodarske uspjehe, ali uz poslovično žrtvovanje vlastitog mira, prijateljstva, obiteljskog života, osjećaja cjeline i smisla itd. Nitko ne da preda se, i svi su podjednako u pravu! Primjećujemo da ni to nije dobro … Stoga se pitamo: Bezobzirni uspjeh ili zauzdana i neostvarena mudrost? Je li između ove dvije solucije moguć kakav sretan i produktivan kompromis?

Koga slušati?

Starogrčki basnopisac Ezop reče da nije vjerovat savjetu čovjeka koji je u nevolji (Lisica i koza). To je valjda jasno samo po sebi. Tko sam sebi ne zna naći dobar savjet teško da će ga i drugima uspjeti naći. A život je paradoksalno takav da baš ovi navedeni „teški slučajevi“ najradije dijele savjete. Jednostavno, manjak interesa prema vlastitim problemima i životu najčešće stoji u obrnutoj proporciji s povećanim interesom prema tuđim životima. Naravno, ovakvi savjeti po sebi ne moraju biti u potpunosti pogrešni, ali nešto tu svejedno fali. Nevjerodostojna osoba jednostavno ne zaslužuje naše povjerenje. Stoga se dobar savjet obično mora potražiti, jer oni koji ga imaju, ne rasipaju se s njima okolo. Imaju dovoljno svojeg posla i problema, ali zato upravo i jesu potencionalno dobri savjetodavci s obzirom da su posvećeni rješavanju vlastitih problema.

Drugi veliki problem koji bismo u ovom smislu mogli navesti jest zlonamjerni savjet, a o čemu smo već ranije nešto pisali. Zlonamjerno savjetovanje je dosta češće nego što mislimo. Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. Ali opet slično kao i u gornjem slučaju, rješenje je zapravo jednostavno. Ako vidite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!

Sam sebi biti prijatelj

Vratimo se za kraj još malo onom savjetu čovjeka u nevolji. Izgledno je da se tu ne radi samo o nekakvoj individualnoj bespomoćnosti nego o sveopćoj ljudskoj. Ne kaže se uzalud da je uvijek lakše biti pametan prema drugima negoli prema samom sebi, ali možda se tu upravo i krije rješenje problema dobrog savjeta. Kad se ponekad ili čak češće nađemo u teškoj nedoumici, bit će najbolje da se prisjetimo što bismo savjetovali dobrom prijatelju sa istim takvim problemom, jer dobrim prijateljima općenito dajemo najiskrenije i najdobronamjernije savjete. Valjda je to – to na kraju. Nije dobro kad čovjek samog sebe mrzi; a nije dobro ni ono kad je netko u vlastitom samoljublju potpuno sljubljen sa svojim egom. Ni u prvom ni u drugom slučaju nije moguće biti pametan i dobronamjeran prema sebi. Stoga, jednostavno probajmo sebi biti prijatelji, jer samo nam prijateljski savjet može biti od koristi.

U Sarajevu, 29. 8. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Otkriveno zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate, i ostale gluposti…

Brojni liberalni mediji u regiji, počevši od jučer, navališe složno s viješću, a koja se poziva na nekakvo strano istraživanje, kako je otkriveno zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate. E jesu li stvarno?

Odmah me zbunilo to zašto bi itko pametan govorio o nekakvoj podjeli na religiozna i nereligiozna društva s obzirom da je takav pristup problematici čovjekove religioznosti poprilično nesiguran i provizoran? Naime, na svijetu ne postoji društvo koje bi po sebi bilo potpuno religiozno, isto kao što ne postoji društvo koje bi bilo u potpunosti nereligiozno, a pri tome od velike pomoći nisu čak ni neke službene statistike o broju vjernika ili nevjernika. Npr. ukoliko se zna da u Sjedinjenim Državama oko 50% građanstva službeno ne pripada niti jednoj vjerskoj organizaciji, to uopće ne znači da su svi ti ljudi nevjernici, jer mnogi od njih osobno zastupaju stav kako im nije potrebno članstvo u nekom vjerskom pokretu ili zajednici da bi živjeli svoju vjeru. Slično tome, ali obratno, ukoliko se u nekim tradicionalnijim društvima apsolutna većina ljudi izjašnjava članovima dominantne vjerske zajednice, to nikako ne znači da su oni svi vjernici kakvi bi trebali biti, misleći pri tome na sve ono što bi oni kao vjernici trebali obdržavati. Na primjer, na našim prostorima bi u tom smislu mogli govoriti možda o maksimalno 15-20% aktivnih i praktičnih vjernika, premda ih se preko 90% izjašnjava takvima.

Sekularnost ne znači nereligioznost

S obzirom na nedoumicu, ne bi mi mrsko zaviriti u rezultate istraživanja na kojeg se pozvaše ovi naši liberali s početka teksta, kad gle, istraživanje govori o nečemu sasvim drugom: „Secular countries can expect future economic growth, confirms new study“ – što će reći da sekularna društva u budućnosti mogu očekivati ekonomski rast. Naravno, religiozna i nereligiozna društva se ni ne spominju, nego ona sekularna i ne sekularna, a to svakako nije isto. Pojam sekularnosti podrazumijeva organizacijsku odvojenost Crkve (ili neke druge dominantne vjerske zajednice) i države, a ne da se u tom društvu više ne bi vjerovalo u Boga. Inače kad govorimo o sekularizaciji, radi se o skoro četiri stoljeća dugoj zapadnoj tekovini čiji su korijeni udareni Westfalskim mirom 1648., a pro po svršetka velikog Tridesetogodišnjeg rata, a koji je djelomično bio izbio i zbog katoličko-protestantskih konfesionalnih sukoba i nedoumica. Namjerno naglašavam ovo „djelomično“, jer je katoličko-protestantski sukob od samog začetka bio barem podjednako toliko politički koliko i vjerski problem. Naime, dio njemačkog plemstva će od samog začetka reformacije podržati mladog buntovnog redovnika Martina Luthera prvenstveno jer su u njegovim idejama vidjeli sredstvo za postizanjem veće političke neovisnosti naspram tadašnje velike Papinske države. I tako je na kraju, nakon svih peripetija i sukoba odlučeno da će za sve biti bolje ako se država i religija međusobno budu držale odvojeno.

Različita lica uspjeha

Ukoliko sekularnost po sebi predstavlja nekakav garant gospodarskog napretka, kao i razvoja ljudskih prava (kako se ističe u navedenoj studiji), to nikako ne znači da je ona po sebi posve savršena i bez mana. Jer počevši od naznačenog 17. st. pa na ovamo, upravo će zapadna sekularna društva postati odgovorna i za neka od najvećih zala u povijesti čovječanstva: oba svjetska rata, fašizam, nacizam, holokaust, rasizam, aparthejd, neokolonijalizam, nebrojeni komunistički zločini, „proxy“ ratovi današnjice … sve se to razvijalo i provodilo u okruženju „naprednog“ sekularnog društva. Ovo normalno ne znači da su brojna teokratska društva kroz prošlost i sadašnjost bili nevinašca, no kad bi se sve zbrajalo, a brojke ne lažu, oni prvi su nesumnjivo više toga zgriješili. Osim toga, uspjeh nije samo novac i pravo manjina; ima toga još mnogo: mir, zdravlje, radost, znanje, kultura, sretna obitelj, druženje s dragim ljudima…

Stoga, na kraju, pomalo nekoherentno završavam pitanjem: Dokle će nas ovi „napredni“ trovati notornom neistinom da biti vjernik ipse facto znači biti glup, nazadan i destruktivan!?

U Sarajevu, 20. 7. 2018.

M. B.

Izvor (foto): kalw.org

Izazov i njegova procjena

Adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti…

Ako bi vam npr. sad netko na euforičan način uputio izazov u vidu vlastitog slobodnog pada s vrha lokalne osmokatnice na tvrdu asfaltnu podlogu, naravno da biste mu odgovorili da još uvijek niste sišli s pameti. Međutim, ukoliko bi vas sad netko izazvao idejom da s jednim razumnim trudom i kroz razumno vrijeme možete početi zarađivati 50% više, vjerojatno biste „zagrizli“.

Izazov se obično definira kao ono što privlači i potiče na okušavanje snaga te jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama, a iz prethodnih primjera smo vidjeli kako svaki izazov ima neke svoje jasne granice. Pri tome će se na prevelik i preopasan izazov gledati kao na čistu ludost; s druge strane, na premali izazov se neće ni gledati kao na izazov. Npr., nitko neće reći za poslijepodnevno izležavanje na trosjedu uz TV program da je to neki izazov. Ali, ukoliko bi netko tako pokušao neprekidno ležati 15 dana u svrhu obaranja nekog rekorda u izležavanju, onda bismo rekli da je to ne samo izazov, nego i svojevrsna ludost.

Izazov i granična napetost

Kao i brojne druge stvari u prirodi, svaki izazov po sebi tendira da se ostvari unutar područja tzv. granične napetosti. Što bi to značilo? Cornellski profesor fizike Robert Thorne u ovom smislu navodi primjer ljudskog sluha: Uho je organ koji funkcionira u okvirima područja granične napetosti. Kad bi čuli malo slabije, bili bismo hendikepirani. Da čujemo malo više nego uobičajeno, preosjetljiv sluh bi nam uz određene blagodati donio i mnoštvo problema. Mnogo toga bi bilo preglasno, a čuli bismo i konstantan šum uslijed djelovanja slobodnih subatomskih čestica iz okoline na našu bubnu opnu. Jedini način da se izborimo s viškom sluha bila bi drugačija konstrukcija ušnih školjki. Naime, znamo iz prirode kako brojni sisavci imaju sposobnost podizanja ušiju kad žele nešto bolje čuti, kao i njihovog spuštanja kad im puni sluh nije potreban. No, i u njihovom slučaju ponovno vidimo kako sluh uvijek ima tendenciju razvijati se unutar spomenutog područja granične napetosti, tj. do one točke: Da ga je više, bilo bi ga previše; da ga je manje, bilo bi ga premalo!

Slično je i sa izazovom: adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, kako rekosmo, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti. Po ovome vidimo da je izazov po sebi pozitivan proces koji nas potiče na potpuno ostvarenje naših urođenih mogućnosti i sposobnosti, a samim tim i na neminovni napredak. Jer naše sposobnosti mogu jačati i napredovati samo ukoliko iste koristimo u potpunosti. S druge strane, sve što se zapusti, sklono je stagnaciji i propadanju.

Kako prepoznati adekvatan izazov?

Puno je toga što nas u životu vodi prema krivim, pa ponekad i prema onim pogibeljnim izazovima.

Kao prvo, tu bismo mogli imenovati problem mimezisa/oponašanja. Erich Fromm reče kako “moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.” Dakle, s jedne strane, ovdje se radi o globalnim kulturološkim i marketinškim pritiscima; s druge strane, preostaje i onaj općeniti problem oponašanja kad pokušavamo biti poput nekih uspješnih ljudi iz bliže okoline, ne pitajući se pri tome koji su naši talenti i što bi na osnovu njih trebali pokušavati i raditi.

Drugi problem u svezi krivih i pogibeljnih izazova je moguće i posve prirodnog porijekla, a mogli bismo ga nazvati varkom snažne privlačnosti. Naime, kod većine ljudi se događa to da će strast za ostvarivanjem nekog izazova biti veća što je i sam izazov veći. Priroda nam izgledno na taj način želi pomoći. Tamo gdje će biti potrebno proliti veće količine krvi, znoja i suza obično dolazi i to jedno ogromno htijenje koje pokušava anulirati učinke nužne žrtve. Ali mi to ne znamo, pa uglavnom pomislimo suprotno: htijenje je silno, jer je stvar na dohvat ruke … a ona je u stvari jako, jako daleko! Bilo bi dobro kad bismo to znali odmah na početku života, ali eto, obično se to shvati tek kroz osobno iskustvo i brojne promašaje. Međutim, nije zgoreg to često sebi ponoviti: Što je strast veća, izazov je zasigurno teži i pogibeljniji!

Umjesto zaključka: reciprocitet strasti i uspjeha…

Moglo bi se još puno toga govoriti o svim našim promašajima, jer stvar je takva: krivih puteva je uvijek više od onih pravih.

Stoga nas više zanima na koji način pronaći onaj vlastiti adekvatni izazov? O tome smo već pisali i odgovor je vrlo jednostavan: Treba ustrajavati u onim stvarima i situacijama gdje osjećamo strast izazova, ali gdje istovremeno vidimo jasne i relativno brze pozitivne pomake. Također, treba ustrajavati tamo gdje se usprkos velikom trudu i naporu na kraju dana osjećamo sretno i ugodno, i kad jedva čekamo novi dan kako bi nastavili sa ostvarivanjem svoga dragog izazova. S druge strane, gdje je očaj, bolesna iscrpljenost, sekiracija, dvojnosti, sumnje, stres, niski udarci, ponižavanje … jasno: spašavajte se dok možete!

U Sarajevu, 8. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Što je to uspjeh?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Stara arapska priča govori o moćnom vladaru koji se jednog dana teško razbolje. Liječnici su se smjenjivali nad njim, isprobavali najrazličitije tehnike liječenja i ljekovite pripravke, ali ovom je bilo samo sve gore i gore. Napokon jednog dana, vladara posjeti jedan vrlo cijenjeni liječnik iz daljine. Ovaj konstatira kako su svi dosadašnji liječnici pogriješili, te kako vladara jedino može spasiti odijevanje košulje sretnog čovjeka. Dvorjani, vojnici, savjetnici rastrčaše se zatim po cijelom kraljevstvu, tražeći tog jednog sretnog čovjeka i njegovu spasonosnu košulju. Potragu su počeli – naravno – od viših društvenih slojeva. Posjećivali su šeike, satrape, bogate trgovce, ali nitko od njih po vlastitom kazivanju nije bio nešto posebno sretan. Obično bi se žalostili što nisu bili najbogatiji na svijetu, a ni neprijatelja im u životu nije falilo. Kad je dvorska ekspedicija već bila skoro odustala od potrage, čuše uz put neki veseli zvonki glas kako bezbrižno pjevuši. Oni tamo, kad ono mlado, veselo pastirče uz svoje malo stado. Oni ga zapitaju da li je sretan? Pastirče samouvjereno, ali krotko odgovori kako stvarno misli da je on najsretniji čovjek na svijetu. Obradova se i dvorska svita, te hitro zatražiše košulju od pastirčeta. Naravno, oni će mu za nju bogato platiti. Tad se pastirče ražalosti. Reče da bi im je rado dao da je ima, ali toliko je siromašan da čak ni košulje nema. Ražalosti se tad i svita. Bez postignutog uspjeha vratiše se na dvor, a vladar se morao pomiriti s neminovnom smrću…

Kad o ovome pišem, ne mogu da se ne prisjetim kako sam u životu jednom susreo čovjeka nevjerojatno sličnog pastirčetu iz spomenute priče. Prije petnaestak godina, radio sam jednom prilikom nešto terenski, i trebao sam posjetiti čovjeka čija se kuća nalazila na kraju jednog srednjobosanskog sela. Zapravo, ne na kraju, nego još malo dalje iza samoga kraja. Ustvari, do te kuće se nije moglo doći ni autom, pa čak tako jednostavno ni pješice. Srećom, jedan drugi seljanin se sam bio ponudio da me odveze do tamo svojim moćnim 4X4 traktorom. Uzbudljiva vožnja je išla do kraja seoskog makadamskom druma, a tada smo na moje iznenađenje traktorom ušli u nabujali potok. No, nismo ga prelazili nego je spretni vozač nastavio stotinjak metara uzvodno po uzburkanom potočnom koritu. Zatim je na jednom mjestu skrenuo udesno, uspeo se na jedva primjetnu šumsku stazu i nakon još možda 50-100 metara bili smo na odredištu. Uđoh u malu skromnu kućicu. Dočeka nas rumeni veseli domaćin. Tu uz njega ženica i „čopor“ djece. Uđosmo u priču, imao je tu po vlastitom kazivanju komadić obradive zemlje, koje živinče, a raduckao je ponešto i u obližnjem gradiću za 400KM mjesečno. „Bogu hvala i Bože podrži… ja sam najsretniji čovjek na svijetu“. Oči su mu tako iskrile radošću da nisam imao nikakvog razloga da posumnjam u njegovu veliku sreću, premda mi je cijela njegova egzistencijalna situacija izgledala posve nespojivo s njegovim izvrsnim duševnim stanjem. Moram priznati da sam bio i ostao nemalo zbunjen…

Ostvariti cilj, ali što je to cilj?

Danas je za mnoge pojam uspjeha tijesno povezan s karijerističkim i materijalnim ostvarenjima. Za neke druge, naglasak je prvenstveno na slavi, pa makar se radilo samo i o onih Warholovih „15 minuta“ instant slave.

Za neke druge, mogli smo prije vidjeti, koncept uspjeha je po sebi znatno jednostavniji, te se bazira prvenstveno na uživanju dobrog zdravlja i življenju jednostavnog i bezbrižnog načina života, daleko od stresnih situacija karijerizma i bilo kakvog ovozemaljskog koncepta slave. I tu ujedno dolazimo moguće i do centralnog problema cjelokupne fame oko uspjeha. Ljudi zacrtavaju visoke ciljeve, upravo kako bi bili sretni. „Mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo“ – rek’o bi prije spomenuti Andy Warhol. Međutim, realnost života je u mnogočemu sasvim drugačija, jer sreća ne trpi velike komplikacije i stres. Ona je prijatelj jednostavnosti i mira. Zašto se onda događa da ljudi počesto imaju krivu orijentaciju o „lokaciji“ sreće u svome životu? Razlog vjerojatno leži u našem apstraktnom načinu razmišljanja. Gledajući u nečiji tuđi uspjeh, mi se lako fokusiramo na slatke plodove toga uspjeha, ali pri tome lako smetnemo sa uma strmi put koji do tamo vodi. Neki autori se pri tome služe slikom sante leda. Vidimo samo onu jednu desetinu iste koja strši iznad vode, zaboravljajući onih mračnih 9/10 ispod površine.

Pronaći cilj, ali svoj vlastiti cilj

Francuski kultur-antropolog – René Girard je u međuljudskom mimezisu (oponašanju) vidio svojevrsni korijenski problem ljudske kulture i civilizacije. Za razliku od Freuda koji je nekako cjelokupnu ljudsku požudu vezao uz seksualnost, kao za svoj zadnji utvrđeni objekt, Girard je na tragu Fjodora Dostojevskog bio mišljenja kako ljudska požuda nema svoj zadnji utvrđeni objekt, nego da ljudi jednostavno žele ono što vide da drugi ljudi žele. A kad dvoje ili više njih isto žele, tu se neminovno rađa rivalstvo. S rivalstvom zatim dolazi do gomilanja nasilnih fantazija koje će se već nekako isprazniti ne na inicijatora rivalstva, nego na nekog slučajnog usputnog žrtvenog jarca – i eto, reklo bi se cjelokupne osnove Girardove mimetičke teorije.

O ovome smo već ranije više puta govorili, o specifičnom području gdje se isprepliću i presijecaju brojne znamenite teorije i razmišljanja: spomenuta Girardova mimetička teorija, Franklova logoterapija, Heideggerov koncept navlastitog i nenavlastitog postojanja, duhovnost sv. Ignacija Lojolskog, Jungov koncept individuacije, i još ponešto. Svi spomenuti likovi, bez obzira na brojne međusobne razlike bili su duboko suglasni u jednom: Svaki čovjek je posve jedinstven i ima neku svoju specifičnu zadaću u životu… Ne tuđu, nego baš svoju i samo svoju, a to u startu i nije posve jasno samo po sebi, nego do toga obično tek treba kroz život doći. Najveću prepreku u otkrivanju svojih specifičnih ciljeva i zadaća predstavlja upravo to što smo skloni biti zaslijepljeni i opčinjeni nečijim tuđim ciljem i zadaćom.

Pronaći svoju ljubav

Svi već znamo, kad nekoga ne volimo posebno, pa makar ga pri tome i ne mrzili, neće nam biti drago ako ta osoba bude nešto tražila od nas, osobito ako je u pitanju neka veća i zahtjevnija usluga. S druge strane, za one koje volimo znamo da nam manje-više ništa nije teško.

Tako nekako i ide i sa onim vlastitim specifičnim ciljem u životu. To je nešto za što smo stvoreni, nešto što je duboko kompatibilno s našim mogućnostima, snagama i sposobnostima. Nešto što je tijesno povezano s našom naravi. Zato će na putu do tog cilja biti poprilično trivijalno govoriti o potrebnim naporima i neminovnim povremenim neuspjesima. Bez ljubavi jednostavno ne ide. Za marljiv i pošten rad očekujemo da nas pošteno i plate. No, žrtvovat se u životu možemo samo za ono što istinski volimo!

U Sarajevu, 18. 6. 2017.

M. B.

Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…

U svojoj znamenitoj pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ Abdulah Sidran između ostaloga progovara:

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al’ od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

Pomalo parafrazirajući, a pomalo i dopunjujući moglo bi se reći da je u Sarajevu stvarno teško, ne toliko živjeti koliko raditi, jer često već ranim jutrom čuješ ono „’ajmo na kafu“, pa taman kad planiraš ustati naleti još neko, pa onda još po jednu kafu/kavu … i tako, i ne okreneš se, već prošlo podne, a ti apsolutno ništa pametno nisi uradio.

Premda se može činiti kao prevelika digresija, i sam Gospodin Isus je savjetovao svojim učenicima da ne pozdravljaju nikoga putem ukoliko su krenuli nekim ozbiljnim apostolskim poslom (usp. Lk 10,4). Bibličari kažu da se tu svakako ne misli na bilo kakvo pozdravljanje, nego na ono specifično orijentalno, gdje će se ljudi nakon zazivanja mira (shalom, selam) svakako još malo zajedno zadržati, pa popričati, raspričati, možda i šalicu čaja zajedno ispiti itd. … reklo bi se, nešto vrlo slično prije spomenutim „sarajevskim izazovima i napastima“, jer mi smo tu baš negdje na granici Istoka i Zapada, pa zanosimo malo tamo, malo ‘vamo.

Kavanska supkultura

Od čega se sve sastoji kavanska priča? Ima tu svakako puno elemenata i sadržaja: rekla, kazala, nedavno lokalno ubojstvo, razbojstvo ili tučnjava, nogomet, dnevna politika, prostakluci, tračevi, neutemeljeno hvalisanje, prepucavanje, prosipanje nagomilanih frustracija, prepričavanje nepouzdanih vijesti i informacija, nihilizam po svim smjerovima i pravcima uz nezaobilaznu konstataciju da je sve „mito i korupcija“. Naravno, dogodi se tu i finih stvari i druženja, ali čak i u tom slučaju – kako ono Sidran primijeti – „od priče se ne živi“.

A sad ono pošteno čovjek da kaže, nije li upravo sve ovo dominantna odrednica naše lokalne i regionalne stvarnosti: puno destruktivne ili barem površne priče, uz sve oskudniju materijalno-imovinsku bazu?

Ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst

Provodeći posljednjih godina neka anketna istraživanja na profesionalnom planu, primijetih (a što sada mogu i materijalno dokazati) da jedni te isti ljudi o jednoj te istoj temi puno ozbiljnije i kreativnije razmišljaju unutar službenih anketnih okvira nego onako tijekom neformalnog razgovora. Jer takvom se nekakvom hibridnom metodologijom inače i služim tijekom različitih službenih skupova: Prvo održim prigodno poticajno predavanje, zatim otvorim raspravu na zadanu temu, a na kraju im dadnem anketne listiće sa istovjetnom ili barem srodnom tematikom, uz važnu napomenu da su sve ankete potpuno anonimne te da ispitanici smiju pisati što ih volja. Stoga bi čovjek logično očekivao da će se tek u anketnim listićima susresti s pravom „erupcijom“ frustracija i nezadovoljstva … kad tamo iznenađenje … potpuno prevladavaju pozitivni i kreativni stavovi, pa o čemu god se tu govorilo i radilo.

Naravno, nadalje ostaje pitanje za istražiti zašto se to tako događa? Kakvu to skrivenu moć posjeduje anketni listić da nekog poslovično isfrustriranog, nervoznog i nezadovoljnog čovjeka potakne na pozitivno i kreativno izjašnjavanje. Za sada su mi na pameti tri solucije:

1. Ozbiljan kontekst anketnog listića potiče čovjeka na ozbiljno promišljanje, a ozbiljno promišljanje po sebi i ne može biti nego pozitivno, konstruktivno i kreativno. Tu je nekakav papir, nekakav dokument; tu je nekakav službeni logo, brojevi, zatim ono „a) b) c)…“. Ispitanik osjeća da ovo nije još jedna usputna isprazna priča, napose, osjeća da sudjeluje u nečemu važnom i ozbiljnom; također, on osjeća da se s njim ozbiljno računa; potreban je i važan drugima.

2. Možda anketni listić sa svojim brojkama, tabelama i slovima evocira u ispitanicima neke školske uspomene. Možda ih ovo nesvjesno sve skupa podsjeća na neki školski test, a tad su obično imali tremu i znali su da nema zezanja. No, i ovdje kao pod „1“ dolazimo do slične pretpostavke: ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst.

3. Ljudi se tijekom anketnog ispitivanja opredjeljuju za pozitivne solucije jer su im iste jasno predstavljene u samoj anketi. Stoji tu i ono što oni inače misle, ali pored toga sada vide i nešto bolje, te bolje i biraju. Naime, neki i jesu mišljenja da različite ankete zapravo više formiraju ljudsko razmišljanje nego što ga ispituju. Htjeli to ili ne, različite ponuđene solucije će koliko toliko proširiti čovjekove poslovično skučene stavove o nekom važnom društvenom problemu ili pitanju.

Nešto kao zaključak

Znamo da su danas jako popularne te neke priče i savjeti o životnom uspjehu, zadovoljstvu i sl. Pri tome se nerijetko većina autora fokusira na formiranje čvrste osobne odluke i volje. No, također mi se čini da pri tome ne smijemo zaboraviti da je sam uspjeh poprilično kontekstualna stvar, baš kao i ona odluka i volja o istom. Bit će da na kraju istinske promjene nikad nema bez one široke i sveobuhvatne životne promjene. Proces individuacije podrazumijeva odmak od društvenog čopora i mentaliteta mase. Duhovna odvojenost će pri tome neminovno zahtijevati i fizičku odvojenost, barem na neko određeno vrijeme. Također, osobno duhovno crnilo i skučenost nikad se neće moći razvedriti tek tako, samo od sebe. Neminovno će nam trebati tuđa pozitivna misao i vodstvo dok dovoljno ne ojačamo za svoju vlastitu. To je možda i najveća rak rana svih tih modernih psihologija, filozofija i duhovnosti. Relativizira se pitanje osobnog vodstva. Ta važno je prodati knjigu ili kakav multimedijalni kurs… Čitanje je svakako potrebno i dobro, ali ne zaboravimo ono kako nikad nitko nije sebe izbavio iz živog blata vukući se za vlastitu kosu. Ako ništa drugo, bit će nam nužno potreban barem jedan dobar i pozitivan prijatelj koji vjeruje u nas…

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

M. B.

KORAK NAPRIJED

Jednog jutra probudim se i vidim da mi je pokućstvo novo, da imam poslugu, svu zadnju tehnologiju i da kraj mene leži voljena osoba. Taj osjećaj svjesnosti da me čeka spreman doručak, da svi oko mene „plešu“. Hmm! Spremam se, vozač mi otvara vrata i odvozi me do radnog mjesta. Baš tog mjesta, gdje me svi bojazno i s poštovanjem pozdravljaju, gdje me izrazito cijene i poštuju moj uspjeh. Da, baš ja, ja sam uspješna! To novo odijelo, sat iz zadnje kolekcije, nove cipele i nova kožna torba čine me uspješnom ženom! Kad odjednom… tu rum, tu rum… Tko, što, gdje? Auuu, alarm zvoni. Probudi se! I da, to je samo bio san.

Kada bismo mogli preko noći postati uspješni, kako bi to bilo dobro, zar ne?

Ali ne kaže se uzalud da je put do zvijezda posut trnjem. Ne, nije tako lako postati uspješan. Ali nešto teže od toga da postanemo uspješni jest odrediti kriterije uspjeha. Jer to što mislimo da je neka glazbena zvijezda uspješna, ne mora značiti da ona to osjeća i da to doista jest. Nikad ne gledam samo posljedice, nego i uzroke, a tako i ne gledam samo uspjeh kao krajnji produkt, nego i kriterij kao okvir u kojem bismo mogli odrediti taj uspjeh.

Ali evo, za primjer, uzet ću kriterij uspješnog muškarca, direktora banke. Što je to što njega čini uspješnim? Novo odijelo, novi radni stol, nova kožna torba, hrpa papira na stolu? Ne, to nije odgovor. Ono što nas može učiniti uspješnima je prvobitna volja i želja za napretkom, koji nerijetko dovodi do uspjeha. Da svaki ulazni napredak i nadogradnja znanja dovodi do povećanja samopoštovanja, pokazala su mnogobrojna istraživanja. Što više svladamo životnih prepreka, više ćemo biti zadovoljniji sobom. U psihologiji je u zadnje vrijeme dosta korišten pojam „misli pozitivno“, odnosno budi optimista, vjeruj u sebe, u svoje mogućnosti i želi napredovati. Kad vidimo da je netko pametan, inteligentan, uvijek ćemo reći da on posjeduje mogućnost da bude uspješan. Ali što nam znači inteligencija? Nešto što sigurno dovodi za uspjeha? Ako ćemo navesti grubu definiciju inteligencije, reći ćemo da je to sposobnost prilagodbe u novim i nepoznatim situacijama.

DA! Moram biti sposobna prilagoditi se novim i nepoznatim situacijama. A znači li to da trebam odustati kod prvog neuspjeha? Što bi trebao reći jedan profesor književnosti kad mu jedan od radnih zadataka bude pisanje financijskog predračuna, a on to ranije nikada nije radio? I uradi on taj financijski predračun, ali ne bude baš nimalo dobar. Što bi trebao? Reći da odustaje, da on to ne može, da on nije za tog!? Je li to način na koji ćemo uspjeti? Koliko puta dijete padne dok ne prohoda? Jedanput, dvaput, pet puta ili možda deset puta? Ma bezbroj puta! Ono će pokušavati sve dok svojim nogicama ne stane na čvrsto tlo i još će se glasno nasmijati da svima javi kako je uspjelo. Tako i čovjek sve dok ne postigne svoj cilj, ne smije odustati. Samo ta upornost i želja dovest će do uspjeha.

Često čujemo da kad nam život da limun, napravimo limunadu. Da, upravo tako. Iskoristimo svaku priliku. Koliko god teško, gorko i nejasno bilo, iskoristimo svaku životnu priliku u svoju korist.

Sjećam se jedna priče iz studentskih dana… Djevojka je silno željela studirati ekonomiju u Zagrebu, pohađala sve pripreme i sve materijale preradila, ali na kraju nažalost nije bila primljena u Zagreb. I tako tužna, uplakana i razočarana predala je papire za ekonomiju u Sarajevu i bez problema se našla na listi primljenih studenata. Ali to nije bilo to. Ona je silno čeznula za Zagrebom. I eto prođe nekako prva godina studija i više nije ni spominjala Zagreb. Naviknula se na studij i život u Sarajevu. I završi tako i druga godina, pa i treća… mada je treću godinu malo kasnije završila, jer je kasnije obranila dodiplomski rad i baš dok je ona čekala datum obrane dodiplomskog rada završi se natječaj za prijavu za II. ciklus studija. I tako ponovno se javi razočarenje i tuga… izgubit će godinu, dolazi pauza u studiranju. Ali iskustvo je učinilo svoje… Ona pokupi svoje papire nakon obrane dodiplomskog rada i pravac Zagreb. Tu je natječaj za II. ciklus studija još uvijek bio otvoren i bi ona primljena u Zagreb iako je bilo suza i tuge što to nije Sarajevo. I tada smo joj pijući kavu rekli da ubuduće mora paziti što to toliko silno želi…, jer ukoliko je želja jaka, a upornost velika – uspjeh je zagarantiran. I sada, ona je mlada uspješna magistra ekonomije koja živi i radi u jednoj prestižnoj firmi u Zagrebu.

Nakon ove kratke priče prisjetimo se što nas to sve čini uspješnima:

želja,
upornost,
iskorištavanje životnih prilika,
usmjerenost na pozitivne ishode i naravno
sposobnost da preuzmemo rizik.

Jeste li spremni?

U Sarajevu, 29. 4. 2015.

B. K.