SAM SVOJ HEROJ – ILI SASVIM MALI ESEJ O ZAKONU PRIVLAČENJA

U nedavnom maratonskom trosatnom intervjuu, u Podcastu kod Joea Rogana, najpoznatiji „zviždač” na svijetu Edward Snowden je između ostalog rekao, da nakon što je razotkrio gigantske razmjere nezakonitog prisluškivanja vlastitih građana od strane američkih obavještajnih službi, isprva je bio očekivao da će se pojaviti neki heroj koji će to sve skupa objelodaniti javnosti. No, kako se iščekivani heroj nikako nije pojavljivao, na kraju je shvatio da on sam mora biti taj heroj.

Ovdje se svakako ne želimo baviti zamršenim političkim aspektima slučaja „Snowden” nego samo ovim drugim, jednostavnijim pitanjem – tko bi što trebao učiniti s obzirom na naša uobičajena iščekivanja i želje? Tako se počesto čini da naši uobičajeni razgovori i jadikovke o aktualnim nepoštenim, konfuznim i pohlepnim vremenima nisu ništa drugo do li upravo priželjkivanje nekog heroja koji će namjesto nas biti pošten, koncizan i umjeren. U ostalom, kao i mnogo toga drugog … Hoće li netko konačno podići glas protiv nepravde; hoće li netko konačno naći neko pametno rješenje; hoće li se netko konačno zauzeti za mene? A također i one osobne stvari: Hoću li konačno naći nekoga tko će mi biti u potpunosti vjeran, odan i kome ću biti na prvom mjestu u životu?

Kratkoročna i dugoročna ostvarenja

Općenito govoreći, postoje samo dva načina da se domognemo žuđene sposobnosti ili osobine. Prva je da je sami steknemo, druga je da se skačimo nekoga tko je već ima. Premda je i ovo drugo često moguće, ono prvo je ipak mudrije, premda teže rješenje. Pitanje je zašto?

O zakonu privlačenja se općenito izriču dvije posve različite istine. Jedna otprilike kaže da se suprotnosti privlače, a ona druga, njoj protivna, da se sličan sličnome raduje. U konačnici su obje istinite ali na različite načine. Ona prva važi kratkoročno, a ona druga dugoročno, i to doslovno, do u raj i pakao dugoročno!

S tim u vezi jedni kažu priželjkuj ono što želiš, vizualiziraj, mantraj, u sebi mu/joj zapovijedaj… Dok oni drugi kažu posve suprotno: Ne priželjkuj apsolutno ništa, jer velikim priželjkivanjem samo pokazuješ da si teški siromah, a nije li na kraju oduvijek važilo ono: „Bogatstvo privlači bogatstvo, a siromaštvo – siromaštvo” ili „Para na paru, uš na fukaru”, pa čak i ono svetopisamsko: „Tko ima, dat će mu se još pa će obilovati, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima” (Mt 25,29-31)?

Pet minuta slave i dvije godine bogatstva

Ponekad nekog anonimusa krene pa se nadaleko pročuje za njega, kao što krene i siromaha s lutrijom ili Pepeljugu s princem. Ništa ne čudi, jer suprotnosti se kako rekosmo privlače. Međutim, da bi ove suprotnosti dugoročno opstale, one će nekako morati biti umanjene, tj. morat će prestati biti suprotnosti. Suprotnost je snažna ali kratkoročna buktinja, dok je sličnost blagi ali trajni sjaj svjetiljke. Suprotnost je snažna čarolija, ali na duže staze, kako rekosmo, opstaje samo smislenost sličnosti. Stoga ako vam se ponekad i dogodi jedna ovakva sretna čarolija suprotnosti, nipošto se dugoročno ne pouzdajte u nju. Jer dugoročno gledano, svaka čarolija, pa i ova skončava u sramoti, razočarenju, pa čak i smrti (Kad smo već kod Pepeljuge: „Na kraju konji opet postadoše miševi, a kočije bundeva.”).

Navedene zakonitosti se izgledno u životu ne tiču samo materijalnih nego i onih duhovnih datosti. U nutarnju zakonitost duhovnog obraćenja pripada i ono da nakon početnog blaženog i euforičnog razdoblja neminovno pristiže i onaj dugi period suhoće, praznine, sumnje i nemira. U jednom trenutku Vječnost te je bila milostivo pogledala, i sad su vrata do tamo odškrinuta, ali dugoročno gledano, ako želiš imati udjela s njom, morat ćeš početi znatno više i češće igrati po njezinim pravilima. U protivnom preostaje onih, nekom utješnih a nekom sramotnih, pet minuta slave…

U Sarajevu 29. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Anton Yankovyi

IMATI ILI BITI? – ZABLUDA OSKUDICE I SVIJET USPJEŠNIH PROSJAKA

„Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“

Kroničari kažu kako je jedna od zadnjih stvari koju je gordi i buntovni reformator Martin Luther izrekao pred samu smrt bilo ono katarzično: „Svi smo mi prosjaci“. Uistinu, ako bi pošli i od najuspješnije ljudske priče, pronašli bi da je taj čovjek bio ovisan o tuđoj pomoći barem na početku kao i na kraju svoga života, a na koncu se obično kaže ono kako nitko nije toliko bogat da ne bi imao što primiti, te da nitko nije toliko siromašan da ne bi imao od sebe što dati.

Neki ljudi su jako ponosni, i doslovno bi radije „umrli“ nego nešto pitali ili tražili, no i takvi zapravo itekako očekuju da njihove tihe težnje budu prepoznate i ispoštovane, te da im se dadne to što smatraju da je njihovo.

Tragedija prosjačenja  

Kako rekosmo, sasvim je prirodno u životu imati različite želje, iste izražavati, i za istim težiti, međutim, u svemu tome čovjeka vreba i jedna nemala opasnost koju bismo proizvoljno mogli nazvati „habitus nemajućeg“. Zapravo, sve to skupa i nije opasnost nego istinska ljudska tragedija. Naime, sa svakom svojom željom mi pred cjelinom stvarnosti priznajemo da smo oni „nemajući“, tj. oni koji nemaju, i zatim što više toga tražimo, ovo „nemati“ počinje prerastati u naše trajno stanje – habitus. Dakle, ovo „nemati“ kao da na kraju postaje čovjekovom drugom prirodom, a tu onda više skoro da nema pomoći. Čovjek je nezadovoljan jer nema, a i kad dobije što je htio i dalje će biti nezadovoljan, jer je on sada po svojoj prirodi „onaj koji nema“. Rekli bismo „ontološki siromah“ – kozmička praznina koju je nemoguće ispuniti.

Kad govorimo o zabludi oskudice (The Scarcity Fallacy), mi zapravo govorimo o jako ozbiljnom psihološko-sociološkom problemu današnjice, a njegova ozbiljnost se ponajviše pokazuje u tome što ga današnji čovjek nije svjestan. A ne može ga ni biti svjestan upravo zato jer mu je postalo sasvim prirodno i normalno to da je on taj „nemajući“. Na toj postavci se temelji kako moderna kultura tako i ekonomija.

Američka socijalna filozofkinja Brené Brown primjećuje kako današnji čovjek živi u stanju trajne oskudice. Prije nego što zaspimo razmišljamo o tome kako danas nismo dovoljno napravili. Kad se probudimo, zabrinuto razmišljamo o tome kako se nismo dovoljno naspavali. Uvjereni smo da zarađujemo premalo, ali i to da se premalo odmaramo, zabavljamo, družimo … da nemamo dovoljno ljubavi u životu itd. „Osjećaj oskudice je iracionalni strah koji počiva duboko u svima nama, šapćući našem podsvjesnom umu da jednostavno nemamo dovoljno. To je laž koju moramo pobijediti da bismo bili uspješni.“ U tom smislu mogli bismo reći da moderni uspješni svijet zapravo po sebi ne predstavlja ništa drugo do li nastambu „uspješnih prosjaka“. Imaju skoro sve, ali izražavaju količinu nezadovoljstva skoro kao da nemaju ništa.

„Zakon privlačenja“ koji to često nije

U sveprisutnoj „Life-coaching“ i „Self-help“ literaturi današnjice često se provlači i motiv tzv. zakona privlačenja. No, pri tome će te se vjerojatno grdno prevariti ukoliko budete slijedili one koji ovaj zakon tumače prvenstveno na način vizualizacije uspjeha. Ono nešto u stilu „meditirajte o svojem uspjehu … predočite si kako postižete uspjeh…“ i sl., jer iskustvo života nerijetko pokazuju da su naše želje i uspjeh zapravo obrnuto proporcionalni. To bi značilo kako ćemo uspjeh (bilo koje vrste) lakše u postojanje prizvati ukoliko ne budemo opterećeni istim. Punina puno bolje privlači puninu od praznine. Ne kaže se uzalud u narodu: „Para na paru, uš na fukaru“. Zato, ako već nešto treba sebi vizualizirati onda je to ono „da već imamo dovoljno i da zbog toga trebamo biti zahvalni“. To se pokazuje nepobitnim i na razini međuljudskih odnosa. Uživamo li više u društvu veselih optimista ili u društvu nikad zadovoljnih i mrzovoljnih pesimista i defetista? Odgovor je valjda sam po sebi jasan. Dok oni prvi postaju sve bogatiji u svojem duhovnom bogatstvu, ovi drugi gube i ono malo što imaju. Stoga i rekosmo da se zabluda oskudice u životu mora nadvladati. Samo bez nje možemo živjeti ono što bi se reklo „punim plućima“.

Umjesto zaključka: Najuzvišenija molitva je ono ni zašto ne moliti

Slično vrijedi i u svijetu vjere. U judeo-kršćanskoj tradiciji se ona uobičajena molitva „za nešto“ poslovično smatra najminornijim oblikom molitve, a ljudi upravo najčešće tako i mole: za nešto konkretno. Od toga je uzvišenija molitva „zahvalnica“ – za ono što se već u životu primilo. Još više od toga je ono „prorokovati“, uz važnu napomenu da u biblijskoj tradiciji ovo „prorokovati“ i ne znači proricati budućnost nego slaviti Boga zbog silnih djela Njegovih.  Tu je i meditacija – duboko opušteno promišljanje o Božjoj riječi, kao i kontemplacija – ne razmišljati više ni o čemu, nego si isprazniti um i uz duboko pravilno disanje uživati u potpunom Božjem miru. Indijski isusovac i veliki učitelj duhovnosti Anthony de Mello je sve ovo zgodno sažeo na slijedeći način:

  • Govorna molitva: Ja govorim, Bog šuti;
  • Meditacija: Ja šutim, Bog govori;
  • Kontemplacija: Šutimo i ja i Bog (ali na način da duboko uživamo u našem tijesnom šutljivom zajedništvu).

No, prije svega toga, temelje takvog razmišljanja pronalazimo već u samom evanđelju: „Tražite stoga najprije (Božje) Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Ili na drugom mjestu, malo prije prethodnoga: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“ (Mt 6,7-8).

Na samom kraju, fromovski gledano, ono „Imati“ je svakako važno sredstvo za život, ali cilj života ipak nije to „imati“ nego ono „biti“. S tim da paradoks kaže da i ovo „imati“ dolazi najčešće tamo gdje je glavni čovjekov cilj ono „biti“.

U Sarajevu, 21. 9. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– Bill CARMODY, The Scarcity Fallacy (6.II.2015), Inc., Izvor: https://www.inc.com/bill-carmody/the-scarcity-fallacy.html (Stanje: 21. 9. 18.).

– Anthony de MELLO, Sadhana : A Way to God – Christian Exercises in Eastern Form, Bantam Doubleday Dell Publishing Group Inc, New York, 1984.

– http://www.youtube.com , To have or to be, by Erich Fromm, (12. 1. 2014.), (Stanje 21. 9. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version