slabost – Poptheo Web Portal

PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas Wilhelm – Jason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

– Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

– Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fizkes

O slabosti

Ovo je svijet moći. I svijet nadmetanja. Posebno nadmetanja. Uz moć i nadmetanje ne treba zaboraviti i silu. Sve što se ne može znanjem, pameću, radom i trudom, uvijek se može silom. Moć, nadmetanje i sila čine čovjeka. Sve što se javlja izvan ovoga smatra se slabošću. Biti čovjek je moć, sila, nadmetanje protiv svih i, naravno, strast da ih se u svemu nadvisi i pobijedi bez obzira na to koja će se sredstva koristiti. Pokazati slabost u bilo čemu znači ne biti čovjek ili biti manje čovjek. Uslijed želje i strasti za moći i silom, svi slabiji mogu biti predmet zlostavljanja i objekt mržnje. Tako slabije dijete u školi biva žrtva nasilja od strane vršnjaka jer bi radije učilo i radilo, nego bježalo iz škole zbog lijenosti i nerada drugih. Neobično je i simptomatično promatrati što se sve smatra slabošću. Čovjek koji je nesklon nasilju i ne poteže nož, pištolj i palicu u raspravi biva označen kao slabić i beskičmenjak jer: „Vidi ti njega, on bi sukob rješavao racionalnim, pristojnim i kulturnim načinom komunikacije“. Čovjek nesklon divljanju po cesti i sklon poštivanju prometnih pravila i kulture ponašanja za volanom biva označen kao jadnik i „starac“ koji ne zna voziti. Čovjek sklon obiteljskom mirnom životu i sklon tome da obitelj stavi na prvo mjesto biva označen kako „papučar koji se boji žene“ ili kao „žena koja je izgubila svoje ja i zapostavila prijateljice“. Čovjek koji odbija sudjelovati u kriminalu i odbija pasti ispod određene granice svoje ljudskosti biva proglašen „papkom i izdajicom“. Čovjek koji iole drži do svog dostojanstva i osobe biva proglašen „umišljenim“. Tako racionalnost, oprez, poštovanje, kultura, briga o obitelji, odbijanje da se živi i bude kriminalac, vjerovanje da čovjek ne smije nikada pasti ispod određene razine dostojanstva bivaju označeni kao slabosti. Ono što je svojstveno čovjeku kao ljudskost i čovječnost tretira se kao velika i trajna slabost. Nasilan, grub, bezobrazan, nekulturan, neuljudan, nečovječan, pa čak i zločest i zao biva percipiran kao moćan i silan, a time i moralno dobar i moralno savršen. Dobrota je postala moralno pogrešno i neprihvatljivo ponašanje jer je dobrota slabost, pa su i oni koji se trude biti dobri, ljudski i čovječni ujedno slabići bez moći i bez sile. Slabosti koje ulaze u kategoriju zla doživljavaju se kao nešto poželjno, privlačno i model ponašanja i življenja. Kriminalac biva uzor zbog moći i sile bilo da je riječ o zloupotrebi, kamatarenju, otimačini, zastrašivanju. Nesavjestan i bezobziran vozač biva model kako se treba ponašati za volanom zbog sirove snage „ergele konja“ ispod haube pri čemu ogroman broj napravljenih i neplaćenih prometnih prekršaja dodaje njegovom liku određenu privlačnost i auru sile koju neki smatraju nečim što se treba svakako nasljedovati kad sjednu za volan svoje bijesne „ergele“ ispod haube. Nekulturan i bezobrazan čovjek koji nema nikakvog poštovanja prema drugima niti njihovom dostojanstvu, starosti, godinama, znanju, stručnosti biva slavljen kao heroj i junak koji ne „haje ni živu silu“ makar se ta „sila“ manifestira kao duboko nekulturno i nepristojno ponašanje. Ono što se ponekad smatralo ljudski lošim i ružnim ponašanjem, življenjem i odnosom prema drugima postalo je savršeno ponašanje zahvaljujući moći i sili. Nevažna je kategorizacija čovjeka prema nekim moralnim, ljudskim i čovječjim pravilima. Čovjek je kategoriziran kao moć i kao sila ili kao slabost. Kao moć i sila, čak i onda kada su moć i sila moralno zli i ljudski pogrešni i krivo postavljeni i usmjereni, čovjek biva opisivan i doživljen kao dobar. Kao slabost i onda kada je slabost dobra, na dobro usmjerena i izgrađuje čovjeka čovjek biva opisivan i doživljen kao loš. Kad gledate neki užasan video vršnjačkog nasilja među mladima, odmah primjećujete podjele na dobre i loše. Dobri su ona dvojica/one dvije koji se bjesomučno udaraju i međusobno ponižavaju dok su oni koji „navijaju“ jednako dobri. Ona/ona koja ih rastavlja biva vrijeđan/vrijeđana kao loš, glup, zao i u konačnici nemoralan/nemoralna, odnosno jednom riječju slabić.

Biti slabić znači upozoriti na zlo i zloupotrebu moći i sile i na njihove destruktivne dimenzije. Biti slabić znači upozoriti da se puno toga može postići, riješiti, dogovoriti dobrim i plemenitim. Tako se ideja slabosti pretvorila u optužbu kojom moć i sila optužuju čovjeka da dobrota, plemenitost, ljudskost i puno toga što je za čovjeka dobro nisu ništa drugo nego zločin protiv čovjekove sposobnosti i nastojanja da osvoji moć i promiče i koristi silu. Slabost postaje optužba da se čovjeku želi zlo i naopako kada mu se skreće pozornost na loše i neugodne dimenzije (zlo)upotrebe moći i sile. Prokazati kriminal i korupciju znači biti zao i loš i glumiti moralnu veličinu i vertikalu, odnosno znači pokazati slabost. Treba se šutjeti i krasti zajedno s ostalima. Prokazati nesavjesnog vozača znači biti zao i loš i glumiti nečiju savjest, odnosno znači pokazati slabost. Treba stisnuti papučicu gasa i divljati po cesti i ugrožavati sve druge oprezne i savjesne vozače koji su zapravo puki slabići. Prokazati vršnjačko nasilje znači biti zao i loš i praviti se pametan, odnosno znači pokazati slabost. Treba biti nasilan prema vršnjacima jer to znači biti dobar, ljudski i plemenit. Prokazati obiteljsko nasilje znači biti „papučar“ izdajica, loš i zao ne biti dobar s „jaranima“ koji, s vremena na vrijeme, prakticiraju bilo fizičko, bilo psihološko nasilje nad svojom obitelji, odnosno znači biti slabić. Treba biti „momčina, frajer, pravi muškarac, prava žena“ i hvaliti se nasilnim postupcima među „svojima“ jer to je pravi obiteljski čovjek, bilo muškarac bilo žena. I tako neke dobrote, ljudskosti i plemenitosti, kulturna ophođenja i ponašanja bivaju ozloglašena kao slabosti kojih se treba stidjeti jer je to zaista prava sramota biti dobar, plemenit, pošten, korektan, marljiv, kulturan, obziran čovjek. Slabić sa svojim slabostima je za moć i silu degradacija čovjeka. S druge strane, sila i moć bez moralnih i ljudskih ograničenja bivaju privlačni i cijenjeni načini ponašanja. I onda se ne treba čuditi kada obiteljski nasilnik doživi tapšanje po ramenu jer je nekom „pokazao“ bilo riječju, uvredom, udarcem, šamarom što znači biti dobar, odnosno moćan i silan. Ne treba čuditi kada „bijesan“ vozač napravi stotine prekršaja i biva slavljen kao „car, kraljica, legenda“ što „ne haje živu silu“, uključujući sve državne i civilne vlasti i zakone. I kad nekoga ubije svojom vozačkom „bjesnoćom“, biva oslobođen jer iza sebe ima moć i silu. Ne treba čuditi kada kriminalac koruptivan, dvoličan, moćan i silan biva „slavljen“ jer je na sve moguće načine uz sve nedozvoljene malverzacije izbjegao zakonske kazne od zatvora do financijskih kazni, dapače, on se često onda i uzima kao ohrabrujući model djelovanja i ponašanja, kao junak koji je vješto prevario državu bilo na porezu, bilo na političkim (zlo)upotrebama, bilo na namještenim tenderima i kao takav treba biti slijeđen kao savršen primjer moćnog i silnog čovjeka kojemu čak ni „država i zakon“ ne mogu ništa kolika je sila u njemu. Ne treba čuditi kada euforični vršnjaci navijaju tko će koga više prebiti i namlatiti i što onaj koji prvi „postavi“ video biva slavljen kao „hrabar, odvažan, buntovan, originalan“, pri čemu mu svi zavide što je vršnjačko nasilje učinio filmskim događajem i kino projekcijom za sve zainteresirane gledatelje. Slabići među ovim skupinama, oni koji pozivaju na poštovanje, savjesnost, oprez, nenasilje, razum i pristojno ponašanje i ophođenje s drugima označeni su kao neprijatelji moć i sile koliko god bili i ljudski i moralno dobri i plemeniti ljudi. Moć i sila ne podnose ni slabiće niti slabost čak i onda kada se ta slabost i slabić pojavljuju kao pokušaji da se bude dobar, plemenit, savjestan, odgovoran, korektan, obziran, kulturan vozač, suprug ili supruga, vršnjak, političar…

U Sarajevu 20. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

O sentimentalnosti

Među nama ima ljudi koje opisujemo kao one koji su sentimentalni. Reći ćemo kako su u pitanju osjećajni ljudi i kako treba paziti kako se prema njima ophodimo i što im govorimo i na koji način to činimo. Je li isto reći kako je sentimentalan čovjek isto što i osjećajan čovjek? Što pokušavamo kada smo sentimentalni? Pokušavamo zahvatiti cjelokupno životno iskustvo koje smo imali. Htjeli bismo pogledati na svoj ili tuđi život pomoću osjećaja. Sentimentalnost je pogled na život pomoću osjećaja koje smo proživjeli, ali ne i pogled na život i ono što osjećamo sada. Kada gledamo na život sada u ovom trenutku, činimo to pomoću osjećaja. Kada se osvrćemo na svoju prošlost koristeći osjećaje kao znanje, onda smo sentimentalni. Sentimentalnost je naš ljudski način kako pokušati razumjeti sebe ili drugoga koristeći osjećaje kao podsjetnik na proživljeno iskustvo. Kada se čovjek prisjeća svoje mladenačke ljubavi, u sebi nastoji probuditi osjećaj koji je u sebi tada nosio. Izvlačeći na površinu života zakopani ili zaboravljeni osjećaj ljubavi, ljudsko biće postaje sentimentalno. I sami kada kažemo o nekom kako je sentimentalan ne mislimo uvijek kako je isključivo jako osjećajan. Ponekad smatramo da je onaj koji je sentimentalan netko tko oživljava svoje proživljene emocije i koristi ih kao izvor znanja o samom sebi.

Bez sentimentalnosti kao gledanja na život pomoću već proživljenih emocija ne bismo bili mudri i pronalazili ona vječna znanja koja često znamo izreći jednostavnim i ohrabrujućim riječima. Kada nekoga savjetujemo i želimo ga utješiti, rado kažemo: vrijeme liječi sve rane. Znati kako vrijeme liječi sve rane nije baš egzaktno i precizno znanje kao da zbrajamo dva jednostavna broja. Znanje o vremenu koje liječi sve rane proizlazi iz sentimentalnosti kao pogleda na život pomoću proživljenih osjećaja. Kada nekoga ohrabrujemo vlastitim znanjem o vremenu koje liječi sve rane, što činimo? Postajemo sentimentalni. Sjećamo se prošlih osjećaja koje smo i sami prošli i pomoću tih prošlih osjećaja spoznajemo da vrijeme liječi sve rane ili barem liječi našu ranu jer nas više ne boli. Tako razvijamo sentimentalnost kao oblik znanja o nama samima i našim životnim iskustvima i naša sentimentalnost postaje oblik životnog znanja i životne mudrosti kojom možemo drugima pomoći.

Sentimentalnost doživljavamo kao slabost. Sentimentalan je onaj ili ona tko je slabić. Sentimentalan je onaj koji se predaje, koji odustaje, koji se ne bori. Sentimentalnost je apatija, nevoljkost, gubitak želje za nečim ili nekim, odustajanje od strasti, od sebe, od planova, od života. Odbacivanje sentimentalnosti kao nečega nedostojnog naše ljudskosti skriva od nas moć sentimentalnosti kao spoznaje i znanja o sebi i svojim životnim iskustvima. Sentimentalan čovjek je osjećajan čovjek, ali osjećajan čovjek ne mora biti nužno i sentimentalan. Osjećajan čovjek i osjećajnost odnose se na iskustvo onoga što se događa sada, bilo da je riječ o ljubavi, mržnji, strasti, nezadovoljstvu, zaljubljenosti i ne mora biti uvijek kako je osjećajan čovjek sentimentalan jer ima osjećajnih ljudi koji ne razvijaju sentimentalnost kao oblik spoznaje o sebi pomoću osjećaja koje su proživjeli, nego uvijek žive i hoće živjeti ono što je isključivo sada i ovdje. Ne zadržavaju u sebi osjećaje koje su proživjeli kako bi iz njih kasnije razvili sentimentalnost kao znanje o sebi. I ne mogu znati istinitost rečenice: vrijeme liječi sve rane jer nemaju u sebi prošle osjećaje koji bi se mogli razviti u znanje o tome što se i kako s čovjekom događa kada nešto osjeća i proživljava.

Osjećajan čovjek može biti izuzetno pametan, sposoban i odvažan. Ali ako je samo osjećajan, nedostajat će mu ono što sentimentalan čovjek ima. Sentimentalan čovjek je mudar i iz njegove sentimentalnosti proizlazi rečenica: vrijeme liječi sve rane. Osjećajan čovjek ne mora uvijek znati i neće uvijek znati kako vrijeme liječi sve rane. Sentimentalan čovjek ne može ne znati istinitost te rečenice. Sentimentalan je mudar jer je sentimentalnost oblik mudrosti koju stječemo služeći se prošlim osjećajima kako bismo razumjeli naša sadašnja iskustva i osjećaje. Sentimentalna žena ili muškarac nije osjećajan tako da proživljava osjećaje koji se javljaju danas i sada. Proživljava ih tako da ih tumači sebi pomoću prošlih osjećaja koje je proživio ili proživjela. Netko za sebe ponekad zna reći kako je sentimentalan. Time ne govori isključivo o svojoj osjećajnosti, nego mudrosti koju je stekao spoznavajući samog sebe, prisjećajući se osjećaja koje je nekad imao i proživio.

Kada netko gleda fotografiju osobe koju je volio ili voljela i kaže kako je uvijek obuzme mješavina osjećaja kada gleda u fotografiju i kako postaje sentimentalna, ako bismo nastavili razgovarati s tom osobom, otkrili bismo ponekad na vlastito iznenađenje kako nije riječ o osjećajima, nego o shvaćanju i razumijevanju života kojega se proživjelo i živjelo s drugim iz čega se razvila posebna životna mudrost, posebno životno znanje čiji je izvor sentimentalnost. Sentimentalnost je poseban oblik znanja i poseban način spoznaje samog sebe. Nije riječ o pukom podsjećanju na prošlost i na ono što se doživjelo i proživjelo. Riječ je o procesu kojim ispitujući svoje prošle osjećaje nastojimo upoznati sebe i steći znanje ne samo o tome kakvi smo bili nego i znanje o tome kakvi smo sada i kakvi bismo mogli i trebali biti. Sentimentalnost je dubok izvor spoznaje o sebi i o drugom jer kroz nju ne samo da znamo kako smo se promijenili nego kroz nju spoznajemo i drugom i tom kako se promijenio i kako je sada i ovdje drugačiji.

Šteta što sentimentalnost razumijevamo kao nedostatak slabih i nazivamo je bijegom od života koja je predviđena za slabiće i kukavice. Šteta što ponekad ne želimo učiti iz vlastite sentimentalnosti i sentimentalnosti drugih. Šteta što je vidimo kao nadu izlapjelih staraca i promašenih života i ljubavi. Od sentimentalnog čovjeka nekad bismo mogli ponešto i naučiti o onome o čemu može učiti samo život i iskustvo života o mudrosti koja je čovjeka naučila kako vrijeme liječi sve rane i koja ga je naučila da nije uvijek promašeno učiti na vlastitim greškama i krivim izborima. Mogli bismo se ponekad podsjetiti da je sentimentalnost mudrost koja nas podučava životu i životnim odlukama koristeći naše prošle osjećaje kao izvor znanja i spoznaje. Treba biti i sentimentalan i ne obezvrjeđivati onoga koji je takav. Ako je i slabić, on je mudar slabić, povremeno mudriji od osjećajnog junaka koji osjeća samo ovdje i sada. Istinitost vremena koje liječi sve rane spoznaje onaj koji stalno ponire u svoju nutrinu i promatra sebe i svoj privatni svijet prošlosti svojih osjećaja. Onaj kojega smatramo sentimentalnim ne samo da mu treba oprostiti što je sentimentalan treba mu i zahvaliti jer je nas junake i heroje sadašnjih osjećaja koji nisu sentimentalni voljan poučiti istini o vremenu koje liječi sve rane i pomoći nam da i mi postanemo mudri. Da postanemo sentimentalni.

U Sarajevu, 3. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

JESMO LI STVARNO MENTALNO JAKI ILI SAMO POKUŠAVAMO U TO UVJERITI SEBE I DRUGE?

Kada bismo pokušali okarakterizirati mentalno jake ljude, mogli bismo prvo pomislili da su to oni hladni ljudi koji nikada ne pokazuju emocije, koji nikada ne traže pomoć drugih i koji ”pucaju” od samopouzdanja. No, ništa od ovoga nema puno veze s mentalnom jakošću. Zapravo, ovdje prije da je riječ o prividu i nastojanju pokazati se jakim. Ako ćemo se voditi riječima stručnjaka, oni kažu da biti mentalno jak znači biti svjestan svojih emocija, učiti iz bolnih iskustava i živjeti prema vlastitim vrijednostima. Osim toga, postoje jasne razlike između mentalno jakih ljudi i onih koji samo glume jakost. U nastavku ćemo donijeti 7 razlika kako ih navodi psihologinja Amy Morin za Psychology Today.

Sedam razlika mentalno jakih ljudi i onih koji glume jakost

Mentalno jaki ljudi neuspjeh doživljavaju kao sastavni dio života ili kako je to jednom Winston Churchill rekao: ”Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam”. Za razliku od njih, oni koji samo glume jakost vjeruju da moraju uspjeti iz prve, a to im se često odbije o glavu.
Mentalno jaki ljude rade na svojim slabostima. Oni su svjesni da ih imaju, kao uostalom i svi ljudi, ali ih ne pokušavaju prikriti. A prikrivanje je upravo ono čemu pribjegavaju prividno jaki ljudi jer nisu sposobni suočiti se s vlastitim manama.
Oni koji glume jakost skloni su precjenjivanju svojih mogućnosti te, kako smo u uvodu naveli, ”pucaju” od samopouzdanja. Zbog toga često ne vode računa o vremenu i energiji potrebnim kako bi došli do željenog cilja pa sve to skupa završi razočaranjem. Nasuprot tomu, mentalna jakost znači prepoznati vlastite nedostatke i posvijestiti sebi da se bez truda ne može postići cilj.
Ljudi koji žele da ih se doživi jakima neprestano se pokušavaju dokazati drugima. Vlastitu vrijednost mjere visokim postignućima i onako kako ih drugi vide. S druge strane, oni koji su istinski mentalno jaki ne dokazuju se nikome osim samima sebi. No, isto tako, nemaju problem tražiti pomoć od drugih kada im je ona stvarno potrebna.
Kako smo na početku naveli, često nam se čini da mentalno jaki ne pokazuju emocije. No, istina je suprotna. Oni nikada ne potiskuju emocije, nego ih kontroliraju. Svjesni su koliki je utjecaj emocija na misli i ponašanje te ne dozvoljavaju da emocije kontroliraju njima.
Vjerojatno svi znamo barem jednu osobu koja pokušava kontrolirati okolnostima i drugim ljudima. Zapravo, takva osoba time prikriva vlastitu slabost i nemogućnost kontrole same sebe. Mentalno jaki ljudi nikada ne pokušavaju nešto slično, nego se fokusiraju na kontrolu vlastitih emocija, ponašanja i misli.
Biti mentalno jak ne znači samo podnositi bol i patnju čime se često hvale oni koji glume jakost. Štoviše, potrebno je učiti iz njih. Mentalno jaki se usredotočuju na osobni rast i smisleni razvoj pa prema tome iz svake životne situacije nastoje naučiti ponešto.

Umjesto zaključka

Gluma u bilo kojem području života nikada nije pametna opcija jer time sami sebi nanosimo štetu iako ponekad to može zadovoljiti naše potrebe, ali na kratko. Nitko se ne rađa mentalno jak, ali svi imamo mogućnost to postati. Isto kao što fizičkim vježbanjem jačamo svoje tijelo, tako možemo vježbajući jačati svoj um.

U Mostaru, 26. 8. 2019.

K. L.

Izvori:

– Amy Morin, Are You Mentally Strong or Just Acting Tough? (9. 2. 2015.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201502/are-you-mentally-strong-or-just-acting-tough?fbclid=IwAR1oM9pCXyNDZBw2YHXq0SLNHfj4pSer91g8ImxOETM-Zo8YrlLYJLzKpHc (Stanje: 26. 8. 2019.).

– Amy Morin, Is It Be Emotionally Intelligent or Mentally Strong? (29. 4. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201704/is-it-best-be-emotionally-intelligent-or-mentally (Stanje: 26. 8. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ayman Alakhras

O NADI

Nada je stav pred neizbježnom životnom tragedijom, ondje gdje se više ljudski gledano ništa ne može učiniti i ondje gdje se pokušalo učiniti nešto nadljudsko, ali bez uspjeha.

Nada je stav nadanja pred mučnom šutnjom onostranog na nečiju neizbježnu tragediju. Najteže je prihvatiti da onostranost šuti pred katastrofom, a u istom trenutku osjećati čudnu nadu nešto poput neobične bolesti koja u trenutku zahvati čovjeka i podigne ga do euforije.

„Nada je kruh bijednika“ – oštro presudi veliki Aristotel, ili „nada je dobar doručak, ali slaba večera“ – primijeti Francis Bacon. Meša Selimović je još okrutnije presudio nadi u „Dervišu i smrti“: „Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Prijetvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.” Ali ima i ono optimističnije od recimo Dale-a Carnegie-a, koji zaključi kako je većina velikih i značajnih stvari u povijesti učinjena od strane ljudi koji nisu posustali niti onda kad je izgledalo da više nema nikakve nade! Dakle, nada je kudikamo kontraverzan fenomen o kome se nije moguće izražavati jednodušno i jednoznačno.

Nada je i ludost i bolest, nada je najočitiji simptom biti ljudsko biće. U tragedijama života nada se javlja kao poremećaj, kao neobično pomjeranje utvrđenih zakona i pravila, kao čudesni fenomen ljudskog postojanja koji pred ništavilom stoji s osmijehom kao da je ništavilo punina života. U osobnim gubitcima ondje gdje se čini da je onostranost nezainteresirana za patnju, ipak čovjek pronalazi tragove nade, poput bolesnika koji na bolesničkoj postelji u trenutku odlaska na onu stranu umjesto samrtničke ozbiljnosti ispriča vic o vlastitom umiranju koje se ima dogoditi za nekoliko trenutaka.

U takvim lucidnim trenutcima kada se smijemo, radujemo i šalimo na račun osobnih umiranja i odlazaka s ovoga svijeta, naš smijeh i naše radosti iako prožete podmuklim osjećajem straha za vlastiti život i umiranje nekada u budućnosti nisu ništa drugo nego tragovi nade. Tragovi nade, iako jedva vidljivi u životu svakoga od nas, jedva primjetni, prožeti strahom, ali jedan trag nade u životu svakoga od nas povremeno je dovoljan da cijeli jedan ljudski život isprati do njegova kraja na tako snažan i moćan način da se onima koji nas iz svemira promatraju činimo kao luđaci, koji iako svjesni neizbježne katastrofe slave ono čega se najviše boje, svoj vlastiti kraj i odlazak. Nadati se u trenutku kraja života je pogreška kojoj se cijeli svemir čudi i koju ni svemir unatoč svojoj savršenosti i uređenosti ne može ispraviti. Nada je pogreška svemira, ali bez te pogreške ljudski život ne bi imao značenja, i sam svemir bio bi besmislen. Nada je pogreška koja svemu daje smisao, neobjašnjivi paradoks ljudskog postojanja čiji su simptomi radost, humor i smijeh.

Teško je uopće razumjeti kako pogreška može biti temelj postojanja, kao da pogreška u savršenom matematičkom zadatku zapravo daje konačno rješenje i to rješenje bez kojega zadatak ne bi imao nikakvog smisla i značenja, pogreška bez koje zadatak ne bi bilo moguće ni postaviti. Nada je neobična, važna i tajanstvena pogreška. Je li nada kao pogreška bila slučajna ili ju je Netko napravio namjerno? Ako je bila slučajna, onda svemir sigurno nije zadovoljan takvim ishodom postojanja. Jer pogreška upućuje na to da nije sve apsolutno savršeno. Ako ju je Netko napravio namjerno, onda je morao znati unaprijed da je tako predviđeno da ljudsko biće ne bude savršeno. Zato je namjerno, smišljeno i planirano napravio pogrešku koja se zove nada, jer ta pogreška u postojanju ljudskog bića svojim paradoksalnim postojanjem vodi ljudsko biće prema savršenstvu od kojega bi se inače u samom početku odustalo. Jer ljudsko biće u trenutcima neizbježnih osobnih tragedija svojom radošću, osmijehom i hrabrošću svjedoči koliko je snage skriveno u njegovim dubinama, a pred tragedijom biti radostan dok je to za svemir znak ludosti, za evoluciju znak slabosti, za sve nas koji gledamo osmijeh onoga koji nas napušta i vidimo radost u njegovim očima znak je nade, te neobične i tajanstvene pogreške koja nas redovito šokira, ali i utješi. Zato možda i jesmo za svemir luđaci i čudaci, ali možda nismo za Nekoga tko je na nas mislio prije nego li je uopće bilo svemira, za Nekoga tko je znao da biti ljudsko biće znači imati ugrađenu tvorničku grešku, ali grešku bez koje je čovjek nerazumljiv i neshvatljiv, grešku koja se zove nada.

U Sarajevu, 12. 2. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

Potpuno odrasli, previše odrasli: Pokidani idealizmi u raspravi između sadašnjeg i budućeg trenutka

“Kuga je svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“ – Albert Camus (“Kuga”).

Prije par godina u posjetu mi dođe najbolji prijatelj iz djetinjstva. Nismo se bili vidjeli 20 godina. Rat nas rastavio… Ja se tu bio ukopao, ostao i opstao. On je otišao, i nakon dosta potucanja naokolo, ustrajnosti i borbe danas je ugledni odvjetnik sa unosnom privatnom praksom u SAD-u.

Postalo je vrlo brzo jasno da smo bili poprilično različito formirani i „nasađeni“ nakon svih tih godina i događanja, ali opet ono, još uvijek smo mogli razgovarati tečno i satima, bez ikakvih tabua i zadrške. U jednom trenutku prijatelj me je upitao kako sebe vidim u narednih 10 godina, i moram priznati da sam bio u potpunosti zatečen njegovim pitanjem. Pa nikad me nitko ovdje to nije upitao! Je li vas? „Kako misliš 10 godina“ – uzvratih mu zbunjeno? „Pa ono, poslovno, ali i osobno“- opet će on? Onda mi se malo razbistrilo: „Aha, bit će da je to tamo nekakvo vaše američko pitanje… To se nas ovdje ne može pitati. Mi ti živimo od danas do sutra, i najdalje od prvog do prvog“ – zaključih ja. Sad je i on bio skroz zbunjen sa svoje strane… Konačno smo malo bili zastali i ustuknuli u komunikaciji…

Spomenuto pitanje mi je dugo vremena bilo čudno i jednostavno neprikladno i trebalo mi je poprilično puno da shvatim da je ono u konačnici duboko plemenito i ljudsko. Najsličnije tome, ovdje se jedino pita malu djecu što će biti kad odrastu? Odrasle se to nikada ne pita, i tako sam možda i nabasao do suštine problema. Mi ovdje kad odrastemo valjda previše i u potpunosti odrastemo, gubeći pri tomu onu malu, ali zdravu dozu sanjivog i idealističnog dječjeg duha; lišavajući se tako istinske čovječnosti, kao da se pretvaramo u lukave i prepredene životinje, ali ipak uz opstanak jedne suptilne moralne distinkcije, pri čemu „niži“ tipovi nastoje hitro i ishitreno prevariti i iskoristiti, dok oni „viši“ tipovi čine sve kako ne bi bili iskorišteni i prevareni.

Rasprava o sadašnjem trenutku

Ljudski duh već dugo raspravlja o moći i vrijednosti sadašnjeg trenutka. Već je stara istočnjačka mudrost dosegnula ono kako su ljudi koji žive u prošlosti skloni depresiji. Opet, oni koji žive u budućnosti skloni su anksioznosti. U konačnici, samo je sadašnjost rezervirana za zdrave i sretne! U današnje vrijeme ova je rasprava opet aktualizirana, osobito kroz djela Eckharta Tollea i drugih sličnih psiho-duhovnih učitelja današnjice. Ima tu nešto svakako… Jučer smo bili, sutra ćemo tek biti, a samo danas uistinu jesmo! Međutim, čovjek je takvo biće da mu je ona mala suptilna doza ludosti itekako potrebna. Kako ono primijeti veliki slikar Vincent van Gogh: „Normalnost je utaban put, ali na tom putu nećete vidjeti da raste cvijeće.“ I eto, ukoliko normalnost pripada sadašnjem trenutku, nada i ideali svakako pripadaju onom budućem. Možda je to uistinu ludost, ali potrebna ludost.

Dehumanizacija na domaći način

Zapravo, sve mi je ovo skupa palo napamet ponovno prelistavajući Camusovu „Kugu“. Tamo negdje na 90. stranici, narator – nad kugom devastiranim gradom – Oranom sažimlje: „Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“. Ili nešto prije, na 45. stranici (izdanja koje posjedujem): „…kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom ‘objektivnost’.“

To je otprilike to: živimo u društvu u kojem je teško promišljati budućnost, a bez ove nema ni ljubavi, ni napretka, ni prijateljstva. Svi su odrasli, oprezni, prefrigani i nadasve objektivni. I tko nije, pravi se da jest, jer sanjivost i idealizam će ti zaračunati kao slabost i ludost prve kategorije.

Ne mislim na kraju izvoditi nikakve velike zaključke. Ovo je sve skupa više jedno veliko otvoreno pitanje. Hoćemo li se ipak na kraju malo spustiti i opustiti ili sa ovom ružnom objektivnošću treba započeti nešto novo? Možda više i ne treba računati na kontinuitet; možda treba početi uživati u lijepim trenucima koji su nam ostali. Možda je upravo to put i način da se ponovno izgradi jedan nužno potrebni osjećaj zajedničke budućnosti…

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

M. B.

Istina o sebi

„A s ljudima je kao s drvetom. Što bi drvo više htjelo gore, u visinu i svjetlost, utoliko snažnije njegovo korijenje teži k zemlji, naniže, u tamu, dubinu – u zlo“ (F. Nietzsche).

Pokušajte se sjetiti i odrediti tko bi bio najbolja osoba koju ste upoznali u životu? Odgovor samo vi znate, ali generalno bi se moglo kao istinito nadodati da to najvjerojatnije nije bio netko negativan, bahat i umišljen, nego sasvim obratno: netko jednostavan, skroman i pozitivan. U tom smislu bi se trebala shvatiti i uvodna Nietzscheova misao. U konačnici, jedna pozitivna megalomanija ne postoji, premda nam se počesto čini suprotno. Istinska duhovnost, kao niti bilo koja valjana ljudskost nije zamisliva izvan kategorija jednostavnosti, skromnosti, poniznosti i iskrenosti.

Reklo bi se, sve jasno po sebi, međutim, zašto nam je onda tako teško biti jednostavnima, skromnima, iskrenima … Zašto je tako često put do pakla popločan dobrim namjerama, odnosno, zašto čovjek nerijetko slijedeći sasvim dobre i plemenite ideje na kraju postane opasnost i za sebe i za druge? Ili opet u smislu uvodnog citata: zar je čovjek stvarno poput drveta? Moramo li stvarno svako uzdizanje namiriti onim dodatnim mračnim uzemljenjem?

Evolucijsko prtljanje i višeslojni mozak

O ovoj temi bi se svakako moglo govoriti na posve različite načine: duhovno, psihološki, sociološki, književno i kako sve ne. Međutim, ovdje ćemo početi više iz jedne biološke perspektive i tu se odmah susrećemo s neobičnim pojmom biološkog prtljanja. „François Jacob je u svojoj zbirci predavanja objavljenoj godine 1982. donio poglavlje pod naslovom ‘Evolution and Tinkering’, u kojem je sakupio argumente koji pokazuju da biološka evolucija nije poput inženjera koji dijelove svojih strojeva uvijek iznova izmišlja te na crtaćoj dasci izrađuje njihove nacrte, već poput prtljavca, koji svoje izume sastavlja od dijelova koji su mu pri ruci.“[1] Jednostavnije rečeno, u prirodi se ništa ne baca! Priroda s vremenom pronalazi bolja rješenja, ali na temelju starih i ne odbacujući ništa od starog. Npr., čovjekovo tijelo pokreću identični metabolički procesi kakve pronalazimo kod najprimitivnijih jednostaničnih organizmima, i upravo na temelju ove datosti danas je – recimo – moguće uz pomoć ovakvih jednostavnih organizama proizvoditi inzulin ili neke druge čovjeku prijeko potrebne preparate. Miševe da i ne spominjemo. Htjeli ili ne htjeli, upravo su oni „glavne zvijezde“ znanstvenih laboratorija u kojima se prvenstveno nastoje pronaći neke medicinske solucije za čovjeka. Bez stanovite metaboličke i organske kompatibilnosti ovo bi svakako bilo posve uzaludno pokušavati.

E sad, bliže našoj današnjoj temi, slične zakonitosti pronalazimo i u biološkom razvoju ljudskog mozga. Mozak se s vremenom razvijao, i još se razvija, ali na način da se nikad ne odbacuju njegovi primitivni dijelovi, nego da se samo nadovezuju novi i napredniji dijelovi. Na primjer, korijenski dio našeg mozga se zove R-Kompleks i on je po sebi gotovo identičan mozgu reptila i ptica. To u stvari i jest „reptilsko-ptičji“ mozak koji je s vremenom dobio neke nove slojeve: limbički sustav i moždanu koru.

Pored svojih brojnih bioloških funkcija R-Kompleks je odgovoran i za neke fundamentalne instinkte, nagone i ponašanja, kao što su teritorijalnost, agresivnost, nagon za hranom i produljenjem vrste, ritualno ponašanje i sl. Također, u ovom dijelu mozga se kriju i korijeni nekih psihičkih bolesti i poremećaja, kao što su OCD, PTSP, panični poremećaj i sl.

Limbički sustav dijelimo sa ostalim sisavcima. Ovo je područje emocija, motivacije i povezanosti ponašanja i autonomnih funkcija. Naravno, odatle proizlaze i neki problemi i poremećaji povezani s motivacijom i emocijama.

Na vrhu je tanka, ali vrlo kompleksna struktura moždane kore koja unutar svoja četiri režnja krije brojne mehanizme specifične za ljudsku vrstu, kao i neke druge.

Sve u jednom

Ponekad se kolokvijalno za neke neodgovorne i ekscentrične ljude kaže da imaju „pticu u glavi“ ili jednostavno da su „ptice“. Opet, za neke hladne i bezosjećajne ljude se kaže da su „osjećajni poput krokodila“. Ima još puno takvih životinjskih epiteta u životu čovjeka: zmija, crv, šakal, kokoš, ćurka, svinja, konj, pas, mačka, papagaj, magarac, mazga, medvjed (zapravo međed), slon itd., već u zavisnosti od ponašanja i karakteristika pojedinih ljudi. Sve ovo u konačnici – vidimo – i ne mora biti daleko od istine, jer u našim glavama realno i postoji ponešto od svega navedenoga.

Integrativni, ali i iskreni pristup čovjeku

Najbolji način da ne budemo pobijeđeni i osramoćeni od strane svoje prirode jest da je budemo svjesni. Treba imati sve na umu, i dobro i zlo – inkompletnu cjelinu, a to se zove integrativni pristup. Vulgarni materijalist je sklon zaboraviti na više sfere svoga bića, isto kao što je idealist sklon olako uzeti svoje loše strane. A umišljenost nas realno čini slabima i ranjivima. To je onaj sindrom samouvjerenog „Meni se to ne može dogoditi“, koje se prije ili kasnije – znamo – ipak dogodi.

U kršćanskoj literaturi pronalazimo jedno zbunjujuće iskreno priznanje od strane apostola Pavla o vlastitoj nemogućnosti činjenja dobra (naime, nije baš uobičajeno da vjerski autoriteti na ovaj način govore pred svojim vjernicima):

„Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“ (Rim 7, 14-25).

Nije ovo Pavlu bio jedini put da je bio tako iskren i direktan. Na jednom drugom mjestu u Novom zavjetu hrabro progovara o svojoj progoniteljskoj prošlosti, a na trećem o „trnu u tijelu“. Danas se pod potonjim pretpostavlja da je Pavao vjerojatno patio od neke teške kronične bolesti. Neki autori spominju epilepsiju, a neki drugi učestale napade bubrežnog kamenca; uglavnom ovaj je zbog nečega često padao pred zajednicom što je kod nekih izazivalo sumnju u njegovu apostolsku vjerodostojnost i autoritet – valjda pod pretpostavkom da Božji čovjek mora biti iznad svih problema i uvijek zdrav k’o drijen. Na sve ovo Pavao je imao samo odgovoriti da će se ubuduće još više hvaliti svojim slabostima, jer kad je slab, tad je zapravo jak (usp. 2 Kor 12).

Netko bi rekao da navedeni čovjek zabija sebi autogol za autogolom, no, zanimljivo, na kraju mu ova iskrenost nimalo nije škodila. Čak, po općem sudu i mišljenju Pavao je druga najvažnija osoba kršćanstva, barem kad su u pitanju njegovi teološko-eklezijalni temelji i aspekti.

Emancipacija i sebstvovanje

Njemački filozof Robert Spaemann kaže da je sebstvovanje emancipacija od uvjeta nastanka, što bi značilo da čovjekovo samopotvrđivanje obično podrazumijeva nekakvo odreknuće od realnih uvjeta svoga nastanka. Ali tu se izgledno radi o jednom nespretnom i zlosretnom sebstvovanju. Ustvari, ovu bi temu bilo jednostavnije sagledati psihološki – kroz priču o obrambenim mehanizmima ega koji se teško nosi sa svojim neuspjesima premda su to njegovi vlastiti neuspjesi. Jesu njegovi, ali on ih ne uspijeva prepoznati kao svoje, pa se onda služi potiskivanjem, projekcijom, idealizacijom, racionalizacijom i čim sve ne: „Ma nisam ja to učinio“, „On/ona je to učinila“, „Ma ja sam vam dobar čovjek“, „Učinio sam to iz tog i tog (nepostojećeg) dobrog razloga“ …

Moglo bi se reći da je manje-više cijela ljudska kultura usmjerena prema jednom ovakvom krivom sebstvovanju. To je vidljivo već na razini kozmetike i mode. Pokušavamo izgledati bolje nego što izgledamo, doduše, neki obratno – pokušavaju izgledati gore, tj. barem strašnije nego što izgledaju. Albert Camus bi na ovo jednostavno rekao da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Ali, ovo svakako nije put sreće i uspjeha, nego put praznine i apsurda.

Zašto se ljudi teško nose sa istinom o sebi? Valjda zato jer je ta istina duboko kontraverzna. No, čovjek ipak nema bolje solucije od prihvaćanja ove kontraverze, jer prihvaćajući nju, prihvaća i samog sebe – prihvaća svoju vlastitu cjelinu i jedinstvo. Tek tad uistinu može djelovati, tek tad uistinu može ostavljati traga … stvarno, kad priznamo da smo slabi, tek tada možemo biti jaki.

U Sarajevu, 1. 6. 2017.

M. B.

[1]Peter Schuster, Evolucija i design, u: S. O. Horn i S. Wiedenhofer (Ur.), Stvaranje i evolucija, Verbum, Split, 2008. 56., poziva se na François Jacob, The Actual and the Possible, Pantheon Books, New York, 1982.

Elementarna metodologija molitve: prispodoba o farizeju i cariniku

O optimalnom molitvenom stavu pred Bogom Isus jednom prilikom reče sljedeće:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče (Isus) zatim ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.` Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.` A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!` Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen(Lk 18,9-14).

U naznačenoj prispodobi ima nešto duboko zbunjujuće. Zar je pobožni farizej ovdje bio nešto pogrešno rekao!? Pa i nije baš. Dobro, mogli bismo mu pokušati nategnuti kakvu krivicu znajući već unaprijed da se njegov stav ne sviđa Gospodinu, ali idući ‘nako detaljno od riječi do riječi, on jednostavno ovdje niti govori niti čini išta loše. Štoviše, on i ne traži prosjački ništa posebno od Boga nego samo zahvaljuje, a zahvalna molitva se u kršćanskoj duhovnosti poslovično uzima kao uzorna. Jednostavno, čovjek se zahvaljuje Bogu na iskazanoj milosti što nije ispao naopako kako mnogi nažalost kroz život ispadnu … i to je sve, ali vidimo nešto ne štima …

S druge strane, kaže li onaj carinik iz posljednje “magareće klupe” nešto posebno dobro? On to čak ni ne pokušava reći. Svjestan je da je zabrljao i jedino mu ostaje da se pouzda u Božje smilovanje. Koja je onda njegova “strateška” prednost pred dičnim farizejom? Realno, to je zbilja teško uvidjeti. Eventualno, možda je farizej ipak zaboravio da nije uvijek i u svemu na visini zadatka. Sigurno se i njemu tu i tamo zna potkrasti kakva bijeda i nepodopština, ali sad opet … zar bi svemogući milosrdni Bog mogao biti takva cjepidlaka!? Sitničavost svakako nije božanska osobina nego u pravilu ljudska. I tako smo opet na samome početku …

Nezaslužena prednost

Ukoliko je grešni carinik već bio u kakvoj prednosti nad pravednim farizejem, to svakako nije bila neka forma zaslužene nego nezaslužene prednosti. Ovdje bi se radi boljeg shvaćanja cijele situacije bilo dobro osvrnuti ponovno na Pannenbergovu tezu o “Isusovom samorazlikovanju od Oca”: “Što se čovjek više razlikuje od Boga, tim zapravo postaje bliži Bogu, kao i istinskoj čovjekovoj biti”! S druge strane, emancipacijski procesi uvijek nekako manje ili više udaljuju čovjeka od vjere, Boga, ali i samog sebe. Baš kao u onoj biblijskoj priči o kuli babilonskoj (Post 11): epohalni građevinski pothvat s ciljem zadivljenja i samog Boga, završava tako što se Bog rasrdio na graditelje, a oni sami usput izgubili i međusobno razumijevanje. Čudna je sudbina snašla emancipiranog čovjeka: s jedne strane, ovladao je brojnim vještinama i znanjima; no, s druge strane, počinje ga nagrizati radikalna samoća. Ne uspijeva prodrijeti više do Boga, pa nerijetko zna povjerovati da Ovaj ni ne postoji. Isto tako, ne uspijeva prodrijeti ni do drugog čovjeka, te počinje sumnjati u ljubav i općenito ljudskost. Ovo se ne tiče samo neke po sebi grešne i prevratničke emancipiranosti, već možda čak i više one sofisticirane i prefinjene. Tako, onaj jedan Amerikanac nedavno na nekoj od društvenih mreža objavi slijedeći status: “Ljudi me pitaju često imam li nekoga, a ja im odgovorim da nemam i da sam sam. Zatim me oni pitaju kako može biti sam jedan tako lijep, pametan, uspješan i simpatičan mladić, a ja im odgovorim da sam prekvalificiran!” Ili također, čitam nedavno rezultate jednog ispitivanja na temu predavača i predavanja. I tako se došlo do saznanja da ljudi najradije slušaju one predavače koji su s jedne strane stručni, pametni i kompetentni, no koji s druge strane znaju pokazati i pokoju nesavršenost: Npr. slučajno im poispadaju papiri, zapnu za stol, izvale neki lapsus i sl. Izgleda da na ljudsku prirodu nužno spada i ta jedna doza nesavršenosti, i nje se očito ne treba bojati, jer ona je zapravo naša prednost i svojevrsni ključ uspjeha. Gospodin i gospođica “Savršeni/a” obično i ne prođu u životu dobro.

Opet ona dvojica…

Ako bi se pokušali smjestiti u onu Isusovu priču s početka, koji bi nam lik više bio sličan? Možda je najbolje da se povežemo sa obojicom, jer mislim da to ponajviše odgovara našoj ljudskoj istini. U svakome od nas egzistira taj nekakav sofisticirani pravednik koji sve zna, sve može, koji se ne ustručava podići glavu ni pred Bogom, ni pred čovjekom. No, ovaj kako reče Isus ne odlazi kući opravdan, vjerojatno stoga što se već sam po sebi dobro pravda i drži. Na kraju krajeva, i sam Isus reče da nije došao zbog pravednih nego zbog grešnika (Mt 9,13). Zato, ukoliko želimo izreći uspješnu i na kraju uslišanu molitvu trebamo pokušati pronaći onog grešnog carinika u sebi. Treba krenuti odonud gdje smo slabi i nemoćni, a ne iz pravca gdje smo snažni i uspješni. Trebamo se sjetiti područja gdje nam najslabije ide; nečeg što smo pokušavali mnogo puta, a nikad nam nije uspjelo; nečeg što nikako ne razumijemo; nečega gdje nam se drugi smiju i govore nam da se pustimo toga; onog područja gdje nas ne slušaju ili ne uzimaju ozbiljno ili opet onog područja kojeg se toliko plašimo da ni ne pokušavamo nešto poduzeti. Farizej može reći: “Bože, ponizno te molim…”, ali Bog će svejedno znati da je to “ponizno” samo pro forme radi, jer farizej u nama može pokušavati biti ponizan, ali ipak nikad neće biti stvarno ponizan. Zato moramo pronaći onog “carinika” u sebi … on je naš vodič do Boga … njegova slabost jest u konačnici naša snaga.

U Sarajevu, 15. 5. 2017.

M. B.

O snazi i slabosti

„Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” – Lao Tse.[1]

To bi otprilike bilo sve, ostatak će biti prvenstveno pokušaj tumačenja ove znamenite rečenice velikog kineskog filozofa. „Slabo nadvladava snažno (…) tvrdoća popušta pred nježnim“… Tako će i najjači muškarac pokleknuti pred krhkom ljepotom žene, a suza djeteta će opet razoružati i najsnažniju među ženama. Prema Lao Tse-u slabost je očigledno ponekad profitabilna i ovdje se zapravo radi o ontološkom principu. U tom smislu i biblija svjedoči da se Bog objavljuje samo malenima i poniznima, dok prezire silnike, oholice i umišljene. „To svako zna, pa ipak ne djeluje u skladu s tim“.

Da bismo malo bolje shvatili taj naš problem sa slabošću i snagom potrebno je vratiti se u rano djetinjstvo. Freud je smatrao da su prve tri godine života odlučujuće za daljnji čovjekov razvoj, premda se čovjeku ne čini da je tako, jer mi se obično ni ne sjećamo ovog ranog dijela svog djetinjstva; možda tek poneke slike i događaja.

Koliko je poseban i povlašten status malog djeteta, ponajbolje se vidi kad se taj status jednog dana počne gubiti, bilo zbog dolaska mlađeg brata ili sestre, bilo zbog toga što roditelji u jednom trenutku jednostavno donesu zaključak da je dijete već dovoljno veliko te da ga više ne treba toliko paziti i maziti kao prije. Malo koje dijete u ovom trenutku neće početi pružati otpor, i to snažan otpor. Njegov dotadašnji status je bio toliko dobar da mu uopće ne pada napamet izgubiti ga. Iz dana u dan mijenja strategiju i smišlja stalno nove taktike. Jedan dan će se silom pokušati razračunati s mrskom bratskom pridošlicom u familiji, drugi dan će se namjerno unerediti, premda je već odavno naučilo kontrolirati svoje fiziološke potrebe, a treći će dan glumiti da je bolesno. Naime, premda je još miljama daleko od apstraktnog načina razmišljanja, dijete već sada uviđa da je nekadašnja slabost i nesposobnost bila itekako isplativa, te se u skladu s tim na silu pokušava vratiti u prethodno stanje. No, to mu neće poći za rukom, odnosno, poći će tek u slučaju ako su mu roditelji teški slabići i naivčine. Mudar roditelj će ovako ponašanje djeteta shvatiti upravo kao protudokaz: „Dragi sine, nešto si mi plaho lukav i manipulativan … dakle, odrastaš i spreman si za ozbiljne životne lekcije“! Međutim, dijete se neće tek tako predati. Ono će nastaviti živjeti čak i u odraslom čovjeku. Zato Freud i kaže da je „dijete otac čovjeku“. Ona početna povlaštena pozicija kod mnogih će ostati cjeloživotnom inspiracijom. Različiti ljudi će se već na različite načine kroz život pokušavati ponovno domoći naznačenog početnog stanja, onog stanja kad su bili centar svijeta svojih roditelja; kad su njihove potrebe drugima bile na prvom mjestu; kad su mogli zahtijevati što su htjeli, a od njih samih ništa nije bilo zahtijevano (…) kad su drugima bili slatki i kao zločesti (…) dok su za druge bili velika odgovornost, a oni sami mogli uživati u potpunoj neodgovornosti.

**Slika 1: Prikaz tipičnog dječjeg otpora prema odrastanju i prihvaćanju sve ozbiljnijih obveza i odgovornosti.**

Dakle, ljudi se služe različitim taktikama u naznačenom nastojanju. Neki više potpadaju kompleksima više vrijednosti: hineći veliku i jedinstvenu važnost pokušavaju uvjeriti druge da se za njih isplati boriti i žrtvovati. Drugi opet igraju na kartu slabosti: „Touch me, I’m sick“! Doduše, ovo su uglavnom muške taktike. Žene, ukoliko nisu muškobanjaste više igraju na kartu zagonetnosti i nedorečenosti. Izbjegavajući normalnu i redovitu komunikaciju žena pokušava natjerati svoju okolinu da se zainteresira za nju. I ovdje se naravno radi o jednoj lukavoj igri dijete – roditelj, naučenoj u najranijem djetinjstvu. Sasvim mala djeca nisu u stanju reći što im je u dotičnom trenutku. Ovaj nedostatak komunikacije roditelji moraju prevladati viškom fokusa. Tražit će koncentrirano bilo kakav znak u ponašanju ili izgledu djeteta kako bi mogli shvatiti što nije u redu s njim … Kad poraste, dijete – ovaj put žensko dijete, počinje shvaćati da je nedostatak komunikacije svojevrsni izvor moći za nju.

Nevolje u raju …

Uz period najranijeg djetinjstva je vezano i stjecanje nekih osnovnih, sirovih moralnih sudova. Moralni orijentiri kod djeteta su sasvim jednostavni: „Sve ugodno je dobro, sve neugodno je loše“. Ovakva moralna vertikala se svakako prije ili kasnije mora nadvladati, jer u konačnici sve ugodno nije dobro, kao što i sve neugodno nije loše. Upravo naznačeni uvid u kompliciranost stvarnosti predstavlja i prijelaz iz područja afektivne nezrelosti u područje zrelosti. Izlazak iz imanentnog idealiziranja svijeta djetinjstva i jest moguć tek onda kad shvatimo da je i nepovlašteni status odgovornosti odrasle dobi itekako smislen i potreban, te da bez njega istinsko čovjekovo samoostvarenje nije moguće.

Danas se katkad u svijetu kršćanske teologije može čuti za pojam „Wellness kršćanstvo“. Wellness kršćanstvo bi bilo kršćanstvo marginalnih vjernika koji uobičajeno nemaju puno veze sa svojom zajednicom, premda sebe smatraju vjernicima, i to velikim. Takvi u Crkvu dolaze obično kad se nađu u nekoj nevolji, i tada traže jednu brzu, učinkovitu, i ustvari čudesnu pomoć. Zbog takvog mentaliteta oni se jako teško uklapaju u standardne vjerske tokove, te radije onda trče za kojekakvim vidiocima i čudotvorcima. Ovakvi vjernici teško da mogu prihvatiti logiku Sv. Petra apostola, kad ono on govori o vjeri koja se kuša nevoljama kao što se zlato kuša vatrom (usp. 1 Pt 1, 6-7). Ovo im je poprilično neprihvatljivo, jer su u sebi zaostali u fazi primordijalnih moralnih sudova: Ugodno jeste dobro, neugodno jeste zlo, i samim tim nespojivo s Bogom.

Kako to proizlazi iz Jungove psihološke tradicije, nutarnji čovjekov neprijatelj zato najčešće nije crn i rogat. Sasvim suprotno, to je jedan nemogući trogodišnjak koji uporno tjera po svom, premda i sam vidi da mu to više ne prolazi: „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje (…) Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze. Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.“[2]

Posljednji reci sugeriraju kako problem fascinacije povlaštenim dječjim stanjem poput drugih velikih problema nikad nije u potpunosti rješiv i nadvladiv. I kod najzrelijeg i najsavjesnijeg čovjeka nešto od ovoga će uvijek ostati (…) neki žal, neka bol, neka teška pitanja koja proizlaze iz svega toga, te svakako poneka povremena laž i manipulacija. No, po Jungu, sve je ovo sasvim normalno i dio jedne standardne ljudske priče. Obračunavajući se sa ovakvim izazovima čovjek postaje veći, zreliji i mudriji.

Zanimljivo je da nas evanđelja pozivaju da postanemo kao djeca (Mt 18,3), no, Isus pod tim izgledno misli na dobru i pozitivnu djecu, koja premda su djeca, nastoje već vršiti djela svoga oca (Iv 5,17; 8,39 …). To je zapravo jedan srednji put koji računa podjednako i s vlastitom sposobnošću, kao i sa osobnom ne samodostatnošću. Sv. Ignacije Lojolski je ovo sažeo u maksimu: „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.

**Slika 2: Riba list se svojim izgledom savršeno uklapa u krajolik morskog dna, s ciljem izbjegavanja grabežljivaca i privlačenja plijena.**

Istinitost i jednostavnost su jedino dugoročno rješenje

Pokušaju manipuliranja sa snagom i slabosti nisu skloni samo ljudi. Spomenuti oblik ponašanja pronalazimo u cijeloj prirodi. Tako, mnogi grabežljivci pokušavaju izigravati bezazlene biljojede, biljke ili čak neživo kamenje kako bi se lakše dokopali plijena. S druge strane, i mnogi bezopasni biljojedi vješto glume opasne grabežljivce ne bi li ih se tako ostavili drugi opasni grabežljivci. I čovjeku se na kraju zna nekako dogoditi da većinu života proživi u neistini, hineći slabost dok je jak i fingirajući veliku snagu dok je slab. No, u nama ljudima ipak ima nešto što nas prije ili kasnije navodi na zaključak kako je život pod maskom jednostavno nesnosan. „Vrlo je jednostavno biti sretan, ali je vrlo teško biti jednostavan“ (Tagore). Ranjena ljudska duša se obično najviše boji baš onog najjednostavnijeg i najboljeg rješenja. U ovom slučaju to je ono: Kad si jak, jednostavno budi jak, kad si slab, slobodno i bez straha budi slab.

U Sarajevu, 18. 4. 2017.

M. B.

[1] Izvor: https://bs.wikiquote.org/wiki/Lao_Tse Stanje: 17.04.2017.

[2] Uliks ŠIMOKOVIĆ, C. G. Jung – Životna prekratnica, Nova Akropola, http://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/c-g-jung-zivotna-prekretnica/(18.04.2017).