svjedočanstvo – Poptheo Web Portal

Jedno nedavno istraživanje provedeno među studentima nekolicine američkih visokoškolskih ustanova pokazuje kako dijeljenje savjeta može biti zbilja motivirajuće, ali ne toliko za one koji ih primaju, već prvenstveno za one koji ih daju.

Naime, čini se kako davanje savjeta čovjeka stavlja u poziciju moći. Savjetodavac se pri tome osjeća izuzetno ugodno i motivirano, a njegove psiho-kognitivne performanse rastu. S druge strane, s primaocem savjeta se događa upravo obratno. S primanjem savjeta on upada u inferiornu poziciju, osjeća se demotivirano, pa više nije potpuno siguran ni oko onoga što je do maloprije sasvim dobro znao.

Istraživanje dodatno naglašava da ovo sve skupa vrijedi samo dotle dok se djelitelju savjeta čini da primatelj koliko-toliko usvaja savjet. No, ukoliko ovaj potonji odbrusi nešto u stilu „zahvaljujem, ali snaći ću se radije sam”, s tim će svakako opasti i entuzijazam kao savjetodavca.

Kako onda postupati u ovakvim bizarnim situacijama gdje je nešto što radimo za nas sasvim dobro, ali ne i za onoga kome to radimo?

Kao prvo, nikoga ne bismo trebali savjetovati ukoliko taj izričito nije i zatražio savjet. Ali opet, ostaje ono da bi nama samima jako dobro došlo da udijelimo taj neki savjet. No, možda postoji način da obje strane dadu savjet, a da ga pri tome ne moraju primiti… I ovo uopće nije komplicirano kao što možda izgleda na prvi pogled. Danas bi to stručno nazvali neurolingvističkim programiranjem, a u osnovi svega se zapravo krije stara dobra Sokratova peripatetika. Dakle, umjesto da nekoga bombardiramo gotovim rješenjima, Sokrat bi ga u svoje vrijeme radije poticao da sam dođe do vlastitog rješenja. U ovom slučaju savjetodavac potiče primatelja na razmišljanje, koje će na kraju iznjedriti i jedan zasebni savjet. Tako će obojica na kraju iskusiti slast savjetodavstva, te izbjeći prije navedene negativne implikacije.

Drugo rješenje za notorne savjetodavce bi bilo da se malo više i sami drže vlastitih savjeta. Moguće da ste i sami već primijetili kako su najnaporniji savjetodavci među nama obično vrlo rasute i nesređene osobe koje „propuštaju” i „prokišnjavaju” na sve strane. Zato i jesu naporni; a zato i jesu rasuti, jer govore, a ne čine. No, ukoliko čovjek počne i sam činiti ono što savjetuje drugima, on tada prestaje biti savjetodavac i postaje svjedok. A sa svjedočanstvom nije kao sa savjetom; ono uvijek djeluje motivirajuće, i za one koji ga primaju, i za one koji ga daju.

U Sarajevu 14. XI. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

Davati dobre savjete bi inače trebalo biti nešto po sebi dobro. U religioznoj tradiciji Zapada savjetovanje spada u striktnu vjersku obvezu, dok u poslovnom i političkom svijetu mjesto savjetnika predstavlja cijenjenu i dobro plaćenu poziciju. Međutim, kako to već natuknusmo u samom naslovu, dobri savjeti u svakodnevnici nerijetko predstavljaju poprište i izvor nesmiljenih svađa i frustracija. „Ti bi trebao ovo … ti bi trebao ono … ti moraš to i to…”. Dobro, ovo potonje već i nije savjet nego naredba, pa je valjda jasno samo po sebi zašto nas iritira. No, u daljnjem dijelu teksta se ni ne mislimo baviti naredbama nego baš savjetima, tj. svim onim što barem okvirno izgleda tako.

„Ti bi stvarno trebao smršaviti!”

Ovaj prekrasni savjet će iole prkosnijeg bucu trenutačno pretvoriti u vrišteće čudovište, dok će one nižeg samopouzdanja baciti u tri kilometra duboku depresiju. Pitanje je zašto? Pa za zdravo je pretpostaviti da se nitko normalan ne deblja zato što bi uživao u debljini! Da je kroničnim bucama i buckama u prirodi da jedu malo i budu vitki, takvi bi onda već bili i bez spomenutih savjeta. Ili da barem mogu biti poput onih što neko vrijeme slatko njupaju, pa kad skontaju da su dobili par kilograma, oni se odmah hitro bace na trodnevnu strogu dijetu, i eto ih opet fini, vitki – ali buce i bucke ni to ne mogu. Znaju oni i sami da trebaju smršaviti, ali jednostavno ne pronalaze adekvatnog načina i snage, i zbog toga na kraju jako pate, a spomenute savjete stoga doživljavaju samo kao porugu i sol na ranu.

Jedna, tako da kažemo, kronična ili cjeloživotna gojaznost obično ima dublje razloge i protiv nje se uopće nije lako izboriti, osobito ne savjetima tipa da bi netko trebao smršaviti. Tu se može raditi o genetskoj predispoziciji (u ranijim fazama čovjekovog života debljanje je bila jako korisna osobina jer je jedinkama omogućavala da u sezoni obilja steknu rezerve masnoća i šećera kako bi uspješnije mogli preživjeti oskudicu i zimu). Može se raditi i o nekom hormonskom disbalansu ili izvjesnim psihološkim poteškoćama itd. U svakom slučaju, gojazne osobe ne trebaju savjet ŠTO bi trebale napraviti, nego KAKO bi to trebale napraviti. A to prosječna osoba iz blizine ni ne može znati. To je područje stručnjaka, a oni ostali bi se trebali, ako već hoće biti od koristi, fokusirati na ohrabrivanje i podršku.

Svjedočanstvo i duh vremena

Slično vrijedi manje-više i za sve ostale teže i kronične poteškoće i probleme. Na primjer, dijete koje slabo uči, ne čini tako zato što uživa dobivati jedinice i redovito se brukat na ploči/tabli pred cijelim odjeljenjem. I onaj što puši tri kutije dnevno, ne čini tako jer jedva čeka da umre od raka ili začepljenja krvožilnog sustava. I zato kad mu netko dobronamjerno kaže da će umrijeti od raka pluća ako ne prestane pušiti, ovaj će samo od stresa taj dan vjerojatno popušiti kutiju više. Jer da, čovjek možda i puši toliko jer se na taj način rješava stresa, pa mu treba pomoći da nađe kako da se istog rješava na neki zdraviji način, a ne samo ono, da bi trebao prestati pušiti jer će inače umrijeti od raka ili od čega već.

Iz vlastitog iskustva glede svojih savjeta drugim ljudima (a to mi je i znatan dio profesije) uočio sam da ljudi najspremnije prihvaćaju savjet ako se radi o problemu kojeg sam i sam imao te ga na kraju uspješno riješio. A to opet sve skupa poprilično odgovara općem iskustvu i logici postmodernog vremena u kojem su ljudi siti lekcija i velikih govorancija, ali su zato gladni osobnih primjera i svjedočanstava. Jer današnji čovjek kao da se više ne uspijeva identificirati sa idejama i znanjima, nego samo sa sebi sličnim osobnostima. Stoga, ako sam nisi riješio neki problem, najbolje ne spominji drugima ništa o tom problemu.

Umjesto zaključka – upozorenje!

Kako rekosmo, ljudi danas ne vole lekcije i velike govorancije, ali vole osobne primjere i svjedočanstva. Međutim, to još bolje znaju lukavi marketinški stručnjaci pa se stoga treba maksimalno paziti onih svjedočanstava iz plaćenog reklamnog prostora. Znate već oni čudesni lijekovi za bolne zglobove, kosti i sl. tipa „Uzmemvamparekobudalamax”. Pa tamo uz reklamu piše: John iz Texasa se kune majkom da više nije mogao hodati, ali nakon mjesec dana uzimanja „Uzmemvamparekobudalamax-a” prohodao, pa čak počeo ponovno igrati i svoj ljubljeni golf. Pa onda Helga iz Berlina, grohotom se smije gledajući sada na sklopljena invalidska kolica bez kojih nije mogla protekle dvije godine, a sad eto može. Danas se slično garniraju i brojni drugi proizvodi i usluge. Na kraju potrošiš pare, i ništa. Zeznuli te, jer marketinški lopovi, pardon, stručnjaci dobro znaju da danas kao i svi drugi ljudi više voliš svjedočanstva, a ne lekcije. Stoga, na kraju se ipak najbolje držati onih besplatnih i prijateljskih svjedočanstava!

U Sarajevu, 13. 9. 2019.

M. B.

Oznaka: svjedočanstvo

NEVOLJE SA SAVJETOVANJEM

Zašto nas tuđi dobri savjeti često toliko bole i živciraju?