snaga – Poptheo Web Portal

PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas Wilhelm – Jason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

– Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

– Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fizkes

KAKO IZAĆI NA KRAJ SA STRAHOM?

Strah je jedna od najmoćnijih sila u našem životu. On utječe na odluke koje donosimo, akcije koje poduzimamo, kao i na rezultate koje postižemo. Riječ je o iznimno moćnom primitivnom osjećaju koji uključuje više djelova mozga, te kao takav je sposoban potaknuti različite, mahom neugodne, psihološke i fiziološke manifestacije.
No prije nego što se pozabavimo s njegovom neugodnom stranom, važno je istači da je strah, barem u svojim osnovama, pozitivna evolucijska datost. On nas pokušava upozoriti na različite opasnosti i pogibli koje nas vrebaju, a koje po sebi i ne moraju biti uvijek nužno umišljene. Stoga bi se odmah na početku moglo reći da pravo pitanje o problemu straha u našem životu nije kako ga se u potpunosti osloboditi, nego kako ga što bolje razumjeti, te kako ga od vlastitog neprijatelja okrenuti u prijatelja i saveznika?
Sistematizacija straha
Već smo pisali o tome kako se danas procjenjuje da se čovjek rađa samo s dva prirođena straha: strah od gubitka tla pod nogama, te strah od bučnih i neugodnih zvukova. Sve ostale strahove učimo i razvijamo naknadno kroz život. Stoga se u teoriji često govori i o najrazličitijim razvojnim strahovima, specifičnima za određenu životnu dob i okolnosti. Tako se recimo govori o strahovima kod male djece, strahovima specifičnim za adolescente, zatim kasnije o strahovima kod muževa, ili o onim kod mladih majki itd. No, zbog opširnosti i složenosti građe, neki autori su pokušali provesti i kakvu-takvu sistematizaciju tih najrazličitijih strahova, kako bi se svi oni mogli sagledati i istražiti na jednostavniji način.
U tom smislu Karl Albrecht govori o slijedećih pet temeljnih strahova:
1. Strah od izumiranja: Strah od uništenja i prestanka postojanja koji je po sebi znatno veći od onog općenitog straha od smrti. Albrecht ga naziva i egzistencijalnom anksioznošću. To je onaj neugodni paralizirajući osjećaj dok stojimo nad zjapećom provalijom, ili strah od letenja, prevelike brzine, ali i strah pred kobnom bolešću…
2. Strah od osakaćivanja i tjelesne invazije: Strah od gubitka dijelova tijela, ali i strah od svake tuđe aktivnosti koja prijeti narušavanjem granica našeg tijela. Ovdje spadaju najrazličitiji strahovi od životinja i insekta ali i strah od invazivnih medicinskih zahvata i pretraga. Osim toga, po Albrechtu ovdje pripadaju i svi oni općeniti strahovi dok se fizički osjećamo nesigurno i ranjivo.
3. Strah od gubitka autonomije: Strah da ne budemo ograničeni, stisnuti, paralizirani, zarobljeni, ugušeni… Dakle, to po sebi može biti i onaj više fizički strah od zatvorenog prostora ili zemljotresa koji bi nas mogao zatrpati, ali može biti i onaj duševni strah od gubitka vlastite kontrole, ili strah od potpune predanosti i posvećenosti nekomu ili nečemu.
4. Strah od razdvajanja, napuštanja i odbacivanja: Strah od prestanka veze, prijateljstva ili braka, ali i strah zbog izgledne smrti roditelja ili bliske osobe. Ovaj strah je, zanimljivo, vrlo često odgovoran i za onaj strah od intimnosti. Slično kao što se neki iste boje zbog mogućeg gubitka kontrole i autonomije, drugi je se više boje zbog bojazni da će na kraju svejedno biti izigrani i napušteni.
5. Strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja: Prirodno je da se čovjek osjeća dopadljivim i vrijednim. Po Albrechtu, to je nužni uvjet našeg zdravog i plodnog ophođenja s drugim ljudima i svijetom. Odatle valjda onda i strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja. Osjećamo kao da nas neki nesmotreni i nepopularni potezi mogu dovesti do isključenosti, ili barem do toga da nas više ne drže zaozbiljno. Tipični okidači za ovu vrstu straha su neki lapsusi počinjeni u javnosti, ili opet javna kritika, viktimizacija ili kakva neugodna prozivka. Ili za neke još gore, ako im se kaže da su dosadni, naporni ili jednostavno glupi. Za nekoga drugog također može biti jako stresno ako mu se kaže da je „demode” ili izvan prevladavajućih trendova i mišljenja. Zanimljivo, i strah od zlostavljanja je zapravo puno češće povezan sa ovim strahom nego sa strahom od izravno pretrpljene fizičke i duševne boli, jer biti žrtvom za mnoge je nešto katastrofalno jadno, te se u tom smislu ni ne mogu nositi s naknadnim javnim oplakivanjem i sažaljenjem.
Pogled na Albrechtov popis može biti od pomoći već na način ako opazimo da i onaj naš najveći strah nije ništa drugo nego tek jedan od temeljnih strahova koji muči i nebrojene druge ljude.
Trendy- i stvarni strahovi
Jedno istraživanje Chapman sveučilišta pokazuje da su u samom vrhu američkih strahova za 2019. bili i oni strahovi od kompjuterskog kriminala, korumpiranih političara, praćenja osobnih podataka od strane vlade i privatnih korporacija, strah od bio-terorizma i sl. No neki se već pitaju jesu li to zbilja stvarni strahovi Amerikanaca ili više nako, da kažemo, „trendy strahovi” nametnuti različitim propagandama i aktivizmima? Ili drugim riječima, jesu li ovo stvarno razlozi zbog kojih netko neće mirno spavati i zbog kojih će na kraju upasti čak i u depresiju, ili pod ovo spada ipak nešto sasvim drugo? Slijedeći ovu logiku, čini se kako su naši najveći strahovi ipak ono nešto puno bliže samima nama i našem užem životnom okruženju. Osim toga, ljudi vrlo često ni ne mogu pričati otvoreno o svojim najvećim strahovima, a kad konačno propričaju, samim tim ni taj strah više neće biti toliko velik. Differentia specifica je što jednim ovakvim otvorenim priznanjem i razgovorom strah prestaje biti ono što nas posjeduje, te postaje ono nešto što mi posjedujemo. Dakle, terapije protiv velikih paralizirajućih strahova su različite, ali koliko je poznato, sve uključuju baš ovaj moment – da se o problemu konačno počne otvoreno razgovarati.
Odnos najvećeg straha i najveće snage
Zanimljivo ili ne, naš najveći strah i naša najveća životna snaga su obično tijesno povezani. Zapravo, moglo bi se čak reći da naš najveći strah nije ništa drugo nego tek naličje naše najveće snage. Slijedeći Albrechtov popis, čini se da se za vlastiti život brinu najviše oni koji do njega najviše i drže. Slično kao što se gubitka autonomije i zaglavljenosti bilo kakve vrste najviše boje oni koji su autonomni i aktivni, ili kao što se u onom posljednjem slučaju bezvrijednosti i poniženja najviše plaše obično oni koji su po sebi ponosni i ambiciozni.
Ovakav jedan pogled na najveći strah kao na tek mračnu stranu naše najveće snage itekako može biti od pomoći. Time se strah demistificira, ali i integrira u vidu prisutne problematike cjeline. Kako već rekosmo to na početku, ovdje zapravo nije pitanje koga treba definitivno izbaciti iz igre, nego kako ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu? Jer preopterećenost našom najvećom snagom nas neminovno vodi prema onoj mukotrpnoj „opsesivnoj petlji”, koja se otprilike ponaša pod Jungovom maksimom: „Što jače svjetlo, to i veća sjena koju svjetlo baca!”
Tu se otprilike počinje razmišljati na način: kako da se konačno prestanem bojati da će mi se dogoditi to i to? A zapravo, toga se i bojim jer mi je do toga i do toga najviše u životu stalo, jer da nije, ne bi se toliko ni bojao. Iz ovoga slijedi da nam do tih nekih specifičnih stvari i ne smije toliko stajati, ili ako već i dalje hoće, onda o eventualnim problemima trebamo razmišljati kao o nečemu što je jednostavnu tu i što je neotuđivi dio naše prirode. Jer tek pod tim prirodnim vidom i strah ponovno može postati onaj prirodni, onaj koji nas dobrohotno želi upozoriti na neke moguće opasnosti, a ne onaj koji nam deklamira smrtnu presudu ili barem posvemašnju društvenu ekskomunikaciju. Na primjer: Nije dobro ispasti budala, s tim da ovaj strah postoji upravo zbog toga što smo pokatkad svi skloni ispasti budalama, a ne zato što ovo nikad ne bismo, ni pod koju cijenu smjeli ispasti. Dakle, što više vjerujemo u svoju nepogrešivost, to će i ovaj strah biti veći i strašniji, a zapravo nije ni trebalo da vjerujemo u vlastitu nepogrešivost, nego sasvim obratno – u pogrešivost. I tu zatim dolazimo do iznenađujućeg obrata, ili barem do iznenađujućeg spoznanja: Ovaj konkretni strah je opravdano bio velik koliko jest, jer smo mi cijelo vrijeme i bili posve nesmotreni i nepametni, vjerujući da ama baš nikad to i to ne smijemo biti. Dakle, slično onome kako smo već ranije govorili za anksioznost: veliki strah od gubitka kontrole nad samim sobom nije ništa drugo nego alarmantno upozorenje da smo istu već odavno izgubili u nekim aspektima svojeg života.
Na koncu, slično vrijedi i za sve druge velike strahove. Oni su skoro redovito povezani s tim nekakvim ne prihvaćanjem vlastite prirode. Da ne smijemo umrijeti, da ne smijemo biti ujedeni i povrijeđeni, da ne smijemo biti napušteni ili zarobljeni… Itekako sve to smijemo, ali naravno, pametnije pokušati sve to izbjeći, koliko se može izbjeći, jer ponekad se ipak ne može izbjeći…
U Sarajevu, 31.VII.2020.
M. B.
Izvori:
• Dr Albrecht’s 5 Types of Fears: What We’re Really Afraid Of…, The Coaching Tools Company.Com (2.X.2014.), https://www.thecoachingtoolscompany.com/5-types-of-fears-dr-karl-albrecht/ (Stanje: 30.VII.2020.);
• America’s Top Fears 2019, by Shreya Sheth, Henley Research Fellow, Chapman University,chrome-extension://ohfgljdgelakfkefopgklcohadegdpjf/https://www.chapman.edu/wilkinson/research-centers/babbie-center/_files/americas-top-fears-2019.pdf;
• Theo Tsaousides, Is It Time to Face Your Biggest Fears?, Psychology Today (5.XI.2015.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/smashing-the-brainblocks/201511/is-it-time-face-your-biggest-fears (Stanje: 30.VII.2020.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vchalup;

O sitnicama

Pitanje jesi li za kavu može dovesti do braka. Nemoguće? Nije. Ima ih kojima se dogodilo. Isto pitanje može dovesti do dotada nemogućeg pomirenja. Prigovor opet si zaboravio izbaciti smeće može dovesti do razvoda. Nemoguće? Možda. Ipak ima ih koji su se zbog vreće smeća razveli. Rekli bismo… Ah, sitnice. Kava, neizbačeno smeće, prljavo suđe, neuredan krevet, bačene čarape u dnevnoj sobi, loše parkiran auto, crveno na semaforu, parking pored shopping centra. Sitnice. Jesu. Kao što kažu da leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju.

Sve počinje sitnicama. I mi sami. Počinjemo kao bebe. Sitni. Bespomoćni. Završavamo kao odrasli. Radnici. Bankari. Ekonomisti. Glumci. Pisci. Slikari. Državnici. Zločinci. Sveci. Slijepi smo za sitnice. Ne vidimo ih. Ne razumijemo njihovu snagu. Podcjenjujemo njihovu moć. Njihova eksplozija nas odnese poput bujice. Čudimo se. Ne vjerujemo. Pitamo se. Kako nas je kava dovela do braka? Kako nas je prljav tanjur odveo u razvod? Kako nas je tuđe ime odvelo u rat? Kako nas je tuđa gesta odvela u mržnju? Valjda od samog svog početka čovjek želi biti velik, snažan i moćan. Mašta o tome da je božanstvo. Sitnice ga ne zanimaju. Naporne su i dosadne. Njihova bespomoćnost ga nervira. Želi ih zaobiđi. Zašto raspravljati o takvoj sitnici kao što su prljave čarape u dnevnoj sobi?

Sitnice su okidač. Tih. Šutljiv. Nevidljiv. One se poput zrnaca skupljaju u veliku vreću. Kada vreća više ne može primiti ni jedno jedino zrno, brzo se stvori višak i ona pukne. Sve se raspadne i prospe. I vreća. I zrna. I sitnice. Kupe se u nama. Jedna po jedna. Zrno po zrno. Varamo se kad mislimo da smo poput vreće bez dna u koju mogu stati sva zrna svijeta. Brzo se uvjerimo da postoji određeni broj sitnica koje možemo primiti. Kada pređemo mjeru, nastaje eksplozija i raspad. Uvijek sebi govorimo… ah… sitnice. Nije važna. Nisu važne. Ali kako nisu važne kad se zbog njih događaju čudesa i katastrofe? Od sitnica je satkan život. Nitko ne napiše gotovu knjigu odmah. Počne s jednom riječi. I dođe do zbirke poezije. Nitko ne shvati sve. Počne s jednom misli. I dođe do znanstvenog otkrića. Nitko nije kreativan u svemu. Počne s jednom idejom. I dođe do svjetski poznatog brenda. Nitko nije velik čovjek. Počne s jednim bespomoćnim plačem. I dođe do mjesta kralja nad velikim brojem ljudi i nepreglednim teritorijem o kome će se govoriti do kraja ljudske povijesti. Kao da je i svijet počeo sitnicom. Eksplozijom sitne čestice. I dođe do velikog svemira. Kao da je (za religiozne) stvaranje počelo sitnicom. Riječima neka bude. I nastade raznoliki svijet i priroda. Kao da sitnice stoje u temelju svega. Kao da je sitnica ono što sve pokreće. Na dobro. Ili zlo.

Ali mi ne vidimo. I samo ponavljamo… ah… pusti… sitnice. Kao da hoćemo reći pusti sitnice su kao i glupost. To je jedno te isto. O tome ne treba misliti. Treba ih izbjegavati. Ali i sitnica i glupost mogu dovesti do velikih promjena. Dobrih ili loših. Ako se o njima ne vodi računa. Na vrijeme. Jer zaista se čini glupošću reagirati na prljavu čašu i tanjur jer, pobogu, to je sitnica. I dok se okrenemo, eto nas kod advokata za razvod. Ne vjerujemo da su prljava čaša i tanjur razlog. Osjećamo se glupo ako pokušamo to istaknuti kao bilo kakav razlog. Opet osjećamo da je ta sitnica, ta glupost bila kap koja je prelila čašu. Pa i kap koja je prelila čašu je sitnica, glupost. I izazove poplavu i potop.

Gdje kod se osvrnemo oko sebe i zastanemo, vidjet ćemo. Što? Sitnice. Bezbroj njih. Kao nepregledan roj pčela koji tiho zuji oko naše glave. Gdje god se okrenemo, mislit ćemo da vidimo nešto veliko. Ali sve je to napravljeno od sitnica. Most? Izgleda velik. Ali napravljen je od bezbroj sitnih zrna cementa i pijeska i koječega još. Zgrada? Izgleda velika. Ali napravljena je od velikog broja sitnih blokova i željeza. Sve oko nas se može rastaviti na sitnice. Ne bi bilo moguće kad se cijeli svijet i mi sami ne bi sastojao od sitnica. A mi? Mi kao i obično i prema ustaljenom redu. Ponavljamo unedogled. Ah… pusti… sitnice. Nevažne. Nebitne. Obične gluposti. Nisu vrijedne spomena. S njima se ništa ne može niti postići niti dobiti. S kavom. S prljavom čašom. S gestom. S imenom. S parkingom. Obične male i sitne gluposti.

Ah… sitnice, snažno oružje protiv naše umišljenosti da se rađamo veliki i nepobjedivi. Ah… sitnice, sramota koju želimo sakriti jer ne možemo priznati da nas je vreća smeća dovela do kraha ljubavi, da nas je ime dovelo do rata protiv drugoga, da nas je gesta dovela do mržnje protiv cijelog jednog naroda. Ah… sitnice, naše male gluposti i naše male sramote koje skrivamo da ne bismo morali priznati sebi da smo ipak na kraju krajeva kao i svi drugi rođeni kao sitne i bespomoćne bebe. Da smo na svijet došli kao plačljive i bespomoćne sitnice.

U Sarajevu 28. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

O dodiru

Mora biti neke istine u tvrdnji kako dodir može izliječiti bol i patnju, inače nikad ne bismo dodirnuli vrhove tuđih prstiju i uzeli među svoje dlanove lice nekoga koga volimo. Kad dodir ne bi imao spasonosnu moć i snagu da uspostavlja narušene odnose, ne bismo imali ruke kojima dodirujemo niti bi drugi imali lica, kosu, ramena i kožu koje možemo dodirnuti. Kada dodir ne bi bio snažan da oživljuje nešto što je skoro mrtvo, ljudi ne bi imali tijela i ruke, bili bi duhovi koji se ne mogu dodirnuti. Dodir je riječ kojim ruke i tijela razgovaraju.

Oduzeti čovjeku dodir znači oduzeti mu najveći dio onoga što ga čini čovjekom. Majka i dijete u nemogućnosti da razmijene prve dodire ljubavi i topline, našli bi se u ogromnoj boli i patnji jer svim bićem žele dodirnuti jedno drugo, ali nema ruku i tijela da to učine. Uzalud bi bili svi izričaji ljubavi i nježnosti ako nema mogućnosti dodira između majke i djeteta. Dodir je čaroban jezik kojim čovjek govori drugom čovjeku. Ruke, prsti, dlanovi, ramena, lice, koža, tijelo su poput novih i uzbudljivih riječi koje jezik dodira upoznaje i spoznaje otkrivajući svaki put nešto novo i čudesno što nije mogao znati pomoću riječi koje samo govori i izgovara. Dodir nadmašuje riječ u svojom snazi i moći jer kroz dodir i duša drugoga reagira i odgovara na ono što nije izgovoreno, nego dodirnuto. Čudesno je kako nešto nematerijalno i vječno skriveno duboko u čovjeku odgovara na riječi kojima govori fizičko i tjelesno kao što je ruka, dlan, kosa. Dodir je jezik kojim je moguće na fizički način razgovarati s onim što nije tjelesno niti ima fizički oblik i ne može se ne ostati ushićen i zatečen na to kako duša drugoga odgovara na dodir rukom kojim dodirujemo njegovo lice, kako vječno komunicira i razgovara s prolaznim i raspadljivim koje se otkriva i razotkriva u naboranoj ruci i napuklim i suncem opaljenim prstima.

Dodir ima i svoju zlokobnu stranu, onu koja se javlja kao šamar, udarac, otimanje, čupanje, otkidanje. Kao što riječ može raniti i povrijediti duh, i dodir može razoriti odnos naših ruku i naših tijela, dodir može razoriti povjerenje i međusobno poštovanje kada se pretvori u kaotičnu snagu i divlju moć koju ne kontroliraju više ni ljubav, ni poštovanje, ni poniznost, nego se dodir prepušta razaranju i rukama i tijelima koja ruše i uništavaju. Dodir ima i svoju mračniju i tamniju stranu kojoj se olako i površno prepuštamo u trenutcima gnjeva, srdžbe i proklinjanja. Dodir može skoro i ubiti dušu kada pokaže svoju razornu moć poput udarca, šake, šamara, pljuske i nijedan dodir kasnije, koliko kod bio nježan i glumio da se ništa nije dogodilo, ne može izliječiti dušu od straha kojega osjeća, čak i pred dodirom koji istinski želi biti nježan, topao i intiman. Dodir svojom rušilačkom snagom može zauvijek uništiti dušu i duh drugoga i drugi više nikada neće bez straha i neugode pružiti svoju ruku, lice, kosu i tijelo da ih se dodirne. Ako je dodir jezik i riječ kojima razgovaramo, onda poput pravih riječi i dodir može izgraditi porušeno, oživjeti mrtvo, ali i uništiti tek sagrađeno i ubiti tek živo i rođeno, od ljubavi, do povjerenja, do uvažavanja, do poštovanja, do bliskosti, do intimnosti. Dodir svako pojedinačno od nabrojenog svojom toplinom i ljubavlju može nanovo izgraditi, ali i svojom divljom moći i rušilačkim pohodom može uništiti.

Dodir nije tek puki fizički kontakt između moje i tuđe ruke, mog i tuđeg lice, mog i tuđeg tijela, moje i tuđe kože. Dodir je duboka i trajna komunikacija, riječ i jezik kojima ljudi razgovaraju o onome što ne mogu drugačije reći nego dodirom. Dodir je jezik kojim dvije nematerijalne duše pokušavaju izreći i pokazati što osjećaju jedna prema drugoj, dodir je trajni i svakodnevni pokušaj da se pokuša reći neizrecivo i neopisivo jer i ljubav, i toplina, i intimnost, ali i srdžba, i strah, i mržnja , i prijezir i zlo najbolje se i najjasnije izriču dodirom koji može biti čudesan dodir ruke koji ozdravlja, ali i razorna pljuska ili udarac šakom koji razara i uništava i tijelo i dušu.

U Sarajevu 29. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

O utopiji

Nije novost da smo ponekad frustrirani stvarnošću. Nezadovoljni ili nesretni što je ne možemo promijeniti. Ljuti što na nas utječe i onda kada je se barem na trenutak želimo osloboditi. Ponekad jer smo frustrirani stvarnošću i njezinim zahtjevima, stvaramo privatne utopije, naše male skrivene konstrukcije alternativne stvarnosti kreirajući stvarnost kakvom bismo je željeli. Naše male privatne utopije bijega nisu tako negativne kako drugi misle ili nas tako opisuju. Nismo bjegunci jer se ponekad sklonimo od stvarnosti u naše tajne privatne svjetove. Kroz naše male i svakodnevne utopije, kroz naša svakodnevna bježanja od stvarnosti svjesno ili nesvjesno utječemo i na našu životnu stvarnost i gole činjenice života. Naše privatne utopije dolaze iz stvarnosti koju živimo i kao što nam je stvarnost ponekad draga i privlačna, jednako su nam tako privlačne i drage naše utopije kojima sudjelujemo ne samo u stvaranju naših privatnih nepostojećih svjetova. Privatnim utopijama utječemo i na samu stvarnost u kojoj živimo.

Uvijek se nađe netko tko će reći da su utopije tlapnje i snovi koje nas odvlače od naših obveza prema stvarnosti, ali iza naših utopija ostaju stvarni tragovi. Često se govori kako je ljubav jedna od najvećih utopija, ali kada iza ljubavi između dvoje ostane dugotrajan brak, djeca, unučad, praunučad, nije li njihova ljubavna utopija izgradila stvarni svijet i donijela na svijet stvarne ljude? Naša privatna utopija može biti i konstruktivan bijeg od stvarnosti. Povući se iz stvarnosti na neko vrijeme u svoju utopiju i pomoću utopije stvoriti nešto što će ostaviti opipljiv trag u stvarnosti. Ako se pjesnik povlači u svoju privatnu utopiju mašte i slika, neće li u jednom trenutku njegova utopija roditi pjesničkim stihovima koji će biti vidljivi, čitljivi i mijenjati nas i naše osjećaje dok recitiramo? Svi mi tu i tamo povlačimo se od stvarnosti u svoju privatnu utopiju kako bismo stvorili nešto novo i drugačije što će utjecati na druge i na stvarnost.

Uslijed razmišljanja kako se prema svijetu i stvarnosti treba ponašati produktivno i iskoristiti njihove resurse, oslabila je i naša sposobnost bijega u privatnu utopiju koju smo za sebe stvorili ne samo da bismo pobjegli od stvarnosti, jer većina naših privatnih utopija nije bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da negdje u svojoj nutrini pronađemo nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. Tako se koristimo dvostrukom utopijom. Utopijom bijega i utopijom rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja. Utopijom bijega ne bježimo od stvarnosti, nego se nakratko povlačimo od svijeta kako bismo u sebi, u svom privatnom svijetu fantazija pronašli nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. U svoju privatnu utopiju se povlačimo onda kada je stvarnost okrnjena, oštećena, ranjena i u svojoj privatnoj utopiji tražimo ono čime ćemo izliječiti stvarnost. Kada smo povrijeđeni, odlazak u privatnu utopiju ne mora biti negativan bijeg od suočavanja s povredom. Odlazak u privatnu utopiju može biti i potraga za lijekom kojim želimo izliječiti otvorenu ranu kao kada se vraćamo u djetinjstvo kako bismo u nečijoj ljubavi i blizini pronašli lijek za hladnoću i ravnodušnost koju sada trpimo.

Za utopije se uvijek govorilo da su one fantazije neostvarene i nedosanjane budućnosti koju se uvijek sanja i traži. Ali utopije nisu samo pitanje budućnosti. Našim privatnim utopijama možemo rekonstruirati cijelu prošlost tako da iz nje uzmemo ono što će nam pomoći da se stabilno i čvrsto susretnemo s neugodnom ili opterećujućom stvarnošću. Povratkom u prošlost mi ne niječemo što se tamo zaista dogodilo, nego čak i u prošlosti unutar nje same kreiramo jedan utopijski svijet koji je bolji, plemenitiji i pravedniji kako bismo ono što ne možemo prihvatiti da nam se dogodilo prihvatimo i nadjačamo.

Kao kad se vraćamo u srednjoškolske dane. Susrećemo lica poznatih profesora i među njima i one koji nam nisu ostali u ugodnom sjećanju. Ali sada na fakultetu dok s teškim naporima polažemo ispite čak i oni profesori na koje ne mislimo s osjećajem zadovoljstva, odjednom postaju manje neugodni i njihova pojava postaje prihvatljivija. Na taj način naša privatna utopija rekonstruira našu prošlost i stvara jedan prošli utopijski svijet gdje su neugodni profesori sada ugodniji i prihvatljiviji. Cijela ta privatna utopija izgrađena je da bismo se mogli nositi sa stvarnošću polaganja zahtjevnih i teških ispita i možda još neugodnijih profesora i predavača na fakultetu. I kada fakultet prođe i nađemo se ponovo u stvarnosti koja nas opterećuje, od našeg fakultetskog života izgradit ćemo jedan prošli i novi utopijski svijet da pomoću njega utječemo na stvarnost koju sada živimo. Kao kada mladi liječnik prvi put izvodi zahtjevnu operaciju i prisjeća se zahtjevnog i strogog profesora anatomije. Ali sada tu pred puno zahtjevnijom stvarnošću gdje je u pitanju život ljudskog bića, privatna utopija djeluje umirujuće. Ona rekonstruira prošli svijet i neugodnog profesora kao nešto što i nije bilo tako zahtjevno i teško u odnosu na ono što se sada treba učiniti.

Naše privatne utopije kojima rekonstruiramo prošlost i unutar nje stvaramo svijet koji će nam pomoći da pobijedimo stvarnost ponekad opisujemo jednostavnom, ali znakovitom rečenicom: Kad samo mogao ono, ovo ću također moći učiniti… Ovdje posebno valja naglasiti ovaj dio Kad sam mogao ono… jer time se pokazuje kako nam je naša privatna utopija pomogla da rekonstruiramo prošlost i upotrijebimo je kao sredstvo svladavanja stvarnosti. Naše privatne utopije nisu toliko bježanje od stvarnosti koliko su rekonstrukcije prošlosti unutar koje gradimo i dodajemo elemente iz mašte kako bismo prošlost ne samo učinili podnošljivijom nego kako bismo je učinili mehanizmom i sredstvom da se možemo nositi i boriti sa stvarnošću.

Ono što je za političku utopiju budućnost, za naše privatne utopije to je sadašnjost. Svojim privatnim utopijama izgrađenima od konstrukcija i rekonstrukcija prošlosti želimo se nositi sa sadašnjošću koja je možebitno teška i nepodnošljiva tako što ćemo uvlačeći privatnu utopiju prošlosti u sadašnji trenutak pomoći sebi, ali i drugom. Kao kada se oprašta prijevara pa se prevareni vraća u prošlost i u prošlosti pomoću privatne utopije pronalazi razloge i motive da prijevaru oprosti tako što će se podsjećati samo na dobre i ugodne trenutke proživljene s drugim. Ne treba zanemarivati snagu naših privatnih utopija. Potrebne su nam i bez njih se stvarnost teško živi. Svi se mi prije ili kasnije poslužimo rekonstrukcijom prošlosti kako bismo podnijeli sadašnjost. Svi se mi – prije ili kasnije – poslužimo našom privatnom utopijom ne samo kako bismo pobjegli od stvarnosti nego još više kako bismo rekonstruirali prošlost i dodali joj neke nove motive nastale u našoj mašti koji će nam pomoći da ne ustuknemo pred teškoćama i problemima stvarnosti koju sada i ovdje živimo.

U Sarajevu, 22. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ankarb

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

O snazi i slabosti

„Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” – Lao Tse.[1]

To bi otprilike bilo sve, ostatak će biti prvenstveno pokušaj tumačenja ove znamenite rečenice velikog kineskog filozofa. „Slabo nadvladava snažno (…) tvrdoća popušta pred nježnim“… Tako će i najjači muškarac pokleknuti pred krhkom ljepotom žene, a suza djeteta će opet razoružati i najsnažniju među ženama. Prema Lao Tse-u slabost je očigledno ponekad profitabilna i ovdje se zapravo radi o ontološkom principu. U tom smislu i biblija svjedoči da se Bog objavljuje samo malenima i poniznima, dok prezire silnike, oholice i umišljene. „To svako zna, pa ipak ne djeluje u skladu s tim“.

Da bismo malo bolje shvatili taj naš problem sa slabošću i snagom potrebno je vratiti se u rano djetinjstvo. Freud je smatrao da su prve tri godine života odlučujuće za daljnji čovjekov razvoj, premda se čovjeku ne čini da je tako, jer mi se obično ni ne sjećamo ovog ranog dijela svog djetinjstva; možda tek poneke slike i događaja.

Koliko je poseban i povlašten status malog djeteta, ponajbolje se vidi kad se taj status jednog dana počne gubiti, bilo zbog dolaska mlađeg brata ili sestre, bilo zbog toga što roditelji u jednom trenutku jednostavno donesu zaključak da je dijete već dovoljno veliko te da ga više ne treba toliko paziti i maziti kao prije. Malo koje dijete u ovom trenutku neće početi pružati otpor, i to snažan otpor. Njegov dotadašnji status je bio toliko dobar da mu uopće ne pada napamet izgubiti ga. Iz dana u dan mijenja strategiju i smišlja stalno nove taktike. Jedan dan će se silom pokušati razračunati s mrskom bratskom pridošlicom u familiji, drugi dan će se namjerno unerediti, premda je već odavno naučilo kontrolirati svoje fiziološke potrebe, a treći će dan glumiti da je bolesno. Naime, premda je još miljama daleko od apstraktnog načina razmišljanja, dijete već sada uviđa da je nekadašnja slabost i nesposobnost bila itekako isplativa, te se u skladu s tim na silu pokušava vratiti u prethodno stanje. No, to mu neće poći za rukom, odnosno, poći će tek u slučaju ako su mu roditelji teški slabići i naivčine. Mudar roditelj će ovako ponašanje djeteta shvatiti upravo kao protudokaz: „Dragi sine, nešto si mi plaho lukav i manipulativan … dakle, odrastaš i spreman si za ozbiljne životne lekcije“! Međutim, dijete se neće tek tako predati. Ono će nastaviti živjeti čak i u odraslom čovjeku. Zato Freud i kaže da je „dijete otac čovjeku“. Ona početna povlaštena pozicija kod mnogih će ostati cjeloživotnom inspiracijom. Različiti ljudi će se već na različite načine kroz život pokušavati ponovno domoći naznačenog početnog stanja, onog stanja kad su bili centar svijeta svojih roditelja; kad su njihove potrebe drugima bile na prvom mjestu; kad su mogli zahtijevati što su htjeli, a od njih samih ništa nije bilo zahtijevano (…) kad su drugima bili slatki i kao zločesti (…) dok su za druge bili velika odgovornost, a oni sami mogli uživati u potpunoj neodgovornosti.

**Slika 1: Prikaz tipičnog dječjeg otpora prema odrastanju i prihvaćanju sve ozbiljnijih obveza i odgovornosti.**

Dakle, ljudi se služe različitim taktikama u naznačenom nastojanju. Neki više potpadaju kompleksima više vrijednosti: hineći veliku i jedinstvenu važnost pokušavaju uvjeriti druge da se za njih isplati boriti i žrtvovati. Drugi opet igraju na kartu slabosti: „Touch me, I’m sick“! Doduše, ovo su uglavnom muške taktike. Žene, ukoliko nisu muškobanjaste više igraju na kartu zagonetnosti i nedorečenosti. Izbjegavajući normalnu i redovitu komunikaciju žena pokušava natjerati svoju okolinu da se zainteresira za nju. I ovdje se naravno radi o jednoj lukavoj igri dijete – roditelj, naučenoj u najranijem djetinjstvu. Sasvim mala djeca nisu u stanju reći što im je u dotičnom trenutku. Ovaj nedostatak komunikacije roditelji moraju prevladati viškom fokusa. Tražit će koncentrirano bilo kakav znak u ponašanju ili izgledu djeteta kako bi mogli shvatiti što nije u redu s njim … Kad poraste, dijete – ovaj put žensko dijete, počinje shvaćati da je nedostatak komunikacije svojevrsni izvor moći za nju.

Nevolje u raju …

Uz period najranijeg djetinjstva je vezano i stjecanje nekih osnovnih, sirovih moralnih sudova. Moralni orijentiri kod djeteta su sasvim jednostavni: „Sve ugodno je dobro, sve neugodno je loše“. Ovakva moralna vertikala se svakako prije ili kasnije mora nadvladati, jer u konačnici sve ugodno nije dobro, kao što i sve neugodno nije loše. Upravo naznačeni uvid u kompliciranost stvarnosti predstavlja i prijelaz iz područja afektivne nezrelosti u područje zrelosti. Izlazak iz imanentnog idealiziranja svijeta djetinjstva i jest moguć tek onda kad shvatimo da je i nepovlašteni status odgovornosti odrasle dobi itekako smislen i potreban, te da bez njega istinsko čovjekovo samoostvarenje nije moguće.

Danas se katkad u svijetu kršćanske teologije može čuti za pojam „Wellness kršćanstvo“. Wellness kršćanstvo bi bilo kršćanstvo marginalnih vjernika koji uobičajeno nemaju puno veze sa svojom zajednicom, premda sebe smatraju vjernicima, i to velikim. Takvi u Crkvu dolaze obično kad se nađu u nekoj nevolji, i tada traže jednu brzu, učinkovitu, i ustvari čudesnu pomoć. Zbog takvog mentaliteta oni se jako teško uklapaju u standardne vjerske tokove, te radije onda trče za kojekakvim vidiocima i čudotvorcima. Ovakvi vjernici teško da mogu prihvatiti logiku Sv. Petra apostola, kad ono on govori o vjeri koja se kuša nevoljama kao što se zlato kuša vatrom (usp. 1 Pt 1, 6-7). Ovo im je poprilično neprihvatljivo, jer su u sebi zaostali u fazi primordijalnih moralnih sudova: Ugodno jeste dobro, neugodno jeste zlo, i samim tim nespojivo s Bogom.

Kako to proizlazi iz Jungove psihološke tradicije, nutarnji čovjekov neprijatelj zato najčešće nije crn i rogat. Sasvim suprotno, to je jedan nemogući trogodišnjak koji uporno tjera po svom, premda i sam vidi da mu to više ne prolazi: „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje (…) Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze. Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.“[2]

Posljednji reci sugeriraju kako problem fascinacije povlaštenim dječjim stanjem poput drugih velikih problema nikad nije u potpunosti rješiv i nadvladiv. I kod najzrelijeg i najsavjesnijeg čovjeka nešto od ovoga će uvijek ostati (…) neki žal, neka bol, neka teška pitanja koja proizlaze iz svega toga, te svakako poneka povremena laž i manipulacija. No, po Jungu, sve je ovo sasvim normalno i dio jedne standardne ljudske priče. Obračunavajući se sa ovakvim izazovima čovjek postaje veći, zreliji i mudriji.

Zanimljivo je da nas evanđelja pozivaju da postanemo kao djeca (Mt 18,3), no, Isus pod tim izgledno misli na dobru i pozitivnu djecu, koja premda su djeca, nastoje već vršiti djela svoga oca (Iv 5,17; 8,39 …). To je zapravo jedan srednji put koji računa podjednako i s vlastitom sposobnošću, kao i sa osobnom ne samodostatnošću. Sv. Ignacije Lojolski je ovo sažeo u maksimu: „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.

**Slika 2: Riba list se svojim izgledom savršeno uklapa u krajolik morskog dna, s ciljem izbjegavanja grabežljivaca i privlačenja plijena.**

Istinitost i jednostavnost su jedino dugoročno rješenje

Pokušaju manipuliranja sa snagom i slabosti nisu skloni samo ljudi. Spomenuti oblik ponašanja pronalazimo u cijeloj prirodi. Tako, mnogi grabežljivci pokušavaju izigravati bezazlene biljojede, biljke ili čak neživo kamenje kako bi se lakše dokopali plijena. S druge strane, i mnogi bezopasni biljojedi vješto glume opasne grabežljivce ne bi li ih se tako ostavili drugi opasni grabežljivci. I čovjeku se na kraju zna nekako dogoditi da većinu života proživi u neistini, hineći slabost dok je jak i fingirajući veliku snagu dok je slab. No, u nama ljudima ipak ima nešto što nas prije ili kasnije navodi na zaključak kako je život pod maskom jednostavno nesnosan. „Vrlo je jednostavno biti sretan, ali je vrlo teško biti jednostavan“ (Tagore). Ranjena ljudska duša se obično najviše boji baš onog najjednostavnijeg i najboljeg rješenja. U ovom slučaju to je ono: Kad si jak, jednostavno budi jak, kad si slab, slobodno i bez straha budi slab.

U Sarajevu, 18. 4. 2017.

M. B.

[1] Izvor: https://bs.wikiquote.org/wiki/Lao_Tse Stanje: 17.04.2017.

[2] Uliks ŠIMOKOVIĆ, C. G. Jung – Životna prekratnica, Nova Akropola, http://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/c-g-jung-zivotna-prekretnica/(18.04.2017).