Kategorija: Mario Bernadić

Krenut ćemo moguće ponešto neuobičajenim redom. Pristojna početnička violina košta recimo 400KM. Solidna profesionalna violina košta deset puta više od početničke. Vrhunska profesionalna violina košta četiri do pet puta više od solidne, a najbolja moguća violina, ona Stradivarijeva, košta stotine puta više od one vrhunske. Dakle, tu već govorimo o milijunima. E sad, možebitno mali problemčić glede svega ovoga je što prosječni slušatelj uopće nije u stanju čuti, a ni uočiti razliku između ove četiri nabrojene violine. Profesionalac to svakako može, no i on će pri tome reći da razlika u svakom slučaju nije frapantna. Pa zašto su onda cjenovni razredi toliko različiti? Pa to je jednostavno tako, i nitko se zbog toga neće posebno uzrujavati. Poslovično se kaže da su kod glazbenih instrumenata nijanse jako skupe, ali to tako inače često ide približno i s brojnim drugim stvarima. Recimo, najskuplje butelje vina prodaju se na svjetskim aukcijama za desetke tisuća USD, a to vino kudikamo nije tisuću puta bolje od onog solidnog od 10$, kao što ni šalica Kopi Luwak kave od 50KM svakako nije 25 bolja od one solidne šalice od 2KM. Opet, vidimo slično kao i u prethodnom slučaju, ljudi su počesto za male nijanse spremni plaćati pravo bogatstvo.

Od sela do grada i nazad

U jednom zbilja zadivljujućem TEDx nastupu, Jon Jandai – jednostavni farmer sa sjeveroistoka Tajlanda dijeli sa auditorijem svoje životno iskustvo. Rođen je i odrastao u malom siromašnom selu, ali ga za djetinjstvo ipak vežu samo dobre i bezbrižne uspomene. Onda je došla TV, a i neki seljani koji su već prije bili otišli u grad počeli su navraćati te im govoriti kako su svi oni zapravo jako siromašni, te da bi trebali otići potražiti sreću u gradu. Jon ih je bio poslušao, pa krenuo u veliki Bangkok. Naporno je radio i studirao, i usprkos tome živio jako bijedno. Minijaturni stančić je dijelio s još nekoliko cimera, a i prehrana mu je bila poprilično loša. Neko vrijeme mu je sve to bilo normalno, dok se konačno nije počeo preispitivati. Čemu sve to? Zašto je sve tako teško i komplicirano? Vrijedi li toliko naporno raditi i učiti, a opet živjeti tako loše? Zapravo, sad je živio znatno gore nego u svom siromašnom selu. Tamo se barem bio dobro hranio, imao je puno više mira i slobodnog vremena, a o zraku i okolišu da i ne govorimo. Također se pitao isplati li se sad ovako cijeli mjesec naporno raditi da bi mogao sebi priuštiti neki pristojan komad dizajnirane odjeće? Zašto ta odjeća toliko puno košta? Još se više pitao zašto će morati trideset godina vraćati kredit ako kupi svoj vlastiti stan? Zbog čega uopće četiri zida u gradu toliko puno koštaju? Nama je to svima u međuvremenu valjda postalo sasvim normalno, ali stvarno zbog čega? Ono, inače, vreća cementa je 5KM, a cigla 1KM?

I tako, nakon šest napornih izazovnih godina, Jon se odlučio vratiti natrag u svoje malo selo. Za tri mjeseca je sam samcat, i to materijalom većinom sa svoje zemlje, uspio sebi izgraditi kući, i tako, kako u šali kaže, prištedjeti sebi (naspram onog mogućeg kredita) 29 godina i 9 mjeseci života. Pravog posla, kaže, ima dva mjeseca godišnje. Jedan mjesec da posadi rižu, i još jedan da je pokupi. Proizvede četiri tone riže godišnje, od čega on i njegova peteročlana obitelj potroše manje od pola tone. Ostalo prodaju, kao i viškove povrća iz svojeg malog vrta koji mu inače oduzima svega petnaestak minuta dnevno. Svaki dan ulovi, koliko im i treba, oko kilogram ribe iz obližnje rijeke. Ostalo? Čita, razmišlja, meditira, druži se sa obitelji i prijateljima… Aktivan je i u jednoj organizaciji koja se bori oko očuvanja autohtonog sjemena, također ovako propagira svoj novo-stari jednostavan način života … ukratko rečeno, uživa u životu i živi, što bi se reklo, punim plućima.

Božje je pravo svakome dati jednako

I tako, čini se da postoji ta jedna mjera finoga života koja svakoga sljeduje. No, čovjek je često onaj koji želi puno više od toga, pa tako onda na kraju ugrozi i svoju vlastitu mjeru finoga života, kao i mjeru drugih ljudi. Izlazeći iz te mirne luke, čovjek odmah upada u frenetičnu zonu preskupih nijansi, i batrga se toliko dugo sve dok ne shvati da se to u suštini ne isplati.

Mjera finoga života se tiče cjelokupne ljudske egzistencije. To podrazumijeva i mjeru uživanja koje nas sljeduje, mjeru ljubavi, pa čak i mjeru duha. Prikovan čavlima za križ, a još više stisnut svojim nebrojenim zločinima i grijesima, pustopašni razbojnik Dizma počinje tugaljivo moljakati Isusa, raspetog odmah pokraj sebe: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42). Isus mu sa svog križa priprosto odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (r. 43). Iz svoje svakodnevne ljudske perspektive mogli bismo se pitati nije li ovo ipak malo prejeftino spasenje za jednog okorjelog zlikovca? Kako god, čovjek se malko u zadnji tren skrušio i pokajao, a Bog mu odlučio iskazati svoje beskrajno milosrđe. S druge strane, mnogim nadobudnim asketima i svecima, prema vlastitom kazivanju, život nije bio ništa drugo osim gola muka i nevolja. Naravno, ono se kaže da će na kraju primit svoju veliku nagradu kod Boga, ali vidimo, primio je bio i onaj što nije, reklo bi se, ni prstom bio makao u životu, osim onog kratkog završnog pokajanja na stratištu – kad mu je duša već bila „u nosu”. Kakva je to onda pravda? Pa to je Božja pravda, i mimo nje se ne može. Puno prije naznačenih golgotskih događaja Isus će ispričati jednu prispodobu o najamnicima u vinogradu (Mt 20,1-16a). Dakle, jedan imućan domaćin, vlasnik vinograda je izišao rano ujutro na gradski trg (kako se onda običavalo) potražiti radnike. Našao je neke i s njima se pogodio za denar, što je u ono vrijeme bila solidna prosječna dnevnica. Kasnije je opet bio izišao, pa našao i druge, zatim i treće, četvrte… Naravno, na kraju dana kad je bilo vrijeme isplate, oni što su radili od ranog jutra, nadali su se da će dobiti više nego ovi od kasnije, ali su se zatim bili grdno razočarali i pobunili kad su vidjeli da domaćin (ovdje slika samog Boga) daje svima isto. Domaćin jednom od njih na to odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”
I tako, reklo bi se, uvijek se iznova u ljudsko mišljenje uvlači motiv da on zaslužuje više od zadane mjere života, samim tim, da zaslužuje više od drugih ljudi. To mišljenje se počesto javlja individualno, ali ono se također zatim često i na jedan služben način uvlači i u ekonomiju, i u politiku, čak i u vjersku doktrinu, premda to, vidimo, nije i ne može biti vjerska doktrina. Jedina istinska vjerska doktrina je to da smo kao ljudi pred Bogom svi jednaki, te da će na kraju opstati i biti blagoslovljeno samo ono što se promišlja i radi u okvirima upravo te i takve doktrine. Samo je to teologija, sve ostalo je politička teologija. Naravno, mnogi će i dalje misliti da oni zaslužuju više od toga, ali to svakako neće promijeniti neumoljiva pravila svekolike stvarnosti.
U Sarajevu, 21. I. 2020.
M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandar Kosev;