motivacija – Poptheo Web Portal

PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas Wilhelm – Jason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

– Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

– Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fizkes

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

– https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Tom Holt

Pravila motivacije po Marshallu Rosenbergu

Svakodnevne brige, posao, obitelj, dužnosti i sl. često mogu biti izvor nezadovoljstva i frustracija. Svjesni smo da ne možemo uvijek raditi ono što želimo, da smo na neki način prisiljeni obavljati dužnosti koje nam ne pružaju zadovoljstvo. Bježanje od istih ponekad nam može prouzročiti još veću štetu, a ako ne nama, onda barem ljudima oko nas. No, pitamo li se ikad što je prava motivacija za raditi nešto što nam ne pruža zadovoljstvo? Koliko uopće često razmišljamo o tome zašto radim to što radim?

Upravo o tome promišlja Marshall B. Rosenberg, američki psiholog i autor, u svojem djelu „Nenasilna komunikacija“. Osim što govori o kvaliteti komunikacije te donosi niz pravila za uspješnu komunikaciju, on govori i o našem odnosu prema nama samima. Njegov savjet: „Ne čini ništa što nije igra“ mnogima djeluje suludo, no ako malo podrobnije analiziramo, taj savjet itekako ima smisla. On smatra da nas u našem djelovanju treba motivirati isključivo želja da doprinesemo životu, a ne strah, krivnja, sram, obveza ili dužnost. Savjetuje da napišemo vlastiti popis aktivnosti koje poduzimamo a da pri tome ne osjećamo razigranost. On sam je napravio takav popis svojih aktivnosti, te zaključio da provodi puno vremena ne uživajući u životu. Zamka u koju često svi upadamo je da mislimo kako različite aktivnosti nisu naš izbor, nego je to nešto što nam je nametnuto. Rosenberg donosi primjer iz vlastitog života. Naime, budući da je klinički psiholog, nije volio pisati klinička izvješća jer mu je to bilo naporno. Na prvu je zaista mislio da to mora raditi, ali kada je duže vrijeme razmišljao o tome, shvatio je da to ne radi zbog svojih pacijenata, jer njima i nisu od neke koristi, nego da to radi zbog financijske dobiti. To ”otkriće” ga je navelo na zaključak da je financijski dovoljno osiguran i da mu taj dodatak koji dobije pišući izvješća uopće ni ne treba. Na taj način se riješio aktivnosti koja je bila izvor neraspoloženja i frustracija. Naravno, u slučaju da mu financijsko stanje nije bilo stabilno, jasno je da bi nastavio s pisanjem izvješća, ali od tada svjestan da time pridonosi financijskoj stabilnosti svoje obitelji pa bi mu takva motivacija pomogla da lakše odradi taj naporni posao. Kroz ovaj primjer možemo vidjeti da je svaka aktivnost koju poduzimamo plod našeg vlastitog izbora. Stoga je važno za svaku aktivnost otkriti motivaciju. Rosenberg to ovako formulira: „Moj je izbor ___________ zato što želim __________“. Kada steknemo jasnu sliku o tome kojoj potrebi služe naši postupci, možemo iskusiti te iste postupke kao igru, čak i ako uključuju težak rad, izazove ili frustraciju.

Ono što je važno naglasiti jest da ovakav pristup ne pomiješamo s utilitarizmom ili hedonizmom, jer njima je svrha korisnost i uživanje kao takvo. Bit ovog pristupa je obogaćivanje našeg života i života onih nama najbližih ljudi.

U Mostaru 14. 4. 2020.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija: jezik života, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): © Aminat Ibragimova | Dreamstime.com

KAKO SEBE MOTIVIRATI NA DOBRE PROMJENE?

Odmah na početku, pronaći adekvatnu i trajnu motivaciju u svojem životu uopće nije lako. Svi smo čuli za one izlišne klišeje: „Od sutra sam na dijeti”, ili slično tome: „Počinjem učiti od ponedjeljka”… Reklo bi se, ne samo čuli nego vjerojatno i sami iskusili, i na kraju gotovo sigurno da nismo uspjeli. No sa ovim se izgledno susrećemo i s prvim pravilom jedne ozbiljne i ostvarive transformacije. U mnoštvu alternativnih i imaginarnih budućnosti kaže se da je samo jedna prava, a to je ona budućnost koja je ukorijenjena u sadašnjem trenutku i momentu. Tako da bi čovjek trebao znati: eventualno će uspjeti samo ako krene odmah sada, inače će sadašnje odgađanje samo prouzročiti neko daljnje odgađanje.

Izgleda da je svima nama ipak jako važno ono „što će svijet reći”

Britanska bihevioralna znanstvenica Tali Sharot priča o tome kako su na jednom tamošnjem bolničkom odjelu, u svrhu prevencije zaraza i infekcija, šefovi izdali vrlo zahtjevnu preporuku uposlenicima da peru ruke prije svakog i poslije a ma baš svakog ulaska u pojedine bolesničke sobe. Nedugo iza toga, promatrajući uposlenike putem video nadzora, ustanovili su sa žaljenjem da ih se tek 10% pridržava spomenute preporuke. Stoga je nekom od šefova palo na pamet da se na hodniku odjela postavi displej na kojem će biti prikazivano koliko tko pere i ne pere ruke, s važnim naglaskom da rezultati nisu vodili prema konkretnim kaznama i nagradama, nego čisto ‘nako, da se vidi i zna. I nakon postavljanja displeja zaposlenici su se toliko dobro popravili da ih od tada više tek 10% nije redovito pralo ruke. Sharot kaže da se ovdje radi o nečemu duboko usađenom u našim mozgovima. Naime, oni potpuno drugačije reagiraju kad smo svjesni da drugi znaju za naše postupke od onoga kad ne znaju. S tom sviješću da drugi znaju za naše postupke, u većini ljudi se budi izuzetno snažan motiv da se usklade sa uhodanim normama i prosjecima ljudskog ponašanja. Pouka je vjerujem jasna. Ako se u nečem želimo popraviti ili ukoliko želimo steći neku sasvim novu dobru naviku, u tome ćemo puno lakše uspjeti kao dio neke grupe. U tome jest smisao i grupne terapije, kao i svih onih različitih udruženja koja se bave nekim specifičnim hobijima ili aktivnostima. Dok drugi promatraju naš napredak, svojski ćemo se truditi da budemo barem na nekom osrednjem (zajedničkom) nivou.

Još nešto dodatno: Potonje nam pomaže shvatiti zašto su konspiracija i tajnovitost poprište najrazličitijih zala i moralnih devijacija. Ne možete javno govoriti o tome da planirate nekoga ubiti, pokrasti ili da na nekoga bacate zle čini i uroke. Jer da govorite, snažna društvena reakcija bi vas već uvjerila da se kanite toga. Tako da se ona stara izreka: „Nije lopov koji krade, nego onaj koga uhvate da krade” na kraju pokazuje neobično točnom. Premda je lopov u svojoj tajnovitosti već ponešto svjestan svoga grijeha, puno će više toga biti svjestan kad jednom konačno bude uhvaćen i javno raskrinkan. A naravno da bi mu bilo pametnije da sam na vrijeme potraži pomoć i otvoreno porazgovara o svojem problemu. Drugim riječima, mnoge svoje nepodopštine i fiks ideje često čuvamo u najstrožoj tajnosti upravo zbog toga jer ne želimo u potpunosti postati svjesni koliko je sve to štetno ili barem besmisleno. Jer ako postanemo dovoljno svjesni, onda nam nema druge nego se promijeniti i popraviti.

Glede samih nas obično nas zanimaju samo dobre vijesti

U nekim naprednim zapadnim društvima više uopće ne možete kupiti cigarete a da to sve skupa liči na neku normalnu brendiranu kutiju cigareta. Ne, sve je to omotano u najrazličitije boleščurine, trule organe i ostale medicinske gadosti. A onda iznenađenje, većina pušača se uopće ne osvrće na sve to, a neki zbog toga postanu još uvjereniji i okorjeliji pušaći. Pitanje je zašto? Sharot kaže kako nas glede nas samih skoro uopće ne zanimaju loše vijesti i informacije. Naši umovi imaju tu sposobnost da zanemare sve ono što nam ne ide u prilog, a da se zakače za sve ono što nam odgovara. Drugim riječima, glede nas samih zanimaju nas samo dobre vijesti. No, iz ove nepopravljive situacije možemo stvoriti sebi jedan sasvim dobar i koristan način motivacije. Ako se u nečemu pokušavamo popraviti, ili ukoliko već radimo na sticanju sasvim novih navika i sposobnosti, Sharot kaže da bismo svakodnevno trebali bilježiti napredak. Zašto? Pa baš zato jer nas glede nas samih zanimaju samo dobre vijesti i informacije! Ono, zar ćemo pred svojim dragim okicama bilježiti kako smo svakog dana bili sve gori te kako smo jednog dana na kraju definitivno odustali, jer smo najobičniji lijeni, nesposobni idioti. Ne, nitko od nas tako nešto sebi ne želi ni bilježiti ni čitati, pa baš zbog toga i trebamo i bilježiti i čitati. Tada ćemo se već vjerojatno nekako potruditi da si na kraju dana pribilježimo kakav solidan ostvareni pomak i napredak.

Za kraj, ako pokušamo podvući crtu, ispada da su transparentnost i iskrenost prema sebi i drugima najbolji mogući motivatori, slično kao što je mnogo onog drugoga što uobičajeno prakticiramo u tom smislu samo varanje samih sebe i drugih.

U Sarajevu 4. I. 2020.

M. B.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=xp0O2vi8DX4

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ightwise

NEVOLJE SA SAVJETOVANJEM

Jedno nedavno istraživanje provedeno među studentima nekolicine američkih visokoškolskih ustanova pokazuje kako dijeljenje savjeta može biti zbilja motivirajuće, ali ne toliko za one koji ih primaju, već prvenstveno za one koji ih daju.

Naime, čini se kako davanje savjeta čovjeka stavlja u poziciju moći. Savjetodavac se pri tome osjeća izuzetno ugodno i motivirano, a njegove psiho-kognitivne performanse rastu. S druge strane, s primaocem savjeta se događa upravo obratno. S primanjem savjeta on upada u inferiornu poziciju, osjeća se demotivirano, pa više nije potpuno siguran ni oko onoga što je do maloprije sasvim dobro znao.

Istraživanje dodatno naglašava da ovo sve skupa vrijedi samo dotle dok se djelitelju savjeta čini da primatelj koliko-toliko usvaja savjet. No, ukoliko ovaj potonji odbrusi nešto u stilu „zahvaljujem, ali snaći ću se radije sam”, s tim će svakako opasti i entuzijazam kao savjetodavca.

Kako onda postupati u ovakvim bizarnim situacijama gdje je nešto što radimo za nas sasvim dobro, ali ne i za onoga kome to radimo?

Kao prvo, nikoga ne bismo trebali savjetovati ukoliko taj izričito nije i zatražio savjet. Ali opet, ostaje ono da bi nama samima jako dobro došlo da udijelimo taj neki savjet. No, možda postoji način da obje strane dadu savjet, a da ga pri tome ne moraju primiti… I ovo uopće nije komplicirano kao što možda izgleda na prvi pogled. Danas bi to stručno nazvali neurolingvističkim programiranjem, a u osnovi svega se zapravo krije stara dobra Sokratova peripatetika. Dakle, umjesto da nekoga bombardiramo gotovim rješenjima, Sokrat bi ga u svoje vrijeme radije poticao da sam dođe do vlastitog rješenja. U ovom slučaju savjetodavac potiče primatelja na razmišljanje, koje će na kraju iznjedriti i jedan zasebni savjet. Tako će obojica na kraju iskusiti slast savjetodavstva, te izbjeći prije navedene negativne implikacije.

Drugo rješenje za notorne savjetodavce bi bilo da se malo više i sami drže vlastitih savjeta. Moguće da ste i sami već primijetili kako su najnaporniji savjetodavci među nama obično vrlo rasute i nesređene osobe koje „propuštaju” i „prokišnjavaju” na sve strane. Zato i jesu naporni; a zato i jesu rasuti, jer govore, a ne čine. No, ukoliko čovjek počne i sam činiti ono što savjetuje drugima, on tada prestaje biti savjetodavac i postaje svjedok. A sa svjedočanstvom nije kao sa savjetom; ono uvijek djeluje motivirajuće, i za one koji ga primaju, i za one koji ga daju.

U Sarajevu 14. XI. 2019.

M. B.