moć – Poptheo Web Portal

O moći

Nekontrolirana moć je oblik zaborava. Zaboraviti sebe. Zaboraviti druge. Imati moć i biti nad drugima i iznad njih isto je što i zaboraviti da su i oni ljudi. Moć želi biti jedno beskonačno sada. Beskrajna i vječna sadašnjost. Ona nema nikakva odnosa prema prošlosti. Prema pamćenju. Prema sjećanju. Moć ne trpi nikakvo podsjećanje. Onaj koji se dočepa moći brzo zaboravlja odakle je. Zaboravlja tko je. Zaboravlja ljude koji su mu pomogli. Onaj koji se dočepa moći s lakoćom uklanja jedne da bi uzeo druge. U njemu ne egzistira ništa osim potrebe da postoji sadašnjost koja isključivo pripada njemu. U njegovom umu nema prostora za misao o usponu do moći kao i o budućem padu. Moć briše jednako i prošlost i budućnost. Ona ne može biti učiteljica života. Ali zna se poslužiti čovjekom kada ga treba poučiti zlu. Ona je poput nezahvalnosti. Kao što nezahvalan čovjek ne želi priznati zasluge drugih tako ni moć ne priznaje postojanje ičega drugog osim nje same. Ona privlači one koji su je gladni jer kao da može zaustaviti vrijeme. Zamrznuti ga. Zato i onaj kojemu se moć preda da bi ga obuzela kao nekoga tko je opsjednut umisli da je sve odjednom stalo. Nema kretanja. Prije njega nije postojalo ništa. Poslije njega ničega neće biti. On je istinski uvjeren tako opsjednut da je vrijeme zaista stalo. On upravlja vremenom. Onaj koji je opsjednut od strane moći mrzi jednakom žestinom i prošlost i mogućnost budućnosti jer ovo dvoje naznačuju da je postojalo i da bi moglo postojati i nešto drugo osim njega. Moć ništa ne tolerira. Nikakvo postojanje. Osim same sebe. Ona i onaj kojega je zaposjela su identični. I on jednako mrzi sve osim sebe i prema svima je nepovjerljiv i spreman je odreći su svih njih bez razmišljanja. Zaposjednut moću ne trpi nikoga. Čak ni nemoćne i one koji ga nikako ne mogu ugroziti. Zaposjednut moću zadovoljan bi bio isključivo istrebljenjem. I o njemu mašta. Nemoćni. Slabi. Krivi. Jaki. Nevini. Svejedno je. Kao što moć ne pravi razliku između dobra i zla, nego ih oboje jednako mrzi kao prijetnju i smetnju i zaposjednut moću jednako mrzi sve ljude. Ne pravi razliku između zlih i dobrih, krivih i nevinih, jakih i slabih. Jednakom žestinom mrzi i ne podnosi ni jedne ni druge. U tome je izvitoperenost svake nekontrolirane moći i nastojanja da je se posjeduje. U tome je ružnoća i odvratnost svake jedne takve moći. Što ne pravi razliku. Ne zanimaju ju zasluge, nagrade i kazne. Jednako su joj svi mrski. Zaborav je sličan moći, ali nije joj identičan. Zaborav ne pravi razliku i sve poravnava i učini jednakim. Ali zaborav dopušta prošlost. Sjećanja. Pamćenja. Uspomene. Jer to dopušta, može se razlikovati zle i dobre, nevine i krive, slabe i jake. Kada to ne bi dopuštao, ne bi bio zaborav, nego apsolutno zlo. Zaborav dopušta oprez prema budućnosti. Rezerviranost. Distancu. Potrebu da se uči iz prošlog. Zaborav je ravnodušan i dopušta da sve postoji. Dovoljno je ravnodušan da nam prepusti da sami odlučujemo tko je bio kriv, a tko nije, tko je bio jak, a tko je bio slab. Nekontrolirana moć je izvitopereni zaborav. Zli zaborav. Perverzan. Oduran. Odvratan. Groteskan. Morbidan. Ne dopušta da postoji išta drugo osim ove sadašnjosti koja je nezajažljiva borba za posjedovanje moći. Nekontrolirana moć mrzi svaki zaborav koji dopušta da se sjećamo, da pamtimo, da učimo i budemo oprezni s onim što nam dolazi u susret. Nekontrolirana moć je sramotan zaborav. Bestidan. Čak i zločinački jer ne da nikomu i ničemu da postoji i živi barem kao zaborav i kao nešto što je već odavno mrtvo. Nekontrolirana moć ukida čak i mrtve i njihovo postojanje. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut mogu se pretvoriti u zločin protiv nas, nešto nepodnošljivo što nas iskonski mrzi samo jer se sjećamo i pamtimo. Zaposjednut nekontroliranom moću i ona sama su apsolutni zaborav. Trenutak kada se čovječnost i ljudskost opasno naginju preko ruba trajnog njihovog prestanka i nestanka. Nekontrolirana moć i onaj njome zaposjednut su neoprostiv zločin nad razlikom koju svaki zaborav dopušta. Razlikom između učinjenog dobra i učinjenog zla, razlikom između jakih i slabih, razlikom između krivih i nevinih. I najgora moguća perverzija koju nekontrolirana moć i onaj kojega je zaposjela jest njihova tvrdnja i uvjerenje da nema nikakve razlike jer nema ni zaborava, ni prošlosti ni budućnosti. Postoji tek njihovo zločinačko sada koje ne priznaje ništa drugo osim svog vlastitog postojanja i neutažive želje da istrijebi ako je moguće svaki zaborav koji se sjeća, koji pamti i koji čuva uspomene.

U Sarajevu 22. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

Sin

Rođendan. Slavlje? Plaćeno. Zabava? Plaćena. Poznata regionalna zvijezda? Plaćena. Gosti. Izabrani. Gradski. Jet-set. Poznati. Djeca. Političara. Advokata. Liječnika. Zvijezda. Krema grada. Iznenađenje večeri? Naravno. Poklon. Specijalni. Poseban. Novi model. Sportski zvuk. Tristo konja. Ispod haube. Boja. Metalik. Crna. Zatamnjena stakla. Otac kupio. Tko je otac? Poznat. Biznismen. Ima veze. Svugdje. Sa svakim. Zabava? Luda. Otkačena. Ima svega. Piće. Alkohol. Droga? Naravno. Ispod šanka. Za odabrane. Rano jutro. Zbunjen. Dezorijentiran. Glavobolja. Ključevi. Sjeda. Zvuk motora. Snažan. Brutalan. Osmijeh. Semafor. Crveno? Stop? Koga briga. Otac je tu. Riješit će. Ako zatreba. Brzinomjer? Može brže. Gas. Sto dvadeset na sat. Vidi. Krajičkom. Oka. Znak. Ograničenje. Pedeset kilometara na sat. Nastavlja. Glazba. Jaka. Zaglušujuća. Semafor. Djevojka. Studentica. Sretna. Ispunjena. Zadovoljna. Položila. Završila. Uspješna akademska godina. Razmišlja. Mama i tata? Bit će sretni. Presretni. Ponosni. Fakultet nije jeftin. Stanovanje. Režije. Potvrde. Prijavnice. Plaća se. Strpljiva. Gleda. Čeka. Pješak. Zeleno. Hoda. Prelazi. Zvuk. Približava se. Snažniji. Jači. Glasniji. Tup udarac. Pad. Daleko. Na drugu stranu. Auto. Metalik. Crno. Zatamnjena stakla. Ne koči. Ne staje. Ubrzava. Odlazi. Poziv. Sine? Sviđa ti se poklon? Problem? Kakav problem? Gdje? Kada? Ne brini. Zovem ministra. Odmah. Šefa graničnog prijelaza. Samo vozi. Ne zaustavljaj se! Ministar. Halo? Šta? Kako? Kada? Riješit ćemo. Granični prijelaz. Šefe? Šta je? Poziv? Tko je? Ministar? Uzima slušalicu. Ministre? Šutnja. Nekoliko sekundi. Aha. Nema problema. Koje auto? Broj tablica? Riješeno. Spušta slušalicu. Pokazuje rukom. Prilazi drugi. Stiže auto. Propustiti. Odmah. Bez procedure. Bez pitanja. Poseban izlaz. Razlog? Nije važno. Netko važan? VIP osoba? Jest. Pustiti. Ne postavljati pitanja. Sin. Vozi. Glavobolja. Ne zna. Nije vidio. Čuo je. Nešto. Naletilo. Lupilo. Udarilo. Mobitel. Stari? Riješeno? Odlično. Odmah. Idem. Na granici znaju? Bez zaustavljanja. Poseban prolaz. Diplomatski. Za važne osobe. U međuvremenu. Ulica. Ljudi. Hitna pomoć. Djevojka? Leži. Diše li? Živa? Živa. Hvala bogu. Teške povrede. Opasne po život. Policija. Uviđaj. Svjedoci? Vidjeli smo. Auto. Velika brzina. Crno. Metalik. Zatamnjena stakla. Nije stao? Nije. Nije kočio? Nije. Tablice? Svjedok. Znam na pamet. Govori. Zapisuju. Policijski auto. Provjera. Registracija? Na koga? Znam ga. Poznat. Ima firme. Sin? Njegov? Policajac. Briše. Znoj. Muka. Bit će problema. Glas preko radija. Halo? Patrola? Patrola ovdje. Prešao granicu. Kada? Maloprije. Kako? Ne znamo. Specijalni tretman. Poseban prijelaz. Kako? A odobrenje? Ne može. Bez odobrenja. Ministar. Šta ministar? Odobrio. Kako? Kada? Usmeno. Rano jutros. Šef granične? Ne zna. Nije mu rečeno. Javili mu. Važna osoba. VIP. Propustili. Nisu provjeravali. Policajac. Psovka. Sočna. Kakva država? Kakav ministar? Ubio dijete. Ubio djevojku. Nije mrtva. Šta nije? U komi. Ne znaju. Teške povrede. Glave. Grudnog koša. Unutarnji organi. Policajac. Psovka. Šta misliš? Šta? Tvoje dijete? Tvoja kćerka? Šute. Patrola? Halo? Inspektor. Dolazi. Koji? Ime. Znaš ga? Znam. Ministrov prijatelj. Kum. Dobar i s njim? S kim? S ocem od momka? Da. Bit će problema. Sakrivanje. Zataškavanje. Misliš? Dok šalju njega. Inspektora. Na uviđaj. U međuvremenu. Bolnica. Soba. Intenzivna. Aparati. Cjevčice. Infuzije. Djevojka? Sanja. Roditelji. Sretni. Presretni. Završila godinu. Položila ispite. U međuvremenu. Sin. Druga država. Drugi grad. Mobitel. Molim? Aha. Dobro. Koliko dugo? Dobro. Odahne. Riješeno. Otac poznaje. Ministra. Inspektora. Sud? Nije problem. Poznaje. Advokate. Sudije. Kazna? Uvjetna. Tri godine. Momak odahne. Sjedi. Mamurluk. Glavobolja. Droga? Ne sjeća se. Možda malo. Osmijeh. Dobra zabava. Fantastična. Pjevalo se. Slavilo. Pilo. Auto? Nema veze. Kupit će. Otac. Novo. Jače. Snažnije. Novije. Čim se vrati. Čim prođe. Suđenje. Legne. Spava mu se. Glavobolja. Djevojka? Semafor? Brzina? Ne zna. Ne sjeća se. Misli. Briga me. Otac. Ministar. Inspektor. Riješit će.

U Sarajevu 30. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Himchenko | Dreamstime.com

O sitnicama

Pitanje jesi li za kavu može dovesti do braka. Nemoguće? Nije. Ima ih kojima se dogodilo. Isto pitanje može dovesti do dotada nemogućeg pomirenja. Prigovor opet si zaboravio izbaciti smeće može dovesti do razvoda. Nemoguće? Možda. Ipak ima ih koji su se zbog vreće smeća razveli. Rekli bismo… Ah, sitnice. Kava, neizbačeno smeće, prljavo suđe, neuredan krevet, bačene čarape u dnevnoj sobi, loše parkiran auto, crveno na semaforu, parking pored shopping centra. Sitnice. Jesu. Kao što kažu da leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju.

Sve počinje sitnicama. I mi sami. Počinjemo kao bebe. Sitni. Bespomoćni. Završavamo kao odrasli. Radnici. Bankari. Ekonomisti. Glumci. Pisci. Slikari. Državnici. Zločinci. Sveci. Slijepi smo za sitnice. Ne vidimo ih. Ne razumijemo njihovu snagu. Podcjenjujemo njihovu moć. Njihova eksplozija nas odnese poput bujice. Čudimo se. Ne vjerujemo. Pitamo se. Kako nas je kava dovela do braka? Kako nas je prljav tanjur odveo u razvod? Kako nas je tuđe ime odvelo u rat? Kako nas je tuđa gesta odvela u mržnju? Valjda od samog svog početka čovjek želi biti velik, snažan i moćan. Mašta o tome da je božanstvo. Sitnice ga ne zanimaju. Naporne su i dosadne. Njihova bespomoćnost ga nervira. Želi ih zaobiđi. Zašto raspravljati o takvoj sitnici kao što su prljave čarape u dnevnoj sobi?

Sitnice su okidač. Tih. Šutljiv. Nevidljiv. One se poput zrnaca skupljaju u veliku vreću. Kada vreća više ne može primiti ni jedno jedino zrno, brzo se stvori višak i ona pukne. Sve se raspadne i prospe. I vreća. I zrna. I sitnice. Kupe se u nama. Jedna po jedna. Zrno po zrno. Varamo se kad mislimo da smo poput vreće bez dna u koju mogu stati sva zrna svijeta. Brzo se uvjerimo da postoji određeni broj sitnica koje možemo primiti. Kada pređemo mjeru, nastaje eksplozija i raspad. Uvijek sebi govorimo… ah… sitnice. Nije važna. Nisu važne. Ali kako nisu važne kad se zbog njih događaju čudesa i katastrofe? Od sitnica je satkan život. Nitko ne napiše gotovu knjigu odmah. Počne s jednom riječi. I dođe do zbirke poezije. Nitko ne shvati sve. Počne s jednom misli. I dođe do znanstvenog otkrića. Nitko nije kreativan u svemu. Počne s jednom idejom. I dođe do svjetski poznatog brenda. Nitko nije velik čovjek. Počne s jednim bespomoćnim plačem. I dođe do mjesta kralja nad velikim brojem ljudi i nepreglednim teritorijem o kome će se govoriti do kraja ljudske povijesti. Kao da je i svijet počeo sitnicom. Eksplozijom sitne čestice. I dođe do velikog svemira. Kao da je (za religiozne) stvaranje počelo sitnicom. Riječima neka bude. I nastade raznoliki svijet i priroda. Kao da sitnice stoje u temelju svega. Kao da je sitnica ono što sve pokreće. Na dobro. Ili zlo.

Ali mi ne vidimo. I samo ponavljamo… ah… pusti… sitnice. Kao da hoćemo reći pusti sitnice su kao i glupost. To je jedno te isto. O tome ne treba misliti. Treba ih izbjegavati. Ali i sitnica i glupost mogu dovesti do velikih promjena. Dobrih ili loših. Ako se o njima ne vodi računa. Na vrijeme. Jer zaista se čini glupošću reagirati na prljavu čašu i tanjur jer, pobogu, to je sitnica. I dok se okrenemo, eto nas kod advokata za razvod. Ne vjerujemo da su prljava čaša i tanjur razlog. Osjećamo se glupo ako pokušamo to istaknuti kao bilo kakav razlog. Opet osjećamo da je ta sitnica, ta glupost bila kap koja je prelila čašu. Pa i kap koja je prelila čašu je sitnica, glupost. I izazove poplavu i potop.

Gdje kod se osvrnemo oko sebe i zastanemo, vidjet ćemo. Što? Sitnice. Bezbroj njih. Kao nepregledan roj pčela koji tiho zuji oko naše glave. Gdje god se okrenemo, mislit ćemo da vidimo nešto veliko. Ali sve je to napravljeno od sitnica. Most? Izgleda velik. Ali napravljen je od bezbroj sitnih zrna cementa i pijeska i koječega još. Zgrada? Izgleda velika. Ali napravljena je od velikog broja sitnih blokova i željeza. Sve oko nas se može rastaviti na sitnice. Ne bi bilo moguće kad se cijeli svijet i mi sami ne bi sastojao od sitnica. A mi? Mi kao i obično i prema ustaljenom redu. Ponavljamo unedogled. Ah… pusti… sitnice. Nevažne. Nebitne. Obične gluposti. Nisu vrijedne spomena. S njima se ništa ne može niti postići niti dobiti. S kavom. S prljavom čašom. S gestom. S imenom. S parkingom. Obične male i sitne gluposti.

Ah… sitnice, snažno oružje protiv naše umišljenosti da se rađamo veliki i nepobjedivi. Ah… sitnice, sramota koju želimo sakriti jer ne možemo priznati da nas je vreća smeća dovela do kraha ljubavi, da nas je ime dovelo do rata protiv drugoga, da nas je gesta dovela do mržnje protiv cijelog jednog naroda. Ah… sitnice, naše male gluposti i naše male sramote koje skrivamo da ne bismo morali priznati sebi da smo ipak na kraju krajeva kao i svi drugi rođeni kao sitne i bespomoćne bebe. Da smo na svijet došli kao plačljive i bespomoćne sitnice.

U Sarajevu 28. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

O rukama

Ruke su čudesne. Mogu izliječiti blizinom i dodirom. Mogu ubiti nasilnim stiskom i grubošću. Ruke su kreativne. Stvaraju predmete i objekte kojima se divimo, u kojima uživamo dok ih gledamo i dodirujemo. Ruke su neobične. Unikatne. Ne postoje dva ljudska bića koja imaju iste ruke. Ruke su jezik. One govore. One pišu. One pjevaju. One slave. Ruke su moćne. One ozdravljaju onoga koji se boji. Rukama možemo pobijediti strah i neizvjesnost. Ruke su ljubav kada se šire da nas prime u zagrljaj. Ruke povezuju. Spajaju ljude, njihove živote i njihove životne priče. Rukama možemo pokazati koliko ljudskog i plemenitog još uvijek ima u nama. Ali rukama možemo pokazati koliko smo prestali biti ljudi i koliko nas je obuzelo zlo. Ruke su poput romana kojemu se svaki dan dodaje novo i iznenađujuće poglavlje. Ne možemo ih do kraja interpretirati i reći da sada znam sve o ljudskim rukama, što one mogu, a što ne mogu. Ruke su poput melodije koja vas iznova iznenadi svojom ljepotom i skladom makar mislite da je znate cijelu od početka do kraja. Zbog onoga što govore o čovjeku, puno ljudi najprije gleda u ruke drugoga. Kažu da gledajući u ruke možete puno saznati o čovjeku prije nego išta kaže o sebi. Ne može se odrediti broj pokreta kojega ruke mogu izvesti. Ako uzmemo samo zagrljaj, bezbroj je načina kako ljudske ruke grle, jer svake ruke pojedinog čovjeka grle na svoj poseban način. A gdje su ostali pokreti i geste ljudskih ruku poput stiska, plesa, načina držanja, mahanja, pravljenja simboličnih gesti. Pogledati u svoje ruke čovjeka bi moralo ostaviti u nedoumici i čudu kao kad čovjek nešto svojim rukama stvori i pita se zar su to učinile moje ruke? Kao slikar koji u rukama drži svježe oslikano platno ili glazbenik koji u rukama drži note ili pisac koji prebire rukama po omotu svog romana ili pjesnik koji dodiruje zbirku svojih pjesama. Pred snagom vlastitih i tuđih ruku, čovjek ne može a da ne zastane. Rukama uklanjamo planine, prelazimo rijeke, gradimo gradove. Nažalost, događa se da rukama razaramo i uništavamo. Premalo je reći kako su ruke dio tijela. One su nešto više, puno više. O tome nas poučava iskustvo. Sagraditi cijeli grad ljudskim rukama uz suradnju mnoštva ljudskih ruku ne može se svesti na govor o rukama kao dijelu tijela i ničemu više. U rukama čovjeka krije se nevjerojatna kreativna moć i snaga. Nezabilježena u povijesti svijeta. Čak i kada pripadaju mrtvom ljudskom tijelu, ruke ostaju simbol snage i moći. Kao kada posjetimo grob nekog velikana među nama koji je svojim rukama stvarao čudesa, bilo da je pisao, gradio, slikao, skladao. Pitamo se zar su njegove ili njezine ruke mogle stvoriti tako nešto? Što tek ruke mogu i rade svakodnevno o tome i ne razmišljamo i ne primjećujemo. Milijuni ruku svaki dan grade, grle, ljube, pišu, skladaju, ruše, razaraju, uništavaju pa ponovo stvaraju, a među njima su i naše ruke. Kakav bi svijet i naš život bio kada bi samo na jedan dan ili jedan minut ljudske ruke odlučile da taj dan neće razoriti, ubiti, oteti, opljačkati, ukrasti, razoriti? Kada bi jedan minut sve ljudske ruke odlučile da će nekoga zagrliti, dodirnuti nježnošću i blizinom, izliječiti dodirom? Taj jedan minut mnoštva ljudskih ruku koje se jedne prema drugima otvaraju da pruže dobrotu i sigurnost promijenio bi svijet do neprepoznatljivosti i učinio ga dobrim za sve nas. Jedan minut u kojem se naše ruke pružaju da čovjeka pridignu i ohrabre i prigrle bio bi najveći događaj ljudskosti i čovječnosti zabilježen u ljudskoj povijesti. Ruke su moćne i ruke su snažne. Potrebno je samo malo dobrote, plemenitosti, hrabrosti i otvorenosti da drugi čovjek osjeti koliko brige i ljubavi ima za njega u našim rukama. Dovoljno je ponekad samo raširiti ruke spremne pružiti zagrljaj čovjeku koji je uplašen i prestrašen i koji svijet smatra zlim mjestom. Samo jedna ljudska gesta i znak naših ruku može drugom čovjeku promijeniti pogled na svijet i na ljude. Toliko su naše ruke snažne, tolike su naše ruke moćne da rukama čovjeka možemo uvjeriti da ponovo zavoli svijet i ljude kao nešto što je još uvijek dobro unatoč sveprisutnom zlu kojim ljudske ruke uništavaju i razaraju i čovjeka i sve ono što su stvorile.

U Sarajevu 10. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Saiyood Srikamon

NEVOLJE SA SAVJETOVANJEM

Jedno nedavno istraživanje provedeno među studentima nekolicine američkih visokoškolskih ustanova pokazuje kako dijeljenje savjeta može biti zbilja motivirajuće, ali ne toliko za one koji ih primaju, već prvenstveno za one koji ih daju.

Naime, čini se kako davanje savjeta čovjeka stavlja u poziciju moći. Savjetodavac se pri tome osjeća izuzetno ugodno i motivirano, a njegove psiho-kognitivne performanse rastu. S druge strane, s primaocem savjeta se događa upravo obratno. S primanjem savjeta on upada u inferiornu poziciju, osjeća se demotivirano, pa više nije potpuno siguran ni oko onoga što je do maloprije sasvim dobro znao.

Istraživanje dodatno naglašava da ovo sve skupa vrijedi samo dotle dok se djelitelju savjeta čini da primatelj koliko-toliko usvaja savjet. No, ukoliko ovaj potonji odbrusi nešto u stilu „zahvaljujem, ali snaći ću se radije sam”, s tim će svakako opasti i entuzijazam kao savjetodavca.

Kako onda postupati u ovakvim bizarnim situacijama gdje je nešto što radimo za nas sasvim dobro, ali ne i za onoga kome to radimo?

Kao prvo, nikoga ne bismo trebali savjetovati ukoliko taj izričito nije i zatražio savjet. Ali opet, ostaje ono da bi nama samima jako dobro došlo da udijelimo taj neki savjet. No, možda postoji način da obje strane dadu savjet, a da ga pri tome ne moraju primiti… I ovo uopće nije komplicirano kao što možda izgleda na prvi pogled. Danas bi to stručno nazvali neurolingvističkim programiranjem, a u osnovi svega se zapravo krije stara dobra Sokratova peripatetika. Dakle, umjesto da nekoga bombardiramo gotovim rješenjima, Sokrat bi ga u svoje vrijeme radije poticao da sam dođe do vlastitog rješenja. U ovom slučaju savjetodavac potiče primatelja na razmišljanje, koje će na kraju iznjedriti i jedan zasebni savjet. Tako će obojica na kraju iskusiti slast savjetodavstva, te izbjeći prije navedene negativne implikacije.

Drugo rješenje za notorne savjetodavce bi bilo da se malo više i sami drže vlastitih savjeta. Moguće da ste i sami već primijetili kako su najnaporniji savjetodavci među nama obično vrlo rasute i nesređene osobe koje „propuštaju” i „prokišnjavaju” na sve strane. Zato i jesu naporni; a zato i jesu rasuti, jer govore, a ne čine. No, ukoliko čovjek počne i sam činiti ono što savjetuje drugima, on tada prestaje biti savjetodavac i postaje svjedok. A sa svjedočanstvom nije kao sa savjetom; ono uvijek djeluje motivirajuće, i za one koji ga primaju, i za one koji ga daju.

U Sarajevu 14. XI. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

ZAŠTO ČESTO PODRŽAVAMO GLUPOSTI ZA KOJE DOBRO ZNAMO DA SU GLUPOSTI?

Tako, uhvati sebe pokatkad čovjek kako opet čita portale ili novine za koje je prije toga sam sebi bio već tri puta obećao da ih neće više nikad čitati. Teške gluposti, neprovjerene informacije i glasine, jeftini senzacionalizam, pumpanje ideoloških rasjeda i podjela, crnilo i žutilo najgore vrste… Pa zašto ih onda opet čitamo? Može zvučati čudno, ali moguće baš zato što se radi o teškim glupostima, jer čovjek doživljava nemalu satisfakciju uspijevajući razaznati nešto kao glupo, a da to nije sam on. Valjda je najjeftiniji i najbrži način da se osjetimo pametnima i znalcima upravo u susretu s nečijom naglašenom glupošću, a znanje je moć… A osjećaj moći nas opet kao malo što u životu veseli. Ovo sve skupa i nije nešto posve novo, jer jedna i od dominantnijih teorija o porijeklu i naravi ljudskog smijeha također kaže da smijeh i nije ništa drugo nego erupcija oduševljenja zbog osjećaja vlastite moći nad tuđom nemoći. Ono, ne svodi li se većina šala i viceva na to da netko na kraju nepredviđeno ispadne nespretan, naivan ili jednostavno glup?

Od šale do tragedije, princip je vrlo sličan. Novinarstvo je već odavno dokučilo ono da je loša vijest – prava vijest, tj. vijest koja se najradije čita. Naravno, bude tu kod čitateljstva i dubljih osjećanja. U susretu s tuđom tragedijom budi se u normalnom čovjeku suosjećanje i osjećaj altruizma, a to su oni lijepi osjećaji od kojih se kao ljudi osjećamo bolje i smislenije. No bude tu ipak i onog spomenutog samopotvrđivanja u vlastitoj moći: Otprilike, život je težak, netko je upravo izgubio bitku, a ja sam tu i dalje se nosim. Michael Foucault bi opet primijetio da i sam altruizam nije ništa drugo nego manifestacija moći, jer onaj tko se pored sebe samoga u životu uspijeva pobrinuti i za druge, taj je uistinu moćan.

Je li individualizam na koncu iznjedrio vladavinu gluposti?

Harvardski politolog Steve Jarding često zna započeti svoja predavanja i nastupe konstatacijom da živimo u povijesnom periodu kad znanost nikad nije bila pametnija, i kad politika nikad nije bila gluplja. I za njega je to svakako nemali fenomen, kako u jednom informacijskom vremenu, u sred društva znanja neki toliko besmisleni likovi uspijevaju osvojiti vlast i to demokratskim putem? Međutim, proboj gluposti primjećujemo danas i na brojnim drugim poljima. Ona hara, kako već rekosmo, u medijima, kulturi, osobito zabavnoj industriji… Ona nam se smiješi s polica knjiga u vidu svakojakih samozvanih stručnjaka za sve i svašta, i što je zanimljivo – tim ljudima uglavnom fino ide. Navedene pojave zasigurno imaju i neke druge uzroke, ali gotovo izvjesno i ovu – da se suvremeni čovjek u svojem neobuzdanom individualizmu toliko opteretio vlastitom snagom i moći da se na kraju najugodnije i najsigurnije počeo osjećati u društvu budala.

Sve ovo sljeduje i osobne odnose. Tako, žene danas često kukaju da se muškarci boje snažnih žena, ali nije puno drugačije ni iz muške perspektive gledano.

Perfekcionizam se oduvijek skupo plaćao

Moguće da su danas ove neke stvari doživjele kulminaciju, no nešto od toga je izgledno oduvijek postojalo. Stara njemačka poslovica kaže: „Tko želi ugrabiti sreću, treba izgledati k’o budala, a postupati kao mudrac.” A vrlo slično ovome Lord Philip Chesterfield još prije dva i pol stoljeća reče: „Ako možeš, budi mudriji od ostalih ljudi, ali nemoj im to reći.” Također, nedavno smo već spominjali i onu jednu noviju studiju koja je utvrdila kako slušači najviše cijene nesavršene govornike, u smislu da ipak cijene istinske znalce, ali koji će pri tome pokazati i neku ljudsku nesavršenost; bilo da će ih u jednom trenutku ponijeti snažne emocije, bilo da će se nešto spetljati ili nešto oboriti, nespretno rasuti svuda oko sebe papire i sl. Vidimo, ljudska želja za moći je vrlo osjetljiva i plašljiva pred tuđom moći i stoga se ni ne treba u životu isuviše zaogrtati plaštem iste.

Na koncu još nešto o odnosu moći i humora. Veliki njemački pisac Hermann Hesse primijeti kako svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samog sebe ne shvaća ozbiljno. Ovim se svakako htjelo reći da su šale na vlastiti račun prvenstveno odlika inteligentnih ljudi. Oni se ne boje, pored onoga što su pametni, ponekad malkice ispasti i budalama, jer vidjeli smo, takvih je na kraju i vlast, čast i slava na ovome svijetu. U tom smislu, mudri kvekerski vođa iz 17. st. – William Penn, lukavo zaključi: „Pustite ljude da misle kako vladaju i vladat će te njima.” U onom drugom slučaju, svaki bi se perfekcionist trebao pomiriti s tim da je za većinu preopasan, te da će ga početi istinski cijeniti tek kad ne bude više među živima.

U Sarajevu 2. XI. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: faithie

O moći

Moćniji rijetko očekuje da bi jednog dana mogao klečati pred onim koji sada pred njim kleči pognute glave. Moćniji se nikad ne pita o budućnosti i mogu li se karte preokrenuti u korist slabijeg, moćniji uvijek grabi ono što se trenutno nudi. Moćniji gleda kao na fantaziju mogućnost da će u budućnosti biti nemoćan. Jer ne može vidjeti budućnost, moćniji je uvijek slijep prema onom što dolazi i što se ima dogoditi uvjeren da je njegova moć osvajajući sadašnjost jednom zauvijek osvojila i budućnost.

Moć je bezgranično sljepilo, ogromna pustinja sadašnjosti u čijoj daljini onaj koji ima moć ne nazire svoju vlastitu nemoć i kraj. Moć privlači jer kao pustinja skriva od čovjekovog pogleda ono što se nalazi izvan te pustinje, a to su granice i kraj moći. Moć je jedna od rijetkih, možda čak i jedina pustinja u kojoj čovjek ne osjeća glad, ne osjeća žeđ, ne osjeća potrebu za drugim čovjekom u kojoj se čovjek hrani samim sobom sve dok moć i čovjek ne postanu jedno. U pustinji moći čovjek se ne osjeća samim jer toliko uživa u samom sebi da njegova ljubav prema vlastitoj slici nadilazi uobičajene ljudske, sitne i svakodnevne narcisoidnosti i sebeljublja. U pustinji moći okružen sam sobom dokle god mu seže pogled čovjek samog sebe proglašava božanstvom i kao usamljeni bog vlada samozadovoljan vlastitom veličinom. Njegova božanska sjenka prekriva cijelu pustinju i sve one koji se na svoju nesreću nađu u njegovoj blizini.

Kao božanstvo vlada nemilosrdno i brutalno onda i samo onda kada se među ljudima pojavi netko tko upre prstom u njega i glasno izgovori kako je došao s druge strane pustinje gdje postoje granice i nemoć i da on koji je moćan i vlada nije nikakvo božanstvo nego tek zabludjeli jadnik i luđak koji se nikada nije pokušao pokrenuti iz vlastite pustinje moći kako bi vidio što stoji izvan njenih granica. Onaj koji ima moć i koji ju čvrsto drži u svojim rukama se boji izići na granice pustinje kojom vlada i žestoko progoni lutalice koji svjesni nemoći i prolaznosti zalutaju u njegovo kraljevstvo i prokažu ga uzvikujući kako će i on kao božanstvo jednom ili krvariti ili oslabiti i nestati.

Jednom kada uzurpira moć, čovjek se najviše plaši da će se pojaviti neki bijednik i otkriti svima njegovo lažno božansko porijeklo. Moćan čovjek se plaši nemoćnog jer narav je moći da skriva istinu o božanstvu onoga koji je sebe proglasio ljudskim božanstvom dok je nemoć također kako brutalna tako i nemilosrdna u otkrivanju istine o onome koji je zgrabio moć u ruke i sebe proglasio vladarom nad ljudima otkrivajući o njemu ono što se nikako ne smije saznati. Da on nije nikakvo božanstvo, nego tek opčinjeni prolazni i propadljivi stvor koji je stjecanjem moći pomislio da je stvorio svijet i čovjeka iako se na njegovim rukama i njegovom tijelu vide i osjećaju tragovi granica, prolaznosti i nestanka.

Moćan vlada mirno i dugotrajno bez velikih napora sve dok među onima nad kojima vlada živi fantazija kako je on božanskog porijekla, drugačiji od svih ljudi koji su ikada imali moć u rukama, besmrtan i vječan. Moćan je uvijek protiv novih istina, novih otkrića i najveći grijeh koji može napraviti onaj koji je podložan moćnom, tj. koji je nemoćan, jest otići izvan granica njegove moći i tamo negdje otkriti da ima i tamo moćnih, ali da svi oni stare, slabe i umiru i da su oni također sebe proglasili bogovima, ali njihovi grobovi svjedoče o tome da to zasigurno nisu nikada bili. Jer ako nemoćan išta zna, on zna da božanstvo mora biti vječno i ne može umrijeti.

Nemoćan ako se vrati tamo gdje moćan vlada, nosi sa sobom najstrašniju od svih istina za onoga koji ima moć. Istinu da moćan nije božanstvo i da njegovo vrijeme i život imaju svoj kraj bez obzira koliko onaj koji posjeduje moć prekrivao i skrivao tu istinu. Tako nemoć donoseći sa sobom običnu i svakodnevnu istinu koju čovjek tu i tamo doživljava i vidi bez potrebe za velikim znanjem i umovanjem postaje opasna i treba je ukloniti. Treba ukloniti i nemoćnog jer je nositelj neugodne, ali nužne istine. Istine da onaj koji ima moć ni po čemu nije poseban u odnosu na sve druge koji su prije njega imali i veću moć od njega, ipak su umrli i nestali i nikakva ih moć nije mogla spasiti od nestanka i propadanja.

Moćni međusobno liče jedni na druge, slični poput bezbroj identičnih slika jedne te iste stvari i jer su takvi međusobno se razumiju, pomažu i drže se zajedno. Najčešće se drže zajedno kako bi sačuvali od upitnih pogleda, neugodnih pitanja najveću laž kako su oni božanskog porijekla i kako je njihova moć vječna i besmrtna. I tu laž brane svim silama od istine koja je nemoćna. Nemoćna istina koja onima koji su pod njihovom vlašću ne pomaže puno što znaju da je njihova moć prolazna i smrtna. Međutim, kada se nemoćna istina o umiranju svake moći i onoga koji ju posjeduje okrene protiv njih samih, dovoljan je jedan zalutali nemoćnik koji će uprijeti prstom u njih i glasno uzviknuti gle vidio sam druge slične njima koji sebe proglasiše božanstvima i moćnicima, eno im grobovi pored puta pored grobova onih koje su tlačili, progonili i ubijali. I moć se polako rastoči kao crvotočina bez obzira koliko joj vremena trebalo da umre i nestane.

Moć i moćan se najviše boje ideje i znanja koje nemoćan može otkriti o njima tamo gdje su ljudi izvan njihove moći još uvijek slobodni i moćnike gledaju kao one koji nisu božanstva, nego smrtnici zapetljani u vlastite narcisoidnosti i egoizme. Moć i moćan su uvijek protiv novog, nove ideje, nove misli, novog istraživanja, novog otkrića i strogo zabranjuju nekad i po cijenu života da se o njima otkrije nešto novo, nešto što bi njihovo božanstvo svelo na ono što svi drugi o sebi znamo da jesmo: prašina, kosti i grobni spomenik. Moćan se uvijek i najviše plaši za svoje božansko porijeklo jer samo s njim druge može držati u strahu i poslušnosti. Čim se otkriju prvi znaci prolaznosti i nestanka, moćan se povlači i skriva od očiju i onih koji su mu najbliži i povlači se u sebe pitajući se kako je došlo do toga da njegovo božanstvo postane tako krhko, slabo, puno kostiju i mesa koji se polako tope i gase.

Između moćnog i nemoćnog postoji razlika u pogledu na pustinju u kojoj žive. Moćan niti izlazi niti napušta granice svoje pustinje kojom vlada moć niti dopušta da bilo tko ili bilo što dođe i naseli se u njegovoj pustinji kojom vlada brutalno i nemilosrdno. Moćan je slijep na svijet izvan vlastite pustinje i uvijek želi oslijepiti i sve druge koji u njegovo područje dođu s drugačjim pogledom, vizijom, novošću, idejom i misli.

Nemoćan prelazi iz jednog područja u drugo, ide od pustinje do pustinje, prelazi granice moći i moćnika noseći sa sobom nove istine i nove ideje i onu najopasniju zbog koje ga redovito progone i protjeruju: da moć i moćan nisu nikada bili božanstva jer nisu božanskog porijekla i da su o sebi lagali da su bogovi jer to zasigurno nisu. Nemoćan prolazeći kroz pustinje ljudskih moćnika nailazi na njihove kosti i grobove svjestan istine kako je prolaznost i kraj sudbina svih pa i onih najmoćnijih među nama i kako tu nema ničega božanskog.

Moć nemoćnog je u njegovom čistom i jasnom pogledu na pravu istinu o moći i moćnicima svijeta, a nemoć moćnog je u njegovom neizlječivom sljepilu i laži o vlastitoj veličini i trajanju. Moćan se boji nemoćnog i istine koju sa sobom nosi o njemu, a nemoćan se ne boji moćnog jer o njemu već zna istinu.

Moć je istinska nemoć jer je uvijek prožeta strahom od istine. Nemoć je prava moć jer istina koju nosi sa sobom je istina koja oslobađa čovjeka od bolesne zablude da je bog samo zato jer danas posjeduje moć, zaveden iluzijom da se njegove ljudske ruke kojima sada čvrsto drži moć jednog dana neće pretvoriti u kosti i prašinu i nadgrobni spomenik na kojem piše: ovdje počiva zabluda koja je mislila da je moć božanstvo i vjerovala da je on bog.

Jer nemoćan zna najvažniju istinu o sebi i najstrašniju istinu o moćnom: božanstvo je besmrtno i vječno, a grobovi moćnih doduše svojom ljepotom i raskoši pokazuju moć, ali otkrivaju da u tim grobovima ne počivaju bogovi, nego zabludjeli čovjek koji je jednom davno zaveo sebe mišlju kako njegova moć nikada neće proći i nikada neće prestati valjda misleći da je prekrasna grobnica simbol moći, a ne ljudske krhkosti i prolaznosti.

U Sarajevu, 22. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Neil Lang

DRUGI STVARNO PONEKAD DRUGAČIJE MISLE

Jeste li ikad osjetili tijekom žustre diskusije ili pak otvorene svađe s drugima ono nešto kao da se oni iznutra itekako slažu da ste Vi u pravu, ali vam jednostavno to ne žele priznati? Vjerojatno ste osjetili, i vjerojatno ste bili u pravu o tome kako i oni znaju da ste u pravu!

Ali bez brige, to je sasvim ljudski, osobito ako budemo iskreni pa priznamo da smo i sami više puta osporavali tuđe pravo premda smo u dubini duše osjećali da su itekako u pravu. Michel Foucault bi glede toga jednostavno konstatirao da je moć krvotok zbilje. U pozadini svega što ljudi rade i govore, pa čak i onoga što se radi ili govori u najboljoj nakani, uvijek se skriva prikrivena, manje ili više svjesna volja za moć, odnosno, želja za podčinjavanjem i kontrolom drugih. Ne možemo tek tako nekome priznati da je pametniji od nas jer ako priznamo, samim tim se stavljamo pod njegovo vodstvo i patronat; jer u prirodi stvari je da pametniji i sposobniji trebaju vladati.

Zar smo toliko često protiv prirode!? Zapravo i nismo, jer u prirodi stvari pronalazimo i ono nešto drugo što bi se najjednostavnije dalo nazvati kušnjom, a ona opet nije ništa drugo do li: dati dobrima i pametnima ozbiljnu priliku da uistinu dokažu da su dobri i pametni. U biblijskoj tradiciji stoji da se čak i Bog počesto služi kušnjom, pa zašto onda ne bi i mi ljudi to malo? Uglavnom, tko posustane već ovdje, i nije nešto pametan, jer pamet bez upornosti i spremnosti da se malo pretrpi upravo zbog pameti, i ne znači puno.

Zadovoljstvo postojećim

Mercedes-Benz je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća s dosta entuzijazma radio na konceptu pod nazivom E 2000. Pored brojnih naprednih rješenja, ponajveće je bilo to da su na konceptu sve uobičajene kontrole poput kola upravljača (volana), mjenjača i papučica kočnice, kvačila i gasa bile zamijenjene jednom jedinom ručicom. Sasvim jednostavno, lijevo je trebalo biti lijevo, desno – desno, natrag – ubrzavanje, prema naprijed – usporavanje i kočenje. Mercedes je otišao daleko s razvojem naznačenog koncepta, ali su zatim jednog dana obznanili da ipak odustaju. Zašto? Ispitivanje tržišta je nepobitno pokazalo da potencijalni kupci nisu bili spremni odreći se klasičnih komandi, premda im je Mercedesov koncept svakako izgledao zanimljivo i sofisticirano. Tako dakle, mi ljudi se često čvrsto vežemo za postojeće stvari premda ne sumnjamo u to da postoje i bolje. Kao da vam netko ponudi boljeg tatu ili mamu. Apsolutna većina bi ovakav prijedlog smatrala uvredljivim, pa čak da su i ovi zamjenski roditelji uistinu znatno bolji ljudi.

Stoga se ne trebamo čuditi ako nam ponekad bude odbijen poneki zbilja pametan prijedlog. Ljudi ponekad doista i iskreno ne žele bolje jer su zadovoljni i sa onim postojećim.

O ukusima se najviše raspravlja

Premda se ono kaže da se ne raspravlja, u praksi je sasvim obratno, raspravlja se itekako, i to o svemu i svačemu: Ronaldo ili Messi, zabavnjaci ili narodnjaci, more ili planina, meso ili povrće, demokracija ili totalitarizam, Amerika ili Rusija, otvorene granice ili bodljikava žica, jednobojno ili šareno, tamnije ili svjetlije, slatko ili slano, glasno ili tiho, šetnja ili trčanje itd. Baš kao i u prethodnom slučaju s Mercedesovim konceptom, neki od najboljih menadžera današnjice kažu kako je uvijek nužno druge pitati za mišljenje. Jednostavno, nama se neke naše stvari i ideje mogu činiti zbilja genijalnim i revolucionarnim, a da je drugima to istovremeno skroz bez veze.

Odmah i da zaključimo: Ono što je neuspješnima nepremostiva prepreka, to je uspješnima alat i sredstvo. Mnogi ljudi se ohlade i razočaraju već s prvim odbijanjem i osporavanjem, pa o čemu god da je riječ. S druge strane, neki drugi će u ovakvoj situaciji hitro zgrabiti olovku i bilježnicu te ljubazno zamoliti: „Imate li mi još što prigovoriti?“ Bez obzira na njihove različite motive, bez uvažavanja mišljenja drugih ljudi nikad nećemo uspjeti. To je jedini mogući način da se neka ideja iz idealnog okruženja našeg nutarnjeg svijeta ucijepi i u izvanjskoj stvarnosti. Naravno, i glede ovoga će važiti na kraju da neki jednostavno ne žele bolje. Sasvim su zadovoljni sa svojom imaginarnom ulogom „neshvaćenog i odbačenog genija“, i više od toga im ni ne treba…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

ANALITIČAR

Pozvali ga danas. U emisiju. Udarni termin. Već nekoliko puta. Redoviti je gost. Gleda se u ogledalo. Razmišlja koja kravata za večeras? Koja košulja? Odijelo? Ono kupljeno prije tjedan dana. Hiljadu i osamsto maraka. U njemu izgleda mlađe. Muževnije. Vraća se u dnevnu sobu. Uzima novine sa stola. Izdanje od prije mjesec dana. Ugledni časopis. Intelektualni. Samozadovoljno gleda naslovnu stranicu. On u skupom odijelu. Iza njega polica knjiga. Tražio od fotografa da istakne neke naslove na fotografiji. Strani naslovi. Strani autori. Komplicirani naslovi. Vrlo komplicirani. John. M. McRadcliff, Metanaratives between social and metaeconomical void. Autor ugledan. Amerikanac. Tražio od fotografa da slika lijevu stranu lica. Iz profila. Izgleda zgodnije. Sviđa mu se kako skupocjeni sat viri ispod rukava skupe košulje. Tražio od fotografa da uhvati kvalitetne talijanske cipele.

Otvori časopis. Četiri stranice njegovih odgovora. Ponovo ih čita. Zadovoljan je. Jako. Puno riječi. Metadiskursi, onkraj narativnosti, klerometanarativ, socioekonomska paradigmatičnost, apercetivna autističnost nacionalnog, neologem, filozofem, problemska bitnost u nebitnosti političkog diskursa. Doduše, nije do kraja zadovoljan. Primjećuje da previše koristi metanarativ, narativ i diskurs. Nije on kriv. Gledatelji ga ne razumiju. Žale se u javljanjima uživo. Puno govori. Ništa ne kaže. Nema konkretnosti. Gledatelji ne čitaju. On čita. Novije američke autore. Francuske dekonstruktiviste. Talijanske socijaliste i idealiste. Engleske empiriste i ekonomiste. Zadovoljno uzdahne. On čita sve. Sociologiju, ekonomiju, filozofiju, povijest, književnost, fiziku, matematiku, poeziju, povijest umjetnosti i kazališta, posebno avangardu, kubizam i impresionizam. Zbog društvenih okolnosti počeo je čitati i religiju. Pročitao puno. Religiozni diskurs i metanarativ mu je zanimljiv.

Pogleda posljednje pitanje na četvrtoj stranici časopisa. Što on kao jedan od javnih intelektualaca misli o stanju u zemlji? Poznat je kao vrstan analitičar i stručnjak za povijest države, za povijest političkih uređenja, za filozofiju, za ekonomska pitanja, za arheološka nalazišta, za spomenike kulture, za pitanja mladih, za pitanja urbanističkog planiranja i izgradnje gradskih parkirališta. Što bi on poručio mladima koji ne vide svoju budućnost u ovoj zemlji kako poboljšati njihovo stanje i ekonomsku situaciju?

Čita svoj odgovor opet. Pa znate mogu vam reći mi smo na ovim prostorima oduvijek opterećeni metanarativnim apercepcijama reduciranih diskursa koji su oduvijek bili autistični na bitnost pitanja onkraj svakog narativnog svođenja bitnosti tih pitanja na egzsitencijalnu nebitnost pogotovo kada je riječ o mladima. Percetivna moć mladih onkraj svakog površnog filozofiranja tipa nekih postmodernih pseudofilozofa i njihovih logocentričnih metanarativnih autističnih stvaranja nove stvarnosti ex nihilo upućuje na to da mladi osjećaju problematičnost tog pseudodiskursa u obliku filozofema i to mislim u množini koji onkraj svakog ozbiljnog bavljena mladima ne nude ništa osim mračnjačke utopističke slike budućnosti orwelovsko-utopističkog tipa po uzoru na srednjovjekovne mračnjake i njihove logičke igre oko aksioloških pitanja koja i danas progone mlade kao što je Faust bio opterećen besmrtnošću iako se Goethe u svom drugom stvaralačkom periodu ogradio od takvog tumačenja njegovog djela koje imamo zahvaliti nekim neoromantičarskim tumačima herederovskog tipa s elementima hegelovskog diskursa o lošoj beskonačnosti i vječnom prokletstvu dijalektičkog procesa, kojega nemojmo zaboraviti pronalazimo već kod grčkih prirodnjaka, napose kod Heraklita.

Zadovoljno udahne još jednom. Odgovor je na mjestu. Ne bi ništa dodao ni oduzeo rečenom. Mladi će razumjeti. Trebali bi. Ako ne razumiju, nije njegov problem. Ne čitaju. Ne rade. Lijeni su. On im tu ne može pomoći ako ga ne razumiju. Ne može prilagoditi svoj jezik masama. Koje su nepismene. Neintelektualne. Zarobljene u svoje svakodnevne autistične metadiskurse i narative. Odjene kaput preko sakoa. Ton mobitela. Poruka. Pogleda poruku. Uplata na račun. Pet hiljada maraka. Politička stranka. Za prošli nastup na televiziji. Analizirao njihovog kandidata. U pozitivnom svijetlu. Zastane. Izvadi mobitel. Ukuca broj. Halo? Glas s druge strane. Muškarac. Pet hiljada je li tako? Jest. Uplata sljedeće sedmice. Za večeras. Je li zna što treba reći? Zna. Nema problema. Spreman je. Treba se paziti? Zašto? U emisiji će biti i onaj. Koji? Od prije nekoliko sedmica. Uzdahne. Nije zadovoljan. Drugi analitičar. Radi za drugu stranku. Čuo da mu daju manje za nastup. Oko tri i pol hiljade. Čitao je njegov intervju jednom časopisu. Zna s riječima. Nema profinjenost. Nema eleganciju. Oblači se skupo. Nosi skupocjeno. Završi razgovor. Iziđe na ulicu. Zaustavi taxi. Uđe.

Taksist priča o situaciji u zemlji. Loša. Previše korupcije. Sve moraš platiti. Svakomu staviti u džep košulje ili mantila. Duboko kima glavom. Slaže se s taksistom. Taksist ga prepoznaje. Vidio ga na televiziji nekoliko puta. Trebao je i on ići u školu. Babo mu govorio da škola ne da na sebe. Je li on profesor na fakultetu? Taksist skreće lijevo prema zgradi televizije. Jest. Radi na fakultetu i u državnim institucijama. Zovu ga svugdje. Puno radi. Puno predaje. Puno putuje. Veoma puno čita. Upravo je završio jednu knjigu od jednog američkog političkog filozofa o demokraciji u Americi. Slaba plaća na fakultetu. Intelekt i znanje se ne cijene. Nekad ne može račune platiti na kraju mjeseca. Auto još nije otjerao na servis jer nema para. Taksist sumnjičav. Odijelo? Izgleda skupo? Ah. Odijelo. Odijelo ne čini čovjeka. Izgleda skupo. Nije. Kupio na pijaci. Devedeset maraka. Neprimjetno zaklanja rukom etiketu s markom odijela na unutarnjoj strani sakoa. Zašto ne ide vani? Mogao bi zaraditi više. Ne želi. Voli ovu zemlju. Voli malog čovjeka. Želi promijeniti nešto. Želi ovu zemlju učiniti boljom. Zvuk mobitela. Poruka. Izvinjava se taksistu. Potvrda s vrha. Pet hiljada u ponedjeljak. Večeras treba govoriti o onomu o čemu su se dogovorili. Taksist se slaže. Eh da nam je deset takvih kao što si ti ova zemlja bi procvjetala. Uzdahne. Uzdah javnog intelektualca koji na svojim leđima nosi svu težinu ekonomskog sivila zemlje u kojoj živi. Zna. Nudili mu da se angažira u politici. Nije htio. Mora sačuvati svoj integritet i lično dostojanstvo. Nije na prodaju. Njegova plaća mu je dosta. Ne želi biti ovisan. Niti se prodati. Njega se ne može kupiti. Taksist potvrdno kima glavom. Stižu pred televiziju. Vadi pare. Taksist vraća ostatak. Ne treba. Treba i on živjeti. Zaraditi. Taksist ga tapše po ramenu. Ma da nam je trojicu kao što si ti ova zemlja bi bila drugačija i uspješnija.

Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino. Emisija počinje. Tema današnje emisije. Novinar govori razgovijetnim glasom. Pitanje zapošljavanja mladih i načina ekonomskih reformi kako bi se spriječio odlazak mladih iz zemlje. Gosti emisije. Ugledni analitičar. Prvi kimne glavom u znak pozdrava gledaocima. Drugi gost. Ugledni analitičar. On kimne glavom prema kameri.

Novinar nastavlja. Gospodo, što mislite kako i na koji način riješiti gorući problem zemlje kao što su nezaposlenost mladih i odlazak u potrazi za boljim životom? Prvi analitičar. Pa rekao bih da u sadašnjem metanarativnom stanju onkraj svih pseudoekonomskih diskursa koji utopistički promatraju stvarnost ove zemlje kao da je riječ o državi, a ne kompliciranom mehanizmu ekonomskih makrodnosa koji se reflektiraju u mikrodnosima srednjih i malih preduzeća koja grcaju u problemima zbog nedostatka strukturnih reformi s dugoročnim fleksibilnim bankarskim injekcijama svježeg kapitala rekao bih da je pitanje vrlo složeno i jako kompleksno i komplicirano.

Novinar. Na drugu stranu. Što vi mislite? On popravi sako, istakne malo skupocjeni sat. Pa mogu reći da je moj sugovornik precizno, jasno i nedvosmisleno detektirao gdje leži temeljni problem pitanja koje ste postavili s tim da se ne mogu složiti s kolegom oko pitanja narativnog metadiskursa ekonomskog tipa kada je riječ o strukturnim reformama i prilivu svježeg kapitala jer ako pogledate neke američke ekonomiste i stručnjake prema njima upravo u tom narativnom metadiskursu leži bit cijelog problema tako da nisam uvjeren da moj sugovornik može do kraja izvesti vlastiti argument bez ozbiljnih posljedica temeljne logičke pogreške post hoc ergo propter hoc. Ali, da se vratim na vaše pitanje, mi sigurno imamo u ovoj zemlji neke svijetle primjere političkog djelovanja koji daju nadu u bolju budućnost kao što je recimo izbor novog gradonačelnika čija je stranka poznata po socijalnoj osjetljivosti i kako sada stvari već stoje novi gradonačelnik je već povukao par poteza u tom smjeru onkraj svih pseudoutopističkih poteza prethodnog gradonačelnika i njegove stranke koja je kao što to gledatelji već znaju zaglibila u narativnom rascjepu između pseudonacionalnog diskursa weberovskog tipa i pseudosocijalnog narativa lijevohegelovskog shvaćanja ekonomije kao dijalektičkog procesa između kapitala i strukturalnih ekonomskih reformi…

Vino je kvalitetno. Slažem se. Obojica otpijaju po gutljaj. Koliko si dobio za večeras? Poslovna tajna. Ja sam dobio tri i po hiljade. Ja sam dobio pet hiljada. Čuj pet hiljada? Odakle im? Ne znam. Nije me briga. Važno je da plate na vrijeme i da isplate sve. Gdje si sutra? Imam predavanje na forumu u hotelu kod shoping centra. Koliko si dobio? Hiljadu i pol? Dobro si. Nije loše za dva sata izlaganja. Koja je tema? Doprinos religijskih zajednica pristupu europskim integracijama i ulasku u Europsku uniju. Večeras ću malo preletjeti nešto pa spremiti za ujutro. Uglavnom, dogovorili smo se za sljedeći vikend. Jesmo. Kod tebe na vikendici, je li tako? Jest. Bit će i gradonačelnik i predsjednik stranke pa računaj na to. Nema problema. Rukuju se ispred restorana. On produži lijevo. Mobitel. Poruka. Šef stranke zadovoljan. Pare stižu u ponedjeljak. A za jedan drugi posao će se dogovoriti za koji dan. Na vikendici…

U Sarajevu, 7. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O posjedovanju

Posjedovanje, moć, cijena, vrijednost, utjecaj, prolaznost… Sve od reda vrlo značajni pojmovi za čovjeka. Pokušajmo ih malo bolje upoznati i posložiti…

Posjedovanje je oblik moći koji zahtjeva stalno dokazivanje. Posjedovanje svoju privlačnost nema toliko u posjedovanim stvarima, nego u onome što te stvari u određenom prostoru predstavljaju. Sama posjedovana stvar ima određenu vrijednost ili cijenu koja je određena, ali moć koja se stječe kroz posjedovanu stvar mnogima je daleko važnija. Kroz posjedovanje skupog ili skupocjenog predmeta osoba se nameće kao netko tko posjeduje moć zahvaljujući tom predmetu. Skupocjen sat ne može biti skupocjen jer on ima cijenu koja je visoka za određeni standard, ali ima cijenu i ne može biti neprocjenjiv. Skupocjen auto nije skupocjen nego ima visoku cijenu u odnosu na određeni standard.

Ovo vrijedi i za mnoge druge predmete nazivajući ih skupocjenim, no takvi predmeti nisu od neprocjenjive važnosti ili vrijednosti, oni su samo predmeti i suviše skupi za nekoga tko nema novaca da ih plati. Pa iako su skupi predmeti skupi zbog svoje cijene, ali ne posebno ili specijalno vrijedni, ipak takvi predmeti su objekt posjedovanja zbog njihove skrivene i prešutne moći koju se bezrezervno prihvaća. Posjedovati cijenom skup predmet čovjek promatra kao predmet koji ima moć, a ne cijenu. Zato čovjek i kupuje skupe stvari jer vjeruje da skupe stvari imaju određenu moć nad drugim ljudima. A imati moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje skupih stvari znači te ljude posjedovati. Njih se ne posjeduje ropski na silu nego divljenjem i željom da budu poput nekoga tko si može priuštiti skupe stvari.

Slika 1: Simbolični prikaz realma modernog poslovnog čovjeka koji plovi moram novca, održavajući se na površini također uz pomoć novca, tj. na brodu načinjenom od novčanice dolara. Sve ima svoju cijenu i sve se može kupiti, što znači da je novac, a osobito US Dollar postao svojevrsna ontološka suština stvarnosti. Sve je novac i novac je sve; na slici se jedino još nebo drži slobodnim i prirodnim. Izvor fotografije: 123rf.com

Posjedovanje je čovjekova neutažena žeđ i glad za apsolutnom moći nad predmetima i ljudima i skupi predmeti i njihovo posjedovanje jedan su od načina prakticiranja te moći. Čovjek zna da se ljudi dive onome tko posjeduje skupe stvari i čovjek zna da mnogi ljudi žele biti posjednici poput njega. Zato i posjedovanje skupih tvari nema uvijek u pozadini čovjeku želju da posjeduje skup auto, stan, nego da razvije moć nad onima koji mu se dive i koji mu zavide i da ih tako drži pod svojom kontrolom, jer ljudi ponekad slobodno pristaju biti robovi onih koji mogu posjedovati stvari koje su njima nedostižne. Nisu samo skupi predmeti pokušaji kroz koje čovjek nastoji razviti vlastitu moć dominacije nad drugim ljudima, čovjek to nastoji postići i kroz druge oblike moći kao što su ugled, politika…

Zašto posjedovati nešto i zašto posjedovati nekoga? Ako pokušamo ostaviti po strani one stvari, predmete koji su nužni za čovjekov fizički život poput hrane, vode, odjeće, zašto i kad čovjek posjeduje osnovne stvari želi posjedovati nešto drugo? Što ima tako privlačno u posjedovanju? Jedna od stvari, a koja je čovjeku i najprivlačnija koja postoji u temelju posjedovanja je moć. Čak i onda kada je moć sredstvo dobrote i činjenja dobrih djela čak i tada moć ima svoju privlačnu snagu koja se pokazuje onda kada su drugi zahvalni za učinjenu dobrotu.

Daleko privlačnija snaga moći je u moći kao sredstvu kontrole, manipulacije, robovanja, stjecanja ugleda. Provjeren način stjecanja moći kao sredstva nadmoći jest posjedovanje u okolnostima kada drugi ne mogu i nemaju mogućnosti posjedovati ništa približno skupo kao neki moćnik u njihovom društvu i njihovoj sredini. Takav čovjek u želji da nahrani moć suptilno razvija različite načine posjedovanja drugih ljudi, možda ponajviše tako što ih pušta u svoj probrani krug – onih koji se nazivaju elitom i time ih dugoročno posjeduje stječući moć nad njima, a i oni sami nakon početnog odbijanja, pa čak možda i odbojnosti vrlo brzo postaju također posjednici koji kroz skupe predmete također žele posjedovati druge i time imati moć nad njima. Možda je to razlog zbog čega ljudi iako posjeduju sasvim pristojno za normalan život, žele posjedovati puno više i puno skuplje predmete jer se nadaju da će time steći moć u društvu, u politici, nad drugim ljudima. Kod onih koji isključivo žele moć, posjedovanje skupih predmeta je samo sredstvo, čak i određeni predmeti umjetničke i kulturne vrijednosti takvim ljudima imaju cijenu, ali nemaju vrijednost. Željeti isključivo posjedovati i time imati moć nad drugim ljudima se izriče i u frazi kako sve ima svoju cijenu. Za čovjeka koji želi posjedovati sve ima cijenu, ali uglavnom ili gotovo ništa nema vrijednost. Jer sve je podložno mogućnosti da se zadobije moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje i zato se sve stavlja na izlog i na prodaju.

Oni koji žele isključivo samo posjedovati i time razvijati moć nad drugim ljudima, najveću opasnost će vidjeti u onim drugim ljudima koji shvaćaju da stvari imaju cijenu, ali samo ljudi istinsku vrijednost. Jer poneki čovjek koji ne želi posjedovati apsolutno sve i ne želi apsolutnu moć, svjestan je kako određeni predmeti i osobe nemaju cijene, ne posjeduje ih se, nego su sami po sebi trajno i neprolazno vrijedni. Samo čovjek koji smisao vlastitog postojanja vidi u posjedovanju i moći koja iz posjedovanja proizlazi teško će ikada shvatiti i prihvatiti kako posjedovanje i moć ne mogu biti apsolutni, jer ni čovjekova moć nikada nije bila apsolutna unatoč svim skupim predmetima i stvarima kojima nastoji posjedovati druge. Uvijek se nađe netko tko na vrijeme shvati da su, ljudski gledano, posjedovanje i moć koja iz njega proizlazi prolazni pa se u pravom trenutku skloni da ne bude dio elite uživajući u svakodnevnim i prolaznim sitnicama.

U Sarajevu, 9. 9. 2017.

O. J.