Dvojica. Sjednu. Kafa. Odvojen stol. Koverta. Drugi. Uzima. Ustaje. Pita. Toalet? Broji. Dvadeset hiljada. Uredno. Stotice. Pedestice. Pečat banke. Virman. Građevinska firma. Vraća se. U redu? Upitno. Prvi. U redu. Drugi. Širok osmijeh. Sad posao. Veličina? Parcela? Tri hiljade kvadrata? Vlasništvo? Riješeno. Sporovi? Nema. Riješeni. Vlasništvo? Općina. Jedan kroz jedan. Kako? Fino. Općina kupila. U katastru bilo. Njiva. Prenamijenili. Općinsko vijeće. Prva zona. Građevinsko zemljište. Arhitekti? Struka? Prvi. Pita. Drugi. Briga me. Odmahuje. Imamo. Ljude. Svoje. Koga? Arhitekte. Geodete. Sve. Platimo. Odrade. Izmjere. Prenamijenimo. Uključeni? Prvi pita. Drugi. Šuti. Misli. Počinje. Nabraja. Načelnik. Koliko njemu? Deset hiljada. Direktor zavoda. Kojeg? Urbanističkog jarane, kojeg drugog! Koliko? Pet hiljada. Glavni arhitekt. Koliko? Tri hiljade. Geodet. Koliko? Hiljadu i po’. Hm. Prvi. Računa. Računa. Devetnest i po’ hiljada. Treba. Još. Dvadeset? Može. Bit će dovoljno. Sigurno? Drugi potvrđuje. Općinsko vijeće? Drugi potvrđuje. Naše. Pod kontrolom. Sigurno? Neće zapeti. Neće. Ima još. Para. Ako zapne. Drugi kimne. Drugi. Torba. Vadi. Papiri. Zove. Konobar! Zatvori. Ovaj dio. Nitko. Ne ulazi. Ne smije. Lista papire. Formulari. Natječaj. Prodaja zemljišta. Drugi. Olovka. Objašnjava. Piše. Prvi. Šuti. Prati. Odjednom. Stani! Kako? Sakrili? Drugi. Općina. Vlasnik. Jedan kroz jedan. Jednostavno. Zna ljude. U katastru. U općinskom sudu. Novi upis. Manja parcela. Manje kvadrata. Kupuje njivu. Zapravo. Kasnije. Općinsko vijeće. Prenamjena njive. U zemljište. Građevinsko. Više kvadrata. Atraktivnije. Skuplje. Puno. Prvi. Izvorna cijena? Dvjesto hiljada. Kasnije? Nakon prenamjene? Drugi. Milion i po’. Prvi. Zvizne. Tiho. Ne vjeruje. Toliko??????? Drugi. Miran. Hladan. Da. Toliko. Pare? Od prodaje? Čega? Pa građevinskog! Milion i po’ maraka? Dvjesto hiljada. Kome? Direktoru? Čega? Autocesta. Ostalo? Dijele. Milion i trista hiljada. Svakom. Dio. Načelniku. Direktoru zavoda. Glavnom arhitektu. Geodetu. Članovima općinskog vijeća. Kupac? Pita. Prvi. Drugi. Izgovara. Ime. Prvi. Iznenađen. Nije naš?????? Njihov je! Zašto nije naš? Naši nemaju para. Njihov? Nije u redu. Ali. Ima. Pare. Znaš za pare? Nemaju nacionalnost. Religiju. Identitet. Prvi. Sliježe ramenima. Tačno. U pravu si. Završavaju. Drugi ustaje. Sprema papire. Izlazi. Dodiruje kovertu. Dvadeset hiljada. Još. Devetnest i po’. Telefon. Riješeno. Natječaj? Prekosutra. Žalbe? Kakve žalbe? Zrak? Vjetar? Zelenilo? Zagađenje? Zaboravi. Smatraj riješenim! Nešto kasnije. Prvi. Ulazi. Ured. Zove. Telefon. Devetnest i po’ hiljada. Još. Na stolu. Kalendar. Promotivni. Građevinska firma. Poznata. Nešto kasnije. Drugi. Kuca. Ulazi. Kuca. Druga vrata. Tko je? Odgovara. Ulazi. Načelnik. Direktor zavoda. Glavni arhitekt. Predsjedavajući općinskog vijeća. Kafa? Drugi. Potvrđuje. Kako je prošlo? Drugi. Osmijeh. Koverta. Na stolu. Načelnik. Broji. Svi. Osmijeh. Riješeno. Odlično. Još dvadeset hiljada. Odlično. Svaka čast! Rukuju se. Načenik. Podsjeća. Milion i po’. Dijele. Drugi. Podsjeća. Ne zaboraviti. Šta? Dvjesta hiljada. Direktoru autocesta. Načelnik. Uzdahne. Zadovoljno. Ostaje. Milion i trista hiljada. Njima. Tajnica. Ulazi. Kafa. Predsjednik općinskog vijeća. Odmjerava. Nakon izlaska tajnice. Sekstički komentar. Glasan smijeh. Sva četvorica. Drugi. Razmišlja. Milion i trista hiljada maraka. Voli pare. Obožava. Nemaju. Nacionalnost. Religiju. Identitet. On? Razmišlja. Nema identitet. Ide. Uvijek. Samo. Za tragom para. Ne zanima ga. Drugo. Ništa. I nitko.
U Sarajevu 7. 2. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nattapol Sritongcom
Reflektori. Blicevi. Novinari. Gužva. Galama. Zvonjava. Košnica. Bezbroj glasova. Nadvikivanje. Kratka šutnja. Najava. Ministar. Dolazi. Pet minuta. Kasnije. Ulazi. Ministar. Novinari. Ruke u zraku. Savjetnik. Pokazuje. Predzadnji red. Novinar. Pitanje. NATO dokument? Sadržaj? Ulazak u NATO? EU dokument? Proširenje? Ministar. Samouvjereno. Osmijeh. Nema dileme. Ulazak u NATO i EU. Budućnost. Bolja. Svim građanima. Novinar. Drugi. Pitanje. Entitet? Protiv? Ministar. Ne znam. Nismo razgovarali. Vidjet ćemo. Zapravo… Entitet. Koga briga! Ne zanima me! Idemo u NATO. Idemo u EU. Novinar. Treći. Pitanje. Kantonalna koalicija? Optužbe za izdaju? Ministar. Nema izdaje. Borac. Veteran. RVI. Ranjen. Borio se. Ginuo. Malčice nervozan. Novinarka. Četvrta. Pitanje. Diploma? Kupljena? Privatni fakultet? Nema akreditaciju. Diploma. Ministrova. Nevažeća? Ili? Zašto je protiv? Njegova stranka. Čega? Zakona. O provjeri diploma. Njegova diploma?! Kupljena?!!? Ljutit pogled. Glasno. Direktno. Novinarki. Prijeteći. Plaćenica! Agentica! Ubačena! Provokatorica! Radi za Hercegovce! Mrzi Bosnu! Nije patriot! Ruši državu! Ruši institucije! Novinarka. Mirna. Gleda. Ne sklanja pogled. Oči. Sve oči. Gledaju. Nju. Ponavlja. Glasnije. Vaša diploma? Kupljena? Privatni fakultet? Jest? Nije? Vaš odgovor? Ministar. Zadiže nogavicu. Pokazuje. Ožiljak. Vidiš?!!!? Jel’ vidiš??!!! Od metka. Ratovao. Patriot. Nosio pušku. Pješačio. Glava u torbi. Ona? Ništa ne zna. Nije ratovala. Nije patriot. Ne voli Bosnu. Novinarka. Čeka. Odgovor. Vaša diploma ministre? Novinarka. Glasno. Ministre! Niste jedini. Drugi. Također. Ratovali. Nosili oruđje. Ranjeni. Poginuli. Nema veze. Diploma. S ratom. S ožiljkom. S puškom. S pješačenjem. Diploma? Kupili ste? Postoje dokazi. Vaš savjetnik? Novinarka. Ponovo. Savjetnik. Kašlje. Malčice crvenila. U licu. Nema. Šta nema? Diplomu. Kvalifikaciju. Natječaj? Kako je prošao? Kako je zaposlen? Bez diplome. Ministar. Jako ljut. Gnjevan. Prijeti. Tužba. Kleveta. Protiv. Novinarke. Urednika. Uredništva. Novina. Sud. Novinarka. Ruka u zraku. Potvrda. Službena. Ne postoji fakultet. Nema smjera. Izmišljen. Diploma. Nevažeća. Nepostojeća. Novinarka. Pitanje. Ministre? Ostavka? Moralno? Ministar. Moral? Moral!!!???? Moral?????!!!!! On ginuo. Borio se. Ona. Balavica. Uživala. Pobjegla. Vani. Amerika? Njemačka? Danska? Švedska? Gdje je bila???????!!!!!!!! Roditelji? Njezini? Sigurno bogataši. Utekli. Pobjegli. Kukavice. Nisu patrioti. Ne vole Bosnu. Novinarka. Otac? Njezin? Ubijen. Rat. Borac. Nosio pušku. Pješačio. Majka? Trajni invalid. Granata. Cijeli rat. Opkoljeni. Neimaština. Glad. Žeđ. Bijeda. Strah. Rat? Dijete. Imala deset godina. Ipak. Ona. Novinarka. Završila fakultet. Službeno. Ima. Diplomu. Pravu. Šutnja. Neugodno. Šute. Svi. Savjetnik. Bez diplome. Prošao najtečaj. Pitanje? Nitko? Završava. Ruke. Spuštene. Sve. Odlaze. Ministar i savjetnik. U hodniku. Ministar. Tko je ona? Savjetnik. Tko? Novinarka? Ne znam. Saznaj. Doznaj. Sve. Otkrij. Napakuj. Izmisli. Naravno. Savjetnik. Zna ljude. Rade za velike pare. Odlično. Plaćanje? Ministar. Ima. U budžetu. Zamaglit ćemo. Sakriti. Novinarka. Nekoliko sati kasnije. Stoji. Trotoar. Kišna ulica. Zujanje. Mobitel. Urednik. Razgovor? Ujutro? U redakciji. Odmah. U devet. Zašto? Kršenje. Pravila. Kodeksa. Etike. Novinarske. Ona razmišlja. Otkaz? Vjerojatno. Gleda papir. Službeni dopis. Pečat. Potpis direktora. Agencija za obrazovanje. Odgovor negativan. Ne postoji. Univerzitet „Obrazovanje za bolju budućnost“. Nema ga. Nigdje. Ministrova diploma? Nevažeća. Nepostojeća. Službeno. Istinito. Objektivno.
Prije par godina razgovaram s jednim prijateljem i on mi govori kako se promijenio otkako se oženio. Malo se zamislio pa dodao da je za to vjerojatno odgovorna njegova žena koja ga nekim čudom stalno iznova potiče da više izlazi i druži se sa svojim starim muškim društvom, pa onda njemu sve to skupa valjda i nije više toliko privlačno i zanimljivo. Gospođa je inače teta u vrtiću, pa valjda zato i zna tako fino s muškom djecom, i onom malom, i ovom velikom…
Ovo je svakako bio jedan živi primjer iz domene obrnute psihologije, a ista bi se dala definirati kao načelo ili praksa suptilnog poticanja na ponašanje ili vjerovanje zagovarajući njegovu suprotnost.
Obrnuta psihologija je po sebi vrlo slična onom „samoispunjujućem proročanstvu” iz našeg prošlog teksta, s tim da ovdje stvari idu obrnutim redom:
1) Imam cilj koji želim postići;
2) Pri tome se služim poticajima za koje se čini da se posve razilaze s prvotnim ciljem;
3) Ali ovo će na kraju dovesti do promjene stava i ponašanja koji će me i dovesti do željenog cilja.
Obrnuta psihologija ima široko polje primjene. S njom se može utjecati na druge, ali i na samog sebe. Recimo, kod nekih psiholoških problema izuzetno je korisno kontrirati samom sebi, tj. svojim nesvjesnim poticajima i nagonima. Na primjer, svi koji pate od danas vrlo učestalog anksiozno-depresivnog sindroma stalno se susreću s nečim što bismo mogli nazvati izolacionističkom težnjom. Takvi ljudi bi se najradije od sviju sakrili i zatvorili, osim toga često vole jako dugo spavati i vrlo su nesretni kad moraju ustati iz kreveta. E psiholozi ovdje kažu samo kontra! Rano dizanje, puno šetnje i odlaska među ljude! Ako vas je strah ili vam se ne da, nema veze, recite sebi da izlazite s nakanom da vam bude fino.
Ruski psiholog Aleksandar Svijaš predlaže još i paradoksalniju metodu razračunavanja sa eventualnom vlastitom anksioznošću, a također iz domene obrnute psihologije. Naime, u anksioznim epizodama bi trebalo pokušati okrenuti strah u smijeh. Na prvu možda zvuči nemoguće, ali itekako je moguće, jer u prirodi stvari je da iz jednog pobuđenog stanja zapravo poprilično lako možemo prijeći u drugo pobuđeno stanje. Samo se sjetite onoga da ponekad svi „plačemo” od smijeha. E slično tome, valjda možemo i obratno: u ovom slučaju od plača, tj. njemu vrlo bliskog tjeskobnog straha do gromoglasnog smijeha. Samo si pokušajte u takvim napetim trenucima posvijestiti kako upravo crkavate od straha bez ikakvog valjanog razloga, a da je to po sebi zapravo vrlo smiješno.
Susretljivi ljudi i ljudi skloni otporu
Ponajveći izazov koji se javlja kod praktične primjene obrnute psihologije je to što ona ne pali kod svih ljudi isto. Općenito se smatra da ona djeluje učinkovito prvenstveno kod buntovnih, prkosnih i tvrdoglavih osobnosti sklonih otporu. S druge strane, kod susretljivih i poslušnih ljudi obično ne djeluje. Štoviše, moglo bi im izazvati ogromnu štetu, jer oni će poslušno učiniti što im kažete, ne znajući da su zapravo trebali kontrirati. Izazov na kraju postaje i veći ako znamo da sve ovo na kraju i nije toliko lako procijeniti tko je kakav tip pa čak ni za samog sebe. Tako, neki ljudi izgledaju vrlo neovisno, i samim tim kao da su skloni otporu. Međutim, oni su skloni otporu samo u slučaju ako je netko prema njima agresivan i napadno uporan. S druge strane, ako ih se zamoli i fino im se kaže, postoji velika vjerojatnost da će vas bez ikakvog otpora poslušati. Slično vrijedi čak i za one koji žive „na rubu”. Za kriminalce, prostitutke i narkomane bi se na prvu olako reklo da su to ljudi izrazito skloni otporu, ali iznenađujuće ili ne, stvarnost je često potpuno drugačija. Većina njih potpada pod ono što se u psihijatriji naziva bezvoljni tip osobnosti. Ovakvi ljudi su zapravo izrazito povodljivi i servilni, a tek rijetki među njima su na koncu izraziti buntovnici skloni otporu prema svemu i svakomu, i onda upravo takvi i regrutiraju onu prije spomenutu povodljivu većinu u svoje redove. Ovome nasuprot, neki ljudi se naizgled čine izrazito ljubaznima i susretljivim. Ma naprosto bi ste se zakleli da ih je samo Nebo poslalo da vam ispunjaju sve vaše snove i želje. O koje li gorke zablude! Iza ljubaznih, pristojnih i slatkorječivih fasada se nerijetko skrivaju najveći mogući buntovnici i samovoljnici, baš kao što se, obratno, iza onih agresivnih pojavnosti često skriva malo ranjeno kuče željno ljubavi i prihvaćanja!
Etičke implikacije
Već je iz prethodnog vidljivo kako obrnuta psihologija predstavlja složenu vještinu o kojoj se itekako puno toga ima za naučiti i uvježbati, ali kad se jednom usavrši, sa istom se može činiti puno toga dobroga, ali nažalost i lošega. Jer obrnuta psihologija po sebi i nije ništa drugo do li jedna vrlo lukava i sofisticirana metoda manipulacije nad ljudima, koja onda ima smisla samo u slučajevima kad imamo izrazito pozitivne ciljeve, tj. kad ljudima tako nastojimo pomoći.
Uvijek postoji drugačiji pristup
Kako već rekosmo, jedan dobar i uspješan „obrnuti psiholog” nije postati lako, ali čak ako to ni ne namjeravamo, iz cijele ove priče o obrnutoj psihologiji bismo mogli izvući neke korisne savjete za život:
Sa zabranama općenito treba oprezno, jer stara je maksima da je zabranjeno voće najslađe. I djeca i odrasli će često sa užitkom učiniti baš ono što im zabranjujemo. Ako pri tome već ne želimo riskirati s vratolomijama iz domene obrnute psihologije, onda bolje nastojmo svojim osobnim primjerom pokazati drugima kakvi bi i oni trebali biti. Ovo je izrazito zahtjevna i naporna metoda, ali s vremenom će pouzdano donijeti rezultate.
Druga stvar koja bi se mogla lako usvojiti je ono iz podnaslova – da uvijek postoji drugačiji pristup. Ako nekome stalno nešto k’o papige ponavljamo, a on nikako da posluša, pa probajmo onda nešto drugo naći za govoriti. Ili možda čak u nekim slučajevima pametnije ni ne govoriti…
U Sarajevu, 29. IX. 2019.
M. B.
Izvori:
– Lachlan BROWN, The truth about reverse psychology and 4 steps to mastering it (18.V.2018.), Hack Spirit, Izvor: https://hackspirit.com/reverse-psychology/ (Stanje: 29. IX. 2019.).
Trojica. Ulaze. Biraju stol u kutu. Lice jednog od njih poznato. S plakata. S drečavom pozadinom. I druga dvojica poznata. S plakata pored tramvajske stanice. Naručuju brzo. Ništa posebno. Žure. Prvi vadi papir i olovku. Ne nosi kravatu. Ležeran. Košulja. Džemper. Prvi nešto piše. Drugi gleda na mobitel. Lista prstom. Prvi govori. Izbori su gotovi. Dobili smo što smo htjeli. Šef je rekao da vam ponudim sljedeće. Šef stranke naravno. Okrene papir prema njima. Gleda. Treći odmahuje glavom. Ne može. Ministarstvo financija je naše. Prvi ga gleda. Kako vaše? Niste osvojili glasova koliko i mi. Nemate moralno pravo. Treći se osmjehuje. Sarkastično. Moral? Hahahahaha. Uzmi ili ostavi. Financije nama. Drugo nas ne zanima. Ostalo podijelite. Sebi. Kako želite. Prvi razmišlja. Drugi ga prekida. Zdravstvo nama. Ovdje je napisano pogrešno. Okrene papir prvom. Prvi gleda. Nije pogrešno. Nama zdravstvo, kultura, financije. Vama unutrašnji poslovi, prostorno uređenje, obrazovanje. Drugi pomalo ljutito. Šta ti misliš tko si ti? Nismo ublehe. Nismo nepismeni. Zdravstvo nama. Šef hoće bolnicu. Ima nekih planova. Oko prodaje. Aparata i lijekova. Ima firmu. Uvoz. Medicinski materijali. Inzistira da zdravstvo ide nama. Uložio velike pare u firmu. U dugovima je. Mora ih vratiti.
Prvi šuti. Sačekajte. Mobitel. Zvoni. Trebam šefa. Kratka tišina. Hoće financije i zdravstvo? Ovaj hoće zdravstvo jer ima velike dugove. Hoće uvoz. Lijekova i medicinske opreme. Ima firmu. Vratit dugove? Vjerojatno. I ne samo to. Zaradit će. Četiri godine je dugo. Financije? Ne znam. Prvi kratko gleda u trećeg. Financije? Zašto? Treći otpija gutljaj. Banka. Šef osniva banku. Nedostaje mu para. Za četiri godine odradit će sve. Više neće u politiku. Poslije četiri godine. Sad mu treba. Treba novac za osnivanje banke. Prvi razgovara. Osniva banku. Ne znam. Hoće financije. Prvi šuti. Glas s druge strane. Nerazumljiv. Prvi glavom potvrđuje. Dobro. Dobro. Prvi udahne. Ne može. Šef protiv. Financije obećao. Vjenčanom kumu. Dužan mu je. Pare. Zdravstvo ne može. Isto obećao. Bratovoj ženi. Ministarsku fotelju. Doktorica je. Bratu je dužan. Financirao kampanju. Dao milijun maraka. Konobar prilazi. Treći odmahuje rukom. Ne treba. Prvi gleda u stranu. Govori. Možda ima rješenje. Ponovo mobitel. Šefa? Da, šefa. Odmah. Prvi ustaje. Izlazi vani. Gestikulira. Nije ljutit. Objašnjava. Zastaje. Kao robot. Nema trzaja. Naglo prekida. Vraća se. Progovara.
Nova ponuda? Okreće se drugom. Namjestiti zakon. Namjestiti natječaj. Uvoz lijekova i medicinske opreme. Zakonski. Jedna firma. Uvoznik. Distributer. Firma tvog šefa. Drugi šuti. Kako? Na koji način? Prvi piše na papir. Imamo većinu u kantonu. U parlamentu. Donesemo zakon. Zakon obvezuje. Četiri godine najmanje. Drugi razmišlja. Nije loše. Sačekaj. Mobitel. Šefe, ja sam. Ne daju. Nude nešto drugo. Zakon. Natječaj. Tvoja firma. Uvoznik. Distributer. Državu? Može se. Za cijelu državu. Imamo većinu na državnoj razini. U koaliciji s njima. U redu. Završava razgovor. Šef pristaje. Zakon mora biti državni. Ne može kanton. Ne može općina. Državni zakon. Prvi pruža ruku. Dogovoreno. Mobitel. Šefe dogovorili smo. Zdravstvo naše. Njima zakon. Državni. Uvoz i izvoz lijekova i medicinske opreme. Odlično. Hoću. Hoću.
Prvi gleda. I vama isto? Treći odmahuje glavom. Ne. Nikakav zakon. Ministarstvo. Zovi šefa. Treći na mobitel. Šefe? Da. Nude varijantu. Zakon. O bankama. Treći šuti. Bubnja prstima. Po stolu. Da. Prenijet ću. U redu. Ne može. Ne pristajemo. Ministarstvo. Ne zakon. Prvi malo ljut. Zašto? U čemu je problem? Novi zakon. Dobit će pare. Nema ulaganja. Ne mora ništa. Dobit će zgradu. Opremu. Sve. Treći otpija gutljaj. Ne može. Šef ne pristaje. Sva trojica šute. Prvi uzdahne. Dobro. U kontaktu smo. Ima još vremena. Pozdravljaju se. Odlaze.
Šef sluša. Mršav čovjek. Visok. Uredna brada. Prvi govori. Ne žele zakon. Hoće ministarstvo. Na drugo ne pristaju. Šef šuti. Razmišlja. Imamo li išta protiv njih? Imamo. Puno. Imaju i oni. Protiv nas. Dosta toga. Šef šuti. Znači ucjena otpada? Šef pogleda prema vratima. Priopćenje? Prvi potvrđuje. Probat ćemo. Prvi ustaje. Izlazi. Šef sam. Mobitel. Zove. Ej, ja sam. Jesam. Šta imaš o šefu one stranke? Aha. Dobro. Ne treba sad. Neka stoji. Zatrebat će. Dogovoreno.
Drugi sjedi u centrali stranke. Šef zauzet. Zidovi oblijepljeni plakatima. Poznata lica. Obećavaju. Šef ga poziva. Ulazi. Sjeda. Šef vitak čovjek. Prosijed. Šef ističe važnu stvar. Treba paziti. Hoće prevariti. Lopovi su. Zakon nije loša ideja. Ako prođe. Ako se usvoji. Imamo mehanizme. Trebat će našu podršku. U kantonu. I parlamentu. Drugi kimne glavom. Uvijek ima treća mogućnost. Drugi upitno pogleda. Kakva mogućnost? Imamo materijale. Njihov šef. Kriminal. Nezakonita prodaja zemljišta. Preprodaja stanova. Lažna. Fiktivne firme. Pranje para. Puno toga. Ima vremena. Odugovlači ćemo. Ima još pregovaranja. Drugi izlazi. Šef na mobitel. Spremi priopćenje. Objaviti? Ne odmah. Neka čeka. Šta? U priopćenju? Ono što imamo. Nezakonitosti. Zemljišta. Stanovi. Nepostojeće firme. Vjenčani kum ministar. Bratov žena ministar. Ako zatreba. U redu. Dogovoreno.
Treći ljut. Nervozan. Možda su trebali prihvatiti. Zakon o bankama. Možda izgube. Sve. Šef miran. Mirno govori. Stil ležeran. Previše ležeran. Kafanski. Kao i govor. Ne brini. Dobit ćemo. Ministarstvo. Kako? Treći ne vjeruje. Kao i dosad. Šef miran. Trgovina. Ucjena. Imamo materijale. Kakve materijale? O njihovom šefu. Nezakonita prodaja zemljišta, malverzacije sa stanovima, pranje para za strance. Bez brige. Izvršit ćemo pritisak. Kucanje. Da? Istovremeno. Ulazi mlađi muškarac. Papir. Šta je? Šef gleda. Letimično. Priopćenje. Pruža trećem. Optužbe. Nacionalisti, klerofašisti, separatisti, ruše državu, ruše zajedništvo, hoće izazvati rat. Hoće odcjepljenje. Zločinci. Nevina krv na njihovim rukama. Potpis. Šef stranke. Ime i prezime prvog na papiru također. Šef se smiješka. Mobitel. Zvoni. Halo? Pusti u javnost. Da. U redu je. Onako kako je napisano. Neka ide. Treći upitno? Šef ustaje. Imam sastanak. Izlaze.
Opet trojica. Stol u kutu. Šute. Prvi počinje. Priopćenje nije trebalo. Optužbe neutemeljene. Zemljišta. Stanovi. Pranje para. Treći ga prekida. Pomalo ljut. A mi? Fašisti, klerofašisti, zločinci, nevina krv. Šta ste očekivali. Drugi smiruje. Nevažno. Nebitno. Imamo ili dogovor? Sva trojica ušute. Prvi okreće papir. Drugi potvrđuje. Zakon o zdravstvu plus ministarstvo zdravstva. Treći potvrđuje. Nema zakona o bankama. Ministarstvo financija njihovo. Prvi sklanja papir. Gleda. Upitno. Imamo li dogovor? Potvrđuju. Imamo. Pružaju ruke. Drugi zastane. Formiranje vlasti? Vremenski? Mjesec, dva, pola godine? Prvi se osmjehne. Kroz par dana. Kako? Kad prije? Treći izlazeći iz bara. Prvi naglas. Formiranje vlasti. Formalnost. Podijelili smo što treba. Nema nepoznanica. Još jednom. Pružaju ruku. Jedan drugom. Vidimo se. Uskoro. Prvi progovara. U kantonu? Drugi odmahuje glavom. Ja sam u parlamentu. Treći dobacuje. Ja sam ministar. Državni. Prvi se smije. Svaka čast. Dobri ste. Ja dobio najmanje. Ministar. Kantonalni.
Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino…
Pozvali ga danas. U emisiju. Udarni termin. Već nekoliko puta. Redoviti je gost. Gleda se u ogledalo. Razmišlja koja kravata za večeras? Koja košulja? Odijelo? Ono kupljeno prije tjedan dana. Hiljadu i osamsto maraka. U njemu izgleda mlađe. Muževnije. Vraća se u dnevnu sobu. Uzima novine sa stola. Izdanje od prije mjesec dana. Ugledni časopis. Intelektualni. Samozadovoljno gleda naslovnu stranicu. On u skupom odijelu. Iza njega polica knjiga. Tražio od fotografa da istakne neke naslove na fotografiji. Strani naslovi. Strani autori. Komplicirani naslovi. Vrlo komplicirani. John. M. McRadcliff, Metanaratives between social and metaeconomical void. Autor ugledan. Amerikanac. Tražio od fotografa da slika lijevu stranu lica. Iz profila. Izgleda zgodnije. Sviđa mu se kako skupocjeni sat viri ispod rukava skupe košulje. Tražio od fotografa da uhvati kvalitetne talijanske cipele.
Otvori časopis. Četiri stranice njegovih odgovora. Ponovo ih čita. Zadovoljan je. Jako. Puno riječi. Metadiskursi, onkraj narativnosti, klerometanarativ, socioekonomska paradigmatičnost, apercetivna autističnost nacionalnog, neologem, filozofem, problemska bitnost u nebitnosti političkog diskursa. Doduše, nije do kraja zadovoljan. Primjećuje da previše koristi metanarativ, narativ i diskurs. Nije on kriv. Gledatelji ga ne razumiju. Žale se u javljanjima uživo. Puno govori. Ništa ne kaže. Nema konkretnosti. Gledatelji ne čitaju. On čita. Novije američke autore. Francuske dekonstruktiviste. Talijanske socijaliste i idealiste. Engleske empiriste i ekonomiste. Zadovoljno uzdahne. On čita sve. Sociologiju, ekonomiju, filozofiju, povijest, književnost, fiziku, matematiku, poeziju, povijest umjetnosti i kazališta, posebno avangardu, kubizam i impresionizam. Zbog društvenih okolnosti počeo je čitati i religiju. Pročitao puno. Religiozni diskurs i metanarativ mu je zanimljiv.
Pogleda posljednje pitanje na četvrtoj stranici časopisa. Što on kao jedan od javnih intelektualaca misli o stanju u zemlji? Poznat je kao vrstan analitičar i stručnjak za povijest države, za povijest političkih uređenja, za filozofiju, za ekonomska pitanja, za arheološka nalazišta, za spomenike kulture, za pitanja mladih, za pitanja urbanističkog planiranja i izgradnje gradskih parkirališta. Što bi on poručio mladima koji ne vide svoju budućnost u ovoj zemlji kako poboljšati njihovo stanje i ekonomsku situaciju?
Čita svoj odgovor opet. Pa znate mogu vam reći mi smo na ovim prostorima oduvijek opterećeni metanarativnim apercepcijama reduciranih diskursa koji su oduvijek bili autistični na bitnost pitanja onkraj svakog narativnog svođenja bitnosti tih pitanja na egzsitencijalnu nebitnost pogotovo kada je riječ o mladima. Percetivna moć mladih onkraj svakog površnog filozofiranja tipa nekih postmodernih pseudofilozofa i njihovih logocentričnih metanarativnih autističnih stvaranja nove stvarnosti ex nihilo upućuje na to da mladi osjećaju problematičnost tog pseudodiskursa u obliku filozofema i to mislim u množini koji onkraj svakog ozbiljnog bavljena mladima ne nude ništa osim mračnjačke utopističke slike budućnosti orwelovsko-utopističkog tipa po uzoru na srednjovjekovne mračnjake i njihove logičke igre oko aksioloških pitanja koja i danas progone mlade kao što je Faust bio opterećen besmrtnošću iako se Goethe u svom drugom stvaralačkom periodu ogradio od takvog tumačenja njegovog djela koje imamo zahvaliti nekim neoromantičarskim tumačima herederovskog tipa s elementima hegelovskog diskursa o lošoj beskonačnosti i vječnom prokletstvu dijalektičkog procesa, kojega nemojmo zaboraviti pronalazimo već kod grčkih prirodnjaka, napose kod Heraklita.
Zadovoljno udahne još jednom. Odgovor je na mjestu. Ne bi ništa dodao ni oduzeo rečenom. Mladi će razumjeti. Trebali bi. Ako ne razumiju, nije njegov problem. Ne čitaju. Ne rade. Lijeni su. On im tu ne može pomoći ako ga ne razumiju. Ne može prilagoditi svoj jezik masama. Koje su nepismene. Neintelektualne. Zarobljene u svoje svakodnevne autistične metadiskurse i narative. Odjene kaput preko sakoa. Ton mobitela. Poruka. Pogleda poruku. Uplata na račun. Pet hiljada maraka. Politička stranka. Za prošli nastup na televiziji. Analizirao njihovog kandidata. U pozitivnom svijetlu. Zastane. Izvadi mobitel. Ukuca broj. Halo? Glas s druge strane. Muškarac. Pet hiljada je li tako? Jest. Uplata sljedeće sedmice. Za večeras. Je li zna što treba reći? Zna. Nema problema. Spreman je. Treba se paziti? Zašto? U emisiji će biti i onaj. Koji? Od prije nekoliko sedmica. Uzdahne. Nije zadovoljan. Drugi analitičar. Radi za drugu stranku. Čuo da mu daju manje za nastup. Oko tri i pol hiljade. Čitao je njegov intervju jednom časopisu. Zna s riječima. Nema profinjenost. Nema eleganciju. Oblači se skupo. Nosi skupocjeno. Završi razgovor. Iziđe na ulicu. Zaustavi taxi. Uđe.
Taksist priča o situaciji u zemlji. Loša. Previše korupcije. Sve moraš platiti. Svakomu staviti u džep košulje ili mantila. Duboko kima glavom. Slaže se s taksistom. Taksist ga prepoznaje. Vidio ga na televiziji nekoliko puta. Trebao je i on ići u školu. Babo mu govorio da škola ne da na sebe. Je li on profesor na fakultetu? Taksist skreće lijevo prema zgradi televizije. Jest. Radi na fakultetu i u državnim institucijama. Zovu ga svugdje. Puno radi. Puno predaje. Puno putuje. Veoma puno čita. Upravo je završio jednu knjigu od jednog američkog političkog filozofa o demokraciji u Americi. Slaba plaća na fakultetu. Intelekt i znanje se ne cijene. Nekad ne može račune platiti na kraju mjeseca. Auto još nije otjerao na servis jer nema para. Taksist sumnjičav. Odijelo? Izgleda skupo? Ah. Odijelo. Odijelo ne čini čovjeka. Izgleda skupo. Nije. Kupio na pijaci. Devedeset maraka. Neprimjetno zaklanja rukom etiketu s markom odijela na unutarnjoj strani sakoa. Zašto ne ide vani? Mogao bi zaraditi više. Ne želi. Voli ovu zemlju. Voli malog čovjeka. Želi promijeniti nešto. Želi ovu zemlju učiniti boljom. Zvuk mobitela. Poruka. Izvinjava se taksistu. Potvrda s vrha. Pet hiljada u ponedjeljak. Večeras treba govoriti o onomu o čemu su se dogovorili. Taksist se slaže. Eh da nam je deset takvih kao što si ti ova zemlja bi procvjetala. Uzdahne. Uzdah javnog intelektualca koji na svojim leđima nosi svu težinu ekonomskog sivila zemlje u kojoj živi. Zna. Nudili mu da se angažira u politici. Nije htio. Mora sačuvati svoj integritet i lično dostojanstvo. Nije na prodaju. Njegova plaća mu je dosta. Ne želi biti ovisan. Niti se prodati. Njega se ne može kupiti. Taksist potvrdno kima glavom. Stižu pred televiziju. Vadi pare. Taksist vraća ostatak. Ne treba. Treba i on živjeti. Zaraditi. Taksist ga tapše po ramenu. Ma da nam je trojicu kao što si ti ova zemlja bi bila drugačija i uspješnija.
Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino. Emisija počinje. Tema današnje emisije. Novinar govori razgovijetnim glasom. Pitanje zapošljavanja mladih i načina ekonomskih reformi kako bi se spriječio odlazak mladih iz zemlje. Gosti emisije. Ugledni analitičar. Prvi kimne glavom u znak pozdrava gledaocima. Drugi gost. Ugledni analitičar. On kimne glavom prema kameri.
Novinar nastavlja. Gospodo, što mislite kako i na koji način riješiti gorući problem zemlje kao što su nezaposlenost mladih i odlazak u potrazi za boljim životom? Prvi analitičar. Pa rekao bih da u sadašnjem metanarativnom stanju onkraj svih pseudoekonomskih diskursa koji utopistički promatraju stvarnost ove zemlje kao da je riječ o državi, a ne kompliciranom mehanizmu ekonomskih makrodnosa koji se reflektiraju u mikrodnosima srednjih i malih preduzeća koja grcaju u problemima zbog nedostatka strukturnih reformi s dugoročnim fleksibilnim bankarskim injekcijama svježeg kapitala rekao bih da je pitanje vrlo složeno i jako kompleksno i komplicirano.
Novinar. Na drugu stranu. Što vi mislite? On popravi sako, istakne malo skupocjeni sat. Pa mogu reći da je moj sugovornik precizno, jasno i nedvosmisleno detektirao gdje leži temeljni problem pitanja koje ste postavili s tim da se ne mogu složiti s kolegom oko pitanja narativnog metadiskursa ekonomskog tipa kada je riječ o strukturnim reformama i prilivu svježeg kapitala jer ako pogledate neke američke ekonomiste i stručnjake prema njima upravo u tom narativnom metadiskursu leži bit cijelog problema tako da nisam uvjeren da moj sugovornik može do kraja izvesti vlastiti argument bez ozbiljnih posljedica temeljne logičke pogreške post hoc ergo propter hoc. Ali, da se vratim na vaše pitanje, mi sigurno imamo u ovoj zemlji neke svijetle primjere političkog djelovanja koji daju nadu u bolju budućnost kao što je recimo izbor novog gradonačelnika čija je stranka poznata po socijalnoj osjetljivosti i kako sada stvari već stoje novi gradonačelnik je već povukao par poteza u tom smjeru onkraj svih pseudoutopističkih poteza prethodnog gradonačelnika i njegove stranke koja je kao što to gledatelji već znaju zaglibila u narativnom rascjepu između pseudonacionalnog diskursa weberovskog tipa i pseudosocijalnog narativa lijevohegelovskog shvaćanja ekonomije kao dijalektičkog procesa između kapitala i strukturalnih ekonomskih reformi…
Vino je kvalitetno. Slažem se. Obojica otpijaju po gutljaj. Koliko si dobio za večeras? Poslovna tajna. Ja sam dobio tri i po hiljade. Ja sam dobio pet hiljada. Čuj pet hiljada? Odakle im? Ne znam. Nije me briga. Važno je da plate na vrijeme i da isplate sve. Gdje si sutra? Imam predavanje na forumu u hotelu kod shoping centra. Koliko si dobio? Hiljadu i pol? Dobro si. Nije loše za dva sata izlaganja. Koja je tema? Doprinos religijskih zajednica pristupu europskim integracijama i ulasku u Europsku uniju. Večeras ću malo preletjeti nešto pa spremiti za ujutro. Uglavnom, dogovorili smo se za sljedeći vikend. Jesmo. Kod tebe na vikendici, je li tako? Jest. Bit će i gradonačelnik i predsjednik stranke pa računaj na to. Nema problema. Rukuju se ispred restorana. On produži lijevo. Mobitel. Poruka. Šef stranke zadovoljan. Pare stižu u ponedjeljak. A za jedan drugi posao će se dogovoriti za koji dan. Na vikendici…
„Dobro, brzo, jeftino“ predstavlja jedan idealizirani, osobni željeni model kojeg se nastoji primijeniti na područje kupoprodaje, ali i na brojnim drugim životnim područjima. Kako se radi o idealiziranom modelu, on ne može postojati kao takav i u stvarnosti, ali s obzirom da je riječ o idealu, on itekako može postojati na razini ljudskih želja i očekivanja, a tu se onda nekima otvara izvrsna prilika za manipulaciju i prijevaru.
Razmotrimo podrobnije sam model u shematskom obliku…
Izvor (foto): www.linkedin.com
Iz njega jasno proizlazi da se unutar tripleta „dobro, brzo, jeftino“ u stvarnosti međusobno mogu spojiti samo dva elementa, a nikad tri. Na primjer, želite kvalitetno i brzo oličiti (okrečiti) stan. Za tako nešto je potreban kvalitetan materijal i kvalitetna brza izvedba, tj. dobar i iskusan majstor. Sve funkcionira, ali i košta, a odatle proizlazi da „dobro i brzo“ u stvarnosti možete povezati samo sa „skupim“, a nikad s onim „jeftinim“ iz naznačenog idealiziranog tripleta.
Razmotrimo drugi scenarij na temelju istog primjera: Cijena mi je itekako bitna, ali ipak želim sačuvati i kvalitetu pod svaku cijenu, pa sam skovao plan: Čekat ću rasprodaju i sniženje cijena na materijal, a onda ću angažirati prijatelja koji će mi oličiti stan besplatno. „Jeftino i dobro“ mogu zajedno funkcionirati, ali ne sa onim „brzim“ iz tripleta nego samo s ne toliko idealnim „sporim“. Načekat ću se do rasprodaje, a onda još malo dok prijatelj koji to zna raditi nađe slobodnog vremena za mene.
Treći scenarij: Pod svaku cijenu to želim uraditi brzo i jeftino … nabavio jeftin materijal, jeftinog majstora ili još jeftinije, sam ću … Rezultat: „brzo i jeftino“ svakako postoje, ali isključivo u kombinaciji s lošom kvalitetom, a ne dobrom.
„Nedovoljno bogati za jeftine stvari“
OK, ukoliko željeni model „dobro, brzo i jeftino“ ne može postojati u stvarnosti, zašto su onda ljudi toliko često skloni vjerovati da on ipak postoji, te da na temelju toga nerijetko postaju žrtve svakojakih manipulacija i prijevara? Uzrok je izgledno sasvim jednostavan, a to je apstraktni način našeg razmišljanja. U svojim pohlepnim maštarijama olako se fokusiramo na stanovite dobrobiti, ali ne i na put i način koji do njih vode. To se jednostavno apstrahira – odnosno, zanemaruje, i to nas barem početno u životu manje-više sve čini naivnim bićima. S vremenom i iskustvom bi se trebalo nadoći do toga da su onaj „put i način“ itekako bitni, te da se ne smiju i ne mogu isključiti iz naših životnih želja i ciljeva. Stoga mudar i zreo čovjek ne samo da ne vjeruje u koncept „dobro, brzo i jeftino“, nego čak i panično bježi od takvih stvari, jer pouzdano zna da se iza jedne takve ponude jedino može skrivati pokušaj prijevare.
S druge strane, stvarnost je sasvim drugačija. Englezi bi na to rekli da nisu toliko bogati da bi kupovali jeftine stvari, a jedan drugi Englez – Henry Royce (utemeljitelj Rolls Royce-a) je ohrabrivao kupce da kupuju njegove preskupe automobile slijedećim riječima: „Kad zaboravite cijenu, ostat će vam kvaliteta.“ Naravno, ponekad smo jednostavno osuđeni na to da kupujemo jeftine stvari, ali tad bi barem trebali biti svjesni da od istih ni ne treba očekivati previše.
Zašto ne izlazim na izbore?
Model „dobro, brzo i jeftino“ se usprkos cijeloj svojoj plošnosti pokazuje velikim tragičnim motivom i pokretačem svekolike ljudske stvarnosti. Recimo, ljudi se nadaju dobrim odnosima s dobrim ljudima na brz i jeftin način; dakle, bez ulaganja truda, žrtve, bolnih kompromisa, a to jednostavno ne ide.
Ne treba posebno ni spominjati da su „dobro, brzo i jeftino“ glavni pokretač i motiv „igara na sreću“…
Isti motiv može biti pokretač i jednog površnog vjerskog života, gdje se Bogu pristupa kao onom Dobrom duhu iz Aladinove čarobne svjetiljke, upravo s ciljem da bi se nešto dobro steklo što brže i jeftinije.
No, ovaj sporni model je osobito prisutan na području politike. Churchill reče da se nigdje toliko ne laže kao u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji. Predizborne kampanje po sebi i funkcioniraju kao frenetično obećanje dobrog, brzog i jeftinog. Zato ni ne izlazim na izbore, premda je to građanska dužnost i premda neki optužuje ovakve kao ja da smo glavni krivci za lošu političku situaciju. Međutim, neizlazak na izbore i nije moj trajni izbor. Jednostavno čekam realnu stranku s realnim programom, tj. predizbornim obećanjima. Nekoga tko će reći da se uz adekvatnu zakonsku regulativu, te uz odgovarajuću društvenu klimu kroz dvadeset godina možemo izvući iz krize, pa čak možda postati i bogata nacija. To je realan i ostvariv makroekonomski model kakav se recimo dogodio u Irskoj, Finskoj, Češkoj, Poljskoj, pa i u afričkoj Angoli, te još nekim društvima i državama. Sve ostalo je samo bacanje prašine u oči, što će uz more nerealnih ljudskih želja stvoriti samo još veću egzistencijalnu i društvenu kaljužu.
Javnost je medijski fenomen u svrhu pokušaja objektivizacije pojedinačnih stavova. Javnost je pseudoznanstvena statistika, a mediji su istraživački centri. Međutim, temeljni problem javnosti kao pseudoznanstvene statistike je nemogućnost objektivizacije pojedinačnih želja, ideja i misli onih koji se pseudoznanstveno definiraju kao javnost. Zaustavljanje nekoliko slučajnih prolaznika koji kad i daju identične odgovore ne čini medijske djelatnike znanstvenicima niti medije istraživačkim znanstvenim centrima.
Međutim, stvorila se slika ili ideja kako je javnost objektivno nekakav oblik monolitne znanstvene zajednice gdje se sve radi prema strogim znanstvenim pravilima. Na taj način koncept javnosti postaje obična ideologija gdje se na temelju izjave desetak slučajnih ispitanika izvodi strogi znanstveni zaključak kako recimo vlada neke zemlje ne uživa potporu javnosti ili većine građana.
Javnost nije objektivna znanstvena podloga s fiksnim mjerama i mjerenjima sa stalnim zakonima iz kojih se onda izvlače stvarni i ispravni znanstveni zaključci. U teoriji javnost postoji kao pseudoznanstveni instrument, dok u stvarnosti postoje pojedinačni ljudi koji se gotovo uvijek razlikuju međusobno i koji se gotovo redovito razilaze u mnogim pitanjima. Kako pojedince oprečnih stavova, vlastitih ideja, uvjerenja spojiti u jedan monolitni sustav koji pretendira i tvrdi da je riječ o objektivnosti? Pomoću koncepta javnosti. U opisima javnosti koja zahtjeva, javnosti koja traži, javnosti koja očekuje egzistira ideja objektivnog subjekta koji se opisuje kao javnost i čiji su izričaji poput javnost zahtjeva istureni i proglašeni objektivnim pravilima, mjerilima, metodama kojima se pojedinac mora prilagoditi. Pojedinac se mora prilagoditi javnosti jer riskira biti proglašen naravno objektivno kao subjektivan, subverzivan, nazadan, remetilački faktor… Javnost se čini kao pokušaj ideologizacije uniformnog načina razmišljanja kojima se svi pojedinci sa svojim osobnim stavovima, idejama, mislima i željama moraju prilagoditi.
Na taj način proces objektivizacije osobnih stavova u pseudoznanstvenu formu javnosti postaje ideologizacija privatnih čovjekovih mišljenja i onda kada čovjek ne dijeli uvjerenja s većinom drugih. Javnost je postala specifičan oblik intelektualne i duhovne kolonizacije čovjeka pojedinca i onoga što on kao pojedinac misli. U tom procesu intelektualne kolonizacije određena informacija i vijest igra ulogu znanstvene činjenice koja se ne smije propitivati, kritizirati i dovoditi u sumnju jer od informacija kao pseudoznanstvenih činjenica se formira pseudoobjektivni fenomen kojega se opisuje kao javnost. Problem razumijevanja koncepta javnosti leži u mogućnosti da se njima manipulira, da ga se proglašava znanstvenim, da ga se proglašava objektivnim bez mogućnosti da ga se ozbiljno podvrgne kritici i sumnji ili da ga se s pojedinačnom gledišta u potpunosti odbaci.
To ne ide u smjeru odbacivanja vijesti i praćenja događaja u svijetu ili kod kuće, nego se to odnosi na odbacivanje onih pretenzija javnosti koje ni sama javnost ne ispunjava čemu svjedoče povremeno istraživanja javnosti koja su pogrešna i promašena upravo zato jer pod krinkom objektivnosti izriču stavove isključivo jedne grupe ili pojedinca što se dodatno podupire tvrdnjama kako je javnost objektivno mjerilo nečijeg djelovanja i mišljenja. Javnost se ne može odbaciti u potpunosti, ali je treba razumjeti kao fenomen razmjene pojedinačnih mišljenja i stavova, nešto poput vojske metafora, ali ju se ne može razumjeti kao čvrstu i trajnu znanstvenu jezgru koja pomoću znanstvenih činjenica opisuje trajne zakone na koji način pojedinac mora živjeti, raditi i ponašati se jer takva javnost ne postoji.
Ako tvrdi da postoji i ako tvrdi da je ona objektivna i znanstvena, onda je to pseudojavnost, neka vrsta oponašanja stvarne objektivnosti pozitivnih znanosti koje s druge strane koriste činjenice, dok javnost od ideja, misli i stavova pokušava napraviti činjenice koje se mogu mjeriti, brojati, vagati i onda predstavljati kao objektivni znanstveni rezultati kojima se svatko treba prilagoditi i koje svatko treba prihvatiti kao neupitne, trajne i vječne.
Prema Klaićevom „Velikom rječniku stranih riječi“ (1968.), Mit (grč. mŷthos) predstavlja priču, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. U prenesenom značenju, mit naznačuje bajku, priču, izmišljotinu, odnosno, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Uz potonje bi se dobro nadovezao i pojam mitomanije. Radi se o sklonosti lažnomu pretjerivanju u opisivanju nekih događaja. U djece do neke dobi to je normalna fiziološka pojava, a kod odraslih može biti prisutna kao posljedica nekih poremećaja i bolesti.
Mit predstavlja dosta kompleksnu pojavu i o njemu je napisan veliki broj studija, hipoteza i teorija. Ovdje nam nije cilj pokušavati sve to predstaviti na jedan sustavan i iscrpan način. Pristupamo više esejistički, posvećujući pozornost nekim specifičnostima i natuknicama.
Kad čujemo riječ mit, vjerojatno ćemo prvo pomisliti na antičke mitove i to osobito one helenističke. Međutim, svi narodi i kulture kroz povijest su iznjedrili neke svoje mitove. Tako bismo odmah mogli istaći prvu značajku mita, a to je da on nije toliko uvjetovan prostorno nego više vremenski. Danas bi se reklo da mit predstavlja svojevrsni predznanstveni način razmišljanja, pokušaj interpretacije svijeta i različitih značajki čovjekovog života na temelju arhaičnog kozmološkog načina razmišljanja. U naznačenom kozmološkom obzoru pojedinac se nalazio poprilično daleko od emancipacijskih procesa Novog vijeka. Tako, on sebe ne pokušava shvatiti kao individuu već prvenstveno kao dio šire društvene zajednice, ali i cijelog kozmosa. S jedne strane, činilo se da čovjek-pojedinac sam po sebi i ne znači mnogo. On tek počinje nešto vrijediti ukoliko je dio veće društvene strukture: porodice, plemena i naroda. Iznimku predstavlja lik vladara, junaka i još poneko… S druge strane, ni zajednica nije značila mnogo bez naklonosti bogova. Naime, cijeli svijet se sagledavao kao pozornica djelovanja ovih superiornih svemoćnih, ali i samovoljnih, te hirovitih bića. Kroz religiozne rituale i osobito praksu žrtvovanja,zajednica je nastojala osigurati njihovu naklonost, pomoć i zaštitu. Tako dolazimo do projekcijske dimenzije svakog mita, kao i mitološkog načina razmišljanja. Bilo uspjeh ili neuspjeh, zasluga ili krivica, oni su uvijek negdje izvan pojedinca. Kako već rekosmo, pojedinac je nevažan. Stoga će on poslovično vjerovati da je za svako dobro u njegovom životu zaslužan netko drugi, ali isto tako i za zlo… U tom smislu se kalkulira s dobrim i lošim bogovima, zlom i dobrom srećom, napose sudbinom itd. Npr. u Sofoklovom mitu (tragediji) o Edipu želi se istaći kako pojedinac ne može pobjeći od svoje sudbine. Proklet kod rođenja, za Edipa je predskazano da će ubiti oca i oženiti majku. Želeći izbjeći zloj sudbini, Edipov otac Laj pokušava ubiti sina koji ipak uspijeva preživjeti te pronalazi sigurno utočište kod korintskog kralja Poliba koji ga posinjuje. Kad je već bio odrastao, Edipu se jednom prilikom narugao neki pijanac tvrdeći da nije pravi sin Polibov. Želeći saznati istinu, Edip odlazi u Delfijsko proročište i tamo saznaje jedino to da će na kraju ubiti oca i oženiti svoju majku. Ne želeći nauditi Polibu odlučuje da se više nikad ne vrati u Korint. Na putu za Tebu slučajno ubija Laja ne znajući da mu je to otac, a zatim se ženi Lajevom ženom Jukastom, ne znajući da mu je to zapravo majka. Uglavnom, nimalo ne čudi što je Platon još prije 2500 godina govorio o pogubnosti mitskih kazivanja, i to u smislu kako čovjek iz svega toga i nema što dobro za naučit.
Na kraju ovog dijela mogli bismo reći kako mitološki način razmišljanja stoji upravo nasuprot svih individuacijskih stremljenja i procesa. Tu nema mjesta za osobnu inicijativu i odgovornost. Mitološki nastrojenom čovjeku je najvažnije „što će selo reći“, a za sve ostalo kriva je slijepa sudbina.
Zla sudbina, tj. osuda bogova je bila pogodila još jednog slavnog antičkog junaka. Kralj Sizif je tako poradi svojih zločina bio osuđen da cijelu vječnost kotrlja veliku kamenu gromadu do vrha jednog nesavladivog uzvišenja. Uvijek bi donekle uspio doći, pa sve iz početka… Sizif se oduvijek uzimao kao primjer čovjekovog mukotrpnog posla i života. Kod Camusa on postaje i simbolom apsurda, no ovdje bi ga možda bilo bolje shvatiti kao simbol čovjekove nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice. Već smo ranije govorili o onoj fascinantnoj Einsteinovoj definiciji ludila: „Raditi uvijek jedno te isto te očekivati pri tome da će se dogoditi nešto novo“. Mitološki nastrojen čovjek radi upravo to, uvijek jedno te isto, te duboko vjeruje da mora i dalje tako raditi. Međutim, pri tome je ipak sklon vjerovati da će se jednog dana dogoditi nešto novo, nekakva sreća, nekakav čudesan obrat, a vidimo, samo je trebalo promijeniti način rada i djelovanja. „Ukoliko želimo riješiti neki problem, bit će potrebno prvo promijeniti način razmišljanja koji nas je doveo do njega“ – nadodao bi Einstein.
Moguće najkraća, a ipak najopsežnija definicija mita dolazi od francuskog kultur-antropologa – Renéa Girarda. Po njemu mitovi jednostavno predstavljaju progoniteljske tekstove pisane iz perspektive progonitelja. Girard je bio mišljenja kako u korijenu svakog mita stoji jedno realno povijesno ubojstvo, koje se zatim u progoniteljskoj perspektivi nastojalo dalje divinizirati i mistificirati (Wenn all das beginnt… Dialog mit Michel Treguer, 1997.). Tako nailazimo na bitnu, generalnu – i samim tim – na – još uvijek – nesavladivu značajku mita – vjeru u plodnost, kreativnost i opravdanost nasilja. U tom smislu, kozmogonijski mitovi (koji govore o podrijetlu i nastanku svijeta) skoro redovito započinju sa izvještajem o nekom ubojstvu. Obično neki bog ili više njih masakriraju nekog drugog boga, te od njegovog tijela zatim nastaje zemlja, od krvi mora i rijeke, od kose šume, raslinje, itd. Reklo bi se strašan zločin, ali istovremeno vrlo kreativan i potreban zločin, a to opet nije ništa drugo nego pogled na ubojstvo iz perspektive ubojice. Psihologija kaže da samo psihopate ubijaju iz užitka, svi ostali zbog neke koristi ili interesa. „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane“ – dodao bi (nasilan) narod.
Naznačena progoniteljska perspektiva se ne zadržava samo na konkretnom ubojstvu; ona ide i puno šire, te dalje i to u svim smjerovima. U najrafiniranijem, ali i najčešćem obliku mitološki nastrojen pojedinac nije u stanju sebe sagledati na jedan – tako da kažemo – pacifistički i neutralan način. Nešto u smislu: „Evo, ovdje sam ja. Želio bih to i to; pokušat ću to na taj i taj način“! Ne, u progoniteljskoj perspektivi progonstvo je prirodno i uobičajeno stanje. „Mrze me, progone me, rade mi o glavi, proklelo me …“. To je otprilike polazište, a s obzirom da je to polazište, to i ne može biti neko dobro polazište. Ovdje se uvijek upada iz jednog vida progonstva u drugo. Iz pasivnog u aktivno, iz neopravdanog u tobože opravdano. „Oni su mene, pa ću sad ja njih…“. Za prije spomenutog Girarda zlo zato i nije osobni nego prvenstveno relacijski pojam. Srdžba i zlo su u konačnici jedno te isto…
Politički mitovi i manipuliranje elementarnom psihologijom
Čovjek je sklon u strahu mrziti ono što mu pobuđuje strah, ali to obično na kraju bude neka pasivna mržnja, jer sam strah ga paralizira i ne dopušta mu da agresivno djeluje. S druge strane, hrabar i samouvjeren čovjek je spreman pred opasnošću braniti sebe i druge, no pri tome upravo jer je hrabar i jer nema straha, on ne može mrziti sam izvor opasnosti, te će se na kraju boriti samo dok postoji izravna ugroza. To će reći da je defanzivno ponašanje po sebi posve normalno i prirodno, ali ne i ono ofanzivno. Tu dolazimo do pojma političkog mita, kao i do njegove perfidne psihološke manipulacije.
U središtu svakog političkog mita stoji posve kontradiktorna agitacija: s jedne strane će se opetovano govoriti kako je „naš“ narod manje-više najugroženiji od svih naroda; kako „nas“ je progonilo i klalo cijelu povijest premda „mi“ (kao) nismo nikad nikoga; kako su protiv „nas“ počinjeni nebrojeni svirepi zločini itd. S druge strane, istovremeno će se odjednom početi govoriti o „našim“ slavnim pobjedama; o našim neustrašivim vojnicima; o nesposobnosti bilo koje ljudske sile da nam se suprotstavi itd. I sad ostaje pitanje kako to netko može biti istovremeno beskrajno slab i ugrožen, a opet beskonačno hrabar i snažan? Naravno, ovo je posve nemoguće u realnoj stvarnosti, ali je itekako moguće u realu političkog mita. Dio priče o ugroženosti je prijeko potreban konstruktorima rata kako bi se izazvala mržnja, jer kako već rekosmo, bez straha nema ni mržnje. S druge strane, dio priče o nepobjedivosti je potreban za samopouzdanje i borbenost, jer gdje je previše straha, ne može biti borbe. Na ovaj način se u konačnici stvara vrlo otrovan koktel straha, mržnje, hrabrosti i borbenosti… reklo bi se istinska receptura svake agresije i teritorijalne ekspanzije.
Zaključak:
Ovim tekstom smo nastojali upozoriti na neke elemente mitološkog razmišljanja. Premda teoretski pripada nekim minulim vremenima i epohama, mitološki način razmišljanja je itekako prisutan u našim životima. Premda racionalno nadvladan, mit je sposoban uvijek iznova, kao iz pepela, izdići se te ponovno osvojiti naša srca, misli i živote. To je moguće i njegova najveća snaga: mitovi su doslovno zarazni i posjeduju strašnu negativnu motivacijsku snagu. Kako bi to sarkastično primijetio Anatole France: „Šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?”
Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.
Korektnost
Imamo običaj reći za neku osobu kako je korektna. Nekada to znači kako osobu smatramo poštenom, jasnom, riječ je o osobi koja neće preko „tuđih leđa“ pokušavati ostvariti svoje interese. Korektna osoba označava nekoga s kim znamo „na čemu smo“ i kako „stvari stoje“. Povremeno izjednačavamo poštenje s korektnošću, govorimo o čovjeku kako je pošten tj., korektan. Ponekad korektnost izjednačavamo s jasnoćom, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ima jasne i shvatljive stavove i ne mijenja ih prema potrebi. Ponekad korektnost izjednačavamo s plemenitošću, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ne iskorištava druge za svoje ciljeve ili nije sebičan. Galimberti opet kada govori o „korektnosti“ cilja prije svega na ono što ovdje možemo opisati kao nezainteresiranost koja je na neki način „uokvirena“ u korektnost.
Politička korektnost kao nezainteresiranost
Paradigmatski primjer korektnosti, onoga što Galimberti naziva „nepovjerenjem što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga“ je ono što kolokvijalno zovemo politička korektnost. Ako ostavimo po strani korektnost ponašanja koju nosimo od kuće prema kojoj smo naučeni da ne vrijeđamo, ne psujemo druge ljude, politička korektnost nije ništa drugo nego nezainteresiranost za stvarne i ozbiljne probleme običnih ljudi.
Politička korektnost dopušta da u isto vrijeme budete u žestokom sukobu sa svojim političkim protivnikom o svim mogućim pitanjima, i da u isto vrijeme s njim glasate za povećanje svoje plaće i naknade za odvojeni život. Politička korektnost u isto vrijeme dopušta da raspravljate sa svojim političkim protivnikom do te mjere da ste spremni izazvati rat ako treba na svim razinama, i da u isto vrijeme u dogovoru s njim dijelite mjesta u državnim tvrtkama vašim provjerenim suradnicima, poznanicima i prijateljima.
Politička korektnost liči zapravo na neku vrstu predstave za publiku gdje se svi glumci trude pridobiti simpatije publike, dok u isto vrijeme ti isti glumci u stvarnom životu nemaju nikakvog interesa za vas i vaš stvarni život. Politička korektnost je daleko od pukog načina izlaganja i govora u parlamentu, ona je također – kako to Galimberti primjećuje o korektnosti – nezainteresiranost za stvarnost i stvarnog čovjeka.
Politički korektan čovjek se lako prepoznaje jer se buni kad se treba buniti, slaže se kad se treba slagati, govori ono što je naučio bez bilo kakvih novih izraza. Politički korektan čovjek se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravi trenutak. Prepoznat ćete ga po uhodanim izrazima poput recimo „dijalog nema alternativu“ ili „europski put nema alternativu“ ili „usmjerenost i provođenje strukturalnih reformi“ ili „potreban nam je politički dijalog“ ili „europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti“. Stvarni problem nije u ovim apstraktnim i nejasnim izričajima. Možda u njima i ima nekakvog sadržaja.
Stvarni je problem što pojedinac koji stoji iza ovih izraza se uglavnom pokazuje kao čovjek potpuno nezainteresiran za stvarne probleme ljudi i njihove sudbine što se zna bolno pokazati u stvarnosti običnog čovjeka odmah nakon dobivenih izbora i mandata. Zapravo politička korektnost izgleda poput nekakvog „staklenog zvona“ odakle oni koji su „siti, rumeni i zadovoljni“ promatraju nezainteresirano stvarni svijet i njegove probleme i ljude. Zato je politička korektnost i više od nezainteresiranosti, ona je za neke postala način života, razmišljanja i djelovanja. Pod političku korektnost se može puno toga skriti i ukloniti bez mogućnosti kritike, promjene, aktivnog sudjelovanja.
Politička korektnost kao „sterilizirani“ govor
Iz političke korektnosti kao nezainteresiranosti za stvarnost, stvarni svijet i stvarne ljude nastao je i razvija se „sterilizirani“ govor korektnosti. Ne misli se na ulični rječnik psovke i vrijeđanja koji nije dostojan nijednog zdravorazumskog čovjeka, nego na govor koji je do te mjere nerazumljiv i nejasan da povremeno vrijeđanje i psovanje recimo u parlamentu dolazi kao pravo osvježenje jer se konačno zna i čuje što i tko i o kome stvarno misli.
Primjera takvog „steriliziranog“ govora susrećemo svakodnevno kao recimo sljedeća formulacija: „S obzirom na visoko razvijene demokracije drugih partnerskih zemalja, naša zemlja stoji pred izazovom uspostave demokratskih institucija i vladavine prava gdje ćemo kroz strukturne reforme i prihvaćajući europske vrijednosti u budućnosti biti ravnopravni s našim demokratskim partnerima u provođenju demokratskih načela kako bi svugdje vladavina prava bila neizostavan faktor političkog života i javnog diskursa“.
Ovakva formulacija je politički korektna ne zato što u njoj nema psovke, vrijeđanja ili slično, nego prije svega jer je nejasna, apstraktna i gotovo nema veze sa stvarnošću i stvarnim životom prosječnog čovjeka. „Sterilizirani“ govor i jezik političke korektnosti inzistira na ovakvim formulacijama i izričajima jer se na taj način pod političku korektnost mogu skriti kao prvo nezainteresiranost za stvarnost i konkretnog čovjeka, i drugo što je daleko i važnije mogu se skriti i skrivaju se vrlo niski i prizemni interesi pojedinaca koji su itekako zainteresirani za svoje privatno dobro i interes.
„Sterilizirani“ govor političke korektnosti kada se oči javnosti sklone ili nakratko okrenu prema nečemu drugom, vrlo brzo se pretvara u vrlo „jasan, konkretan i prizeman“ govor o privatnim potrebama gdje su psovke, svađe, pritisci i vrijeđanja sastavni i obvezni dio i način uvjeravanja drugih i drugačijih.
Prijevod: Charlton Heston: “Politička korektnost je tiranija s nasmiješenim licem.”
Galimberti također korektnost smješta u područje nepovjerenja. Biti korektan znači ne vjerovati drugom. Politička korektnost na neki način demonstrira upravo tu osobinu korektnosti. S obzirom da politička korektnost znači prije svega nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor nejasnoće i apstrakcije, politička obećanja povremeno jesu ništa drugo nego laži umotane u političku korektnost. I površnom promatraču političkog života to je i više nego jasno.
Varanja kod sklapanja koalicija, raspodjele ministarstava, imenovanja veleposlanika samo su vrh ledenog brijega političke korektnosti u čijim dubinama leži nevidljiva i ogromna santa nepovjerenja koju Galimberti smatra bitnim elementom korektnosti.
Jer je politička korektnost i maska iza koje se krije nepovjerenje najčešće u obliku manipulacija javnošću kroz politička obećanja, razumljivo je onda da mnogima politička korektnost smeta a opet drugima služi kao obrambeni mehanizam. Korupciju, kriminal se često ne može i ne smije imenovati tobože zbog političke korektnosti. S druge strane, bilo kakva kritika upućena pojedincu, strancu nailazi na osudu jer politička korektnost ne dopušta kritiku i iznošenje suprotnih stavova bilo javno bilo privatno o trenutnoj politici i načinu vođenja države bilo da je vodi stranka ili pojedinac.
Međutim, politička korektnost kao nepovjerenje je najočitija unutar samog političkog života, gdje se često puta koncept političke korektnosti koristi kao prikriveni mehanizam i oruđe zaštite niskih, pokvarenih i nemoralnih interesa bilo pojedinca bilo grupe, koji na sreću ili nesreću isplivaju u javnosti kroz bezbroj afera, koruptivnih skandala, i političke trgovine.
Tu se stvarno vidi da dok se politička korektnost u javnom prostoru i nastupu zahtjeva kao nužni uvjet da uopće nešto kažemo, dotle se u „tami političkih“ hodnika vodi grčevita borba do političkog uništenja svih i svakoga. Kada je Thomas Hobbes rekao kako je homo homini lupus politička korektnost – koja je u svojoj skrivenoj formi ništa drugo doli duboko nepovjerenje – se pretvara u Hobbesov izričaj kada dođe do sukoba oko pitanja koja su itekako ljudska, konkretna, ali od nas uglavnom skrivena. Biti politički korektan često nije ništa drugo nego homo homini lupus zbog nepovjerenja koje prema Galimbertiju egzistira u temelju „korektnosti“.
Umjesto zaključka
Koncept političke korektnosti i suviše je prisutan da bi ga se moglo i trebalo jednostavno odbaciti. Trenutno možda ne postoji bolji način ili model političke komunikacije. S druge strane, prema Galimbertiju „korektnost“ je često maska za nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor i nepovjerenje u što se politička korektnost povremeno savršeno uklapa i što politička korektnost povremeno savršeno predstavlja.
Biti politički korektan povremeno znači doslovce: stvarni ljudi i njihove sudbine me ne zanimaju, ni sam ne razumijem što govorim, ne vjerujem nikome. U „steriliziranom“ govoru političke korektnosti to bi zvučalo: „Potrebne su strukturne reforme da bi se porezna situacija prilagodila poreznim subjektima i jer strukturne reforme nemaju alternativu, potreban je iskreni dijalog s našim političkim partnerima radi usuglašavanja stavova oko ovog vrlo važnog pitanja.“
Sami ne znamo koliko puta smo čuli ove formulacije zbog čega smo gotovo izgubili i osjećaj i volju za bilo kakvo sudjelovanje u bilo kakvim promjenama, jedino što nas povremeno raduje jesu verbalni i fizički sukobi u parlamentima, jer se tu nešto konkretno događa iako će nakon „žestokih, jasnih i otvorenih“ sukoba politički protivnici brzo sjesti zajedno i dogovoriti sebi visoke plaće i ostale beneficije.
Naravno, jer visoke plaće i beneficije su također nekakve „strukturne reforme“ koje „nemaju alternativu“ i one su dio „univerzalnih vrijednosti“. Jedino što nije potrebno za povećanje plaća i beneficija jest ono kako „dijalog nema alternativu“ jer tu nema dijaloga, dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno.
Novac i interes govore sve jezike, i već dugo vremena govore jezikom političke korektnosti, to im je primarni i glavni jezik kojim se koriste i kad se „reflektori“ javnosti ugase nema dijaloga ni alternative, nego monolog u kojem se svi razumiju i slažu kao da su jedna osoba i govore sami sa sobom ovaj put bez političke korektnosti, bez „alternativa, reformi i dijaloga“, nego direktno, jasno, razgovijetno i na štetu običnih ljudi: ma briga me za bolesne, umirovljenike, nezaposlene i mlade, daj pare ovamo odmah ako hoćeš da ti onaj zakon sutra bude izglasan!!!
„Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” – Lao Tse.[1]
To bi otprilike bilo sve, ostatak će biti prvenstveno pokušaj tumačenja ove znamenite rečenice velikog kineskog filozofa. „Slabo nadvladava snažno (…) tvrdoća popušta pred nježnim“… Tako će i najjači muškarac pokleknuti pred krhkom ljepotom žene, a suza djeteta će opet razoružati i najsnažniju među ženama. Prema Lao Tse-u slabost je očigledno ponekad profitabilna i ovdje se zapravo radi o ontološkom principu. U tom smislu i biblija svjedoči da se Bog objavljuje samo malenima i poniznima, dok prezire silnike, oholice i umišljene. „To svako zna, pa ipak ne djeluje u skladu s tim“.
Da bismo malo bolje shvatili taj naš problem sa slabošću i snagom potrebno je vratiti se u rano djetinjstvo. Freud je smatrao da su prve tri godine života odlučujuće za daljnji čovjekov razvoj, premda se čovjeku ne čini da je tako, jer mi se obično ni ne sjećamo ovog ranog dijela svog djetinjstva; možda tek poneke slike i događaja.
Koliko je poseban i povlašten status malog djeteta, ponajbolje se vidi kad se taj status jednog dana počne gubiti, bilo zbog dolaska mlađeg brata ili sestre, bilo zbog toga što roditelji u jednom trenutku jednostavno donesu zaključak da je dijete već dovoljno veliko te da ga više ne treba toliko paziti i maziti kao prije. Malo koje dijete u ovom trenutku neće početi pružati otpor, i to snažan otpor. Njegov dotadašnji status je bio toliko dobar da mu uopće ne pada napamet izgubiti ga. Iz dana u dan mijenja strategiju i smišlja stalno nove taktike. Jedan dan će se silom pokušati razračunati s mrskom bratskom pridošlicom u familiji, drugi dan će se namjerno unerediti, premda je već odavno naučilo kontrolirati svoje fiziološke potrebe, a treći će dan glumiti da je bolesno. Naime, premda je još miljama daleko od apstraktnog načina razmišljanja, dijete već sada uviđa da je nekadašnja slabost i nesposobnost bila itekako isplativa, te se u skladu s tim na silu pokušava vratiti u prethodno stanje. No, to mu neće poći za rukom, odnosno, poći će tek u slučaju ako su mu roditelji teški slabići i naivčine. Mudar roditelj će ovako ponašanje djeteta shvatiti upravo kao protudokaz: „Dragi sine, nešto si mi plaho lukav i manipulativan … dakle, odrastaš i spreman si za ozbiljne životne lekcije“! Međutim, dijete se neće tek tako predati. Ono će nastaviti živjeti čak i u odraslom čovjeku. Zato Freud i kaže da je „dijete otac čovjeku“. Ona početna povlaštena pozicija kod mnogih će ostati cjeloživotnom inspiracijom. Različiti ljudi će se već na različite načine kroz život pokušavati ponovno domoći naznačenog početnog stanja, onog stanja kad su bili centar svijeta svojih roditelja; kad su njihove potrebe drugima bile na prvom mjestu; kad su mogli zahtijevati što su htjeli, a od njih samih ništa nije bilo zahtijevano (…) kad su drugima bili slatki i kao zločesti (…) dok su za druge bili velika odgovornost, a oni sami mogli uživati u potpunoj neodgovornosti.
Slika 1: Prikaz tipičnog dječjeg otpora prema odrastanju i prihvaćanju sve ozbiljnijih obveza i odgovornosti.
Dakle, ljudi se služe različitim taktikama u naznačenom nastojanju. Neki više potpadaju kompleksima više vrijednosti: hineći veliku i jedinstvenu važnost pokušavaju uvjeriti druge da se za njih isplati boriti i žrtvovati. Drugi opet igraju na kartu slabosti: „Touch me, I’m sick“! Doduše, ovo su uglavnom muške taktike. Žene, ukoliko nisu muškobanjaste više igraju na kartu zagonetnosti i nedorečenosti. Izbjegavajući normalnu i redovitu komunikaciju žena pokušava natjerati svoju okolinu da se zainteresira za nju. I ovdje se naravno radi o jednoj lukavoj igri dijete – roditelj, naučenoj u najranijem djetinjstvu. Sasvim mala djeca nisu u stanju reći što im je u dotičnom trenutku. Ovaj nedostatak komunikacije roditelji moraju prevladati viškom fokusa. Tražit će koncentrirano bilo kakav znak u ponašanju ili izgledu djeteta kako bi mogli shvatiti što nije u redu s njim … Kad poraste, dijete – ovaj put žensko dijete, počinje shvaćati da je nedostatak komunikacije svojevrsni izvor moći za nju.
Nevolje u raju …
Uz period najranijeg djetinjstva je vezano i stjecanje nekih osnovnih, sirovih moralnih sudova. Moralni orijentiri kod djeteta su sasvim jednostavni: „Sve ugodno je dobro, sve neugodno je loše“. Ovakva moralna vertikala se svakako prije ili kasnije mora nadvladati, jer u konačnici sve ugodno nije dobro, kao što i sve neugodno nije loše. Upravo naznačeni uvid u kompliciranost stvarnosti predstavlja i prijelaz iz područja afektivne nezrelosti u područje zrelosti. Izlazak iz imanentnog idealiziranja svijeta djetinjstva i jest moguć tek onda kad shvatimo da je i nepovlašteni status odgovornosti odrasle dobi itekako smislen i potreban, te da bez njega istinsko čovjekovo samoostvarenje nije moguće.
Danas se katkad u svijetu kršćanske teologije može čuti za pojam „Wellness kršćanstvo“. Wellness kršćanstvo bi bilo kršćanstvo marginalnih vjernika koji uobičajeno nemaju puno veze sa svojom zajednicom, premda sebe smatraju vjernicima, i to velikim. Takvi u Crkvu dolaze obično kad se nađu u nekoj nevolji, i tada traže jednu brzu, učinkovitu, i ustvari čudesnu pomoć. Zbog takvog mentaliteta oni se jako teško uklapaju u standardne vjerske tokove, te radije onda trče za kojekakvim vidiocima i čudotvorcima. Ovakvi vjernici teško da mogu prihvatiti logiku Sv. Petra apostola, kad ono on govori o vjeri koja se kuša nevoljama kao što se zlato kuša vatrom (usp. 1 Pt 1, 6-7). Ovo im je poprilično neprihvatljivo, jer su u sebi zaostali u fazi primordijalnih moralnih sudova: Ugodno jeste dobro, neugodno jeste zlo, i samim tim nespojivo s Bogom.
Kako to proizlazi iz Jungove psihološke tradicije, nutarnji čovjekov neprijatelj zato najčešće nije crn i rogat. Sasvim suprotno, to je jedan nemogući trogodišnjak koji uporno tjera po svom, premda i sam vidi da mu to više ne prolazi: „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje (…) Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze. Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.“[2]
Posljednji reci sugeriraju kako problem fascinacije povlaštenim dječjim stanjem poput drugih velikih problema nikad nije u potpunosti rješiv i nadvladiv. I kod najzrelijeg i najsavjesnijeg čovjeka nešto od ovoga će uvijek ostati (…) neki žal, neka bol, neka teška pitanja koja proizlaze iz svega toga, te svakako poneka povremena laž i manipulacija. No, po Jungu, sve je ovo sasvim normalno i dio jedne standardne ljudske priče. Obračunavajući se sa ovakvim izazovima čovjek postaje veći, zreliji i mudriji.
Zanimljivo je da nas evanđelja pozivaju da postanemo kao djeca (Mt 18,3), no, Isus pod tim izgledno misli na dobru i pozitivnu djecu, koja premda su djeca, nastoje već vršiti djela svoga oca (Iv 5,17; 8,39 …). To je zapravo jedan srednji put koji računa podjednako i s vlastitom sposobnošću, kao i sa osobnom ne samodostatnošću. Sv. Ignacije Lojolski je ovo sažeo u maksimu: „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.
Slika 2: Riba list se svojim izgledom savršeno uklapa u krajolik morskog dna, s ciljem izbjegavanja grabežljivaca i privlačenja plijena.
Istinitost i jednostavnost su jedino dugoročno rješenje
Pokušaju manipuliranja sa snagom i slabosti nisu skloni samo ljudi. Spomenuti oblik ponašanja pronalazimo u cijeloj prirodi. Tako, mnogi grabežljivci pokušavaju izigravati bezazlene biljojede, biljke ili čak neživo kamenje kako bi se lakše dokopali plijena. S druge strane, i mnogi bezopasni biljojedi vješto glume opasne grabežljivce ne bi li ih se tako ostavili drugi opasni grabežljivci. I čovjeku se na kraju zna nekako dogoditi da većinu života proživi u neistini, hineći slabost dok je jak i fingirajući veliku snagu dok je slab. No, u nama ljudima ipak ima nešto što nas prije ili kasnije navodi na zaključak kako je život pod maskom jednostavno nesnosan. „Vrlo je jednostavno biti sretan, ali je vrlo teško biti jednostavan“ (Tagore). Ranjena ljudska duša se obično najviše boji baš onog najjednostavnijeg i najboljeg rješenja. U ovom slučaju to je ono: Kad si jak, jednostavno budi jak, kad si slab, slobodno i bez straha budi slab.
