Blog – Stranica 12 – Poptheo Web Portal

O idealiziranju

Idealiziranje je nevidljivi neprijatelj. Dugo nam treba da shvatimo da nas je idealiziranje zarobilo. Na naše oči navučen je zastor, ali ne samo na oči. Intuicija, razum, zdravo razmišljanje sve je presvučeno idealiziranjem. Uz sve napore stvarnost ne prodire do nas jer je sami u tome sprječavamo. Idealiziranje može biti u formi odbacivanja. Ili u formi isprike. Odbacujemo sugestije drugih čije oči ali i nutrina jasnije i bolje vide stvarnost. Odbacujemo ono na što nas upozoravaju formirajući isprike ili čak optužbe. On/ona nije takav, čak i ako jest, nju/njega treba znati i htjeti voljeti, razumjeti i prihvatiti. Ali u stanju idealiziranja mi ne znamo konačne granice onoga našega razumjeti, voljeti i prihvatiti. Možda sve to činimo na svoju štetu? Kad već ne možemo isprikom odbiti drugoga i njegova upozorenja, prelazimo u napad optužbama. Ti meni zavidiš, tebi smeta što meni dobro ide, tebi je krivo što imam nekoga, a ti nemaš nikoga. U razdoblju idealiziranja svatko tko nam pokuša skrenuti pozornost na stvarnost nam je protivnik i nastojimo ga osujetiti isprikama i optužbama. Idealizirani svijet ili osoba za nas je stvaran i svaki pokušaj da se idealni svijet ili slika suoči sa stvarnošću s naše strane dočekana je na nož. Iako redovito mislimo kako je u najvećoj mjeri kriv onaj drugi koji nam se lažno predstavlja i koji nas obmanjuje, pa ga idealiziramo, ipak se čini da je idealiziranje nešto što najviše sami slobodno i svjesno činimo jer se ne možemo nositi s nekom od stvarnosti pred kojom se nalazimo. Nijedno i nikakvo idealiziranje ne može preživjeti pritisak i susret sa stvarnošću. Idealizirani momak ili djevojka, muž ili žena prije ili kasnije u zajednički provedenom vremenu otkrit će se dokraja u svojoj osobnosti kroz stvarnost koja nas istovremeno zbližava, ali i ponekad progoni i pritišće svojim zahtjevima i ne uvijek ugodnim iznenađenjima. Naša idealiziranja su neka vrsta pokušaja kojima unaprijed želimo zaštiti sebe od mogućih teških i neuspješnih susreta sa stvarnošću i izražavamo je ponekad vrlo samouvjereno govoreći sebi i svima oko sebe: Meni/nama se to nikada ne može dogoditi. Krah idealiziranja kao maštovitog omotača kojim se štitimo izmišljajući iluzije o sebi i drugom nije nužno loše iskustvo i strašna trauma. Gubitak idealnih slika koje imamo o sebi i o drugom može izgledati kao gubitak životnog usmjerenja. Međutim, ispostavlja se da propast idealiziranja otvara čovjeku prostor promišljanja koje prethodno nije postojalo. Zna se dogoditi čovjeku da nakon dugo vremena susretne osobu koju je idealizirao. Najčešće su to osobe u koje se bilo ludo i iracionalno zaljubljeno ili ih se na jedan previše emotivno intenzivan način voljelo. U ponovnom susretu čovjek doživljava neku vrstu prosvjetljenja i o sebi i o drugom. O drugom odjednom otkriva da je ipak on/ona netko sasvim običan i prosječan. O sebi čovjek misli kako je možda ipak bio previše „u oblacima“ i kako je njegova slika i o sebi i drugom bila pomalo iskrivljena i irealna. Reakcija na pad idealnog „zida“ može biti čuđenje (zar sam stvarno idealizirao njega/nju), nevjerica (nemoguće da sam njega/nju smatrao idealnim/idealnom), olakšanje (dobro je što nismo ostali zajedno jer sam imao/imala previše idealnu sliku o njemu/o njoj), humor i smijeh na svoj vlastiti račun i račun drugoga. Najbolje iskustvo pada idealnog „zida“ jest kada istovremeno i ja i drugi shvatimo da smo bili žrtve idealizacije. U toj zajedničkoj spoznaji postoji mogućnost rađanja jednog novog, zrelijeg i zdravijeg odnosa. Međutim, dok se iskustva pada idealnog „zida“ mogu ponekad opisati nekim zajedničkim osobinama koje svi doživljavamo, pitanje zašto idealiziram je neraskidivo vezano sa mnom i mojim odnosom prema sebi ili prema njoj/njemu.

Idealiziranje je pokušaj analize stvarnosti pomoću mašte i iluzije. Svatko od nas ima svoj vlastiti put, način i motiv idealiziranja jer idealiziranje izvire iz mog osobnog doživljaja stvarnosti. Razlog ili motiv idealiziranja često je skriven negdje u meni. Idealiziranje se čini kao moj, tvoj, njegov unikatan ili originalan pokušaj samozaštite i bijega od stvarnosti pred kojom stojimo. Kada nas svi upozoravaju da nekoga idealiziramo, a mi ne možemo vidjeti o čemu je riječ, izgleda kao potvrda da je idealiziranje uvijek moja osobna odluka, moj intimno-privatni pokušaj da se othrvam zahtjevima stvarnosti ili spoznaji druge osobe koju ne želim prihvatiti jer ne odgovara mojoj privatnoj idealnoj slici koju sam o njoj stvorio. Moguće da se tu krije i utemeljenje zašto se ne mogu tako dugo osloboditi oko sebe izgrađenog idealiziranog „zida“ i onda kada me drugi upozoravaju ili napominju da je zid derutan i na rubu urušavanja. Ponekad ne vidim stvarnost ili je ne želim vidjeti i onda kada je zid potpuno srušen i kada više nemam nijedne iluzorne „cigle“ da se zaštitim od stvarnosti. Idealiziranje je duboko privatan pokušaj samozaštite ili bijega od stvarnosti i kao pokušaj može se razvući u cjeloživotni događaj ili proces otpora prema stvarnosti. Isprika i optužba su ponekad znakovi da je idealiziranje duboko zahvatilo naš pogled na drugog, svijet i stvarnost zbog čega bivamo sve više zarobljeni idealnim slikama koje smo sami stvorili i koje nigdje ne postoje osim kao izmišljene u nama samima. Duboko u sebi razvili smo iracionalan strah od stvarnosti i jedino čime se još branimo jest idealiziranje kao obrambeni zid kojemu ne damo da bude srušen. I stalno ga iznova gradimo, obnavljamo, dozidavamo, krpamo, uklanjamo stare cigle i dijelove i umećemo nove uvjereni da pad idealiziranog „zida“ ujedno znači i naš konačni pad i svršetak. Međutim, pad jednog „zida“ iza kojega se skrivamo kao robovi koji se boje podignuti glavu prema gore ne znači da će nas dizanje glave i pogleda učiniti trajno slijepima i time bespomoćnima za život i življenje. Velike su šanse da ćemo svijet i stvarnost vidjeti na pravi način ne kao robovi idealiziranja, nego kao slobodni ljudi koji prihvaćaju stvarnost i konačno je vide oslobođeni svih slojeva zastiranja kojim nas je idealiziranje zastiralo i držalo u pokornosti. „Otvaranje očiju“ nasuprot „sljepilu“ idealiziranja može biti intenzivno iskustvo oslobođenosti od straha da nećemo moći živjeti stvarnost ako se naš idealizirani „zid“ kojemu ropski i bespogovorno služimo sruši. Ponekad s rušenjem idealiziranog „zida“ otkrivamo koliko smo dopustili sebe pretvoriti u bespomoćne jedinke duboko ovisne o drugom. I kako je nažalost ponekad i onaj drugi zajedno s nama gradio idealizirani „zid“ misleći da nam tako pomaže što nas na kraju oboje pretvori u slijepce koji ne vide slabost i krhkost temelja na kojima gradimo međusobni odnos i odnos prema stvarnosti.

U Sarajevu 15. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O ljubavi

I najčvršće ljudske ljubavi moraju se okončati smrću jednog od dvoje koji se ljube. Nikakva molba, zaziv, proklinjanje i zaklinjanje ne može produžiti fizičko trajanje njihove konkretne ljubavi u vječnost. Najdublje i najjače ljudske ljubavi pretvorili smo u legende, bajke, pripovijesti, romane i pjesništvo. Sve one zajedno ne mogu osigurati vječno trajanje ljubavi onima koji ne mogu jedno bez drugog. Nepodnošljiva je spoznaja da voljeni/voljena mora umrijeti. Pripovijesti i legende mogu biti utjeha, ali ne mogu usporiti ono što neminovno dolazi. Misao o ljubavi najčešće formuliramo kroz pitanje: Voliš li me? Ili kroz potvrdan odgovor: Volim te. Sve ljudske ljubavi u ovom pitanju pronalaze svoje prihvaćanje ili odbijanje. Sve one izričući volim te obećavaju ljubav onom drugom, ali to traje samo dok ih smrt ne rastavi. A onda? Poslije? Ima li ljubavi poslije smrti isto je kao i pitanje ima li života poslije smrti? Ako čovjek u fizičkom postojanju ljubav identificira s puninom života (on/ona je moj život i moje sve), doći će i do pitanja ima li ljubavi poslije smrti. Ako i ima možda života poslije smrti o kojem uglavnom ništa ne znamo, nego se nadamo i očekujemo, nije li jednako važno pitati se ima li ljubavi poslije smrti. Od onoga za čim čezne i žeđa tijekom svog fizičkog života čini se da čovjek najdublje čezne ili mu najviše nedostaje iskustvo biti ljubljen. Raspon čežnje proteže se od prvih sjećanja na ljubav majke do duboke starosti u kojoj se nekad s uvijek prisutnom sjetom prisjeća svih onih koji su ga na svoj način ljubili. I onih koje je on/ona ljubio. Prenosi li se iskustvo ljubavi na onu stranu? I ako se prenosi, u kojem obliku? Tko nas tamo čeka ako nas čeka? Ako ima nekoga s one strane, voli li i ljubi li nas koji dolazimo kao početnici u novi i drugačiji život? Je li dovoljno pun ljubavi da ne žalimo za ljubavlju koja je ostala iza nas u fizičkom postojanju? Ne boji se čovjek samo umiranja jer ne zna je li s one strane ništa, praznina ili nešto ima. Strah ga je i ako ima nekakvog života da bi to mogao biti život, ali u kojem nema ljubavi. Ne dočekuju ga niti oni koji su ga ljubili za fizičkog života, a otišli su prije njega, a nema ni onoga božanskog o kojem se govorilo i tumačilo da je ljubav. Pa i ako bi čovjek odahnuo nakon smrti primjećujući da nešto poslije smrti ima i da nije sve prazno i ništa, ne bi mu bilo ništa manje teško kada bi otkrio i spoznao da ima života i poslije smrti, ali nema ljubavi poslije smrti. I prije nego umire i prelazi na nepoznatu stranu života još dok fizički postoji, čovjek čvrsto identificira ljubav i život kao jednu te istu stvar. Naravno, nisu u pitanju različite ljudske ljubavi koje s vremenom jačaju, slabe, mijenjaju se, prestaju ili ponovo počinju. Sve one čovjeku pružaju tek nejasan predosjećaj onoga za čim žudi i čezne daleko snažnije i dublje u sebi. Biti ljubljen. Bezuvjetno. Neograničeno. Bez prestanaka. U izobilju i neizmjernom intenzitetu. Ljudske ljubavi se s vremena na vrijeme približe ovoj čovjekovoj neispunjenoj čežnji. U ljubavnom zanosu dvoje ljubavnika događa se ponekad kratkotrajno iskustvo snažnog sjedinjenja gdje oboje osjećaju da su ljubav i život jedno i da ih je nemoguće razdvojiti. Problem ljudskih ljubavi jest što su ta iskustva ograničena, kratka, događaju se na početku, ali dugotrajno blijede i nestaju. Ali u čovjeku ostaje trag. Čovjek je osjetio, doživio, upoznao, spoznao trenutak identičnosti života i ljubavi jer je s nekim u ljubavnom odnosu bio sjedinjen u jednu osobu, u jednog čovjeka.

Granice fizičkog postojanja, od kojih su umiranje i smrt najstrašnije i najteže za prihvatiti, sile nas ponekad da pitanje o životu poslije smrti izjednačimo s pitanjem o ljubavi poslije smrti. Ako s one strane nema onoga/one koji su me neizmjerno ljubili kroz cijelo moje fizičko postojanje, što bih trebao raditi tamo u tom svijetu gdje možda nje/njega ili njih nema? Čak i ako bi cijeli taj beskrajni svijet pripadao meni kroz svu vječnost, što imam od tog svijeta u kojemu nikoga ne mogu ljubiti i nitko mene ne može ljubiti? S vremena na vrijeme u snažnom i intenzivnom ljubavnom sjedinjenju u fizičkom svijetu čovjek kao da predosjeti jedan svijet poslije smrti gdje je intenzitet ljubavi snažan, neprekinut i trajan. Kad prestane fizički intenzitet, taj predosjećaj prelazi u čežnju i žudnju koju duboko u sebi osjeća kao zov kojega čovjek upućuje nekom s one strane: Kad i ako tamo dođem, hoću biti ljubljen; ako ima nekoga tamo i ako me tamo netko čeka, hoću da me ljubi i ja želim ljubiti njega/nju. Jer ne možemo „dobaciti“ ljudskim pogledom s „one strane“ fizičkog postojanja i provjeriti kako tamo stoje stvari s ljubavlju i onima koji su otišli prije nas, svoju čežnju i žudnju za ljubavlju pretačemo u bajku, legendu, roman, pripovijetku, pjesmu. Svim onim što pišemo i pjevamo o ljubavi izričemo svoju žudnju i čežnju u pokušaju da pronađemo ili nam netko ponudi odgovor na pitanje: Ima li ljubavi poslije smrti? Ima li života poslije smrti ili ima li ljubavi poslije smrti jedno te isto je pitanje, jer u kratkotrajnim i snažnim fizičkim ljubavima na trenutak spoznamo da su život i ljubav ili ljubav i život neodvojivi. I jer ne možemo podnijeti kada smrt odvoji život od ljubavi ili ljubav od života, neprestano smo gonjeni čežnjom i žudnjom nade i očekivanja da je s one strane drugačije. Jedino očekivanje koje imamo od onoga s one strane jest da tamo nema smrti. Ako je nema, onda život i ljubav ne mogu biti rastavljeni. Nerastavljenost ljubavi i života smrću netko naziva vječnost, netko naziva bog, netko naziva raj, netko naziva blaženstvo. Iako ih zovemo različitim imenima, očekujemo isto. Život i ljubav kao jedno neprekinuto iskustvo ispunjenja onoga što nas neprestano prati kao neostvarena čežnja i žudnja: Ja želim biti ljubljen/ljubljena. Nadamo se da nekoga tamo ima tko će odgovoriti na naš poziv. Ne možemo sami sebe ljubiti. Za identičnost života i ljubavi mora postojati Drugi koji odgovara: Dođi, želim te ljubiti. Još ako je taj Drugi izvan i iznad smrti, onda bi on/ona mogao biti ono što tražimo: besmrtna identičnost ljubavi i života. Ako bi nas ljubio/ljubila, ne bi nam bilo teško ostati s njim/njom i vjerojatno ne bismo žalili za onom/onim koji je ostao iza nas u fizičkom svijetu čekati da nam se jednog dana također pridruži i s nama sjedini. On/ona bi nastavio živjeti s nadom s ove strane, Drugi i ja bismo ga radosno iščekivali s one strane.

U Sarajevu 13. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Spyros Arsenis

O suprotstavljanju

Suprotstavljanje doživljavamo kao rat i sukob. Iskustvo suprotstaviti se na lošem je glasu. Ne smiješ se suprotstaviti. Moraš držati jezik za zubima. Biti široko prihvaćen zahtjeva servilnost i ponižavanje. Nikomu ne smiješ odgovoriti. Nikom se suprotstaviti. Prema svima i svakom moraš biti „korektan“ i onda kada za tebe to znači biti ponižen, degradiran i ismijan. Od nas se traži da vjerujemo kako je svaki oblik suprotstavljanja neoprostiv grijeh. Ne može i neće nam biti oprošteno ako se suprotstavimo. Strah od suprotstavljanja vuče nas dublje u apatiju i bezvoljnost. Strah od suprotstavljanja kao velikog zla koje ne smijemo nikada učiniti dovodi nas u stanje razmišljanja da od svega trebamo odustati. Zašto se suprotstaviti onda neznanju znanjem, zašto se suprotstaviti bolesti brigom o svom zdravlju, zašto se suprotstaviti polupismenosti i nepismenosti razvojem kulture obrazovanja i učenja? Zašto se ičemu suprotstaviti? Odustajemo od sebe. Ne želimo se suprotstavljati ničemu i nikomu i gubimo kreativnost i sposobnosti da rastemo. Opća apatija i bezvoljnost u nama samima rađaju fatalizam kako se ni onomu u sebi što nas sputava ne treba suprotstavljati. Biramo šutjeti, ne dižemo glas. Prema sebi postajemo „korektni“ bez snage da se u sebi suprotstavimo onomu što nas smeta i muči. Odabiremo defetizam jer nas je netko uvjerio i još nas uvjerava da je suprotstavljanje iskonsko zlo koje odmah generira ratove i stradanja. Toliko se bojimo suprotstavljanja da i od sebe odustajemo kada se trebamo suprotstaviti onomu što nam se u nama i nama ne sviđa. Operirani od suprotstavljanja, sebe uvjeravamo da se ništa ne može i neće promijeniti. Ni u nama ni izvan nas. Svaki naš pokušaj da se suprotstavimo nailazi na optužbe i upiranja prstom da želimo izazvati rat, da smo sebični, da gledamo samo sebe i da se želimo dokopati svega preko tuđih leđa i tuđe muke. Sluđeni i izluđeni strahom od suprotstavljanja od sebe se skrivamo kada osjetimo poriv i potrebu da se suprotstavimo sebi ili drugom. Pritisak da se ne smijemo nikada ni pod kojima uvjetima suprotstaviti jer je to uvijek zlo i naopako u nama ubija vjeru u naše vlastite mogućnosti i sposobnosti. Beskrajno je puno onih koji nas sa svih strana savjetuju misleći da nam pomažu kada nam govore: Nije to za tebe, ti to ne možeš, ti to ne znaš, to je izvan tvoje lige, slab/slaba si ti za to. Svi ovi savjeti izrečeni na glas ili između redova ponekad nisu ništa drugo nego izričaj straha od suprotstavljanja. Oni nam zapravo govore da ne možemo ništa svladati i da je najmudrije ne suprotstavljati se, odnosno treba odustati. Strah od suprotstavljanja koji u nama drugi potiču i raspiruju često je njihov strah od mogućih promjena i naše snage da promjene donesemo. Ne mijenjaj ništa je opomena i upozorenje kako je suprotstavljanje grijeh koji nam se neće oprostiti. I u strahu od nekog nepoznatog božanstva koje prezire svaki vid suprotstavljanja, puštamo i dopuštamo biti zlorabljeni i poniženi.

Nitko od nas nije toliko glup da ne može procijeniti i znati kada je suprotstavljanje obveza i nužna potreba, a ne prekršaj nekakvog zakona i pravila. Međutim, ipak se događa uslijed straha od suprotstavljanja nekom autoritetu da iako znamo da bi se morali suprotstaviti, nastavljamo trpjeti i podnositi. I tako unedogled. Utjerali su nam jak strah i snažan osjećaj krivnje da je svako suprotstavljanje nekakva subverzija protiv nekakvog poretka, pri čemu je suprotstavljanje apsolutno zlo, a poredak apsolutno dobro. Tako onda žena godinama trpi nasilje u obitelji jer je suprotstavljanje grijeh, dok je obiteljsko nasilje na strani dobra. Njezinu situaciju pogoršavaju svi oni koji se također boje suprotstavljanja i govore joj: Šuti i trpi. Tako ljudi godinama trpe ogavne politike i političke vođe jer je suprotstavljanje njima nekom novom i drugačijom politikom grijeh i zlo. Situaciju pogoršavaju oni koji savjetuju: Ništa se neće promijeniti. Tako kroz vrijeme trpimo sve i svašta i šutimo bilo kao pojedinci, bilo kao zajednice. Odrastao i zreo čovjek nikada nije toliko nerazuman da ne može ocijeniti kada se mora suprotstaviti. Ipak, uslijed sveprisutnog straha od suprotstavljanja izabire povući se. Time ujedno biva poražen. Uskoro se više neće htjeti suprotstaviti ni sam sebi u onomu što mu smeta, nego će se prepustiti životu apatičan i bezvoljan. Zašto se ne suprotstaviš ako nikome drugom za početak barem samom sebi? Zašto si postao apatičan i bezvoljan i ne vidiš nikakvu perspektivu u borbi sa samim sobom u pokušajima da sebe pobijediš i svladaš i tako sebe nadiđeš? Strah od suprotstavljanja ušuljao se i u tvoje kosti i ugnijezdio se kao osjećaj apatije. Ne želim ništa i nikoga svladati. Ne želim sebe pobijediti. U konačnici, ne želim ništa. Želim da me svi pustite na miru. Obično tako promišlja onaj koji se boji suprotstavljanja jer je strah od suprotstavljanja dobro poznat put u sva moguća odustajanja i nezavršene životne odluke i projekte. Ako čovjek želi početi s promjenom, mora barem željeti suprotstaviti se samom sebi ako već iz straha nema snage za druga suprotstavljanja. Početak suprotstavljanja je nadvladavanje straha da je moje ili tvoje suprotstavljanje zlo, grešno i štetno. Suprotstaviti se je isto što i ukloniti strah koji nas sputava. Svakim novim pa i najmanjim suprotstavljanjem iz sebe izbacujemo dozu straha koju su u nama stvorili oni koji kategorički, dogmatski i apsolutno tvrde i pokušavaju nas naučiti da je najgora stvar koju možemo učiniti suprotstaviti se. I nećemo se moći osloboditi straha dok se ne suprotstavimo. Tek u suprotstavljanju otkrivamo domete naših snaga i sposobnosti otkrivajući kako nas strah polako popušta i u konačnici napušta. Nismo osuđeni niti smo kažnjeni. Nema božanstva koje nas osuđuje na propast jer smo se s pravom suprotstavili. Oslobođeni smo ropskog straha da se ne smijemo suprotstaviti. Straha kojim smo tko zna koliko dugo držani u ponižavajućim i podređenim položajima i odnosima jer smo dugo, čak i predugo, bili indoktrinirani kako apsolutno nikakvo suprotstavljanje ne dolazi u obzir jer će nam sve biti oprošteno, osim suprotstavljanja kao najgoreg od svih ljudskih grijeha i zloća. I vjerovat ćemo tako sve dok se ne suprotstavimo i na svojoj koži osjetimo i spoznamo da je ponekad suprotstavljanje događaj i iskustvo iskonskog dobra prema samom sebi… I kao uvijek žaliti što se nismo suprotstavili ranije…

U Sarajevu 12. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat

O dilemama

Dileme su različite. Pripadaju razdobljima života koja nisu identična. Neke od dilema su željene, ali nikada neostvarene prilike. Nismo ih ni odbili ni prihvatili. Zovemo ih neodlučnostima. Postoje dileme koje nas ne kopkaju. Priliku smo propustili. Kasnije se ispostavilo da je prilika bila dobra. Nema dileme. Nju zamjenjuje osjećaj žaljenja. Ako je prilika bila loša i opasna i mogla nas je upropastiti, nema dileme. Zamjenjuje je osjećaj zahvalnosti što smo bili mudri i sabrani i znali što treba učiniti. Neodlučnosti su jedine dileme koje nam ne daju mira. Nismo bili ni za njih ni protiv njih. Naš stav pretvorio se u čekanje. Čekanje se pretvorilo u neodlučnost, neodlučnost se pretvorila u dilemu. Ne pomaže nam previše iskustvo drugog koji je umjesto nas prihvatio priliku. I uspio, pa sad žalimo za dobrom. Ili nije uspio, pa smo zahvalni što smo izbjegli lošu priliku. Jer ništa nismo odlučili, ne znamo kakvo bi iskustvo imali. Dilema se ne može razriješiti jer ostaje s nama kao prilika prema kojoj smo bili ravnodušni. Ako ju je netko drugi ugrabio i nešto postigao ili propao, njegovo iskustvo ne razrješuje našu dilemu što bi bilo s nama u toj situaciji. Mi nismo onaj drugi koji je stvarno priliku prihvatio ili odbio. Svakodnevne dileme se moraju razriješiti. Svakodnevna neodlučnost je kratkog daha. Životna dilema je drugačija vrsta iskustva. Utemeljena je na trajnom životnom osjećaju da nikada nećemo moći znati što bismo napravili da smo priliku prihvatili ili odbili. Taj životni osjećaj s vremena na vrijeme u nama se probudi i tjera nas da fantaziramo. Biti maštovit, osim što znači biti kreativan, znači također razrješivati u sebi prošle neodlučnosti kojima smo sebe odvojili do određenih konkretnih životnih prilika. Drugi je dobio priliku prema kojoj nismo imali nikakav stav. Hoćemo ili nećemo? Stajali smo i čekali. Čekanje se produžilo, neodlučnost je rasla, dilema se produbila. Razriješiti dilemu maštom može donijeti nekakvo olakšanje i zadovoljstvo. Ipak ostaje spoznaja kako dilemu više nije moguće stvarno razriješiti tako da naš život dobije konkretan smjer i oblik. Maštovitost kojom razrješujemo dileme zbog propuštenih prilika je stajanje u mjestu. Razrješavamo u glavi ono što je možda odavno izgubilo stvarnost i konkretnost. Kada pokušavamo dilemu razriješiti maštom, dolazimo do različitih osjećaja. Osjećaj promašenosti. Promašenost se ne može javiti u svakodnevnim dilemama. Ona se formira kad pokušavamo razriješiti životnu dilemu prema kojoj smo u vrijeme kada smo je trebali razriješiti bili neodlučni. Kroz sazrijevanje i zrelost života otkrivamo posljedice neodgovorene životne dileme. Promašenost dolazi na kraju ili pred sami kraj života kad ne možemo više niti stvarno niti konkretno ništa učiniti oko propuštene prilike koja nas je „uvalila“ u neodlučnost i dilemu. U tim trenutcima nam pomaže maštovitost. Pruža nam mogućnost da podnesemo promašenost jer možemo zaobići vremenske, fizičke i starosne granice i zakone. Igramo se s životnom dilemom. Ona nas želi pritisnuti i opteretiti stvarnim i konkretnim osjećajem da je naša neodlučnost bila loša i da smo sami krivi zbog propuštene prilike. Odupiremo se maštovitošću nastojeći ublažiti osjećaj koji nas pritišće. Tako starac ponovo postaje mladić u naponu snage koji više nije neodlučan kada upozna ženu kojoj nije imao hrabrosti prići iako je u nju bio smrtno zaljubljen. U maštovitom razrješenju dileme on je hrabar i svim silama se trudi osvojiti onu bez koje ne može zamisliti život. Nema veze što je sam u bolesničkom krevetu. Već duže vremena u svojim fantazijama razrješuje svoje životne neodlučnosti i životne dileme.

S vremenom, ako smo dovoljno maštoviti, životna dilema može ublažiti svoju nesnosnu prisutnost kojom nas uporno želi podsjetiti kako smo jednim dijelom promašili u životu. Zašto bi nam bilo zabranjeno boriti se svim dopuštenim alatima protiv dileme koja nas nikako ne pušta na miru? Kada prilika prođe i više se ne može vratiti, životna dilema kao osjećaj promašenosti nije ništa manje stvarna od naših maštovitih rješenja i napravljenih životnih izbora. U konačnici, kada nam stvarnost i konkretnost životne prilike postanu nedostupni, riječ je o sukobu između dvije mašte od kojih nijedna više nije stvarna i konkretna. Mašta i osjećaj promašenosti se sukobljavaju kao protivnici od kojih nijedan nije stvaran. U tom sukobu dviju mašti zna se dogoditi dugotrajno i ugodno razdoblje primirja. I mašta i promašenost „polože svoje oružje“ čime se životna dilema gasi i prestaje postojati. Izmiren sa sobom, čovjek prihvaća istinu kako rijetko tko od nas ili gotovo nitko ne može apsolutno „pogoditi“ sve životne prilike da ne bi ostala barem jedna ili više njih za kojima neće kasnije žaliti što ih je propustio. Postići primirje s neodlučnošću iz koje se rodila opterećujuća životna dilema iz koje je nastao osjećaj promašenosti nezahvalan je i mukotrpan posao. Valja upregnuti svu snagu mašte i njezinih pomoćnika (misli, ideje, zamisli) kako bi se na kraju došlo do nekakvog primirja između nas i životne dileme. U nekom životnom trenutku kada shvatimo da životna dilema pripada jednako svijetu mašte kao da je stopljena s njom jer više nema svoju stvarnost i konkretnost, počinje razdoblje borbe sa samim sobom. Rat između dvije mašte je iscrpljujući i može potrajati. Životna dilema zahtjeva da ostane apsolutno stvarna i konkretna dok god živimo, mašta zahtjeva da prijeđe granicu stvarnosti i uđe u naš nutarnji svijet bez ograničenja. U tom njihovom sukobu kada bivamo iscrpljeni, mudro je ponekad zatražiti primirje u sukobu zaraćenih strana i istovremeno prihvatiti neprihvatljivo. Da smo nekad davno propustili životnu priliku i da smo s tom spoznajom pomireni. Trenutak pomirenja između dvije sile koje u nama neprestano ratuju obično se događa na kraju ili pred kraj života kada pomalo iscrpljeni i umorni više ne tražimo ništa osim malo mira. Ponekad je životnoj mašti i dilemi i to previše i nastavljaju svoj rat. Ponekad ih moramo na silu dovući za pregovarački stol i zapovjediti da je vrijeme da prestanu jer je besmisleno više ratovati oko onoga što se više nikako ne može vratiti. Vrijeme je da se sve troje izmirimo i pomirimo i da svatko strpljivo nosi svoj dio tereta za one propuštene prilike u životu koje smo propustili svojom krivicom bivajući neodlučni i ne želeći odlučiti se ni za ni protiv. U neprestanom ratu između dilema i mašte nekad je najvažnije postići kakav takav mir ili primirje sa sobom i sve dok traje, i mi možemo odahnuti od trenutnog unutarnjeg sukoba i nadati se da neće biti novog rata jer je moguće da nećemo sljedeći put imati ni strpljenja ni volje za jedan takav događaj…

U Sarajevu 11. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

O prazninama

Izgubljeno će se vratiti kao osjećaj praznine. Nisu nas mogli naučiti dok smo bili mlađi i manji da svaki doživljeni gubitak u životu znači živjeti pomalo prazan. Možda bi bilo drugačije da smo kao djeca mogli imati svijest o težini gubitka i njegovim posljedicama. Možda je dobro što kao djeca nismo mogli biti svjesni gubitka. Gubitci ne ostaju zakopani u podsvijesti. Ne skrivaju se u nama. Ne žele mir i pomirenje. Pretvaraju se u praznine. Odrastanje bez oca. Gubitak. Kasnije će biti praznina. Odrastanje bez majke. Kasnije će biti praznina. Smrt supruge. Smrt supruga. Gubitci. Kasnije će biti praznine. Biti čovjekom kao da znači biti satkan od malih i velikih praznina. Figurativno govoreći, kao da je život oružje koje nas ranjava gubitcima da bi nam ostavio praznine kao trajne ožiljke i vječne podsjetnike. Ova praznina? Tu je trebao biti otac. Ona praznina? Tu je trebala biti majka. Kad stanemo prebirati rane, nabrajanje kao da ide unedogled. Ovdje je bio prijatelj. Izgubio/izgubila sam ga. Ovdje je bila ona. Izgubio sam je. Ovdje je bio onaj kojega sam voljela. Izgubila sam ga. Duša nam se čini kao mreža praznina različitih veličina i oblika. Gdje je prazno u nama tu je netko trebao biti ili je bio. Ima praznina koje nas tjeraju na besmisao. Čine nas bezvoljnima. Ne daju nam da se krećemo. Praznine očaja i izgubljenosti koje su opasne za nas. Praznine koje su ispunjene slikama onih koje smo izgubili su drugačije. Drugačije ih vidimo, doživljavamo i osjećamo. Čine nam se kao praznine ispunjene nadom, iščekivanjem i željom. Kažemo: Vratit će se. Ili kažemo: Ovo nije posljednje zbogom. Ili kažemo: Susrest ćemo se u vječnosti. Praznine koje sami stvorimo mogu biti poput pakla. Strašne i nepodnošljive. Praznine koje u nama iskopaju drugi bole duboko i dugo. Opet osjećamo ih kao da su ispunjene nečim. Miješanjem nade, potrebe, nostalgije, tuge, zova na kojega nitko sada ne odgovara, ali će možda u budućnosti ili iz vječnosti netko odgovoriti. Prazninama koje su drugi u nama ostavili raspirujemo strast za vječnošću i nekim novim i ponovnim susretom. Praznine nam ne daju da se pomirimo s gubitkom i da sve prihvatimo jer tako mora biti. U sebi nosimo jednu ili više praznina. Češće više, nego samo jednu. Neke su male i slabe, neke su duboke i intenzivne. Neke osjećamo s vremena na vrijeme. Neke osjećamo svaki dan. Te naše praznine, znakovi naše bespomoćnosti i krhkosti pred surovošću svijeta čine nas empatičnima, pomažu nam da se lakše približimo jedni drugima. I u tebi postoji praznina jer je mjesto gdje je netko bio ili trebao biti prazno, čujemo sebe kako jedni drugima govorimo i međusobno se tješimo.

Te naše praznine. Lomovi i prelomi na nutarnjim kostima duše koji nas međusobno povezuju. I ti imaš, vidim, tragove nekoliko lomova u sebi. I ti nosiš prazninu kao otvoren prijelom na duši. I ja nosim. Nosimo oboje. Svi troje. Svi. Ako kažemo za nas da smo stvorenja praznina, ne mislimo da je to poruka očaja i propasti. Ciljamo na iskustva gubitka ili gubitaka koji su u nama ostavili prazninu ili praznine, ali ne kao znak nemogućnosti da se gubitak nikada neće moći nadomjestiti. Ne. Nego kao znak nade i želje da ćemo se ujediniti ponovo i zaliječiti sve otvorene prijelome na duši i zatrpati sve praznine ponovnim susretom. I kada izgubljenom govorimo zbogom, mislimo doviđenja. Reći apsolutno zbogom bez ikakve nade može ona praznina koju smo u sebi sami otvorili i potpuno joj se predali. Doviknuti izgubljenom doviđenja može ona praznina u nama koja nas je šokirala. Praznina koju ne možemo objasniti. Praznina koju nismo htjeli. Nismo željeli. Protiv koje smo se svim silama borili. I izgubili. Ipak ta praznina nam je ostavila nadu, potrebu, strast, tvrdoglavost da praznina ne može biti vječna. Živimo i susrećemo se kao bića praznina, nosimo otvorene lomove duše u sebi nadajući se da gubitci koji su u nama otvorili praznine nisu vječni. Naš svaki pa i najmanji gubitak neće propustiti priliku da u nama otvori čak i najmanju prazninu. Gubitku je takav usud. Otvoriti prazninu u čovjeku. Čovjeku je usud drugačiji. U otvorenu prazninu zasaditi po koje zrnce nade i želje. Gubitak je računao na sve, osim na čovjeka. Gubitak ne zna da u čovjeku osim praznine postoji i moć da joj se suprotstavi. Gubitak nikada ne završi posao do kraja. Otvori prazninu i napusti čovjeka misleći da će biti dovoljno. Preuranjeno počne slaviti pobjedu. Neugodno se gubitak iznenadi kada susretne onoga u kojem je otvorio prazninu i vidi ga kako se nada i iščekuje. Gubitku nikada neće biti jasno zašto jer gubitak nema nikakve nade u sebi. Čudesno je kako praznina strašna, tamna i bolna u sebi može nositi nejako svjetlo nade i očekivanja da ćemo onoga/onu koje je gubitak oduzeo susresti i zatvoriti prazninu. Opčinjava i hrabri čovjekova tvrdoglavost kojom ne dopušta gubitku da ga svlada iako mu je ovaj oduzeo sve. Nevjerojatno je kako privlači svjedočanstvo onog čovjeka koji u praznini pronalazi nadu i iščekivanje. Najčudnije je od svega da praznina može biti prožeta nadom i barem privremeno nadvladati gubitak koji se čini nepobjedivim gospodarom našeg života i naše smrti. Neprocjenjivo je iskustvo upoznati čovjeka koji nadom istovremeno svlada i gubitak i prazninu… to je čovjek dostojan divljenja i svakog poštovanja…

U Sarajevu 10. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

O svejednosti

Neki govore kako s godinama i s blizinom starosti sve manje obraćaju pažnju na ono što im drugi dobacuju, predbacuju, podbadaju, zamjere, ironiziraju, kritiziraju. Usmjereni na sebe bez narcisoidnosti i sebeljublja biraju samoću i povučen život jer otkrivaju da se ne mora i ne treba trpjeti i podnositi sve i svakoga. Svejedno mi je i nije me briga prestaju biti izrazi nezainteresiranosti ili oholosti. Postaju trenutci iskustva kada čovjek sve više uviđa da suviše često „hodanje po jajima“ jer drugi tako očekuju, određuju, zahtijevaju i traže postaje neugodno i negativno za čovjeka. Pretjerana obzirnost da se svima i svemu iziđe u susret i ugodi prestaju biti središte čovjekova života. Što su zreliji i stariji, iskustvo ih poučava da svejedno mi je i nije me briga nije nužno grijeh, uvreda, napad, nego potreba i pravilo kako bi čovjek sačuvao samog sebe. Ima nešto privlačno kod onih koji su godinama odmakli pred nama i koji „ne haju ni živu silu“. Simpatični i otvoreni, ali ne više tako obzirni i susretljivi da bi trpjeli sve, svašta i svakoga. Zavidimo im na takvoj slobodi i odrješitosti da na provokaciju, sarkastičnu uvredu i ironično dobacivanje ili uzvrate istom mjerom ili samo prođu bez osvrtanja dok naša usta ostaju „širom otvorena“ pred iznenađenjem kojega nejak čovjek priredi nekom „rmpaliji ili siledžiji“ misleći da nejaki neće smjeti reagirati i odgovoriti. Ima nešto oslobađajuće u toj svejednosti koja nije oholost, zatvorenost i sebeljublje, nego samosvijest da se više nema potrebe biti toliko obziran i šutjeti i sve u sebi proživljavati i doživljavati. Ta svejednost „bez dlake na jeziku“ koja oslobađa čovjeka napetosti živaca i emotivne ukočenosti i nametnute šutnje s vremenom čovjeka uvlači u jedan drugačiji pogled na svijet i ljude oko sebe kada čovjek biva oslobođen nekih umjetnih i nametnutih pravila koja je dobrohotno i dobronamjerno poštivao iako nisu uvijek bila naklonjena ni njemu, a još manje njegovom zdravlju. Oslobođen i bez straha opčinjen tom svejednošću kao novootkrivenim blagom, čovjek biva doživljen kao bezobrazan i nekulturan. Je li on zaista takav ili su oni koji su izgradili nepregledne zidove i ograde obzirnosti i glumljenih i namještenih međuljudskih odnosa zaboravili kako izgleda čovjek koji svakom daje prema onom kako se netko prema njemu ponaša i postavlja? Zrela svejednost koja se čovjeku razotkriva kao potreba da se više brine o sebi i onome što se njemu događa, a ne o tome „što će drugi reći“ od strane onih koji uvijek paze na druge, a nikada na sebe doživljava se kao iskustvo barbarizma i nekulture. Između onoga zamisli što mi je rekao/rekla i onoga rekao sam ti/rekla sam ti ono što zaslužuješ i svejedno mi je u vezi toga veliki je prije svega psihološki, emotivni i generacijski jaz. Zrela svejednost je emotivno čvrsta jer zna što hoće za sebe, a što ne želi i neće dopustiti bez obzira na to što drugi misle, govore i očekuju. I doživljava se kao emotivna tupost ili nedostatak empatije iako je riječ o tome da čovjek više ne želi trpjeti i podnositi ono što ne mora i što je za njega štetno.

Zrela svejednost je psihološki stabilna, nije podložna promjenama raspoloženja koje svako malo uzrokuju drugi svojim nasrtajima, očekivanjima, podbadanjima i dobacivanjima. Zrela svejednost dođe s godinama u kojima čovjek konačno razumije da isključiti pojedine iz života, odmaknuti ih od sebe, zanemariti njihova očekivanja i navaljivanja, njihove frustracije koje manifestiraju nerijetkim pokušajima da uvrijede i povrijede nije nikakav moralni sunovrat u sebičnost i oholost, nego prijeko potrebna odluka da se živi s onim i onima što čovjeka vesele i usrećuju pa makar to bio samo jedan jedini drugi čovjek. Zrela svejednost bez straha od moralnih optužbi čovjeku otvara mogućnost da uvidi kako „vratiti istom mjerom“, biti manje obziran, odbaciti nečije zahtjeve i očekivanja kao nerealne, djetinjaste i površne nije nikakav put u emotivnu hladnoću i odsutnost empatije, nego ponajprije spoznaja da njegovo strpljenje, obzir, susretljivost imaju svoje granice i ograničenosti. Jedino što se u razdoblju zrele svejednosti tih granica i ograničenja više ne plaši. Ne plaši se nestrpljivosti, povremene bezobzirnosti prema onima koji su bezobzirni prema njemu, sarkastičnosti prema onima koji su prema njemu sarkastični. U zreloj svejednosti javlja se ono „dobio si što si tražio“, ali s manje osjećanja krivnje i sumnje jesam li pretjerao i jesam li trebao biti uvijek i stalno dobar i ponizan. Kao da u razdoblju zrele svejednosti u zrelim godinama života čovjek otkriva neke njemu dotad nepoznate kriterije vlastitog ponašanja i odnosa prema drugima. Čovjek nije bezosjećajan. Nije hladan. Nije bezobziran. Radije uviđa da prema dobrima treba biti još bolji, a prema lošima i zlobnima ne treba imati previše obzira i neće naknadno biti uplašenosti da smo prekršili neka neznana, nepoznata, nejasna i nepostojeća pravila. Iako oni koji žive u svijetu obzirnih koji uvijek više vode brigu o drugima i njihovim mišljenjima nego o svojim vlastitim smatraju zrelu svejednost znakom nekulture, događa se da onom kojemu je zrelo svejedno zavide što ima hrabrosti „bez dlake na jeziku“ uzvratiti. Potajno se dive njegovoj svejednosti. Ponekad mu i postave pitanje kako je postao takav. Najčešći odgovor je da sa zrelošću i godinama čovjek se sve više okreće samom sebi i svojim potrebama, sve više osluškuje sebe i što je dobro za njega i njegovo zdravlje. Sve manje ga je briga što drugi misle o njemu i sve češće ga slušamo kako govori svejedno mi je ili nije me briga. Onima koji su često suviše obzirni i susretljivi često na svoju štetu zvuči kao da im je netko opalio šamar ili ih uvrijedio. Najgore je što onaj koji je to izgovorio ne haje za njih i nastavlja dalje. Dok ga oni smatraju prvoklasnim barbarom nekulture, on mirne duše, oslobođen svih moralnih uzusa (osim onoga da postoji neki vječni sudac čovjekove duše) nastavlja dalje mirno i smireno jer je konačno pronašao samog sebe. Otkrio je da čovjek treba biti prema svima onakav kakvi su oni prema njemu. Ni manje ni više. Pristojan prema pristojnima. Dobar prema dobrima. Bezobziran prema bezobzirnima. Bezobrazan prema bezobraznima. Zrela svejednost se ponaša kao objektivni princip ponašanja prema drugima koji kao da nema objektivnih pravila, ali čudesno je kako čovjek svejedno zna kome i kada i zašto treba odvratiti, uzvratiti, odgovoriti istom mjerom kojom je njega netko odmjerio i izmjerio svojim jezikom i riječima.

U Sarajevu 8. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:

O razumijevanju

Nitko ne zna s čim se nosimo. Osim nas. Ponekad imamo sebe i nikoga više. Tko zna sve ono što se događa s tobom? I u tebi? Povremeno vjerujemo u neku božansku silu koja o nama zna više nego mi sami o sebi. Rijetko tko može znati dubinu ili težinu onoga što nas opterećuje. Ono što se s nama događa ni sami tu i tamo ne shvaćamo. Što proživljavamo u sebi? Kada zahvalno uhvatimo trenutak mira i samoće, nedostaje vremena da sve prođemo. Zahvatimo tek pokoju ideju, misao, osjećaj. I kad uspijemo zahvatiti dublje i na duži period, teško ide stapanje svega u neku jasnu i nedvosmislenu sliku o sebi. Ideja koju imam sada uskoro će iščeznuti. Misao će se prebrzo ugasiti. Osjećaj će naglo i iznenada prestati i njegov intenzitet će se umiriti i više ga neće biti. Ne znaš s čime se trenutno nosim je istina jer u nekom trenutku ne možemo dokraja shvatiti što je to s čime se moramo nositi. Ja sam? Netko drugi? Nešto što se dogodilo? Nešto što sam umislio da se dogodilo? Znaš kako čovjek voli povremeno imaginarni razgovor s drugim? Razgovor koji se odvija u umu? U fantaziji? U svijetu u kojem nema nikoga tko je stvaran? Tako voli i razgovor sa sobom. U umu. U mašti. Razgovor sa sobom može upasti u sumnju i optužbu. Ovaj je lud/ova je luda. Kako ću znati s čim se nosim ili moram nositi ako ne razgovaram? Ako ne govorim sebi? Ako ne ohrabrujem sebe, kako mislim svladati problem? Ako ne vrednujem sebe, kako mislim izvući se iz stanja nesigurnosti i ružnog osjećaja manje vrijednosti? Mora li uvijek biti netko koji mora sve potvrditi ili nešto mogu i sam? Utješimo se mišlju kako tamo negdje postoji onaj drugi koji nas može razumjeti i uvijek je spreman razumjeti. Traganje za drugim koji će razumjeti s čim se nosimo je poželjno i potrebno. Nitko ne može sam. Uglavnom. Dok tragam za njim/njom, što ako zaboravim da prethodno pokušam sam/sama sebe razumjeti? Trčeći za drugim u želji da me razumije i shvati s čim se nosim, prestanem i zaboravim razumijevati sebe. Dok dođem do njega/nje, sebe više ne razumijem i ne znam tko sam. Iako osjećam ono s čime se nosim, ne uspijevam objasniti drugom o čem je riječ jer ne znam kako izraziti sebe. Sebi sam postao još manje razumljiv pronalazeći drugog i tražeći u njemu/njoj mogućnost bliskosti i blizine za ono što se događa u meni i sa mnom. Razumijevanje je čudesno-mučna stvar. Čudesna jer ponekad odmah shvatim što se događa sa mnom i drugi bez poteškoća razumije što mu govorim. Mučna jer tu i tamo ne uspijevam odgonetnuti što mi se događa i drugi ostaje u mraku jer ne znam objasniti i izreći. Razumijevanje može početi i kao pitanje: Što se događa sa mnom i mogu li prenijeti drugom iskustvo samog/same sebe? Može li netko osjećati isto što i ja ili mogu li ja osjećati isto što i on/ona? Netko misli da je takvo nešto moguće. Netko misli da nije.

Razumijevanje ostaje uvijek istovremeno i most i provalija. Razumijevanje nas istovremeno s nekim spaja i od njega/nje odvaja. Kao što se razumijevajući sebe udaljavamo od sebe. Svaki put kad shvatimo djelić sebe, ono što o sebi još ne znamo se produbljuje. Razumijevanje niti ima početak niti kraj. Nemoguće je utvrditi kad smo počeli razmišljati o tome što smo i što se s nama i u nama događa, niti je moguće utvrditi kada prestajemo razumijevati. Može se pokušati. Nije zabranjeno. Vraćamo se unatrag, ali ne pronalazimo ni sat, ni datum, ni godinu ni vrijeme kad je razumijevanje počelo. Kada smo se prvi put susreli sa sobom i postavili pitanje: Tko si ti i što se događa u tebi i s tobom? Idemo naprijed u neku daleku budućnost, pomalo preplašeni iskustvom starih da dođe trenutak kada ne možemo razumjeti sebe, ništa i nikoga oko sebe. Ali tko zna je li time razumijevanje završilo? Što ako se razumijevanje proteže onkraj i poslije svega, ondje ili tamo gdje nas netko apsolutno razumije kroz ljubav i prihvaćanje? Zar nije utješno misliti da nas je moguće razumjeti u svoj težini i mučnini našeg postojanja i nutarnjih previranja jer smo ljubljeni? Ne želimo li na kraju dana da nas netko razumije u onome s čim se borimo i prihvaća u onome što jesmo i kakvi jesmo? Želimo da nas netko razumije. Ili barem pokuša. Iako je slaba utjeha u svijetu nerazumijevanja, doima se ugodnom i privlačnom pomisao da bi nas netko mogao neprekinuto razumjeti i prihvatiti. Kao razumijevanje i prihvaćanje koje vječno traje. Na kraju dana, na kraju života, u vječnosti… svejedno je. Samo da smo prihvaćeni, da imaju razumijevanja za nas, za ono što nosimo u sebi, za ono s čime smo se borili ili se borim. Naslućujemo. Osjećamo. U svakom razumijevanju koje nas prihvaća, bilo da pokušamo sebe razumjeti ili tražimo od drugog ili drugi traži od nas, osjeća se „dah“ nekoga tko nas razumije dublje i jasnije od bilo koga. Moguće i dublje nego mi sami sebe. Razumijevanje je događaj i trajanje vječnog prihvaćanja u susretu s nekim tko apsolutno zna sve o nama. I znajući sve, ne osuđuje. Znajući sve, prihvaća i ljubi. Mi ne možemo ne osuditi onda kada sve znamo o sebi ili o drugom. Možda nam je zbog toga skriveno i nedostupno znati sve o nama? Jer kad ne znamo ili manje znamo, skloni smo razumjeti, prihvatiti i ljubiti. Netko je drugi i drugačiji tko razumije i prihvaća jer apsolutno sve zna o nama. Takav ne živi među ljudima. Pun je razumijevanja i prihvaćanja. Mjerilo bilo kojeg suda, osude, presude, znanja i spoznaje, razumijevanja i pitanja: Tko sam ja i što se događa sa mnom i u meni i hoću li ikada naići na razumijevanje i prihvaćanje koje je dublje i trajnije od onoga što sada i ovdje imam i dobivam bilo od sebe bilo od drugih?

U Sarajevu 6. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

O odlučivanju

Ne znamo s čime ćemo morti živjeti nakon što donesemo odluku. Nitko to ne zna. Predviđamo. Očekujemo. Nadamo se. Dvoje mladih obeća da će se voljeti i poštivati cijelog života. Odluka. Čvrsta. Jaka. Stabilna. I opet se dogodi da ne bude onako kako se odlučilo. Nijedan/nijedna od nas ne može predvidjeti što će biti život, kakvo će biti življenje, što je budućnost nakon odluke. Obilježava nas ono s čime moramo živjeti nakon što odlučimo. Ono što moramo proživjeti jer smo nekad u prošlosti nešto odlučili. Sve posljedice i dalekosežnost odlučivanja nikada se ne događaju odmah. Ovdje i sada. Ne. Odlučujemo sada. Ono s čim ćemo živjeti kao posljedicom doći će kasnije i dugo se zadržati u našem životu. Možda kroz cijeli život. Ponekad uspijevamo odlučiti tako da ono s čime moramo živjeti biva dobro, bivamo ispunjeni, u ljudskim poimanjima sreće i zadovoljstva odgovorit ćemo potvrdno i na jesmo li sretni i na jesmo li zadovoljni. Događa se da odlučimo i ono što dolazi i s čime moramo živjeti postaje teret, pritisak, osjećaj gubitka, osjećaj neuspjeha, osjećaj izgubljenosti, strah od promašenog života. Treba primijetiti kako određena odluka ne kaže puno ili govori vrlo malo o onome s čime će trebati živjeti nakon odluke. Odlučimo sve ostaviti. Sve napustiti. S čim ćemo morati živjeti još ne znamo. Zasad promatramo horizont slobode i oslobođenja i vjerujemo da nas uskoro očekuju nepregledna prostranstva slobodnog života. Ne znamo s čime ćemo morati živjeti. Horizont slobode može biti lako izbrisan kao i pomisao na oslobođenje. Nađemo se u novim okovima i zatvorima. Nađemo se manje slobodnima i oslobođenima nego smo bili. Kako spoznati unaprijed ono s čim moram živjeti cijelog života na temelju odluke koju donosim sada i ovdje? Ne mogu. Život je prepreden. Pomislimo da ga odlukom možemo privoljeti da nam otkrije s čim ćemo živjeti nakon što donesemo odluku? Život ponudi neke slike, snove, ideje, planove. Svi se oni mogu ostvariti. Mogu se izjaloviti. Možemo biti nagrađeni. Možemo sami sebe kazniti. Odlučivanje nam ništa ne kazuje o onome s čim ćemo živjeti u nekom budućem životnom periodu. Kada? Koliko dugo? Hoće li biti drugih i novih prilika? Ne znamo.

U odlučivanju kao da dodirujemo nejasne sjene. Nazire se sreća. Nazire se uspjeh. Nazire se sigurnost. Nazire se neuspjeh. I bol. I nesigurnost. I tjeskoba. Ali gdje? U kom trenutku odlučivanja ovdje i sada odlučujemo i izabiremo bolje za sebe i odbacujemo lošije i opasnije? U odlučivanju pokušavamo razriješiti cijeli život i postojanje. Brak? Samoća? Obitelj? Bez obitelji? Odlazak? Ostanak? Fakultet? Posao? Karijera? S čim moramo i trebamo živjeti nakon što je odlučivanje okončano? Počinjemo otkrivati živeći ono što smo odlučili. Trenutak je odlučio možda cijeli naš život? Ili ga je trajno obilježio? Ili ne možemo odlučiti ništa novo za sebe jer se još borimo i nosimo s nečim starim i prije odlučenim? Lijepo je živjeti, dobro je živjeti s onim što si odlučio/odlučila. Zvuči kao blagoslov i zahvala jer s onim s čime živimo smo ispunjeni. Ali što kada čuješ: Moraš živjeti s tim nema drugog izbora, odlučio/odlučila si. Zvuči kao prokletstvo ili, još gore, kao da nas netko sažalijeva. Jadan/jadna moraš živjeti i trpjeti jer si tako odlučio/odlučila. Jesam li? Mogu li nešto promijeniti? Mora li me odlučivanje obilježiti zauvijek? Obilježiti me kao nekoga koga drugi sažaljivo promatraju govoreći iza leđa: Tako je odlučio/odlučila i sad mora s tim živjeti i trpjeti. Najgore je kad se pretvorimo u fataliste. Odlučeno je. Gotovo je. Mora se prihvatiti. S tim se mora živjeti. To je moj/tvoj usud. Od pamtivijeka zapisana sudbina. Mora li zaista biti tako ili se može nešto učiniti? Nešto promijeniti? Iako odlučivanjem ne možemo znati s čim ćemo morati kasnije živjeti, još uvijek nam ostaje prostor slobode i oslobođenja, ponekad jedva dostupan, kroz kojega možemo odlučiti drugačije. Odlučiti iznova. Sanjati i nadati se da ono s čim moramo živjeti ne mora uvijek biti nepromjenjivo, neupitno, sudbinsko i vječno. I kada odlučujemo, u nama ponekad ostaje skriveni i maleni horizont slobode i oslobođenja makar ga nitko drugi ne vidio i ne osjećao osim nas samih. Ako smo na njega slijepi, živimo kao fatalisti koji ne vide da u životu nikada i ništa nije odlučeno… do kraja…

U Sarajevu 5. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

MORFOLOGIJA NEOSTVARENIH LJUBAVI

Kaže se da nema veće ljubavi od one koju roditelj osjeća prema svojoj djeci, pri tome svakako ističući da ovo prvenstveno važi za normalne i odgovorne roditelje. I upravo zato jer je toliko velika i snažna, ova će ljubav na neki način postati uzorna i za njihovu djecu. Kako smo to nedavno spominjali tamo kod Christe Meves i njezine „Manipulirane neumjerenosti”, voljeno dijete će kasnije kroz život biti u stanju i samo voljeti, i za nešto se žrtvovati, upravo jer u svojoj duši nosi inicijalno sjećanje na onu veliku, požrtvovnu roditeljsku ljubav. Stoga također ne čudi zašto ljudi, osobito oni mlađi, počesto naginju upravo onim ljubavnim partnerima koji ih na neki način podsjećaju na njihove roditelje. Pri tome se identifikacija odvija po principu da se ženama često sviđaju muškarci koji ih podsjećaju na njihove očeve, dok se muškarcima sviđaju žene koje ih podsjećaju na njihove majke. Međutim, premda je roditeljska ljubav prema djeci kako rekosmo zbilja uzorna, to ipak ne znači da će njihovoj djeci u životu trebati netko baš poput njihovih roditelja. Pitanje je zašto? Pa razlog je vrlo jednostavan. Ta djeca već imaju ili su imala svoje roditelje, sad su konačno odrasla, i roditelji im više jednostavno ne trebaju u onoj mjeri u kojoj su im trebali prije. Sudbina roditelja naspram života njihove djece nije ta da bi djeca s njima trebala živjeti čitav svoj vijek. Tome naprotiv, i oni najbolji roditelji će prije ili kasnije ostarjeti i umrijeti, a djeca će ih nadalje s ljubavlju spominjati, po dobru pamtiti, u srcu nositi…

Sasvim opravdana sabotaža

Što se dogodi kad se čovjek zaljubi u nekoga tko ga nesvjesno podsjeća na njegovu majku ili kad se žena zaljubi u nekoga tko je nesvjesno podsjeća na njezina oca? U svakom slučaju, emocije će biti iznimno snažne. Ljudi tada doslovno izgaraju od ljubavi. Ova identifikacijska veza kao da uspijeva otključati sav onaj polog roditeljske ljubavi koji nosimo u svojim srcima. Sva ona ljubav što se 15, 20 ili čak više godina nakupljala u čovjekovom srcu sada je aktivirana te počinje intenzivno isijavati desecima svojih čudesnih raznobojnih zraka iz čovjekovog zapaljenog srca. No u čovjeku nije sve ljubav i nije sve srce. Ima još puno toga, a između ostaloga tu su i oni još nedovoljno istraženi mehanizmi koji se brinu za očuvanje prirodnog poretka. Kako već rekosmo, mi smo već imali roditelje i sad je vrijeme da se otisnemo i krenemo korak naprijed. To je jednostavno neosporan zahtjev naše najnutarnije prirode. I zato se onda neminovno počinju događati najrazličitije sabotaže „iznutra”. Netko se pri tome naprasito ohladi i ode, a netko drugi opet strastveno počinje povlačiti katastrofalne poteze razaznavajući sav užasnut kako srlja u propast, ali da si jednostavno u svemu tome ne može pomoći. Glede ovakvih scenarija volim istaći sintagmu: „On je otišao kako bi se mogao nadati da će je ponovno nekad sresti, a ona ga nije pokušavala zaustaviti kako bi ga se u miru mogla sjećati”. Ovdje se, dakle, ponovno nazire ona neminovna sudbina roditelja. Muškarci su pri tome više prospektivni, tj. orijentirani prema budućnosti, nesvjesno znajući da će se opet negdje i nekad u onostranosti sresti sa svojim roditeljima. S druge strane, žene su više retrospektivne, tj. orijentirane prema prošlosti i sjećanju. A vidimo, na kraju istu sudbinu namjenjujemo i svemu onome što nas svjesno ili nesvjesno podsjeća na naše roditelje.

A kakva je sudbina onih hladnih roditelja s obzirom na emotivni život njihove djece?

I hladni roditelji također predstavljaju nekakav emotivni uzor svojoj djeci, i to svakako vrlo toksičan uzor. Ovakva djeca po prirodi teže pohladnim partnerima, pokušavajući ih zatim bezuspješno natjerati da ih ovi gorljivo zavole. A ovo po sebi nije ništa drugo nego pokušaj pronalaska roditelja po mjeri, za kakvog smo nekoć smatrali da ga i zaslužujemo. I ovdje se nešto uspijeva snažno aktivirati. Ali u ovom slučaju to nije ljubav, nego praznina, i to sva ona praznina koja se u srcu nakupljala 15, 20 ili čak više godina, koja se na kraju po uspostavi adekvatne identifikacijske veze s pohladnim partnerom pretvara u eksploziju mračnog bezdana gotovo patološke čežnje za toplinom požrtvovne roditeljske ljubavi koja nikad nije primljena. No i traumatično djetinjstvo se prije ili kasnije mora prepustiti zdravoj sferi svjesnih sjećanja kao i ono sretno djetinjstvo, uz napomenu kako će ono možda na samom „kraju” biti ponovno neke onostrane prilike za susret i popravak. U svemu drugome ultimativno važi ono Jalomovo: „Prije ili kasnije moramo odustati od potrage za sretnijom prošlosti!”

Zašto su iznimno dobri ljudi potrebni drugima samo u iznimno lošim situacijama?

Za kraj ćemo nešto i o onim finim ljudima koji su u uzornoj roditeljskoj ljubavi prepoznali svoj vlastiti životni nacrt i program. Obično im i ne ide nešto najbolje … I stalno se pitaju zašto im se drugi obraćaju samo onda kad im je nešto potrebno? E takvi bi prije ili kasnije morali shvatiti da su njihovi roditelji njima stvarno bili divni roditelji, ali da to svakako ne znači da sada i oni sami baš svakome moraju biti divni roditelji. Ok, može nekom sirotom djetetu ili čovjeku u stvarnoj potrebi, ali ne i svim onim odraslim ljudima s normalno proživljenim djetinjstvom. Jer ovi su već imali svoje roditelje i drugi im više ni ne trebaju te im sad trebaju zdravi izazovi koji će ih potaći da se bore, ostvaruju i napreduju, a ne netko tko će ih kao malu djecu kljukati onom „gotovom” skocentriranom roditeljskom ljubavi.

U svakom slučaju, sudbina roditeljske ljubavi naspram njihove djece je vrlo kontraverzna. Bez nje ne možemo normalno odrasti, ali s njom stalno na umu ne možemo ni potpuno sazreti. Što bi se reklo kao i za brojne druge stvari: Sve u svoje vrijeme…

U Sarajevu 3. X. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

– https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).