Idealiziranje je nevidljivi neprijatelj. Dugo nam treba da shvatimo da nas je idealiziranje zarobilo. Na naše oči navučen je zastor, ali ne samo na oči. Intuicija, razum, zdravo razmišljanje sve je presvučeno idealiziranjem. Uz sve napore stvarnost ne prodire do nas jer je sami u tome sprječavamo. Idealiziranje može biti u formi odbacivanja. Ili u formi isprike. Odbacujemo sugestije drugih čije oči ali i nutrina jasnije i bolje vide stvarnost. Odbacujemo ono na što nas upozoravaju formirajući isprike ili čak optužbe. On/ona nije takav, čak i ako jest, nju/njega treba znati i htjeti voljeti, razumjeti i prihvatiti. Ali u stanju idealiziranja mi ne znamo konačne granice onoga našega razumjeti, voljeti i prihvatiti. Možda sve to činimo na svoju štetu? Kad već ne možemo isprikom odbiti drugoga i njegova upozorenja, prelazimo u napad optužbama. Ti meni zavidiš, tebi smeta što meni dobro ide, tebi je krivo što imam nekoga, a ti nemaš nikoga. U razdoblju idealiziranja svatko tko nam pokuša skrenuti pozornost na stvarnost nam je protivnik i nastojimo ga osujetiti isprikama i optužbama. Idealizirani svijet ili osoba za nas je stvaran i svaki pokušaj da se idealni svijet ili slika suoči sa stvarnošću s naše strane dočekana je na nož. Iako redovito mislimo kako je u najvećoj mjeri kriv onaj drugi koji nam se lažno predstavlja i koji nas obmanjuje, pa ga idealiziramo, ipak se čini da je idealiziranje nešto što najviše sami slobodno i svjesno činimo jer se ne možemo nositi s nekom od stvarnosti pred kojom se nalazimo. Nijedno i nikakvo idealiziranje ne može preživjeti pritisak i susret sa stvarnošću. Idealizirani momak ili djevojka, muž ili žena prije ili kasnije u zajednički provedenom vremenu otkrit će se dokraja u svojoj osobnosti kroz stvarnost koja nas istovremeno zbližava, ali i ponekad progoni i pritišće svojim zahtjevima i ne uvijek ugodnim iznenađenjima. Naša idealiziranja su neka vrsta pokušaja kojima unaprijed želimo zaštiti sebe od mogućih teških i neuspješnih susreta sa stvarnošću i izražavamo je ponekad vrlo samouvjereno govoreći sebi i svima oko sebe: Meni/nama se to nikada ne može dogoditi. Krah idealiziranja kao maštovitog omotača kojim se štitimo izmišljajući iluzije o sebi i drugom nije nužno loše iskustvo i strašna trauma. Gubitak idealnih slika koje imamo o sebi i o drugom može izgledati kao gubitak životnog usmjerenja. Međutim, ispostavlja se da propast idealiziranja otvara čovjeku prostor promišljanja koje prethodno nije postojalo. Zna se dogoditi čovjeku da nakon dugo vremena susretne osobu koju je idealizirao. Najčešće su to osobe u koje se bilo ludo i iracionalno zaljubljeno ili ih se na jedan previše emotivno intenzivan način voljelo. U ponovnom susretu čovjek doživljava neku vrstu prosvjetljenja i o sebi i o drugom. O drugom odjednom otkriva da je ipak on/ona netko sasvim običan i prosječan. O sebi čovjek misli kako je možda ipak bio previše „u oblacima“ i kako je njegova slika i o sebi i drugom bila pomalo iskrivljena i irealna. Reakcija na pad idealnog „zida“ može biti čuđenje (zar sam stvarno idealizirao njega/nju), nevjerica (nemoguće da sam njega/nju smatrao idealnim/idealnom), olakšanje (dobro je što nismo ostali zajedno jer sam imao/imala previše idealnu sliku o njemu/o njoj), humor i smijeh na svoj vlastiti račun i račun drugoga. Najbolje iskustvo pada idealnog „zida“ jest kada istovremeno i ja i drugi shvatimo da smo bili žrtve idealizacije. U toj zajedničkoj spoznaji postoji mogućnost rađanja jednog novog, zrelijeg i zdravijeg odnosa. Međutim, dok se iskustva pada idealnog „zida“ mogu ponekad opisati nekim zajedničkim osobinama koje svi doživljavamo, pitanje zašto idealiziram je neraskidivo vezano sa mnom i mojim odnosom prema sebi ili prema njoj/njemu.
Idealiziranje je pokušaj analize stvarnosti pomoću mašte i iluzije. Svatko od nas ima svoj vlastiti put, način i motiv idealiziranja jer idealiziranje izvire iz mog osobnog doživljaja stvarnosti. Razlog ili motiv idealiziranja često je skriven negdje u meni. Idealiziranje se čini kao moj, tvoj, njegov unikatan ili originalan pokušaj samozaštite i bijega od stvarnosti pred kojom stojimo. Kada nas svi upozoravaju da nekoga idealiziramo, a mi ne možemo vidjeti o čemu je riječ, izgleda kao potvrda da je idealiziranje uvijek moja osobna odluka, moj intimno-privatni pokušaj da se othrvam zahtjevima stvarnosti ili spoznaji druge osobe koju ne želim prihvatiti jer ne odgovara mojoj privatnoj idealnoj slici koju sam o njoj stvorio. Moguće da se tu krije i utemeljenje zašto se ne mogu tako dugo osloboditi oko sebe izgrađenog idealiziranog „zida“ i onda kada me drugi upozoravaju ili napominju da je zid derutan i na rubu urušavanja. Ponekad ne vidim stvarnost ili je ne želim vidjeti i onda kada je zid potpuno srušen i kada više nemam nijedne iluzorne „cigle“ da se zaštitim od stvarnosti. Idealiziranje je duboko privatan pokušaj samozaštite ili bijega od stvarnosti i kao pokušaj može se razvući u cjeloživotni događaj ili proces otpora prema stvarnosti. Isprika i optužba su ponekad znakovi da je idealiziranje duboko zahvatilo naš pogled na drugog, svijet i stvarnost zbog čega bivamo sve više zarobljeni idealnim slikama koje smo sami stvorili i koje nigdje ne postoje osim kao izmišljene u nama samima. Duboko u sebi razvili smo iracionalan strah od stvarnosti i jedino čime se još branimo jest idealiziranje kao obrambeni zid kojemu ne damo da bude srušen. I stalno ga iznova gradimo, obnavljamo, dozidavamo, krpamo, uklanjamo stare cigle i dijelove i umećemo nove uvjereni da pad idealiziranog „zida“ ujedno znači i naš konačni pad i svršetak. Međutim, pad jednog „zida“ iza kojega se skrivamo kao robovi koji se boje podignuti glavu prema gore ne znači da će nas dizanje glave i pogleda učiniti trajno slijepima i time bespomoćnima za život i življenje. Velike su šanse da ćemo svijet i stvarnost vidjeti na pravi način ne kao robovi idealiziranja, nego kao slobodni ljudi koji prihvaćaju stvarnost i konačno je vide oslobođeni svih slojeva zastiranja kojim nas je idealiziranje zastiralo i držalo u pokornosti. „Otvaranje očiju“ nasuprot „sljepilu“ idealiziranja može biti intenzivno iskustvo oslobođenosti od straha da nećemo moći živjeti stvarnost ako se naš idealizirani „zid“ kojemu ropski i bespogovorno služimo sruši. Ponekad s rušenjem idealiziranog „zida“ otkrivamo koliko smo dopustili sebe pretvoriti u bespomoćne jedinke duboko ovisne o drugom. I kako je nažalost ponekad i onaj drugi zajedno s nama gradio idealizirani „zid“ misleći da nam tako pomaže što nas na kraju oboje pretvori u slijepce koji ne vide slabost i krhkost temelja na kojima gradimo međusobni odnos i odnos prema stvarnosti.
U Sarajevu 15. 10. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis