zaljubljenost – Poptheo Web Portal

MORFOLOGIJA NEOSTVARENIH LJUBAVI

Kaže se da nema veće ljubavi od one koju roditelj osjeća prema svojoj djeci, pri tome svakako ističući da ovo prvenstveno važi za normalne i odgovorne roditelje. I upravo zato jer je toliko velika i snažna, ova će ljubav na neki način postati uzorna i za njihovu djecu. Kako smo to nedavno spominjali tamo kod Christe Meves i njezine „Manipulirane neumjerenosti”, voljeno dijete će kasnije kroz život biti u stanju i samo voljeti, i za nešto se žrtvovati, upravo jer u svojoj duši nosi inicijalno sjećanje na onu veliku, požrtvovnu roditeljsku ljubav. Stoga također ne čudi zašto ljudi, osobito oni mlađi, počesto naginju upravo onim ljubavnim partnerima koji ih na neki način podsjećaju na njihove roditelje. Pri tome se identifikacija odvija po principu da se ženama često sviđaju muškarci koji ih podsjećaju na njihove očeve, dok se muškarcima sviđaju žene koje ih podsjećaju na njihove majke. Međutim, premda je roditeljska ljubav prema djeci kako rekosmo zbilja uzorna, to ipak ne znači da će njihovoj djeci u životu trebati netko baš poput njihovih roditelja. Pitanje je zašto? Pa razlog je vrlo jednostavan. Ta djeca već imaju ili su imala svoje roditelje, sad su konačno odrasla, i roditelji im više jednostavno ne trebaju u onoj mjeri u kojoj su im trebali prije. Sudbina roditelja naspram života njihove djece nije ta da bi djeca s njima trebala živjeti čitav svoj vijek. Tome naprotiv, i oni najbolji roditelji će prije ili kasnije ostarjeti i umrijeti, a djeca će ih nadalje s ljubavlju spominjati, po dobru pamtiti, u srcu nositi…

Sasvim opravdana sabotaža

Što se dogodi kad se čovjek zaljubi u nekoga tko ga nesvjesno podsjeća na njegovu majku ili kad se žena zaljubi u nekoga tko je nesvjesno podsjeća na njezina oca? U svakom slučaju, emocije će biti iznimno snažne. Ljudi tada doslovno izgaraju od ljubavi. Ova identifikacijska veza kao da uspijeva otključati sav onaj polog roditeljske ljubavi koji nosimo u svojim srcima. Sva ona ljubav što se 15, 20 ili čak više godina nakupljala u čovjekovom srcu sada je aktivirana te počinje intenzivno isijavati desecima svojih čudesnih raznobojnih zraka iz čovjekovog zapaljenog srca. No u čovjeku nije sve ljubav i nije sve srce. Ima još puno toga, a između ostaloga tu su i oni još nedovoljno istraženi mehanizmi koji se brinu za očuvanje prirodnog poretka. Kako već rekosmo, mi smo već imali roditelje i sad je vrijeme da se otisnemo i krenemo korak naprijed. To je jednostavno neosporan zahtjev naše najnutarnije prirode. I zato se onda neminovno počinju događati najrazličitije sabotaže „iznutra”. Netko se pri tome naprasito ohladi i ode, a netko drugi opet strastveno počinje povlačiti katastrofalne poteze razaznavajući sav užasnut kako srlja u propast, ali da si jednostavno u svemu tome ne može pomoći. Glede ovakvih scenarija volim istaći sintagmu: „On je otišao kako bi se mogao nadati da će je ponovno nekad sresti, a ona ga nije pokušavala zaustaviti kako bi ga se u miru mogla sjećati”. Ovdje se, dakle, ponovno nazire ona neminovna sudbina roditelja. Muškarci su pri tome više prospektivni, tj. orijentirani prema budućnosti, nesvjesno znajući da će se opet negdje i nekad u onostranosti sresti sa svojim roditeljima. S druge strane, žene su više retrospektivne, tj. orijentirane prema prošlosti i sjećanju. A vidimo, na kraju istu sudbinu namjenjujemo i svemu onome što nas svjesno ili nesvjesno podsjeća na naše roditelje.

A kakva je sudbina onih hladnih roditelja s obzirom na emotivni život njihove djece?

I hladni roditelji također predstavljaju nekakav emotivni uzor svojoj djeci, i to svakako vrlo toksičan uzor. Ovakva djeca po prirodi teže pohladnim partnerima, pokušavajući ih zatim bezuspješno natjerati da ih ovi gorljivo zavole. A ovo po sebi nije ništa drugo nego pokušaj pronalaska roditelja po mjeri, za kakvog smo nekoć smatrali da ga i zaslužujemo. I ovdje se nešto uspijeva snažno aktivirati. Ali u ovom slučaju to nije ljubav, nego praznina, i to sva ona praznina koja se u srcu nakupljala 15, 20 ili čak više godina, koja se na kraju po uspostavi adekvatne identifikacijske veze s pohladnim partnerom pretvara u eksploziju mračnog bezdana gotovo patološke čežnje za toplinom požrtvovne roditeljske ljubavi koja nikad nije primljena. No i traumatično djetinjstvo se prije ili kasnije mora prepustiti zdravoj sferi svjesnih sjećanja kao i ono sretno djetinjstvo, uz napomenu kako će ono možda na samom „kraju” biti ponovno neke onostrane prilike za susret i popravak. U svemu drugome ultimativno važi ono Jalomovo: „Prije ili kasnije moramo odustati od potrage za sretnijom prošlosti!”

Zašto su iznimno dobri ljudi potrebni drugima samo u iznimno lošim situacijama?

Za kraj ćemo nešto i o onim finim ljudima koji su u uzornoj roditeljskoj ljubavi prepoznali svoj vlastiti životni nacrt i program. Obično im i ne ide nešto najbolje … I stalno se pitaju zašto im se drugi obraćaju samo onda kad im je nešto potrebno? E takvi bi prije ili kasnije morali shvatiti da su njihovi roditelji njima stvarno bili divni roditelji, ali da to svakako ne znači da sada i oni sami baš svakome moraju biti divni roditelji. Ok, može nekom sirotom djetetu ili čovjeku u stvarnoj potrebi, ali ne i svim onim odraslim ljudima s normalno proživljenim djetinjstvom. Jer ovi su već imali svoje roditelje i drugi im više ni ne trebaju te im sad trebaju zdravi izazovi koji će ih potaći da se bore, ostvaruju i napreduju, a ne netko tko će ih kao malu djecu kljukati onom „gotovom” skocentriranom roditeljskom ljubavi.

U svakom slučaju, sudbina roditeljske ljubavi naspram njihove djece je vrlo kontraverzna. Bez nje ne možemo normalno odrasti, ali s njom stalno na umu ne možemo ni potpuno sazreti. Što bi se reklo kao i za brojne druge stvari: Sve u svoje vrijeme…

U Sarajevu 3. X. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

PRIJATELJSTVO, SVIĐANJE, ZALJUBLJENOST I LJUBAV

Prijateljstvo se odnosi na vrstu odnosa između različitih pojedinaca koji brinu jedni za druge te koji slobodno dijele pozitivne i loše vijesti. Prijateljstvo se obično temelji i održava na iskrenosti, pouzdanosti, odanosti, kompromisu i bezuvjetnoj naklonosti. Bezuvjetno prihvaćanje bez značajnije osobne pogođenosti zbog tuđih mana je također jedna od bitnih karakteristika prijateljstva. Upravo stoga prijateljstvo je i nešto posve univerzalno, te po sebi nadilazi granice uobičajenih ljudskih određenosti i predrasuda. Tako, prijatelji možemo biti bilo s kim, pa čak i sa životinjama, što u ljubavi ipak nije moguće.

S obzirom da postoje različita prijateljstva, kao i različiti aspekti prijateljstva općenito, isto uopće nije lako definirati. Za Aristotela je prijateljstvo (philia) vrlina koja je “najpotrebnija da bi se živjelo … jer bez prijatelja nitko ne bi odlučio živjeti pa čak ako bi imao i sva druga dobra”. Slično ovome, veliki srednjovjekovni aristotelovac Sv. Toma Akvinski smatrao je iskreno prijateljstvo za najvredniju stvar pod suncem uopće.

Za Sokrata kao i za Platona, prijateljstvo i filozofija aspekti su jednog te istog impulsa, jedne te iste ljubavi: ljubavi koja želi spoznati.

Prema Sokratu, prijatelja treba voljeti više od svega „Darijeva zlata”, što po sebi uključuje i spremnost na žrtvu. Nešto kasnije slično govori i Isus koji smatra da nema veće ljubavi od onoga dati život svoj za prijatelje svoje (Iv 15,13).

Naspram ovih uzvišenih vizija prijateljstva treba predstaviti i ono svojevrsno „kavansko prijateljstvo” koje bi se moglo definirati kao zajedništvo dokolice i oblokavanja. Premda su kavanski ljudi često puni hvale i pouzdanja prema ovakvim prijateljstvima, stvarnost je neosporno sasvim drugačija. Prema Christi Meves potrebna je tek jedna prava kušnja ili nevolja da bi se ovakva prijateljstva promptno urušila uz nesmiljeno međusobno optuživanje i izdaju. Stoga se ovo ni ne može smatrati prijateljstvom u pravom smislu riječi, jer istinsko prijateljstvo uvijek funkcionira pod vidom trajnosti i posvemašnje odanosti.

No ima nešto i dalje, tj. niže od kavanskog prijateljstva. Srednjovjekovni arapski pisac Ibn Zafar reče kako dobri i veseli ljudi traže sebi prijatelje, dok rđavi traže jatake i ortake. Dakle, i ovakvo jedno inkriminirano ortaštvo u konačnici često prati sudbina prije spomenutog kavanskog prijateljstva. Zavjernici su poprilično uvjereni u tobožnju dubinu svoga odnosa, međutim, već prva prava kušnja ili nevolja ih može suočiti s posve drugačijom slikom. A za ovakvo nešto vjerojatno i neće trebati dugo čekati, jer ovakvi ljudi poslovično zajednički mogu savršeno izorganizirati pljačku banke, ali zatim nikako ne znaju „pošteno” razdijeliti plijen.

Slike i opsjene ljubavi

Ako je prijateljstvo teško definirati, ljubav je čak i teže, i ne samo zato što postoji više vrsta ljubavi. Najprisutniji u modernim umovima je eros, što je seksualna ili strastvena ljubav. U grčkom mitu eros je oblik ludila kojeg donosi jedna od Kupidovih strijela. Strijela nas pogađa i mi se „zaljubljujemo”, kao svojevremeno Paris s fatalnom Helenom, što će dovesti do trojanskog rata i propasti Troje. U moderno doba eros se spojio sa širom životnom snagom, nešto slično Schopenhauerovoj volji, temeljno slijepom procesu težnje za preživljavanjem i razmnožavanjem. Erosu je također suprotstavljen Logos ili Razum, a Kupid je prikazan kao dječak (pokatkada i kao nestašni anđelak) s povezom preko očiju (Neel Burton).

Međutim, ni svaki eros nije isti. Tako da bismo mogli govoriti o dva različita erosa. Prvi bi se temeljio prvenstveno na sviđanju, a drugi na zaljubljenosti.

Sviđanje bi se moglo definirati kao partikularna oduševljenost i opčinjenost, jer obično nam se sviđa neki dio, ali ne i cjelina. Na primjer, njemu se prvenstveno svidio njezin osmijeh, a njoj njegove oči. Naravno, čovjek pokatkad bude uvjeren i u to da mu se sviđa sve, ali to jednostavno nije istina. Vidjet ćemo uskoro i zašto… Također valja spomenuti da sviđanje po sebi može biti naglašeno erotizirano, kao što u drugim slučajevima može biti više ležerno i simpatično … baš kao što bi se i reklo onako “simpatija”.

Zaljubljenost bi se mogla definirati upravo kao sviđanje koje je preraslo u ono prije spomenuto „sve mi se sviđa”. Nju stoga karakterizira jedna posvemašnja idealizacija koja će, međutim, prije ili kasnije morati biti prizemljena. Svijest o tuđim manama ovdje ne postoji, ili ipak postoji ali se paušalno vjeruje kako će se sve to nekako uskoro promijeniti po vlastitoj zamisli i samim tim u svoju osobnu korist. Kad spominjemo mane, to svakako ne moraju uvijek biti doslovne negativne karakterne osobine. Naprotiv, kao manu ovdje možemo doživljavati i nešto po sebi sasvim dobro, ali što se ipak ne uklapa u naše vlastite prioritete i interese. I zatim, kad čovjek jednog dana konačno shvati da mane postoje te da se iste uglavnom neće mijenjati, zaljubljena opijenost prestaje, a u nekim slučajevima se tada čak može roditi i ljubav.

Ljubav koja proizlazi iz erosa bi se mogla definirati upravo kao zaljubljenost koja se prizemljila i postala realna ili opet kao sviđanje koje je shvatilo da u svemu tome postoje i neke druge stvari koje nam se možda i ne sviđaju, ali ih svejedno prihvaćamo, i to zato jer ono što nam se sviđa, stvarno nam se sviđa te smo spremni za to platiti i odgovarajuću cijenu. Stoga ljubav nikad nije toliko očaravajuća kao sama zaljubljenost, ali je zato naspram ove realna i dugoročna. Stoga, dok danas mnogi govore da im fali ljubavi, možda pod tim više misle da im zapravo nedostaje zaljubljenosti. Upravo jer po sebi kratkoročna i prolazna, zaljubljenost je osuđena na to da bude vječito ona priželjkivana i nedostajuća. A oni koji se nasuprot varljivih čari zaljubljenosti ipak konačno opredijele za trajnost i konzistentnost ljubavi, nalik su ljudima koji mnogo više cijene trpkost istine naspram neodoljivih čari laži. Stoga je i ono „biti u ljubavi” po sebi nevjerojatno blisko onome „biti u istini”, te predstavlja čin zrelog čovještva koje spremno prihvaća život u njegovoj cjelokupnosti, sa svim usponima i padovima, ljepotama i nedaćama.

Agape, storge i pragma…

Sve do u novija vremena, ljudi su o ljubavi razmišljali više kao o agapeu nego kao erosu. Agape je univerzalna ljubav i mogla bi se precizirati kao nesebična briga za dobrobit drugih. Agape je po sebi vrlo sličan suvremenom konceptu altruizma te podrazumijeva brigu za sve ljude, ne samo one bližnje, pa čak i brigu za prirodu kao i cijeli svijet.

Postoje i neke druge vrste ljubavi, ponajprije storge i pragma. Storge, ili obiteljska ljubav, ljubav je između roditelja i njihove djece. Šire gledano, to je naklonost rođena iz bliskosti ili ovisnosti i, za razliku od philie ili erosa, ne ovisi o našim osobnim kvalitetama. S druge strane, pragma je vrsta praktične ljubavi koja se temelji na razumu ili dužnosti kao i na dugoročnim interesima. Ovdje eros zaostaje u korist osobnih kvaliteta i kompatibilnosti, zajedničkih ciljeva ili postizanja uspjeha. U doba dogovorenih brakova pragma je morala biti vrlo česta. No o pragmi možemo govoriti i dan danas, kao o aspektu zrele bračne ljubavi koja se lišila međusobne fascinacije supružnika, te je interese erosa podredila odgoju djece kao i dugoročnom zajedničkom preživljavanju.

Spomenut ćemo ovdje kratko i famoznu platonsku ljubav. U osnovi, to bi bio ljubavni odnos lišen svih ili barem većine tjelesnih intimnih sadržaja. Kao svojevoljno-obostrana u praksi je vrlo rijetka, premda ipak stvarno postoji. Ovome nasuprot, platonska ljubav se puno češće javlja u onim scenarijima gdje je jedna strana smrtno zaljubljena, dok je druga gleda posve prijateljski. I ovo svakako ne može dugo potrajati te najčešće završava jako jako tužno, osobito za onu zaljubljenu stranu. Jer u zaljubljenosti uvijek puno više boli ovo “samo nam je još mrvicu trebalo”, nego ono rezolutno “nemaš nikakve šanse!” već u samom startu. Zato, da bi se izbjegli ovakvi emotivni ćorsokaci, nema druge nego na vrijeme početi iskreno i otvoreno pričati.

Kao mali zaključak, vjerujem da bismo se svi složili oko toga da je život bez prijateljstva i ljubavi i dan danas podjednako nemoguć kao što je to bio i prije. No, onda bi se s tim u skladu ovim stvarima trebalo pristupati kudikamo zauzetije i ozbiljnije. Potrošački mentalitet današnjice nas potiče da prijateljstvu i ljubavi počesto pristupamo posve eksploatatorski, te da potrošene stvari zatim više ne popravljamo nego jednostavno bacamo i s novima zamjenjujemo. No gdje su onda u svemu tome prijateljstvo i ljubav, i zašto se uopće čudimo što ih više nemamo?

U Sarajevu, 10.IX.2020.

M. B.

Izvori:

– Jecinta MORGAN, Difference Between Friendship and Relationship, DifferenceBetween.Net, http://www.differencebetween.net/language/words-language/difference-between-friendship-and-relationship/ (Stanje: 10.IX.2020.);

– Neel BURTON, What’s the Difference Between Friendship and Love? (12.III.2017.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/hide-and-seek/201703/whats-the-difference-between-friendship-and-love (Stanje: 10.IX.2020.);

– https://www.quora.com/What-is-the-difference-between-liking-and-loving- (Stanje: 10.IX.2020.).

– Christa MEVES, Manipulirana neumjerenost. Psihičke opasnosti u tehniziranom društvu, UPT – Đakovo, 2005.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: udra;

O zaljubljenosti

Zaljubljenost je netolerancija, iako poseban, magičan i čaroban oblik netolerancije. Ponekad se javlja kao odbijanje da se prihvate nedostatci, ograničenosti i nesavršenosti osobe u koju ste zaljubljeni. Zaljubljenost kao netolerancija dolazi i do izražaja u različitim dimenzijama vašeg promatranja osobe u koju ste ludo zaljubljeni. Ne tolerirate da bi osmijeh osobe u koju ste zaljubljeni mogao biti običan i svakodnevan, nego je uvijek predivan, nadzemaljski, neopisiv. Ne tolerirate da bi boja očiju osobe u koju ste zaljubljeni ako je plava mogla biti neka obična i jednostavna plava boja. Ako su plave poput neba, nebo je bezbojno u odnosu na plavetnilo očiju, ako su plave poput mora, more je sivo i u najsunčanijem danu u odnosu na nečije plave oči. Zaljubljeni u nekoga ne tolerirate nikakve nesavršenosti, nedostatke i mane i time osobi postavljate vrlo visoke, ponekad i teško ispunjive zahtjeve.

Ne tolerirate bilo kakav odmor između međusobne razmjene poruka, ne tolerirate bilo kakvu promjenu plana kada ste već sve isplanirali, ne tolerirate odustajanja, loša raspoloženja, obveze, ne tolerirate ništa što bi moglo stati između vas i osobe u koju ste zaljubljeni. Ne tolerirate paket prijatelja i poznanika koji dolaze zajedno s osobom u koju ste zaljubljeni, teško podnosite navike koje vam se ne sviđaju, ne sviđaju vam se obveze koje osoba ima, zapravo iako gotovo nemoguće, veoma zaljubljeni ljudi su povremeno vrlo netolerantni prema onima u koje su zaljubljeni iako su uvjereni da su najtolerantniji prema osobama u koje se veoma zaljube.

Neobično je kako dvoje ljudi zaljubljenih jedno u drugo ništa ne toleriraju jedno drugom, a opet ne mogu jedno bez drugog kao da je u pitanju nekakva igra. Zaljubljenost jest na neki način iscrpljujuća igra netolerancije između dvoje zaljubljenih koja ima svoja pravila koje samo oni razumiju i samo oni znaju kako se igra po tim pravilima. Njihovi prijatelji sa strane ne razumiju njihovu igru, njihova pravila i što je toliko problematično ako netko od njih ima nekih obveza i ne može doći u dogovoreno vrijeme ili će kasniti zbog nečega što je naglo iskrsnulo. Zaljubljenost je netolerantna prema odsutnosti i čak se može reći da zaljubljenost pomalo i mrzi odsutnost i na svakom koraku pokazuje svoju netoleranciju prema odsutnosti. Zašto nisi došla na vrijeme? Gdje si bio prije pola sata? Čekala sam te sat vremena sama i pila kavu. Zašto se nisi javila, zvao sam te sto puta????? Sve ove rečenice koje dvoje zaljubljenih u žaru vlastite igre s vlastitim pravilima izgovaraju jedno drugom pokazuju koliko su i jedno i drugo netolerantni prema odsutnosti onoga u koga su zaljubljeni. Ali nije zaljubljenost netolerantna samo prema odsutnosti.

Zaljubljenost ponekad nema tolerancije ni prema samoći onoga u koga ste zaljubljeni niti tolerira previše slobodu onoga u koga ste zaljubljeni. Zaljubljenost smatra odsutnost, samoću i slobodu svojim neprijateljima i bori se s njima za naklonost osobe u koju ste zaljubljeni. Bezbrojne poruke, dugi pozivi, zajednička druženja, izlasci, šetnje pokazuju koliko zaljubljenost ne može i ne želi tolerirati odsutnost, samoću i slobodu nekoga u koga ste zaljubljeni. Ali pobunit će se oni zaljubljeni ako njihove emocije i ponašanje prema osobi u koju su zaljubljeni nazovete netolerancijom. Nije li želja zaljubljenog da osoba u koju je zaljubljena bude uvijek tu, uvijek prisutna, uvijek dostupna i nije li prirodno da zaljubljenost ne podnosi odsutnost, samoću i slobodu osobe u koju smo zaljubljeni? Nije li logično da zaljubljenost po svojoj naravi zahtjeva od drugog da uvijek i stalno bude s nama i da nam bude dostupan? Teško je govoriti o generalnom pravilu jer dvoje zaljubljenih ima svoju specifičnu igru i svoja specifična pravila i svoju posebnu i čarobnu netoleranciju.

Zaljubljenost u sebi nosi određenu sebičnost, želju da se osobu uvijek ima uza se pri ruci, želju da se osobu nikada ne pusti iz ruku, želju da se ne dopusti da osoba umakne našem pogledu, ali nismo li onda netolerantni prema osobi kad je uvijek želimo imati pri ruci, nikada je ne pustiti iz ruku i nikada dopustiti da umakne našem pogledu? Ne potvrđujemo li time da nemamo u sebi puno tolerancije kada ne dopuštamo drugome odsutnost, samoću i slobodu? Zaljubljenost i jest neobični oblik netolerancije, zbunjujući osjećaj, pomalo iscrpljujući, pomalo ugodan, pomalo euforičan, pomalo neobičan, pomalo strašan jer se dvoje zaljubljenih kreću između dvije pa gotovo nemoguće stvarnosti, između neutažive želje da budu netolerantni prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga istovremeno znajući da ukoliko pokažu toleranciju prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, postoji mogućnost da osobu izgube ili osoba izgubi za njih interes. I nikada ne mogu do kraja razlučiti i na pravi način odrediti granicu. Taj osjećaj zaljubljenosti koji je mješavina teško objašnjivih dojmova, ideja, osjećaja, misli ponekad se vidi u najbanalnijim svakodnevnim pitanjima koja onima koji nisu zaljubljeni ne znače ništa ili im se čudom čude.

Ponekad zaljubljena djevojka grozničavo razmišlja treba li momku poslati poruku sada ili za sat vremena ili možda ujutro ili možda za dva dana? Hoće li odgovoriti odmah ako pošalje, hoće li se sjetiti ako mu pošalje za dva dana tko je uopće ona? Nekome neupućenom ovakva pitanja su smiješna, ali njoj su pitanja u kojima kao da se radi o životu i smrti. Ponekad zaljubljen momak razmišlja hoće li odmah odgovoriti na poruku ili je pustiti da malo sačeka, hoće li joj prići da je pozdravi ili će se praviti da je ne zna da malo cijelu situaciju učini egzotičnom, tajanstvenom ili jednostavno nerazumljivom? Iako mogu izgledati banalna, ova pitanja su nekom mladiću od presudne važnosti za cijeli njegov život. Ili barem on tako misli. Konačno, kada počne igra između dvoje koji ovako razmišljaju, ta igra koju možemo zvati zaljubljenost dolazi sa posebnim pravilima igre samo za njih dvoje i svaka zaljubljenost između dvoje ljudi rađa potpuno novu igru sa potpuno novim pravilima koja se ne mogu primijeniti na igru nekog drugog para. Kada igra počne, obuzeti željom da budu jedno s drugim ne primjećuju netoleranciju kao jednu od osobina zaljubljenosti iako se oboje istovremeno bore i mrze odsutnost, samoću i slobodu onog drugoga nikada neće reći za sebe da nisu tolerantni, dapače reći će da su tolerantni i više nego bi trebalo.

I kad se zaljubljenost igra s pogledima dvoje zaljubljenih, ona ih ponekad čini slijepima upravo na dimenziju netolerancije koja postoji u zaljubljenosti. Zaljubljenost je najčudniji oblik netolerancije koji postoji između dvoje ljudi, jer dok svaku netoleranciju prati određeni osjećaj krivice i žalosti, zaljubljenost je jedina netolerancija u kojoj zaljubljena osoba ne osjeća krivicu i žalost, nego netolerancija pojačava osjećaj zadovoljstva i radosti, kao kad zaljubljena osoba ne želi pustiti od sebe osobu u koju je zaljubljena i ne poštuje njezinu želju za povremenom samoćom i slobodom. Jer zaljubljena osoba osjeća radost i zadovoljstvo što nekoga ima u svojim rukama i pred svojim očima, nekoga savršenog sa savršenim pogledom, osmijehom, očima.

I ako joj netko sa strane napomene da biti ludo zaljubljen znači biti netolerantan prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, teško da bi se ikada složila s vama jer njezini osjećaji govore sasvim drugačije da što je više zaljubljena to je radosnija i zadovoljnija i da tu nema nikakve netolerancije prema bilo kome, svakako ne prema osobi u koju je zaljubljena.

Zato je zaljubljenost najneobičniji oblik netolerancije jer objektivno ne dati drugom da bude odsutan, slobodan i sam znači ne biti tolerantan, a opet subjektivno zaljubljena osoba se najbolje osjeća upravo kad je najnetolerantnija prema osobi u koju je zaljubljena. Nisu sve tolerancije i netolerancije tako jednostavne i lagane za shvatiti i zaljubljeni to najbolje znaju jer iako ponekad najnetolerantniji na svijetu jedno prema drugom, istovremeno izgledaju najsretniji i najradosniji među parovima koje susretnete na ulici iako netolerancija ostavlja iza sebe krivnju, tugu i žalost. Zaljubljenost iako nikada nije i neće biti do kraja objašnjiva, ostaje vrlo poseban i tajnovit oblik netolerancije između dvoje zaljubljenih i jedino njih dvoje razumiju svoju vlastitu igru sa svojim vlastitim pravilima.

To što se dvoje zaljubljenih ljute i čude kad im kažemo da su zapravo netolerantni jedno prema drugom samo pokazuje da ne razumijemo njihovu igru i njihova pravila ili smo zaboravili da kad smo bili zaljubljeni bili smo jako netolerantni prema osobi u koju smo bili zaljubljeni, ali opet kao nekim čudom ili magijom smo oboje bili sretni i ljutili smo se i čudili kad su nam sa strane govorili da smo netolerantni jedno prema drugom, a mi smo samo bili zaljubljeni jedno u drugo. Ni danas nam nije jasno zašto je zaljubljenost oblik netolerancije jer kad smo bili zaljubljeni, osjećali smo da smo najtolerantniji prema svima, svemu i svakomu, a posebno prema osobi u koju smo bili zaljubljeni iako je drugima sve to izgledalo potpuno drugačije. Svaka pojedinačna zaljubljenost između dvoje zaljubljenih je posebna, magična i čarobna netolerancija koju nitko osim njih dvoje ne može razumijeti, možda i jedina netolerancija koja ljude ne čini nesretnima i žalosnima nego radosnima i ispunjenima.

Biti zaljubljen/zaljubljena znači tolerirati do maksimuma prisutnost, blizinu, miris, osmijeh, pogled, dodir osobe u koju ste zaljubljeni i istovremeno to znači biti netolerantan/netolerantna prema odsutnosti, samoći, slobodi te iste osobe i tako sebe staviti u paradoksalan položaj kojega sami ponekad ne možete objasniti ni sebi ni drugima. Jer dok ne dopuštate da između poruka koje razmjenjujete prođe nekoliko sekundi, istovremeno osjećate i potrebu da ponekad malo i budete i odsutni, i sami i slobodni, ali niste to u stanju jer bilo kakva odsutnost, samoća i sloboda u vama izaziva duboku i tupu bol i tako nastavljate iscrpljujuću igru zaljubljenosti, tu čarobnu i magičnu igru netolerancije između vas i onoga ili one u koga/u koju ste zaljubljeni i koji/koja je zaljubljena u vas.

Zaljubljenost je iscrpljujuća igra netolerancije koju ponekad ne možete prestati igrati, a ponekad se i bojite prestati igrati i radije igrate jer to daje neobičnu boju vašem svakodnevnom svijetu i magičnu i čarobnu boju vašem svakodnevnom životu.

U Sarajevu, 13. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Jednake šanse za sve

Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!

C. G. Jung je smatrao da je izuzetno lijepa žena izvor užasa, dok su sve lijepe žene uglavnom veliko razočarenje. Pri tomu je svakako važno naglasiti da Jung nije bio neki šmokljan koji ne bi mogao osvojiti lijepu ženu, pa eto, koji bi onda iz očaja morao siktati i svašta izmišljati. Naprotiv: imućan, slavan, stasit, naočit, briljantno pametan i karizmatičan, na glasu kao neobuzdan ljubavnik … vjerojatno je znao o čemu i zašto priča u naznačenom kontekstu.

Nadalje, poslovično se kaže da je breza od strane pjesnika najopjevanije drvo, premda po svojim kaloričnim i mehaničkim svojstvima nije niti blizu orahu, hrastu i javoru. No, ima – vidimo – nešto posebno u toj bijeloj kori koja od poslovično beskorisnog drveta čini predmet umjetničkog udivljenja.

Lijepo svakako ne znači nužno i beskorisno. Tako, dijamanti su prekrasni, a uz to imaju i izvrsna mehanička svojstva. Međutim, veoma su rijetki i nepristupačni što ih u konačnici čini vrlo opasnom robom zbog koje se u svijetu još uvijek prolijeva previše znoja, suza i krvi.

Već smo nekada pisali o tome kako neki procjenjivači umjetnina Da Vincijevu Mona Lisu ne procjenjuju samo kao najskuplju umjetninu, nego uopće i kao najskuplju stvar na svijetu. Pri tome su neki od njih rekli da je Mona Lisa jednostavno neprocjenjiva, dok drugi njezinu cijenu definiraju kao jedinicu sa osamdeset nula – dolara, što je znatno više od sveg postojećeg novca na svijetu. Recimo da su se ovi vjerojatno malo i suviše zanijeli, no, da se ova slika stavi na prodaju nema nikakve sumnje da neki arapski princ ili ruski oligarh ne bi bio spreman izbrojati i više milijardi američkih dolara kako bi se baš on i samo on domogao najslavnije umjetnine na svijetu. U svakom slučaju, reklo bi se i previše novca za komad starog platna koje je Da Vinci usput rečeno naslikao preko volje.

**Breza: prelijepo i ne baš pretjerano korisno drvo.**

Ovdje cijelo vrijeme zapravo govorimo o nekoj vrsti univerzalne pravde koja svemu živom i neživom na kraju daje podjednake šanse. Korisno je vrijedno već zato što je korisno, kao što je pristupačno vrijedno samim tim što je pristupačno, no zato ono manje korisno, daleko, nepristupačno ili opasno na svojoj strani ima privlačnu snagu. Također, moglo bi se reći da je ono korisno i pristupačno po sebi predmet zanimanja razuma, dok je ono drugo u domeni srca, to jest osjećaja. S obzirom da je čovjek – barem za sada – više biće osjećaja nego razuma, tako i ono drugo nabrojano izgledno uživa veću vrijednost i pozornost u ljudskim očima. Baš nešto otprilike kako pred kraj filma „Legenda o jeseni“ savjesni i čestiti Samuel Ludlow reče svome pustopašnom bratu Tristanu: „Prekršio si sve zakone: i Božje i ljudske, a ipak su svi tebe voljeli“!

Kad je pravedno neka onda stvarno bude pravedno

Na navedenoj datosti univerzalne pravde koja je uslijed dominacije logike srca izgledno postala neugodna datost, nekako se utemeljila i sva ljudska kultura, uključujući tu čak i znanost. Naime, kaže se kako danas izgledno znamo više o dalekom kozmosu nego o nama puno bližim oceanima i morima. Ili kako smo o tomu već nedavno pisali, dok se veliki matematičari isključivo zanimaju za visoku matematiku, Tesla je rekao da dosezanje svih tajni prirode stoji u uskoj vezi s potpunim razumijevanjem sasvim jednostavnih prirodnih brojeva 3, 6 i 9. Ili tomu slično, ljudi danas vjerojatno više znaju o egzotičnim mineralima iz dubine podzemlja nego o sasvim jednostavnoj i sveprisutnoj vodi od koje su i sami većinski satkani. Možda su u tom smislu čudesna istraživanja vode od strane Viktora Schaubergera i suviše legendarna ili barem dobrano izmanipulirana od strane alternativne zajednice. Međutim, nedavna njemačka istraživanja o memorijskim sposobnostima vode pokazuju da se o vodi još kudikamo ima što naučiti te da je ona u svakom slučaju jedinstven i zbilja čudesan medij.

Pravi odgovori su izgleda znatno bliže nego što se čini na prvi pogled …

Uglavnom, da ne dužimo, ovdje želimo podcrtati ono da je univerzalna pravda najvjerojatnije svima dala podjednake šanse, a na ovu šansu u konačnici spada i to da znamo za nju i njezine zakonitosti. Jednostavno, čini se da su nam neke stvari lijepe i privlačne upravo zbog toga što uglavnom i nisu ništa više od toga, baš kao što one korisne i pristupačne stvari ne trebaju posebne privlačnosti, upravo stoga jer su već po sebi vrijedne i korisne. Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!

U Sarajevu, 27. 4. 2017.

M. B.

Srodne teme:

http://poptheo.org/fenomenologija-l…-na-ljudsko-bice/ ‎

http://poptheo.org/blizina-daljina/ ‎

Ljubav je samo riječ ili ipak nešto više?

Svi smo baš nekad bili u prilici reći da volimo, da smo ljuti, da smo sretni, da smo razdražljivi… Jednostavno bili smo u situaciji izraziti svoje osjećanje, svoje emocije, svoja čuvstva.

Čuvstva ili emocije su doživljaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom, karakteristični ponajprije po tome što su većinom ili ugodni ili neugodni (a katkada su istodobno i ugodni i neugodni). Čini se da su čuvstva primarni doživljaji koji se javljaju prije svih drugih u razvoju živog bića. Iako nam je svima donekle poznato što su to emocije, jedno je sigurno: pojam emocija u psihologiji je jedan od jako nedefiniranih pojmova. Ponajprije nije potpuno jasno gdje je razlika između emocija i motiva, odnosno motivacije. I čuvstva i motivi aktiviraju organizam, a osim toga čuvstva gotovo redovito prate ponašanja potaknuta motivima.

Većina autora koji su proučavali čuvstva, slaže se u tome da čuvstva imaju svoju fiziološku i intelektualnu popratnu komponentu. Fiziološku komponentu čine različite organske promjene (ubrzanje pulsa, dublje i brže disanje, „suha usta“, osjećaj nelagodnosti u želucu, znojenje, potreba za uriniranjem itd.), a intelektualna komponentu popratni intelektualni procesi, koji obično određuju naziv čuvstva: srdžba, veselje, ljubav, strah, ljubomora itd.

Potaknuti činjenicom da je život mnogo ljepši uz ljubav, nebitno koja vrsta i koji odnos u ljubavi, ali sigurno možemo reći da je prelijepo voljeti i biti voljen.

Jedna priča kaže:

Jednom davno živio je sa svojom ženom, jedan vrlo siromašan čovjek. Jedanput, njegova žena, koja je imala vrlo dugu i lijepu kosu, zatraži od njega češalj kako bi je pravilno održavala. Čovjek se osjećao vrlo tužno, ali je morao odbiti. Objasnio je kako nema dovoljno novca ni za popravak kaiša njegovog sata koji je bio pokidan. Ona više nije inzistirala. Kada je pošao na posao prošao je pored radnje sa satovima. Tu je prodao svoj oštećeni sat po vrlo niskoj cijeni, i otišao kupiti češalj za svoju dragu. Uvečer je došao kući sa češljem u ruci spreman da ga da svojoj ženici. Iznenadio se kada je vidio svoju ženu s kratkom kosom, a onda je vidio da u ruci drži novi kaiš za njegov sat. Ona je prodala svoju kosu i za taj novac kupila kaiš. U isto vrijeme su im potekle suze, ali ne zbog uzaludnosti njihovih postupaka, već zbog uzajamne snage njihove ljubavi.

Priča nam poručuje da je voljeti ništa, biti voljen je nešto, ali voljeti i biti voljen od strane osobe koju voliš je sve.

O ljubavi su pisali mnogi od umjetnika do naučnika i uvijek kad se govori o ljubavi srce stane, jer se snaga te emocije teško može opisati.

I Erich Fromm je govorio o ljubavi, ali jako lijepo. U svojoj knjizi „Umijeće ljubavi“ napisao je sljedeće:

Treba shvatiti da nas svako gubljenje vjere čini slabijim i da povećana slabost vodi do novog gubitka vjere, i tako dalje u začaranom krugu. Zatim, čovjek treba spoznati i to da se, iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, stvarni, mada obično nestvarni strah, je strah od toga da sami volimo. Voljeti znači obvezati se bez garancije, potpuno se prepustiti nadi da će naša ljubav proizvesti ljubav voljene osobe. Ljubav je čin vjere i tko god ima slabu vjeru, slaba mu je i ljubav.

Upravo radi svoje složenosti i nedokučivosti često je objašnjavana izrekom: „Bog je ljubav.“, nakon čega bi se uvijek stavila točka, jer tko vjeruje u Boga njemu je to dovoljno.

Ljubav je složena emocija i u sebi uvijek sadrži i druge jednostavnije emocije. Ljubav je puno više od jedne emocije i puno više od toga što se može staviti u riječi. Opisati ljubav je poput opisivanja okusa, recimo, čokolade. Jednostavno moramo probati, da bismo ju poznavali, a čak ni onda ju ne možemo pravo upoznati ni u potpunosti spoznati. Stoga, nikad ni ne pomišljajmo da dovoljno znamo o ljubavi. Ljubav se ni ne može znati, nego samo osjećati.

Ljubav se često krivo interpretira i dodatno komplicira. Mnogi se osjećaji tumače kao ljubav, iako to nisu. Kao sinonimi ljubavi često se koriste: zaljubljenost, sviđanje, simpatija, fascinacija, opsesija, željenje, naklonost, privrženost, divljenje, očaranost, oduševljenje, obožavanje, štovanje, privlačnost, požuda, žudnja, čežnja, posesivnost, ljubomora, odanost, bliskost, intimnost, pripadnost, ushićenje, zanos, entuzijazam, žar, vatrenost, strast, iskra, ljubomora, ludilo, laskanje, požrtvovanost, vjernost, idolopoklonstvo, pobožnost, pristranost, osjećajnost, užitak, obzirnost, slast, naslada, sentiment i mnogi drugi.

To su sve emocije i stanja koja ljubav potaknu ili koja vode do ljubavi, ali to nije ljubav.

Mnoge su emocije povod ili proizvod ljubavi, ali nisu sama ljubav.

Ljubav nije nešto što osjećamo samo u svom srcu, nego u svakoj pori svoga tijela, a prije svega u duši. Ljubav je toliko jednostavna i moćna da ju razum teško može pojmiti – eh to su te emocije. Razumu teško pojmljive.

Oni koji o ljubavi znaju samo preko površnih i prolaznih odnosa, ljubavnih romana i filmova, a nisu ju spoznali i osjetili kroz direktno iskustvo, misle da je ljubav u prvom redu samo osjećaj i emocija. Ljubav nije samo nešto što osjećamo, ona je puno više od toga.

Ljubav je konstruktivna sila – potiče stvaralaštvo: ljubav prema nečemu ili nekome nas inspirira da pomičemo granice mogućeg, da iznalazimo neuvriježena rješenja, da stvaramo nove vrijednosti, da izmišljano inovacije i bavimo se onim čime možemo svijetu dati ono najbolje od sebe.

Ljubav je iscjeljujuća sila. Strah, mržnja i njima slične toksične emocije čine nas bolesnima, dok je ljubav ona sila koja liječi. Svi vrhunski iscjelitelji koriste upravo silu ljubavi prilikom tretmana. Kad smo bolesni, umjesto da se žalimo, kukamo, brinemo, bojimo, ljutimo, okrivljujemo, frustriramo i slično, trebamo se obaviti mislima i osjećajima ljubavi kako bismo ubrzali naše ozdravljenje. Na ovaj način se događaju čudesna ozdravljenja.

Ljubav je transformirajuća sila – koliko su se samo ljudi promijenili uslijed ljubavi, bilo da se radi o roditeljskoj, romantičnoj, poslovnoj ili kakvoj drugoj. Ljubav nas potiče da budemo bolje osobe, preobražava nas u bolju verziju sebe.

Ljubav ima centralnu ulogu u našem životu. Kaže se, ne bez razloga, da ljubav pokreće svijet. Psiholozi tvrde da je potreba da budemo voljeni primarna ljudska emocionalna potreba i da predstavlja pogonsku snagu ljudskog života.

U Bibliji je ljubav naznačena kao najveća bogoslovna krepost. U prvoj poslanici Korinćanima 13, 13 piše: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali najveća je među njima ljubav.“.

U svim vrstama ljubavi postoje zajedničke karakteristike, kao što su osjećaj naklonosti i privrženosti, potreba za blizinom te osobe, no postoje i neke karakteristike koje se razlikuju. Primjerice, roditeljska ljubav i prijateljska su okarakterizirane kao ljubavi bez očekivanja i u kojima smo spremni žrtvovati. No, za razliku od strastvene ljubavi, kod koje postoji i očekivanje, roditeljska ljubav nije spojena sa seksualnom privlačnošću.

Tenov je podijelila ljubav na dugotrajnu i kratkotrajnu, ali shvaćeno u relativnom smislu: iako je kratkotrajna ljubav uvijek kraća od dugotrajne, kratkotrajna ljubav je zapravo zaljubljenost. Ta intenzivna čežnja za drugom osobom se smanjuje kad s tom osobom provodimo više vremena.

Opsjednutost ljubavlju prema teško dohvatljivoj osobi naziva se Romeo i Julija – fenomen.
Ljubav raste tijekom vremena, ali njena kvaliteta se mijenja od zaljubljenosti i slijepe strasti prema ovisnosti, odnosno naviknutosti i potrebe za prisnošću s drugom osobom. Zato je pri opadanju zaljubljenosti međusobna ovisnost dovoljno jaka da i ljubav jača.

Važni uvjeti da bi došlo do prave ljubavi su:

slične vrijednosti oba partnera,
spremnost svakog partnera da se prilagođava drugome,
sposobnost da se podnose one karakteristike partnera koje smatramo manama,
slični stavovi i
slična intelektualna razina oba partnera.

Sternberg je smatrao da se različite vrste ljubavi sastoje od tri osnovne komponente: strasti, bliskosti i odanosti, pa se, ovisno o prisutnosti jedne ili više od tih komponenata, razlikuju vrste ljubavi.

Ako su prisutne sve tri komponente, to je idealna slika prave ljubavi – ljubav konzumacije.

Socijalni psiholozi među najvažnije faktore pri stvaranju ljubavi ubrajaju:

blizinu (veze koje se mogu pretvoriti u ljubav gotovo se uvijek događaju među ljudima koji su fizički inače blizu jedan drugome, npr. kolege s fakulteta),
izloženost (ponavljana izloženost drugoj osobi je neizbježna posljedica blizine),
sličnost (interesa, naobrazbe, stavova… čovjek očekuje da će ga više razumjeti osoba koja ima slične stavove kao i on),
komplementarnost potreba (donekle suprotno faktoru sličnosti, a sastoji se u tome da se ljudima sviđaju osobe koje ispunjavaju naše čežnje, imaju svojstvo koje bismo mi htjeli imati).

Oduvijek se govorilo da ljubav dolazi iz srca. Po najnovijim otkrićima u svijetu nauke, izgleda da to i nije baš tako. Naime, utvrđeno je da ljubav i zaljubljenost dolaze pravo iz mozga. Sva ona slatka osjećanja nastaju radom određenih dijelova mozga, kao i promjenama u nivou i djelovanju supstanci koje omogućavaju rad mozga. Evo do kakvih su zanimljivih podataka naučnici došli.

Utvrđeno je da su se kod različitih osoba aktivirale različite oblasti mozga (i po lokaciji i po broju). Međutim, četiri oblasti su kod svih bile zastupljene i dominantne. Jedna od oblasti se nalazila u središnjem dijelu inzule i izgleda da je odgovorna za „stomačne probleme“ koje imamo kada smo zaljubljeni.
Bilo koji naučnik će vam reći da ljubavna euforija nema nikakve veze s Kupidonovim strijelama, osim ako ih mali vilenjak nije prethodno umočio u supstancu s neromantičnim nazivom feniletilamin. Ova supstanca koja se još naziva i „molekulom ljubavi“, nastaje prirodnim putem u našem mozgu. Za nju se kaže i da je biološki rođak amfetaminu, s obzirom na to da je vrlo slične građe. Dopamini norepinefrin su odgovorni za nastanak ljubavne euforije. Zapravo, feniletilamin pomaže oslobađanju dopamina (supstanca koja također omogućuje protok informacija u mozgu) u takozvanim centrima za zadovoljstvo. Dopamin čini da se lijepo osjećamo, a norepinefrin stimulira produkciju adrenalina koji utječu, pored ostalog, i da naše srce ubrzano lupa. Kombinacija ove tri supstance dovodi do osjećanja zaljubljenosti, uzbuđenosti, blaženstva i sreće. Njihova aktivnost je razlog zbog koga se zaljubljeni osjećaju euforično i puni energije – kao da „lebde u zraku“.
I neki drugi fenomeni koji prate ljubav i zaljubljenost, se mogu objasniti kemijskim promjenama u mozgu. Na primjer, kada se zaljubimo, skloni smo dosta vremena provoditi u intenzivnom maštanju o voljenoj osobi, često razmišljajući po stoti put što se sve dogodilo u vezi s voljenom osobom tijekom dana. Misli se same nameću, teško ih je otjerati i usredotočiti se na nešto drugo. Ovaj fenomen se objašnjava time što pojačana aktivnost navedenih supstanci dovodi do eksperimentalno potvrđenog sniženja nivoa serotonina, a to se manifestira, kao i kod opsesivno-kompulzivne neuroze, prisustvom nametljivih misli koje se iznova javljaju i teško ih je odstraniti.

Eh ta ljubav… samo riječ ili ipak nešto više?

U Sarajevu, 09. 1. 2016.

B. K.

LJUBAV NA DRUGI POGLED

Mogla bih govoriti o ljubavi kao općem pojmu, o ljubavi kao različitim vrstama čovječjeg poimanja koje izazivaju različite reakcije kako fiziološke tako i psihološke…, ali jedno je sigurno, o ljubavi se govori iz srca, iz iskustva…, a ne iz struke, iz nauke, iz knjiga… Mogla bih navesti mnoge teorije o ljubavi i zaljubljenosti, mnoga istraživanja koja su mi poznata, a koja govore kako o fiziološkom tako i o psihološkom utjecaju ljubavi na život čovjeka. Ali čemu to sve? Čemu to sve, ako ja ne posjedujem osobno iskustvo ljubavi, ako ja to osobno ne mogu prepoznati i samoaktualizirati svoj život kroz ta iskustva. Zar je doista teško spoznati ljubav?

Vjernici u boga reći će da je Bog ljubav, ali što nam to znači… to znači da je sve na ovom svijetu stvorio u savršenom skladu i savršenom preciznošću te nam dao spoznaju o tome. Imala sam sreću u životu, pa sam iskusila i roditeljsku ljubav. Hranili su me, štitili, branili, odgajali i sve činili kako bih odrasla u afektivno zrelu osobu. Mnoge stvari u djetinjstvu su mi branili i tad sam se ljutila na njih, ali što sam starija… uviđam da je to sve imalo smisla i da mi je to pomoglo da postanem svoj čovjek. Kad sam stasala za više obrazovanje, odvojili su mi zadnji komad svog kruha i bili mi podrška i potpora kako bih se školovala i završila studij. Da, sve su to roditelji radili, samo radi mene i samo za mene…, jer me vole. I da, to je ljubav. Meni je dovoljno da suzne oči spustim na grudi svoje majke i da se osjećam sigurno i voljeno. Njen miris, njen zagrljaj i njen poljubac izbrišu svaku tugu s mog lica. Kad se osjećam omalovaženo, dovoljan je stisak očeve ruke i riječi tatina princeza da znam da me nitko na ovom svijetu ne može omalovažiti koliko me on može voljeti.

Možda mnogima neće biti jasno, zašto ovako jednostavno i priprosto piše jedna magistrica psihologije i od koje se očekuje da da znanstvene dokaze o emociji zvana ljubav…, ali ne, ne želim, jer ja sam prije svega ljudsko biće, čovjek, žena, pa tek onda sve ono što sam kroz život stekla i naučila.

Zašto uvijek kažem da je meni sreća u malim stvarima? Da, meni jest. Iz razloga što je za sreću dovoljan razgovor s dragom osobom. Kako opisati to da mi se netko sviđa, da me netko privlači… jednostavno, želim provesti vrijeme s njim na način da pričam o svemu i svačemu. Da čujem osudu, kritiku, pohvalu i drugo mišljenje, bez potrebe da mi to smeta. Kad nekoga prihvatiš takvog kakav jest, onda si sretan što dijeli sve svoje pozitivne i negativne tajne s tobom. Kad ti netko kaže da mu treba pomoć, a ti ne pitaš: „Što ti je?“, nego žurno pitaš: „Kako ti ja mogu pomoći?“. Dok ga gledam u oči i slušam njegove šale – moje srce se koči od smijeha i pitam se kako se samo sjeti takvih šala i zašto ih baš meni govori. Kad mu mogu reći da ne volim tu pjesmu, jer u meni izaziva negativne emocije i ne brinem se što će pomisliti, nego znam da će to moje mišljenje prihvatiti. Sjećam se osjećaja kad sam s njim pojela prvu čokoladu, otvorili smo ju kao mala djeca, jeli, zezali se i to mi kao dvadesetšestogodišnjoj djevojci nije smetalo, nije mi bilo glupo otimati se za čokoladu, jer pobogu ja moram biti ozbiljna, vidi koliko mi je godina. Ne, tad godine nisu bitne, bitan je taj osjećaj sreće i treperenje srca i tijela.

Kad imaš s kim podijeliti želju da sjedneš u jesenje lišće, valjaš se i gađaš se lišćem onda znaš da te netko prihvatio onakvom kakva jesi. Kad je nebitan film koji se gleda u kinu, nego kad se gleda s tobom, kad je nebitno gdje se ide, nego da se skupa ide… onda znaš da nekome vrijediš i da tebi netko vrijedi.

Kad se doživi taj osjećaj, neće ti biti potrebne teorije o tome što je ljubav. Tad ćeš samo prepustiti se i uživati… ljubav je svugdje oko nas, samo treba progledati i vidjeti je i uživati u njoj.

U Sarajevu, 25. 8. 2014.

B. K.