O demagogu

Demagog je neodgovorni kradljivac tuđih ideja i misli. Intelektualni degenerik koji prezire ozbiljno znanje. Svojim neznanjem guši civilizaciju i razara kulturu. Raspolaže informacijama bez znanja. Odgovori su mu laki i lakonski. Na ozbiljna pitanja odgovara basnom, vicem, bajkom i narodnom poslovicom čiju poruku ne razumije. Citira one koje nikada nije pročitao i uvjereno ponavlja misli, riječi i govore onih koje nikada nije slušao. Krivotvori sve što se može na bilo koji način krivotvoriti: potpis, tekst, rukopis, povijest, prošlost, pamćenje, kulturu, umjetnost, književnost. Krivotvori jer ne zna ništa. Demagog je krivotvoritelj jer je neznalica. Rječnik mu se sastoji od velikih riječi koje prethodno nikad nije upotrijebio. U njegovim ustima ozbiljne riječi postaju floskule, rečenice se pretvaraju u besmislice, a govor u trabunjanje. Zlostavlja javnost svakodnevnim pisanim i usmenim priopćenjima, izjavama, prijetnjama, objašnjenjima, uputama, savjetima, sugestijama. Pametnije od sebe ne podnosi niti ih tolerira. Nije mu poznat sadržaj i iskustvo pojmova: savjet, sugestija, osvrt, dijalog, kritika, razmjena mišljenja, neslaganje, razgovor, komunikacija. Kroz svoje mišljenje, um i riječi demagog sve ozbiljno, vrijedno, umno i razumno pretvara u glupost. Sebe doživljava učiteljem zaglupljivanja i zatupljivanja. I tu laskavu titulu nerijetko s ponosom ističe i pored svog imena stavlja i službeni potpis: Ja demagog, zaglupljivač, zatupljivač, neznalica i krivotvoritelj. Frenetično se obraća opijenim masama: Uspio sam neznanjem i glupošću pokoriti svijet! Mase mu se klanjaju i mase ga obožavaju. Jer masama daje ono što masa želi: površnost, nekritičnost, otupljeni i prazni um koji samo želi da mišljenje odumre i da razmišljanje prestane, da um i razum na kraju budu ubijeni i bačeni u već pripremljen grob. Demagog je najgori oblik čovjeka. Dok drži posmrtni govor umu i mišljenu, zna da ih je ubio, ali nikad neće priznati i stati pred sudište kritike. Masa je toliko zaglupljena da ne primjećuje kako ubojica moli nad grobom svoje žrtve i žali za žrtvom koju je ciljano i planirano htio ukloniti jer mu smeta. Masa oduševljeno komentira njegov govor nad mrtvim umom i mišljenjem i ushićeno ponavlja: Kakva pamet, kakav um, kakvo mišljenje, kakvo razmišljanje! I kad sahrane um i mišljenje, idu za njim kao zvijeri jer uma i mišljenja više nema zato što mrtvi i sahranjeni. Ostao je još samo um i mišljenje demagoga koji će misliti za sve i umjesto svih. Iza njega ne ide kolona samostalnih mislećih bića. Iza njega je bijedna i jadna povorka zvijeri koja će na njegovu naredbu, mig, nagovor, poticaj, riječ, poziv krenuti u razaranje svega što su um i mišljenje ostavili čovjeku da ga podsjećaju na njegov uzvišeni status i poziv: umski misliti, razumski promišljati, stjecati znanje, kritički propitivati, biti zahvalan što mogu učiti od pametnijih, truditi se prenositi znanje onima koji ga traže. Demagog je masa bez uma i mišljenja kao što je i masa demagog podijeljen pojedinačno u beskonačan broj praznih i mrtvih ljudskih umova s kojima ljudska zvijer ne zna što učiniti jer više ne zna svrhu i zadaću uma. Demagog nije novost. On je opasnost. Kataklizma i propast. Netko tko se smatrao čovjekom uma i mišljenja ovako je o njemu pisao: …demagozi su oduvijek bili glavni davitelji civilizacije… pod njihovim rukama su klonule i grčka i rimska civilizacija, zadavljenje tim odvratnim sojem… ali čovjek se ne pretvara u demagoga tek tako što jednog lijepog dana istupi pred svjetinu i gorljivo počne da joj se obraća… suštinska demagogija tinja u glavama demagoga i potiče iz njihove neodgovornosti prema idejama kojima barataju, koje nije sam stvorio, već ih je preuzeo od pravih tvoraca… demagogija je oblik intelektualne degeneracije… (Hose Ortega y Gasset).

U Sarajevu 12. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: giuliofornasar

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; CopyrightTom Holt

O predrasudama

Kada riječ predrasuda razlomimo na prefiks i glagol, ono što dobijemo jesu riječi pred i rasuditi. Zaključujemo da ove dvije riječi označavaju postupak stjecanja znanja o nečemu o čemu još nemamo znanja ili ga nemamo dovoljno. Riječ predrasuda doživljavamo izrazito negativno kao zlo i kao nešto opasno. Ipak, predrasuda kao stanje je uvijek pozitivna i dobra koliko god mi mislili da nije jer predrasuda ne ovisi o samoj sebi, nego o nama. Postoje predrasude koje su dobre i koje su izvor moguće istine. Kada imamo predrasudu o nekom dijelu grada za koji smo čuli da je noću opasan, u stanju smo pred-rasuđivanja o tome trebamo li proći tim dijelom ili postoji neka druga mogućnost. Mi se ne borimo protiv predrasude o tom dijelu grada, ono što činimo je pred-rasuđivanje o tome što učiniti i kako postupiti. Kako bismo donijeli odluku, naša predrasuda o opasnom dijelu grada zahtijevat će od nas stjecanje znanja o tome kakvi su uvjeti u tom dijelu grada, koliko je stvarno opasno noću i koji je najbolji način da riješimo situaciju i donesemo odluku.

Sve predrasude su dobre ukoliko čovjek ima želju steći znanje o onome o čemu treba donijeti sud i mišljenje jer će pogrešne sudove o nečemu pobijediti znanjem, a dobre sudove će sam produbiti dodatnim znanjem o nečemu. Jedini neprijatelj čovjeku u njegovim predrasudama je lijenost da zna i spozna. Čovjekovom umnom lijenošću predrasude se množe, predrasude s dobrim znanjem se ne iskorištavaju, a predrasude s pogrešnim znanjem se produbljuju i na taj način čovjek postaje trajno opterećen predrasudama koje više ne može pobijediti. Dobro je imati predrasude jer su one naša prethodna razmišljanja i promišljanja o onome o čemu još nismo donijeli konačni sud i ne znamo sve o tome. Dobre i pozitivne predrasude kojima imamo okrnjeno, ali ispravno znanje o nečemu trebale bi nas potaknuti da produbimo znanje o dotičnoj stvari ili osobi. Kao kada dvoje zaljubljenih imaju predrasude jedno o drugom, te predrasude ne moraju biti negativne i zlobne, one mogu biti prethodna razmišljanja o osobi prije nego se osobu dobro upozna i mogu biti dijelom istinite o dotičnoj osobi. Sada je potrebno potruditi se oko znanja da se ono što se zna još više kroz znanje o dotičnoj osobi produbi.

Negativne predrasude su neznanja o nečemu ili nekomu koje prethode našem sudu o tome. Čak su i one dobre ukoliko postoji znanje kojim će čovjek nadići vlastitu umnu lijenost jer će novim znanjem ispraviti ono pogrešno što je mislio da je znanje o nečemu ili nekomu. Sve predrasude i one u kojima ima istine i one koje su ispunjene neznanjem jer ništa ne znamo su samo prethodna razmišljanja o nečemu o čemu bi trebali još puno učiti i zato je umna lijenost najveći prijatelj predrasuda i ide s njima ruku pod ruku. Umna lijenost odbijanje da se uči i zna je naš najveći neprijatelj jer nas uvlači duboko u svijet predrasuda gdje s vremenom prestanemo razlikovati dobre od loših. Umno lijeni, smatrajući se hrabrima, otići ćemo bez ikakvog opreza u opasni dio grada misleći da u našoj predrasudi o tome dijelu grada nema istine koju je trebalo produbiti znanjem. Umno lijeni, smatrajući se mudrima, bez ikakvog razloga optužit ćemo voljenu osobu za puno toga na temelju predrasuda koje sadrže neznanje jer nikad nismo htjeli biti dovoljno zainteresirani da znanjem i spoznajom nadiđemo predrasudu o osobi koju volimo.

Sve predrasude vode uvijek prema istini. Kada dobru predrasudu u kojoj već ima istine i znanja produbimo kako bismo više spoznali, znat ćemo i više istine kao što je slučaj s opasnim dijelom grada o kojem već imamo neko ispravno znanje. Kada lošu predrasudu u kojoj je puno neznanja pokušamo produbiti kako bismo više spoznali, otkrit ćemo da je ono što smo imali bilo neznanje i neistina i da ćemo tek novim znanjem svladati predrasudu kao što je slučaj kada zaljubljen otkrije pravu istinu o osobi u koju je zaljubljen i shvati da je njegova predrasuda bila ispunjena neznanjem.

Ne treba drugoga suditi prejako zbog njegovih predrasuda jer ih svi u sebi nosimo o mnogim stvarima, događajima i ljudima oko sebe. Ne treba ga suditi niti ga proglašavati zlim ukoliko u njemu postoji istinska želja i napor da pobijedi umnu lijenost kao izvor vlastitih predrasuda. Ukoliko u njemu ne postoji nikakva želja da savlada svoju umnu lijenost, nego umnu lijenost smatra vrlinom, takvom je onda teško ili gotovo nemoguće pomoći. Naše predrasude potječu od naše umne lijenosti koja je usmjerena ne toliko protiv svakog znanja i spoznaje, nego naš um pretvara u indiferentnu i nezainteresiranu aktivnost za bilo kakvo znanje i spoznaju o nečemu o čemu imamo predrasude bilo pozitivne bilo negativne.

Jer nas sve predrasude dovode do istine kao pred-suđenja o nečemu o čemu trebamo još učiti i proširivati naša znanja i spoznaje, umna lijenost je pravi neprijatelj pred kojim stojimo, ali ga ne primjećujemo ili ga dosad nismo vidjeli. Imati predrasude znači tragati za znanjem i spoznajom o svemu o čemu nešto znamo, ali naše znanje treba dubinu i širinu kako bismo kroz predrasude došli do istine. Biti umno lijen znači odbiti priliku da predrasude u kojima ima istine i znanja produbimo i spoznamo i znamo više, znači odbiti priliku da predrasude u kojima je sadržano neznanje nadiđemo ispravnim znanjem. Imati predrasude je dobro ukoliko niste umno lijeni. Ukoliko ste umno lijeni, nijedna predrasuda neće za vas uroditi dobrim znanjem i spoznajom. Zato predrasude nisu naši neprijatelji, nego je to umna lijenost.

Umna lijenost je jedna univerzalna predrasuda o predrasudama prema kojoj sve predrasude treba ostaviti onakvima kakvima jesu bez da ih se spozna, produbi, ukloni novim znanjima i spoznajama. Biti umno lijen najopasnija je i najgora od svih predrasuda jer jedina tvrdi unaprijed da posjeduje apsolutno znanje o svemu i da se ništa novo niti može niti treba znati i spoznati i da sve predrasude trebaju ostati tamo gdje jesu i kako smo ih zatekli u našem umu. Vječne, nepomične i nepromjenjive, međusobno izmiješane gdje više nije moguće razlikovati pozitivne od negativnih predrasuda. Ono što umna lijenost pokušava učiniti s našim umom jest uvjeriti nas da predrasude ne vode nigdje i ničemu, pogotovo ne vode k znanju i spoznaji i istini i da je najbolje ostati u stanju okrnjenog znanja i neznanja. Umna lijenost ne voli promišljati i razmišljati, nego radije izriče gotove sudove i mišljenja bez prethodnog prosuđivanja i rasuđivanja.

Predrasude, kakve god jesu, zahtijevaju napor, traže promišljanje i razmišljanje, zahtijevaju da budu rasuđene prije nego li se o nečemu donese konačan sud ili presuda. Umna lijenost ih ne voli i ona operira gotovim sudovima i presudama bez prethodnog promišljanja i razmišljanja uvjerena kako posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Predrasude nisu takve i one nas stalno poučavaju kroz iskustvo da uvijek moramo učiti, proučavati, proširivati horizonte naših znanja i spoznaja. Predrasude mogu biti formirane kao nešto loše i pogrešno ispunjeno neznanjem, ali potraga za znanjem i novom spoznajom i takve predrasude pretvara u nešto dobro jer njihovim uklanjanjem stječemo novo znanje i spoznajemo istinu o nečemu ili nekomu. Predrasude su formirane i kao nešto dobro, kao pred-suđenja o nečemu o čemu imamo nešto dobrog i ispravnog znanja i istine koje sada treba dalje produbiti i utvrditi. Predrasude su poput poniznih mudraca koji nas stalno podsjećaju da u potrazi za znanjem i istinom nikada ne možemo reći kako smo konačno dospjeli do apsolutnog znanja i spoznaje o svemu, nego da sa svakom predrasudom, svakim pred-suđenjem o nečemu ili nekomu dobivamo priliku za novo znanje i spoznaju, dobivamo priliku da znanje istine produbimo ili ga ispravimo jer nije bilo istinito. Umna lijenost je poput oholog božanstva koje smatra da nema novih znanja i novih spoznaja, da je sve apsolutno u njenim rukama i da je bilo kakav trud oko znanja koje proizlazi iz naših predrasuda osuđen na propast.

Čovjek koji je pun predrasuda o svemu nije opasan ukoliko nije umna lijenčina. Međutim, umna lijenčina bez ijedne predrasude je opasan i za sebe i za one oko sebe jer njime vlada predrasuda svih predrasuda prema kojoj on posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Čovjek pun predrasuda spreman na učenje i stjecanje znanja i istine nije uvijek lak na obaraču i ne osuđuje i ne presuđuje odmah bez promišljanja. Umna lijenčina, pogonjen jedinom predrasudom koju ima o svom apsolutnom znanju i prije nego se susreo s vama već je povukao obarač, osudio vas i presudio vam jer o vama već zna sve i nema se tu što novog naučiti i spoznati. Ne treba se bojati predrasuda čovjeka otvorena i zainteresirana uma da uči, spozna i otkrije istinu, ali umnog lijenčinu koji sve nas ljude s ponekim predrasudama unaprijed osuđuje i presuđuje nam, treba zaobilaziti u širokom luku. Jer mi možemo svoje predrasude nadići, izliječiti, otkriti nova znanja i istine ukoliko nismo umno lijeni, ali onaj koji je umno lijen ima najopasniju od svih predrasuda, predrasudu prema kojoj nema nikakvog znanja, spoznaje i istine i da sve treba ostati kako jest bez da se išta novo nauči i spozna jer sve se već zna i sve je kristalno jasno.

Od ove predrasude počinju kasnije i one predrasude koje uzrokuju i puno opasnije posljedice i tamo gdje je puno predrasuda i ljudi koji ih žele spoznati i nadići nije toliko opasno. Ali tamo u svijetu umnih lijenčina je jako opasno jer tamo je već potpuno jasno tko je dobar, tko je zao, tko posjeduje istinu, tko ne posjeduje. U našem svijetu predrasuda nije uvijek toliko opasno živjeti, ali svijet umnih lijenčina je jako opasan svijet jer to je jedini svijet bez ijedne jedine predrasude. Takav svijet nije normalan i to znamo mi u normalnom svijetu koji se svaki dan borimo sa svojim predrasudama otkrivajući nove spoznaje, znanja i istine o sebi, o svijetu i ljudima koji nas okružuju.

U Sarajevu, 14. 8. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tero Vesalainen

RASPRAVA SA SAMIM SOBOM

Um rado raspravlja sa imaginarnim protivnicima o imaginarnim problemima, ostvarujući pri tome imaginarne slavodobitne pobjede, i u svemu tome je toliko uspješan da počesto zaboravlja na konkretne ljude,  njihove konkretne argumente i stavove, ali i na svoje vlastite konkretne poraze.

U svom umu čovjek često raspravlja s nekim. Mladić zamišlja kako razgovara s djevojkom koja ga je ostavila, te u svom umu raspravlja, objašnjava i ponosno izlazi kao moralni pobjednik ljubavnog rata. U stvarnosti učini nešto sasvim drugo ili ne učini ništa. Djevojka u svom umu raspravlja s mladićem, sve mu predbacuje, optužuje. U stvarnosti ne učini ništa, eventualno se rasplače. Na kraju se pomire. Stvarnost ispadne skoro uvijek drugačija od njihovih rasprava sa samim sobom.

Um je pun svakodnevnih rasprava s drugim ljudima, poznanicima, prijateljima, rodbinom, djecom, muževima, ženama, političkim protivnicima… S jedne strane, ovakve rasprave mogu biti znak visoke inteligencije. Viši umovi su po prirodi sintetički; oni se ne mogu olako zadovoljiti ni tezom, ni antitezom, zato kroz imaginarnu nutarnju raspravu teže doseći konačnu umirujuću i upotpunjujuću sintezu. S druge strane, učestale nutarnje rasprave mogu biti izvorištem i brojnih problema za pojedinca: Um raspravlja o stvarima i problemima koji u stvarnosti ne postoje, s ljudima koje zamišlja kao protivnike, iako to u stvarnom životu nisu. Umska rasprava sa samim sobom je iscrpljujuća i opterećujuća i oduzima puno snage samom umu i guši njegovu kreativnost. Ali biti pobjednik izmišljene umske rasprave sa stvarnom osobom koju smo odjenuli u imaginarno ruho neprijatelja na kraju donosi neobičan osjećaj pobjede koji mješavina jala, bijesa, samozadovoljstva, nadmoći. Nakon žestoke umske rasprave sa samim sobom i djevojkom mladić se sigurno u sebi nadmoćno smješka sa osjećajem u duši koji se može sažeti u onu misao „e neka sam joj rekao i neka sam joj se krvi napio“ – koji do te mjere može preuzeti kontrolu nad umom da i u stvarnosti čovjek se pođe ponašati i razmišljati onako kako razmišlja i osjeća se u svojim imaginarnim raspravama sa svojim imaginarnim protivnicima. Posebno su drugi ljudi u tim umskim raspravama sa samim sobom zanimljivi kao meta napada i protuargumenata. Oni su prvo neprijatelji koje treba argumentirano poraziti, ali kasnije nakon što ih porazimo pretvaramo se u nekakve spasitelje naših protivnika, darujemo im milost, pokazujemo plemenitost i širokogrudnost. Naravno i milost, plemenitost i širokogrudnost su također imaginarni. Nastaju i nestaju kao osjećaj, i često ih u stvarnosti i stvarnim raspravama sa stvarnim ljudima nema nimalo. Kao kad mladić svoju djevojku porazi argumentima i ona se slomi pred njim, on se pokaže milostivim, velikodušnim i plemenitim. I taj osjećaj ga preplavi, ali u stvarnosti kada dođe do stvarne razmjene protuargumenata uglavnom tih osjećaja nema.

Raspravljajući s imaginarnim protivnicima koje stvara prema modelu stvarnih ljudi um i sam čovjek ne mogu dopustiti da budu poraženi. Iz svake rasprave sa samim sobom um mora izići kao pobjednik, jer tako osigurava čovjeku osjećaj nadmoći, osjećaj zadovoljstva, emotivnu ispunjenost. Um raspravlja o stvarima, događajima i problemima koje sam izmišlja s ljudima čiji karakteri u stvarnosti ne postoje jer ih um sam stvara. Samim tim ni um ne pobjeđuje jer je njegova pobjeda nad djevojkom koja je ostavila mladića ili nad mladićem koji je ostavio djevojku izmišljena pobjeda, ali ostaje nutarnji osjećaj zadovoljstva jer se barem u izmišljenoj raspravi s vlastitim umom nadmudrilo i nadjačalo drugoga. Nadmudrilo se i nadjačalo vlastiti um, dok se stvarnost i stvarna osoba s kojom treba raspravljati potpuno zaboravila. Um ponekad zna izvesti taj bezočni trik nad čovjekom. Uvjeri ga u umskom i emotivnom smislu kako je on definitivni pobjednik u raspravi koja se nije ni dogodila tako da kada dođe do stvarne rasprave sa stvarnom osobom, um nastavlja raditi po svom. Otprilike to se događa u slučajevima gdje si netko ne da ništa reći u smislu i rasprave i argumenata, jer je u njegovom ili njenom umu rasprava završila pobjedom. Dopustiti da stvarna osoba sa stvarnim argumentima nešto kaže značilo bi da um mora priznati da rasprava nije gotova i da još nema pobjednika i da prava i ozbiljna razmjena argumenata tek predstoji. Sve što se dosad dogodilo nije se dogodilo, nego je to um izmislio u svom imaginarnom svijetu izmišljenih protivnika. Um teško dopušta tako nešto pogotovo onda kada je već odlučio da je pobjednik odlučen i da stvarna rasprava i ako se dogodi neće promijeniti ishod i pobjednika rasprave. Rasprava sa samim sobom neobična je sposobnost uma da sam sebe postavlja na pobjedničko postolje ponekad nesvjestan da se vrti u začaranom krugu i da radi Sizifov posao. Zato um povremeno mora izići u stvarni svijet i susresti stvarnog protivnika i razmijeniti stvarne argumente kao što i mladić i djevojka nakon višednevnih nutarnjih umskih borbi sa sobom s izmišljenim argumentima i izmišljenim pobjedama se moraju prije ili kasnije susresti u stvarnom svijetu i shvatiti da prava rasprava i argumentacija tek treba početi. Sve što se prije događalo bila je izmišljena rasprava sa sobom o stvarima koje se nisu dogodile s ljudima koji zapravo i ne postoje.

 

U Sarajevu, 3. 2. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version