posljedica – Poptheo Web Portal

O odlučivanju

Ne znamo s čime ćemo morti živjeti nakon što donesemo odluku. Nitko to ne zna. Predviđamo. Očekujemo. Nadamo se. Dvoje mladih obeća da će se voljeti i poštivati cijelog života. Odluka. Čvrsta. Jaka. Stabilna. I opet se dogodi da ne bude onako kako se odlučilo. Nijedan/nijedna od nas ne može predvidjeti što će biti život, kakvo će biti življenje, što je budućnost nakon odluke. Obilježava nas ono s čime moramo živjeti nakon što odlučimo. Ono što moramo proživjeti jer smo nekad u prošlosti nešto odlučili. Sve posljedice i dalekosežnost odlučivanja nikada se ne događaju odmah. Ovdje i sada. Ne. Odlučujemo sada. Ono s čim ćemo živjeti kao posljedicom doći će kasnije i dugo se zadržati u našem životu. Možda kroz cijeli život. Ponekad uspijevamo odlučiti tako da ono s čime moramo živjeti biva dobro, bivamo ispunjeni, u ljudskim poimanjima sreće i zadovoljstva odgovorit ćemo potvrdno i na jesmo li sretni i na jesmo li zadovoljni. Događa se da odlučimo i ono što dolazi i s čime moramo živjeti postaje teret, pritisak, osjećaj gubitka, osjećaj neuspjeha, osjećaj izgubljenosti, strah od promašenog života. Treba primijetiti kako određena odluka ne kaže puno ili govori vrlo malo o onome s čime će trebati živjeti nakon odluke. Odlučimo sve ostaviti. Sve napustiti. S čim ćemo morati živjeti još ne znamo. Zasad promatramo horizont slobode i oslobođenja i vjerujemo da nas uskoro očekuju nepregledna prostranstva slobodnog života. Ne znamo s čime ćemo morati živjeti. Horizont slobode može biti lako izbrisan kao i pomisao na oslobođenje. Nađemo se u novim okovima i zatvorima. Nađemo se manje slobodnima i oslobođenima nego smo bili. Kako spoznati unaprijed ono s čim moram živjeti cijelog života na temelju odluke koju donosim sada i ovdje? Ne mogu. Život je prepreden. Pomislimo da ga odlukom možemo privoljeti da nam otkrije s čim ćemo živjeti nakon što donesemo odluku? Život ponudi neke slike, snove, ideje, planove. Svi se oni mogu ostvariti. Mogu se izjaloviti. Možemo biti nagrađeni. Možemo sami sebe kazniti. Odlučivanje nam ništa ne kazuje o onome s čim ćemo živjeti u nekom budućem životnom periodu. Kada? Koliko dugo? Hoće li biti drugih i novih prilika? Ne znamo.

U odlučivanju kao da dodirujemo nejasne sjene. Nazire se sreća. Nazire se uspjeh. Nazire se sigurnost. Nazire se neuspjeh. I bol. I nesigurnost. I tjeskoba. Ali gdje? U kom trenutku odlučivanja ovdje i sada odlučujemo i izabiremo bolje za sebe i odbacujemo lošije i opasnije? U odlučivanju pokušavamo razriješiti cijeli život i postojanje. Brak? Samoća? Obitelj? Bez obitelji? Odlazak? Ostanak? Fakultet? Posao? Karijera? S čim moramo i trebamo živjeti nakon što je odlučivanje okončano? Počinjemo otkrivati živeći ono što smo odlučili. Trenutak je odlučio možda cijeli naš život? Ili ga je trajno obilježio? Ili ne možemo odlučiti ništa novo za sebe jer se još borimo i nosimo s nečim starim i prije odlučenim? Lijepo je živjeti, dobro je živjeti s onim što si odlučio/odlučila. Zvuči kao blagoslov i zahvala jer s onim s čime živimo smo ispunjeni. Ali što kada čuješ: Moraš živjeti s tim nema drugog izbora, odlučio/odlučila si. Zvuči kao prokletstvo ili, još gore, kao da nas netko sažalijeva. Jadan/jadna moraš živjeti i trpjeti jer si tako odlučio/odlučila. Jesam li? Mogu li nešto promijeniti? Mora li me odlučivanje obilježiti zauvijek? Obilježiti me kao nekoga koga drugi sažaljivo promatraju govoreći iza leđa: Tako je odlučio/odlučila i sad mora s tim živjeti i trpjeti. Najgore je kad se pretvorimo u fataliste. Odlučeno je. Gotovo je. Mora se prihvatiti. S tim se mora živjeti. To je moj/tvoj usud. Od pamtivijeka zapisana sudbina. Mora li zaista biti tako ili se može nešto učiniti? Nešto promijeniti? Iako odlučivanjem ne možemo znati s čim ćemo morati kasnije živjeti, još uvijek nam ostaje prostor slobode i oslobođenja, ponekad jedva dostupan, kroz kojega možemo odlučiti drugačije. Odlučiti iznova. Sanjati i nadati se da ono s čim moramo živjeti ne mora uvijek biti nepromjenjivo, neupitno, sudbinsko i vječno. I kada odlučujemo, u nama ponekad ostaje skriveni i maleni horizont slobode i oslobođenja makar ga nitko drugi ne vidio i ne osjećao osim nas samih. Ako smo na njega slijepi, živimo kao fatalisti koji ne vide da u životu nikada i ništa nije odlučeno… do kraja…

U Sarajevu 5. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O preispitivanju

Život rijetko i povremeno preispituje. Ne postavljamo svaki dan pitanja o životu i zašto ga živimo. Događaji utječu na naša preispitivanja. Kako nastaviti živjeti nakon tragičnog gubitka? Što je zapravo život nakon sto iznenada i bez najave ostanemo bez vida ili sluha? Preispitivanje života i što je život i ako se događa rijetko može trajati dugo. Tragični gubitak nekoga stalno će nas preispitivati. Život ne pušta tako lako iz ruku onoga koji pristane na razgovor s njim. Život je povremeno ugodan sugovornik. Ponekad je neugodan. Predugo preispituje nas, naše odluke, smislove koje mu želimo dati. Jesi li siguran ili sigurna je pitanje kojim nas život počinje preispitivati. Mi smo sigurni. Uvjereni. Onda se dogodi nešto i sigurnost i uvjerenja se poljuljaju. Pretvore se u nesigurnosti i sumnje. Poželimo da nismo popustili životu da preispita zašto i kako živimo. Ugodnije je kad mu ne dopuštamo da nas zapitkuje. Volimo kad život šuti i ne postavlja pitanja i ide naprijed bez glasa. Neka šuti i neka odživi sam sebe. Zaboravljamo da postoje životi drugih. Onih koji su s našim životom neraskidivo povezani. Kada netko od njih iznenada nestane i neće se vratiti kao da se dio našeg života od njega vrati nama. I taj dio koji se vrati biva na trenutke nesnosan i nepodnošljiv kao kada izgubite člana obitelji i odjednom vas život za koji niste znali da postoji u drugom se vrati s pitanjima i počne propitivati smisao vašeg života i življenja. Što je to život sada kada njega ili nje nema i slična pitanja otežavaju življenje s mišlju kako su naši životi povezani isključivo s nama i isključuju druge živote. Iako odgađamo, valja se probuditi u novom i drugačijem životu koji će moguće do kraja življenja biti vrijeme propitivanja.

Život ne propituje unaprijed jer se sami dadnemo zavesti mišlju kako život treba uzeti zdravo za gotovo. Protiv ovakve neozbiljnosti život ne protestira. Ne čujemo ga da kritizira našu površnost. Ne osjećamo da se od svega što imamo o njemu najmanje brinemo. Život će nas preispitati bilo da se nama nešto dogodi ili životu nekog drugog. Preispitivanje života uvijek je posljedica. Nije uzrok. Život propituje nakon, a ne prije. Nezgodno je ako to preispitivanje traje za čovjeka predugo. Ne pronalazi odgovor dok se pitanja svakodnevno gomilaju, što ga čini nervoznim i nezadovoljnim. Uvijek smo gubitnici u nadmetanju s životom u igri propitivanja. Niti će nam dati sve odgovore niti će odustati od svojih pitanja. Život je svojeglav kada nas propituje. Nije ga briga za naše planove i što bismo mi htjeli. Život za koji mislimo da nam pripada kradom ode do nekog groba ili mjesta tragedije dok sanjamo ili smo nepažljivi. Uzalud nam je proklinjati sebe zbog nesmotrenosti. Izdaleka vidimo svoj život kako nam se vraća zamišljen i znamo da slijedi propitivanje i postavljanje pitanja što, kako, i zašto. Nema svrhe protestirati o potrebi mira i šutnje. Život je nesmotren i nema osjećaja za naša osjetljiva stanja i razdoblja. Htjeli ili ne htjeli, on će nas preispitati, postaviti pitanja na koja ni život ni mi nemamo odgovor. Život sebe takvim doživljava. Smatra da je njegov posao da nas pita i preispituje bez obzira na to što mi o tome mislili. Život je slobodan i ponaša se slobodno kao da nas ne treba iako bez nas ne može postojati. Svoju aroganciju, surovost i nemilosrdnost demonstrira onda kada nas preispituje i postavlja nam pitanja u trenutku kada želimo biti sami i šutjeti jer ne znamo kako živjeti dalje. Život ne mari. Preispituje i postavlja pitanja kao da se ništa ne događa s nama i u nama. Ponekad je toliko slobodan i odvojen od nas da se čovjek dok s njim razgovara i sluša njegova preispitivanja i pitanja, upita je li to moj život ili nečiji drugi? Kao da smo ponekad moj život i ja stranci koji jedan drugog muče pitanjima na koje nijedan od nas nema odgovore. Zasad…

U Sarajevu 19. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sebastien Decoret

Odraslima logično, djeci neshvatljivo – o problemu dječjeg neshvaćanja koncepta uzroka i posljedice

Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.

Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice

Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično. Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.

Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.

Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.

U Mostaru 1. 10. 2019.

K. L.

Izvori:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.

David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

DVIJE VRSTE LJUDI PO NASSIMU NICHOLASU TALEBU

Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Skin in the Game: Asymmetries in Daily Life u jednom dijelu koji govori o etičkim posljedicama ljudskih odluka ističe kako ljude možemo podijeliti u dvije skupine. Jedna grupa su oni čije odluke imaju dalekosežne posljedice, ali te se odluke ne dotiču ni na koji način njihove egzistencije. Druga grupa ljudi su oni čije odluke imaju vrlo male ili nikakve dalekosežne posljedice, ali imaju presudne posljedice na njihovu egzistenciju.

Taleb navodi razna praktična zanimanja od taksista do kuhara čije odluke nemaju dalekosežne posljedice za druge, nego isključivo i samo za njih. Ako pretpostavimo da neki taksist nije ujutro provjerio stanje ulja u motoru auta i da je u jednom trenutku negdje na cesti za vrijeme gužve njegov auto stao s pokvarenim motorom, taj događaj nema nikakvih dalekosežnih posljedica za bilo koga osim za njega, trenutnu mušteriju u njegovom autu i njegovu obitelj. Isti primjer može se primijeniti na sva svakodnevna ljudska zanimanja i poslove koji nemaju dalekosežne posljedice za sve ljude, ali mogu imati enormne posljedice za njih osobno i nekoliko njima bliskih ljudi.

Ako se vratimo primjeru taksiste, prema Talebu taksist je na određeni način kriv za sve ono što se ima dogoditi. Ljutnja mušterije koja neće platiti, gubitak zarade od nekoliko dana zbog popravke, skup servis kod majstora ili čak nabavka drugog auta, manjak sredstava u obitelji, prepirka sa ženom oko plaće, računa, školarine za djecu i slično. Sve ove naoko nepovezane posljedice svoj izvor ili uzrok pronalaze u taksistovom propustu da provjeri ulje u motoru auta. Prema Talebu, iz navedenoga slijedi da su svakodnevni ljudi i njihovi postupci i posljedice puno osjetljiviji na određene etičke i moralne dvojbe koje nastaju iz takvih postupaka. Tomu treba dodati kako se događa da svakodnevni čovjek može zbog svoje nesmotrenosti ili propusta snositi i puno ozbiljnije posljedice kao što je recimo zatvor, gubitak posla, razvod, nagla smrt i tako dalje. Prema Talebu, svakodnevna stvarnost taksiste ili kuhara daleko je osjetljivija na etička i moralna pitanja i dileme nego li stvarnost onoga na koga njegove odluke ne mogu utjecati egzistencijalno, ali mogu imati dalekosežne posljedice za druge.

Jedan od primjera koji Taleb navodi jesu vojne intervencije u Iraku 2003. godine i u Libiji 2011. godine. Za Taleba neki administrativni činovnik poput ministra obrane u svome dobro klimatiziranom uredu donosi odluku koja će imati dalekosežne moralne i etičke posljedice za druge, ali egzistencijalno za njega neće biti nikakvih posljedica iako će njegova odluka prouzročiti patnju, stradanje i smrt svakodnevnih ljudi, a među njima i taksista i kuhara. Ovakav način odlučivanja gdje su posljedice odluke pojedinca dalekosežne za druge, ali nikada za onoga koji donosi tu odluku od etike i moralnih načela stvara jednu vrstu priručnika za upotrebu gdje se ljudski životi i stradanja ne određuju kao moralna ili etička pitanja, nego kao kvantitativna. Ministar obrane koji naređuje napad na Irak ili Libiju nije taksist koji je osjetljiv na svakodnevna etička i moralna pitanja nego je birokrat koja ta pitanja standardizira u priručnik i tvrdi kako je nekoliko tisuća ljudi nevino ubijenih tehničkim rječnikom rečeno kolateralna šteta.

Međutim, ono što Taleba muči jest pitanje kako ministar obrane za razliku od taksiste ne snosi nikakve posljedice svojih odluka koje nisu samo birokratske nego i moralne i etične? Taleb smatra da je jedan od razloga što je ministar obrane kao birokrat izvan stvarnosti u kojoj živi i što je nesposoban za svakodnevnu primjenu i shvaćanje etičkih i moralnih pravila u svakodnevnom životu i nesposoban ih je primijeniti na samog sebe. Ministar obrane operira samo univerzalnim etičkim i moralnim pravilima na kojima temelji svoje opravdanje da izda naređenje za napad. Taleb bi rekao da nije sposoban na vlastitoj koži primijeniti ta ista pravila jer se iz njih isključuje ili jer se isključuje iz stvarnosti. On je – da parafraziramo Taleba – etičko-moralni birokrat ili birokratski etičar i moralista koji samo operira univerzalnim pravilima koja su neprimjenjiva na njega osobno, na njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji. On ne snosi nikakve konkretne posljedice svojih pogrešnih odluka.

Stoga Taleb govori o dvije vrste ljudi. Pojednostavljeno, ali ne uvredljivo postoje svakodnevni ili egzistencijalni ljudi poput taksista, kuhara, vodoinstalatera, automehaničara čije odluke nisu dalekosežne za cijeli svijet, ali mogu biti presudne za njih osobno i uski krug ljudi kao što je njihova obitelj. Drugu vrstu ljudi čine birokratski univerzalisti ili nepostojeći ljudi koji donose univerzalne odluke sa dalekosežnim posljedicama za sve druge osim za njih osobno ili za njihove obitelji, i među njih Taleb ubraja političare, ekonomiste, direktore velikih banaka i korporacija, akademike, općenito sve one za koje Taleb smatra da su u pitanju birokratski etičari i moralisti koji su odvojeni od stvarnosti upravo jer njihove odluke sa svojim moralnim i etičkim posljedicama ne utječu izravno na njih i njihove bližnje, ali utječu na sve taksiste, kuhare, vodoinstalatere i automehaničare.

Riječ je o nečemu što Taleb provlači kroz cijelu knjigu što ovdje možemo nazvati etičkom i moralnom asimetrijom, jer kako se može dogoditi da kvar na motoru auta taksiste ugrozi njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji i ima moralne i etičke implikacije za samog taksistu, a odluka američkog, odnosno, francuskog predsjednika i ministra obrane da napadne Irak, odnosno, Libiju nema nikakvih etičkih i moralnih posljedica za njih dvojicu, njihove obitelji u stvarnosti??? Jedan od odgovora koji Taleb nudi u svojoj knjizi jest da asimetrija postoji jer postoje ljudi koji znaju da postoji stvarnost i u njoj žive kao što postoje ljudi koji ne znaju da postoji stvarnosti i u njoj ne žive. Posljedično tome, za neke postoje stvarna etička i moralna pravila jer ih vide i osjećaju u stvarnosti, za neke ne postoje jer ih ne vide i ne osjećaju u stvarnosti, odnosno, na vlastitoj koži. Reći će Taleb kako je stvarnost asimetrična, ali nije dobro kad su etika i moral asimetrični do mjere nepostojanja za neke među nama.

U Sarajevu, 12. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com