Oznaka: pozitivna psihologija

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

– https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Tom Holt

Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja

Začetnik tzv. pozitivne psihologije ‒ američki psiholog Martin Seligman – definira naučenu bespomoćnost (learned helplessness) kao naučenu reakciju odustajanja i pasivnosti u dugotrajnim neugodnim situacijama koje ne možemo promijeniti, niti na njih utjecati. Zapravo, ovdje se u osnovi radi o jednoj prirođenoj biološkoj – po sebi korisnoj – reakciji, koja se zatim kroz život može dodatno naučiti i „uvježbati“, sve do jedne opasne i beskorisne razine. Na primjer, u svojoj korisnoj fazi ova reakcija nam nalaže da odustanemo od neke poduzete aktivnosti ukoliko u međuvremenu shvatimo da je preteška ili preopasna za nas. Narod bi rekao: „Ne može se glavom kroz zid.“ Međutim, problem nastaje kad uslijed višekratnih neuspjeha pasivnost i odustajanje kod nekoga prerastu u uobičajeno, „normalno“ ponašanje. U tom smislu, već se od neke školske djece može čuti: „Nisam ja za škole“, „glup sam za matematiku“ ili „smotan sam za fiskulturu“.

Na formiranje naučene bespomoćnosti utječu – kako rekosmo – neki osobni neuspjesi, međutim, ovdje postoji i značajan društveni faktor, i to u smislu da su često drugi ti koji nas uvjeravaju u našu vlastitu nesposobnost. Ovo itekako važi, osobito u temperamentnim mentalitetima i društvima, gdje je oštar i prijekoran međuljudski vokabular posve normalan i uobičajen; a takvo društvo je izgledno i ovo naše. Čovjek ovdje već od najranije dobi – kroz ljutitu reakciju roditelja – sluša da je „glup“, „majmun“, „stoka“, „budala“, „konj“, „lud“, „idiot“… da od njega „nikad ništa neće bit“, da je „smotan k’o sajla“, „nesposoban“ itd., dok pri tome kletve i psovke nećemo ni spominjati. Što je problem kod ovakve komunikacije? Naime, svi ovi „epiteti“ se naprosto „lijepe“ za čovjekovu osobnost, htio on to ili ne, i na kraju to postaje neotuđivi dio njegove slike o samom sebi. Ovakav „proces učenja“ se nastavlja dalje i izvan obiteljskog doma, a pri tome je međusobnom „čašćenju“ osobito sklon muški krug prijatelja. Tu zapravo izgledno i dolazi do svojevrsnog negativnog obrata: ružni epiteti postaju pozitivni te po sebi međusobni izraz duboke prijateljske naklonosti.

Stoga je danas za psihologiju sasvim jasno da djecu ne treba samo fizički nekažnjavati, nego da se roditelji itekako trebaju suzdržati i od uporabe spomenutih pogrdnih riječi, jer tako se ništa dobro ne postiže. Ako je već zločesto, djetetu se može lijepo reći što je pogriješilo i zašto to ne valja. Ukoliko se pri tome ponaša nerazumno i ne želi ništa od ovoga čuti, može ga se, a i treba sankcionirati, ali na odgovarajući način: npr. oduzimanjem omiljene igračke, uskraćivanjem slatkiša, TV-a, omiljene igrice i sl. Na ovaj način će dijete itekako naučiti lekciju, a da pri tome njegov osobni integritet ne bude izložen bilo kakvoj opasnosti. Reklo bi se, dijete se ne kažnjava izravno po samom djetetu, nego tuda nekud oko djeteta.

Na kraju postavljamo odlučujuće pitanje za ovu temu: Koja je granica, te kako u životu razlikovati između jednog legitimnog i nelegitimnog osjećaja bespomoćnosti? Naime, rekli smo da ponekad u životu od nečega treba odustati, ali kada i zašto? Odgovor je vrlo jasan: Ukoliko smo kroz neko duže vrijeme nešto uporno pokušavali, golem trud uložili, te i od drugih savjet tražili, a svejedno nismo uspjeli, tada je odustajanje potpuno legitiman i razuman izbor. No, ukoliko tendiramo da nešto proglasimo nemogućim ili besperspektivnim u samom startu, a da nismo ni pokušali, pa čak se ni podrobnije raspitali o cijeloj stvari, tada se sigurno može govoriti o naučenoj bespomoćnosti, i samim time o nelegitimnom odustajanju. Lijek je jednostavan: zasukati rukave i barem ozbiljno pokušati!

Kompleks niže vrijednosti i „kompleks niže vrijednosti na steroidima“.

Već smo mogli primijetiti da je tema naučene bespomoćnosti po sebi tijesno povezana s problemom čovjekovih kompleksa. Višekratni osobni neuspjesi, kao i učestali vanjski pritisci s vremenom vode čovjeka prema stanju kronične sumnje u sebe i svoje sposobnosti. Tada obično kažemo kako netko pati od kompleksa niže vrijednosti. Njemu nasuprot, stoji kompleks više vrijednosti. Međutim, i ovaj kompleks često može nositi u korijenu sasvim isti uzrok. Koji će kompleks na kraju prevladati ne ovisi toliko o samom uzroku koliko o čovjekovoj naravi. Melankolične i introvertne osobnosti su sklonije onom prvom, a kolerici i općenito ekstroverti onom drugom. Stoga bi smo proizvoljno mogli reći da kompleks više vrijednosti nije ništa drugo do li kompleks niže vrijednosti „na steroidima“. Ono, kad netko napadno i na silu pokušava uvjeriti i sebe i druge da nešto vrijedi i da je definitivno bolji od drugih, upravo jer duboko u sebi sumnja u samog sebe i svoje sposobnosti.

Društvo bespomoćnih

Kada se čovjek nađe u krajnje bespomoćnoj i bezizlaznoj situaciji, sasvim je normalno da poviče ono univerzalno „Upomoć“! Međutim, normalna i zdrava osoba tijekom života vjerojatno i neće morati puno puta ovako vikati, jer realno gledajući, iz većine poteškoća se možemo i sami izvući, odnosno, one teške pogibli su u životu ipak srećom relativno rijetke.

Međutim, na našim prostorima se izgledno uvuklo dosta one specifične društvene bespomoćnosti. Narod bespomoćno gleda u državu i političare iščekujući neki napredak i rješenje, no i ovi drugi su po sebi jednako tako bespomoćni, gledajući vječito prema novom – tko zna kojem po redu – angažmanu MMF-a. Džabe bahatost, uzalud ego k’o planina, kad oni ne znaju zarađivati nego samo trošiti. Odlika bespomoćnog čovjeka, pa vidimo i cijelog društva je upravo ta, da on ili oni nikada ne mogu samostalno preživjeti, nego im je uvijek potrebna nečija tuđa pomoć.

Zrela i odgovorna osoba nikad ne gleda puno prema drugima nego se uzda u sebe i u svoje sposobnosti i resurse. Ista zakonitost važi i na cjelokupnoj društvenoj razini.

Tko zna, možda je konačno došlo vrijeme da prestanemo biti bespomoćni. Po svim parametrima mi smo izuzetno kršan narod u povlaštenom prirodnom okruženju, gotovo idealnom za život. Treba samo vjerovati i pokušati.

 

U Sarajevu, 3. 6. 2017.

M. B.

Exit mobile version