praznina – Poptheo Web Portal

O prazninama

Izgubljeno će se vratiti kao osjećaj praznine. Nisu nas mogli naučiti dok smo bili mlađi i manji da svaki doživljeni gubitak u životu znači živjeti pomalo prazan. Možda bi bilo drugačije da smo kao djeca mogli imati svijest o težini gubitka i njegovim posljedicama. Možda je dobro što kao djeca nismo mogli biti svjesni gubitka. Gubitci ne ostaju zakopani u podsvijesti. Ne skrivaju se u nama. Ne žele mir i pomirenje. Pretvaraju se u praznine. Odrastanje bez oca. Gubitak. Kasnije će biti praznina. Odrastanje bez majke. Kasnije će biti praznina. Smrt supruge. Smrt supruga. Gubitci. Kasnije će biti praznine. Biti čovjekom kao da znači biti satkan od malih i velikih praznina. Figurativno govoreći, kao da je život oružje koje nas ranjava gubitcima da bi nam ostavio praznine kao trajne ožiljke i vječne podsjetnike. Ova praznina? Tu je trebao biti otac. Ona praznina? Tu je trebala biti majka. Kad stanemo prebirati rane, nabrajanje kao da ide unedogled. Ovdje je bio prijatelj. Izgubio/izgubila sam ga. Ovdje je bila ona. Izgubio sam je. Ovdje je bio onaj kojega sam voljela. Izgubila sam ga. Duša nam se čini kao mreža praznina različitih veličina i oblika. Gdje je prazno u nama tu je netko trebao biti ili je bio. Ima praznina koje nas tjeraju na besmisao. Čine nas bezvoljnima. Ne daju nam da se krećemo. Praznine očaja i izgubljenosti koje su opasne za nas. Praznine koje su ispunjene slikama onih koje smo izgubili su drugačije. Drugačije ih vidimo, doživljavamo i osjećamo. Čine nam se kao praznine ispunjene nadom, iščekivanjem i željom. Kažemo: Vratit će se. Ili kažemo: Ovo nije posljednje zbogom. Ili kažemo: Susrest ćemo se u vječnosti. Praznine koje sami stvorimo mogu biti poput pakla. Strašne i nepodnošljive. Praznine koje u nama iskopaju drugi bole duboko i dugo. Opet osjećamo ih kao da su ispunjene nečim. Miješanjem nade, potrebe, nostalgije, tuge, zova na kojega nitko sada ne odgovara, ali će možda u budućnosti ili iz vječnosti netko odgovoriti. Prazninama koje su drugi u nama ostavili raspirujemo strast za vječnošću i nekim novim i ponovnim susretom. Praznine nam ne daju da se pomirimo s gubitkom i da sve prihvatimo jer tako mora biti. U sebi nosimo jednu ili više praznina. Češće više, nego samo jednu. Neke su male i slabe, neke su duboke i intenzivne. Neke osjećamo s vremena na vrijeme. Neke osjećamo svaki dan. Te naše praznine, znakovi naše bespomoćnosti i krhkosti pred surovošću svijeta čine nas empatičnima, pomažu nam da se lakše približimo jedni drugima. I u tebi postoji praznina jer je mjesto gdje je netko bio ili trebao biti prazno, čujemo sebe kako jedni drugima govorimo i međusobno se tješimo.

Te naše praznine. Lomovi i prelomi na nutarnjim kostima duše koji nas međusobno povezuju. I ti imaš, vidim, tragove nekoliko lomova u sebi. I ti nosiš prazninu kao otvoren prijelom na duši. I ja nosim. Nosimo oboje. Svi troje. Svi. Ako kažemo za nas da smo stvorenja praznina, ne mislimo da je to poruka očaja i propasti. Ciljamo na iskustva gubitka ili gubitaka koji su u nama ostavili prazninu ili praznine, ali ne kao znak nemogućnosti da se gubitak nikada neće moći nadomjestiti. Ne. Nego kao znak nade i želje da ćemo se ujediniti ponovo i zaliječiti sve otvorene prijelome na duši i zatrpati sve praznine ponovnim susretom. I kada izgubljenom govorimo zbogom, mislimo doviđenja. Reći apsolutno zbogom bez ikakve nade može ona praznina koju smo u sebi sami otvorili i potpuno joj se predali. Doviknuti izgubljenom doviđenja može ona praznina u nama koja nas je šokirala. Praznina koju ne možemo objasniti. Praznina koju nismo htjeli. Nismo željeli. Protiv koje smo se svim silama borili. I izgubili. Ipak ta praznina nam je ostavila nadu, potrebu, strast, tvrdoglavost da praznina ne može biti vječna. Živimo i susrećemo se kao bića praznina, nosimo otvorene lomove duše u sebi nadajući se da gubitci koji su u nama otvorili praznine nisu vječni. Naš svaki pa i najmanji gubitak neće propustiti priliku da u nama otvori čak i najmanju prazninu. Gubitku je takav usud. Otvoriti prazninu u čovjeku. Čovjeku je usud drugačiji. U otvorenu prazninu zasaditi po koje zrnce nade i želje. Gubitak je računao na sve, osim na čovjeka. Gubitak ne zna da u čovjeku osim praznine postoji i moć da joj se suprotstavi. Gubitak nikada ne završi posao do kraja. Otvori prazninu i napusti čovjeka misleći da će biti dovoljno. Preuranjeno počne slaviti pobjedu. Neugodno se gubitak iznenadi kada susretne onoga u kojem je otvorio prazninu i vidi ga kako se nada i iščekuje. Gubitku nikada neće biti jasno zašto jer gubitak nema nikakve nade u sebi. Čudesno je kako praznina strašna, tamna i bolna u sebi može nositi nejako svjetlo nade i očekivanja da ćemo onoga/onu koje je gubitak oduzeo susresti i zatvoriti prazninu. Opčinjava i hrabri čovjekova tvrdoglavost kojom ne dopušta gubitku da ga svlada iako mu je ovaj oduzeo sve. Nevjerojatno je kako privlači svjedočanstvo onog čovjeka koji u praznini pronalazi nadu i iščekivanje. Najčudnije je od svega da praznina može biti prožeta nadom i barem privremeno nadvladati gubitak koji se čini nepobjedivim gospodarom našeg života i naše smrti. Neprocjenjivo je iskustvo upoznati čovjeka koji nadom istovremeno svlada i gubitak i prazninu… to je čovjek dostojan divljenja i svakog poštovanja…

U Sarajevu 10. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

O pozivu

Ne osjećamo i ne primjećujemo odsutnost stranca. Odsutnost je iskustvo nedostatka ili gubitka bliskosti i duboke povezanosti. Biti odsutan je identično onome ne biti više u kontaktu, u odnosu, u vezi. Odsutnost je egzistencijalno iskustvo. Na mjestu odsutnog otvara se golemi prostor praznine. Praznina nije fizička. Nije opipljiva. Praznina je u nama. Odsutnost je osobni doživljaj praznine koju je jednom netko ispunjavao. Nedodirljivo. Netko je živio u nama, bivao egzistencijalno prisutan. Netko je bio ja. Nije bio/bila identičan meni, ali opet je bio u meni/u nama kao prisutnost. Toliki nepoznati su svakodnevno odsutni iz prostora u kojem se krećemo, živimo i radimo. Ali ne primjećujemo njihovu odsutnost. Ne primjećujemo da je prostor veći i da se slobodnije diše i da sad imamo više prostora za sebe. Odsutnost je svakodnevna. Ljudi su stalno odsutni iz svojih domova, a prisutni na poslu. Odsutni su iz života djece koja su prisutna u školi. Odsutnost je univerzalni fenomen kojega i ne vidimo. Jer uz njega nismo egzistencijalno vezani, svejedno nam je što svakodnevno na tisuće i tisuće ljudi bivaju odsutni da bi negdje drugo bili prisutni. Drugačije stoji kada u nama postoji svijest kako je netko prisutan u našem životu. Njegovu/njezinu odsutnost odmah primjećujemo. Osjećamo. Svaki i najmanji trag odsutnosti dolazi pred oči. Kao kada strastveno zaljubljeni dvoje osjećaju odsutnost onoga drugoga. Nakon nekoliko trenutaka nakon susreta već jedno ili drugo osjeća odsutnost i traži i zove: Gdje si? Gdje si je izričaj naše svijesti i spoznaje o odsutnosti onoga koji naše postojanje ispunjava do te mjere da nam je njegova odsutnost nezamisliva i neprihvatljiva. Sve možemo zamisliti, ali ne i da je i na jedan jedini trenutak odsutan/odsutna. Pitanje gdje si podsjeća na onaj religiozni događaj kada božansko pita čovjeka gdje si Adame? Primijećeno je da je čovjek odsutan jer ga je netko izuzetno ljubio da nije mogao niti jednog trenutka bez njega. Božansko ljubi ljudsko do mjere da primjećuje njegovu najmanju odsutnost. Iz ovog iskustva božanskog koje ljubi čovjeka i primjećuje da ga nema čini se da je odsutnost najrazornija kada je odsutan onaj koji je voljen i ljubljen. Odsutnost najčešće biva nepodnošljiva kada ljubimo ili volimo prazan prostor, prazno mjesto, praznu kuću, prazan krevet, odakle je ljubljeni ili voljeni odsutan. Nije odsutnost samo nepodnošljiva jer je prazno nešto gdje je drugi nekada bio prisutan. Još je više nepodnošljiva jer je iz nas samih drugi odsutan. Nemamo više kome pružiti i darovati sebe jer naša strast, ljubav i želja se ne može darovati onomu čega nema, nečemu odsutnom i ispražnjeni od njegove/njezine prisutnosti obolijevamo od goleme praznine koja se otvara u nama. Nepodnošljivo je, mučno i nemoguće voljeti ili ljubiti odsutnost jer nitko ne može ljubiti prazninu. Postajemo odsutni samima sebi što ponekad drugi vide kao našu tjelesnu i duhovnu nemoć, nezainteresiranost, apatiju i ravnodušnost. U sebi nijemo i bez glasa postavljamo pitanje. Kao što je božansko pitalo za čovjekom gdje si Adame tako i mi pitamo za odsutnim gdje si. Izgleda da tek u ljubavi pitanje gdje si ima najveću i najdublju težinu koja čovjeka pritišće do granice fizičkog i duhovnog pucanja. Pogotovo kada na našu molbu, krik i poziv gdje si odsutni više ne daje odgovor. Još je gore kada je odsutni tu pred nama i s nama ali na naš zov gdje si šuti i ne želi odgovoriti. Odsutnost i gdje si idu zajedno i identični su jedno drugom. Pitati gdje si isto je što i potvrditi odsutan/odsutna si. Gdje si Adame odjekuje kao eho u našim međuljudskim odnosima i pozivima drugom kada ga zovemo na ljubav i pitamo gdje si. Ili kad on/ona poziva nas i pita nas gdje si. U odsutnosti koja se u nama otvori ima nečega nepodnošljivog, kao i u što u našem zovu gdje si ima toliko čežnje, potrebe i nade da će nam biti odgovoreno i da ćemo čuti odgovor tu sam i da drugi jednom kad odgovori i sebe učini prisutnim s nama i u nama nikada neće biti odsutan od nas i iz nas. Gdje si je možda i najvažnije pitanje kojega plašljivo postavljamo i nervozno i napeto čekamo odgovor kao što je i odsutnost jedno od najtežih iskustava za čovjeka kada je svjestan da drugi nije bio stranac koji je odsutan, nego netko identičan u njemu koji je svojom odsutnošću stvorio za početak ogromnu prazninu. Možda bi i ljudsko u božanskom ostavilo ogromnu prazninu da na ljubavni zov božanskog gdje si Adame nije bilo plašljivog odgovora tu sam Stvoritelju koji se unatoč strahu i drhtanju nadao da će ga božansko ljubiti i nakon njegove odsutnosti. I onaj koji ponovo odgovara na naš poziv gdje si i odgovara s velike egzistencijalne udaljenosti od nas tu sam biva nekad u strahu i napetosti hoćemo li ga primiti natrag. Kao što je i božansko primilo čovjeka natrag, možda ni nama ne preostaje ništa drugo nego drugoga primiti natrag. Učiniti ga ponovno prisutnim s nama i u nama. Čini se smislenijim živjeti kada naše gdje si dobije odgovor tu sam makar smo već jednom bili izigrani, zapostavljeni, zaboravljeni i ostavljeni od toga tu sam kao što je i božansko često puta bilo izigrano i prevareno od ljudskog tu sam, ali ga nikad nije prestalo voljeti i ljubiti svojim upornim i stalnim gdje si.

U Sarajevu 26. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Wanuttapong Suwannasilp

PRAZNINA I USAMLJENOST

Uronjen u nepomućenom koktelu bujajućih životnih sokova, rascvjetalih strasti i ideala, čovjek se kroz djetinjstvo i ranu mladost susreće s divnim osjećajem punine, kojeg obično postane potpuno svjestan tek kad ovaj s godinama već polagano počne blijediti. Nakon toga, prije ili kasnije, počinje nastupati neugodni osjećaj praznine, koji obično traje toliko dugo sve dok ne počnemo opažati da i u toj praznini ima nečega dobrog i pozitivnog.

Pored što je vrlo učestao, osjećaj praznine je i izrazito intenzivan, i to do te mjere da bi ga slobodno mogli označiti kiparom naše egzistencije. Oko njega se isprepliću i krepost i grijeh. Francuska filozofkinja i mističarka Simone Weil, slično u ostalom kao i veliki Viktor Frankl, smatrala je da svaki grijeh predstavlja tek čovjekov pokušaj bijega od praznine. S druge strane, američka spisateljica Anne Lamott pokušala je definirati vjeru kao stvarnost koja uključuje opažanje nereda, praznine i nelagode, kao i stoičko podnošenje svega toga, i to sve dok se konačno nešto svjetlosti ne vrati u naš život.

„Prazna ostala mi duša”, ali i cijeli svemir…

Kako rekosmo, mi prazninu prvenstveno doživljavamo kao emocionalni, moralni i psihološki problem. Međutim, iole ozbiljnija analiza upućuje nas na to da je praznina zapravo prirodno stanje svekolike stvarnosti. Recimo, u kubičnom centimetru zraka koji nas okružuje te koji doživljavamo kao prazan prostor, u prosjeku se nalazi tek 1019 atoma. No, to je još uvijek masivna brojka u poređenju s golemim međuzvjezdanim prostorom gdje u identičnoj mjeri etera (1cm³) pronalazimo tek jedan jedini atom. Dalje od toga, intergalaktički prostor je toliko rijedak da bi za jedan atom morali pretražiti cijeli kubični metar praznog prostora. Svemir je po sebi zapravo neusporedivo praznije mjesto nego što bismo to rekli promatrajući živopisno vedro zvjezdano nebo iznad naših glava. Do najbliže susjedne zvijezde (Alpha Centauri C) raspoloživom svemirskom tehnologijom morali bismo putovati 80.000 godina. Ako bi nekad, u skorijoj budućnosti, dostigli za sad preoptimističnu brzinu od 1% brzine svjetlosti, do naznačene destinacije bi nam još uvijek trebalo 422 godine kontinuiranog leta. Dakle, svemir je po sebi jedna neshvatljivo golema zjapeća praznina unutar koje čvrsta tijela predstavljaju tek iznimno rijetku pojavu. No, izazovima tu nije kraj, jer i ta čvrsta tijela u konačnici ni izbliza nisu toliko solidna koliko nam se to čini na temelju naše osjetilne spoznaje. Zapravo, stvari se čine poprilično zgusnutima sve dok se ne spustimo do razine atoma, a tu zatim opet nailazimo na golemu prazninu. Ukoliko bismo, recimo, uvećali prosječni atom za tri bilijuna puta, dobili bismo strukturu promjera jedan kilometar. U središtu te strukture našli bismo majušni nukleus promjera tek jedan centimetar, a na periferiji strukture jurili bi još sićušniji elektroni, dok između svega toga ne bi bilo apsolutno ništa. Toliko o solidnosti materijalnog reda i stvarnosti. Egzaktno rečeno, 99,9999999% našeg tijela predstavlja posve prazan prostor, pa i ne osjećali se onda tako često posve ispraznima…

Gdje je praznina, tu je i usamljenost

U strogo fizikalnom smislu riječi, mi nikad nikoga u životu nismo ni vidjeli ni dotakli. Naš vid funkcionira tako da opaža svjetlost koja se odbija od ljude i predmete, ali ne i njih same kao takve. Upravo zbog toga u potpuno zamračenoj sredini ne možemo vidjeti apsolutno ništa, jer kako rekosmo, naše oči su organ za hvatanje svjetlosti, a ne onoga suštinskoga što stoji iza nje. Donekle slično ide i sa čulom dodira. Ono što u takvim prilikama osjetimo nisu druga bića ili stvari, nego tek istisnuti elektroni iz naših vlastitih atoma u zoni dodira. No, i pored samog osjeta kao takvog, važno je spomenuti da se doslovni tjelesni kontakt u takvim situacijama zapravo ni ne događa. Recimo, dok sjedimo na stolici, u strogo tehničkom smislu riječi mi istu zapravo ni ne dodirujemo, nego čak jednu sićušnu mrvicu levitiramo iznad nje. Razlog tomu su različite atomske i subatomske sile koje čuvaju suprotstavljene atome na točno određenom odstojanju. Ako sve ovo uvažimo, čini se da Orson Welles i nije puno pretjerao sa onim svojim: „Rađamo se sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti sebi privremenu iluziju da nismo sami.”

U svakom slučaju, čini se da je naša egzistencija primarno determinirana djelovanjem fundamentalnih prirodnih sila, a to su: gravitacija, elektromagnetizam, slaba i jaka nuklearna sila. Isključivo preko ovih se događaju i sve one naše ostale interakcije, ali, kako primjećujemo, uvijek indirektno i posredno, jer preko one prve se držimo zajedno na zemlji; preko druge osjećamo sve što osjećamo, vidimo i znamo; dok nam treća i četvrta drže atome zajedno na okupu.

Dakle, na kraju bismo, uzevši u obzir neminovni životni osjećaj praznine, mogli s pravom reći da on ne predstavlja ništa alarmantno i neuobičajeno, nego tek čin vlastitog životnog sazrijevanja i spoznaje stvarnosti kao takve. Ova nas praznina ne bi trebala plašiti i uznemiravati, jer kako vidimo, ona i nije posve prazna. To je gotovo beskonačni prostor u kojem sasvim male sićušne stvari čine istinska čudesa. Na kraju krajeva, filozofska i religiozna tradicija nam već tisućama godina govore o posvemašnjoj ispraznosti materijalne stvarnosti i čovjekove egzistencije. Zato je možda u svemu tome ipak najvažnije ostati otvoren za nove spoznaje i istine te izbjeći onu zamku koju je Visarion Belinski definirao sljedećim riječima: „Slabost je ljudi što svoju ličnost miješaju sa istinom; posumnjavši u vlastite istine, oni često prestaju vjerovati u postojanje istine.”

Osim toga, nikako ne treba smetnuti da su praznina i punina zapravo srodni i komplementarni pojmovi. Stara kineska maksima primjećuje da se korisnost šalice za čaj ogleda u njezinoj praznini. Dakle, bilo kakva punina može se zagrabiti samo praznom posudom.

U Sarajevu 4. VII. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

O gubitcima

Postoje različiti oblici gubitka. Možemo izgubiti neki predmet. Možemo izgubiti osobu. Možemo izgubiti sebe. Među gubitke možemo ubrojiti i kada nam nešto nedostaje iako nismo izgubili ni predmet, ni osobu, ni sebe. Postoje djelomični gubitci. Mogu biti teže podnošljivi i prihvatljivi od cjelovitih gubitaka. Ako nešto ili nekoga bespovratno izgubimo, s vremenom ćemo ili prihvatiti gubitak ili ćemo naučiti živjeti s njim. Uz prazninu u nama mirno živi spoznaja da više ne možemo vratiti izgubljeno. Djelomični gubitci ne stvaraju duboku prazninu, nego minijaturnu prazninu kao maleni rez na tijelu. Djelomični gubitci uznemiruju čovjeka i njegovu samosvijest jer se stalno preispituje je li moguće na neki način nadoknaditi gubitak. I ako je moguće, kako?

Uzmimo dijete kojemu roditelji nisu pružali dovoljno ljubavi i nježnosti. Oni su pružali nešto od toga, ali ne sve. Kada odraste, čovjek osjeća taj nedostatak kao djelomičan gubitak. Imao je jedan dio, ali nije imao sve. U čovjeku se formira djelomična praznina i preispitivanje vlastite nutrine. Svi su još uvijek tu, i on i njegovi roditelji, ali njemu se čini da ne postoji način nadoknade. Ne može se vratiti u djetinjstvo, roditelji se ne mogu vratiti na početak obiteljskog i bračnog života. Osjeća gubitak roditeljske ljubavi i istovremeno ne postoji način da se gubitak nadoknadi jer nije moguć povratak natrag.

Razlog zbog čega smo emotivno osakaćeni, gubimo sposobnost za empatiju i bliskost, zbog čega se bojimo nježnosti i intimnosti nisu uvijek trajni gubitci. Trajni gubitci nas snažno izbacuju iz životnog kolosjeka, ali s vremenom se vratimo u taj kolosjek i koliko toliko mirno nastavljamo dalje. Kod trajnog gubitka prihvaćamo postojanje praznine koju nitko ne može ispuniti. Nastavljamo živjeti normalno s prazninom u sebi. Paradoksalno je primijetiti kako trajni gubitak nakon razornog nemira koji u nas unosi s vremenom donosi mir i mirenje sa stanjem stvari. Djelomični gubitak ne donosi mir. Stvara nemir u nama jer smo istovremeno djelomično izbačeni s životnog kolosijeka i djelomično se njime krećemo. Kod djelomičnog gubitka smo nepotpuni. Izgubili smo nešto i ne možemo ga dobiti natrag iako je ono tu pored nas. Ne možemo se vratiti u djetinjstvo da pokušamo nadoknatiti manjak roditeljske ljubavi, a i mi i roditelji smo još uvijek tu jedni pored drugih. Slično iskustvo ljudi otkrivaju i u drugim međuljudskim odnosima. Kao kada nam je nešto na dohvat ruke i vidimo ga i želimo ga uzeti i pružamo ruku, ali ne možemo dohvatiti.

Trajni gubitci izgledaju tragičnije i strašnije, i to i jesu u odnosu na djelomične gubitke. Međutim, ono što čovjeka dugoročno pogađa i emocionalno ranjava su djelomični gubitci, te djelomične praznine koje ne može ispuniti, djelomične praznine sastavljene od manjka ljubavi, manjka nježnosti, manjka plemenitosti, manjka dobrote, manjka poštovanja, manjka ljudskosti. Nije da ovih iskustava nije bilo ili nema, nego dio tih iskustava trajno nedostaje i čovjek ih više ne može nadoknaditi ni sebi ni drugom. Iskustva su još uvijek tu i čovjek ih prima ili daje, ali ne postoji više model kako ih primiti ili dati u njihovoj punini.

Djelomični gubitci su za nas egzistencijalni i emocionalni nedostatci. To su minijaturne praznine kojima smo ispunjeni. One nam dopuštaju da živimo, da se smijemo, da planiramo, da maštamo, ali nas s vremena na vrijeme podsjete svojom prisutnošću kako više ne možemo dobiti ono što smo trebali dobiti kad je bilo pravo vrijeme i pravi trenutak za to. Taj trenutak kada nas neka od naših minijaturnih praznina podsjeti da nam nešto ipak još uvijek nedostaje i da je tu, ali ga ne možemo više imati na način na koji smo trebali i morali, javlja se kao trenutak nemira i propitivanja. Zato su djelomični gubitci teži za podnijeti jer sve je još uvijet tu i ljubav, i nježnost i plemenitost i dobrota, ali više ne možemo ništa od toga dati ni primiti na pravi način onako kako je trebalo i moralo kada je za to bilo vrijeme.

Nismo emocionalno i egzistencijalno povrijeđeni, neosjetljivi i tvrdi isključivo zbog naših trajnih gubitaka. Takvi smo i zbog djelomičnih gubitaka, s tim da djelomični gubitci ponekad prolaze ispod radara naše svijesti i samosvijesti. Ali su oni uvijek prisutni kao minijaturne praznine koje nas opterećuju i ne daju da budemo trajnije i dublje sretni i ispunjeni jer nas podsjećaju da nam nedostaje nešto što je još uvijek tu, ali nam to više nije dostupno na način na koji treba.

Kao kada odrastao čovjek osjeti minijaturnu prazninu ljubavi i nježnosti u odnosu prema nekome s kim je duboko povezan, svjestan da je ljubav još uvijek tu, ali više nema načina da se ta ljubav primi ili daruje u svoj njezinoj snazi i moći, kao da je maleni dio ljubavi nepovratno i trajno izgubljen i okrnjena cjelina ljubavi koja je ostala ne može ga više vratiti u život.

U Sarajevu, 15. 1. 2020.

O. J.