O dilemama

Dileme su različite. Pripadaju razdobljima života koja nisu identična. Neke od dilema su željene, ali nikada neostvarene prilike. Nismo ih ni odbili ni prihvatili. Zovemo ih neodlučnostima. Postoje dileme koje nas ne kopkaju. Priliku smo propustili. Kasnije se ispostavilo da je prilika bila dobra. Nema dileme. Nju zamjenjuje osjećaj žaljenja. Ako je prilika bila loša i opasna i mogla nas je upropastiti, nema dileme. Zamjenjuje je osjećaj zahvalnosti što smo bili mudri i sabrani i znali što treba učiniti. Neodlučnosti su jedine dileme koje nam ne daju mira. Nismo bili ni za njih ni protiv njih. Naš stav pretvorio se u čekanje. Čekanje se pretvorilo u neodlučnost, neodlučnost se pretvorila u dilemu. Ne pomaže nam previše iskustvo drugog koji je umjesto nas prihvatio priliku. I uspio, pa sad žalimo za dobrom. Ili nije uspio, pa smo zahvalni što smo izbjegli lošu priliku. Jer ništa nismo odlučili, ne znamo kakvo bi iskustvo imali. Dilema se ne može razriješiti jer ostaje s nama kao prilika prema kojoj smo bili ravnodušni. Ako ju je netko drugi ugrabio i nešto postigao ili propao, njegovo iskustvo ne razrješuje našu dilemu što bi bilo s nama u toj situaciji. Mi nismo onaj drugi koji je stvarno priliku prihvatio ili odbio. Svakodnevne dileme se moraju razriješiti. Svakodnevna neodlučnost je kratkog daha. Životna dilema je drugačija vrsta iskustva. Utemeljena je na trajnom životnom osjećaju da nikada nećemo moći znati što bismo napravili da smo priliku prihvatili ili odbili. Taj životni osjećaj s vremena na vrijeme u nama se probudi i tjera nas da fantaziramo. Biti maštovit, osim što znači biti kreativan, znači također razrješivati u sebi prošle neodlučnosti kojima smo sebe odvojili do određenih konkretnih životnih prilika. Drugi je dobio priliku prema kojoj nismo imali nikakav stav. Hoćemo ili nećemo? Stajali smo i čekali. Čekanje se produžilo, neodlučnost je rasla, dilema se produbila. Razriješiti dilemu maštom može donijeti nekakvo olakšanje i zadovoljstvo. Ipak ostaje spoznaja kako dilemu više nije moguće stvarno razriješiti tako da naš život dobije konkretan smjer i oblik. Maštovitost kojom razrješujemo dileme zbog propuštenih prilika je stajanje u mjestu. Razrješavamo u glavi ono što je možda odavno izgubilo stvarnost i konkretnost. Kada pokušavamo dilemu razriješiti maštom, dolazimo do različitih osjećaja. Osjećaj promašenosti. Promašenost se ne može javiti u svakodnevnim dilemama. Ona se formira kad pokušavamo razriješiti životnu dilemu prema kojoj smo u vrijeme kada smo je trebali razriješiti bili neodlučni. Kroz sazrijevanje i zrelost života otkrivamo posljedice neodgovorene životne dileme. Promašenost dolazi na kraju ili pred sami kraj života kad ne možemo više niti stvarno niti konkretno ništa učiniti oko propuštene prilike koja nas je „uvalila“ u neodlučnost i dilemu. U tim trenutcima nam pomaže maštovitost. Pruža nam mogućnost da podnesemo promašenost jer možemo zaobići vremenske, fizičke i starosne granice i zakone. Igramo se s životnom dilemom. Ona nas želi pritisnuti i opteretiti stvarnim i konkretnim osjećajem da je naša neodlučnost bila loša i da smo sami krivi zbog propuštene prilike. Odupiremo se maštovitošću nastojeći ublažiti osjećaj koji nas pritišće. Tako starac ponovo postaje mladić u naponu snage koji više nije neodlučan kada upozna ženu kojoj nije imao hrabrosti prići iako je u nju bio smrtno zaljubljen. U maštovitom razrješenju dileme on je hrabar i svim silama se trudi osvojiti onu bez koje ne može zamisliti život. Nema veze što je sam u bolesničkom krevetu. Već duže vremena u svojim fantazijama razrješuje svoje životne neodlučnosti i životne dileme.

S vremenom, ako smo dovoljno maštoviti, životna dilema može ublažiti svoju nesnosnu prisutnost kojom nas uporno želi podsjetiti kako smo jednim dijelom promašili u životu. Zašto bi nam bilo zabranjeno boriti se svim dopuštenim alatima protiv dileme koja nas nikako ne pušta na miru? Kada prilika prođe i više se ne može vratiti, životna dilema kao osjećaj promašenosti nije ništa manje stvarna od naših maštovitih rješenja i napravljenih životnih izbora. U konačnici, kada nam stvarnost i konkretnost životne prilike postanu nedostupni, riječ je o sukobu između dvije mašte od kojih nijedna više nije stvarna i konkretna. Mašta i osjećaj promašenosti se sukobljavaju kao protivnici od kojih nijedan nije stvaran. U tom sukobu dviju mašti zna se dogoditi dugotrajno i ugodno razdoblje primirja. I mašta i promašenost „polože svoje oružje“ čime se životna dilema gasi i prestaje postojati. Izmiren sa sobom, čovjek prihvaća istinu kako rijetko tko od nas ili gotovo nitko ne može apsolutno „pogoditi“ sve životne prilike da ne bi ostala barem jedna ili više njih za kojima neće kasnije žaliti što ih je propustio. Postići primirje s neodlučnošću iz koje se rodila opterećujuća životna dilema iz koje je nastao osjećaj promašenosti nezahvalan je i mukotrpan posao. Valja upregnuti svu snagu mašte i njezinih pomoćnika (misli, ideje, zamisli) kako bi se na kraju došlo do nekakvog primirja između nas i životne dileme. U nekom životnom trenutku kada shvatimo da životna dilema pripada jednako svijetu mašte kao da je stopljena s njom jer više nema svoju stvarnost i konkretnost, počinje razdoblje borbe sa samim sobom. Rat između dvije mašte je iscrpljujući i može potrajati. Životna dilema zahtjeva da ostane apsolutno stvarna i konkretna dok god živimo, mašta zahtjeva da prijeđe granicu stvarnosti i uđe u naš nutarnji svijet bez ograničenja. U tom njihovom sukobu kada bivamo iscrpljeni, mudro je ponekad zatražiti primirje u sukobu zaraćenih strana i istovremeno prihvatiti neprihvatljivo. Da smo nekad davno propustili životnu priliku i da smo s tom spoznajom pomireni. Trenutak pomirenja između dvije sile koje u nama neprestano ratuju obično se događa na kraju ili pred kraj života kada pomalo iscrpljeni i umorni više ne tražimo ništa osim malo mira. Ponekad je životnoj mašti i dilemi i to previše i nastavljaju svoj rat. Ponekad ih moramo na silu dovući za pregovarački stol i zapovjediti da je vrijeme da prestanu jer je besmisleno više ratovati oko onoga što se više nikako ne može vratiti. Vrijeme je da se sve troje izmirimo i pomirimo i da svatko strpljivo nosi svoj dio tereta za one propuštene prilike u životu koje smo propustili svojom krivicom bivajući neodlučni i ne želeći odlučiti se ni za ni protiv. U neprestanom ratu između dilema i mašte nekad je najvažnije postići kakav takav mir ili primirje sa sobom i sve dok traje, i mi možemo odahnuti od trenutnog unutarnjeg sukoba i nadati se da neće biti novog rata jer je moguće da nećemo sljedeći put imati ni strpljenja ni volje za jedan takav događaj…

U Sarajevu 11. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

SVE JE MOGUĆE, ALI…

Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom?

Ponekad se kaže da će se nešto – a po sebi malo vjerojatno – dogoditi kad „s neba počnu padati pečeni pilići“. Dakle, nikad! No, možda ovo s pilićima ipak i nije toliko nemoguće. Recimo da neki ekscentrični ludi bogataš jednog dana odluči pobacati pečene piliće iz aviona, čisto zabave radi, ali i da bi ljudima dokazao da je navedeno „nemoguće“, ipak moguće … Ili onaj urnebesni, ali nezgodni štos s prvim čovjekom na mjesecu – Nielom Armstrongom. Kad je Armstrong u svojoj epskoj svemirskoj pustolovini zakoračio na Mjesec, jedna od prvih stvari koju je izrekao bila je: „Sretno, gospodine Gorsky“ („Good luck, Mr. Gorsky“). Kako nitko nije imao pojma o čemu govori, po povratku na zemlju bio je o tome upitan, i od strane novinara, a sigurno i od strane svojih šefova u Houstonu. Armstrong je o tome rekao da je kao dijete bio poprilično živahan, te da ja manje-više uvijek bio vani s loptom. Tako mu je jednom prilikom lopta odletjela do susjedove kuće, te je prišao bliže kući da uzme loptu. Po zvukovima koji su dopirali iz kuće činilo se da se susjedi upravo nalaze u ljubavnom, bračnom zanosu. Međutim, tad je nastala nevolja: Susjed Gorsky je u svojoj razbuktanoj strasti predlagao supruzi nešto poprilično lascivno, na što mu je ona ljutito odbrusila: „Ispunit ću ti tu želju kad onaj mali s loptom iz susjedstva bude hodao po Mjesecu.“ Dakle, nikad … ili kako vidimo, nevjerojatnom slučajnošću, možda ipak nekada.

Područje vjerojatnosti

Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom? Na primjer, mogućnost da bacanjem standardne šestostrane igraće kockice iz prve dobijemo točno željeni broj iznosi 1/6 ili 16,6%. S tim da je sve ovo još uvijek vrlo jednostavan slučaj kao i vrlo jednostavna prateća računica.

S druge strane, što u nekoj računici u opticaju bude više nepoznanica, kao i promjenjivih varijabli, time će se i konačna vjerojatnoća za ostvarenje neke mogućnosti rapidno smanjivati.

Uzmimo na primjer igre na sreću, odnosno, uvijek vrlo popularni „Loto“. Od Lota do Lota, već u zavisnosti od pojedine varijante ove igre, vjerojatnoća za glavnim pogotkom iznosi otprilike od 1 naprema 500.000, pa sve do 1 naprema nekoliko desetaka milijuna. Statističari nedvojbeno kažu da čovjek u životu ima puno veće šanse da smrtno nastrada u prometu ili da ga ubije grom, nego da ostvari glavni zgoditak na Lotu. No, ljudi se ipak nadaju, pa masovno igraju. U tome upravo i jest sva delikatnost područja vjerojatnoće. Nada igrača Lota nije posve neutemeljena. Mogućnost za zgoditkom stvarno postoji, ali kako rekosmo, iznimno je mala i teško ostvariva. U svakom slučaju, puno će te se prije obogatiti poštenim i marljivim radom…

Zatim, idemo u područje još manje vjerojatnoće. Već smo – ne tako davno – pisali o mogućnosti jednog sasvim slučajnog nastanka kozmosa i života. Vjerojatnost za to – kažu – iznosi jedan naprema otprilike bilijun bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna puta, što će reći jedan naprema jedan, pa iza te jedinice 132 nule. Dakle, ovakva mogućnost ipak postoji, ali je nepredočivo i nezamislivo mala. Zapravo, kaže se da bi ste u ovom smislu imali puno veće šanse da iz prve odaberete sasvim jedinstveno zrnce pijeska iz svih svjetskih plaža zajedno ili da se prilikom prevrtanja kamiona punog tiskarskih slova, rasuta slova sasvim spontano poslože u sabrana Shakespearova djela. Dakle, po ovome je sasvim logično da je puno racionalniji izbor u životu vjerovati u svjesnog, svemoćnog Tvorca, makar On bio potpuno neopipljiv i transcendentan, te makar Njegovi vjernici i svećenici ne bili uvijek dovoljno dobri i vjerodostojni!

Link na tekst: http://poptheo.org/je-li-znanost-otkrila-boga/ ‎

Slično je donekle i s našim životnim željama. Sve je moguće, ali pitanje je koliko? Što se više toga pri tome prepušta slučaju, i vjerojatnost će za ostvarenjem želje biti znatno manja. Kako ono netko reče: „Cilj bez plana jest samo pusta želja.“

Neodlučnost

Očito je da u životu ipak postoji i nešto gore od puke slučajnosti, pa se slučajnost nasumičnog izbora u takvim situacijama čak koristi kao rješenje i lijek. Govorimo o neodlučnosti. Ona je zapravo dobra, ali samo na kratke staze. To je naš veliki ljudski dar i sposobnost – da u mnogim životnim situacijama ne djelujemo stihijski i instinktivno, nego da zastanemo i promislimo: što je što, što dobivamo s predočenim mogućnostima izbora, što gubimo, itd. Međutim, ponekad se neodlučnost otme kontroli pa može potrajati ne samo godinama, nego čak i decenijama. Stvar je delikatna još više stoga što se ovo počesto događa u – za nas – strateškom području temeljnih životnih opcija. Gdje živjeti, s kim živjeti, što raditi … a vrijeme neumoljivo prolazi, kao i dobre životne prilike, a i životna radost skupa s njima.

Zanimljivo je da čak i Biblija u ovom smislu spominje pomalo zagonetni Urim i Tumim – bijeli i crni kamen koje su Izraelci koristili prilikom teških odluka. Bijelo je značilo „da“, a crno „ne“. Izbor je bio prepušten velikom svećeniku, pa šta izvuče, izvuče. Dakle, nekad je očito pametnije prepustiti se čak i kocki sudbine, nego dugoročno tapkati u mjestu, očekujući da će nam uskoro stvari ipak biti jasnije u glavi…

Urim i tumim: Izvor (foto): youtube.com

Mali zaključak

Ljudi se baš i ne vole u životu previše baviti ozbiljnim kalkulacijama iz područja vjerojatnosti. Ni emotivci, ni racionalisti, ni zanesenjaci, ni realisti… Ona im svima proturječi, premda im istovremeno svima daje za pravo. S jedne strane, ovdje se sugerira da nemoguće skoro ne postoji; s druge strane, također nas se upozorava da u životu ipak nije sve podjednako moguće. U tom smislu, ponešto je vrlo moguće, ali isto tako, neke stvari vjerojatno ne bismo uspjeli potrefiti ni za stotinu života, premda kakve-takve šanse za to ipak postoje. Naravno, postoji i onaj alternativni scenarij: nerijetko se u životu neke čežnje ostvare, ali na sasvim drugačiji način nego smo mi očekivali, pa na kraju zbog toga opet budemo u nekakvoj nedoumici …

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

M. B.

Exit mobile version