Kaže se da nema veće ljubavi od one koju roditelj osjeća prema svojoj djeci, pri tome svakako ističući da ovo prvenstveno važi za normalne i odgovorne roditelje. I upravo zato jer je toliko velika i snažna, ova će ljubav na neki način postati uzorna i za njihovu djecu. Kako smo to nedavno spominjali tamo kod Christe Meves i njezine „Manipulirane neumjerenosti”, voljeno dijete će kasnije kroz život biti u stanju i samo voljeti, i za nešto se žrtvovati, upravo jer u svojoj duši nosi inicijalno sjećanje na onu veliku, požrtvovnu roditeljsku ljubav. Stoga također ne čudi zašto ljudi, osobito oni mlađi, počesto naginju upravo onim ljubavnim partnerima koji ih na neki način podsjećaju na njihove roditelje. Pri tome se identifikacija odvija po principu da se ženama često sviđaju muškarci koji ih podsjećaju na njihove očeve, dok se muškarcima sviđaju žene koje ih podsjećaju na njihove majke. Međutim, premda je roditeljska ljubav prema djeci kako rekosmo zbilja uzorna, to ipak ne znači da će njihovoj djeci u životu trebati netko baš poput njihovih roditelja. Pitanje je zašto? Pa razlog je vrlo jednostavan. Ta djeca već imaju ili su imala svoje roditelje, sad su konačno odrasla, i roditelji im više jednostavno ne trebaju u onoj mjeri u kojoj su im trebali prije. Sudbina roditelja naspram života njihove djece nije ta da bi djeca s njima trebala živjeti čitav svoj vijek. Tome naprotiv, i oni najbolji roditelji će prije ili kasnije ostarjeti i umrijeti, a djeca će ih nadalje s ljubavlju spominjati, po dobru pamtiti, u srcu nositi…
Sasvim opravdana sabotaža
Što se dogodi kad se čovjek zaljubi u nekoga tko ga nesvjesno podsjeća na njegovu majku ili kad se žena zaljubi u nekoga tko je nesvjesno podsjeća na njezina oca? U svakom slučaju, emocije će biti iznimno snažne. Ljudi tada doslovno izgaraju od ljubavi. Ova identifikacijska veza kao da uspijeva otključati sav onaj polog roditeljske ljubavi koji nosimo u svojim srcima. Sva ona ljubav što se 15, 20 ili čak više godina nakupljala u čovjekovom srcu sada je aktivirana te počinje intenzivno isijavati desecima svojih čudesnih raznobojnih zraka iz čovjekovog zapaljenog srca. No u čovjeku nije sve ljubav i nije sve srce. Ima još puno toga, a između ostaloga tu su i oni još nedovoljno istraženi mehanizmi koji se brinu za očuvanje prirodnog poretka. Kako već rekosmo, mi smo već imali roditelje i sad je vrijeme da se otisnemo i krenemo korak naprijed. To je jednostavno neosporan zahtjev naše najnutarnije prirode. I zato se onda neminovno počinju događati najrazličitije sabotaže „iznutra”. Netko se pri tome naprasito ohladi i ode, a netko drugi opet strastveno počinje povlačiti katastrofalne poteze razaznavajući sav užasnut kako srlja u propast, ali da si jednostavno u svemu tome ne može pomoći. Glede ovakvih scenarija volim istaći sintagmu: „On je otišao kako bi se mogao nadati da će je ponovno nekad sresti, a ona ga nije pokušavala zaustaviti kako bi ga se u miru mogla sjećati”. Ovdje se, dakle, ponovno nazire ona neminovna sudbina roditelja. Muškarci su pri tome više prospektivni, tj. orijentirani prema budućnosti, nesvjesno znajući da će se opet negdje i nekad u onostranosti sresti sa svojim roditeljima. S druge strane, žene su više retrospektivne, tj. orijentirane prema prošlosti i sjećanju. A vidimo, na kraju istu sudbinu namjenjujemo i svemu onome što nas svjesno ili nesvjesno podsjeća na naše roditelje.
A kakva je sudbina onih hladnih roditelja s obzirom na emotivni život njihove djece?
I hladni roditelji također predstavljaju nekakav emotivni uzor svojoj djeci, i to svakako vrlo toksičan uzor. Ovakva djeca po prirodi teže pohladnim partnerima, pokušavajući ih zatim bezuspješno natjerati da ih ovi gorljivo zavole. A ovo po sebi nije ništa drugo nego pokušaj pronalaska roditelja po mjeri, za kakvog smo nekoć smatrali da ga i zaslužujemo. I ovdje se nešto uspijeva snažno aktivirati. Ali u ovom slučaju to nije ljubav, nego praznina, i to sva ona praznina koja se u srcu nakupljala 15, 20 ili čak više godina, koja se na kraju po uspostavi adekvatne identifikacijske veze s pohladnim partnerom pretvara u eksploziju mračnog bezdana gotovo patološke čežnje za toplinom požrtvovne roditeljske ljubavi koja nikad nije primljena. No i traumatično djetinjstvo se prije ili kasnije mora prepustiti zdravoj sferi svjesnih sjećanja kao i ono sretno djetinjstvo, uz napomenu kako će ono možda na samom „kraju” biti ponovno neke onostrane prilike za susret i popravak. U svemu drugome ultimativno važi ono Jalomovo: „Prije ili kasnije moramo odustati od potrage za sretnijom prošlosti!”
Zašto su iznimno dobri ljudi potrebni drugima samo u iznimno lošim situacijama?
Za kraj ćemo nešto i o onim finim ljudima koji su u uzornoj roditeljskoj ljubavi prepoznali svoj vlastiti životni nacrt i program. Obično im i ne ide nešto najbolje … I stalno se pitaju zašto im se drugi obraćaju samo onda kad im je nešto potrebno? E takvi bi prije ili kasnije morali shvatiti da su njihovi roditelji njima stvarno bili divni roditelji, ali da to svakako ne znači da sada i oni sami baš svakome moraju biti divni roditelji. Ok, može nekom sirotom djetetu ili čovjeku u stvarnoj potrebi, ali ne i svim onim odraslim ljudima s normalno proživljenim djetinjstvom. Jer ovi su već imali svoje roditelje i drugi im više ni ne trebaju te im sad trebaju zdravi izazovi koji će ih potaći da se bore, ostvaruju i napreduju, a ne netko tko će ih kao malu djecu kljukati onom „gotovom” skocentriranom roditeljskom ljubavi.
U svakom slučaju, sudbina roditeljske ljubavi naspram njihove djece je vrlo kontraverzna. Bez nje ne možemo normalno odrasti, ali s njom stalno na umu ne možemo ni potpuno sazreti. Što bi se reklo kao i za brojne druge stvari: Sve u svoje vrijeme…
U Sarajevu 3. X. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens