grijeh – Poptheo Web Portal

STRAH GOSPODNJI

Mnogo veći i uzvišeniji pojam od čovjekovih rudimentarnih strahova od Božje kazne…

Ljudskoj mudrosti, koju bi u ovom kontekstu bilo bolje nazvati lukavštinom i prepredenošću, Biblija na više mjesta suprotstavlja onu mudrost koja dolazi od Boga, a njezin bi početak, opet prema višestrukim biblijskim navodima, trebalo tražiti u čovjekovom strahu pred Bogom (Izr 1,7; 9,10; 14,16; Job 28,28; Prop 12,13…).

Strah Božji ili strah Gospodnji očituje se u prvom redu kroz čovjekov strah od Božje kazne za počinjeni grijeh i bezakonje. Ovaj se ponekad očituje kao izravni ili trenutni strah zbog počinjenog grijeha, ali pokatkada i kao onaj dugoročni memento mori – „Sjeti se da si smrtan”. Što će reći, vrijeme leti, dani prolaze … kad-tad ćemo prispjeti svome kraju i što ćemo onda sa sobom ponijeti na „drugu stranu”? Novac, materijalije, ljudska dostignuća i društvene veze ostaju tamo gdje već jesu, dok na drugu stranu možemo prenijeti samo svoju najelementarniju duhovnu esenciju – ono što jesmo i kakvi jesmo. I zato se već sada pokatkada pitamo kakvi smo to i hoće li to biti dovoljno za onu beskonačnu vječnost?

Međutim, strah Božji ima i neke dodatne konotacije. Može ga se shvatiti i kao ono pozitivno strahopoštovanje pred Božjim veličanstvom, recimo, kao ono nekoć Izraelci pod Sinajem ili proroci i apostoli u susretu s Božjom epifanijom. Reklo bi se da je sasvim prirodno osjetiti se malim i nedostojnim u susretu s nečim bezgranično velikim. Zato i važi ono da je početak mudrosti strah Gospodnji, ali vidjet ćemo uskoro – da to i nije puno više od samog početka.

Bog nije velik samo prema „gore” nego i u svakom drugom smjeru…

Nakon što se tijekom svojih prognaničkih dana na obalama rijeke Kebar susreo s nečim posve čudesnim što je doživljavao kao „slavu Jahvinu”, starozavjetni prorok Ezekiel se kao pokošen stropošta na zemlju, ali zatim je čuo glas: “Sine čovječji, na noge se, da s tobom govorim!” (Ez 2,1). Od samog glasa prorok zatim jasno osjeti kako u nj ulazi duh koji ga hitro podiže na noge (2,2). Dakle premda je to nesagledivo Veličanstvo bilo zbilja veličanstvo, a čovjek samo bijedni čovjek, Veličanstvo je željelo da se čovjek uspravi pred Njim, jer eto, bilo je kao nešto neodgodivo za popričat se. Da ne bi bilo zabune, slična dinamika prati i ostale biblijske epifanije. Uvijek se prvo događa neka manifestacija straha s ljudske strane, ali zatim i stanovito ohrabrenje i poziv na dijalog s božanske strane. Dakle, premda bi Bog po sebi mogao i bez čovjeka, On se ipak u svetoj povijesti svijeta višestruko obraća njemu. Ovdje smo ponovno na tragu Božje veličine koja je toliko velika da čovjeku treba podosta vremena da je uopće uprati i razazna. Naime, ispostavlja se da Bog nije velik samo u smjeru makrokozmosa nego i obratno u smjeru mikrokozmosa. Jedna pobožna izreka kaže da pred Bogom ništa nije toliko veliko da bi bilo veće od Njega, ali isto tako i ništa toliko malo da bi pred Njim bilo beznačajno i nevažno. I tu Njegovu svojevrsnu veličinu prema „dolje” mi doživljavamo kroz teološke kategorije ljubavi, milosti, pravednosti, vjernosti i providnosti. Ova druga veličina svakako ne dokida onu prvu grandioznu i silovitu veličinu, i stoga od ovoga dvoga proizlazi da je jedan normalan vjerski osjećaj po sebi složen osjećaj. Jedan normalan i uravnotežen vjernik ne može da ne strahuje pred Njegovim veličanstvom, ali isto tako ne može da se ne raduje zbog Njegove ljubavi, vjernosti, milosti, pravednosti i providnosti. I tko ovako ne čini, taj jednostavno ne dopušta Bogu da bude velik na način koji Mu kao Bogu jedino i priliči – velik na svaki mogući način te u svakome zamislivom i nezamislivom smjeru i perspektivi!

Kad se strah Gospodnji svede isključivo na onaj strah od kazne…

Što se dogodi kad se onaj po sebi bogat i slojevit fenomen straha Gospodnjeg svede isključivo na spomenuti strah od Božje kazne? Odgovor na ovo pitanje glede same biblijske tradicije pronalazimo moguće u jednom o Isusovih sudačkih govora, točnije, u „Prispodobi o talentima” (Mt 25,14-30). Izrečena iz samih Isusovih usta, ova prispodoba govori o bogatom čovjeku koji odlazi na dug i dalek put. Prije nego li je otputovao, on saziva svoje sluge i povjerava im vlastito bogatstvo da raspolažu i privređuju s njim. Tako, jedan dobiva pet „talenata”, drugi dva, treći jedan. I premda se brojke čine malima, važno je napomenuti da se ovdje radi o enormnim novcima. Talent je bio antička mjera za težinu koja je od društva do društva toga vremena vagala od 20 do 40kg. Kao moneta, talent se odnosio na istovjetnu težinu plemenite kovine, najčešće srebra ili zlata. Dakle, premda zbog promjenjivih varijabli danas nije lako izračunati točnu vrijednost talenta, neki autori okvirno predlažu vrijednost od 1 400 000 USD za jedan talent.

Priča dalje kaže kako se gospodar jednog dana vratio s puta, zatraživši istoga trena od svojih slugu da podnesu račun. Onaj što ih je primio pet, uspio je u međuvremenu zaraditi još pet. Gospodar mu zbog toga izriče hvalu, te obećava basnoslovnu nagradu. Drugi sluga je slično prvom, od dva primljena talenta uspio zaraditi još dva. I njega gospodar oduševljeno hvali i obećava mu prebogatu nagradu. No, s trećim slugom stvari polaze u nešto drugačijem smjeru:

“…A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’” (Mt 25,24-30).

Kao kratki komentar naznačene prispodobe, vrlo je zanimljivo da Isus cijeloj ovoj priči, koja bi po sebi trebala poslužiti kao slika Posljednjega suda, daje naglašeno svjetovan karakter. Dakle, gospodar slugama ne zadaje neki religiozni izazov, nego onaj posve materijalni i profani. Vidjeli smo, dvojica se pri tome snalaze izvrsno, dok se trećem vlastite predrasude, u najboljoj maniri „samoispunjujućeg proročanstva”, na kraju odbijaju od glavu. Sputan predodžbom strogog i nemilosrdnog gospodara, on najradije ne poduzima ništa, pa ga je na kraju baš na taj način i uspio rasrditi. „Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se” (Mt 7,2). To bi moguće ujedno bio i ponajveći izazov same vjere. Nebo nas ne poziva samo da vjerujemo, nego da u dobro vjerujemo, i najboljem mogućem se nadamo. Stoga se ovdje na neki način nalazimo na vrlo kliskom terenu. Sud, s jedne strane, predstavlja neupitnu činjenicu vjere, ali srž moralnog zakona, s druge strane, jesu ljubav i pravednost. Prvo je ono za što vjerujemo da će se jednom dogoditi, ali isključivo kao Božje pravo, a ovo drugo dvoje jest ono na što smo pozvani u našoj ljudskoj svakodnevnici.

Sud Božji – ne prisvajati ga sebi, ali niti zazivati bez potrebe

Svjedoci smo kako neki vjernici olako sude i još lakše zazivaju sud Božji. No, oprezno s tim. Možda je to događaj tako strašan i sveobuhvatan da mu se nitko ne bi trebao radovati i nadati, a možda u konačnici ni mi samo u Božjim očima nismo toliko pravedni koliko mislimo. Ovdje govorimo zapravo o poprilično staroj problematici. Sličnim vjernicima sa sličnim očekivanjima se svojevremeno bio pozabavio i starozavjetni prorok Amos. Takvi su s nestrpljenjem iščekivali Božji sud koji se unutar Staroga zavjeta najčešće označavao pojmom „Dana Jahvina”. I prorok dakle takvima progovara:

“Jao vama što žudite za danom Jahvinim! Što će vam biti dan Jahvin? Tama, a ne svjetlost. Bit će vam k`o onom što uteče lavljim raljama, a sretne ga medvjed; koji uđe u kuću i stavi ruku na zid, a ujede ga zmija. Neće li dan Jahvin biti tama, a ne svjetlost? Mrklina, a ne sunčan sjaj?” (Am 5,18-20).

Namjesto ovoga, Amos koji redak ranije radije svima njima predlaže nešto sasvim drugo za činiti:

„Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i da Jahve, Bog nad Vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest. Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se možda Jahve, Bog nad Vojskama, smilovat’ ostatku Josipovu” (5,14-15).

Na kraju, umjesto zaključka, za dobro se kudikamo treba boriti, ponekad i posvađati, a pokatkada moguće čak i potući. A grešnika i bezakonika se stalno treba napominjati i opominjati. I sve je to zapravo dio univerzalne ljubavi prema dobru. Ali čak i u jeku najstrastvenije borbe za dobro i pravdu, čovjek se treba kloniti onoga što isključivo pripada Bogu. Osim toga, Božji sud i nije neka posebna šansa za nas grešnike. Naša šansa se zove Božje smilovanje prema ljudskoj nevolji i bijedi.

U Sarajevu 31. XII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrigh: Igor Zhuravlov;

O suprotstavljanju

Suprotstavljanje doživljavamo kao rat i sukob. Iskustvo suprotstaviti se na lošem je glasu. Ne smiješ se suprotstaviti. Moraš držati jezik za zubima. Biti široko prihvaćen zahtjeva servilnost i ponižavanje. Nikomu ne smiješ odgovoriti. Nikom se suprotstaviti. Prema svima i svakom moraš biti „korektan“ i onda kada za tebe to znači biti ponižen, degradiran i ismijan. Od nas se traži da vjerujemo kako je svaki oblik suprotstavljanja neoprostiv grijeh. Ne može i neće nam biti oprošteno ako se suprotstavimo. Strah od suprotstavljanja vuče nas dublje u apatiju i bezvoljnost. Strah od suprotstavljanja kao velikog zla koje ne smijemo nikada učiniti dovodi nas u stanje razmišljanja da od svega trebamo odustati. Zašto se suprotstaviti onda neznanju znanjem, zašto se suprotstaviti bolesti brigom o svom zdravlju, zašto se suprotstaviti polupismenosti i nepismenosti razvojem kulture obrazovanja i učenja? Zašto se ičemu suprotstaviti? Odustajemo od sebe. Ne želimo se suprotstavljati ničemu i nikomu i gubimo kreativnost i sposobnosti da rastemo. Opća apatija i bezvoljnost u nama samima rađaju fatalizam kako se ni onomu u sebi što nas sputava ne treba suprotstavljati. Biramo šutjeti, ne dižemo glas. Prema sebi postajemo „korektni“ bez snage da se u sebi suprotstavimo onomu što nas smeta i muči. Odabiremo defetizam jer nas je netko uvjerio i još nas uvjerava da je suprotstavljanje iskonsko zlo koje odmah generira ratove i stradanja. Toliko se bojimo suprotstavljanja da i od sebe odustajemo kada se trebamo suprotstaviti onomu što nam se u nama i nama ne sviđa. Operirani od suprotstavljanja, sebe uvjeravamo da se ništa ne može i neće promijeniti. Ni u nama ni izvan nas. Svaki naš pokušaj da se suprotstavimo nailazi na optužbe i upiranja prstom da želimo izazvati rat, da smo sebični, da gledamo samo sebe i da se želimo dokopati svega preko tuđih leđa i tuđe muke. Sluđeni i izluđeni strahom od suprotstavljanja od sebe se skrivamo kada osjetimo poriv i potrebu da se suprotstavimo sebi ili drugom. Pritisak da se ne smijemo nikada ni pod kojima uvjetima suprotstaviti jer je to uvijek zlo i naopako u nama ubija vjeru u naše vlastite mogućnosti i sposobnosti. Beskrajno je puno onih koji nas sa svih strana savjetuju misleći da nam pomažu kada nam govore: Nije to za tebe, ti to ne možeš, ti to ne znaš, to je izvan tvoje lige, slab/slaba si ti za to. Svi ovi savjeti izrečeni na glas ili između redova ponekad nisu ništa drugo nego izričaj straha od suprotstavljanja. Oni nam zapravo govore da ne možemo ništa svladati i da je najmudrije ne suprotstavljati se, odnosno treba odustati. Strah od suprotstavljanja koji u nama drugi potiču i raspiruju često je njihov strah od mogućih promjena i naše snage da promjene donesemo. Ne mijenjaj ništa je opomena i upozorenje kako je suprotstavljanje grijeh koji nam se neće oprostiti. I u strahu od nekog nepoznatog božanstva koje prezire svaki vid suprotstavljanja, puštamo i dopuštamo biti zlorabljeni i poniženi.

Nitko od nas nije toliko glup da ne može procijeniti i znati kada je suprotstavljanje obveza i nužna potreba, a ne prekršaj nekakvog zakona i pravila. Međutim, ipak se događa uslijed straha od suprotstavljanja nekom autoritetu da iako znamo da bi se morali suprotstaviti, nastavljamo trpjeti i podnositi. I tako unedogled. Utjerali su nam jak strah i snažan osjećaj krivnje da je svako suprotstavljanje nekakva subverzija protiv nekakvog poretka, pri čemu je suprotstavljanje apsolutno zlo, a poredak apsolutno dobro. Tako onda žena godinama trpi nasilje u obitelji jer je suprotstavljanje grijeh, dok je obiteljsko nasilje na strani dobra. Njezinu situaciju pogoršavaju svi oni koji se također boje suprotstavljanja i govore joj: Šuti i trpi. Tako ljudi godinama trpe ogavne politike i političke vođe jer je suprotstavljanje njima nekom novom i drugačijom politikom grijeh i zlo. Situaciju pogoršavaju oni koji savjetuju: Ništa se neće promijeniti. Tako kroz vrijeme trpimo sve i svašta i šutimo bilo kao pojedinci, bilo kao zajednice. Odrastao i zreo čovjek nikada nije toliko nerazuman da ne može ocijeniti kada se mora suprotstaviti. Ipak, uslijed sveprisutnog straha od suprotstavljanja izabire povući se. Time ujedno biva poražen. Uskoro se više neće htjeti suprotstaviti ni sam sebi u onomu što mu smeta, nego će se prepustiti životu apatičan i bezvoljan. Zašto se ne suprotstaviš ako nikome drugom za početak barem samom sebi? Zašto si postao apatičan i bezvoljan i ne vidiš nikakvu perspektivu u borbi sa samim sobom u pokušajima da sebe pobijediš i svladaš i tako sebe nadiđeš? Strah od suprotstavljanja ušuljao se i u tvoje kosti i ugnijezdio se kao osjećaj apatije. Ne želim ništa i nikoga svladati. Ne želim sebe pobijediti. U konačnici, ne želim ništa. Želim da me svi pustite na miru. Obično tako promišlja onaj koji se boji suprotstavljanja jer je strah od suprotstavljanja dobro poznat put u sva moguća odustajanja i nezavršene životne odluke i projekte. Ako čovjek želi početi s promjenom, mora barem željeti suprotstaviti se samom sebi ako već iz straha nema snage za druga suprotstavljanja. Početak suprotstavljanja je nadvladavanje straha da je moje ili tvoje suprotstavljanje zlo, grešno i štetno. Suprotstaviti se je isto što i ukloniti strah koji nas sputava. Svakim novim pa i najmanjim suprotstavljanjem iz sebe izbacujemo dozu straha koju su u nama stvorili oni koji kategorički, dogmatski i apsolutno tvrde i pokušavaju nas naučiti da je najgora stvar koju možemo učiniti suprotstaviti se. I nećemo se moći osloboditi straha dok se ne suprotstavimo. Tek u suprotstavljanju otkrivamo domete naših snaga i sposobnosti otkrivajući kako nas strah polako popušta i u konačnici napušta. Nismo osuđeni niti smo kažnjeni. Nema božanstva koje nas osuđuje na propast jer smo se s pravom suprotstavili. Oslobođeni smo ropskog straha da se ne smijemo suprotstaviti. Straha kojim smo tko zna koliko dugo držani u ponižavajućim i podređenim položajima i odnosima jer smo dugo, čak i predugo, bili indoktrinirani kako apsolutno nikakvo suprotstavljanje ne dolazi u obzir jer će nam sve biti oprošteno, osim suprotstavljanja kao najgoreg od svih ljudskih grijeha i zloća. I vjerovat ćemo tako sve dok se ne suprotstavimo i na svojoj koži osjetimo i spoznamo da je ponekad suprotstavljanje događaj i iskustvo iskonskog dobra prema samom sebi… I kao uvijek žaliti što se nismo suprotstavili ranije…

U Sarajevu 12. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat

RAZGOVOR O JEZIKU (Razgovor o paklu – IX. dio)

– Ti si bio tamo kad se dogodio pad, naš pad i pad ljudi. Kakav je bio naš pad, što se zapravo dogodilo? Mlađi đavao krene rukom kuckati po unutarnjoj strani stakla prozora dok je izvana na njegove udarce gotovo u istom ritmu odgovarala kiša. Sumrak je bio hladan i kišovit. – Da, bio sam tamo. Što se dogodilo? Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog jezika. – Jezika? – Mlađi đavao prestane kuckati po prozorskom staklu i okrene se starijem đavlu koji je iza njega sjedio u kožnom naslonjaču omotan slojevima duhanskom dima.

– Jezik je bio kamen spoticanja. Prije stvaranja dok nije bilo svijeta, odsutnost jezika značila je odsutnost stvari, odsutnost života, odsutnost stvarnosti i bića. Trebao si samo vidjeti kako je izgledalo kada je Tvorac progovorio i nastao je svemir, i kad je progovorio i nastao je svijet. Bili smo očarani i opčinjeni Tvorčevim jezikom. Mi smo s njim razgovarali, ali nikada nismo mogli očekivati da on govori tako moćnim jezikom koji može stvoriti bilo što iz ničega. Ljudski jezici su pravo smiješno nemoćni u usporedbi s njegovim jezikom. Tvorčev jezik je neograničen, svemoćan, neiscrpan i kad izgovara nešto kao što je recimo bio njegov neka bude kod stvaranja, njegova riječ iz odsutnosti, iz ničega stvarala je sve. Neobjašnjiva je snaga tog jezika, jedini način da bi se Tvorčev jezik razumio jest biti prisutan kada Tvorac govori i vidjeti moć njegova jezika i njegovih riječi.

– Zar niste i vi govorili istim jezikom? Mlađi đavao vrati se u svoj naslonjač i dohvati čašu sa stola. – Ne. Mi smo ovisili o njegovom jeziku, bilo nam je dopušteno komunicirati s njim, ali nismo mogli stvarati jezikom kao on. Takav jezik bio je samo jedan i samo ga je Tvorac mogao govoriti jer je jedini znao tajnu tog jezika. Nas je zanimalo kako je moguće da jezik stvori iz ničega nešto, kako je moguće da Tvorac izgovori neka bude i pomisli na ono što želi da bude i to nastane. Bez objašnjenja, samo se pojavi i postoji. Nije dovođeno odnekle drugo, nije da postoji nepostojanje odakle Tvorac jezikom stvari dovodi u postojanje. To je zabluda. On samo izgovori i bude. Slavili smo ga zbog njegovog jezika koji stvara i bilo nam je dopušteno gledati kako njegova riječ izgovorena stvara sve uključujući svijet, bilje, životinje i na kraju čovjeka. Bilo nam je dopušteno uživati u stvoriteljskom jeziku, ali nam je bilo zabranjeno koristiti ga jer on je pripadao samo Tvorcu i nitko od nas ga nije mogao znati niti govoriti.

Međutim, kako to biva sa znatiželjnicima koji se igraju sa tajnama umjesto da ih puste na miru, naš glavni je pomislio da je moguće i nama znati tajnu Tvorčeva jezika. Naš glavni je nekad bio vrlo blizu Tvorca, znao je ponešto više o jeziku kojim Tvorac govori jer ga je Tvorac slao kao svjetlonošu u udaljene kutke stvaranja da odnese njegovo svjetlo. Zato naš gospodar i danas nosi naslov Svjetlonosac iako ne voli da se to pred njim spominje. Okupio je nekolicinu nas koji smo bili utjecajni i moćni i predstavio nam svoj plan kako da i mi govorimo jezikom Tvorca, kako da i mi stvaramo poput njega, zapravo ako se dobro sjećam, uvjerio nas je da možemo biti kao Tvorac, stvoritelji. Nagovorio nas je na pobunu.

Međutim, kada je pokušao izgovoriti prve riječi Tvorčevim jezikom i rekao neka bude, bio je to tako strašan i mračan jezik da je u trenutku njegov jezik pod nama otvorio beskonačan ponor nepostojanja i odsutnosti u kojem smo se iznenada našli. Bio je to ponor bez jezika, ponor bez stvaranja. Što god je naš gospodar izgovarao, mi smo tonuli dublje i dublje u beskonačno ništavilo koje se odjednom otvorilo pod nama. I tada smo znali da je napravljena neoprostiva greška, pokušali smo govoriti jezikom kojim može govoriti samo onaj koji zna sve njegove tajne, sam Tvorac.

S vremenom smo se uspjeli prilagoditi i osmislili smo novi jezik kako bismo komunicirali, ali taj jezik bio je nestvoriteljski, bio je razarajući i uništavajući. Ali tim jezikom smo govorili samo kada bi se našli u svijetu i među stvorenim stvarima, u slučaju susreta s Tvorcem bilo je nemoguće izgovoriti bilo koju riječ našeg novog jezika jer bi Tvorac svojom riječju do srži bića prodirao u naš jezik i uništavao nas. Zato smo se od njega počeli skrivati i šutjeti ako bismo ga negdje susreli. Kada se pojavio čovjek, naš gospodar vidio je u tome idealnu priliku. Nije mogao uništiti stvaranje jer nije mogao govoriti jezikom Tvorca, ali je mislio da ga je moguće barem oštetiti ili raniti. Poslao je mene da nagovorim ljude na grijeh.

– U čemu se sastoji taj grijeh? Uvijek sam razbijao glavu što se dogodilo, ali nikad nisam čuo iz prve ruke od nekoga tko je tamo bio što se stvarno dogodilo? Mlađi đavao ostavi čašu na stol i pripali cigaretu. Stariji đavao uvuče dim cigarete i zadrhti od zadovoljstva. Očito ono što slijedi smatra svojim najvećim uspjehom. – Tajna jezika krije tajnu dobra i zla, poznavati Tvorčev jezik ili govoriti Tvorčevim jezikom znači bez Tvorca beskonačno i vječno određivati što je dobro i što je zlo, znači kontrolirati stvaranje i ako treba uništiti ga i sve ponovno stvoriti iz početka. Govoriti Tvorčevim jezikom i znati sve njegove tajne znači zauzeti mjesto Tvorca i postati Tvorac, biti on.

Kad sam prišao Evi koja je bila puno susretljivija i otvorenija za razgovor od onog sumnjičavog i mušičavog Adama, rekao sam joj da postoji mogućnost da govore jednim novim jezikom, tako moćnim da će moći zamijeniti i samog Tvorca. Bila je isprva sumnjičava, ali je vrlo brzo pristala uraditi što sam joj rekao. – Što si joj rekao, što je učinila? – Nije ništa jela kako se misli, nagovorio sam je da govori s Tvorcem i da mu kaže ono što sam joj rekao da mu kaže. Rekao sam joj da bi bilo uvjerljivije ako bi i Adama uvjerila da to učine zajedno. I uspjela je.

Kada je Tvorac došao, oboje su stali pred njega. Kada ih je pitao što žele, rekli su da žele izgovarati neka bude kao stvoritelji svega iz ničega poput njega. Tvorac je shvatio o čemu se radi i po prvi put uopće progovorio njihovim jezikom da bi im rekao kako ne mogu više ostati s njim. Nitko ne može govoriti njegovim jezikom, osim njega samog, nikomu nije dopušteno i svima je zabranjeno govoriti njegovim jezikom jer samo on zna tajnu jezika kojega govori i kojim stvara. Tada ih je potjerao iz raja i zabranio im povratak. Na trenutak obojica zašutiše. Stariji đavao se promeškolji u naslonjaču.

– I onda se pojavio onaj čudnovati Nazarećanin koji je tvrdio da govori Tvorčevim jezikom. Zato su ga nazvali krivokletnikom i bogohulnikom jer je tvrdio da govori jezikom Tvorca. Ali dok sam se bavio pitanjem kako je moguće da jezik stvaranja bude izgovoren ljudskim jezikom i nagovarao neke filozofe da malo o tome više razmišljaju pa mi ponude neka rješenja, Nazarećanin je tu i tamo ostavio pokoji trag da jezik kojim govori nije ljudski. Ali, previše sam bio zabavljenim filozofskim pitanjem o jeziku da pratim što Nazarećanin govori i čini. Mislio sam da je neki fanatik, luđak, budala. Tek nakon uskrsnuća shvatio sam kako je to Tvorčev jezik kojim je stvarao svijet iz ničega iako naravno tada nije izgledao kao bradati i crni židov opaljen suncem od nekih tridesetak godina, izgledao je sasvim drugačije, ali premalo sam vodio računa o svemu.

Ali, i da sam vodio računa u svemu, opet bi ostalo pitanje koje i sada nema odgovora. Kako beskonačno moćan jezik koji stvara može biti izgovoren ljudskim jezikom, riječima i govorom, jezikom koji ne stvara nego samo proizvodi od materijala kojeg ima, ali ne iz ničega? I danas nakon toliko milenija koji su prošli to je ostala tajna. Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. Kiša je i dalje bubnjala od prozorsko staklo. Ispruži ruku i malo podužim noktima pođe bubnjati zajedno s kapima kiše po prozorskom staklu.

– I ne postoji način da se otkrije tajna Tvorčeva jezika? Nastavi bubnjati i gledati ne okrećući glavu prema starijem đavlu. – Ne postoji. Mi smo probali, ali smo stvorili jezik samouništenja, ponora, bezdana, destrukcije i nepostojanja. To što smo čovjeka naučili da govori našim jezikom i nije neka utjeha. Tvorčev jezik toliko je stvaralački da ne postoji ponor, uništenje koji mu se može suprotstaviti kada on progovori. Ali kada se samo sjetim stvaranja i tog jezika i kada izgovara neka bude… Stariji đavao duboko udahne i zamisli se. Mlađi đavao prestane bubnjati i okrene se prema njemu.

– Imam osjećaj da bi volio vidjeti ponovo taj jezik na djelu kako stvara i kako Tvorac izgovara riječi tog jezika? Stariji đavao se trgne. Na trenutak ušuti i zagleda se prema mlađem đavlu. – O itekako, kad bih mogao samo još jednom čuti te tajanstvene riječi neka bude, ali mogućnosti više nema. U čemu je tajna tih riječi neka bude, mislio je mlađi đavao, je li tajna u riječima ili u jeziku koji ih izgovara jer kada jezici izgovaraju neke riječi ništa se ne događa, ali kada njegov jezik izgovori neka bude, nepostojanje prestane i nastane stvaranje, nešto dotad neviđeno i to iz ničega. Neka bude… tajnovite riječi čiju moć izgleda samo jedan jezik razumije i kontrolira i smije izgovoriti, jezik Tvorca. Svi drugi jezici kada pokušaju izgovoriti te riječi neka bude, ne postignu ništa jer ili se ništa ne dogodi ili nastane katastrofa i uništenje. Možda je tajna Tvorčeva jezika samo u tim riječima neka bude, možda je tu tajna svega i možda nakon svega ne treba biti više toliko znatiželjan i ostaviti te riječi na miru i pustiti ih da počivaju u svojoj tajnovitosti, mislio je mlađi đavao gledajući kako se kapi kiše slijevaju niz prozorsko staklo dok je svjetiljka treperila osvjetljavajući mokru stazu koja se gubila u daljini i sumraku koji se polako pretvarao u mrklu noć.

U Sarajevu, 5. 2. 2019.

O. J.

Razgovor o paklu

Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Je li ovo ono što smo očekivali? Stariji đavao govorio je tiho otpuhujući dim cigarete. U polutami sobe gledao je vani u tamu. Sijeda kosa, brada i podrugljiv pogled govorili su o stotinama godina radnog iskustva. – Sjećam se da sam govorio Glavnom da je onaj Židov iz Nazareta sumnjiv i da mi je od samog početka čudan. Bilo je nešto neobično kod njega. Glavni mi je odbrusio da je moje trabunjanje postalo i suviše dosadno i da u svemu vidim teorije zavjere našeg Neprijatelja i Tvorca kako da se domogne čovjeka i spasi ga. Moram ti priznati sve je išlo dobro čak je i smrt na križu za jednog iskusnog zloduha poput mene bila poprilična novost i ugodno iskustvo. Ali stvari su krenule nizbrdo samo nakon tri dana. I tako sve do danas. Stariji đavao ponovno otpuhne dim i zadrži nakratko dah.

– Nisam ovako zamišljao pakao. Mlađi đavao držao je u ruci čašu jako starog crnog vina. Vidjelo se da je još uvijek početnik jer mu je pogled još uvijek bio pogled mješavine dobrote i zloće. Imao je još stoljeća pred sobom prije nego postigne pogled svoga starijeg suradnika. Pogled zloće i podrugljivosti na kojemu mu je zavidio, ali se nikad nije usudio to mu reći. Njima je bilo zabranjeno zavidjeti jedni drugima. – Pomalo sam razočaran na kraju svega. Mlađi otpije poduži gutljaj vina i zadovoljno se obliže podugačkim jezikom oko usana. – Ovo još nije pakao. Stariji se zavuče dublje u polunaslonjač škiljeći sjajnim očima vani u polutamu. – Zar ne bi trebalo sve biti gotovo? Nismo li stvorili svojim trudom sedam novih glavnih grijeha. Mlađi ispravi palac s dugačkim šiljatim noktom. – Indiferentnost, nezainteresiranost, ravnodušnost, dosada, bešćutnost, besciljnost, besmislenost. Obje ruke držao je u zraku dok se sjaj noćne lampe odbijao od njegovih dugačkih i njegovanih noktiju.

– Onaj Židov iz Nazareta nije mogao predvidjeti da ćemo nakon određenog kolapsa i šoka nakon Uskrsnuća opet izići kao pobjednici, jer se nije nadao da ćemo izmisliti sedam novih i glavnih grijeha i zaraziti ljude. Ako je i umro kako kažu za grešnike, umro je za one stare grešnike, oholice, šktrce, bludnike, neumjerene, srdite, lijene, sumnjam da je njegov plan predvidio ove nove grešnike danas u ovom vremenu. Koliko mi je poznato iz onih izmišljotina o Njemu pozivao je one koji nisu bili kao ovi danas: bešćutni, indiferentni i ravnodušni. Sumnjam da bi kojim slučajem da se danas pojavi imao toliko uspjeha kao što ga je navodno imao prije više od dvije tisuće godina. Nije li to smisao pakla? Da vladamo ravnodušnim dušama koje se samo dosađuju i ništa ih ne zanima? Stari je šutio otpuhujući dugačak dim.

– Nije to onaj pakao kakav je bio na početku i kako smo ga zamislili kad smo se pobunili protiv Tvorca. Glavni je imao ideju pakla gdje ćemo dovlačiti borbene, žive, zainteresirane duše. Ovi danas koje dovodimo ni najmanje ne zadovoljavaju Glavnog. Prilično su mrtvi još u ovom životu, i kad ih dovedemo tamo, nema nikakvih trzaja duše. Na spomen muka, vatre samo nezainteresirano i ravnodušno odmahuju, a kad se pojavi Glavni u svoj svojoj snazi, moći i ljepoti malo se uzbude tek toliko da im nije dosadno. Glavnom je već postalo naporno jer se sve češće mora pojavljivati kako bi u tim dušama bar malo pronašao nekakvog osjećaja straha i tjeskobe od pakla, uglavnom neki dan se žalio upravitelju pakla kako će uskoro prolaziti pored njega kao pored starog spomenika kulture na kojega nitko ne obraća pažnju, osim pasa koji ga tu i tamo obiđu da se olakšaju. Stariji đavao nervozno otrese pepeo cigarete koji mu se prosuo po crnim hlačama tek novog i po mjeri skrojenog odjela.

– Dobro, ne možeš reći da ratovi, ubojstva, zločini i genocidi nisu dio plana Glavnog da se pakao stvori već ovdje na zemlji? Mlađi đavao ponovno otpije gutljaj iz velike kristalne čaše. – Pa takav je bio plan na početku još od Kajina, ali plan se na kraju izjalovio. Sve dok su ljudi bili osjetljivi na grozote i strahote ratova, ubijanja i kojekakvih smicalica koje smo im priređivali, Glavni se nadao da je to prilično siguran put da se pakao konačno stvori i popuni zadovoljavajućim brojem onih koji to rade. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća stvar se prilično okrenula protiv našeg plana jer se ljudi više ne uzbuđuju oko ratova i sličnih zala koje smo stvorili zato što u novinama uz članak o dijeti i gubljenu kilograma čitaju kako je negdje neka vojska ubila nekoliko stotina civila i oko toga više ne stvaraju buku, niti osjećaju strah ili bilo što drugo. Ne osjećaju ništa. Naš pakao se na kraju okrenuo protiv nas samih. Uvodeći sedam novih glavnih grijeha u koje smo puno uložili i koje smo stoljećima polako stvarali i reklamirali, na kraju smo i sami postali žrtve vlastitih proizvoda. Nije to zato što ljudi više ne vjeruju u pakao ili u nas. Možda pokoji jadnik još uvijek vjeruje. Ljudima je svejedno ima li pakla i ima li nas. Više ih ne možeš ničim motivirati da vjeruju da postojimo ni ratom, ni prirodnom katastrofom, ni zlom, ničim. A čujem da i Tvorac i naš Neprijatelj ima sličan problem kao i mi. Ni Tvorac izgleda ne zna na koji način riješiti problem. Židov iz Nazareta prije više od dvije tisuće godina stvari je pomakao s mrtve točke, ali se sve ponovno vratilo u mrtvilo i mislim da nema smisla da se Židov iz Nazareta rađa svako malo samo da bi ljudi osjetili malo uzbuđenja pa opet potonuli u grijehe koje smo, i nemojmo to zaboraviti i gurati pod tepih, mi izmislili, osmislili i u svijet uveli. Ljudima više ne trebamo. Stvorili su svoj vlastiti pakao. Mi smo im teret i nepotrebni smo im. Stariji đavao rezignirano upilji pogled u noćnu lampu u kutu sobe.

– Do koje je mjere to došlo možda ti dočara slučaj koji sam imao neki dan. Naime, malo sam šetao gradom i naišao na nekog labilnog i izgubljenog čovjeka koji se htio baciti s mosta. Naravno prvo sam se potrudio da ga nagovorim da što prije učini da dobijemo njegovu dušu. Ali onda mi je rekao da on ne vjeruje da ja postojim i da mu je stvarno svejedno gdje će mu duša završiti i da to radi zato što mu je dosadno u životu i jer je unutra potpuno prazan. Ne osjeća ništa. Na kraju sam mimo vlastite volje i poziva nagovorio ga da to ne čini i poslao ga u obližnji bar da se dobro napije. Glavni mi bi polomio rogove da se kojim slučajem duša ovog ispražnjenog jadnika pojavila u paklu pred njim. Kažem ti, nije teško pronaći dušu za pakao, nego je gotovo nemoguće pronaći dušu koja se pakla boji i u kojoj ima malo straha od pakla. Uglavnom su sve prazne, dosadne, ravnodušne. Od takvih duša ni u paklu nema neke koristi. Glavni već dugo vremena razbija glavu što učiniti i kako riješiti stvari, ali i njemu je jasno da su ljudi ovdje sami sebi stvorili pakao i naš im je pakao čak i zanimljiv i simpatičan, ali im uopće ne liči na pakao jer imaju svoj. Većina duša se uopće ne šokira kada vidi gdje dolazi. Kad im lijepo objasniš da je to za vječnost i da nema povratka negdje drugo, samo potvrde glavom i odoše. Naš pakao je prazan jer nijedna duša u njemu više ništa ne osjeća niti je sposobna osjećati, ni strah, ni muku, ni tjeskobu. Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Nešto se može učiniti, nešto se mora učiniti. Ne može ostati ovako. Ne smije ostati ovako. Sve što smo postigli, sve što smo napravili pa i naša pobuna protiv Tvorca bila je zamišljena da imamo svoj zatvoreni svijet daleko od Njegovog pogleda gdje ćemo moći mučiti duše pokazujući im što su mogle imati da su znale odgovoriti kako treba na ono što im je Tvorac ponudio. Nismo se pobunili da bi ljudi stvorili i imali svoj pakao na zemlji, pa pakao koji smo stvorili pobunom smisao je našeg postojanja, ako u njemu duše prestanu osjećati, izgubit će svaki smisao, mi ćemo izgubiti smisao. Mlađi đavao uzrujano je gestikulirao provlačeći rukom kroz gustu crnu kosu.

– Možda. Ali ono što zabrinjava jest da ni sam Glavni ne zna što poduzeti. Uzalud sastanci kojekakvih đavolskih odbora za grijehe, za ratove, za nagovaranje na grijeh. Svi se žale da je sedam novih glavnih grijeha zahvatilo ne samo ljude, nego i neke od nas i da i među našima ima onih koji su postali ravnodušni i nezainteresirani za hvatanje duša za pakao. Glavni koji ima i pokojeg špijuna u taboru našeg Tvorca kaže i da je kod njih stanje poprilično alarmantno. Jedino kažu da onaj Židov iz Nazareta koji na svakom sastanku sjedi odmah s njegove desne strane smiruje situaciju i kaže da stvari idu u najboljem smjeru i prema zacrtanom planu. Glavni nije siguran je li taj Židov iz Nazareta bulazni i izmišlja jer zna tko je naš špijun u njihovom odboru, ili stvarno ima neki plan za kojega ne znamo i kojega još uvijek nismo uspjeli otkriti. Glavni je rekao da nije ni sam siguran, ali da svakako neće dozvoliti da ga Židov iz Nazareta namagarči kao prošli put prije nešto više od dvije tisuće godina.

Obojica utonuše u tišinu. Mlađi đavao je razmišljao kako se moglo dogoditi da njihov glavni projekt sedam novih glavnih grijeha od kojih su najviše nade polagali u dosadu i ravnodušnost se na kraju okrene protiv njih samih i dovede u pitanje njihovo postojanje i postojanje njihovog pakla koji je ionako prilično nezanimljiv i hladan bez živosti što se tiče muka i paklenih vatri. Stariji je mislio na Glavnog i na vijesti koje će donijeti špijun iz tabora Tvorca o planu onoga čudnovatog i neobičnog Židova iz Nazareta. Stariji đavao nekako je predosjećao da bi samo Židov iz Nazareta mogao stvari pokrenuti s mrtve točke. Kako? Nije znao. Ali stariji se đavao u ovakvim razmišljanjima vodio zdravom ljudskom logikom, a ne svojom paklenom naravi i zaključio ako je već jednom mogao pokrenuti svijet s mrtve točke, sigurno je pronašao način kako će ga pokrenuti opet. Samo treba sačekati da njihov najbolji špijun otkrije koji je plan Židova iz Nazareta i dostavi njegov nacrt Glavnom. Onda će već biti lakše.

Dok je mlađi đavao nervozno vrtio praznu čašu u ruci, stariji đavao zadovoljno se uvuče dublje u crni masivni naslonjač i otpuhne dim cigarete koja je već bila pri kraju. Zadovoljno se osmjehne pokazujući red savršenih malo zašiljenih bijelih zuba. Predosjećao je da se nešto ima dogoditi, nešto što će promijeniti sve što je vezano za njihov pakao i čovjekov pakao na zemlji kojega je čovjek za sebe stvorio bez pomoći đavla. Njegov dobar predosjećaj kvario je mali osjećaj zabrinutosti jer je to nekako povezano sa onim Židovom iz Nazareta. Taj Židov iz Nazareta jednom ih je već prevario, ako ih uspije prevariti opet, onda je gotovo s njihovim paklom, a i s njima. Zato ih je Glavni upozorio da budu pripravni. Jer još nitko nije otkrio koji je plan Židova iz Nazareta i zašto je onako bio samouvjeren kada je Tvorac napomenuo da su stvari loše, rekavši Tvorcu da se ne brine i da sve ide po planu i kako treba.

Dok je mlađi đavao već polako tonuo u san gledajući kako se svijetlo noćne lampe stapa s polutamom sobe, stariji đavao netremice je zurio vani u polutamu zabrinut jer ga je prije nešto više od dvije tisuće godina Židov iz Nazareta prevario baš kad je mislio da je sve imao u svojim rukama. Glavni mu je to oprostio jer je bio relativno mlad i neiskusan. Da mu se to ponovo dogodi, Glavni mu to ne bi sigurno progledao kroz prste, jer kako bi objasnio Glavnom da je on kao vladar svih đavola koji je nasljednik Glavnog ponovno izigran i prevaren od Židova iz Nazareta?

Zato ga nije toliko brinuo ni pakao na zemlji, ni njihov pakao, njega je brinuo Židov iz Nazareta jer se radi o njegovoj koži. Sjetno uzdahne pitajući se gdje je nestao taj fini grijeh sebičnosti i zašto se i njemu čini da je on kao idejni tvorac sedam novih glavnih grijeha također potpao pod jedan od najgorih, a to je bila ravnodušnost. Jer koliko se god brinuo oko Židova iz Nazareta, pomalo je i osjećao ravnodušnost što bi taj Židov ponovno mogao napraviti. Neka to rješavaju drugi, mislio je u sebi tonući polako u san dok su se posljednji koluti dima cigarete polako gubili u stropu polutamne sobe. Dok je tonuo u san, osjećao je kako ravnodušnost prodire u njega govoreći mu da mu treba biti svejedno postoji li pakao, postoji li on i kakav je plan Židova iz Nazareta. Za đavolsku nesanicu ravnodušnost je ne samo najbolji grijeh, nego i najbolji lijek.

U Sarajevu, 21. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Samaritanka

Biti Samaritanka u takvoj sredini značilo je izopćenje. Biti sama u takvoj sredini značilo je odbacivanje. Biti žena u takvoj sredini značilo je osudu i onda kada ne činim ništa. Voljela sam malu zidanu kuću od prepečene opeke na izlazu iz sela. Tu sam imala mir. Uvečer bih stajala na pragu i gledala zalazak sunca iznad pustinje. Vjetar je donosio topao zrak i pokoje zrno pijeska do mojih bosih stopala. Ponekad bi mir bio narušen vikom i osuđivanjem pobožnih židova koji bi prolazili prema Jeruzalemu kada bi išli na proslavu Pashe.

Bila sam žigosana kao bludnica, grešnica s kojom se stupanje u kontakt kažnjavalo izopćenjem iz zajednice ili kamenovanjem. Nitko nije smio pozdraviti me, a ženama je bilo strogo zabranjeno razgovarati sa mnom. Moj dolazak na obližnji izvor po vodu izgledao je kao dolazak zarazne bolesti. Svi su se sklanjali u jednu stranu šuteći i čekajući da zahvatim vodu iz korita. Vodu sam smjela uzimati samo jednom tjedno i nikada subotom. Nakon što bih zagrabila vodu ispraznili bi korito i rabin bi došao i pomolio se da korito ne ostane nečisto. Tek tada su druge žene smjele zagrabiti vode. Kuća u kojoj sam živjela pripadala je nekom čovjeku kojega je zajednica izopćila, jer je jednog dana došao u selo u sinagogu s nekim čovjekom. Taj čovjek je u sinagogi, kako su govorili, pohulio na Boga, jer je tvrdio da je Sin Božji. Obojicu su izbacili iz sinagoge i zaprijetili im kamenovanjem ako se ikada ponovo pojave. Nisam više nikada čula za njih. Kuća je proglašena nečistom i u nju se nijedan pobožni židov nije smio useliti ili je uzeti. Nakon smrti majke u Kafarnaumu preživljavala sam od trava od kojih je majka pravila lijekove za raznorazne bolesti i ona me je mnogočemu poučila. Uskoro sam morala napustiti Kafarnaum, jer sam optužena za vračanje i bludništvo. Nekoliko dana sam lutala galilejskim selima, ali nigdje nisam mogla naći ni prenoćište. Čim bi čuli da sam Samaritanka, zatvarali su vrata kuća i ulaze u sela. Sasvim slučajno hodajući uz rub pustinje naiđem na malo selo i kuću koja se činila napuštena. Poučena iskustvom odem u selo, ali ne kažem da sam Samaritanka da se raspitam o kući. Jedna pobožna židovka mi ispriča da je kuća napuštena i da se u njoj ne smije živjeti, jer je nečista i da je u njoj živio neki pobožni židov kojemu je neki putujući šarlatan rekao da je Sin Božji. Odmahujući glavom u znak negodovanja reče kako je taj pobožni židov bio vrlo poštovan u zajednici, kako bijaše mudar i pravedan. Ali jednom je taj čovjek prolazio kroz selo s grupom ljudi. Ušao je u kuću tog pobožnog židova, ostao cijelo popodne kod njega. S njim je bila i grupa od nekoliko muškaraca i žena. Navečer taj pobožni židov iziđe sa zavežljajem na ramenima ostavi sve i kuću otvorenu i ode s tom družinom. Jednom su se pojavili, njih dvojica, taj pobožni i židov i taj što je otišao za njim. U sinagogi su stvorili viku i galamu, jer je taj pobožni židov tvrdio da je ovaj Sin Božji dok je ovaj samo šutio. Na kraju su ih istjerali i zaprijetili da će ih sljedeći put kamenovati. Od tada se više nisu pojavljivali. Sumnjičavo me pogleda i upita zašto pitam za kuću. U naletu iskrenosti priznah da sam Samaritanka. Reče mi da moram napustiti njezino dvorište odmah i zalupi drvenim vratima i zaključa. Krenem natrag kroz selo. Nekolicina mještana me prezrivo gledala vjerojatno se pitajući tko je dopustio ženi da sama hoda ulicom. Jedan pobožni židov pljunu pred moje noge i udalji se izgovarajući pri tom neku molitvu vjerojatno proklinjanja ili kajanja što mu se nečista žena našla na putu. Prođem kroz selo i zastanem pred kućom. Bila je to mala kuća s ravnim krovom od prepečene opeke. Uđem unutra. Slabašno svijetlo dopiralo je kroz mali prozor zakriven tkaninom. Sastojala se od tri male prostorije. Svugdje po zidu bilo je raznoraznih alata, drvena klupa do zida ispod prozora bila je prekrivena tankim pokrivačem od grube tkanine. U sredini je stajao veliki stol od grubo rezbarenog drveta s tragovima rezanja. Na stolu je stajala omanja drvena pločica. Na njoj je pisalo da je onaj tko je ovdje živio bio ribar. Bilo mi je čudno da bi ribar živio pored pustinje, jer je galilejsko jezero bilo prilično daleko nekoliko desetaka stadija. Pisalo je i ime. Šimun. Vidjelo se da je kuća već mjesecima prazna. Debeli sloj prašine prekrivao je neravnu plohu stola kao i tkaninu na klupi uza zid. Skinem tkaninu s prozora. Pogled se pružao prema pustinji. Skinem tkaninu s prozora i u druge dvije prostorije. Svijetlo osvijetli cijelu kuću. Trebat će je očistiti. Nakon nekoliko dana dok sam u kući sjedila uz vatru i gledala kroz prozor prema pustinji, začujem viku.

Bivala je sve glasnija. Iziđem. Prema kući putem koji je dolazio iz sela išla je grupa od nekoliko muškaraca. Dođoše i zastadoše nekoliko metara od ulaza. Tada istupi jedan visok i crn muškarac s bradom i uvojcima koji su padali s glave do obraza. Izvadi svitak knjige razvije ga i poče čitati. Nakon čitanja smota svitak predade ga jednom čovjeku. Tada uze vode i pomiješa je s krvlju neke životinje i popršće po zemlji. Neko vrijeme su stajali i šutjeli. Tada se udaljiše. Kasnije sam shvatila da je to bila službena molitva izopćenja i zabrane pristupa zajednici. Žena s kojom sam razgovarala prenijela je svome mužu da sam Samaritanka. On je to prenio rabinu koji je kako to zahtijevaju propisi službeno me izopćio iz zajednice kojoj ionako nisam ni pripadala. Iako je izopćenje bilo formalno, ono mi je stvorilo velike poteškoće što se tiče vode, nabavke hrane i života. Morala sam ići u drugo selo, jer nitko u mjestu nije htio i nije smio bilo što imati sa mnom. I tako sam živjela nekoliko mjeseci. U miru i tišini svaku bih večer stala pred kuću, gledala zalazak sunca nad pustinjom dok bi mi pijesak milovao stopala. Pustinja i pijesak su mi bili jedini sugovornici. Živjela sam tako u miru i tišini na rubu pustinje i s pijeskom u stopalima. Jednog jutra dok sam spremala neke biljke za sušenje, začujem izvana žamor. Pred vratima je stajala žena s djetetom u naručju. Reče kako zna da nitko sa mnom iz sela ne smije govoriti, ali da nema izbora, jer joj je dijete teško bolesno i treba joj pomoć. Pogledam dijete. Malena djevojčica imala je ognjicu. Uđem u kuću uzmem nekoliko biljaka, pomiješam i pružim joj. Rekoh joj što i kako treba pripremiti i u koje vrijeme i davati djevojčici ujutro i navečer. Puna zahvalnosti i sumnje brzim korakom udalji se kako je netko ne bi primijetio. Dva dana nakon toga rano ujutro pred vratima pronađem smotak tkanine. Razvežem ga. Unutra je bilo smokava, vrč vina i nekoliko pšeničnih kruhova. Uskoro su počeli pristizati i drugi. Tajno, po noći da ih drugi ne vide. Različite bolesti i problemi. Za većinu nisam imala nikakvih lijekova i rješenja, jer to i nisu bile bolesti u uobičajenom smislu riječi nego bolesni međuljudski odnosi koje nikakvi lijekovi i bilje ne mogu izliječiti niti pomoći. Jednu večer dok sam gledala zalazak sunca iznad pustinje i puštala pijesku da obujmi moja stopala, dođe ona žena što je imala bolesnu djevojčicu. Reče mi da bih trebala skloniti se, jer pobožni vjernici u selu planiraju da me otjeraju jer remetim mir i život sela. Zahvalim joj se. I nastavim gledati zalazak sunca iznad pustinje. Nisam se zabrinula. Ne bi bilo prvi put da me protjeraju iz svoga mjesta i da me njihove žene optuže da sam bludnica i vještica koja uz pomoć mračnih sila izvodi čarolije i vradžbine. Prvo su prestali dolaziti. Onako kako su naglo počeli dolaziti po raznorazne lijekove tako su i prestali. Tjedan dana iza toga pronašla sam polomljeno pokućstvo, uništen stol, lijekove razbacane po zemljanom podu. Pomislila sam da je vrijeme otići iz ovog mjesta, jer će vrlo brzo početi javna napadanja i ostale zabrane kao i prije. Uskoro mi je bilo zabranjeno uzimati vodu na koritu. Kao i kupovati bilo što u selu. Nisam poslušala svoj nutarnji glas. Umorna od bježanja i skrivanja, zaljubljena u pustinju i pijesak odlučim ostati, pa što bude. Jednog jutra probudi me glasna galama i vika. Obučem se i iziđem. Pred kućom je stajalo nekoliko muškaraca. Glasno su vikali i pljuvali optužujući me za vračanje i bludništvo. Prepala sam se. Prvi put nakon toliko vremena osjetila sam strah. Ionako sam bila sama, nezaštićena i mogli su u svakom trenutku doći pograbiti me i kamenovati. Nitko me nije mogao braniti, ni oni kojima sam pomogla. Majke već odavno nije bilo. Osjetim se samom na svijetu, potpuno samom i napuštenom. Bilo mi je čudno što nitko od njih nije prilazio kući. Stajali su točno na određenoj udaljenosti i negodovali, ali nitko nije prilazio. A onda svi naglo ušutiše. I okrenuše se. U susret su dolazile dvije siluete. Približavajući se prepoznah rabina. Njegova žena bijaše ona koja mi je došla s bolesnom djevojčicom. S njim je bio neki nepoznati čovjek. Na sebi je nosio svijetlu haljinu iz dva djela. Imao je prašnjave sandale, vjerojatno od duga hoda. Kosa mu je bila duga i svezana u pletenicu. Imao je gustu crnu bradu. Nije nosio uvojke kao ostali pobožni židovi iz tog sela. Izgledao je kao stranac koji je došao iz daleka. Rabin stane pred muškarce. A nepoznati stane pored rabina. Tada rabin iznese optužbe na moj račun. O vještičarenju, bludništvu, zavođenju i zazivanju mračnih sila. Okrenu se prema nepoznatom i reče mu: „Rabbi, što ti misliš?“. Nepoznati je šutio. Tada se malo odmakne od rabina, dođe bliže ulazu u kuću. Sagne se. Uzme komadić maslinove grančice iz prašine. Rabin tada ponovi svoje pitanje. Nepoznati je šutio i nešto pisao u pijesku. Kada završi, ustane se. Pokaže rabinu i dade mu znak da priđe. Rabin priđe. Dok je rabin gledao u pijesak, nepoznati se okrene muškarcima. Nešto im je rekao, ali nisam zbog njihove vike dobro čula. Rabin se uspravi pogleda nepoznatog i dade znak ljudima da ušute. Okrene se prema nepoznatom, sagne se do njegovih nogu poljubi ih i zaplače. Ustane se, zagrli nepoznatog. Tada dade znak muškarcima da se udalje. Zbunjeno su se osvrtali sve dok rabin jasnim glasom ne uzviknu da mogu ići, jer ova žena nije ništa krivo učinila. Zbunjeni pođoše se razilaziti počevši od najglasnijih. Rabin ostade kratko u razgovoru s nepoznatim i ode. Nepoznati se tada okrene prema meni. Pogleda me iz daleka. Vidjela sam osmijeh na njegovu lice. Mahne mi, okrene se i ode. Ostadoh sama na pragu. Dugo sam tako stajala i razmišljala što se dogodilo. Već je bio sumrak. Uzmem noćnu svjetiljku, stavim je na trijem i sjednem na prag. Toplina pustinje i pijesak godili su mom tijelu i mojim stopalima. Tada se sjetih da je nešto pisao po pijesku. Brže bolje uzmem svjetiljku i požurim do mjesta gdje se sagnuo. Spustim svjetiljku na pješčano tlo. Čudno da vjetar nije već uklonio napisano. Stajalo je u pijesku kao uklesano. Pisalo je: rabine, ako si bez grijeha prvi uzmi kamen i baci ga na Mene… Od tog dana nitko više nikada nije došao iz sela. Nitko me nije posjećivao i nitko mi se nije javljao niti je itko tražio lijekove od bilja. Pustili su me na miru. A ja sam svaku večer sjedila na pragu, gledala zalazak sunca i puštala pijesku i vjetru da miluju moja stopala i moje tijelo. Nekad sam znala pomisliti na nepoznatog i ono što je napisao: tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na Mene… Nikad ga više nisam vidjela niti sam ikada išta čula o njemu. Tek tu i tamo sjetila bih se njegovog osmijeha, njegove haljine i sandala i njegovog pogleda iz daljine i njegovog mahanja. Nekad mi se činilo da u ljepoti zalaska u pijesku među stopalima, u toplini pustinjskog vjetra vidim njegov osmijeh, njegovu haljinu i sandale.

U Sarajevu 5. 2. 2017.

O. J.