Oznaka: nesvjesno

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

– https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Tom Holt

FIGURA I ZNAČENJE “SJENE” U DJELIMA C. G. JUNGA

Čuveni psiholog je smatrao kako čovjek ne može doživjeti prosvjetljenje imaginacijom nekakvih svijetlih figura, nego isključivo izravnim suočavanjem sa svojom mračnom stranom. No, kako je za veliki broj ljudi posve neprihvatljivo to da bi oni mogli imati „mračnu stranu“, tako će i većinu svog života provesti zavaravajući i sebe i druge. Međutim, ovdje čak nije sve ni samo do nekog samozavaravanja. Neosviješteni nesvjesni sadržaji imaju tendenciju da se s vremenom počnu ponašati kao neovisni entiteti, koji zatim na vrlo uznemirujući način počinju preuzimati kontrolu nad čovjekovim životom. „Nesvjesni sadržaji koje ne učinimo svjesnim, pojavljuju se u našem životu kao sudbina (C. G. Jung).“ Znate već ono: kad netko nađe nekoga ili nešto za čim je cijeli život tragao i onda naprasno sve „zezne“ – ne znajući pri tome ni sam zašto! Ili obratno: kad se netko veže za nekoga ili nešto, a to zapravo nikad nije ni planirao… U oba slučaja se na kraju nerijetko donosi zaključak kako je to „sudbina“. Po Jungu se ovdje jasno ne radi o sudbini nego o nepoznavanju te ne kontroliranju jednog vrlo delikatnog dijela samog sebe.

Dr. Jekyll i mr. Hyde

Malo prije nego što će Carl Gustav Jung stupiti na znanstvenu scenu, Robert Louis Stevenson će stvoriti svoj klasik strave  – gotičku novelu Neobični slučaj Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Naznačena novela, kao i njezine brojne ekranizacije će sve do današnjih dana „ugodno“ užasavati znatiželjnu publiku, međutim cijela stvar je imala i svoj vrlo zanimljiv psihološki potencijal.

Priča – dakle – govori o krupnom, dobroćudnom, sofisticiranom dr. Henryju Jekyllu koji muči tešku muku sa svojom nutarnjom podijeljenošću. Što se više bori protiv svog sablasnog alter-ega, gosp. Edwarda Hydea, to ovaj postaje sve transparentniji, opakiji i moćniji. Dr. Jekyll čak počinje eksperimentirati s različitim drogama i kemikalijama ne bi li obuzdao svoju mračnu stranu, no s tim stvari postaju samo gore: Na kraju gosp. Hyde više nije bio alter-ego dr. Jekylla, nego obratno, dr. Jekyll postaje tek mali, neznatni razumni aspekt ličnosti prevladavajućeg čudovišnog Hydea.

U svemu ovome pronalazimo i onaj već spomenuti, vrlo važan aspekt Jungove psihologije sjene. Čovjek se ne može riješiti sjene zaokupljajući se tamo nekakvim pozitivnim sadržajima. To čak može i dodatno ojačati sjenu. „Što je jače svjetlo, veća je i sjena koju svjetlo baca“ – primjećuje Jung. Ili drugim riječima, kako to svojevremeno primijeti Friedrich Hebbel: “Staro je zapažanje da pristojnost raste toliko koliko moralnost opada” (Tagebücher). Ili opet, gotovo istovjetna misao od Sigmunda Graffa – “Najuljudniji ljudi su u pravilu najhladniji i najbezobzirniji.” Naznačeni problem po sebi može pratiti čak i cijele narode, jer povijest nas nepobitno uči da iza najstrašnijih ratova i zločina poslovično ne stoje domorodci i divljaci nego upravo veliki, kulturni, bogati i napredni narodi. Na kraju, jedini način da se problem Sjene riješi jest da se s njom suočimo te da je na ispravan način integriramo, jer kako primjećuje Jung, cilj čovjekovog razvoja i nije perfekcionizam nego cjelovitost!  “Nažalost, nema sumnje da je čovjek u cjelini manje dobar nego što sam sebe zamišlja ili želi biti. Svatko nosi sjenu, a što se ona manje utjelovljuje u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća. U svakom slučaju, ona stvara nesvjesnu zapreku, što sprječava naše najdublje namjere.” (C. G. Jung)

Kompleksna stvarnost

Jungov koncept sjene je vrlo kompleksan. Ona ima dosta toga zajedničkog s Freudovim pojmovima Ida i Super-ega, odnosno, s njihovim suprotstavljenim zahtjevima u odnosu na naše svjesno „Ja“, koje počesto ne umije da se pravilno izbori sa svim ovim. U svakom slučaju, Jung bi se bez sumnje složio s Freudom da je naznačena problematika itekako povezana s jednim supresivnim odgojem. Stoga i sama Sjena predstavlja poprilično kontraverznu stvarnost. S jedne strane, ona je destruktivna ili autodestruktivna, s druge strane, ona u sebi krije i brojne dobre snage, te je upravo zato i treba pravilno integrirati. Uzmimo jednostavan primjer: na živahnu djecu se često vrlo ružno galami i tako se u njima potiskuju i demoniziraju dobre snage koje je samo trebalo pravilno usmjeriti i profilirati. U svezi ovoga ni malo ne čudi što se na razini cjelokupne ljudske kulture onda događa jedna općenita demonizacija brzine, snage i energičnosti. Za živahno dijete se kaže da je „vragolan“, kao što se za nekog trkača kaže da je „vraški brz“. Ili slično tome, baš na našim prostorima je uvriježen stav da se na fizički aktivne ljude u srednjim i starijim godinama gleda vrlo čudno. „Što ova stara budala stalno trči“? Istovremeno, „normalni“ pojedinac koji je „uspješno“ nadvladao te vragolaste djetinjarije, nerijetko se bori s depresijom, tjeskobom i manjkom smisla. Njegova prirođena živost je potisnuta iz područja gdje bi trebala biti, i sada se latentno u vidu izopačene sjene pokušava osvetnički probiti na površinu, kako već kod koga, jer kako primjećuje Jung, svaka sjena je jedinstvena. Netko je skloniji porocima i autodestruktivnom ponašanju, netko je više agresivan i antisocijalan prema vani. Tu je svakako i nezdrava sklonost maratonskog sjedanja pred TV-om i puno toga drugoga.

Tehnike osvjetljavanja i integracije Sjene

Naznačena jedinstvenost Sjene čini i ophođenje prema njoj vrlo zahtjevnim. Prema Jungu ovdje ne postoji neki jedinstveni recept, nego svatko mora pronaći svoj adekvatni model borbe, odnosno, individuacije. A individuacija, kako već sam pojam sugerira, pretpostavlja odvajanje i udaljavanje od logike mase, od onoga kako se čini ili još više od onoga „što svi čine“, a da pri tom naznačena logika ili praksa i nema nekog drugog valjanog objašnjenja i razloga osim navedenoga – da jednostavno „tako svi čine“ ili u drugom slučaju „ne čine“. Glede potonjeg, u uvriježenu nesvjesnu kolektivnu praksu uvijek spadaju i neki specifični tabui. O nekim stvarima se jednostavno ne priča, a baš bi se moralo pričati. Zato ne čudi da mnoge terapijske zajednice poduzimaju upravo jedno ovako nadvladavanje nekih ustaljenih društvenih tabua. Sjedne se u krug pa se razgovara o problemu koji se poslovično ne skriva samo od drugih, nego i od samog sebe. U tom smislu se zrcali i smisao Jungovog poimanja usamljenosti. Po njemu, usamljenost ne znači biti bez bližnjih nego ne moći razgovarati s njima o stvarima koje su vam bitne. A bez ovoga nema ni osvjetljavanja i pravilne integracije Sjene. To je ujedno i pravi smisao psihoterapije: sebe možemo prepoznati i naći samo u drugome.

Pored spomenute individuacije, Jung sugerira i potrebu pronalaska područja gdje ćemo na kreativan i pozitivan način moći izražavati i utrošiti svoju strast.  To će biti ono što činimo rado, gorljivo; ono za što ne primjećujemo kako prolazi vrijeme dok činimo; ono što stvara pozitivni i prijatni umor; od čega se osjećamo smisleno i pozitivno. Naša strast je jednostavno tu u nama, i protiv nje se uzaludno boriti. Ona je po sebi zapravo izrazito pozitivna snaga ukoliko se pravilno i pozitivno usmjeri i fokusira. Ukoliko je sami ne usmjerimo, ona će već sama sebi naći zanimaciju, a tada upravo postaje negativna ili barem uznemirujuća i sramotna; postaje ono o čemu se ne priča, a tko već priča, vrlo je nepristojan.

Slika 2.: C. G. Jung 1910. godina. Izvor: en.wikipedia.org 

Istina će vas osloboditi!

Iznenađujuće ili ne, proces individuacije ne podrazumijeva samo preispitivanje kolektivne logike i prakse, nego i svoje vlastite. Uzmimo primjer, netko više od pola radnog vremena provodi na Facebooku ili po kavama. Kući zatim gleda TV – kako to već nalažu službene lokalne statistike – u prosjeku četiri i pol sata, ali je svejedno uvjeren da puno radi, da se od njega previše zahtjeva, te smatra da se zbog svega toga osjeća jako loše, te da izgledno tako neće još dugo izdržati. A da jednostavnije ta osoba sebi prizna da je lijena i pasivna? Pa da zatim strpljivo potraži razloge te svoje lijenosti i pasivnosti? Biti lijen je veliki osobni tabu (možda čak i veći od onoga biti alkoholičar) i malo se tko to usudi sebi a i drugima priznati. Svako će prije to reći za drugoga, ali za sebe, to je istinska rijetkost i heroizam! Međutim, jedini mogući način nadvladavanja osobne lijenosti i pasivnosti jest da to i sebi i drugima priznamo! Priznanje će vjerojatno probuditi u nama nešto pozitivnog bunta da se trgnemo i uradimo nešto sa sobom. „Pa mogu ja više od toga … moguće mi treba neki drugi posao, neki drugi prijatelji, neke druge knjige i TV emisije, ali siguran sam da mogu…“.

Stoga naspram uvriježene himne masovne kvazi-psihologije današnjice „Misli pozitivno“, radije ističemo ono klasično, tj. vječno „Istina će vas osloboditi“. To su religije Istoka i Zapada, to je Freud, to je Jung i još puno toga drugoga. Jednostavno, sve stvari moraju biti nazvane pravim imenom, i drugog puta za čovjeka nema, kao ni za ljudsko društvo.

U Sarajevu, 13. 10. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– „Carl Jung and the Shadow: The Hidden Power of Our Dark Side“ (17.12.2015.), Academy of Ideas, izvor: https://academyofideas.com/2015/12/carl-jung-and-the-shadow-the-hidden-power-of-our-dark-side/ (Stanje: 13.10.18.);

– Michael MCGUINESS, Maggie HYDE, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version