Oznaka: osuda

Neugodan je i težak osjećaj kada vam jave kako vam je majka umrla. Neugodan je osjećaj jer je to ipak vaša majka, ali je još neugodniji i stid vas je jer ste je se sjetili kad su vam javili da je umrla i da joj trebate poći na sprovod. Progoni vas vrijeme koje ste trebali imati s njom, ali niste; uvijek vam je nešto drugo bilo važno.

Progoni vas lakoća s kojom ste sebe tješili riječima: ima vremena vidjet ćemo se, posjetit ću je. Progoni vas prebacivanje odgovornosti za nju na braću, sestre, doktore, medicinske sestre. Progoni vas što niste bili u dobrim odnosima s njom, što ste je smatrali teškom i čangrizavom staricom.

Sad kada je više nema, voljeli biste tu čangrizavu staricu zagrliti, željeli biste da se ta nemoćna, čangrizava starica izgalami na vas. Voljeli biste da – iako već pomalo izgubljena pamćenja – dodirne vaše lice, kosu i prepozna vas. Nema veze što će vas zaboraviti čim iziđete iz bolničke sobe. Sad biste voljeli doživjeti sve ono što kod nje niste podnosili, niste tolerirali od čega ste bježali, njezinu samoživost, dug jezik, povremenu zlobu, batine, tvrdoglavost.

Voljeli biste da se sada kada je nema u onome u čemu je bila loša majka pred vama pojavi i sve to učini. Sad biste voljeli da bude nezainteresirana za vas, da vas zapostavlja, da ne obraća pažnju, sad bi joj sve to oprostili iako to što bi vam učinila nije baš uvijek bilo dobro i fer s njezine strane. Bez obzira, samo da vam je čuti njezin osuđujući glas, njezinu kritiku, njezin šamar, njezinu viku, njezino nezadovoljstvo, njezinu ljutnju i bijes. Sad kad je nema voljeli biste da vas ta starica, kako je inače radila dok ste bili mali utješi, pomiluje po kosi, uzme vas za ruku, poljubi vas.

Dok se spremate na sprovod svojoj majci o čemu razmišljate? Razmišljate o svemu dokle vaše pamćenje može ići natrag, do prvog sjećanja na nju. Mislite na nju kako je izgledala dok je bila mlada, pokušavate dozvati u sjećanje njezin glas, njezine geste, miris njezine kose dok vas je nosila u naručju, dok vas je milovala i šaputala vam na uho, sine ili kćeri moja. Razmišljate o svojim prvim nestašlucima njezinim ozbiljnim upozorenjima, namrgođenim obrvama, a vi znate da vas cijelo vrijeme voli.

Razmišljate o svojim prvim poteškoćama i školskim problemima i njezinoj strpljivosti, pomoći, brizi oko vas. Razmišljate o odlasku na fakultet u drugi grad i njezinom pogledu ispunjenom suzama. Razmišljate o svom odlasku od kuće, izvan zemlje, njezinim rukama koje vas grle, njezinom glasu koji vas drhtavo i molećivo moli da se javite i da navratite kući jer će vas ona čekati kada dođete.

Razmišljate o njoj dok se nakon toliko godina vraćate majci, ali ovaj put ne da je vidite, da vas zagrli, da čujete njezin glas, da vam se raduje, nego da posljednji put vidite mrtvo tijelo, lice, oči i usta koje vas nikada više neće pogledati, zagrliti i reći vam sine ili kćeri. I to vas boli, boli vas jer ne razmišljate samo o svojoj majci, razmišljate o sebi.

Razmišljate kako ste mislili da vam je uvijek nešto branila, da vam nikada ništa nije dopuštala i da vas je držala u kući kao u zatvoru. Možda pomišljate da vas nikada nije dovoljno voljela, bila nježna prema vama. Razmišljate kako ste mislili da se uvijek protivila vašim planovima, odlukama i vašoj budućnosti. Ako je bila takva kakvom je zamišljate, zašto sada čeznete za njezinim zagrljajem, poljupcem, riječju, njezinim glasom, smijehom, kritikom, vikom, galamom, šamarom?

Razmišljate i o svojim isprikama zbog čega joj se niste javljali, niste komunicirali s njom, niste uzvraćali na njezine pozive da navratite kući, da je posjetite. Tješite se da niste jedini koji nije dugo vremena mislio ili mislila na majku, tješite se da ste bili daleko, niste imali vremena, nije bilo potrebe … Tješite se kako je sve imala i kako joj vi kao sin ili kćer zapravo niste toliko ni trebali, i kako joj je kad sve saberete ili oduzmete bilo lijepo i bez vas. Bilo bi vam kud i kamo lakše da imate priliku sve joj to reći o čemu sada mislite o svim svojim isprikama i propustima, ali nažalost prilika je nepovratno prošla i neće vam se ponovo ponuditi. Ne možete joj se ispričati jer nje više nema.

Konačno ste stigli na sprovod. Nijemo gledate sliku svoje majke iznad lijesa. Gledate te poznate oči koje su vas toliko puta nasmijale, ohrabrile i podigle. Gledate ta staračka usta koja su vas toliko puta poljubila, hvalila, kritizirala. Gledate te staračke ruke, ruke svoje majke koje su vas prve primile i podigle kad ste došli na ovaj svijet, koje su vas učile hodati, pazile na vas i pridizale vas kad biste padali. Skupilo vam se nešto u dubini vašega bića, nešto čemu ne znate razlog, čemu ne možete odgonetnuti uzroka, ali to nešto u vama budi osjećaj od čega vam se steže grlo, oči pune suzama i glas vam se gubi.

Je li to osuda samog ili same sebe zbog onoga što ste ili niste učinili za nju? Je li vas to osuđuje njezina ljubav, njezina žrtva, njezina bolest, starost i samoća kojima niste uzvratili? Što vam se događa i što je s vama dok plačete gledajući njezinu sliku i njezin lijes? To je vaš intimni susret s ljubavlju, ljubavlju koja vas je ljubila do samog kraja, ljubavlju koja vam se nadala, ljubavlju koja vas nije osuđivala jer niste došli, niste se javljali, ljubavlju koja vas je razumjela čak i onda kada vi niste nju razumjeli i na nju ste zaboravili.

To je vaš intimni susret s ljubavlju koju biste tako žarko željeli zagrliti, dodirnuti, tu sijedu kosu, naborano lice, istrošene i naborane ruke, čuti taj starački glas koji vam umorno šapuće „sine“ ili „kćeri“ … „dobro došli natrag“. Koja vam radosno šapuće „sine“ ili „kćeri ne osuđujem te, ne prigovaram ti, ne zamjerim ti, nisam povrijeđena, nisam ljuta, ne osjećam se izdano i ostavljeno, ne osjećam se zaboravljeno“. Tako biste željeli to čuti, zar ne? Ali oko vas je tišina, ne čujete glas, nema zagrljaja, nema dodira, nema poljupca.

I plačete, gorko svjesni veličine i snage njezine ljubavi, svjesni svojih stranputica, izdaja i zaboravljanja njezine ljubavi, plačete jer ste sjetili ponovo svoje majke tek kad su vam javili da je umrla i da trebate doći na sprovod, plačete jer ste sada svjesni da vremena više nema i da ga barem vi više nećete imati za susret sa svojom majkom. Stoga podsjećate one kojima su majke žive da ne zaborave na njih i da ih se barem nekad sjete i posjete ih, da i oni kao i vi ne bi plakali s gorčinom u sebi kada im jave da im je majka umrla i da trebaju doći majci na sprovod, svjesni da su trebali i morali svojoj majci dati više vremena, a ne poklanjati joj vrijeme kao na kapaljku.

 

U Sarajevu, 4. 6. 2017.

O. J.