iluzija – Poptheo Web Portal

O iluziji

U kratkoj priči spisateljice Carson McCullers Madam Zilensky i kralj Finske susrećemo iluziju kao način da se preživi. Madam Zilensky je izvrsna profesorica glazbe i dekan fakulteta, gospodin Brook i više je nego presretan što ju je uspio dovesti na sveučilište. Uskoro gospodin Brook primjećuje neobičnost kod madam Zilensky. Ona bezočno laže. Ali njezino laganje, kako primjećuje gospodin Brook, nema motiv. Ne postoji razlog. U želji da je suoči s tim pitanjem, Brook je poziva u svoj ured i objašnjava joj da ona nije mogla susresti kralja Finske jer je Finska demokratska zemlja. U završnoj sceni u kojoj gospodin Brook primjećuje naglu promjenu u njezinom ponašanju, McCullers piše kako Brook odjednom osjeća sažaljenje i ljubav prema njoj pa umjesto da nastavi s razbijanjem iluzije, postavlja pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Kratka priča Carson McCullers ne rješava poznatu dilemu: podržati iluziju ili ne? Sudjelovati u tuđem samozavaravanju? Razbiti iluziju iz ljubavi prema istini i stvarnosti kakva ona jest? Priča samo potvrđuje postojanje onih koji ne mogu živjeti bez iluzije i onih koji svjesni tuđe potrebe za iluzijom odlučuju u njoj sudjelovati i podržati je. McCullers piše kako podržavamo tuđe iluzije iz sažaljenja i iz ljubavi. Ono što nam ostaje nepoznato i čega se pomalo plašimo jest što će biti krajnji ishod podrške koju pružamo nečijoj iluziji? Možemo li se pouzdati u svoje samosažaljenje i ljubav prema nekomu i očekivati da će iluzija tek tako proći? Što ako iluzija zahvati tuđi život i njegovo razumijevanje stvarnosti? Što kada više ne budemo sposobni drugog zaštiti od njegovih iluzija i on se pođe suprotstavljati stvarnosti, a time i nama i našim nastojanjima da ga oslobodimo iluzije? McCullers, ne bez temelja, dilemu oko iluzije prebacuje na stranu onoga koji razlikuje iluziju od stvarnosti. Gospodin Brook zna da madam Zilensky živi u svijetu kojega je sagradila od iluzija, dok istovremeno njezine iluzije ne utječu na njezin stvarni posao na fakultetu. Ona radi punom parom i jedan je od najboljih profesora. Gospodin Brook zaključuje u jednom trenutku da je madam Zilensky morala izgraditi svijet iluzija (izmišljena putovanja, prijatelji, susreti, ljubavne veze) jer izvan stvarnosti posla nije imala ništa, nije postojalo ništa stvarno. Izgradila je alternativni život zbog, kako ćemo shvatiti, duboke samoće u stvarnosti. Kako čovjek izgrađuje iluziju, gdje njezina formacija počinje, što je njezin okidač?

McCullers nam svojom pričom pokazuje da iluzija može početi i onda kada je čovjek neprestano uronjen u stvarnost. Kao kada je previše zauzet poslom koji oduzima sve njegovo vrijeme. I previše stvarnosti čovjeka može natjerati da stvori iluziju. Izmisli svijet koji ne postoji jer ne podnosi hladnoću i udaljenost stvarnosti u koju je svakodnevno uronjen. Istovremeno uronjen u stvarnost čovjek tu stvarnost ne podnosi ili je čak mrzi. Tu prema McCullers počinje izgradnja svih naših iluzija. U našoj nesposobnosti da istovremeno budemo u stvarnosti i da je nekim čudnim načinom držimo na distanci od sebe. Kao da McCullers smatra da izbjeći iluziju znači znati uspostaviti odnos između stvarnosti u kojoj jesmo i naše mašte koja nam pomaže da se od stvarnosti odmaknemo. Kada ne uspijevamo izići iz jedne apsolutizirane stvarnosti kojom smo potpuno obuzeti u neki drugi opušteniji svijet poput odmora, zabave, prijateljskih susreta, dokolice, događa se da kao madam Zilensky izmislimo ono čega nema. Stvorimo iluzije i izmislimo laži kako bi ih kao alternativnu stvarnost suprotstavili stvarnosti koju stvarno živimo. Ovdje nastaje dilema, ali ne za nas koji smo izmislili iluziju i laži. Dilema nastaje za druge koji se pitaju je li pametno i mudro podržati nas u našim iluzijama i laganju ili nas treba surovo suprotstaviti stvarnosti kakva ona jest? McCullers progovara kroz lik gospodina Brooka kako ne uspijevamo ukloniti i slomiti nečije iluzije i laži jer nas samosažaljenje i ljubav u tome sputavaju. Ne daju nam da nekoga prodrmamo i bacimo na pod stvarnosti i razbijemo njegove iluzije i iznesemo optužbe na račun njegovog laganja. Međutim, naša podrška nečijoj iluziji i laganju za njegovo ili njezino dobro stavit će nas u jedan položaj neugodnog iščekivanja, čak i straha. Što će se dogoditi ako pustimo iluziju ili više njih da se razmašu? Koji će biti krajnji ishod takvog popuštanja? Što će biti s nama? Hoće li nas onaj čiju iluziju podržavamo prepoznati i prihvatiti, jer madam Zilensky u nekoliko navrata ne prepoznaje gospodina Brooka zbog iluzija u kojima živi? Nismo li i sami žrtve vlastitih iluzija i laganja? Kako možemo drugoga voditi ako i sami u njima živimo? I ne tražimo li od drugih sažaljenje i ljubav kao oblik podrške našim iluzijama i lažima? Šteta je što pripovijetka završava scenom u kojoj gospodin Brook pokazuje samosažaljenje i ljubav prema madam Zilensky, jer bilo bi zanimljivo znati što bi se dogodilo da je gospodin Brook nastavio pružati podršku njezinim iluzijama? Bi li se sve urušilo i bi li gospodin Brook na kraju bio glavni krivac kraha? Nerijetko nam se događa da budemo proglašeni krivima i odgovornima jer nismo na vrijeme zaustavili nečije iluzije i laži koje su rezultirale štetom i problemima? Opet, kako se boriti protiv samih sebe, protiv samosažaljenja i ljubavi koje osjećamo prema nekomu kada vidimo da mu iluzija ne šteti i da sve dobro zasad funkcionira? Privlačnost i opasnost iluzije u njezinoj je nevinosti. Ona u nama izaziva samosažaljenje, ljubav, strah i nelagodu. Dok je podržavamo, osjećamo da možda neće izići na dobro i da će njezin ishod biti loš, možda i porazan za sve. Opet, ljubav i samosažaljenje ponekad nas svladaju i prevagnu nad nama i pružimo podršku i iluziji i laganju. Opasno je podcijeniti moć iluzije. Njezinu snagu kojom kontrolira čovjeka i njegov odnos prema stvarnosti. Njezinu kreativnu moć kojom može stvoriti nešto što u stvarnosti ne postoji. Njezin emotivni intenzitet da u nama izazove samosažaljenje i ljubav koji paraliziraju moć našeg razmišljanja i razumskog sagledavanja situacija. Opet, iluzija je tako spasonosna. Gdje bismo bili bez nje kada ne bismo gajili tolike iluzije i kroz njih pokušavali svladati i upravljati stvarnošću i onim što nam se događa, a što ne možemo prihvatiti i razumjeti od bolesti, patnji do umiranja i smrti. Iluzija je i rušitelj i graditelj stvarnosti. Možda je ta njezina neobična priroda ono što gospodin Brook osjeća kroz cijelu priču. Zna da madam Zilensky živi u iluziji, zna da je to loše i za nju i za sve oko nje, ali istovremeno pun samosažaljenja i ljubavi prema njoj podržava njezinu iluziju i postavlja istovremeno iluzorno i stvarno pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Iluzorno za njega, ali stvarno za nju. Stvarno za nju, iluzorno za njega. Kako odrediti preciznu granicu između stvarnosti i iluzije? Kao da se ne može. Kao da stvarnost i iluzija prožimaju jedno drugo.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O idealiziranju

Idealiziranje je nevidljivi neprijatelj. Dugo nam treba da shvatimo da nas je idealiziranje zarobilo. Na naše oči navučen je zastor, ali ne samo na oči. Intuicija, razum, zdravo razmišljanje sve je presvučeno idealiziranjem. Uz sve napore stvarnost ne prodire do nas jer je sami u tome sprječavamo. Idealiziranje može biti u formi odbacivanja. Ili u formi isprike. Odbacujemo sugestije drugih čije oči ali i nutrina jasnije i bolje vide stvarnost. Odbacujemo ono na što nas upozoravaju formirajući isprike ili čak optužbe. On/ona nije takav, čak i ako jest, nju/njega treba znati i htjeti voljeti, razumjeti i prihvatiti. Ali u stanju idealiziranja mi ne znamo konačne granice onoga našega razumjeti, voljeti i prihvatiti. Možda sve to činimo na svoju štetu? Kad već ne možemo isprikom odbiti drugoga i njegova upozorenja, prelazimo u napad optužbama. Ti meni zavidiš, tebi smeta što meni dobro ide, tebi je krivo što imam nekoga, a ti nemaš nikoga. U razdoblju idealiziranja svatko tko nam pokuša skrenuti pozornost na stvarnost nam je protivnik i nastojimo ga osujetiti isprikama i optužbama. Idealizirani svijet ili osoba za nas je stvaran i svaki pokušaj da se idealni svijet ili slika suoči sa stvarnošću s naše strane dočekana je na nož. Iako redovito mislimo kako je u najvećoj mjeri kriv onaj drugi koji nam se lažno predstavlja i koji nas obmanjuje, pa ga idealiziramo, ipak se čini da je idealiziranje nešto što najviše sami slobodno i svjesno činimo jer se ne možemo nositi s nekom od stvarnosti pred kojom se nalazimo. Nijedno i nikakvo idealiziranje ne može preživjeti pritisak i susret sa stvarnošću. Idealizirani momak ili djevojka, muž ili žena prije ili kasnije u zajednički provedenom vremenu otkrit će se dokraja u svojoj osobnosti kroz stvarnost koja nas istovremeno zbližava, ali i ponekad progoni i pritišće svojim zahtjevima i ne uvijek ugodnim iznenađenjima. Naša idealiziranja su neka vrsta pokušaja kojima unaprijed želimo zaštiti sebe od mogućih teških i neuspješnih susreta sa stvarnošću i izražavamo je ponekad vrlo samouvjereno govoreći sebi i svima oko sebe: Meni/nama se to nikada ne može dogoditi. Krah idealiziranja kao maštovitog omotača kojim se štitimo izmišljajući iluzije o sebi i drugom nije nužno loše iskustvo i strašna trauma. Gubitak idealnih slika koje imamo o sebi i o drugom može izgledati kao gubitak životnog usmjerenja. Međutim, ispostavlja se da propast idealiziranja otvara čovjeku prostor promišljanja koje prethodno nije postojalo. Zna se dogoditi čovjeku da nakon dugo vremena susretne osobu koju je idealizirao. Najčešće su to osobe u koje se bilo ludo i iracionalno zaljubljeno ili ih se na jedan previše emotivno intenzivan način voljelo. U ponovnom susretu čovjek doživljava neku vrstu prosvjetljenja i o sebi i o drugom. O drugom odjednom otkriva da je ipak on/ona netko sasvim običan i prosječan. O sebi čovjek misli kako je možda ipak bio previše „u oblacima“ i kako je njegova slika i o sebi i drugom bila pomalo iskrivljena i irealna. Reakcija na pad idealnog „zida“ može biti čuđenje (zar sam stvarno idealizirao njega/nju), nevjerica (nemoguće da sam njega/nju smatrao idealnim/idealnom), olakšanje (dobro je što nismo ostali zajedno jer sam imao/imala previše idealnu sliku o njemu/o njoj), humor i smijeh na svoj vlastiti račun i račun drugoga. Najbolje iskustvo pada idealnog „zida“ jest kada istovremeno i ja i drugi shvatimo da smo bili žrtve idealizacije. U toj zajedničkoj spoznaji postoji mogućnost rađanja jednog novog, zrelijeg i zdravijeg odnosa. Međutim, dok se iskustva pada idealnog „zida“ mogu ponekad opisati nekim zajedničkim osobinama koje svi doživljavamo, pitanje zašto idealiziram je neraskidivo vezano sa mnom i mojim odnosom prema sebi ili prema njoj/njemu.

Idealiziranje je pokušaj analize stvarnosti pomoću mašte i iluzije. Svatko od nas ima svoj vlastiti put, način i motiv idealiziranja jer idealiziranje izvire iz mog osobnog doživljaja stvarnosti. Razlog ili motiv idealiziranja često je skriven negdje u meni. Idealiziranje se čini kao moj, tvoj, njegov unikatan ili originalan pokušaj samozaštite i bijega od stvarnosti pred kojom stojimo. Kada nas svi upozoravaju da nekoga idealiziramo, a mi ne možemo vidjeti o čemu je riječ, izgleda kao potvrda da je idealiziranje uvijek moja osobna odluka, moj intimno-privatni pokušaj da se othrvam zahtjevima stvarnosti ili spoznaji druge osobe koju ne želim prihvatiti jer ne odgovara mojoj privatnoj idealnoj slici koju sam o njoj stvorio. Moguće da se tu krije i utemeljenje zašto se ne mogu tako dugo osloboditi oko sebe izgrađenog idealiziranog „zida“ i onda kada me drugi upozoravaju ili napominju da je zid derutan i na rubu urušavanja. Ponekad ne vidim stvarnost ili je ne želim vidjeti i onda kada je zid potpuno srušen i kada više nemam nijedne iluzorne „cigle“ da se zaštitim od stvarnosti. Idealiziranje je duboko privatan pokušaj samozaštite ili bijega od stvarnosti i kao pokušaj može se razvući u cjeloživotni događaj ili proces otpora prema stvarnosti. Isprika i optužba su ponekad znakovi da je idealiziranje duboko zahvatilo naš pogled na drugog, svijet i stvarnost zbog čega bivamo sve više zarobljeni idealnim slikama koje smo sami stvorili i koje nigdje ne postoje osim kao izmišljene u nama samima. Duboko u sebi razvili smo iracionalan strah od stvarnosti i jedino čime se još branimo jest idealiziranje kao obrambeni zid kojemu ne damo da bude srušen. I stalno ga iznova gradimo, obnavljamo, dozidavamo, krpamo, uklanjamo stare cigle i dijelove i umećemo nove uvjereni da pad idealiziranog „zida“ ujedno znači i naš konačni pad i svršetak. Međutim, pad jednog „zida“ iza kojega se skrivamo kao robovi koji se boje podignuti glavu prema gore ne znači da će nas dizanje glave i pogleda učiniti trajno slijepima i time bespomoćnima za život i življenje. Velike su šanse da ćemo svijet i stvarnost vidjeti na pravi način ne kao robovi idealiziranja, nego kao slobodni ljudi koji prihvaćaju stvarnost i konačno je vide oslobođeni svih slojeva zastiranja kojim nas je idealiziranje zastiralo i držalo u pokornosti. „Otvaranje očiju“ nasuprot „sljepilu“ idealiziranja može biti intenzivno iskustvo oslobođenosti od straha da nećemo moći živjeti stvarnost ako se naš idealizirani „zid“ kojemu ropski i bespogovorno služimo sruši. Ponekad s rušenjem idealiziranog „zida“ otkrivamo koliko smo dopustili sebe pretvoriti u bespomoćne jedinke duboko ovisne o drugom. I kako je nažalost ponekad i onaj drugi zajedno s nama gradio idealizirani „zid“ misleći da nam tako pomaže što nas na kraju oboje pretvori u slijepce koji ne vide slabost i krhkost temelja na kojima gradimo međusobni odnos i odnos prema stvarnosti.

U Sarajevu 15. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O sjećanju

Ponekad i mali događaj izvuče na površinu sjećanje na nešto ili nekoga. Kroz život prolazimo kroz mrežu sjećanja koja su raspoređena po godinama koje su prošle, mjestima u kojima smo živjeli, ljudima koje smo susreli i koji su u nas utisnuli sjećanje na sebe. Od nas se očekuje da živimo stvarnost dana koji je pred nama. Od nas se zahtjeva da živimo sada i ništa drugo. Sjećanje je na zlu glasu kao prepreka ostvarenju onoga sada i danas. Sjećanje je loše kao iluzija koja nas udaljava od onoga što je pred nama sada. I kad živimo samo u onome sada i ovome danas teško je zatvoriti um tako da nijedno i nikakvo sjećanje ne može ući u njega niti iz njega izići. Tjednima živimo u onom danas i onom sada ohrabreni da smo svladali sjećanje koje nas je udaljavalo od sadašnjosti. I onda slučajno naiđemo pored nečega nevažnog, beznačajnog, neprimjetnog i sjećanje se provuče kroz granice uma i izroni na površinu. Kao kad prođete pored nekoga i učini vam se da boja očiju podsjeća na nečije oči. Sjećanje na nečije oči izbije na površinu i onda u očima onih koje susrećemo vidimo oči onoga ili one koje se sjećamo i onda kada boja i oblik očiju ne odgovara sjećanju.

Sjećanje je moćno. Sjećanje je snažno. Sjećanje može tako obojiti stvarnost da u svemu što vidimo, dodirujemo i mirišemo pronalazimo sjećanje na nekoga. Kao kad mislite da osjećate miris nečega što je naglo izronilo na površinu vaših osjetila. U svemu kao da osjećate poznati miris kojega je sjećanje sačuvalo za vas i sebe uvjeravate da je to taj miris. Ponekad iako idemo za onim što su sjećanja sačuvala za nas, idemo ne za stvarnošću nego za sjećanjem. Kada nas sjećanje na nečije oči obuzme i mi u drugim očima tražimo istu boju i oblik, mi tražimo sjećanje na oči, sjećanje koje u nama živi i čuva boju i oblik njegovih ili njenih očiju. I život ponekad prolazi u potrazi za sjećanjima koje su u nas utisnule slike predmeta, stvari i ljudi i kao da ne tragamo za stvarnošću, nego tragamo za sjećanjem na predmet, stvar, čovjeka. Ne pronalazimo ono što tražimo jer sjećanja ne možemo pronaći u stvarnosti. Sjećanje možda čuva stvarnost, ali nismo sigurni čuva li stvarnost sjećanje.

Tragajući neumorno za nečim što je utisnuto u našem sjećanju, prestanemo razmišljati da sjećanje nije stvarnost i da i ako nađemo nešto ili nekoga, naći ćemo stvarnost, ali nećemo naći sjećanje zbog čega smo i počeli tražiti i tražimo. Kada pronađemo oči čija boja i oblik izgledaju kao njegove ili njezine, oči koje su se utisnule u naše sjećanje, što smo pronašli? Ako smo pronašli sjećanje na oči, onda nismo pronašli stvarne oči zbog kojih je naše sjećanje postoji. Ako smo pronašli stvarne oči, zaključujemo da su lijepe, ali ne odgovaraju savršeno onim očima koje smo sjećanjem zabilježili. Naše sjećanje i stvarnost nisu identični i to nas razočara i deprimira. Zašto ne možemo pronaći te oči skrivene u našem sjećanju? Zašto kad pronađemo oči koje su slične, nismo sretni otkrićem? Zašto oči kojih se sjećamo i stvarne oči koje gledamo nisu iste, zašto su samo slične?

Zato što se u nama odvija sukob sjećanja i stvarnosti i stvarnost koju živimo prožeta je nepreglednom mrežom sjećanja koju ne vidimo. Stvarnost uzrokuje sjećanja i tek sa stvarnošću sjećanje oživi i izroni. Stvarne oči neke žene ili nekog muškarca čuvaju se u nečijem sjećanju i svi smo mi dio nečijeg sjećanja i netko je dio našeg sjećanja. Nitko od nas nije do kraja uronjen u stvarnost i dio nas postoji u sjećanju drugog i bez njegovog sjećanja na nas ni mi ne bismo postojali. Ne možemo nikada živjeti u onom sada u onom danas jer nikada do kraja ne možemo živjeti u stvarnosti. Darovali smo boju svojih očiju nečijem sjećanju i on ili ona ga je uzeo iz stvarnosti i sačuvao u sjećanju. Darovali smo nekom oblik svog osmijeha, boju svog glasa, dodir svoje ruke i taj netko ga je sačuvao u svom sjećanju. I naš osmijeh, naš glas više ne postoje u stvarnosti. Postoje u njegovom ili njezinom sjećanju i mi ne možemo njega ili nju tražiti jer više nismo stvarni. Ali on ili ona može tražiti nas kada sjećanje na naš glas ili boju očiju izroni na površinu njegovog ili njezinog uma.

Što više darujemo to više prestajemo biti stvarni i postajemo sjećanje. Sve dok cijelo naše biće ne postane za nekoga sjećanje. Onaj ili ona čije smo sjećanje postali može nas možda susresti u stvarnosti, ali nas neće prepoznati ili nas neće željeti jer mi smo stvarni u njegovom sjećanju i on ili ona traži sjećanje i ne traži više nas kakvi smo u onome sada i onome danas. Uzalud je naše ponavljanje kako smo to mi i kako se nismo promijenili. Uzalud uvjeravamo da naše oči imaju onu istu boju i oblik, da naš glas ima onaj isti zvuk. Onaj kome govorimo više ne sluša stvarnog mene ili tebe, on traga za svojim sjećanjem na nas nadajući se da će negdje u stvarnosti pronaći sjećanje misleći da je time pronašao stvarnog tebe ili mene. Nije li zbog toga sjećanje zbunjujuće? Kada susretnemo osobu koju nismo dugo vidjeli i uvjerava nas da je to on ili ona, zašto smo sumnjičavi kao da ne vjerujemo ili nismo sigurni?

Jer mi već odavno ne tražimo stvarnu osobu, mi tražimo sjećanje na nju. Lutamo u potrazi za sjećanjem, tražimo oči, glas, osmijeh koji nam se jednom darovao i utisnuo u nas stvarajući sjećanje. Susretnemo osobu koja se jednom utisnula u nas i prešla granicu prelazeći iz stvarnosti u sjećanje i ne možemo prihvatiti da je riječ o istoj osobi. Uporno sebe uvjeravamo da to više nije on ili ona iako se stvarnost trudi uvjeriti nas u suprotno. Što smo očekivali tragajući za svojim sjećanjem i pronalazeći osobu koja je stvarna? Očekivali smo da se sjećanje na nju i stvarnost tako susretnu da između sjećanja i stvarnosti nema razlike. I u tom susretu između našeg sjećanja i stvarnosti otkrivamo da sjećanje zaustavlja vrijeme i mijenja stvarnost. U susretu našeg sjećanja i osobe mi smo na strani sjećanja. Sjećanje je i nas same zaustavilo u vremenu. Uvjereni smo da osoba pred nama ne odgovara sjećanju jer to više nisu te oči, taj osmijeh i taj glas. Sjećanje ne samo da nas je zaustavilo i zamrzlo u vremenu, ono sad mijenja stvarnost koja je pred nama. Zato kažemo osobi da to nije on ili ona.

Sjećanje je zamrzlo vrijeme i nas. I za nas sjećanjem je sve stalo i prestalo. Sjećanje ne može pokrenuti jednom zaustavljeno vrijeme zato sjećanje nastoji promijeniti stvarnost. Iz tog razloga tvrdimo da njegove ili njezine oči nisu one oči iz našeg sjećanja i tvrdimo da on ili ona nije stvarna osoba jer sjećanje želi pod svaku cijenu promijeniti stvarnost i ne želi odmrznuti odavno zamrznuto vrijeme da se pokrene. Mreža sjećanja kojom je premrežena stvarnost svakog od nas je poput ogromne ledene površine zamrznutih trenutaka vremena do kojih se tu i tamo ponekad probije pokoja zraka stvarnosti. Sjećanje je zaustavljeni i zamrznuti dio vremena od kojih se sastoji stvarnost našeg života poput komada leda koji u sebi skriva život koji je dugo bio zamrznut i u stanju dubokog sna.

Ljudi koje susrećemo koji su nam darovali neki dio sebe postali su dio tog zaustavljenog i zamrznutog svijeta sjećanja. Ali i mi smo darovali nekome dio sebe i postali smo dio njegovog ili njezinog sjećanja. Svatko od nas je ujedno i darovatelj sjećanja i čuvar sjećanja. Svatko od nas je istovremeno zaustavljeno i zamrznuto vrijeme u nečijem sjećanju i istovremeno zaustavljamo i zamrzavamo vrijeme sjećanjem na nekoga.

Mi smo unikatni komadi leda koji su zamrzavaju i zaustavljaju vrijeme i u čijim dubinama se poput dubokog sna čuvaju nečije oči, ruke, lice. Mi smo sjećanja koja hodaju, dišu i govore, mi smo mreže sjećanja koje su razapete u vremenu. Kao što netko mrežom želi nešto zaustaviti i mi kao živuće mreže sjećanja nastojimo zaustaviti vrijeme, zamrznuti ga da zauvijek u sebi sačuva boju i oblik njegovih ili njezinih očiju. Mijenjamo stvarnost sjećanjem jer ne želimo dopustiti sjećanju da pokrene i odmrzne vrijeme. Sjećanje je sigurno utočište od promjenjive i prevrtljive stvarnosti. Kao što su nam nečije oči uvijek ljepše kad imaju istu lijepu boju i isti lijepi oblik koji se ne mjenja. I kao što nismo previše povjerljivi prema očima koje su prevrtljive i čiji se oblik pa i boja povremeno mijenja. Imamo više povjerenja u sjećanje nego u stvarnost čime ponekad potvrđujemo da je sjećanje ono što vlada našom stvarnošću mijenajući je sve dok sama stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno vrijeme, sve dok promjenjiva stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno sjećanje.

U Sarajevu, 29. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O ljubavi

Iluzije nisu beskorisne. Iluzije su arhitektonski elementi stvarnosti koju izgrađujemo za sebe, arhitektura od koje stvaramo svoj privatni svijet i svoju privatnu stvarnost. Nisu sve iluzije dobre niti su sve zle. Najkreativnija od svih iluzija kojom stvaramo arhitekturu vlastitog privatnog svijeta i stvarnosti zovemo ljubavlju. Ljubav je stvaralačka iluzija koja bez temelja na neki poseban način izgradi cijeli čovjekov svijet i stvarnost. Ljubav počinje kao samoobmanjujuća iluzija koju slobodno biramo. Slobodno i svjesno se samoobmanjujemo. Samoobmanjujemo se o drugom o onom ili onoj koga ili koju volimo jer ljubav na početku nije moguća kao stvarnost o muškarcu ili ženi kojega/koju volimo jer bi odustali preplašeni stvarnošću osobe pred nama.

Počinjemo iluzijom ljubavi. Izgrađujemo stvaralački i kreativno naš privatni svijet ljubavi s voljenom osobom počevši uvijek s idealnom slikom drugoga onako kako ga mi gradimo u našem privatnom svijetu. Svijet ljubavi izgrađujemo slobodno, bez prisile, bez nagovaranja izgrađujemo ga kao iluziju o životu s voljenom osobom. Izgrađujemo ga od najboljih materijala koje nam može ponuditi iluzija ljubavi ili sami izmišljamo i stvaramo najbolje i najkvalitetnije materijale od kojih gradimo iluziju ljubavi. Riječima poput savršeno, neopisivo, nestvarno, predivno, prelijepo, čarobno, magično gradimo cijelu strukturu našeg privatnog svijeta iluzije ljubavi.

Gradimo i onda kada naš privatni svijet u koju smo smjestili voljenu osobu ne odgovara uvijek stvarnosti osobe koju volimo. Zamišljamo i razmišljamo kako će se voljena osoba promijeniti kako bi se prilagodila iluziji ljubavi i privatnom svijetu kojega smo izgradili samo za nas dvoje. Uvijek dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi svaki put kada se nadamo da će se voljena osoba promijeniti i svjesno i slobodno dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi. Kada nas iluzija ljubavi pobijedi ne mislimo da je riječ o porazu ili tome da konačno moramo izići iz svog privatnog svijeta i suočiti se sa stvarnošću. Mi vjerujemo da smo pobjednici opijeni iluzijom ljubavi koja nas i kad smo stvarno poraženi još uvijek nagrađuje kao da smo pobjednici.

Zato je iluzija ljubavi tako stvaralačka jer ne dopušta da vidimo i osjetimo poraz ili neuspjeh nego nas uvijek zavodi kao da smo vječni pobjednici kao kad dvoje ljudi žele pod svaku cijenu spasiti svoju ljubav. Drugi primjećuju da se tu nema što spašavati jer je već sve izgubljeno, nego radije treba napustiti brod kako se ne bi i njih dvoje utopili. Njih dvoje ne vide brod koji tone niti opasnost, vide samo jedno drugo koje treba pod svaku cijenu spasiti čak i pod cijenu vlastitog utapanja. Drugi ih sažalijevaju i njihovu borbu i ljubav nazivaju štetnom i opasnom iluzijom, a njih dvoje se za tu zajedničku iluziju bore do kraja do potpunog gubitka i propasti ili spasenja i novog života.

Njihova zajednička iluzija ljubavi toliko je stvaralačka da su izgradili svoj vlastiti svijet ljubavi vrijedan zajedničke borbe do kraja, vlastiti svijet kojega drugi vide samo kao opasnost, propast i neuspjeh. Drugi njihov svijet vide kao svijet bez temelja, svijet koji polako i neumitno tone i propada, svijet u kojem ih ništa više ne povezuje i ne spaja. Njih dvoje se zadnjim atomima snage bore za svoj svijet, svoju iluziju koju su gradili, gradili i gradili.

Uvriježeno je mišljenje da bi bilo i bolje i lakše da su od samog početka oboje bili čvrsto nogama na zemlji. U tom slučaju ne bi došli u stanje da spašavaju ljubav koja je ionako iluzija koju su izgradili i koja ih je orobila, a oni zauzvrat nisu dobili ništa. Ali kako bi se borili za svoju iluziju ljubavi kad bi ona bila tek obična i svakodnevna stvar jer oni se bore za ljubav ne zato što je svakodnevna i obična, nego jer je stvaralačka iluzija koja ima moć nad njima i boreći se oni se predaju iluziji ljubavi kao stvaralačkoj iluziji koja gradi njihov život i njihovu stvarnost.

Za većinu nas iluzija je aluzija na nešto nestvarno, što nije od ovog svijeta, nešto što je povezano s maštom, nešto što izmiče stvarnosti pa dobijemo i dobivamo savjete da se moramo osloboditi iluzija ukoliko želimo živjeti normalan ljudski život. Ali ako neki par koji u najvećem zanosu dijeleći iluziju ljubavi pitate što je to što oni imaju i što ih drži čvrsto vezane, ponovit će ono na što nas drugi upozoravaju da je opasno i da trebamo izbjegavati pod svaku cijenu.

Njih dvoje će reći kako imaju nešto nestvarno, nešto što nije s ovoga svijeta, nešto što izmiče stvarnosti. Odgovor većine bit će sumnjičavo upozorenje kako se trebaju što prije osloboditi iluzije u kojoj žive dok će oni reći kako im je ta iluzija pomogla da prebrode bolesti, krize, gubitke, neuspjehe i padove i kako je to jedina iluzija u kojoj žele sudjelovati svjesno i slobodno.

Iluzija ljubavi kao jedina iluzija čija stvaralačka moć nadilazi sposobnosti ljudskog jezika pa njezinu moć ljudi opisuju kao nestvarno, neopisivo, čarobno, magično, nije s ovog svijeta, poistovjećujući je s božanstvom. Ljubav između dvoje ljudi mora početi kao stvaralačka iluzija i što duže traje kao stvaralačka iluzija to će njih dvoje duže moći odolijevati žestokim napadima grube i brutalne stvarnosti čije je jedino nastojanje uništiti stvaralačku iluziju ljubavi i svesti je na svakodnevnu i običnu stvarnost.

Iluzija ljubavi se tome žestoko protivi i bori se sa stvarnošću, zato ljudi žele spasiti svoj brak, zato ljudi žele ostariti zajedno, zato ljudi žele učiniti sve što je moguće kada je riječ o njihovoj međusobnoj ljubavi da je produže, spase. Onog trenutka kada stvarnost preuzme vlast nad njihovom ljubavlju, stvaralačka iluzija ljubavi gubi svoju kreativnu moć da stvara njihove privatne, maštovite i nove svjetove ljubavi.

Ponekad čujemo kako se ljubav ugasila, ljubav prestala, ljubav zamrla. Ono što je prestalo je stvaralačka moć iluzije ljubavi da stvara nove svjetove i nove stvarnosti. Kada iluzija ljubavi u starosti smežurane ruke starice pretvara u ruke mlade princeze koje njezin muž, također starac, ljubi i dodiruje, nije li to iluzija? Naravno da jest. Jer njezine ruke nisu mlade niti su ruke princeze. Smeta nam i bode u oči kada starac starici na bolesničkom krevetu govori takve riječi poput princezo, ljubavi, sve moje.

Čak se osjećamo i nelagodno i neugodno. Ali to dvoje staraca nije briga za stvarnost, njihova stvaralačka iluzija ljubavi i u starosti izgradila je samo za njih njihov privatni svijet gdje su oboje još uvijek princ i princeza bez obzira što nama koji stvarnost gledamo grubim i svakodnevnim pogledom izgledaju kao dvoje umirućih koji se opraštaju jedno od drugog.

Pred takvom scenom ne može se ne zapitati o tome zbog čega i zašto je ljubav iako iluzija ipak stvaralačka iluzija koja iz našeg privatnog svijeta ljubavi prodire u samu stvarnost izgrađuje je i mijenja je i odakle uopće bilo kakva moć iluziji da nešto u stvarnosti promijeni? Nisu li za nas iluzije zato nepotrebne, opasne i beskorisne jer izgrađuju naše privatne svjetove, ali nas odvajaju od stvarnosti i naših stvarnih obveza i dužnosti? Ljubav je posebna iluzija čija posebnost leži u njezinoj tajanstvenoj moći da privatni svijet dvoje ljudi koji je izgrađen na maštanjima i snovima suprotstavi stvarnosti na tako snažan način da se i sama stvarnost ponekad mora prignuti pred njihovim maštanjima i snovima i ispuniti ih i tako dopuštajući ljubavi da kao iluzija prodre u stvarnost i tamo ostane kao nešto stvarno, opipljivo što se može dodirnuti, zagrliti.

Ljubav je najstvaralačkija od svih iluzija, rijetka iluzija čija se rijetkost osjeća i u tome što čovjek vjeruje da se nastavlja i nakon smrti, toliko rijetka da je čak i definicija boga izrečena kao ljubav.

Ljubav je najkreativnija i najmoćnija od svih ljudskih iluzija, jedina koja može iz iluzije, mašte i snova prijeći u grubu i brutalnu stvarnost i učiniti tu stvarnost smislenijom i sadržajnijom tako snažno da dvoje staraca koji nama izgledaju kao dvoje umirućih koji odlaze sebe doživljavaju kao dva anđela koji su tek uskrsnuli na vječni život u stvaralačkoj iluziji ljubavi.

Ljubav je iluzija, čuli ste to bezbroj puta. I jest iluzija. Jedinstvena vrsta iluzije i nazvati je iluzijom samo produbljujemo neznanje. Iluzija ili stvarnost ili oboje? Stvaralačka iluzija koja izgrađuje naše privatne svjetove mašte i snova koji silovito i snažno osvajaju stvarnost koja se protivi našoj stvaralačkoj iluziji ljubavi pretvarajući naše male svakodnevne stvarne svjetove u ponekad čudesne, maštovite i stvaralačke snove maštanja o ljubavi? Čudesna iluzija kojoj se slobodno i svjesno prepuštamo da nas opija i zavodi jer samo tako se možemo oduprijeti i izboriti sa stvarnošću? Ljubav je iluzija: opis koji komplicira stvari i ne daje zadovoljavajući odgovor o tome što je ljubav.

U Sarajevu, 25. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: alphaspirit

O ILUZIJI JEDNE LJUBAVI

Prekidi ljubavi imaju različite završetke. Mogu biti umjereni. Mogu biti civilizirani. Mogu biti sporazumni. Mogu biti iznenadni. Mogu biti jednostrani. Mogu biti neugodni. Mogu biti bolni. Mogu biti rasterećujući. Mogu biti opterećujući. Mogu biti nedovršeni i nedorečeni…

Nedovršeni i nedorečeni ljubavni prekidi su stvoritelji iluzije voljene osobe ili o voljenoj osobi gdje stvarnost iluzije nije pitanje mašte nego ima svoju vlastitu stvarnost. Iluziju doživljavamo kao nešto nestvarno, izmišljeno što treba uništiti jer zamagljuje pogled na stvarnost. Uvijek nam govore kako je iluzija bijeg, skrivanje, nesposobnost za susret sa stvarnošću i problemima. Ali iluzija voljene osobe – zbog prekida koji je ostao nedovršen i nedorečen i nikada se nije do kraja odigrao – je stvarna. S voljenom osobom se razgovara, o voljenoj se osobi se brine, voljenu osobu se drži u naručju, voljenu osobu se nježno grli i dodiruje. Voljena osoba ne stari, ne obolijeva i ne umire. Voljena osoba zadržava sve ono najbolje od svoje ljudskosti i svoje nutrine i susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli i s kojom se dogodio nedovršen i nedorečen prekid ne razbija iluziju koliko potvrđuje da postoji stvarnost iluzije o voljenoj osobi toliko živa i opipljiva da stvarnu osobu izbjegavamo susresti i ne želimo je vidjeti.

Naša stvarna iluzija voljene osobe u kojoj pokazujemo svu svoju herojsku i nadljudsku sposobnost da ljubimo i volimo ne priželjkuje susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli. Naša stvarna iluzija je za nas stvarna ljubav, u našoj iluziji voljena osoba postoji tako živo da još uvijek osjećamo kako je volimo i osjećamo kako ona nas voli. Stvarnost naše iluzije je kao vječni portret ljubljene žene kojega držimo negdje u polumraku svoje sobe i satima sjedimo pred njim i šutimo. Divimo se ženi čije se crte lice ne mijenjaju, čiji sjaj u očima ne prestaje, čije usne i dalje izgledaju životno i željne ljubavi, čija kosa uvijek ostavlja dojam divljine koju treba istražiti i ukrotiti. Naša iluzija o voljenoj osobi s kojom se dogodio nezavršen i nedorečen prekid nam zabranjuje da se približimo stvarnoj osobi i doživimo susret s porazom u obliku riječi koje govore kako je između nas gotovo, završeno i nema se više što reći. Iluzija o voljenoj osobi ne voli takve susrete, ona ih i zabranjuje i izbjegava. Iluzija nas potiče i tjera da i dalje volimo, da i dalje ljubimo osobu koja u stvarnom životu više ne izgleda kao nekad i koja živi možda jedan sasvim drugačiji život i koja se možda više i ne sjeća da smo je voljeli i ljubili.

Ali iluzija o voljenoj osobi je i suviše stvarna i moćna da bismo čak i pomislili da voljena osoba više ne odgovara njezinoj iluziji koju smo o njoj izgradili od ostataka stvarnih susreta, zagrljaja i poljubaca. Zato postoji čudan i neugodan osjećaj kada zvijezde, unatoč svim našim nastojanjima da to izbjegnemo i bez našeg dopuštenja i znanja, urede da osobu stvarno susretnemo. I kada vidimo da voljena osoba nema više sjaj u očima, nema više usne žedne ljubavi, ni divlju kosu koju treba ukrotiti, kad nas se voljena osoba više ne sjeća kao fatalne ljubavi ili fatalnog susreta, nego nas promatra kao nešto što se dogodilo, bilo i prošlo i više nema ništa. U tom trenutku naša stvarna iluzija o voljenoj osobi dolazi u sukob sa stvarnom osobom.

Jer naša stvarna iluzija o voljenoj osobi ne uključuje ono što stvarna osoba jest. Njezine stvarne potrebe, njezine stvarne probleme, njezina stvarna pitanja, životne poteškoće, neuspjehe i padove. U našoj opijenosti ljubavlju prema iluziji voljene osobe nikada ne bismo pomislili da bismo voljenu osobu morali posjetiti u bolnici, gurati u invalidskim kolicima, hraniti i presvlačiti, ili još više trpjeti njezinu tešku ćud.

Naša opijenost iluzijom je i suviše jaka da bismo prihvatili stvarnost voljene osobe u njezinoj fizičkoj ograničenosti i brutalnosti. Možda se zato i dogodio prekid na prvom mjestu jer smo izgradili stvarnu iluziju od voljene osobe (žene ili muškarca) ostavljajući po strani fizičko biće i njezine fizičke granice i jer nismo bili sposobni pobijediti iluziju i dopustiti stvarnoj osobi, stvarnoj ženi da je vidimo i u onim trenutcima u kojima nam izgrađena iluzija nikada nije dopustila da je vidimo, u njezinoj slabosti, ograničenosti i nedostatcima. Ljubav prema iluziji koju smo izgradili na temeljima stvarne osobe koju smo nekad voljeli ne dopušta nam da se oslobodimo njezinih okova jer smo otkrili da nas stvarna osoba koju volimo može ostaviti i otići, ali stvorena iluzija nikada ne odlazi i uvijek ostaje s nama.

S vremenom ona preuzima stvarnost ljubavi postajući jedini objekt kojega volimo i uvijek nam potiho govori kako se trebamo kloniti toga da volimo stvarnu osobu jer sve stvarne osobe bi nas mogle prije ili kasnije napustiti, ali iluzija koju smo izgradili neće nikada. Ponekad smo još uvijek opijeni ljubavlju, ponekad još uvijek posjećujemo omiljena mjesta, ponavljamo iste rečenice, prisjećamo se mirisa kose tek povremeno svjesni da ruka koju držimo nije ruka voljene osobe, nego naša vlastita ruka i da rečenice koje izgovaramo nitko ne čuje osim nas samih u polumraku sobe dok razgovaramo s iluzijom voljene osobe. Zašto se ponekad ne želimo riješiti iluzije? Zašto ponekad i dalje volimo i ljubimo vlastite ruke kao da su ruke voljene osobe i ne želimo dodirnuti stvarne i tuđe ruke koje se pružaju prema nama i koje su voljne pružiti i ljubav, i sigurnost i mir, i podršku i nježnost i toplinu? Zašto toliko volimo iluziju o voljenoj osobi, zašto smo je pretvorili u stvarnost i zašto je obožavamo poput božanstva iako ponekad svjesni da naša iluzija i stvarna osoba nemaju gotovo više nikakvih dodirnih točaka?

U čemu je tajna iluzije o voljenoj osobi? Je li naš susret zaista bio toliko fatalan da poslije za nas nema ništa doli njene iluzije, je li taj susret bio fatalan do te mjere da smo na vlastitoj koži iskusili ono čemu se rugamo i u što često ne vjerujemo kad nam drugi govore, a to zovu „ljubavlju na prvi pogled“? Je li nas taj susret i ta ljubav tako iscrpila i potrošila da jedino što preostaje jest stvoriti iluziju i biti u nju zaljubljen/a i nju voljeti jer više nema u nama sposobnosti i volje za novo? Jesmo li doživjeli da nas je ljubav ubila zauvijek i da ne postoji mogućnost da ponovno živimo i oživimo i osjetimo dah života u sebi? Koja je svrha stvorene iluzije o voljenoj osobi? Je li ona oblik zaštite od drugih i od nas samih, je li ona oblik cinizma i prijezira prema novoj ljubavi, oblik nepovjerenja prema ljudskoj toplini i nježnosti koja se pruža prema nama i želi nas dodirnuti i oživjeti?

Možda je iluzija o voljenoj osobi koju smo izgradili i pretvorili u stvarnost naš protest i krik protiv zvijezda i okolnosti koje su uvijek bile protiv nas dvoje? Ili je stvaranje iluzije o voljenoj osobi izraz želje da jednog dana više nikada ne budemo razdvojeni, da se vječno osmjehujemo, dodirujemo, ljubimo i da vječno budemo jedno. Možda bi tek tada stvorena iluzija izgubila svoj smisao i izgubila svrhu postojanja. Ali što činiti dok čekamo taj trenutak? Živjeti s iluzijom o voljenoj osobi ili je probati uništiti? Je li loše ponekad uhvatiti sebe kako hodaš s voljenom osobom, kako je grliš, osluškuješ njezin dah, dodiruješ njezino lice, a zapravo sve se to događa u tebi dok razmišljaš o onome što je moglo biti, ali nije i dok držiš svoju ruku, a ne njezinu? Koliko bi pomoglo uništiti iluziju o voljenoj osobi i hodati sam ili sama? Stvarna iluzija o voljenoj osobi nas čini da se ne osjećamo samima zato se ne možemo i ne želimo odvojiti od nje. Znamo da smo sami jer očima vidimo da nema nikoga, ušima ne čujemo nikoga, rukama i usnama ne dodirujemo nikoga, a opet osjećamo da nismo sami, da je voljena osoba stvarno s nama kao naša iluzija koja je stvarna jer osjećamo da je stvarno volimo i stvarno dodirujemo i da njezina kosa stvarno miriše i da njezin dah pruža toplinu našem licu. Zašto volimo i zašto smo zaljubljeni u iluziju i zašto je ona stvarnija od fizičke osobe koju smo nekada voljeli? Nije li istina da barem ponekad slobodno i svjesno biramo da volimo iluziju o voljenoj osobi?

U Sarajevu, 21. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Politika kao zazivanje duhova

Određeni broj bolesti kao što su visok tlak, dijabetes, kod malo starijih ljudi izvjesno je uzrokovan i višekratnim gledanjem dnevnika od pola sata svaki dan. Gadljivost i ogorčenje koja se u čovjeku rađa u tih pola sata gledanja može stvoriti tjelesne bolesti ne figurativno, nego doslovce. Gadljivost i ogorčenje se odnosi i na vijesti koje se tiču politike.

Zanimljiv fenomen koji se već dugo prakticira u politici, i ne događa se slučajno je potpuna odvojenost politike i ljudi koji su u politici od ljudi izvan politike. Ta odvojenost nije slučajna, neplanirana, nego ciljanja i planska kako bi se čovjeka izvan politike naviklo da apsolutnu odvojenost sebe od onih koji ga predstavljaju prihvati kao sastavni i nužni dio života.

Odvojenost politike od ostatka ljudskog života nije toliko u onima koji se politikom bave, nego ponajviše u donošenju zakona koji su potpuno odvojeni od stvarnog čovjeka i njegovih bilo potreba bilo zahtjeva. Jedini dodir kojim stvarni čovjek dolazi u kontakt s politikom su izbori, ali vrlo kratko na jedan dan i to samo jednom u nekoliko godina.

Odvojenost stvarnog čovjeka od politike se ogleda u onim zakonima koji često nemaju nikakve podloge u stvarnom životu čovjeka, nego su često plod fantazija, iluzija i neobičnih ideja onih ljudi koji su se stvarno odvojili od stvarnog čovjeka i u politici izgradili vlastiti svijet za sebe i nastavili živjeti život koji više nije ni u kakvom kontaktu sa stvarnošću i sa stvarnim čovjekom.

Riječ je o svijetu koji više ne razlikuje stvarnost od fantazije, stvarnost od iluzija i zabluda, nego nudeći obećanja vrijedna čuđenja samo demonstrira svoju odvojenost od stvarnosti. Obećanja o tisućama radnih mjesta, stotinama kilometara autocesta, većim mirovinama odraz su rascjepa između stvarne stvarnosti i politike koja sve više postaje jedan neobičan i čudan svijet potpuno zatvoren u sebe, kao nekakav svijet bajki i znanstvene fantastike gdje oni koji se bave politikom sve manje liče na stvarne ljude, a sve više na pisce znanstvene fantastike, pjesnike i trubadure, koji putuju svijetom te propovijedaju i pišu, ali taj isti svijet kojim prolaze smatraju nestvarnim.

Stvarnog čovjeka od krvi i mesa, sa stvarnim problemima vide kao duha ili utvaru, a ono što im on priopćava kao svoje stvarne probleme slušaju kao da je riječ o materijalu za novu izmišljenu priču ili fantastični roman, koji trebaju napisati i ponuditi publici na čitanje.

Odvojenost stvarnog svijeta od svijeta politike nije samo materijalna, financijska, ekonomska, nego još više stvarna do te mjere da poneki političar stvarni svijet oko sebe registrira kao fatamorganu, poput oaze u pustinji misleći da kad malo bolje protrlja oči nestat će stvarnog čovjeka, stvarnih problema ali i same stvarnosti.

Rascjep između politike i stvarnosti je napredovao toliko da za određenog čovjeka koji se bavi politikom ne postoje više kao kod drugih ljudi dvije stvarnosti koje se međusobno trebaju nadopunjavati – stvarnost običnog čovjeka i ona politička, nego postoji samo politička stvarnost koja je toliko realna da sve izvan politike se pretvara u čistu fantaziju, gdje nema stvarnosti koja je tu, nego političar sam stvara stvarnost izvan politike na temelju toga što je sve izvan politike nestvarno i iluzija.

Činjenica da poneki političar ne zna cijenu kruha, mlijeka, lijekova, visinu prosječne plaće i mirovine nije plod samo njegovih većih primanja, pa se time ne bavi, nego je i plod njegovog shvaćanja kako te stvari uopće ne spadaju više u red ljudske i konkretne stvarnosti, nego su to iluzije, zablude i fantazije kojima se bavi onaj čovjek, konkretni i stvarni čovjek koji ionako izvan politike postoji, ali samo kao duh i utvara koji se neprestano javlja političaru u snovima i ne da mu mirno spavati. Međutim, kada nastupi buđenje i java taj čovjek za političara ponovno prestaje postojati.

Zbog toga kod stvarnog čovjeka nastaje određena gadljivost i ogorčenje prema politici i političaru, ne samo jer ga se ne sluša, nego jer ga se ne doživljava kao stvarnost. I dok stvarni čovjek gledajući onih pola sata dnevnika kada dođu političke vijesti raste mu tlak i šećer u krvi, dotle političari u studiju funkcioniraju kao grupa ljudi koja zaziva duhove nadajući se da će im se stvarni čovjek javiti s one strane stvarnosti. Možda bi se to i dogodilo kad bi se uhvatili za ruke i onda pokušali zazvati stvarnog čovjeka da im se javi i kaže im kako se živi s one strane njihove političke stvarnosti, u svijetu stvarnih i konkretnih duhova, u svijetu utvara kao što su kruh, mlijeko i lijekovi.

U Sarajevu, 2. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Porazi koji život znače: ne može se imati sve…

Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…

Pokušajmo zamisliti jednog nevjerojatno sposobnog poslovnog čovjeka koji bi uspio pokupovati sve što se na svijetu uopće može kupiti. Međutim, i on teško da bi mogao za sebe reći da ima sve. Jer – kako već provukosmo – neke stvari jednostavno nisu na prodaju, a i ono što bi posjedovao, teško da bi uspio sve iskoristiti, premda bi to stvarno posjedovao. Računica je jednostavna: ako bi takav netko posjedovao milijun posjeda, kuća, vila, hotela, kao i svega ostalog, za života ne bi uspio ni obići sve, a kamoli uživati u tome. A Aristotel je još prije 2500 godina dokučio da bit bogatstva nije u posjedovanju nego u korištenju. Uglavnom, takav jedan teoretski mega-bogataš bi itekako imao razloga osjetiti se prevarenim i izigranim od strane života, jer na kraju uvijek važi ono da nitko ne može imati sve, premda mnogi u to ne žele povjerovati.

Ili, pokušajmo zamisliti nekog mega-zavodnika čijim čarima niti jedna žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. E sad… opet, žene su čudesna bića koja često obožavaju naučiti pameti baš one koji su im neodoljivi, a i vremensko-prostorna ograničenja su također tu. Taj mitski mega-zavodnik bi ipak na kraju kako-tako morao prihvatiti da za života neće uspjeti stići ni upoznati sve lijepe žene na svijetu, a kamoli biti s njima…

Danas su mnogi prosječni ljudi „otrovani“, a i drže se u životu poprilično pasivno, jednostavno jer smatraju da im život ne pruža dovoljno prilika za uspjeh. Ove kao da su rezervirane isključivo za bogate i moćne. Međutim, ovo je prvorazredna iluzija. Tko ne vjeruje, nek’ pita ove bogate i moćne…

Raskrinkavanje vlastite megalomanije

Svatko od nas ima neko specifično područje gdje je sklon megalomaniji; gdje traži i očekuje puno više nego što ga realno sljeduje. Zanimljivo, to ne mora biti samo nešto materijalne prirode. Ovo se itekako može odnositi i na područje intelekta i općenito duha. Poput one anegdote iz života Aurelija Augustina. Veliki kršćanski svetac i teolog je u jednom periodu svoga života intenzivno razmišljao o tajnovitosti božanskoga bića. Pri tome kao da je na racionalan način nastojao potpuno proniknuti u dubinu božanske tajne. I tako, priča govori kako je Augustin jednom zgodom šetao po morskome žalu zaokupljen svojim uzvišenim mislima. I tu negdje uz samo more vidio je malog dječaka koji je školjkom presipao morsku vodu u maleno pješčano udubljenje na žalu. Svetac ga je upitao što to radi? Dječak je prostodušno odgovorio da želi preliti cijelo more u ovu rupu. Ovaj se slatko nasmijao i rekao dječaku da je to nemoguće. Dječak mu je na to odgovorio kako i on pokušava neizmjerni ocean božanskog bića presuti u malene okvire ljudskoga razuma i zatim je misteriozno iščeznuo pred svečevim očima. I tako, svetac uz veliko iznenađenje zaključi kako mu je Svevišnji poslao anđela svoga da ga opomene, da se mane ćorava posla!

Naravno, naznačena čovjekova megalomanija ne mora ići samo u kvantitativnom smjeru, ona može biti i kvalitativna. Sa ovim želimo reći, kako čovjek ne mora uvijek uzaludno željeti puno nečega. To može biti i samo jedna jedina osoba ili stvar. No, ukoliko se i ovo jedno jedino kroz duži vremenski period pokaže nedostupnim i neosvojivim, čovjeku bi pametnije bilo odustati i ne rasipati svoje ograničene životne snage na nešto – za njega – neosvojivo.

Ovdje se zapravo nalazimo na tragu tzv. naučenog odustajanja, o čemu smo nedavno već pisali.

Više o temi: http://poptheo.org/naucena-bespomoc…gija-odustajanja/ ‎

Kraj gluposti = početak pameti

Jednom sam prilikom pohvalio jednog kolegu i prijatelja zbog izuzetno dobrog održanog govora, a on je na to odgovorio kako se on u životu prvenstveno trudi ne izreći ništa glupo, a ako pri tomu uspije reći i ponešto pametno, još bolje. Onda shvatih kako se tu zapravo krije jedna zbilja duboka istina: Istinska pamet i počinje tamo gdje glupost prestaje, jer inače nerijetko se dogodi u životu da se ovo dvoje nekako pomiješa, pa tako na kraju dobijemo cijelo mnoštvo „pametnih budala“ i njihovih „uzvišenih gluposti“.

Slična logika – čini mi se – vrijedi i za naš današnji problem. Da bi došli do istinskih životnih prilika, moramo se prvo okaniti svih onih neprilika na koje uzaludno trošimo svoje snage i energije. A na kraju se pitamo zašto se uopće toliko teško čovjeku okaniti takvih nekih uzaludnih stvari? Dalo bi se raspravljati, no ipak mislim da se ovdje nalazimo na tragu tzv. iluzije superiornosti. Ne uvijek, ne u svemu, ali ponekad i ponegdje – kako već rekosmo – želimo više nego što možemo i znamo, i zato onda i ne odustajemo lako. Uvjereni smo da možemo; uvjereni smo da to i to baš nama pripada; uvjereni smo da je to za nas kao stvoreno, te da je samo pitanje vremena kad ćemo do toga stvarno i doći. A vrijeme prolazi, baš kao što i nervi jedan po jedan popuštaju… Istina da svatko za sebe na kraju sam odlučuje, ali osobno bi na koncu o ovim stvarima puno prije dao pravo Alanu Wattsu nego ovim brojnim današnjim New Age mudrokanima – tipa „ti to možeš, ti to hoćeš…“. Jednostavno, prilike započinju tamo gdje prestaju neprilike, a eto izgleda da ima osobnih poraza koji doslovno život znače… Ponovno, kao da okončavamo u onoj pavlovskoj logici: „Kad sam slab, onda sam jak“.

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

M. B.