Oznaka: prilika

O dilemama

Dileme su različite. Pripadaju razdobljima života koja nisu identična. Neke od dilema su željene, ali nikada neostvarene prilike. Nismo ih ni odbili ni prihvatili. Zovemo ih neodlučnostima. Postoje dileme koje nas ne kopkaju. Priliku smo propustili. Kasnije se ispostavilo da je prilika bila dobra. Nema dileme. Nju zamjenjuje osjećaj žaljenja. Ako je prilika bila loša i opasna i mogla nas je upropastiti, nema dileme. Zamjenjuje je osjećaj zahvalnosti što smo bili mudri i sabrani i znali što treba učiniti. Neodlučnosti su jedine dileme koje nam ne daju mira. Nismo bili ni za njih ni protiv njih. Naš stav pretvorio se u čekanje. Čekanje se pretvorilo u neodlučnost, neodlučnost se pretvorila u dilemu. Ne pomaže nam previše iskustvo drugog koji je umjesto nas prihvatio priliku. I uspio, pa sad žalimo za dobrom. Ili nije uspio, pa smo zahvalni što smo izbjegli lošu priliku. Jer ništa nismo odlučili, ne znamo kakvo bi iskustvo imali. Dilema se ne može razriješiti jer ostaje s nama kao prilika prema kojoj smo bili ravnodušni. Ako ju je netko drugi ugrabio i nešto postigao ili propao, njegovo iskustvo ne razrješuje našu dilemu što bi bilo s nama u toj situaciji. Mi nismo onaj drugi koji je stvarno priliku prihvatio ili odbio. Svakodnevne dileme se moraju razriješiti. Svakodnevna neodlučnost je kratkog daha. Životna dilema je drugačija vrsta iskustva. Utemeljena je na trajnom životnom osjećaju da nikada nećemo moći znati što bismo napravili da smo priliku prihvatili ili odbili. Taj životni osjećaj s vremena na vrijeme u nama se probudi i tjera nas da fantaziramo. Biti maštovit, osim što znači biti kreativan, znači također razrješivati u sebi prošle neodlučnosti kojima smo sebe odvojili do određenih konkretnih životnih prilika. Drugi je dobio priliku prema kojoj nismo imali nikakav stav. Hoćemo ili nećemo? Stajali smo i čekali. Čekanje se produžilo, neodlučnost je rasla, dilema se produbila. Razriješiti dilemu maštom može donijeti nekakvo olakšanje i zadovoljstvo. Ipak ostaje spoznaja kako dilemu više nije moguće stvarno razriješiti tako da naš život dobije konkretan smjer i oblik. Maštovitost kojom razrješujemo dileme zbog propuštenih prilika je stajanje u mjestu. Razrješavamo u glavi ono što je možda odavno izgubilo stvarnost i konkretnost. Kada pokušavamo dilemu razriješiti maštom, dolazimo do različitih osjećaja. Osjećaj promašenosti. Promašenost se ne može javiti u svakodnevnim dilemama. Ona se formira kad pokušavamo razriješiti životnu dilemu prema kojoj smo u vrijeme kada smo je trebali razriješiti bili neodlučni. Kroz sazrijevanje i zrelost života otkrivamo posljedice neodgovorene životne dileme. Promašenost dolazi na kraju ili pred sami kraj života kad ne možemo više niti stvarno niti konkretno ništa učiniti oko propuštene prilike koja nas je „uvalila“ u neodlučnost i dilemu. U tim trenutcima nam pomaže maštovitost. Pruža nam mogućnost da podnesemo promašenost jer možemo zaobići vremenske, fizičke i starosne granice i zakone. Igramo se s životnom dilemom. Ona nas želi pritisnuti i opteretiti stvarnim i konkretnim osjećajem da je naša neodlučnost bila loša i da smo sami krivi zbog propuštene prilike. Odupiremo se maštovitošću nastojeći ublažiti osjećaj koji nas pritišće. Tako starac ponovo postaje mladić u naponu snage koji više nije neodlučan kada upozna ženu kojoj nije imao hrabrosti prići iako je u nju bio smrtno zaljubljen. U maštovitom razrješenju dileme on je hrabar i svim silama se trudi osvojiti onu bez koje ne može zamisliti život. Nema veze što je sam u bolesničkom krevetu. Već duže vremena u svojim fantazijama razrješuje svoje životne neodlučnosti i životne dileme.

S vremenom, ako smo dovoljno maštoviti, životna dilema može ublažiti svoju nesnosnu prisutnost kojom nas uporno želi podsjetiti kako smo jednim dijelom promašili u životu. Zašto bi nam bilo zabranjeno boriti se svim dopuštenim alatima protiv dileme koja nas nikako ne pušta na miru? Kada prilika prođe i više se ne može vratiti, životna dilema kao osjećaj promašenosti nije ništa manje stvarna od naših maštovitih rješenja i napravljenih životnih izbora. U konačnici, kada nam stvarnost i konkretnost životne prilike postanu nedostupni, riječ je o sukobu između dvije mašte od kojih nijedna više nije stvarna i konkretna. Mašta i osjećaj promašenosti se sukobljavaju kao protivnici od kojih nijedan nije stvaran. U tom sukobu dviju mašti zna se dogoditi dugotrajno i ugodno razdoblje primirja. I mašta i promašenost „polože svoje oružje“ čime se životna dilema gasi i prestaje postojati. Izmiren sa sobom, čovjek prihvaća istinu kako rijetko tko od nas ili gotovo nitko ne može apsolutno „pogoditi“ sve životne prilike da ne bi ostala barem jedna ili više njih za kojima neće kasnije žaliti što ih je propustio. Postići primirje s neodlučnošću iz koje se rodila opterećujuća životna dilema iz koje je nastao osjećaj promašenosti nezahvalan je i mukotrpan posao. Valja upregnuti svu snagu mašte i njezinih pomoćnika (misli, ideje, zamisli) kako bi se na kraju došlo do nekakvog primirja između nas i životne dileme. U nekom životnom trenutku kada shvatimo da životna dilema pripada jednako svijetu mašte kao da je stopljena s njom jer više nema svoju stvarnost i konkretnost, počinje razdoblje borbe sa samim sobom. Rat između dvije mašte je iscrpljujući i može potrajati. Životna dilema zahtjeva da ostane apsolutno stvarna i konkretna dok god živimo, mašta zahtjeva da prijeđe granicu stvarnosti i uđe u naš nutarnji svijet bez ograničenja. U tom njihovom sukobu kada bivamo iscrpljeni, mudro je ponekad zatražiti primirje u sukobu zaraćenih strana i istovremeno prihvatiti neprihvatljivo. Da smo nekad davno propustili životnu priliku i da smo s tom spoznajom pomireni. Trenutak pomirenja između dvije sile koje u nama neprestano ratuju obično se događa na kraju ili pred kraj života kada pomalo iscrpljeni i umorni više ne tražimo ništa osim malo mira. Ponekad je životnoj mašti i dilemi i to previše i nastavljaju svoj rat. Ponekad ih moramo na silu dovući za pregovarački stol i zapovjediti da je vrijeme da prestanu jer je besmisleno više ratovati oko onoga što se više nikako ne može vratiti. Vrijeme je da se sve troje izmirimo i pomirimo i da svatko strpljivo nosi svoj dio tereta za one propuštene prilike u životu koje smo propustili svojom krivicom bivajući neodlučni i ne želeći odlučiti se ni za ni protiv. U neprestanom ratu između dilema i mašte nekad je najvažnije postići kakav takav mir ili primirje sa sobom i sve dok traje, i mi možemo odahnuti od trenutnog unutarnjeg sukoba i nadati se da neće biti novog rata jer je moguće da nećemo sljedeći put imati ni strpljenja ni volje za jedan takav događaj…

U Sarajevu 11. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

O propuštenosti

Propuštenost se razotkriva kao neznanje i kašnjenje. O tome svjedoči česta rečenica: ne znaš šta si propustio/propustila. Neznanje i kašnjenje pripadaju svemu što propustimo u životu. Propuštenost ne možemo spoznati u sadašnjosti. O njoj ne znamo ništa u budućnosti. Osvrćući se na prošlost, otkrivaju nam se različiti oblici propuštenosti. Za neke propuštenosti smo zahvalni. Slučajem, pukom srećom ili nejasnom intuicijom propustili smo nešto zbog čega smo zahvalni životu ili nekoj providnosti. Kao kada čovjek propusti vožnju koja kasnije bude kobna za one koji su stigli na vrijeme. Za nekim propuštenostima čeznemo i tiho patimo. Opet slučajno, intuitivno na slijepo smo propustili nešto zbog čega smo spremni mrziti i život i prezirati providnost ili sudbinu. Kao kada čovjek propusti osobu i životne mogućnosti koje je mogao s njom ostvariti i to ne učini. Propuštenosti određuju donekle naš odnos prema životu i ljudima. Oni koji sebe uvjeravaju kako su sve u životu propustili rezignirani su, cinični i pesimistični i trude se u drugima upropastiti optimizam i entuzijazam prema životu i življenju. Oni koji su igrom sretnih zvijezda uspjeli ne propustiti najvažnije u životu radosni su, zadovoljni i potiču optimizam kod onih koji misle da su nešto važno propustili u životu. Propuštenost je veoma složen mehanizam i nemoguće ga je formulirati kao univerzalni zakon za sve nas, kao čudotvornu formulu koja se može upotrijebiti za svačiji pojedinačni život. Svaki čovjek i njegov osobni život imaju svoj zakon propuštenosti koji se ne može primijeniti na tuđi život. Ono što si ti propustio u životu, nekom drugom nikada nije bilo privlačno i važno. Ono što sam ja uspio na vrijeme ne propustiti, nego čvrsto zgrabiti rukama i nogama, nekom drugom je nevažno i nepotrebno i ne vidi zašto pobogu tolika strka i frka oko nečega tako nebitnog. Propuštenost je intimni, posve osobni odnos prema prošlosti, prošlim ljudima i događajima. Univerzalnost propuštenosti sadržana je u svijesti o kašnjenju i neznanju. Propuštamo različite stvari, događaje i ljude i u tom propuštanju smo posve osobni i intimni i teško će nas netko razumjeti zašto smo tako utučeni zbog propuštenog jer se drugom čini sporednim i površnim. Ali svi se slažemo u razmišljanju da smo nešto propustili jer nismo znali, kad samo saznali, bilo je izgleda kasno. Tako se propuštenost javlja kao dvostruko iskustvo. Kao univerzalno iskustvo neznanja i kašnjenja, ali koje se pokazuje u mom ili tvom posve privatnom životnom iskustvu. Ti si propustio svoju priliku, ja sam propustila svoju priliku. Ono što smo oboje propustili ne može se usporediti jer posve drugačije razmišljamo o tome što bi se u životu trebalo, a što se ne bi trebalo propustiti. Ujedinjuje nas iskustvo neznanja i kašnjenja i osvrta na prošlost. Oboje se slažemo da nismo znali i da je sada kasno pokušavati. I ne bismo znali da je tako da ne razmišljamo o prošlom. Tako nas neznanje, kašnjenje i prošlost čine dijelom općeg ljudskog iskustva o propuštenim životnim prilikama i mogućnostima. Dok privatno i intimno moje propušteno i tvoje propušteno kao da dolaze s dva različita i međusobno nerazumljiva svijeta. Ti si propustio brak i obitelj što se meni čini ne toliko važnim i potrebnim. Ti si propustila karijeru što se meni ne čini zanimljivim i privlačnim. Tako se propuštenost cijepa na dvoje. Na stvarnost i osjećaj. Privatno stvarno propuštamo prilike i mogućnosti. I tu teško dolazimo do zajedničkog jezika jer je propuštenost toliko privatna i moja da ju je nemoguće komunicirati nekom drugom, recimo tebi. Univerzalno osjećamo zajedno s tolikim drugima kako su neznanje i kašnjenje osobina svake spoznaje o onomu što je propušteno u životu. Univerzalno iskustvo propuštenosti pomaže nam uspostaviti međusobnu komunikaciju i razumijevanje jer oboje ponavljamo kako nismo znali što propuštamo i kako smo spoznali prekasno da nešto ozbiljnije i vidljivije promijenimo. Istovremeno smo prijatelji i stranci jedno drugom. Prijatelji jer nas duboko i neraskidivo povezuje osjećaj neznanja i kašnjenja u vezi onoga što smo propustili. Stranci jer se naše privatne propuštenosti odnose na ponekad međusobno suprotstavljene stvari koje su međusobno nepomirljive. Stoga kada kažemo jedno drugom ne znaš što si propustio/propustila, istovremeno lažemo i ne lažemo. Lažemo jer osjećaj neznanja i kašnjenja koji prati svaki veliki propust u životu jednako doživljavamo i znamo za njega. Oboje donekle znamo što smo propustili. Ne lažemo jer ono što je duboko moje i privatno propušteno često je drugačije i suprotstavljeno onom tvom intimnom i privatnom propuštenom i tu ponekad ne dostižemo do međusobnog razumijevanja. Ne znaš što si propustio/propustila bremenita je rečenica puna skrivenih i dubokih značenja. Njome istovremeno lažemo i govorimo istinu. Iskustvo propuštenosti izgleda svima nam je isto, ali što smo i koga smo propustili je ipak nešto drugačije, nerazumljivo i nejasno. Ali to nije razlog da se ne pokušamo sporazumjeti u onoj spoznaji da propuštenost u svakom od nas ostavlja dubok i stvaran osjećaj neznanja i kašnjenja i zato se savršeno razumijemo kada govorimo jedno drugom: Samo da sam znao/znala na vrijeme… Jer ovom rečenicom opisujemo iskustvo neznanja i kašnjenja koje razotkriva propuštenost bilo da smo zahvalni za propušteno, bili da nas boli i proganja. U ovome se često slažemo i ne suprotstavljamo jedno drugom. Ne znaš šta si propustio/propustila i samo da samo znao/znala na vrijeme dio su jednog te istog iskustva propuštenosti onoga u čemu se savršeno razumijemo i onoga u čemu smo još uvijek potpuni stranci jedno drugom.

U Sarajevu 26. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

ŽIVOTNI PROBLEMI – PRILIKA ILI PREPREKA?

Svakodnevno se susrećemo s različitim životnim problemima. Često nam se čini kako je život zapravo sastavljen od problema. Čim riješimo jedan već se pojavljuju nova tri. Pitamo se dokle tako? Zašto ne možemo jednostavno malo uživati, biti bezbrižni barem jedan mali period života. S druge strane, uviđamo kako rješavanjem vlastitih problema postajemo iskusniji, zreliji, snažniji itd. Ili kako bi se ono reklo, ”Što nas ne ubije, ojača nas”. No, činjenica je da čovjek probleme ne može tek tako prihvatiti. U njegovoj je prirodi da bježi od problema, čovjek želi lagodan život. S tim u vezi švicarski psiholog Carl Gustav Jung navodi kako je zajednička karakteristika mladenačkog doba zadržavanje na dječjem stupnju svijesti jer njihov stupanj svijesti ne poznaje probleme budući da su u potpunosti ovisni o roditeljima.

Razlika poimanja neuroze kod Freuda, Adlera i Junga

Austrijski psiholozi Sigmund Freud i Alfred Adler drže da je neuroza bolest koje se treba riješiti, dakle daju joj negativno značenje, dok je za Junga neuroza signal i poruka za čovjeka. Prema Jungovom mišljenju, neurozu ne treba liječiti nego je ona ta koja liječi čovjeka. To je zapravo nastavak shvaćanja nekih velikana medicine u prošlosti, kao što su Heraklit i Paracelsus prema kojima je bolest nastojanje prirode da liječi čovjeka. To će reći da neuroza kao i različite bolesti organski uzrokovane upozoravaju čovjeka da nešto ne štima, da nije sve kako treba. Na taj način pokušava čovjeka prisiliti da se počne više baviti sobom. Znamo da se uslijed svakog upalnog procesa u organizmu povećava tjelesna temperatura. Tim nam organizam poručuje da se bori s nekim parazitima te nas tjera da poduzmemo nešto. Naravno da ne moramo nužno nešto poduzeti, ali onda nam se zasigurno ne piše dobro.

Problemi kao životne prilike

Stvari slično funkcioniraju i na planu našeg svakodnevnog života. Često smo preplavljeni problemima iz različitih područja života, bilo obiteljski, poslovni, socijalni, financijski itd. Problem nam signalizira da nešto ne funkcionira kako treba, da smo nešto zaribali ili pak da je netko drugi zaribao, a izravno se tiče i nas. U takvoj situaciji obično imamo dva izbora: odustati, tj, pustiti da se stvari odvijaju spontano pa gdje nas to dovede ili preuzeti inicijativu, tj. nastojati otkriti uzrok problema i pokušati ga riješiti. Prema tome, problem je ujedno i izazov: hoćemo li se prepustiti i kukati kako nam je teško ili ćemo nastojati nešto naučiti, otkriti, istražiti i tako postati bogatiji za novo iskustvo, a možda čak na temelju tih problema napraviti nešto korisno za sebe i druge oko sebe? Kao primjer možemo navesti neke od poznatih znanstvenika koji su na temelju vlastitih problema – bolesti, trauma iz djetinjstva itd. – izgradili uspješne karijere u nastojanju da istraže i riješe svoje tegobe. Već spomenuti Freud je u mladosti patio od teške neuroze te se u tome periodu počeo baviti autoanalizom, dakle svoje terapeutske tehnike prvo je iskušavao na sebi. To mu je pomoglo da objasni način liječenja različitih psihičkih smetnji koje nisu organski uzrokovane. Također spomenuti Alfred Adler izgradio je vlastitu psihološku teoriju na osnovu svojih fizičkih nedostataka. Budući da je bio rahitičan i krhke građe, nastojao je dokazati kako djeca svoje fizičke nedostatke kompenziraju aktivnim ili pasivnim otporom.

Navedeni primjeri nam pokazuju kako bez problema nema razvoja, postajemo statični i stagniramo, a da ne govorimo da se ne rješavanjem problema oni samo gomilaju. Svaki životni problem treba prihvatiti kao novu priliku za vlastiti napredak. Pa ako i ne uspijemo riješiti baš svaki problem, zasigurno nije sve izgubljeno. Jer iz ovoga proizlazi da nije samo cilj riješiti problem nego razvijati se tijekom rješavanja problema. Možemo zaključiti Jungovim riječima: ”Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.”

U Mostaru, 21. 9. 2018.

K. L.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com

Porazi koji život znače: ne može se imati sve…

Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…

Pokušajmo zamisliti jednog nevjerojatno sposobnog poslovnog čovjeka koji bi uspio pokupovati sve što se na svijetu uopće može kupiti. Međutim, i on teško da bi mogao za sebe reći da ima sve. Jer – kako već provukosmo – neke stvari jednostavno nisu na prodaju, a i ono što bi posjedovao, teško da bi uspio sve iskoristiti, premda bi to stvarno posjedovao. Računica je jednostavna: ako bi takav netko posjedovao milijun posjeda, kuća, vila, hotela, kao i svega ostalog, za života ne bi uspio ni obići sve, a kamoli uživati u tome. A Aristotel je još prije 2500 godina dokučio da bit bogatstva nije u posjedovanju nego u korištenju. Uglavnom, takav jedan teoretski mega-bogataš bi itekako imao razloga osjetiti se prevarenim i izigranim od strane života, jer na kraju uvijek važi ono da nitko ne može imati sve, premda mnogi u to ne žele povjerovati.

Ili, pokušajmo zamisliti nekog mega-zavodnika čijim čarima niti jedna žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. E sad… opet, žene su čudesna bića koja često obožavaju naučiti pameti baš one koji su im neodoljivi, a i vremensko-prostorna ograničenja su također tu. Taj mitski mega-zavodnik bi ipak na kraju kako-tako morao prihvatiti da za života neće uspjeti stići ni upoznati sve lijepe žene na svijetu, a kamoli biti s njima…

Danas su mnogi prosječni ljudi „otrovani“, a i drže se u životu poprilično pasivno, jednostavno jer smatraju da im život ne pruža dovoljno prilika za uspjeh. Ove kao da su rezervirane isključivo za bogate i moćne. Međutim, ovo je prvorazredna iluzija. Tko ne vjeruje, nek’ pita ove bogate i moćne…

Raskrinkavanje vlastite megalomanije

Svatko od nas ima neko specifično područje gdje je sklon megalomaniji; gdje traži i očekuje puno više nego što ga realno sljeduje. Zanimljivo, to ne mora biti samo nešto materijalne prirode. Ovo se itekako može odnositi i na područje intelekta i općenito duha. Poput one anegdote iz života Aurelija Augustina. Veliki kršćanski svetac i teolog je u jednom periodu svoga života intenzivno razmišljao o tajnovitosti božanskoga bića. Pri tome kao da je na racionalan način nastojao potpuno proniknuti u dubinu božanske tajne. I tako, priča govori kako je Augustin jednom zgodom šetao po morskome žalu zaokupljen svojim uzvišenim mislima. I tu negdje uz samo more vidio je malog dječaka koji je školjkom presipao morsku vodu u maleno pješčano udubljenje na žalu. Svetac ga je upitao što to radi? Dječak je prostodušno odgovorio da želi preliti cijelo more u ovu rupu. Ovaj se slatko nasmijao i rekao dječaku da je to nemoguće. Dječak mu je na to odgovorio kako i on pokušava neizmjerni ocean božanskog bića presuti u malene okvire ljudskoga razuma i zatim je misteriozno iščeznuo pred svečevim očima. I tako, svetac uz veliko iznenađenje zaključi kako mu je Svevišnji poslao anđela svoga da ga opomene, da se mane ćorava posla!

Naravno, naznačena čovjekova megalomanija ne mora ići samo u kvantitativnom smjeru, ona može biti i kvalitativna. Sa ovim želimo reći, kako čovjek ne mora uvijek uzaludno željeti puno nečega. To može biti i samo jedna jedina osoba ili stvar. No, ukoliko se i ovo jedno jedino kroz duži vremenski period pokaže nedostupnim i neosvojivim, čovjeku bi pametnije bilo odustati i ne rasipati svoje ograničene životne snage na nešto – za njega – neosvojivo.

Ovdje se zapravo nalazimo na tragu tzv. naučenog odustajanja, o čemu smo nedavno već pisali.

Više o temi: http://poptheo.org/naucena-bespomoc…gija-odustajanja/ ‎

Kraj gluposti = početak pameti

Jednom sam prilikom pohvalio jednog kolegu i prijatelja zbog izuzetno dobrog održanog govora, a on je na to odgovorio kako se on u životu prvenstveno trudi ne izreći ništa glupo, a ako pri tomu uspije reći i ponešto pametno, još bolje. Onda shvatih kako se tu zapravo krije jedna zbilja duboka istina: Istinska pamet i počinje tamo gdje glupost prestaje, jer inače nerijetko se dogodi u životu da se ovo dvoje nekako pomiješa, pa tako na kraju dobijemo cijelo mnoštvo „pametnih budala“ i njihovih „uzvišenih gluposti“.

Slična logika – čini mi se – vrijedi i za naš današnji problem. Da bi došli do istinskih životnih prilika, moramo se prvo okaniti svih onih neprilika na koje uzaludno trošimo svoje snage i energije. A na kraju se pitamo zašto se uopće toliko teško čovjeku okaniti takvih nekih uzaludnih stvari? Dalo bi se raspravljati, no ipak mislim da se ovdje nalazimo na tragu tzv. iluzije superiornosti. Ne uvijek, ne u svemu, ali ponekad i ponegdje – kako već rekosmo – želimo više nego što možemo i znamo, i zato onda i ne odustajemo lako. Uvjereni smo da možemo; uvjereni smo da to i to baš nama pripada; uvjereni smo da je to za nas kao stvoreno, te da je samo pitanje vremena kad ćemo do toga stvarno i doći. A vrijeme prolazi, baš kao što i nervi jedan po jedan popuštaju… Istina da svatko za sebe na kraju sam odlučuje, ali osobno bi na koncu o ovim stvarima puno prije dao pravo Alanu Wattsu nego ovim brojnim današnjim New Age mudrokanima – tipa „ti to možeš, ti to hoćeš…“. Jednostavno, prilike započinju tamo gdje prestaju neprilike, a eto izgleda da ima osobnih poraza koji doslovno život znače… Ponovno, kao da okončavamo u onoj pavlovskoj logici: „Kad sam slab, onda sam jak“.

 

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

M. B.

Exit mobile version