Oliver Jurišić – Stranica 28

MOTIV I SVE NJEGOVE TAJNE

Motiv je povijesna karta nečijeg ponašanja prema vama. Kada otkrijete motiv, otkrili ste cijelu kartu i sve putokaze koji su doveli do toga zašto se netko prema vama ponašao na određeni način. Sve dok ne znate motiv osobe koju poznajete tapkate u mraku i nagađate o razlozima i uzrocima. Motiv ima svoju povijest koja može dosezati daleko u prošlost u vrijeme kada ste osobu tek upoznali i možete ostati iznenađeni i šokirani koliko daleko motiv može dosezati u životu druge osobe. Otkrivanje motiva je kao otkrivanje tuđe tajne, njegovim otkrićem odjednom puno stvari dobije smisao. Otkrićem motiva konačno pred vama stoji karta razumijevanja tuđeg ponašanja prema vama. Motiv je tajni jezik kojim je napisana knjiga ponašanja i razmišljanja drugog o vama. Nekada možete slučajno otkriti tu knjigu, ali dok ne otkrijete motiv, knjiga koju držite je beskorisna jer je ne znate pročitati bez odgovarajućeg jezika. Kada vas netko mrzi i odnosi se zlobno prema vama, uzalud držite knjigu njegove ili njezine mržnje u svojim rukama jer bez motiva kao jezika kojim je knjiga napisana nemoguće ju je pročitati. Motiv je tajni jezik kojim pišemo knjige o drugim ljudima i nije nas strah kada se dokopaju tih knjiga jer ih neće moći pročitati bez jezika, bez motiva. Kada netko otkrije da ga ne podnosimo, to nas toliko ne plaši jer bez motiva uvijek možemo drugoga uvjeravati da je sve to samo umislio. Motiv kao tajni jezik kojim pričamo skriveno sami sebi ali o drugima da o tome ništa ne znaju može imati i uvijek ima dvije strane.

Postoji mračna strana motiva kao tajnog jezika kada je recimo mržnja, zlo, zavist, ljubomora duboko ukorijenjena u nama kao motiv, kao tajni jezik kojim govorimo sebi o drugom. Mračna strana motiva se uvijek skriva, ona nikad ne želi izići na svijetlo, oprezna je i uvijek se trudi na vrijeme sakriti od svjetla. Kao kad se trudimo svoje tajne motive mržnje, zavisti, ljubomore, zla sakriti od onih prema kojima razvijamo takve motive. Motivi mogu biti duboko zakopani u nama, skriveni duboko i dugotrajno u našoj prošlosti ne samo danima nego i godinama i desetljećima i stoljećima. Samo mi sami razumijemo tajni jezik naših mračnih motiva kao što je mržnja ili zavist i dobro pazimo da se naš tajni jezik ne otkrije na svijetlu i da ga drugi ne otkrije. Ponekad pucanje skladnih dugogodišnjih ljudskih odnosa s drugim otkrije naš tajni jezik, naš mračni motiv, našu mržnju, zavist, ljubomoru. Kada se naš mračni motiv otkrije, bivamo do kraja ogoljeni u našoj zločestoj i skrivenoj namjeri.

Motiv kao tajni jezik ukoliko je mračan poput zla, mržnje, zavisti ljubomore izuzetno je složen i kompliciran. Sastoji se od bezbroj stvarnih ali još više izmišljenih razloga zašto nekoga trebamo mrziti, biti ljubomorni, biti zavidni. Riječ je o stotinama i tisućama malih susreta, gesti, poteza drugog koje tumačimo kao izvore naših mračnih motiva. Zato i odnos između dvoje ljudi, dva prijatelja, dvoje ljubavnika, dvoje zaljubljenih, može nakon godina iznenada se raspasti jer složenost i kompliciranost mračnih motiva postane i suviše težak teret za jednu od osoba.

Ako je motiv tajni jezik kojim sebi nečujno pričamo o drugom da nas on ne čuje, mračni motivi poput mržnje ili zavisti su tajni jezik koji nas iznutra proždire i postajemo nesposobni govoriti u jednom trenutku, jer govoriti takvim jezikom počinje boljeti i proždirati i tu se onda sve raspada i dolazi na svjetlo. I s raspadom našeg tajnog jezika naših mračnih motiva svjetlo prodire u nas i na površini se otkriva zašto nekoga mrzimo, zašto smo zavidni, zašto smo zli prema njemu. Kada vam je motiv mržnja ili neko slično zlo, tim tajnim jezikom možete govoriti godinama bez da vas drugi ikada čuje, ali istovremeno vi govoreći tim jezikom gradite jedan svijet koji će se jednog dana otkriti na svjetlu kada se jezik raspadne jer od boli nećete više biti sposobni govoriti. Onda će drugi zaviriti u vašu povijest i vašu prošlost i vidjet će jezik kojim ste potajno govorili sve to vrijeme, vidjet će vaš skriveni motiv i onda će vas tek razumjeti, a to vam se neće nimalo svidjeti. Karakteristika mračnih motiva poput mržnje, tajnog jezika kojega govorite samo za sebe jest što će vas on u jednom trenutku proždrijeti i za sebe ostaviti ruševine kako u vama tako i u odnosu prema drugom.

S druge strane, postoji motiv ili tajni jezik kojim govorimo drugima, ali koji ne proždire, koji je jasan i koji i kad je skriven ne proždire nego gradi i koji ne zahtjeva složenost i kompliciranost nego jednostavnost. I sami imate drugačiji osjećaj kad je vaš iako skriveni motiv dobar, fer i plemenit kao što je recimo ljubav ili dobrota. I ljubav i dobrota mogu biti tajni i skriveni motivi vašeg odnosa prema drugom, ali oni vas ne razaraju iznutra, oni vas ne proždiru. Oni kao da vas iznova stvaraju i pretvaraju u novu osobu sa svakim vašim novim činom ljubavi ili dobrote i nemate strah da ako se otkriju da će se sve raspasti i zato ih često ne skrivate nego se ne možete kontrolirati da ih što prije otkrijete drugom. To su motivi ili tajni jezici, ali oni izgrađujući, svijetli motivi čija skrivenost od drugih vas ne razara nego izgrađuje i čini vas iz još nekog nepoznatog razloga sretnima i ispunjenima.

Motivi su neobične pojave u životima ljudi, skriveni, nerado se pokazuju drugima, nerado se iznose na svjetlo, a toliko su važni i presudni za odnos prema drugom. Oni su tajni jezici kojima pišemo skrivene knjige o drugim ljudima, o svojim bližnjima, o nama samima. Imati motiv znači imati u rukama knjigu koju tek trebam napisati jezikom kojega samo ja govorim i samo ja znam kako se taj jezik govori i piše i nije svejedno kakav je tajni jezik, motiv kojega posjedujem. Motiv kao tajni jezik kojim pišem knjigu o drugom je naoko kao i svaka knjiga koju čitamo. Ima prošlost i povijest ili početak, ima zaplet ili sadašnjost i ima rasplet ili kraj odnosno budućnost. Međutim, nije svejedno kako je knjiga na kraju napisana jer neke knjige vas na kraju usreće i ispune, a neke vas razočaraju i unište i više ne želite nikada otvoriti i pročitati novu knjigu. Motivi su tajni jezici kojim pišemo knjige o ljudima i nije svejedno što će se dogoditi kada jednom netko pronađe knjigu koju smo napisali o njemu svojim tajnim jezikom i kada otkrije kako se knjiga čita i na koji način. Može na kraju čitanja biti ispunjen i sretan i željeti da i dalje pišemo za njega. Može na kraju čitanja biti razočaran i uništen i zatvoriti korice i reći da više nikada neće ništa pročitati što mu napišemo makar naš tajni jezik bio ljubav, a ne mržnja.

Tvoj motiv prema nekome je tvoj tajni jezik kojim pišeš knjigu za drugoga. Jednog dana osoba za koju pišeš knjigu otkrit će tvoju knjigu i otkrit će tvoj tajni jezik kojim si pisao ili pisala za nju i odjednom će se pred njom vidjeti cijela povijesna karta tvoga ponašanja i djelovanja prema njoj. Bilo bi dobro kada osoba zatvori knjigu nakon čitanja da poželi da i dalje pišeš za nju, a bit će katastrofalno za vaš odnos ako zatvori knjigu i više ne poželi da za nju pišeš i bude iznutra uništena tvojim pisanjem. Još nije kasno da promijenimo svoje mračne motive prema drugima, prekinemo ono što tajnim jezikom pišemo i pređemo na novu knjigu i novi tajni jezik sa svjetlijim motivima… uvijek je moguće da i najmračnije knjige imaju sretne i ispunjene završetke, samo trebamo promijeniti tajni jezik kojim pišemo…

U Sarajevu, 6. 11. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O vremenu

Rečenica kako nikad nije kasno ponekad može biti i jest naš neprijatelj. Iako se nekad doima da nikada nije kasno označava uvijek više slobode i autonomije, s većom zrelošću i sazrijevanjem dolazi i ponekad neugodna spoznaja da rečenica nikada nije kasno nije uvijek istinita i da ne stvara slobodu nego ograničenja koja ne želimo i kojih nismo svjesni. Nitko od nas nema beskonačno vremena na raspolaganju za beskonačan broj životnih odluka jer to bi značilo da u isto vrijeme možemo odlučivati i neodlučivati i tako u beskonačnost.

Ne radi se uvijek o tome što se tiče vremena kako imamo samo današnji dan na raspolaganju jer je prošlost prošla i budućnost se još nije dogodila. U pitanju je i stvarno, fizičko vrijeme. U pitanju su stvarni minuti, sati, dani, mjeseci i godine koje imamo na raspolaganju. U pitanju su naše psihološke i fizičke mogućnosti koje nisu ni beskonačne ni vječne nego veoma ograničene. Grubo i brutalno vrijeme koje se sastoji od stvarnih dana i naša stvarna fizička i psihološka uvjetovanost nas povremeno podsjeti da rečenica nikad nije kasno u nekim okolnostima nije istinita i da je pogrešno držati je se. Istinitija je njezina negacija i nekada je poštenije priznati i reći ipak je nekad kasno.

Nikad nije kasno je rečenica koju rado koristimo kao mehanizam zaštite. Izgovaramo kako nikad nije kasno onda kada osjećamo grubost i brutalnost stvarnog vremena koje prolazi, kad osjećamo fizički, biološki i psihološki granice koje uz sve nadljudske napore ne možemo ukloniti. Zato je rečenica nikad nije kasno povremeno naš neprijatelj i zamagljuje pogled na stvarno i fizičko vrijeme koje je pred nama. Nije uvijek. Nekada je moguće nadmašiti granice vlastite biologije, fizionomije i psihe, ali to i nije tako često i za takav poduhvat moramo imati izuzetno jake i duboke motive. Kada svakodnevno izgovaramo rečenicu nikad nije kasno otići u kupovinu, otići na posao, otići pokupiti djecu iz škole, rečenica nema isto značenje kao kada kažemo nikad nije kasno završiti fakultet, oženiti se ili udati, napustiti državu i započeti neki novi život. To su dva različita značenja. Nakon što neko vrijeme prođe u životu iskusit ćemo na vlastitoj koži kako nikada nije kasno nije uvijek istina a to se odnosi na neke presudne životne odluke koje odgađamo u nadi kako nikada nije kasno i imamo beskonačno vremena za beskonačan broj životnih odluka.

Ali koliko se kod mi nadali kako nikad nije kasno ili nas bilo strah nešto odlučiti pa sebe tješimo kako nikad nije kasno, ipak osjetimo na svojoj biologiji, fizionomiji i psihi da je nažalost za neke stvari ipak kasno. Ne zato što ne možemo, ne želimo i nećemo nego osjećamo da to nije više ono pravo vrijeme kada smo trebali i da grubo i sirovo promatrano više nemamo stvarnu snagu da nešto učinimo, pokušamo i promijenimo.

Odnos čovjeka prema vremenu koje ima na raspolaganju je zanimljiv jer kad je mlađi tvrdi suprotno od onoga što iskusi kad je stariji. Kao mlađi tvrdi da nikad nije kasno, kao stariji iskustvom potvrđuje da je za nešto ipak kasno ili čak prekasno. Zato što je povremeno u sukobu sa onim što tvrdi o vremenu kad je mlad i s vlastitim iskustvom vremena kad je zreliji, nema čovjeka koji prije ili kasnije neće na sebi barem za jednu stvar u životu osjetiti kako je prevaren rečenicom nikad nije kasno i iskusiti stvarno, brutalno i sirovo kako je ipak kasno i tu se više ništa ne može učiniti ni promijeniti. Ne zato što ne želi ili neće, nego zato što najobičnije gledano ne može ni fizički, ni biološki ni duhovno ni psihički, ni psihološki. Kad čovjek u zrelijoj dobi osjeti kako ga je vrijeme prevarilo, rečenicom nikada nije kasno nema potrebe uvijek kriviti isključivo druge i životne okolnosti, nego treba biti spreman prihvatiti da dok je bio mlađi nikada nije razmišljao o rečenici nekada je ipak kasno i prekasno. Rečenica nikada nije kasno ponekad je solidna možda i korisna zabluda o tome kako imamo beskonačno vremena na raspolaganju za sve moguće odluke i izbore u životu. Međutim, rečenica nekada je ipak kasno je gruba i brutalna stvarnost o vremenu koje zaista i stvarno imamo na raspolaganju. Nekada je ipak kasno je rečenica u kojoj shvaćamo da se vrijeme ipak sastoji od konkretnih minuta, dana, mjeseci i godina i da se i mi sami sastojimo od konkretnih fizičkih i psiholoških sposobnosti koje se s vremenom troše i nestaju. Nije nikakav argument reći kako je neki čovjek u osamdesetoj godini završio fakultet. To možda pokazuje kako čovjek može nadići svoja ograničenja u nekim naizgled nemogućim okolnostima, ali u koju svrhu? Jer nije na početku svog života da bi se time ozbiljno bavio i tome posvetio, nego samo da dokaže kako rečenica nikada nije kasno ne mora uvijek biti istinita. Ali s obzirom na njegove psihičke i fizičke sposobnosti da se ozbiljno bavi nečim što je propustio kao mlad uraditi, istinitija je rečenica kako je ipak kasno i prekasno za takvo nešto.

Grubost i brutalnost fizičkog i stvarnog vremena koje imamo na raspolaganju nas može uplašiti čak i šokirati kad se iznenada osvrnemo oko sebe i zastanemo i shvatimo da s obzirom na naše sposobnosti nemamo više vremena i ipak je kasno je bolna, ali stvarna i realna istina i tu ne možemo puno učiniti. Možemo nešto pokušati napraviti kako bismo sebi dokazali kako nikad nije kasno nije uvijek istina, ali u nekim okolnostima dokazivanje je ne samo uzaludno nego i bez svrhe. Samo želimo produžiti iluziju kako smo iznad i izvan vremena i kako nam vrijeme ne može ništa. Ali kad se stvar slegne, raziđu se svjetla reflektora i čestitari koji nas smještaju u nebo i zvijezde i ostanemo sami, počnemo osjećati grubost stvarnog vremena u našim najobičnijim fizičkim i psihičkim svakodnevnim ograničenjima. Jedna biblijska knjiga koja nosi naslov Knjiga Propovjednikova koja može nekome izgledati kao priručnik kako da obolite od depresije donosi jednu prevažnu i presudnu rečenicu za čovjekov život, a koja glasi sve ima svoje vrijeme.

I zaista sve ima svoje vrijeme. Rečenica nikada nije kasno ima svoje vrijeme koje treba znati i biti spreman iskoristiti maksimalno i do kraja. Rečenica kako je ipak kasno također ima svoje vrijeme i čovjek treba biti spreman bez žaljenja, samosažaljenja i nezadovoljstva prihvatiti njezinu istinitost i stvarnost. Ničiji život nije sastavljen samo od nikada nije kasno rečenica niti je ičiji život sastavljen samo od ipak je kasno rečenica. Život u vremenu sastoji se i živi se s obje te rečenice. U tome i jest teškoća da se do kraja shvati vlastiti život i stvarno vrijeme koje imamo na raspolaganju. Mi se krećemo između dvije vremenske zone, između vremena koje nemamo, a mislimo da imamo i govorimo sebi nikad nije kasno i vremena koje je stvarno i koje nam govori ipak je kasno ili prekasno kada više nemamo stvarnog vremena na raspolaganju. Nije uvijek lako živjeti između tih dvaju vremenskih zona ponekad dok sanjamo kako nikad nije kasno neugodno je biti grubo i sirovo prodrman i probuđen rečenicom ipak je kasno ili prekasno. U tome je i čudesnost i težina života, ponekad ne znate što je istina; nikada nije kasno ili ipak je kasno ili prekasno, ali je nemoguće da obje rečenice istovremeno budu istinite jer nitko od nas nije istovremeno i mlad i star i nitko od nas ne može istovremeno živjeti i izmišljeno i stvarno vrijeme.

U Sarajevu, 24. 10. 2018.

O. J.

Savjeti kako da produbite vlastito nezadovoljstvo

U vrlo humorističnoj i ironičnoj knjizi naslova The Situation is Hopeless, but not Serious. The Pursuit of Unhappiness (slobodni prijevod: Situacija je beznadežna, ali ne ozbiljna. Potraga za nesrećom) Paul Watzlawick vas podučava kako možete ako ste nesretni i nezadovoljni produbiti svoju nesreću i svoje nezadovoljstvo.

Nemojte slučajno napustiti svoje djetinjstvo – Preuveličavanje prošlosti tako što ćete isključivo živjeti u prošlosti i produbiti i jače sebi posvijestiti sve ono što je negativno, loše i zlo. Da bi uspjeh bio zagarantiran da ćete biti sigurno nesretni i nezadovoljni, nije rješenje u nostalgičnom prisjećanju na djetinjstvo i mladenačke dane. Morate se precizno i konkretno s velikim misaonim naporima prisjećati samo izrazito loših životnih trenutaka i uspješnost nezadovoljstva i osjećaja nesretnog života bit će vam sigurno zagarantirana. Ako razmišljate o djetinjstvu, morate biti misaono jaki i duboki i prisjetiti se velikih događaja iz djetinjstva zbog kojih ste se osjećali nesretno. Ni pod koju cijenu ne smijete pokušati dozvati u psihu bilo koji ugodan i sretan doživljaj iz djetinjstva. Isto vrijedi za druga životna razdoblja koja su ostala iza vas.
Budite kao Lotova žena iz Biblije – U Bibliji postoji događaj prema kojem je Bog kada je htio uništiti Sodomu i Gomoru naredio Lotu i njegovoj obitelji da napuste do područje kako ne bi stradali. I strogo im je zabranio da se osvrću unatrag bez obzira što se događalo iza njihovih leđa. Međutim, Lotova žena se u jednom trenutku okrenula i pretvorila u stup soli. Nije vidjela ni ono što je bilo iza nje niti ono što ju je trebalo čekati ispred. Ovim primjerom Watzlawick vam preporučuje ako želite biti nesretni i nezadovoljni, ni u kojem slučaju ne smijete razmišljati o sadašnjosti i onome što biste u ovom trenutku mogli učiniti za sebe da se osjećate zadovoljno i sretno. Vaša je sveta obveza da se uvijek osvrćete natrag i samo natrag (iako je možda, kako Watzlawick ironično komentira, bilo moguće vidjeti štošta zanimljivog u Sodomi i Gomori) i tako sebe oslijepite u svakom pogledu kada je riječ o sadašnjosti u kojoj živite i kada je riječ o vašoj budućnosti. Morate ići naprijed s pogledom unatrag na sve nesreće i nezadovoljstva koje su vas zadesile tijekom vaše prošlosti. Kao i u prvom slučaju, u gledanju unatrag vam je zabranjeno promatrati bilo kakve prošle događaje koji mirišu na radost, sreću i zadovoljstvo.
Sudbonosna krigla piva – Podsjećajući na scenu iz jednog nijemog filma u kojem glavni lik po prvi put treba popiti kriglu piva – i gdje se pojavljuje nepoznati čovjek koji glavnom liku prijeti prstom ako popije kriglu piva da će sve krenuti nizbrdo poslije toga – Watzlawick vas podsjeća na to da ako želite biti nesretni i nezadovoljni budite puni samosažaljenja prema sebi i krivicu za sve svoje neuspjehe, propasti, kataklizme i „grijehe“ svalite na drugog i ni pod koju cijenu nemojte preuzimati odgovornost za ono što ste učinili. Watzlawick vam savjetuje ako ste nezadovoljni i nesretni, nemojte u sebi tražiti razloge neuspjeha. Ako ste nezadovoljni svojim izgledom, pripišite to prvoj čokoladi ili prvom kolaču ili prvom masnom komadu mesa još iz djetinjstva i ni pod koju cijenu nemojte da vam padne na pamet sebe optužiti da ste vi za to krivi. Ako postoji bilo kakvo nezadovoljstvo i osjećaj nesretnosti u vašem životu, nikada to nemojte pripisati sebi, uvijek i apsolutno pripišite drugima. Kaže humoristično Watzlawick, ako ste nesretni i nezadovoljni sobom, budite puni samosažaljenja prema sebi, a krivicu za stanje u kojem se nalazite prebacite na Adama i Evu jer oni su krivi za vaše stanje, a ne vi. Oni su jeli što nisu smjeli, vi niste ništa krivi. Ako želite biti istinski nesretni i nezadovoljni, nikada ali nikada ne preuzimajte odgovornost za ono što ste učinili i uvijek, ali uvijek sebe samosažalijevajte i sva svoja nezadovoljstva i nesretnosti pripišite ili svome djetinjstvu ili svojoj adolescenciji ili nekom prvom negativnom iskustvu u prošlosti.
Izgubljeni ključ ili kada vam stvari ne idu, vi pojačajte tempo i pritisak da idu još negativnije ali ništa ne mijenjajte – Watzlawick priča sljedeću priču. Pijanac pod uličnom svjetiljkom traži nešto. Prilazi policajac i pita ga što traži. Pijanac odgovara ključ od kuće. Policajac počinje zajedno s njim tražiti izgubljeni ključ. Nakon nekog vremena policajac, jer nisu ništa pronašli, pita pijanca je li siguran da je izgubio ključ ovdje. Pijanac odgovara kako ga je izgubio na drugom mjestu, ali ovdje ga je lakše tražiti jer ima više svjetla. Ovom pričom Watzlawick vas potiče da se držite pravila dodavanja istoga nesreći i nezadovoljstvu u kojem se nalazite i da ništa ne mijenjate i ne pokušavate ništa drugo osim da produbite vlastitu nesreću i nezadovoljstvo. Watzlawick savjetuje ako ste kojim slučajem prekinuli s dečkom/curom/mužem/suprugom, ne pokušavajte mijenjati svoj život i ne pokušavajte nešto novo. Zatvorite se u svoj stan, sobu, budite puni samosažaljenja prema sebi i pokušajte se ozbiljno angažirati da mrzite onoga koga ste ostavili ili koji vas je ostavio. Nemojte da vam padne na pamet da bi nešto mogli učiniti ili odlučiti drugačije. Držite se isključivo istoga negativnog stanja i samo ga pojačavajte i logički sebe uvjeravajte da tako morate činiti jer je tako najbolje i da je to jedina mogućnost koju imate i trebate u životu i da ništa drugo ne možete i ne trebate učiniti. Kaže ironično Watzlawick, stanje u kojem pojačavate isključivo dozu istog negativnog stanja vašeg nezadovoljstva i nesretnosti oni malo pametniji zovu neurozama.

I na kraju, Watzlawick vas hrabri i preporučuje ako želite biti nesretni i nezadovoljni i postati stručnjak i cijenjeno lice na tom području, dakle živite u prošlosti i uvijek se osvrćite natrag, uvijek se samozažalijevajte i nikada ne preuzimajte odgovornost da ste za nešto krivi, ako treba pozovite se i na Bibliju i na Adama i Evu nikada na sebe i naravno, uvijek pojačavajte isto stanje u kojem se nalazite i nikada ne razmišljajte da možete učiniti nešto drugačije nego uvijek i samo isto. Ako želite još korisnih savjeta kako produbiti vlastito nezadovoljstvo, svakako pokušajte pronaći knjigu Paula Watzlawicka, jer osim ova četiri savjeta, pronaći ćete još nekoliko mudrih i pronicljivih psiholoških trikova kako da svoj život učinite još nesretnijim i sebe još nezadovoljnijim. Sretno i zapamtite: samo gledajte unatrag, živite u prošlosti, samosažalijevajte sebe i nikada nemojte priznati i prihvatiti da ste za nešto odgovorni. Kako humoristično primjećuje Watzlawick, niste vi pojeli jabuku, nego Eva odnosno Adam!

P.S. Aluzije na Bibliju nalaze se kod Watzlawicka, ako vam se to ne sviđa ili se osjećate diskriminirano, samo pojačavajte dozu istog stanja u kojem se nalazite i uskoro ćete se osjećati nesretno i nezadovoljno…

U Sarajevu, 22. 10. 2018.

O. J.

O STVARIMA I PREDMETIMA

Kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje.

Vjerojatno ste doživjeli barem jednom kako vam u maminoj ili bakinoj kući smeta stari pokvareni radio ili također stari televizor koji više nije u funkciji. Ponekad vas dodatno smeta i neobično pleteno pokrivalo bijele boje s neobičnim, ali pravilnim geometrijskim oblicima koje čuva pokvareni radio ili televizor kao da je nešto sveto i nedodirljivo. Za vašu mamu ili za vašu baku taj radio ili televizor je postala sveta stvar izuzeta od svih ostalih stvari u kući ili stanu koje slobodno možete baciti ili raditi s njima što želite. Naši stari pravili su posebnu razliku između stvari izvan kuće i stvari u kući.

Stvari u kući poput velikih ormara, bračnih kreveta, raznih komoda, televizora, radija, vješalica s ogledalom dolazili su u kuću kao kupljene stvari bez povijesti, prošlosti i značenja. U trgovini su bile samo namještaj i aparati bez ikakvog posebnog značenja i odnosa prema našoj baki, djedu, stricu, majci. Jednom kad su ušle u stan ili kuću, te stvari prestale su biti stvari poput običnog namještaja, običnog televizora i običnog radija. One su postale predmeti. Na taj način naši stari razlikovali su stvari i predmete. Sve što je bilo izvan kuće i stana makar bilo skuplje, kvalitetnije i ljepše, za njih je uvijek bila samo stvar bez značenja i prošlosti. Ali ono što je bilo u stanu bili su dragocjeni predmeti. Televizor tako prestaje biti tehnička stvar i postaje predmet koji ima svoju prošlost i značenje. Starijima redovito prigovaramo kao da su poput nekih glodavaca koji samo skupljaju stvari i pune svoje stanove i kuće bezvrijednim i nepotrebnim smećem. Nismo ni svjesni da ono što je ostalo s njima u kući i u stanu za njih je odavno prestala biti stvar i postalo je (sveti) predmet.

Pokvareni radio prekriven čudnim pletenim pokrivalom je sveti predmet na kojem se u jednom trenutku slušalo nešto prevažno, nešto epohalno za našu baku ili našu majku. Možda njihova prva pjesma, njihove prve vijesti, njihova prva obavijest o postojanju gradskog prijevoza i postojanju telefona. Isto vrijedi i za televizor smješten u staru komodu koji već godinama ne radi i za njega više nema ni majstora ni dijelova. Ali taj televizor čuva uspomenu na prvi prijenos nečega važnog, nogometne utakmice, koncerta, prvog domaćeg filma, domaće serije, prvih vijesti i nekadašnje uredno i decentno našminkane voditeljice s izvrsnom i besprijekornom dikcijom i kulturom izražavanja. Isto vrijedi i za staru komodu, stari ormar, stari krevet i sve ono što mi smatramo starim i jedino prikladnim za bacanje u smeće.

Kada su naši stari doživljavali stvari kao svoje, te stvari su iz stvari prelazile u predmete i čuvajući stare predmete oni su čuvali kulturu, ali su je i stvarali. Jer kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje. Jedan broj nas mladih danas ne poznaje tu razliku između stvari i predmeta, jer je za nas dobrim djelom sve svedeno na stvari. A narav stvari je takva da nemaju prošlost , značenje i trajanje nego im je svrha samo da se prodaju, propadaju i nestaju. Rijetki su među nama – oni mlađi – koji čuvaju svoj prvi kupljeni strip, recimo Zagora ili nekog drugog junaka, prvi walkman, ako smo imali sreću da ga posjedujemo, prvu videokazetu akcijskog filma obično s borilačkim vještinama, prvi bicikl, nešto što nam je prvo bila stvar a onda je za nas postala predmet sa značenjem i prošlošću.

Tehnologija nas je pretvorila u korisnike stvari, ali nas nije pretvorila u čuvare predmeta kao što su to bili naši stariji. Tehnologija nas pomalo može pretvoriti i u ne čuvare kulture. Jer nitko od nas niti popravlja niti čuva stari televizor, radio, namještaj, komode. Nitko od nas više ne šije one male pletene predmete s čudnim geometrijskim oblicima da bi nešto sačuvao kao predmet, a ne kao stvar. Nego pogubnim sloganom staro za novo ispuštamo iz ruku mogućnost da neke stvari pretvorimo u predmete i ostavimo ih kao oblik kulture onima koji dolaze poslije nas i koji su od nas mlađi. Tek tu i tamo nastojimo oživjeti ono što je našim starijima bilo prirodno i to nazivamo nečim klasičnim ili retro stilom, modom, ponašanjem, odijevanjem, pisanjem. Po tome se uvelike razlikujemo od naših starijih, oni su bili čuvari predmeta, mi smo korisnici stvari. Oni su bili čuvari kulture, mi smo korisnici nečega što smatramo kulturom. Ali što kada nestane naših starijih i njihovih svetih predmeta po njihovim kućama i stanovima, hoćemo li imati kulturu koju ćemo moći koristiti i kojoj ćemo moći tepati kako je retro?

U razlici između naših starijih i nas mladih zrcali se razlika između stvari i predmeta i odnosa prema njima. Stvar je profana, svakodnevna, potrošna, iskoristiva i za bacanje. Stvar nema prošlost, uspomene, pamćenje i značenje. Predmet je svet, izuzet od svega ostalog, nije potrošan i nije za bacanje, ima prošlost, uspomene i značenje i sve to u sebi čuva iako se više nikada neće koristiti i upaliti poput starog radija i starog televizora. Nama mladima koji živimo u svijetu stvari nije do kraja jasno zašto baka ili mama strogo zabranjuje bacanje i diranje starog radija iz stana ili kuće, a njima nije jasno kako ne shvaćamo razliku koja je njima od samog početka prirodna i očita, kako se svijet dijeli i uvijek se dijelio na stvari i predmete, kao što su one uvijek znale što je kultura i što je nekultura, iako nikada nisu studirale antropologiju, sociologiju, etnologiju, povijest, filozofiju ili bilo što drugo povezano s ljudskom kulturom.

Neki taj rascjep između nas mladih i naših stvari i njih starih i njihovih predmeta znaju opisati povremenim teško opisivim osjećajem kada gledaju umjereno našminkanu mladu damu iz starih crno-bijelih vijesti kako perfektno i jasno s izvrsnom dikcijom čita vijesti i kada gledaju u ultra visokoj rezoluciji suvremenu vremensku prognozu gdje polugola meteorologinja govori kako će sutra biti kod nas toplo i lijepo vrijeme dok na karti pokazuje drugi kontinent umjesto onoga na kojemu mi trenutno živimo.

U Sarajevu, 15. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

DVIJE VRSTE LJUDI PO NASSIMU NICHOLASU TALEBU

Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Skin in the Game: Asymmetries in Daily Life u jednom dijelu koji govori o etičkim posljedicama ljudskih odluka ističe kako ljude možemo podijeliti u dvije skupine. Jedna grupa su oni čije odluke imaju dalekosežne posljedice, ali te se odluke ne dotiču ni na koji način njihove egzistencije. Druga grupa ljudi su oni čije odluke imaju vrlo male ili nikakve dalekosežne posljedice, ali imaju presudne posljedice na njihovu egzistenciju.

Taleb navodi razna praktična zanimanja od taksista do kuhara čije odluke nemaju dalekosežne posljedice za druge, nego isključivo i samo za njih. Ako pretpostavimo da neki taksist nije ujutro provjerio stanje ulja u motoru auta i da je u jednom trenutku negdje na cesti za vrijeme gužve njegov auto stao s pokvarenim motorom, taj događaj nema nikakvih dalekosežnih posljedica za bilo koga osim za njega, trenutnu mušteriju u njegovom autu i njegovu obitelj. Isti primjer može se primijeniti na sva svakodnevna ljudska zanimanja i poslove koji nemaju dalekosežne posljedice za sve ljude, ali mogu imati enormne posljedice za njih osobno i nekoliko njima bliskih ljudi.

Ako se vratimo primjeru taksiste, prema Talebu taksist je na određeni način kriv za sve ono što se ima dogoditi. Ljutnja mušterije koja neće platiti, gubitak zarade od nekoliko dana zbog popravke, skup servis kod majstora ili čak nabavka drugog auta, manjak sredstava u obitelji, prepirka sa ženom oko plaće, računa, školarine za djecu i slično. Sve ove naoko nepovezane posljedice svoj izvor ili uzrok pronalaze u taksistovom propustu da provjeri ulje u motoru auta. Prema Talebu, iz navedenoga slijedi da su svakodnevni ljudi i njihovi postupci i posljedice puno osjetljiviji na određene etičke i moralne dvojbe koje nastaju iz takvih postupaka. Tomu treba dodati kako se događa da svakodnevni čovjek može zbog svoje nesmotrenosti ili propusta snositi i puno ozbiljnije posljedice kao što je recimo zatvor, gubitak posla, razvod, nagla smrt i tako dalje. Prema Talebu, svakodnevna stvarnost taksiste ili kuhara daleko je osjetljivija na etička i moralna pitanja i dileme nego li stvarnost onoga na koga njegove odluke ne mogu utjecati egzistencijalno, ali mogu imati dalekosežne posljedice za druge.

Jedan od primjera koji Taleb navodi jesu vojne intervencije u Iraku 2003. godine i u Libiji 2011. godine. Za Taleba neki administrativni činovnik poput ministra obrane u svome dobro klimatiziranom uredu donosi odluku koja će imati dalekosežne moralne i etičke posljedice za druge, ali egzistencijalno za njega neće biti nikakvih posljedica iako će njegova odluka prouzročiti patnju, stradanje i smrt svakodnevnih ljudi, a među njima i taksista i kuhara. Ovakav način odlučivanja gdje su posljedice odluke pojedinca dalekosežne za druge, ali nikada za onoga koji donosi tu odluku od etike i moralnih načela stvara jednu vrstu priručnika za upotrebu gdje se ljudski životi i stradanja ne određuju kao moralna ili etička pitanja, nego kao kvantitativna. Ministar obrane koji naređuje napad na Irak ili Libiju nije taksist koji je osjetljiv na svakodnevna etička i moralna pitanja nego je birokrat koja ta pitanja standardizira u priručnik i tvrdi kako je nekoliko tisuća ljudi nevino ubijenih tehničkim rječnikom rečeno kolateralna šteta.

Međutim, ono što Taleba muči jest pitanje kako ministar obrane za razliku od taksiste ne snosi nikakve posljedice svojih odluka koje nisu samo birokratske nego i moralne i etične? Taleb smatra da je jedan od razloga što je ministar obrane kao birokrat izvan stvarnosti u kojoj živi i što je nesposoban za svakodnevnu primjenu i shvaćanje etičkih i moralnih pravila u svakodnevnom životu i nesposoban ih je primijeniti na samog sebe. Ministar obrane operira samo univerzalnim etičkim i moralnim pravilima na kojima temelji svoje opravdanje da izda naređenje za napad. Taleb bi rekao da nije sposoban na vlastitoj koži primijeniti ta ista pravila jer se iz njih isključuje ili jer se isključuje iz stvarnosti. On je – da parafraziramo Taleba – etičko-moralni birokrat ili birokratski etičar i moralista koji samo operira univerzalnim pravilima koja su neprimjenjiva na njega osobno, na njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji. On ne snosi nikakve konkretne posljedice svojih pogrešnih odluka.

Stoga Taleb govori o dvije vrste ljudi. Pojednostavljeno, ali ne uvredljivo postoje svakodnevni ili egzistencijalni ljudi poput taksista, kuhara, vodoinstalatera, automehaničara čije odluke nisu dalekosežne za cijeli svijet, ali mogu biti presudne za njih osobno i uski krug ljudi kao što je njihova obitelj. Drugu vrstu ljudi čine birokratski univerzalisti ili nepostojeći ljudi koji donose univerzalne odluke sa dalekosežnim posljedicama za sve druge osim za njih osobno ili za njihove obitelji, i među njih Taleb ubraja političare, ekonomiste, direktore velikih banaka i korporacija, akademike, općenito sve one za koje Taleb smatra da su u pitanju birokratski etičari i moralisti koji su odvojeni od stvarnosti upravo jer njihove odluke sa svojim moralnim i etičkim posljedicama ne utječu izravno na njih i njihove bližnje, ali utječu na sve taksiste, kuhare, vodoinstalatere i automehaničare.

Riječ je o nečemu što Taleb provlači kroz cijelu knjigu što ovdje možemo nazvati etičkom i moralnom asimetrijom, jer kako se može dogoditi da kvar na motoru auta taksiste ugrozi njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji i ima moralne i etičke implikacije za samog taksistu, a odluka američkog, odnosno, francuskog predsjednika i ministra obrane da napadne Irak, odnosno, Libiju nema nikakvih etičkih i moralnih posljedica za njih dvojicu, njihove obitelji u stvarnosti??? Jedan od odgovora koji Taleb nudi u svojoj knjizi jest da asimetrija postoji jer postoje ljudi koji znaju da postoji stvarnost i u njoj žive kao što postoje ljudi koji ne znaju da postoji stvarnosti i u njoj ne žive. Posljedično tome, za neke postoje stvarna etička i moralna pravila jer ih vide i osjećaju u stvarnosti, za neke ne postoje jer ih ne vide i ne osjećaju u stvarnosti, odnosno, na vlastitoj koži. Reći će Taleb kako je stvarnost asimetrična, ali nije dobro kad su etika i moral asimetrični do mjere nepostojanja za neke među nama.

U Sarajevu, 12. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

IZBORI

Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri…

Gleda štand. Tri djevojke. Studentice. Uredno našminkane. Nasmiješene. Dijele nešto. Priđe bliže. Uzme. Pod rukom osjećaj skupog papira. Kvalitetnog. Masnog. Nije kao novinski papir. Ili papir za školske knjige. Skuplji je. Kvalitetniji. Ugodniji za oko i ruku. Gleda lice. Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri. Nije prije mislila na broj tri. Ispod glave preko skupe kravate kratak tekst. Kao reklama. Kao poruka koja se mora usjeći u pamćenje. Razmišlja o porukama. Mnoge je vidjela zadnjih dana. Zajedništvo. Patriotizam. Država. Domovina. Narod. Radna mjesta. Ekonomija. Profesionalnost. Poštenje. Korektnost. Građanin. Naprijed. Budućnost. Europa. NATO. Investicije. Ulaganje. Fondovi. Obrazovanje. Pitala se je li ovaj sa slike razumije i jednu od tih riječi? Njihov smisao? Njihovu težinu? I on je imao magičnu riječ. S unutarnje strane masnog i skupog papira. Nekoliko nasmiješenih lica. Mladih. Neki su glumci. Profesionalni. U sredini on. Malo ležerniji stil i gluma iskrenog osmijeha. Slogan od dvije riječi. Samo zajedno. Zajedno? Kuda? S kim? Kome? Samo zajedno! S njim?????? Nije razumjela ljude oko sebe. Niti one koji su stajali oko nje. Prigovaraju. Zaposlio ženu. Zaposlio sina. Zaposlio nevjestu. Zaposlio svu rodbinu. Neki bacaju skupi papir. Gaze po njemu.

Uzima mikrofon. Nije uvijek ugodno. Ali mora se živjeti. Platiti račune. Kupiti hranu. Jedan stariji gospodin. Otmjena držanja. Pristojno odjeven. Postavlja pitanje. Gleda u nju. Gleda kameru. Neće na izbore. Sve lopovi. Kradljivci. Varalice. Fašisti. Nacionalisti. Lažni ljevičari. Ljut je. Za nas nije demokracija! Nama treba monarhija! Nama treba diktatura! Ljutito upire prstom u štand. Sramota! Mlade iskorištavati ovako! Pogotovo djevojke! Treba da ih bude sram! Odlazi psujući nešto sočno kandidatu sa skupim naočalama i glumljenim osmijehom.

Čovjek srednjih godina prilazi štandu. Raspituje se. Kupuju li glasove? On svoj prodaje. Zna da nije nešto, ali glas je glas. Djevojke odmahuju glavom. One ništa ne znaju. Samo dijele materijale. Usmjerava mikrofon prema njemu. Što misli o izborima, hoće li izići glasati sutra? Izbori? Prezrivo gleda u kameru. Banda je već podijelila fotelje i pare. Nema se tu šta odlučivati. Prodaje glas. Čuo da neki kupuju glasove. Njegov glas vrijedi para. Tko da pare za njega će glasat. Čuo za ovoga da je lopov i kriminalac. Mislio da je štand za kupovinu glasova. Razočarao se. Dijele slike. Šteta papira. Skup i mastan papir. Šteta. Toliko papira potrošeno nizašto.

Dvojica mladića prilaze štandu. Pozdravljaju djevojke. Znaju se. S fakulteta. Zajedno studiraju. Jednom od njih već duže vremena se sviđa ona što stoji pored velikog plakata glavnog kandidata za predsjedništvo. Nešto razgovara s njom. Govori kamermanu da snima. Simpatični su. Oboje. Zbunjeni. Ne znaju što će s rukama. Prvi spoj. Prvi izlazak. Puno je toga u igri. Možda cijeli život. Možda cijela budućnost. Prilazi drugom mladiću. Hoće li na izbore? Na izbore? Mladić vedro gleda u kameru. Nasmijan. Misli da je ovo reality show. Nešto kao Farma, Parovi ili Veliki Brat. Pokušava biti frajer. Ma kakvi izbori. Nije to za njega. Ima pametnija posla. Ne bi ni došao. Dopratio jarana da pita djevojku hoće li s njim večeras na koncert. Jala brat i Buba Corelli. Rasturaju. Bruka para. Zvijeri od auta. Nema pojma tko je kandidat na slici za predsjedništvo. Ne prati politiku. To je ofirno. To je za penzionere. Odlaze. Djevojke prilaze trećoj. Šta joj rekao? Hoće li ići s njim na koncert? Čestitaju joj. Baš je fin momak. Vodi je na koncert.

Muškarac i žena prilaze štandu. Nadmeno. S visoka. Uzimaju letak. Djevojka im se nešto trudi objasniti. Gledaju je prezirno. Prilazi s mikrofonom. Hoće li izići na izbore? Neće. Imaju be-ha državljanstvo. Ali neće. Kod njih u Americi se zna što je demokracija. Kod njih u Americi imaju visoku svijest o demokraciji. Tamo redovito glasaju. Uvijek. Tamo je to važno. Patriotizam. Američki. On glumi američki naglasak dok govori na domaćem jeziku. On je republikanac. U Americi uvijek glasa. Ovdje neće. Nemaju za koga. Tu su na odmoru. U prolazu. Nemaju za koga glasati. Lopovi. Kriminalci. Fašisti. Nacionalisti. Komunjare. I ovaj u skupom odijelu i na masnom papiru je lopov. Slogan mu je glup. Van svake pameti. Čuj samo zajedno? A ja ublehe! Koga on to pravi budalom????? U Americi ne bi dogurao ni do čuvara lifta u Bijeloj kući, a ovdje se kandidira za predsjedništvo. Odlaze. Kamerman gleda zbunjeno u nju. Da siječem? Ipak ide večeras uživo u udarnom terminu? Sijeci. Nećemo prikazati prilog. Nemamo šta prikazati. Ona nemoćno gleda prema ulici. Gleda prolaznike. Koga zaustaviti? Koga pitati? Samo jedna rečenica. Da nema psovke. Da nema vrijeđanja. Da nema dobacivanja. Jednostavan odgovor. Izići ću na izbore. Neću izići na izbore. Dovoljno. Bez objašnjenja.

Nailazi djevojka. Mlada. Studentica možda. Uzima mikrofon. Djevojka se nećka. Misli se. Nije sigurna. Samo jedna rečenica. Hoće li izaći na izbore? Hoće, naravno. Zašto? Jer se nada promijeni. Vjeruje da je moguće bolje od ovoga. Vjeruje da ima budućnosti. Djevojka se smiješi. Ali ne usiljeno. Ne glumi. Zaista vjeruje da je moguće bolje. Vjeruje da ima sutra. Djevojka odlazi. Gleda za njom. Ne vjeruje. Pita se hoće li biti dovoljno onih koji vjeruju i nadaju se boljem sutra? I ona se nada. I ona vjeruje. Kao i djevojka. Kamerman odahne. Gleda u njega? Čemu takav uzdah? Imamo nešto objavit za večeras. U udarnom terminu. Jest da je kratko. Nekoliko sekundi. Ali je pristojno. Ona gleda prolaznike. Gleda lica. Zaustaviti još nekoga? Poslije djevojke koja će izići na izbore u nju ulazi malo optimizma. Prilazi ovećoj grupi ljudi. Muškarci i žene s djecom. Jedan muškarac se čini pristojan. Inteligentan. Mikrofon? Hoće li izići na izbore? Naravno. Vjeruje u promjenu. Nada se boljem. Za sebe. Svoju suprugu. Pokazuje osmijehom na ženu pored njega. Dodiruje nježno dijete po glavi. Dječak. Nekih pet-šest godina. Nije sigurna je li dobro čula. Za koga će glasati? Zna. Ali ne želi reći. Za promjenu. Za bolje. Uključuje se žena sa strane. Staje pred kameru. I ona će izići na izbore. Ovdje je rođena. Ovdje je odrasla. Voli svoju zemlju. Vjeruje da njezina zemlja ima potencijal. Nije sarkastična. Nije cinična. Zna da u politici ima poštenih i dobronamjernih ljudi. Takve treba pronaći. Takvima treba dati glas. Skupina muškaraca i žena s djecom potvrđuje glavom i odobravanjem. Skupina veselo maše u kameru. Treba izići na izbore. Kamerman je donekle šokiran. Vidi se na licu. Gledaju jedno drugo. Ima i drugih. Osim djevojke. Koji vjeruju. Koji se nadaju. Koji žele promjenu. Koji izgleda neće otići kao posljednji iz ove zemlje i ugasiti svijetlo kad više nikoga ne bude. Netko će ipak ostati. Zadovoljna je. Imat će pristojan prilog. Za večeras. Kad završi izborna šutnja. Kad završi prebrojavanje. A kad izbori prođu? Razmišlja. Uzdahne duboko. Pomalo tugaljivo. Kamerman je gleda. Je li sve u redu? Je li bolesna? Prehlađena? Sve je u redu. Ne misli više na prilog. Na izvještaj. Misli na tečaj njemačkog. Već tri mjeseca. Misli na posao. Negdje vani. Dobila je ponudu. Pristojnu. Sigurnu. Nije njezina struka. Nema veze. Ipak… razmišlja. Dilema. Djevojka koja vjeruje u promjenu. Skupina obitelji koji vjeruju u bolje za sebe i svoju djecu. Možda ostane. Upaliti svijetlo kada zadnji odu. Ili ga držati upaljenim kada budu dolazili. Da se ne izgube. Da mognu pronaći put. Do omiljene ulice. Do omiljenog bara. Do starog poznanika. Do groba roditelja. Do zaboravljene i napuštene domovine.

U Sarajevu, 10. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

12 ŽIVOTNIH PRAVILA JORDANA PETERSONA

Jordan B. Peterson kanadski je psiholog i profesor na sveučilištu u Torontu. U svojoj knjizi 12 Rules for Life. An Antidote to Chaos iznio je kako on razmatra 12 važnih pravila života.

Pravila su sljedeća:

Stoj uspravno s uspravljenim ramenima: Prema ovom pravilu za Petersona čovjek je biće koje se uvijek na neki način bori za nešto i ne smije zanemariti činjenicu da je život borba protiv kaosa. Kaos je za Petersona kada vas neki iznenadni događaj potpuno šokira u negativnom smislu kao recimo kada mlada osoba doživi moždani udar i mora sve učiti iz početka. Prema Petersonu, čovjek se mora naučiti nositi i boriti s kaosom koji je sastavni dio života i ne bježati od kaosa.
Tretiraj sebe kao nekoga kome iskreno želiš pomoći: Prema ovom pravilu patnja je sastavni dio života (Peterson pravi zanimljivu usporedbu s religioznim govorima o grijehu i ljudskom padu u različitim religijama) i čovjek ne smije biti megaloman koji rješava patnje cijelog čovječanstva, nego mora prihvatiti vlastitu patnju i riješiti je a tek onda pomoći drugome. Prema Petersonu, prvo treba pomoći sebi kao da ste netko drugi kome zaista želite pomoći.
Za prijatelje tražite ljude koji vam žele najbolje i koji iskreno žele izvući najbolje od vas: Ovo pravilo odnosi se na ljude koji nas okružuju i uz koje smo jako vezani. Prema Petersonu, moramo biti sposobni isključiti iz života one ljude koji nas nepotrebno i bez razloga vuku prema dnu i propasti te uključiti ljude koji iz nas žele izvući maksimum dobrog i dobrote.
Sebe uspoređujte s onim što ste bili jučer, a ne s onim što ste danas: Ovo pravilo ide za tim da čovjeku posvijesti kako je čovjek trajno nezadovoljan nečim u svojoj sadašnjosti. Karijerom, poslom, prijateljima, brakom… Peterson za razliku od mnogih smatra da usporedba s prošlošću u kojoj je čovjek u mnogočemu bio lošiji pomaže čovjeku da osmisli sadašnjost. Za Petersona prošlost nije loša, negativna i očajna, pogotovo kad se čovjek usporedi kakav je bio nekad i kakav je sad. Prošlost je prema ovom pravilu izvor i dobrog i pozitivnog o sebi, a ne samo onog najgoreg i pesimističnog.
Ne činite svojoj djeci nešto zbog čega će vas mrziti: Ovdje Peterson ne misli na neku univerzalnu formulu kako odgajati djecu, nego podsjeća koliko roditelji mogu dobro ili loše utjecati na svoju djecu ukoliko ih hrabre i potiču na nešto dobro i koliko djeca mogu biti uspješna zahvaljujući tome. Peterson podsjeća kako u nesređenim obiteljima gdje se djecu stalno pritišće negativnim mislima i temama rađa se velika mogućnost da ta djeca kasnije postanu depresivna, kriminalna i sklona samoubojstvima.
Svoju vlastitu kuću dovedi u red prije nego izneseš kritiku protiv cijelog svijeta: U ovom pravilu Peterson vidi problem onih ljudi koji su nesposobni organizirati i najobičnije svakodnevne životne zadaće, ali bi zato željeli da budu direktori velikih firmi i predsjednici država, te kako bi rješavali probleme milijuna zaposlenih i međusobno zaraćenih iako su nesposobni organizirati vlastitu spavaću sobu, ured i stan i radno vrijeme na poslu kao niti svoj obiteljski život.
Teži za smislenim, a ne za potrošnim: Ovdje Peterson želi napomenuti kako je za čovjeka bez obzira na njegovu kulturnu pripadnost uvijek važnije značenje od posjedovanja. Peterson to posebno napominje kada je riječ o zrelim godinama gdje je ljudima važnije osvrnuti se na život koji je imao značenje nego na vlastito bogatstvo.
Govori istinu ili barem šuti i nemoj lagati: Peterson koji je klinički psiholog u ovom pravilu donosi iskustvo nekoliko svojih pacijenata koje je po sebi dvostruko. Prvo laž zahtjeva puno više psihičke snage i napora da se održi, jer je nekad i suviše komplicirana i složena te zahtjeva velike napore uma da se održi u organiziranom stanju. Drugo, s vremenom kad se cijela stvarnost koja je izgrađena na laži sruši, čovjek otkriva kako se također i cijeli život urušio i da ga jednostavno više nema u njegovom vlastitom životu. Zajedno s njegovom laži nestao je on i sav njegov život.
Pretpostavi uvijek da osoba koju slušaš zna nešto što ti ne znaš: Ovim pravilom Peterson podsjeća prvo da kao psiholog kod svojih pacijenata kao najčešći problem pronalazi činjenicu da ih nitko ne sluša. Ovo pravilo nije pitanje o tome tko je pametniji nego o tome da se puno može pomoći nekomu samo ako ga se sluša, čak i onda kad se ništa drugo za njega ne može učiniti. Prema Petersonu, živimo u vremenu odsutnosti slušanja, a ljudi tako jako žele da ih netko sasluša.
Budi precizan u svome govoru: Za Petersona nedefiniran problem nema rješenja! Ovo pravilo Peterson izvodi iz svog iskustva rada s pacijentima gdje je najvažnije pitanje u liječenju depresije, neuroze i psihoze bilo pitanje da pacijent precizno formulira problem i da ga on kao psiholog precizno razumije i precizno ponovi. Biti precizan u izlaganju i predstavljanju svog problema drugim ljudima je za Petersona jedan od važnijih razloga zašto ima ljudi koji se međusobno dobro razumiju i dobro komuniciraju – kako međusobno tako i s drugima. Uspješnost liječenja nekih od svojih pacijenata Peterson veže uz njihovu sposobnost ili nesposobnost da koliko je god moguće precizno izreknu u čemu se sastoji njihova bolest.
Ne gnjavite djecu kada su na skateboardu: Ovo pravilo odnosi se na čovjeku opsesiju da bude apsolutno zaštićen sa svih strana od svih mogućih životnih kaosa i komplikacija što je praktično nemoguće i neizvedivo. Odnosno, Peterson sugerira da se za kvalitetan život čovjek mora osloboditi sigurnosti i dopustiti nesigurnosti kao sastavnom dijelu života da zauzme svoje mjesto. Drugim riječima, sasvim je u redu ne biti potpuno siguran!
Pomilujte mačku kad je sretnete na ulici: Pravilo se odnosi na čovjekovu sposobnost da pokaže empatiju i suosjećanje prema ljudima i onima koji su u odnosu na njega generalno nemoćni. Pokazivanje empatije i suosjećanja kod čovjeka stvara osjećaj pripadnosti nekom višem redu i pozivu u životu, te ostavlja prostor nade da će i on osjetiti empatiju i suosjećanje od drugih kad mu to bude potrebno. Drugim riječima, dobro je pokazivati altruizam prema nemoćnima!

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): en.wikipedia.org

RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)

„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“

Mlađi đavao se nije osjećao dobro već nekoliko dana i smetalo ga što stariji đavao ne obraća pažnju na njega i ne pita ga o njegovim problemima i pitanjima. A imao je puno pitanja koja su mu pobuđivala određene sumnje. Nervozno se promeškolji u kožnom naslonjaču i spusti čašu na stol pored sebe. Stariji đavao nije obraćao pažnju na njega. Sjedio je duboko zavaljen u kožni naslonjač i lijeno otpuhivao dim cigarete. Ili je uživao u nečemu ili je razmišljao. Mlađem đavlu večeras vino nije sjedalo kako treba iako je bilo riječ o skupocjenom vinu jedne fine i slatke portugalske sorte. I naravno, bilo je dovoljno staro, ali nije mu išlo najbolje i čaša je već duže vremena stajala puna i iako ju je prinosio ustima, još nije okusio ni kapi.

– Mi nismo ateisti, je li tako? Nemamo mogućnost nevjerovanja. Jest da mrzimo, ali vjerujemo. Osuđeni smo vjerovati i to ne možemo nikako izbjeći. Iz naše perspektive mržnja nije ateizam ako vjeruješ u ono što mrziš i znaš da postoji. Ljudi se međusobno mrze, ali vjeruju jedni drugima da postoje. Ljudi nisu ateisti kada mrze i znaju i vjeruju da ono što mrze postoji. Razmišljajući o ljudima čini mi se da smo mi najveći vjernici. Mrzimo puno jače i snažnije. Ali i razgovjetnije i jasnije znamo da Tvorac kao objekt naše mržnje stvarno postoji. Toliko smo bijedni da se ne možemo odlučiti ni za ateizam. Mlađi đavao je rezignirano gledao prema prozoru. Kiša je ugodno padala i bubnjala po prozorskom staklu. Mlađi đavao se osjećao pomalo umorno. Večeras je duže nego obično držao vino na stolu koje je stajalo u punoj čaši.

– Ne, nismo ateisti. Nikada nismo bili. I ne možemo biti. Na kraju krajeva, nema ateista. Čak ni među ljudima. Za ateizam nije potrebno apsolutno nevjerovanje jer ga nema. Kao što ni za vjeru nije potrebno apsolutno vjerovanje jer ga također nema. Za ateizam je potrebna apsolutna ravnodušnost. Kao kad bi se neki čovjek našao pred licem Tvorca i ne bi osjetio apsolutno ništa ni ljubav, ni mržnju, ni žalost, ni radost. Ateizam je apsolutna ravnodušnost i nema nikakve veze s vjerom i nevjerom. Naravno, čovjek misli da biti ateist znači mrziti Tvorca, negirati ga, odbacivati ga. Ali to nije ateizam. Ako o nečemu razmišljaš bilo da ga mrziš ili ljubiš makar postojalo samo u tvojoj glavi ono ipak postoji. U tvojoj glavi. Čovjek nije ateist jer i kad ne vjeruje u stvarnog Tvorca, trudi se ne vjerovati u Tvorca kojega je zamislio u svojoj glavi, u Tvorca kojega smatra svojom osobnom projekcijom i sebe za to optužuje i progoni. Biti ateist mladi prijatelju znači biti ravnodušan do mjere ništavila i nepostojanja. A do takvog ateizma je nemoguće dospjeti i takvih ateista nema. Pa čak ni među nama. I naš pakao nije nikakav dokaz ateizma, nego dokaz postojanja Tvorca, jer što bi nam trebao pakao kad Tvorca ne bi bilo? Ne bi li sve bilo pakao? Ali kad bi postojala vječna i apsolutna ravnodušnost poput ništavila koja bi pred licem Tvorca bila nepomična i bezosjećajna do mjere apsolutnog, to bi bio ateizam. Ateizam nije negiranje Njegovog postojanja. To je pogrešno. Ako razmisliš da negirati bilo što znači donekle tvrditi da negdje postoji. Ne mora se znati kako i na koji način postoji. Ni potvrđivanje njegovog postojanja nije borba s ateizmom. Ateizam ne želi ni dokazati da Tvorca nema niti želi opovrgnuti da Tvorca ima. Ateizam je čista, vječna, apsolutna ravnodušnost pred postojanjem cjelokupne stvarnosti. Stariji đavao otpuhne dim cigarete visoko prema stropu. Ostavi cigaretu u veliku pepeljaru od mesinga, ustane i priđe prozoru.

– Onda to znači da se ateizam krivo shvaća i ako želiš biti ateist moraš nijekati postojanje cjelokupne stvarnosti, a ne samo postojanje Tvorca? Ima određene logike u nijekanju onoga što se ne može uskladiti s razumijevanjem stvarnosti. Ali ne ide li to na jezičak na vagi u korist ljudi jer nisu poput nas pa ne bi trebali imati obvezu baviti se stvarnostima koji su iznad njih? Mlađi đavao prebaci ruke iza glave i nasloni se na naslon upirući pogled prema stropu.

– Ateizam nije nijekanje ni Tvorca ni cjelokupne stvarnosti jer nijekati ih bi značilo priznati im barem da postoje u glavi onoga koji ih niječe bio to čovjek ili netko od nas. Nijekanje je potvrđivanje. Naravno, pitanje je može li čovjek potvrditi da Tvorca nema ili nijekanjem Njegovom postojanja potvrđuje Njegovo postojanje? Tu se ljudi međusobno ne slažu i treba ih prepustiti njihovim međusobnim sukobima oko toga. Ja uopće ne mislim na ljudsku verziju ateizma koja je, budimo iskreni, isključivo utemeljen na iskustvu različitih zala koje čine ljudi ili se prirodno događaju. To je uvijek solidan kamen temeljac za ateizam, a i čvrsta prepreka za vjeru. Oduvijek smo to poticali i na tome radili i na tome i sad radimo. Tu nema dileme i sumnji. Ali to je ljudski ateizam. Ja mladi prijatelju govorim o božanskom ateizmu, onom ateizmu kojega bismo mi htjeli, ali ne možemo. Naš ateizam nije negiranje postojanja Tvorca, naš ateizam, kad bi bio moguć, ne bi bio ni ateizam pobune protiv Tvorca. Naš ateizam bi bio apsolutna ravnodušnost pred Njegovim postojanjem. Takav ateizam je nemoguć jer nam nedostaje najvažniji sastojak. Sloboda. Ateizam je sloboda od nijekanja i potvrđivanja postojanja ili nepostojanja Tvorca. Zapravo, mladi prijatelju ateizam je sloboda, a biti ateist znači biti slobodan, biti vječno i apsolutno ravnodušan prema stvarnosti i prema Tvorcu. Zato mi ne možemo biti ateisti jer nismo slobodni, ali ne može ni čovjek biti ateist jer ne zna u stvari koliko je slobodan. Ateizam, mladi prijatelju onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga. Stariji đavao i dalje je stajao kod prozora i zurio vani. Mlađem đavlu se činilo da mu godi zvuk kiše po prozoru.

– To bi onda značilo da bi dostizanje apsolutne slobode značilo i istinski ateizam, zar ne? Jer kad se dosegne apsolutna sloboda, onda se slobodno može odbacivati, tvrditi, nijekati? Nije li čovjek već na tom putu? Nisu li im takvi zakoni, razmišljanja… ne ukida li sve moguće zakone i pravila da dostigne taj ateizam apsolutne slobode od nijekanja i potvrđivanja? Nije li Tvorac onda na taj način jedini stvarni ateist jer je apsolutno slobodan? Mlađi đavao se malo promeškolji u naslonjaču i dohvati čašu vina i otpije poveliki gutljaj.

– To bi bilo istina kad bi Tvorac bio i apsolutno ravnodušan. Ali mi znamo da to nije slučaj. Stoga o Tvorcu ne možemo govoriti kao o ateistu jer mu nedostaje ravnodušnost. Mladi prijatelju, kad govorim o ravnodušnosti, ne mislim na one bijedne ljudske izlike i razumijevanja kako biti ravnodušan znači biti hladan, dalek, udaljen, nezainteresiran. To su, složit ćeš se sa mnom, prilično blijede i loše slike ravnodušnosti. Ja mislim mladi prijatelju na ravnodušnost kao vječno ništavilo odakle vječno promatraš sav sjaj i ljubav Tvorca i pri tom ne osjećaš ništa jer si ravnodušan do mjere ništavila. To je pravi i istinski ateizam mladi prijatelju. Zato su ljudi iako su do toga došli na slučajan način, ateizam nazvali određenim nepostojanjem misleći na Tvorca. Ali to nije ateizam. Ateizam je ništavilo ravnodušnosti prema svemu što postoji uključujući i Tvorca. Takvo nešto je moguće samo onom tko bi bio apsolutno slobodan da slobodno izabere ništavilo ravnodušnosti kao svoju svrhu i smisao. A to nitko ne može izabrati, ni čovjek, ni mi, ni anđeli, jer nitko od nas nije tako slobodan. Mi pogotovo, a čovjek samo do određene mjere. Jedino je Tvorac slobodan na taj način, ali Tvorac nije ravnodušan i zato ateizma onako kako bih ja htio da ga ima, nema i neće ga biti jer Tvorac nije ravnodušan do mjere ništavila, nego je obratno: Pun je života do mjere neizdržljivosti, tako da je ateizam kako ga čovjek zamišlja samo igranje riječima sa stvarnostima koje čovjek nikada neće razumjeti do kraja.

Stariji đavao se okrene i vrati u naslonjač. Cigareta je dogorjela i stariji đavao pripali novu. Nema ateista, mislio je stariji đavao, uvlačeći duboko dim cigarete, jer ateizam onako kako ga je on zamišljao bio bi i suviše strašan. Bio bi gori i od samog pakla i on sam koliko god mrzio Tvorca do srži svoga bića puno bi teže podnio da je ravnodušan prema Njemu, jer koliko god mrzio Tvorca više se bojao vječnog ništavila. Bilo mu je drago donekle što nema slobodu i što je čovjek i suviše nesavršen da bi prodro svojim umom u cjelokupnu stvarnost, i što je bio i suviše zaokupljen svakodnevnim životom da bi razumio strahotu slobode u kojoj je, prema njegovom razmišljanju, sadržaj ateizma. Jer samo apsolutna sloboda je jedini put prema ateizmu kako ga je stariji đavao vidio, koja onda mora završiti u apsolutnoj ravnodušnosti. Stariji je đavao znao da nitko osim Tvorca nije apsolutno slobodan, i da on osobno nije ni najmanje ravnodušan jer Tvorca mrzi do iznemoglosti, a to je njemu kao iskusnom zloduhu bilo dovoljno da vrlo dobro zna da Tvorac postoji. Ljudski ateizmi ga nisu nikada ni zanimali, ionako je čovjeka smatrao nižim stvorenjem koje je nepravedno dobilo darove koji su trebali pripasti njemu. Zato je stariji đavao mrzio i čovjeka i ni prema njemu nije bio ravnodušan i da mu netko kaže da čovjek ne postoji, postojao bi bar u njegovoj glavi jer toliku mržnju prema čovjeku je teško bilo izbaciti iz svoga đavolskog uma. Na kraju krajeva, mislio je stariji đavao, ateizam je moguć samo za apsolutno slobodne. A to nije nitko osim Tvorca. Zato je stariji đavao donekle također mrzio čovjeka, ne samo jer je za razliku od njega bio slobodan, nego također jer si je umislio da je apsolutno slobodan. Stariji đavao znao je da to nije istina. Zato je redovito izbjegavao raspravljati s onim ljudima koji su tvrdili da su apsolutno slobodni i mogu činiti što žele iako im je i on sam bio dokaz da nije tako. Radije je posjećivao one ljude koji su bili sumnjičavi prema tome da je čovjek baš apsolutno slobodan. Jer takvi su vjerovali u neka pravila i zakone, među ostalim i u pakao. Oni prvi koji su se smatrali apsolutno slobodnim, nisu vjerovali ni u što i redovito bi mu se rugali kad bi razgovarao s njima. Njih je zaobilazio u širokom luku čekajući da umru i da im se onda osveti ukoliko ne bi promijenili mišljenje prije smrti.

U Sarajevu, 28. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

RATNI JUNAK

Gledao je poznato lice na plakatu. Golobradog mladića čiji je osmijeh obećavao budućnost svima i cijeloj državi. Tako je pisalo na plakatu ispod njegovog lica. Želimo budućnost svima, a ne samo izabranima. Nije volio politiku. Oduvijek je smatrao da je to posao za ljude bez časti i uvjerenja, za ljude koji samo slažu ramenima i glavom, za ljude koji ne misle i nemaju nikakvih ideja osim tuđih.

Ispod plakata je stajao datum održavanja političkog skupa u njihovom gradu. Nikada nije išao na političke skupove niti je ikada izlazio na izbore. Smatrao je da u zemlji nema nikoga tko je vrijedan njegovog glasa. Glasa koji je u ratu izgubio jednu nogu i desno oko. Glasa koji je dobio bezvrijedni komad papira na kojem je pisala zahvala što je ovoj zemlji darovao svoju mladost, zdravlje i zamalo i vlastiti život. Njegovu zahvalnicu potpisao je onaj koji mu je obećavao dostojan život nakon rata, a sada živi daleko na Zapadu vodeći zakladu pod svojim imenom za ratom zahvaćena područja u svijetu. Kakva igra sudbine mislio je u sebi dok je gledao poznato lice na plakatu. Lice koje je imalo dječačke pjege i dječju plavu kosu koju je skrio svojim tijelom od pucnja i eksplozije. Mnoga lica više nije želio vidjeti i od mnogih se lica sklanjao. Postao je nevažan i nepotreban komad mesa odbačen na smetlište života koji više nikomu ne treba.

Vjerovao je u poštenje i pravednost koji su još za vrijeme rata bili načeti sumnjom dok je gledao kako jedni ubijaju druge, a kasnije ti isti međusobno dijele krvavi novac od krijumčarenja oružja i nafte koje su prodavali jedni drugima da bi se poslije ponovo ubijali i tako beskonačno u začaranom krugu zla, krvi i obmane. Nadao se da je to moralo tako biti jer je sastavni dio rata da ljudi prestanu biti ljudi i postanu životinje, krvoloci i zvijeri željni krvi i ubijanja koji ne smiju prestati. Brzo je naučio da u ratu postoji samo životinjski svijet i osjećaj preživljavanja pod svaku cijenu. Sva druga pravila nisu važila čak i ako su postojala. Lanci zapovijedanja i komandi postojali su uvijek samo do prvog pucnja i prvog metka, nakon toga životinjski instinkt preuzimao je moć nad svim i nad svakim. Nakon pucnja i granate prestanu postojati ljudi, postoje samo zvijeri. Obećavali su mu sve dok je bio sposoban i neustrašiv, dovoljno lud da pokuša napraviti nemoguće i da uvijek bude prvi i na prvom mjestu i na prvoj liniji. O njemu se još za rata stvorila legenda kao neustrašivom borcu, ratnom Golijatu koji je sam mogao pobijediti brigadu. Znao je da im ne treba vjerovati i nije im vjerovao. Ali je griješio što je vjerovao u princip i mogućnost da kad sve ono ludilo završi možemo biti opet ljudi i prestati biti zvijeri.

Vjerovao je ne samo da se krvoločna ratna zvijer može pripitomiti u bezopasnu životinju, vjerovao je da ta zvijer može ponovno nakon svega otkriti u sebi tragove svoje ljudskosti i čovječnosti bilo da prizna zlo i pokaje se bilo da oprosti zlo. Ali bio je jedna od rijetkih zvijeri rata koja je u sebi zadržala nešto od svog dječjeg svijeta i naivnosti. Rijetko je mogao primijetiti kako su drugi s kojima je dijelio blizinu smrti jedva čekali da pokažu svoju zvjersku stranu jer su čekali predugo i bili su i suviše opijeni zlom da bi čak i pokušali barem skriti kako u njemu uživaju. Cijelo je vrijeme vjerovao da će jednog dana doći netko tko će ga razumjeti, razumjeti zašto izbjegava ljude, zašto izbjegava susrete, zašto ne želi pričati o ratu. On ratni junak, dobitnik bezbrojnih priznanja i danas invalid koji skuplja ostatke hrane po gradskim parkovima. Nitko nije bio zainteresiran za junaka koji je duboko žalio sa svojim izgubljenim čovještvom i svojom ljudskošću kojoj nikada više neće moći vratiti njezinu djetinju nevinost i pogled na svijet jer je vidio i doživio previše da bi danas vjerovao da uopće postoji bilo kakva nevinost. Ali osmijeh mladića na plakatu probudio je u njemu malenu iskru nade, poput onog ludog osjećaja kad su sve šanse protiv tebe, ali ti ipak pobijediš i dođeš do cilja prvi mimo svih očekivanja i unatoč svim preprekama. Vidjevši dječje pjegavo lice i plavu kosu sada uobličenu u lice mladića, povjerovao je da nemoguće može postati moguće i pomislio da je budućnost moguća čak i za njega koji je odavno prestao vjerovati da je bilo što moguće osim polaganog umiranja zbog sramote što ratni junak danas sa štakom i bez noge, slijep na jedno oko čeznutljivo gleda izlog pekare preko puta parka.

Mislio je kako njegova štaka i stakleno oko imaju smisla sada kada stoji pred licem onoga kojega je zaštitio svojim tijelom od udara granate i zbog kojega danas teško hoda i povremeno se sudara s ljudima jer ne vidi uvijek dobro. Želio ga je vidjeti ponovo nakon toliko godina. Neće mu prići i pozdraviti ga i reći mu da ga je on spasio od sigurne smrti i da je zbog njega invalid i tražiti nešto za sebe. Ne želi mu prilaziti jer ne želi da se politički junak osjeća neugodno zbog svoga spasitelja koji je hodao u poderanoj odjeći s napola iskrivljenom štakom i bez noge do koljena. On nije takav. Želi samo čuti što će mladić reći i je li mladić naučio lekciju još dok je bio pjegavo dijete s plavom kosom i napola izludjelim pogledom majke koja je gledala krv nakon udara granate. Želi samo osluhnuti je li pjegavi dječačić shvatio što se dogodilo toga dana i što mu je majka rekla dok je njegov spasitelj ležao u nesvijesti krvave glave i otkinute noge. Želio je čuti je li zapamtio riječi svoje majke koje je izgovorila u trenutku kad se njegov spasitelj probudio u bolnici dok su njih dvoje stajali pored njegovog kreveta. Nevoljko je odlučio doći na politički skup najjače stranke, ali nije mogao odoljeti želji da čuje jesu li čovještvo i ljudskost još uvijek živi u tom pjegavom licu i plavoj dječjoj kosi.

Na skup je došao na samom početku, ali je stajao izvan kruga podalje. Stajao je oslonjen na štaku i osluškivao. Oprezno i napeto. Redali su se govornici i obećavali nemoguće, javno lagali ljude pred sobom, ali to ga nije zanimalo i nije želio to čuti. Želio je čuti njega. Kada su konačno svi redom slagali što im je bilo zapovjeđeno da slažu, konačno je i on stao za govornicu. Počeo je s podsjećanjem. S podsjećanjem na junaka koji mu je spasio život u ratu i koji je dobitnik najviših državnih i ratnih priznanja. Masa je oduševljeno klicala i izvikivala ime velikog junaka i njegovog spasitelja koji je sam podalje od njih stajao oslanjajući se na štaku držeći u ruci prljavu vrećicu s ostacima staroga kruha. Podsjetio se mladić svog junaka i rekao kako je prije nego je ovdje došao išao obići njegov grob i položiti cvijeće. Prisjetio se mladić kako mu je njegov spasitelj rekao da kad rat ponovo dođe, treba biti zvijer i pobiti sve one koji budu stajali na suprotnoj strani. Podsjetio se kako mu je njegov spasitelj rekao da sve treba mrziti, istrijebiti i pobiti dok zemlja ne bude njihova. Ako ni to ne bude moguće, treba je onda do kraja razoriti i uništiti.

Podsjećao se na ratni put svoga spasitelja dok je pjenio s govornice obećavajući nove ratove, novu vojsku, nova oružja i nova ubijanja ako itko dirne ma i u jedan pedalj njegove rodne domovine. I dok je masa urlala na pozive da svi ponovo postanemo zvijeri jer su i oni s druge strane ništa drugo nego također zvijeri koje nas žele raskomadati, ratni junak je šutio i gledao gomilu zvijeri kako se sprema za neki novi pir krvi i zla. Čudno, pomislio je, da je danas bio na mom grobu koji ne postoji jer ni ja ne znam gdje je, da sam mu govorio dok sam ležao napola mrtav čuvajući njegovo dječje tijelo i lice bez svijesti i u tami, da nije zapamtio riječi majke koje mu je rekla kad su došli prvi i zadnji put u bolnicu da ga obiđu i zahvale. Ratni junak duboko uzdahne i sjedne na zemlju gledajući masu koja je galamila i pljeskala na svaki poziv kojim je dijete pjegavog lica i plave kose pozivalo da je jedini način da živimo jest da ponovo postanemo divlje zvijeri i psi rata.

Zamislio se jer je shvatio da ovo nije njegov svijet i da ovo nisu njegovi ljudi i da ovaj što govori nije onaj dječak pjegava lica i plave kose kojega je spasio. Zbog kojega je dobio sva ratna i poratna priznanja, ali nikada nije dobio natrag svoje dostojanstvo i ljudskost koji su se svaki dan gasili malo-pomalo po kontejnerima i gradskim parkovima. U tom trenutku ratni junak je spoznao, ili mu se barem tako činilo, da su ljudi samo zvijeri koje uživaju u zlu i da su rijetki, a možda čak i ne postoje oni koji se još uvijek pitaju gdje je njihova ljudskost i je li je moguće dobiti natrag nakon svega. A to je bio njegov temeljni problem i pitanje koje ga je mučilo i nije mu dalo spavati. Je li može povratiti barem djelić svoje ljudskosti i svoje dječje nevinosti i naivnosti? Bilo mu je žao golobradog mladića koji je još uvijek s govornice prijetio i udarao šakom svako malo obećavajući rat i ubijanje. Bilo mu je žao jer se nadao da jednog dana čak i ako se svi pretvore u zvijeri, pjegavo lice i plava kosa neće krasiti lice zvijeri, nego lice čovjeka koji vjeruje u ljudskost, čovječnost i zrnca dobrote skrivena u čovjeku koje samo treba izvući na površinu. Prevario se. Vjerojatno posljednji put.

Znao je oduvijek da je politika način da netko postane zvijer i da ljudi ne postaju zvijeri uvijek jer žele, nego jer postoji način da ih se u zvijeri pretvori. Postoji životinjski kavez zatvoren sa svih strana gdje čovjeka drže u mraku i strahu. Treniraju ga i dresiraju. Udarcima, uzvicima, plašenjima, parolama, atentatima i naručenim ubojstvima. I kad ga puste iz kaveza izluđenog i dresiranog, iz kaveza iziđe zvijer bez tragova čovještva spremna rastrgati svakoga tko miriše na nešto drugačije od kaveza. Za njega je politika bila taj kavez. A on nije volio kaveze i nikada nije dopustio da bude dresiran u jednom od njih.

Ustane se s prašnjave zemlje i baci umoran pogled na urlajuću masu i golobradog mladića koji je još uvijek govorio glasno i smiono zlokobno predviđajući kako uskoro slijedi vrijeme kada svi moraju izići iz kaveza dresirani spremni da budu ono što su oduvijek željeli biti. Zvijeri. Pogleda prema stazi koja je vodila nizbrdo. Osloni se na zdravu nogu, podbaci iskrivljenu štaku pod ruku i stisne vrećicu sa starim i prljavim kruhom. Gdje bi mogao otići večeras? Možda do svoga groba o kojem je mladić govorio? Da se odmori jer na njegovom grobu sigurno nema zvijeri, možda na svom grobu pronađe djelić svoje ljudskosti i svoga čovještva jer ovi dole na stadionu koji su se derali i urlali ili su ga izgubili ili ga nikad nisu imali. Možda da ode na grob i odmori se od zvijeri i njihove rike za krvlju i ubijanjem. Jer grob je mjesto tišine, mira i počivanja i tamo nema rike. Zastane. Možda je on samo ustao da vidi je li njegova nada i vjera u ljudskost imala temelja dok je čekao pjegavo lice i plavu kosu da kažu da vjeruju u čovjeka, ljudskost i dobrotu? Možda je vrijeme da se vrati jer pjegavo lice i plava kosa nevinog dječaka postali su lice mladića čiji pogled postaje pogled zvijeri koja poziva na rat. A njemu je bilo dosta ratova, zvijeri, krvi i ubijanja. Čeznuo je za mirom, tišinom i počivalištem. Nitko nije obraćao pažnju na tamnu siluetu na brdu iznad stadiona koja je polako zamicala iza brda stapajući se sa zalaskom sunca.

Golobradi mladić na trenutak je zastao i pogledao prema mjestu gdje je stajao ratni junak. Učinilo mu se da je vidio siluetu kako stoji, ali to mu se činilo nemogućim jer je prije nekoliko sati bio na njegovom grobu. I golobradi mladić nije želio da se njegov spasitelj pojavi jer je znao da mu njegov spasitelj nije rekao da se pretvori u zvijer. Rekao mu je u bolničkom krevetu da bude čovjek, da treba imati ljudskost, da treba znati voljeti drugačijeg od sebe i oprostiti mu. Sjetio se i majčinih riječi kad mu je rekla nakon što je njegov spasitelj usnuo da u svakom ljudskom zvjerinjaku i ludilu ima netko tko je još uvijek čovjek s ljudskim licem i zbog koga vrijedi graditi svijet ljudskosti. Rekla mu je da zapamti njegove riječi i da po njima živi. Zato je odahnuo kada je dobro se zagledavši vidio da gore na brdu nema nikoga i da njegov spasitelj već odavno počiva u grobu. Nije mu palo na pamet da je ratni junak samo danas i nikada više došao da ga vidi i čuje i da se razočaran vratio u svoj neoznačeni i nepoznati grob. I ne bi bilo dobro da mu padne na pamet ili da zna da ga je ratni junak vidio i čuo jer kako bi čovjeku sa štakom i jednim okom koji u ruci drži vrećicu skorenog i starog kruha pogledao u oči i rekao mu i ja sam čovjek kao i ti, i ja u sebi nosim kao i ti djelić tvoje čovječnosti i ljudskosti?

U Sarajevu, 21. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O ŽIVOTU

Još uvijek misliš da ti se dogodio život? Ali ako ti se dogodio život, nisi li ti onaj ili ona koja bi trebala imati kontrolu nad svojim životom i tajne uvide u svoju vlastitu budućnost? Razmišljaš li ikad da se tebi nije dogodio život nego si se ti dogodio životu? Tvoj život je već pred tobom, oduvijek je tu bio sa svojim mogućnostima i nepoznatim budućnostima. Još dok se nisi rodio i rodila tvoj život je bio tu i čekao te. Ako možeš usporediti svoj život s nečim tebi bliskim, misliš li da si jahač na konju kojega konjski trk slobodno nosi ili misliš da si ti onaj koji vodi i drži uzde u rukama? Ako si ovaj drugi, onda si još uvijek uvjeren da ti se dogodio život i da si ti onaj ili ona koji drže uzde života. Ali, tvoj život je iščekivanje i onda kada se u tebi gasi zadnji pogled oka i kad iz tebe izlazi tvoj posljednji ljudski uzdah. I tad tvoj život je iščekivanje. Zašto bi tvoj život bio samo događaj za tvojih nekoliko desetljeća disanja i otkucaja srca? Tako misliš jer si uvjeren da ti se dogodio život i da on traje od trenutka kad si svjestan da živiš do trenutka kad zatvoriš oči. Ali tebi kao nikome od nas nije se dogodio život. Mi smo se dogodili životu koji je bio naš prije nego smo se rodili i bit će naš i kad nas ne bude.

Kad vjeruješ da ti se dogodio život, teško je vjerovati da bi njegove negativne strane imale smisla. Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu koji u sebi krije tajne i dubine tvoga postojanja, onda se ne trebaš otimati nadi i vjerovanju da će se život kojemu si se dogodio ti kao ljudsko biće preliti i s onu stranu tvoga disanja, tvoga pogleda i tvojih otkucaja. Kad ti se dogodi život i kad si uvjeren da ti držiš uzde jer tako treba biti, vrlo brzo ćeš shvatiti da držanje uzda ne pomaže puno. Ono je poput Sizifovog posla. Koliko god vjerovao i bio uvjeren da ti se dogodio život manje-više ti je jasno da će se uskoro prestati događati i da ćeš uzde života htio ili ne htio pustiti iz ruku. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, vrijeme provodiš u strahu, u brizi nastojeći predvidjeti sve one negativne trenutke kako bi ih izbjegao ili spriječio. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, malo je vremena u kojem si opušten, sretan, ispunjen. Jer ako ti se dogodio život za kojega vjeruješ da je samo tvoj i da mu znaš kako početak tako i kraj, zar nećeš bjesomučno navaliti na njega da ga podvrgneš svojoj kontroli i svojim predviđanjima? Kad vjeruješ da ti se dogodio život, budućnost čekaš napeto i nervozno, prošlost gledaš kao opasnost koja je tek prošla i koja će se sigurno ponoviti, a sadašnjost nije ništa drugo nego kratki predah između opasnosti koja je prošla i opasnosti koja dolazi.

Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu i da je život daleko veći, dublji i tajnovitiji od tebe samog, ništa te ne može spriječiti da u svojoj budućnosti vidiš nadu i ponešto dobroga u svojoj prošlosti. Kad vjeruješ da si se dogodio životu i da te život nadilazi i da ga nikad nećeš do kraja otkriti ni u svojoj prošlosti ni u svojoj budućnosti, uvijek sebi ostavljaš prostor nadanja i vjerovanja u dobro i bolje onoga što se tek treba dogoditi. Tako često vjerujemo da nam se dogodio život da smo prestali vjerovati da je moguće drugačije i da smo se mi dogodili životu, toj velikoj i nikada do kraja shvaćenoj tajni nas samih. Pustiti sebe da se dogodim životu dopušta ti da se nadaš i očekuješ da je život nešto dublje i smislenije od tvog zadnjeg pogleda, posljednjeg daha i zadnjeg otkucaja. Ne želimo sebi ponekad dozvoliti da se kao ljudska bića dogodimo životu kao nečemu što nas nadilazi i nadvisuje. Oslanjamo se na svoja slabašna uvjerenja da nam se dogodio samo naš život kojega sada živimo i da nam se više nikada život neće ponoviti i neće dogoditi. Oslanjamo se na naš pesimizam kako života nije bilo kad nas nije bilo i kako života neće biti kad nas ne bude. Ali život nije tako sebičan prema nama kao što smo mi prema njemu. Naš život je bio tu i kad nas nije bilo i bit će tu kad nas ne bude. I ne samo to. Život će biti i tamo s druge strane jer snaga, moć i postojanje života nadilazi naše posljednje poglede i otkucaje. Naše ponekad čvrsto uvjerenje da nam se dogodio život i da s nama život počinje i završava protivan je našoj nutarnjoj nadi i potajnoj želji da se dogodimo životu na način da živimo uvijek i da nikada ne prestanemo živjeti. Dopustiti da se kao čovjek dogodiš životu znači dopustiti barem misao da je život vječnost i da ću trajati dokle god ima života ne samo na ovoj strani, nego i na onoj strani.

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu. Mi živimo između te dvije struje života i svi naši problemi i sumnje nastaju jer se ne možemo nikada do kraja prepustiti samo jednoj strani života. I kad vjerujemo da nam se dogodio život i da će s nama početi i završiti ne možemo se oteti povremeno nadanju da smo se ipak mi dogodili životu kao vječnom izvoru našeg trajanja i postojanja. I kad vjerujemo da smo se dogodili životu i da naš život ne počinje isključivo s nama i ne završava s nama, uvijek smo u opasnosti da zapadnemo u pesimizam i očaj i uvjerenje da nam se dogodio samo ovaj život kojega trenutno imamo. I da prije nije bilo ničega i da poslije također nema ništa.

Život nije samo iščekivanje nego je unutarnja borba svakoga od nas s tim nikada do kraja odgovorenim pitanjem: je li mi se samo dogodio život koji sa mnom počinje i završava ili sam se ja dogodio životu koji je bio prije mene i bit će i kad mene ne bude i u kojem ću trajati vječno? Kao čovjek i ljudsko biće smiješ se tome nadati. Barem toliko nekad treba dati samom sebi i svom trenutnom životu. Nadu da sam se dogodio životu, nečemu dubljem, tajnijem i mističnijem od mene samog. Vjerovati da sam se dogodio životu znači osjetiti miris i okus vječnosti u svom posljednjem ljudskog dahu, znači vidjeti slabašno svijetlo vječnosti u svom posljednjem ljudskom pogledu.

U Sarajevu, 18. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com