Autor: Oliver Jurišić

O NEPOZNATOM ČOVJEKU

Samom sebi i drugima čovjek trajno ostaje homo obscurus. Nepoznat čovjek. Možda samo vječnost poznaje čovjeka i Netko tko čovjeka u vječnosti čeka. Vrijeme ne pomaže kako bismo upoznali čovjeka, možda vječnost, jer jedino vječnost ima dovoljno trenutaka na raspolaganju da upozna čovjeka i da čovjek upozna samog sebe i da ga upoznaju drugi. Svi pokušaji da se čovjeka upozna uvijek su takvi da svaki pokušaj može ostati zbunjen, iznenađen, šokiran čovjekom. Kada je riječ o čovjeku sva predviđanja o njemu su na kraju poput alkemije ili ezoterije, neka vrsta istraživanja u mraku i na slijepo gdje homo obscurus uporno odbija izići na svijetlo. Tek što pomislite da ste shvatili tko je čovjek nekim novim načinom znanja ili spoznaje već u sljedećem trenutku vaša spoznaja i znanje o čovjeku se ruši kao kula od karata i vaša metoda i pokušaji da shvatite homo obscurusa i dalje ostaju neuspješni.
Homo obscurus nepoznati čovjek je čovjek koji nije siguran u spoznaju o samom sebi i je li on ili ona zaista ono što o sebi zna. Homo obscurus nije mračan čovjek kao da je riječ o zlom čovjeku jer bi onda bio homo malus. Homo obscurus je nepoznat čovjek. Čovjek koji unatoč svim naporima i metodama da samog sebe spozna još uvijek nije siguran je li on čovjek koji se svako jutro gleda u ogledalu. Homo obscurus je također i čovjek iznenađenja i iznenađeni čovjek. On je čovjek iznenađenja koji iznenadi druge koji su uvjereni kako ga poznaju. Homo obscurus je iznenađeni čovjek kada iznenadi sebe otkrićem o sebi koje nije prije znao da postoji. Homo obscurus je nepoznanica i iznenađenje u jednom te istom čovjeku. Nemoguće je istovremeno riješiti i nepoznanicu i iznenađenje jer nepoznanica i kada se riješi samo rješenje nepoznanice može biti iznenađenje kao kad netko pomisli da je riješio nepoznanicu nečijeg karaktera, a ovaj ga iznenadi potpuno do tad skrivenom osobinom svog karaktera. Kao kad čovjek pomisli da je temeljna nepoznanica o drugom samo pitanje kako ga smiriti, dok se kroz pokušaj smirivanja drugi naljuti, eksplodira i plane.
Ponekad rješenje nepoznanice o nekom čovjeku krije ili novu nepoznanicu ili iznenađenje i tako može trajati u nedogled, beskonačan broj pokušaja da drugog odgonetnemo da bismo na kraju stajali pred još većom nepoznanicom. Ako je čovjek mozaik kojega treba sastaviti nije pitanje toliko kakvi su dijelovi mozaika i koji se dijelovi uklapaju jedni s drugima. Pitanje je je li ono što vidimo sva površina mozaika ili nam uvijek nedostaje dio površine i onda kada mislimo da u rukama držimo sve dijelove mozaika kojega zovemo čovjek?
Homo obscurus, nepoznat čovjek je dio površine mozaika za kojega imamo dijelove, ali nam nedostaje površina gdje bismo te dijelove stavili i uklopili. I tako svaki put kada pokušamo završiti mozaik s dijelovima u rukama uvijek izroni neka nova površina, neki novi dio mozaika za kojega imamo dijelove, ali se oni ne uklapaju u tu površinu. S vremenom i sami dijelovi počinju izgledati čudno i neprirodno u našim rukama. Kao kad u rukama držimo dijelove mozaika čovjeka koji se čini miran, povučen, tih a onda držeći te dijelove u rukama izranja jedna nova površina srdžbe, ljutnje, nasilja za koju nemamo dijelova niti znamo kako ćemo postojeće dijelove uklopiti u novu površinu.

Homo obscurus, nepoznat čovjek je nepoznanica i iznenađenje. Ali on nije samo to. On je nedovršenost, nedovršeni projekt, nezavršeni mozaik čije male površine stalno izranjaju svaki put kad pomislimo da je mozaik gotov i da se svi dijelovi međusobno savršeno uklapaju, spajaju i razumiju. Koliko smo samo metoda promijenili pokušavajući čovjeka sastaviti kao mozaik. Nekad pokušavamo čak i pomoću nemogućih kombinacija sastaviti taj mozaik. Kombiniramo dijelove poput miran, povučen, ali i ljut, eksplozivan, neodgovoran, marljiv, lijen, radišan, strpljiv, nestrpljiv. Pokušavamo na bezbroj načina i uz pomoć beskonačnog broja djelova sastaviti taj mozaik kako bismo konačno umorni i iscrpljeni mogli na kraju uzviknuti: evo ga ovo je čovjek!
Nema više homo obscurusa. Nema nepoznanice nema iznenađenja. I tek što smo pomislili da smo sastavili mozaik odjednom izroni malena, jedva primjetna površina čovjeka u koju se ni jedan dio ne uklapa. Nismo samo iznenađeni. Mi smo i ljuti. Mi smo i mrzovoljni. Mi smo i nezadovoljni jer i nakon beskonačno mnogo pokušaja nismo uspjeli odgonetnuti čovjeka. Homo obscurus ostaje za nas nepoznati čovjek. Nepoznanica. Iznenađenje. Nedovršenost. Projekt koji ne znamo niti kako je započeo niti kako ga završiti. Što učiniti pred homo obscurusom, što učini pred nepoznatim čovjekom, što učini pred sobom? Prestati sastavljati mozaik? Prestati biti znatiželjan? Diviti se sposobnosti homo obscurusa da se sakrije, diviti se sami sebi jer sebe ne poznajemo do kraja? Pokušati iznova sastaviti mozaik, pokušati iznova upoznati sebe? Svatko je od nas ponajviše samom sebi homo obscurus, nepoznat čovjek. Mozaik sastavljen od velikog broja međusobno ponekad neuklopivih dijelova za kojega pomislimo da ga se može sastaviti dok ne izroni neka nova površina koja nam je nepoznata i koja nas iznenadi. Shvatimo da smo projekti za koje ponekad ne znamo kako smo počeli i kako završavamo, osjećamo se nedovršenima.
Netko je davno rekao i teško je reći tko je autor te misli koja kaže upoznaj samog sebe. Tko je god njezin autor bio je jedan od nas. Homo obscurus, čovjek nepoznat samom sebi. Netko tko je bio nepoznanica sam sebi, netko tko je bio iznenađen samim sobom, netko tko se osjećao kao nedovršen projekt. Mi smo homo obscurus, nepoznat čovjek. Nepoznati sebi i iznenađeni sobom, nedovršeni projekt koji tu i tamo negdje ugledaju tu misao u obliku pitanja, odluke, misli, ideje: upoznaj samog sebe. Homo obscurus je neobičan svat kako bi rekli pjesnici. Progonjen sam sobom i progoneći samog sebe skuplja dijelove vlastitog mozaika ne bi li uspio ispuniti vlastitu površinu i shvatiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakom od nas duboko u nama živi homo obscurus, nepoznat čovjek. Često ga ne vidimo, ne čujemo , ne mirišemo i ne možemo ga osjetiti. Ali ga osjećamo i znamo za njega i on zna za nas. On uvijek izroni na površinu baš u onom trenutku kada pomislimo da smo konačno odgovorili na zahtjev: upoznaj samog sebe.
Homo obscurus nas iznenadi kao nepoznanica koja dođe s blagim osjećajem nade. Osjećajem da će jednog dana homo obscurus prestati biti nepoznanica sebi, neće biti iznenađen sobom i neće biti skrivenih površina u koje će biti nemoguće uklopiti dijelove vlastitog života. Nije li barem donekle ako ne ugodna i privlačna, onda barem zanimljiva pomisao da bi jednog dana homo obscurus, ti i ja mogli znati sve o sebi i spoznati sami sebe do kraja? Ne želimo li čak i kad mislimo da nema ništa dobroga unutra i kad nas je strah, znati i spoznati tko je konačno taj homo obscurus, tko sam ja? Ne želimo li konačno i sastaviti i završiti mozaik i odahnuti sa spoznajom i znanjem da više nema skrivenih površina u koje se nijedan dio našeg životnog mozaika ne uklapa? Ne želimo li pogledati sebe kao završen i savršen mozaik da konačno vidimo tko smo i što smo?

U Sarajevu, 15. 12. 2018.
O. J.

 

RAZGOVOR O ŽENI (Razgovor o paklu – VIII. dio)

Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve…

Stariji đavao otpuhne dim cigarete. Noć je bila neobično maglovita i gusta magla nije dopuštala puno, tek pogled na nekoliko svjetiljki koje su žmirkale u mraku uz pješčanu stazu. – Večeras je prilično mračno vani. Stariji đavao se nagne naprijed prema prozoru. –Moguće. Iako ne vidim razliku. Mlađi đavao se približi prozoru i pogleda. – Kod nas je uvijek mračno. Mlađi đavao se vrati u kožni naslonjač i otpije gutljaj  crnog vina od neke portugalske sorte od koje se pravilo pomalo slatkasto, ali dobro vino. – Jesi li ikada bio zaljubljen? Mlađi đavao odloži čašu i znatiželjno se zagleda u starijeg đavla. – Ne. Duhovi poput nas ne vole niti osjećaju. Ali bio sam svjedok mnogim ljubavima. Posebno sam o ljubavi naučio od jednog starog redovnika još tamo u srednjem vijeku koji je bio pisac i filozofirao o ljubavi. – I što si od njega naučio?  Mlađi đavao pripali cigaretu. – O ljubavi ništa nisam naučio. Znao sam s njim razgovarati dugo i do kasno. On je znao tko sam ja. Nismo bili prijatelji. On je bio moj neprijatelj, a ja njegov. Ali bilo je trenutaka kad bi se obojica umorili od međusobnih smicalica. Ja od napasti i želje da ga odvučem u pakao, on od molitve i želje da me otjera od sebe. U tim trenutcima neobičnog primirja razgovarali smo ne kao neprijatelji, nego kao dva učenjaka. On je bio učenjak, pomalo ispred svog vremena, a ja sam znao puno i on je želio znati kako su stvari izgledale na samom početku. Razgovarali smo o astronomiji, svemiru, društvenim uređenjima, vjeri, ljudima, njegovom opatu samostana koji nije volio njegovo učenjaštvo i brinuo se da neće postati alkemičar ili astrolog iako sam opat nije puno ni znao ni mario za učenjaštvo.

Jednom smo tako kasno navečer u trenutcima primirja razgovarajući o kretanju planeta ne znam kako počeli razgovarati o ženi. Imao je majku koju je jako volio i dvije sestre, obje dobro udane za neku dvojicu grofova u njegovom kraju. Zanimalo ga je kako je izgledalo stvaranje žene jer sam mu otkrio da sam bio na početku stvaranja kad se sve događalo. – I što ga je konkretno zanimalo? Mlađi đavao otpije gutljaj. – Zanimalo ga je zašto se ženu do kraja ne može razumjeti je li riječ o Tvorčevoj namjeri da je takvu stvori ili je u pitanju nešto drugo. Ispričao mi je jedan svoj san o ženi koji nije toliko značajan, ali je u njemu pobudio znatiželju o tome pitanju. Kao učenjaka to je ga zanimalo s čisto znanstvenog gledišta. – I što si mu rekao? Mlađi đavao priguši svjetlo lampe koje mu je smetalo. – Ispričao mu o stvaranju žene. Jednog dana u vrtu vidio sam Tvorca i Adama kako nešto razgovaraju. Adam je gestikulirao i pokazivao rukama oko sebe i onda pokazivao rukom na sebe. Tvorac ga je slušao s pažnjom i pratio sa zanimanjem. Iako Adam nije govorio nikakav jezik, činilo se da ga Tvorac savršeno razumije. Nekoliko dana nakon njihovog razgovora slučajno u vrtu naletim na Adama. Bio je vidno uzbuđen. Pokušao sam doznati o čemu se radi ali njegovo jadno lamentiranje rukama i čudni zvukovi koje je ispuštao nije pomoglo. Nisam mogao razumjeti što mi želi reći jer nije govorio našim jezikom. Nije govorio uopće. Nije me ni zanimalo. Imao sam drugog posla jer sam morao nešto ići završiti kod stabla spoznaje dobra i zla. Kad sam se vraćao, vidio sam da Adam spava i da Tvorac uzima nešto iz njega. Bilo je veliko, svjetlilo je kao veliki plamen. Uzeo je jedan mali dio, kao iskrica plamena, a ostalo vratio natrag u Adamovo tijelo. Približio je iskru svojim ustima i progovorio. Iskra se pretvorila u veliki plamen. Uzeo je prašine i zemlje i bacio u smjeru velikog plamena. – I? – Nažalost, nisam vidio do kraja što se dogodilo jer je naišao jedan anđeo kerubin s plamenim mačem i rekao mi da nije lijepo špijunirati. Pokunjen i postiđen sam otišao.

Kasnije tog dana pred večer prolazio sam blizu mjesta gdje je Adam spavao i ugledao sam Tvorca, Adama i još neko biće slično Adamu. Nešto su razgovarali s Tvorcem, ali nisu više gestikulirali niti ispuštali čudne zvukove, nego su govorili kao što i mi govorimo. Kad se Tvorac udaljio, priđem Adamu dok je ono biće negdje otišlo i nije ga bilo u blizini. Adam mi ispripovjedi da se to biće zove žena, da je isto poput njega, ali da ima jedna poteškoća. S obzirom da je Adam sada govorio i mogao sam ga razumjeti, bio sam znatiželjan oko tog bića. Adam mi je pripovjedio da iako to biće liči na njega i govori jezikom kao i on i da mu je Tvorac rekao da je to biće isto poput njega, on Adam se nije sjećao kako se to biće pojavilo i odakle. Jedino je osjećao prazninu kad se probudio i čim se to biće pojavilo pred njim, praznina je nestala. Adam mi je rekao ono što sam i sam vidio, da sumnja u Tvorca da je uzeo od njega dio božanskog daha i udahnuo u to biće. Rekao sam Adamu da tu nema ništa pogrešno ako je tražio od Tvorca biće identično njemu, ali sam slagao da sam bilo što vidio.

Želio sam to biće i sam promotriti prije nego Adamu kažem što sam vidio. Kad se biće vratilo, Adam je predstavi kao ženu koja se zove Eva. Bila je poput njega, ista, identična, ali opet bilo je tu nešto što nisam mogao razumjeti niti dokučiti. Kad me onaj anđeo opomenuo da špijuniram, nisam vidio što se dogodilo do kraja. – Misliš da bi znao više o ženi da si vidio što se dogodilo od trenutka kad je Adam zaspao do trenutka kad je stala pred Adama? Mlađi đavao protegne leđa. Kao da ga je priča pomalo zamarala. Stariji đavao nije obraćao pažnju gledajući u gustu maglu vani. – Ne, ne mislim na to. Vjerojatno je proces stvaranja bio sličan kao i s Adamom. Mislim da je Tvorac nešto privatno razgovarao sa ženom prije nego su se ona i Adam susreli i da joj je nešto rekao. Kasnije kad sam je bolje upoznao, shvatio sam da je puno susretljivija i znatiželjnija od Adama. I kad sam ih nagovorio na grijeh jer sam bio zadužen za brigu oko stabla spoznaje dobra i zla, mislio sam da ću u zamjenu dobiti njezino priznanje o tome što je razgovarala s Tvorcem prije nego je došla do Adama. Ali je odbila iako je otkrila da se susrela s Tvorcem prije nego se susrela s Adamom i drugim stvorenjima uključujući i nas. – Želiš reći da je Tvorac njoj dao neku posebnu zadaću za koju znaju samo njih dvoje i nitko drugi? Mlađi đavao se malo uspravi. Počelo ga je zanimati. Nije znao da ima nešto što stariji đavao još ne zna. – To i jest pitanje mladi prijatelju jer ne znam na njega odgovor. – Tko bi rekao da ti koji si bio na početku svega ipak ne znaš sve? Mlađi đavao je bio pomalo podrugljiv. – Znam o ženama sve, ali ne znam ono najvažnije, a to je sadržaj razgovora između nje i Tvorca dok je Adam spavao. Pitao sam kasnije i neke druge zloduhe nakon pada. Veliki broj njih je čuo za razgovor između žene i Tvorca, ali nitko ne zna sadržaj razgovora i nikomu nije jasno kako su se uspjeli sakriti cijelo popodne od naših znatiželjnih pogleda i ušiju i u kojem su dijelu zemaljskog raja razgovarali. Dokazano je da su žena i Tvorac sigurno razgovarali, ali što joj je Tvorac rekao, o čemu su razgovarali, je li joj otkrio nešto o budućnosti, nešto o nama, je li joj otkrio nešto o sebi što ne znamo, ostala je nepoznanica svima, čak i Adamu. – Hm, zanimljivo, nisam znao da ima nešto što ti ne znaš. – Nije da ne znam, nego ne znam koji je sadržaj razgovora i ne znam na što se odnosio kada je riječ o ženi i njezinoj svrsi i smislu, svakako nisam utješen time da je njezina svrha i smisao samo fizičko postojanje i fizički život, tu mora biti i nešto drugo. Stariji đavao otpuhne dim cigarete. – Što ti je rekao redovnik kad si mu to ispričao? Mlađi đavao ustane i priđe prozoru.  – Narugao mi se i s podsmijehom konstatirao da je prilično zabavno otkriti da ni đavao ne razumije žene i da je smiješno za jedno tako inteligentno biće kao što sam ja da to otkrije tako kasno jer je on to znao vrlo rano još dok je bio mlad. – Ali sam ga ispravio.

Nije da ne razumijem žene, o razumijem ih puno bolje od njega. Ono što mene zanima je sadržaj razgovora između nje i Tvorca o kojem svi znamo, ali nitko od nas ne zna o čemu su razgovarali. Ali stari redovnik bio je prilično uvjeren da to znači da i ja ne razumijem žene jer ne znam sadržaj tog razgovora. Na kraju smo došli da zajedničkog stava da muškarci o ženama znaju veoma malo ili nimalo, da mi o ženama znamo veoma puno, ali ne sve i da jedino Tvorac zna sve o njoj jer je on s njom na početku stvaranja razgovarao privatno i tajno. – Ali to nije toliko važno zar ne? Mlađi đavao upitno pogleda starijeg. – Ne bih rekao, mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja na koja nitko nema odgovor. Sjećaš se Nazarećanina, njegovog rođenja i njegove majke? Nitko od nas nije očekivao takav razvoj događaja zato jer nitko od nas ne zna o čemu su žena i Tvorac razgovarali na početku stvaranja, možda su razgovarali o majci od Nazarećanina, ili nisu? Ne znamo. Ali i ti kao mlađi đavao trebao bi već shvatiti da puno toga ovisi o ženi i njezinoj ulozi u svemu i da je činjenica da je ne razumijemo do kraja opasnost koju ne treba lako zapostaviti i zanemariti. To što je ne razumijemo ne znači da nema ulogu u svemu, možda ima presudnu ulogu u svemu od stvaranja do kraja svijeta. I nama nije isprika to što je muškarac ne razumije, on ponekad ni sebe ne razumije. Ali mi, mi moramo znati sve o njoj iako ćemo teško ikada doznati što se dogodilo onog popodneva u zemaljskom vrtu dok je Adam spavao o čemu su ona i Tvorac razgovarali. Da nije onaj anđeo s mačem naletio možda bih sada znao sve. Ovako kad je žena u pitanju, i mi donekle tapkamo u mraku i na to se navikni ubuduće.

Stariji đavao baci nervozno opušak u pepeljaru i ode u susjednu sobu. Mlađi đavao ostane pored prozora zureći u noć. Čudio se zašto je magla večeras tako gusta i ne može se vidjeti puno osim dvije žmirkave svjetiljke koje su bacale slabašno svjetlo na pijeskom posutu stazu koja je nestajala u mraku. Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve. Mlađi đavao zamišljeno nastavi gledati vani u nepreglednu tamu. Tko bi rekao da stariji đavao o ženama zna skoro sve, ali ne zna sve????? Osmjehne se. Zar ne kažu često da je đavao u detaljima, pomisli u sebi i nastavi zuriti vani dok je gusta magla prijetila da i one dvije žmirkave svjetiljke proguta zajedno s pješčanom stazom koja se jedva primjećivala u tami.

U Sarajevu, 9. 12. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O NEPROVJERLJIVOSTI

Koliko puta slušamo druge ljude i vjerujemo kao da je istina sve što govore. Ponekad naše uvjerenje proizlazi iz dugogodišnjeg odnosa s nekim i naviknuti smo da nam sugovornik govori istinu, iako se i tu nakon godina istine zna pokazati kako je dugo godina sve bilo izmišljeno i lažno.

Fenomen neprovjerljivosti je zanimljiv fenomen, dio našeg nesvjesnog svijeta kojim se često niti bavimo niti o njemu razmišljamo. Kad vam netko kaže kako je jučer išao kući obići svoje vjerujete na riječ, ali ne postoji način kako ćete provjeriti je li to istina jer ne znate ni tko su njegovi ni odakle je. I tako u ne takom malom broju životnih susreta i razgovora ne možemo provjeriti točnost i istinitost onoga što nam netko govori jer ne znamo na koji način ili nas više ne zanima je li istina ono što nam je rečeno ili nije.

Čak i svakodnevne rečenice koje s drugima razmjenjujemo ne provjeravamo nego ih uzimamo istinitima samima po sebi. Kad nam netko onako usput ispriča kako je bio na poslu, kasnije svratio na kavu kod kolege, pa poslije svratio natrag da posla da nešto obavi i završi, tko od nas još uvijek provjerava istinitost rečenog??? Razlog zašto smo gotovo prestali provjeravati istinitost tuđih tvrdnji, čak i onih koje nisu toliko važne, može biti zbog toga što nas stvarno ne zanima više gdje je netko bio, s kim je bio niti imamo neki stav o tome. Nama je svejedno je li istinito ono što nam netko priopćava i je li moguće to provjeriti i na koji način. Među fenomenima neprovjerljivosti ili nemogućnosti da se nešto provjeri postoji specifičan fenomen kojega možemo nazvati autoritarna neprovjerljivost koja se temelji na strahu i šutnji.

Koliko puta povremeno čujete rečenicu šef je rekao da… direktor je rekao da… ravnatelj je rekao da… ministar je rekao da… nadređeni je rekao da… Vjerojatno ovu rečenicu čujete daleko češće na poslu nego sve druge rečenice koje ne možete ili ne želite provjeriti. I zbog straha se ne usudite provjeriti istinitost ove rečenice i ostaje vam nepoznato je li nadređeni autoritet nešto stvarno rekao ili je to onaj ili ona prva do autoriteta izmislio/izmislila kako bi se skrila iza naredbe. Autoritarna neprovjerljivost je dvojako negativan fenomen. Prvo autoritarna neprovjerljivost uzrokuje strah koji ne dopušta hrabrost provjere istinitosti rečenice direktor je rekao da se tako uradi. Drugo, autoritarna neprovjerljivost omogućuje nekom da se skrije iza autoriteta i njegovih tvrdnji i zapovijedi koje sam autoritet nije niti izrekao niti zapovjedio onima kojima upravlja. I treće, autoritarna provjerljivost omogućuje prekrivanje vlastitih greški, krivo napravljenih odluka i skrivanja odgovornosti za pogreške koje nastanu iz krivo donesenih odluka.

Sam autoritet se može ponekad naći u situaciji da bude kriv za sve eventualne greške iako nikada nije izrekao nijednu rečenicu, tvrdnju, zapovijed da se nešto učini ili ne učini. Tomu doprinosi i strah koji stvara zid šutnje između autoriteta i podređenih do te mjere da među podređenima kolaju rečenice, tvrdnje, misli koje je autoritet izrekao, iako ga se nikad nije čulo da ih izgovara niti se s njim razgovaralo o tome. Riječ je o fenomenu i paradoksu autoriteta koji šuteći govori sudeći prema onima koji drugima prenose njegove rečenice, tvrdnje, riječi koje sam autoritet nikad nije izrekao. Kod autoriteta takav odnos stvara osjećaj nepovjerenja, osamljenosti i posvemašnje šutnje u odnosu prema onima koji drugima prenose njegove riječi, rečenice, tvrdnje i zapovijedi koje ponekad autoritet nije nikada izrekao. Povremeno rečenice poput nadređeni je rekao ne moraju i ponekad ne sadrže ništa što je neki nadređeni autoritet izrekao ili naredio, nego je riječ o proizvodnji izmišljenih rečenica i tvrdnji samog autoriteta koje podređeni zbog straha ne usude provjeriti jesu li ne samo istinite, nego jesu li uopće ikada bile izrečene od samog autoriteta.

S druge strane, autoritet ima ogroman problem prvo da objasni što nije rekao, a onda da objasni što su drugi pogrešno ili neistinito prenijeli, i tek na kraju objasni što je točno rekao i izrekao i zapovjedio da se učini. Taj veliki lanac oko vrata autoriteta gdje prvo treba objasniti što nije rečeno uopće, pa onda objasniti što je pogrešno i krivo interpretirano i tek onda reći što je točno rečeno kod autoriteta stvara stav povlačenja i šutnje gdje se on više i ne trudi objašnjavati ikome što je točno rekao i tvrdio. Autoritet se povlači u šutnju i samoću. I tako nastaje šutnja autoriteta koja je negativna jer sad autoritet više ništa ne govori i jedino što preostaje jest nagađati što bi možda rekao i tvrdio u nekoj situaciji i u određenim okolnostima. Iz toga razloga da se ne bi dogodila negativna šutnja između autoriteta i podređenih oko onoga što je rečeno i što nije rečeno, nekad je potrebna hrabrost upitati autoritet što je točno rekao ili rekla i što je pod tim mislila.

Bar u nekim susretima s autoritetom ispostavit će se da je autoritet pristupačan pogotovo kad treba objasniti što je točno rekao i tvrdio i da mu je stalo da se ne tvrdi u njegovo ime što nikada nije rekao ili tvrdio i da se isprave krive i pogrešne interpretacije njegovih rečenica, riječi i tvrdnji. Autoritarna neprovjerljivost jedan je od češćih uzroka nezadovoljstva, negativnosti, loše klime među ljudima i njihovom poslu jer se svi međuljudski odnosi vrte oko straha od provjeravanja onoga što je autoritet rekao i izmišljanja onoga što autoritet nije rekao niti tvrdio što stvara nerazumijevanje u komunikaciji među ljudima i međusobno nepovjerenje i strah jednih od drugih. U takvim okolnostima događa se da na kraju najviše bude pogođen sam autoritet u smislu nerazumijevanja jer mu se pripisuje ono što nije rekao i tvrdio, ili se ne provjerava kod njega što je točno rekao i tvrdio, nego se proizvoljno, samovoljno i samostalno tumači i ne provjerava ono što je autoritet eventualno izrekao.

Rečenica nadređeni je rekao da… je rijetko kad tek obična rečenica ili tvrdnja. Kao što ponekad rečenica bila sam… bio sam… na kavi može skrivati daleko više nego se čini, tako i rečenica ili tvrdnja nekoga kako je nadređeni rekao može biti simptom okruženja u kojem se živi i radi i koje može biti prožeto već strahom i nepovjerenjem među podređenima i šutnjom i usamljenošću autoriteta u odnosu na njegove podređene. Ostaje neodgovoreno pitanje: kako, kada i u kojem trenutku biti hrabar i provjeriti što je autoritet stvarno rekao i tvrdio? Treba li svaki put provjeriti rečenicu nadređeni je rekao da… kod samog nadređenog ili povremeno provjeravati za svaki slučaj da se ne bi dogodilo da se prenosi i tvrdi nešto što autoritet nikad nije izgovorio ni tvrdio. Kako točno znati što treba provjeravati, a što ne treba provjeravati kada oni koji su u blizini autoriteta prenose njegove tvrdnje u formi rečenica šef je rekao da…?

Fenomen neprovjerljivosti nije nagovaranje da osoba provjerava sve što mu je rečeno i svakoga tko nešto osobi govori. Tako nešto ili nije moguće zbog velike količine informacija i podataka ili osobu može odvesti u neželjena stanja trajnih i neprevladanih sumnji u istinitost i točnost bilo čijih tvrdnji. Ali fenomen neprovjerljivosti ili neprovjeravanja je naširoko prisutan u svim sferama ljudskog života. Neke sfere života funkcioniraju na povjerenju od samog početka i možda se s njima nije teško nositi i ne treba ih toliko i često provjeravati.

Fenomen autoritarne neprovjerljivosti je specifičan fenomen po svome zajedničarskom karakteru jer istovremeno zahvaća veliki broj ljudi i ne može se odnositi samo na jednog čovjeka. Zato nije loše biti hrabar povremeno i provjeriti nakon rečenice šef je rekao… što je šef stvarno rekao i tvrdio. To može opustiti odnose između ljudi i autoriteta i ljudi međusobno kako bi se moglo raditi i živjeti s manje straha, nepovjerenja i stalnih sumnjičenja kada se netko odozgor pojavi i svečano izjavi dakle šef je rekao… jer možda šef odavno niti šta govori niti šta tvrdi jer mu je postao i suviše veliki napor prvo da objasni što nije rekao, da objasni što je krivo i pogrešno shvaćeno i konačno da rekne ono što stvarno točno misli i želi reći.

Za neke autoritete taj put je često vrlo težak i naporan i ima uvijek autoriteta koji vole hrabre koji se usude provjeriti što je rekao i tvrdio jer time olakšavaju komunikaciju svima i ljudi bi se nakon toga mogli bolje razumjeti i biti hrabriji, a ne svaki put samo spustiti glavu kad čuju još uvijek neprovjerenu tvrdnju šef je rekao da se treba tako i tako učiniti i rekao je još da svatko treba to i to učiniti na taj i taj način. Možda šef već mjesecima ništa ne govori i šuti usamljen i ponajviše začuđen kako veliki broj rečenica i tvrdnji koje nikada nije izgovorio kruži komunikacijskim kanalima među ljudima razmišljajući zašto nema barem jedan hrabar da postavi banalno, ali ponekad presudno pitanje: šefe hoćete li biti ljubazni i reći što ste stvarno rekli kada ste izjavili da…? Ima autoriteta koji će rado, korektno i pošteno i fer odgovoriti na postavljeno pitanje. Nisu svi autoriteti izgrađeni na strahu i nepovjerenju, ima ih koji su izgrađeni na korektnosti i otvorenoj suradnji među ljudima.

U Sarajevu, 6. 12. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O NOĆI

Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao bi biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano.

Noć nije razdoblje dana niti iskustvo spavanja, noć nije vrijeme planiranja onoga sutra niti vrijeme premišljanja što je bilo danas. Noć nije vrijeme, noć je stanje. Noć je osjećaj slobode, trenutak u kojem sve treba prestati i stati. I vrijeme i dan i trajanje i razmišljanje i zabrinutosti i planiranja. Noć je poseban osjećaj beskonačnosti u kojem je sve zamrlo i u kojem se ništa ne treba događati što bi narušilo beskonačnost. Svaki pa i najmanji titraj sutrašnjeg planiranja, sutrašnje brige i zabrinutosti trajno oslobađa noć njezine privlačnosti i pretvara je u napeto vrijeme nespavanja, razmišljanja, premišljanja i promišljanja. Čak i snovi narušavaju tajnu i skrivenost noći. Sama noć bez ičega kao osjećaj beskonačne slobode i oslobođenosti od dnevnih i svakodnevnih trenutaka vremena može ponuditi istinski dodir sa slobodom i mirom za kojim se traga tijekom dana. Tako je otprilike Emil Cioran u svojim Razgovorima opisivao noć dok je objašnjavao svom sugovorniku kako je za mnoge pomalo uvrnuto i bolesno vidjeti noć kao kreativnost dok je on noć smatrao jedinim trenutkom genija u svom pisanju i njegove knjige nastajale su uglavnom noću.

Za mnoge od nas noć je aluzija ili podsjećanje na mrak, tamu, nešto zlo, zločesto i zlokobno. Mislimo da se sve zlo događa noću i da ono najgore iz ljudskog bića izlazi samo noću kao da je zlo bit noći i kao da je bit ljudskog bića da bude zlo noću. Iz te aluzije kako je noć zla mnoge priče, pripovijetke i bajke koje govore o zlim stvorenjima i njihovoj zloći noć koriste kao metaforu i oružje protiv onih koji bi htjeli noć vidjeti i kao nešto dobro, kao trenutak kreativnosti, trenutak genija, trenutak ljepote, trenutak privlačnosti. Čak se i ljubav noću smatra skrivenom, tajnom, ljubavlju koja u sebi nešto zlo krije, ljubav koja neće izići na dobro s prvim svitanjem. Naša opčinjenost noću pokazuje da noć nije tek razdoblje dijela dana u kojem se treba spavati i odmarati.

Naše i suviše organizirano vrijeme isječeno u točno izmjerene trenutke koje mjerimo sekundama, minutama i satima i samu je noć organiziralo u vremenske isječke i tako joj nastoji oduzeti nešto od njezine tajnovitosti i ljepote. Čak se više i ne plašimo noći kao što smo čitali u pričama i bajkama, više ne vjerujemo u stvorenja koja se pojavljuju samo noću niti više vjerujemo u neku tajanstvenu silu koja vlada noću. Za nas je noć postala sterilna, birokratska jedinica izgubljenog vremena u spavanju kako bi se bjesomučno nosili s birokratskom jedinicom vremena koju zovemo dan i koja ne smije sadržavati ni sekundu izgubljenog vremena. Nemoguće je ili je barem sve teže priuštiti sebi luksuz i biti cijelu noć budan i razmišljati i čitati nešto o noći i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet sterilan i neutralan prema stvarnosti ne voli noć jer je to gubitak vremena, kad bi mogao, ukinuo bi i spavanje kao suvišno. Naš tehnološki svijet ukinuo bi sve ono što smo kao djeca voljeli kada bi došla noć. Ukinuo bi naše strahove od bajkovitih noćnih stvorenja, ukinuo bi naše tajne noćne ljubavi i viđanja, ukinuo bi našu fascinaciju noću i njezinim tajnama. Naš tehnološki svijet, jer mu je stalo samo do vremena koje se može mjeriti, kad  bi mogao, ukinuo bi potpuno noć i njezine tajne i zabranio nam čak i snove jer je to gubitak vremena. Naš tehnološki svijet želio bi ukinuti sve tajne, sve osvijetliti i pretvoriti u dan i zabraniti da spavamo i sanjamo.

Svijet nam to pomalo i čini sa svakim novim sumrakom i dolaskom noći. Progoni nas brigama, mislima, razmišljanjima, idejama, opterećenostima, progoni nas čak i u snovima kako ne bismo mogli mirno i u tišini zastati i osluhnuti noć koja nam govori i želi nam nešto reći preko svojih tajni, preko knjiga kojih noću čitamo, preko kreativnosti koja se noću javlja. Noć je postala osvijetljeni dan, svaki kutak noći osvijetljen je nekakvim umjetnim svjetlom, sve je teže uopće pronaći onu izvornu i iskonsku noć u kojoj se u miru i tišini ljudsko biće može susresti samo sa sobom i najdubljim dijelovima sebe.

Noć je susret s intimnošću u koju svjetlo ne može i ne treba prodirati i ulaziti svojom uvijek vječnom znatiželjom da sve osvijetli, sve vidi, sve zna, i sve čuje. Noć ili barem njezin maleni dio koji pripada samo ljudskom biću i nikomu drugomu trebao biti i ostati skriven od svjetla. Ne jer taj skriveni dio krije u sebi nešto zlo i pokvareno, nego jer taj maleni dio noći, djelić noći krije samu intimnost ljudskog bića s kojim je ljudsko biće sudbinski i duboko povezano. O tom malenom djeliću noći ovisi sav smisao i svrha života jednog ljudskog bića i svjetlo bi samo poremetilo ili taj smisao učinilo nerazumljivim i pretvorilo ga u teret, u razmišljanje, u zabrinutost, u brigu, u nesanicu i u nervozu. Može li svijet i njegov vječni dan osvijetljen umjetnim svjetlima razumjeti i prihvatiti da poneko ljudsko biće želi za sebe zadržati djelić noći koji pripada samo njemu ili njoj. I da taj djelić ne krije ljudsku zloću, zlobu i pokvarenost, nego možda tajnu tog konkretnog ljudskog bića.

Zašto svijet i njegov dan toliko navaljuju i napadaju ljudsko biće i plaše ga kako je noć zla, pokvarena, kako noću ljudsko biće otkriva tajnu svoje zloće i kako bi bilo najbolje da sve bude osvijetljeno vječnim danom? Kako je ljudsko biće dovedeno u zabludu da se sve zlo događa noću, a da je dan samo jer je pun svijetla ujedno svet, čist i nevin? Ne događaju li se i neka velika zla i pokvarenosti upravo u trenutku dana i ne pokazuje li se zloća ljudskog bića i onda kada je dan? Nije li zlo učinjeno danju oblik samohvale ljudskog bića koje se ne stidi i ne srami toga da je pokvareno, nego uživa u tome da se njegovo ili njezino zlo može jasno i čisto vidjeti na svjetlu dana? Noć je bar toliko ponizna da priznaje da ima zla i pokvarenosti koji se događaju noću, ali se time ne hvali i nekad ih skriva da se ljudsko biće ne bi preplašilo vlastite zloće i pokvarenosti.

Svijet i njegova umjetna svjetla i njegov vječni dan nas plaše kako je noć zla i kako ništa pametno osim zloće ne može nastati i dogoditi se noću. Svijet nas prestravljuje slikama noći i nagovara nas da što prije sklopimo oči da ne bismo vidjeli svu grozotu i grotesknost noći. Ali neki među ljudima koji su hrabriji i znaju da i svijet i dan imaju svoje laži znaju ostati budni i otvorenih očiju kada svijet, njegova svjetla i njegov dan prestanu lagati o noći kako bi susreli noć i u njoj susreli sebe. U tom susretu s noći neka ljudska bića otkriju da noć nije zla, da noć nije glasna, bučna, puna krikova i buke. Na svoje zadovoljstvo otkriju tišinu i mir noći. Otkriju i kreativnost noći. Saznaju kako je noć vrlo darežljiva prema budnim umovima i kako ih obilno nagrađuje kreativnim genijem i nečim što svijet i dan kriju od ljudskih bića. A to nešto je tek nazirući osjećaj beskonačnog mira i tišine kada svijet, njegova svjetla i njegov dan konačno ušute i puste ljudsko biće na miru i ne progone ga više ni u snovima.

Jer noć se krije od svijeta i dana ne zato jer krije u sebi zlo, nego ne želi svoje darove i tajne rasipati pred svijetom i danom. Kada daruje tajnu ljudskom biću, noć to želi učiniti nasamo i prije snova koji su oružje kojim svijet i dan progone čovjeka. I uvijek kada daruje dar ljudskom biću, noć upozori ljudsko biće da je taj dar darovan isključivo njemu ili njoj, da se ne smije iznositi u svijet i pokazivati danu i drugim ljudskim bićima.

Noć daruje čovjeka njemu samom kao neprocjenjiv dar kojega u miru i tišini prije snova i samo tada čovjek smije otvoriti i zagledati se u njega. Ono što otkrije u onom što mu je darovala noć je pravi, nepatvoreni čovjek i ako se čovjek boji noći i smatra je zlom i pokvarenom, onda je to zbog toga jer mu noć nije darovala ništa drugo nego njega sama. I protivnici noći koji je nazivaju zlom i pokvarenom ponekad su oni koji su otvarajući sami sebe kao dar koji im je poklonila noć unutra pronašli vlastito zlo i vlastitu pokvarenost, ali su da bi to sakrili noć proglasili zlom i pokvarenom. A ona ništa drugo ne želi nego čovjeka darovati njemu samom. Ako se čovjek ne boji noći i u njoj pronalazi mir, tišinu, smiraj, ugodu, svoju kreativnost i svoj um i noć ne naziva zlom i pokvarenom, onda je to zato jer kada je otvorio sama sebe kao dar koji mu je darovala noć nije pronašao u sebi zlo i pokvarenost.

Noć nije vrijeme, nije razmišljanje, nije promišljanje, nije zabrinutost, noć nije trenutak. Noć nije ništa od toga. Noć je darivanje samog sebe samome sebi u miru, tišini i sabranosti i treba biti oprezan kada nas noć daruje nama samima. Neki se utječu svijetu, danu i snovima kako ne bi mislili na dar koji su otvorili i lažu druge kako je noć zla i pokvarena. Jer darovatelj koji ti želi darovati tebe sama da se pronađeš kako može biti zao i pokvaren? Neki uživaju u daru koji im je poklonila noć i ne žele da svijet, svjetla i drugi ljudi vide sadržaj dara. I takvi noć nikada ne zovu zlom i pokvarenom. Takvi se danju i na svjetlu iskreno smiju svjesni dara kojega imaju i znaju što je prava tajna noći. I naravno ne vole snove jer im ne trebaju, jer se nemaju čega bojati i ne trebaju skrivati.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O TRAJNOSTI, POVREMENOSTI I PRIVREMENOSTI

Povremenost je simptom, privremenost je dijagnoza i oboje zajedno jesu bolest, bolest koju možemo nazvati strahom od trajnosti.

Strah od trajnosti kao bolest nastaje kada se povremenost i privremenost kao simptom i dijagnoza ujedine u svom strahu. Svijet je pun oboljelih od straha od trajnosti, onih koji žive vidljivo sa simptomom povremenosti i privremenošću kao dijagnozom. Povremena ljubav, privremeni brak, privremeni stan, povremeno mjesto življenja, privremeni dom, povremeni odlazak, privremeni dolazak, povremeni posao, povremeni prijatelj, privremena prijateljica. Sve nam je povremeno i privremeno, simptom i dijagnoza su toliko pomiješani da se može govoriti o bolesti, o strahu od trajnosti.

Kako živjeti u svijetu gdje susrećeš one koji žive s takvim simptomom i s takvom dijagnozom, koji objeručke prihvaćaju svoju bolest, svoj strah od trajnosti, a svoj simptom i svoju dijagnozu nazivaju čudesnim lijekom? Tražiš trajnost u braku, ali ona ide samo do prve plaće i financijske krize, prve svađe, prvog nesporazuma? Tražiš vjernost, ali ona ide samo do nove prilike čim okreneš glavu na drugu stranu? Tražiš mjesto pod suncem, ali samo nekoliko mjeseci dok ne nađeš nešto drugo? Tražiš prijatelja, ali traje samo dok netko drugi ne uskoči na njegovo ili njezino mjesto? Je li moguće pronaći nešto ili nekoga u svijetu straha od trajnosti, u svijetu simptomatičnih pacijenata i njihovih dijagnoza?

Zar je trajnost tako groteskna i užasna da je postala bolest od koje se treba liječiti i uzimati terapiju bjesomučno mijenjajući ljude, muževe, supruge, prijatelje, mjesta, dolaske, stanove, domove, gradove i odlaske? Kako živjeti s nekim koji svoj simptom i svoju dijagnozu, svoju povremenost i privremenost u svemu smatra najvećim dobrom i najvećom mogućom slobodom, kako razgovarati s nekim kome je sve povremeno i privremeno? I sam jezik je sastavljen od riječi i rečenica koje su ponekad trajne, a ne privremene i povremene. O čemu razgovarati s nekim čiji jezik nije trajan i u čijem jeziku ljubav, vjernost, prijateljstvo, zajedništvo, strpljivost, podnošenje, briga, susretljivost imaju samo povremeno i privremeno značenje bez ikakve želje da ih se učini trajnima gdje danas znače jedno, sutra drugo, a za koji dan ili mjesec ne znače ništa. Nemaju čak više ni povremeno ni privremeno značenje. Kako živjeti među onima i s onima koji svoju povremenost i privremenost nazivaju lijekom, a onoga koji trajnost smatra potrebnim barem u nekim velikim životnim stvarima nazivaju bolesnikom, budalom, idiotom, utopistom i nerealnim?

Kako objasniti da trajnost nije bolest, nego lijek kojim se povremenost i privremenost mogu izliječiti, kada rijetko tko vidi simptome i dijagnozu svoje bolesti, svoga strah od trajnosti, nego ih vidi kao spasonosni lijek za svoj strah od trajnosti od bilo čega u svom životu. Sve je povremeno i svi su privremeni, nema trajnosti i nema trajnih. Ovo shvaćanje života i međuljudskih veza nije samo simptom i dijagnoza bolesti, ona se začudo još više nudi kao lijek svim onima koji trajnost smatraju bolešću i opasnošću, pojavom koju treba iskorijeniti i protiv koje se treba boriti jer je protiv čovjeka.

Ali ima ljudi koji vole trajnost, koji se oko nje trude, koji je grade godinama, desetljećima. Iako znaju da je trajnost vrlo krhka i lomljiva, ipak joj pružaju šansu i znaju je pretvoriti u čvrstu i stabilnu građevinu. Jesu li ljubitelji trajnosti među nama robovi, bolesnici i pacijenti koji boluju od neke čudne bolesti koja je iluzorna maštarija kako u životu postoji nešto trajno i što bi moglo trajati barem dok traje i život? Ako jesu, tko ima autoritet postaviti dijagnozu i propisati lijek? Je li trajnost braka simptom, a bračna vjernost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li iskrenost  ljubavne veze simptom, a poštenje i korektnost dijagnoza bolesti koju treba liječiti? Je li u svijetu povremenosti i privremenosti svega i svih trajnost zapravo postala opasna bolest, virus od kojega se svi sklanjaju jer se ne žele zaraziti nečim što bi moglo biti trajno, a to znači neizlječivo? Jesu li oni koji još uvijek ne boluju od straha od trajnosti postali manjina, rijetki bolesnici koje se tu i tamo susreću u društvu, nešto poput oboljelih od gube oko kojih svi drugi naprave krug i pokazuju u njih prstom i preneraženim pogledom?

Povremenost i privremenost svega i svih u ljudskom životu nudi se kao lijek preostalim pacijentima koji vjeruju u nekakve trajnosti u životu, a onima koji su već ovisnici o povremenosti i privremenosti su već od prije ponuđeni kao čudesno sredstvo izlječenja od zahtjeva, težine, žrtvi i patnji života. Ne sviđa vam se više vaš muž? Upotrijebite lijek povremenosti i privremenosti i pronađite drugoga. Isto vrijedi i za vašu suprugu. Ne možete podnijeti svoga momka ili svoju djevojku? Ne možete više podnijeti prijatelje i ne želite ih? Ne možete se zadržati na jednom mjestu, ne možete ništa što ima veze s trajnošću? Upotrijebite privremenost i povremenost i sve što imate, sve što ste stekli, sve što vas veže za druge učinite povremenim i privremenim, neka postane suvišno, nepotrebno i besmisleno. Učinite vlastiti život povremenim i privremenim. Tako izgleda ponekad kada se povremenost i privremenost nude kao lijek za strah od trajnosti.

Smije li se netko usuditi i reći kako povremenost i privremenost imaju kao svaki lijek i određene nuspojave koje se vješto kriju od onih koji ih uzimaju? Smije li se reći kako povremenost kao simptom i privremenost kao dijagnoza mogu imati ozbiljne nuspojave poput nezadovoljstva, nepovjerenja, straha od vezivanja, straha od odgovornosti, indiferentnosti, nezainteresiranosti, vječnog kukanja kako je sve loše i sve klizi nizbrdo, vječnog studiranja, apatije, cinizma, prijezira prema drugima, omalovažavanja, obezvređivanja, neuspjeha? Tko je zadužen za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze i tko je autoritet koji će povremenost i privremenost proglasiti bolešću, a trajnost lijekom ili obrnuto, proglasiti trajnost bolešću, a povremenost i privremenost čudesnim lijekom koji je već mnogima pomogao?

Ako netko želi i očekuje trajnost od ozbiljnih životnih stvari i situacija, je li on pacijent, bolesnik ili je netko tko je izliječen ili netko tko nikada nije ni bio bolestan? Ako netko ne želi trajnost i strah ga je trajnosti pa su mu i velike i presudne životne stvari tek povremene i privremene, je li on pacijent, bolesnik, netko tko treba na liječenje ili je već izliječen? U zbrci koja je sve očitija oko trajnosti i povremenosti i privremenosti sve je teže shvatiti i dokučiti što je lijek i kojoj bolesti i tko su pacijenti, a tko nisu jer svatko ima svoje argumente za ono kako živi svoj život, brak, prijateljstvo, ljubav, vezu, poslovnu suradnju, političku suradnju, suživot. Tko će nam odrediti i zaključiti naše sukobe, rasprave, prepirke, svađe, komunikacije, dijaloge, argumentiranja tko je bolestan, a tko je zdrav oko ovih pitanja u velikoj bolnici koja se zove svijet, gdje svi jedni druge gledamo ili kao pacijente ili kao izliječene od trajnosti, odnosno povremenosti i privremenosti.

Je li moguć jedan miran suživot istovremeno između trajnosti, povremenosti i privremenosti tako da nekome od nas njegova ljubav, brak, veza, prijateljstvo, suradnja, odnos, suživot  bude istovremeno i trajan i povremen i privremen? Je li moguće da istovremeno budemo i pacijenti i izliječeni, i bolesni i zdravi, da povremeno i privremeno želimo trajnost, a da trajno želimo povremenost i privremenost? Nisu li ove tri stvari u međusobnom sukobu gdje teško može biti istinskog primirja i mira? Ali tko je mjerodavan za otkrivanje simptoma i postavljanje dijagnoze bilo čega od ovoga troje, ja, ti, ona, oni, vi, mi ili netko treći? Kako ćemo se snaći u svijetu gdje vladaju povremena i privremena trajnost i trajna povremenost i privremenost? Kako ćemo znati jesmo li pacijenti ili nismo, je li ono što živimo i kako živimo simptom, dijagnoza, bolest ili lijek?

U Sarajevu, 28. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O ILUZIJI JEDNE LJUBAVI

Prekidi ljubavi imaju različite završetke. Mogu biti umjereni. Mogu biti civilizirani. Mogu biti sporazumni. Mogu biti iznenadni. Mogu biti jednostrani. Mogu biti neugodni. Mogu biti bolni. Mogu biti rasterećujući. Mogu biti opterećujući. Mogu biti nedovršeni i nedorečeni…

Nedovršeni i nedorečeni ljubavni prekidi su stvoritelji iluzije voljene osobe ili o voljenoj osobi gdje stvarnost iluzije nije pitanje mašte nego ima svoju vlastitu stvarnost. Iluziju doživljavamo kao nešto nestvarno, izmišljeno što treba uništiti jer zamagljuje pogled na stvarnost. Uvijek nam govore kako je iluzija bijeg, skrivanje, nesposobnost za susret sa stvarnošću i problemima. Ali iluzija voljene osobe – zbog prekida koji je ostao nedovršen i nedorečen i nikada se nije do kraja odigrao – je stvarna. S voljenom osobom se razgovara, o voljenoj se osobi se brine, voljenu osobu se drži u naručju, voljenu osobu se nježno grli i dodiruje. Voljena osoba ne stari, ne obolijeva i ne umire. Voljena osoba zadržava sve ono najbolje od svoje ljudskosti i svoje nutrine i susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli i s kojom se dogodio nedovršen i nedorečen prekid ne razbija iluziju koliko potvrđuje da postoji stvarnost iluzije o voljenoj osobi toliko živa i opipljiva da stvarnu osobu izbjegavamo susresti i ne želimo je vidjeti.

Naša stvarna iluzija voljene osobe u kojoj pokazujemo svu svoju herojsku i nadljudsku sposobnost da ljubimo i volimo ne priželjkuje susrest sa stvarnom osobom koju smo voljeli. Naša stvarna iluzija je za nas stvarna ljubav, u našoj iluziji voljena osoba postoji tako živo da još uvijek osjećamo kako je volimo i osjećamo kako ona nas voli. Stvarnost naše iluzije je kao vječni portret ljubljene žene kojega držimo negdje u polumraku svoje sobe i satima sjedimo pred njim i šutimo. Divimo se ženi čije se crte lice ne mijenjaju, čiji sjaj u očima ne prestaje, čije usne i dalje izgledaju životno i željne ljubavi, čija kosa uvijek ostavlja dojam divljine koju treba istražiti i ukrotiti. Naša iluzija o voljenoj osobi s kojom se dogodio nezavršen i nedorečen prekid nam zabranjuje da se približimo stvarnoj osobi i doživimo susret s porazom u obliku riječi koje govore kako je između nas gotovo, završeno i nema se više što reći.  Iluzija o voljenoj osobi ne voli takve susrete, ona ih i zabranjuje i izbjegava. Iluzija nas potiče i tjera da i dalje volimo, da i dalje ljubimo osobu koja u stvarnom životu više ne izgleda kao nekad i koja živi možda jedan sasvim drugačiji život i koja se možda više i ne sjeća da smo je voljeli i ljubili.

Ali iluzija o voljenoj osobi je i suviše stvarna i moćna da bismo čak i pomislili da voljena osoba više ne odgovara njezinoj iluziji koju smo o njoj izgradili od ostataka stvarnih susreta, zagrljaja i poljubaca. Zato postoji čudan i neugodan osjećaj kada zvijezde, unatoč svim našim nastojanjima da to izbjegnemo i  bez našeg dopuštenja i znanja, urede da osobu stvarno susretnemo. I kada vidimo da voljena osoba nema više sjaj u očima, nema više usne žedne ljubavi, ni divlju kosu koju treba ukrotiti, kad nas se voljena osoba više ne sjeća kao fatalne ljubavi ili fatalnog susreta, nego nas promatra kao nešto što se dogodilo, bilo i prošlo i više nema ništa. U tom trenutku naša stvarna iluzija o voljenoj osobi dolazi u sukob sa stvarnom osobom.

Jer naša stvarna iluzija o voljenoj osobi ne uključuje ono što stvarna osoba jest. Njezine stvarne potrebe, njezine stvarne probleme, njezina stvarna pitanja, životne poteškoće, neuspjehe i padove. U našoj opijenosti ljubavlju prema iluziji voljene osobe nikada ne bismo pomislili da bismo voljenu osobu morali posjetiti u bolnici, gurati u invalidskim kolicima, hraniti i presvlačiti, ili još više trpjeti njezinu tešku ćud.

Naša opijenost iluzijom je i suviše jaka da bismo prihvatili stvarnost voljene osobe u njezinoj fizičkoj ograničenosti i brutalnosti. Možda se zato i dogodio prekid na prvom mjestu jer smo izgradili stvarnu iluziju od voljene osobe (žene ili muškarca) ostavljajući po strani fizičko biće i njezine fizičke granice i jer nismo bili sposobni pobijediti iluziju i dopustiti stvarnoj osobi, stvarnoj ženi da je vidimo i u onim trenutcima u kojima nam izgrađena iluzija nikada nije dopustila da je vidimo, u njezinoj slabosti, ograničenosti i nedostatcima. Ljubav prema iluziji koju smo izgradili na temeljima stvarne osobe koju smo nekad voljeli ne dopušta nam da se oslobodimo njezinih okova jer smo otkrili da nas stvarna osoba koju volimo može ostaviti i otići, ali stvorena iluzija nikada ne odlazi i uvijek ostaje s nama.

S vremenom ona preuzima stvarnost ljubavi postajući jedini objekt kojega volimo i uvijek nam potiho govori kako se trebamo kloniti toga da volimo stvarnu osobu jer sve stvarne osobe bi nas mogle prije ili kasnije napustiti, ali iluzija koju smo izgradili neće nikada. Ponekad smo još uvijek opijeni ljubavlju, ponekad još uvijek posjećujemo omiljena mjesta, ponavljamo iste rečenice, prisjećamo se mirisa kose tek povremeno svjesni da ruka koju držimo nije ruka voljene osobe, nego naša vlastita ruka i da rečenice koje izgovaramo nitko ne čuje osim nas samih u polumraku sobe dok razgovaramo s iluzijom voljene osobe. Zašto se ponekad ne želimo riješiti iluzije? Zašto ponekad i dalje volimo i ljubimo vlastite ruke kao da su ruke voljene osobe i ne želimo dodirnuti stvarne i tuđe ruke koje se pružaju prema nama i koje su voljne pružiti i ljubav, i sigurnost i mir, i podršku i nježnost i toplinu? Zašto toliko volimo iluziju o voljenoj osobi, zašto smo je pretvorili u stvarnost i zašto je obožavamo poput božanstva iako ponekad svjesni da naša iluzija i stvarna osoba nemaju gotovo više nikakvih dodirnih točaka?

U čemu je tajna iluzije o voljenoj osobi? Je li naš susret zaista bio toliko fatalan da poslije za nas nema ništa doli njene iluzije, je li taj susret bio fatalan do te mjere da smo na vlastitoj koži iskusili ono čemu se rugamo i u što često ne vjerujemo kad nam drugi govore, a to zovu „ljubavlju na prvi pogled“? Je li nas taj susret i ta ljubav tako iscrpila i potrošila da jedino što preostaje jest stvoriti iluziju i biti u nju zaljubljen/a i nju voljeti jer više nema u nama sposobnosti i volje za novo? Jesmo li doživjeli da nas je ljubav ubila zauvijek i da ne postoji mogućnost da ponovno živimo i oživimo i osjetimo dah života u sebi? Koja je svrha stvorene iluzije o voljenoj osobi? Je li ona oblik zaštite od drugih i od nas samih, je li ona oblik cinizma i prijezira prema novoj ljubavi, oblik nepovjerenja prema ljudskoj toplini i nježnosti koja se pruža prema nama i želi nas dodirnuti i oživjeti?

Možda je iluzija o voljenoj osobi koju smo izgradili i pretvorili u stvarnost naš protest i krik protiv zvijezda i okolnosti koje su uvijek bile protiv nas dvoje? Ili je stvaranje iluzije o voljenoj osobi izraz želje da jednog dana više nikada ne budemo razdvojeni, da se vječno osmjehujemo, dodirujemo, ljubimo i da vječno budemo jedno. Možda bi tek tada stvorena iluzija izgubila svoj smisao i izgubila svrhu postojanja. Ali što činiti dok čekamo taj trenutak? Živjeti s iluzijom o voljenoj osobi ili je probati uništiti? Je li loše ponekad uhvatiti sebe kako hodaš s voljenom osobom, kako je grliš, osluškuješ njezin dah, dodiruješ njezino lice, a zapravo sve se to događa u tebi dok razmišljaš o onome što je moglo biti, ali nije i dok držiš svoju ruku, a ne njezinu? Koliko bi pomoglo uništiti iluziju o voljenoj osobi i hodati sam ili sama? Stvarna iluzija o voljenoj osobi nas čini da se ne osjećamo samima zato se ne možemo i ne želimo odvojiti od nje. Znamo da smo sami jer očima vidimo da nema nikoga, ušima ne čujemo nikoga, rukama i usnama ne dodirujemo nikoga, a opet osjećamo da nismo sami, da je voljena osoba stvarno s nama kao naša iluzija koja je stvarna jer osjećamo da je stvarno volimo i stvarno dodirujemo i da njezina kosa stvarno miriše i da njezin dah pruža toplinu našem licu. Zašto volimo i zašto smo zaljubljeni u iluziju i zašto je ona stvarnija od fizičke osobe koju smo nekada voljeli? Nije li istina da barem ponekad slobodno i svjesno biramo da volimo iluziju o voljenoj osobi?

U Sarajevu, 21. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O BUDUĆNOSTI

Možda je za našu budućnost ipak bolje da za sada ostane nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva … 

U čovjeku postoji neostvarena želja da pogleda iza zavjese u ono što se nalazi ispred, što se nalazi u njegovoj budućnosti. Poput igrača na sreću zamišlja kako u jednom trenutku točno zna gdje i u kojem mjestu se nalazi dobitni listić velikog dobitka i zamišlja kako ga kupuje. Ili zamišlja kako unaprijed vidi brojeve jackpota i unaprijed zna koju srećku treba kupiti. Dobitak je neizbježan  i razdoblje između čekanja i dobitka je izuzetno životno razdoblje poput iščekivanja dugo željenog završetka.

Mnogo mašte o sklanjanju zavjese budućnosti usmjereno je na buduće događaje koji se promatraju kao događaji ispunjenja, uspjeha, postignuća, blagoslova, sreće, zadovoljstva. U želji da vidi vlastitu budućnost, čovjek pribjegava različitim metodama i načinima koje graniče ponekad s ludilom i iracionalnim. Dok ponekad odbacuje neke razumne savjete i preporuke o vlastitoj budućnosti, s druge strane – zaluđen i oslijepljen – svoje pouzdanje stavlja u neobične taloge na dnu šalice kave, crte u svojim dlanovima, raspored zrna graha na stolu i podu, kamenje koje svjetluca i mnogo drugih sličnih metoda i načina. Želja da baci pogled u vlastitu budućnost čovjeka može odvesti u iracionalno ponašanje i iracionalna vjerovanja do te mjere da razumu ne ostaje puno prostora da čovjeka upozori na ono što je očito i na što treba stvarno obratiti pažnju u svom životu.

Glad za budućnošću može paralizirati čovjekov razum i sposobnost razumnog ponašanja i djelovanja i odlučivanja. Odjednom se razumne životne odluke koje se pažljivo planiraju i ne donose preko noći stavljaju u ruke nekog „čitača“ budućnosti koji u ispijenoj kavi i njezinom mutnom i nejasnom dnu sve vidi jasno i razgovijetno, svaki čovjekov potez, odluku. Presudne životne odluke koje zahtijevaju prisutnost i aktivno sudjelovanje razuma poput odluke za brak, odluke za odlazak u drugu zemlju, odluke o prodaji ili kupovini kuće ili stana postaju predmet najneobičnijih metoda tumačenja na način da je dovoljno da pogledate kako je kamenje u boji raspoređeno na stolu i da budete apsolutno uvjereni da je neka žena ili muškarac za vas iako razumski gledano nemate nikakvih dodirnih točaka.

Na sve moguće načine se želi vidjeti budućnost kako bi se budućnost uhvatilo, zarobilo i svezalo da bude vrijeme bez iznenađenja. Željeti znati budućnost nije bezopasno jer čovjekova znatiželja oko budućnosti koncentrira se na ono što čovjek strastveno želi, a ne uvijek na ono što bi čovjek želio izbjeći, ali nikako ne može. Koliko bi za čovjeka doista bilo utješno kad bi postojala stvarno metoda znanja budućnosti kojom bi mu netko otkrio ujutro da će večeras poginuti u prometnoj nesreći i da ne postoji mogućnost izbjegavanja tog sudbonosnog trenutka čak i kad cijeli dan ne bi izišao na ulicu u strahu od auta? Svi njegovi budući planovi o braku, novom stanu večeras završavaju i to trajno i zauvijek. Ima li čovjeka koji bi želio pod svaku cijenu znati kako mu je budućnost takva i kako je ona neizbježna?  Ili koliko je pozitivno kad bi postojala metoda predviđanja budućnosti  kojom bi čovjeku bilo otkriveno da će za mjesec dana zbog običnih bolova u trbuhu otkriti kako ima neizlječivi rak?

Želja i nastojanje da se otkrije budućnost utemeljena je na zabludi kako je budućnost isključivo i uvijek novi početak, nova stvarnost, novi život, nešto u sebi i po sebi potpuno novo i dobro. Budućnost može biti i nešto vrlo brutalno, razarajuće i uništavajuće i ona nije uvijek nekakav novi početak i novi život. Budućnost može biti vrlo brutalan i hladan kraj i završetak svega i svih novih budućnosti o kojima čovjek mašta. Zašto ne možemo budućnost ostaviti njezinoj nedogođenosti, zašto je želimo znati i što mislimo da se bitno mijenja ako bismo je znali? Mijenja li se uopće čovjekov život kad bi mu netko nekom metodom točno i precizno dao do znanja da će u budućnosti oboljeti, patiti i na kraju umrijeti u mukama? Mijenja li se njegov život bitno kad bi mu netko otkrio da će mu život biti normalan, prosječan, življen na način bezbroj drugih ljudskih života? Živjet će, oženiti se, udati se, imati djecu, imati finu obitelj, ostarjeti i na kraju umrijeti.

U želji da zna sve o vlastitoj budućnosti postoji nešto što je čovjeku zabranjeno i to mu je zabranjeno s razlogom. Iz nekog razloga sveznanje je čovjekova najveća strast i neostvarena želja, ali sveznanje pripada božanskom i nadnaravnom, ali ne pripada čovjeku. Za čovjeka posjedovati sveznanje (znati sve apsolutno) značilo bi da više nije riječ o ograničenom stvorenju nego neograničenoj moći i stvorenju koje više ne bismo mogli zvati čovjekom nego nečim nadljudskim, pa i neljudskim i nečovječnim. Strah i fascinacija budućnošću pokazuju čovjekovu spoznaju i osjećaj da iz nekog razloga ne smije sve znati koliko god to želio i da bi to značilo posjedovanje moći koju sam čovjek ne bi mogao kontrolirati, ali bi je mogao zloupotrijebiti.

Veo tajne koji prekriva budućnost svakog pojedinog čovjeka postoji i zbog toga što bi spoznaja budućnosti koja bi mogla biti hladna, kataklizmična i katastrofalna čovjeka dovela u stanje mračnih osjećaja o njemu samom i njegovom životu gdje bi bijeg od života bio najbolje i jedino rješenje. Jer što bi ponekad učinio od života čovjek kojemu je netko točno, precizno, jasno i istinito prorekao i otkrio da će za mjesec otkriti tešku bolest i umrijeti brzo? Kakva je to budućnost? Uvijek je se moguće pokušati boriti, ali budućnost je lakše pobijediti kada je iznenadite na prepad i kada ona čovjeka iznenadi na prepad.

Protiv budućnosti se ne isplati boriti vojnički i organizirano jer budućnost ne poznaje i ne priznaje tu vrstu borbe i ratovanja protiv sebe. Protiv budućnosti čovjek mora biti gerilac i protiv nje ratovati gerilski i na prepad. Osvajati je komad po komad, dio po dio i ne dopustiti joj da čovjeka zatvori u okruženje i opsadu iz kojih čovjek ne vidi izlaz. Osvajati budućnost poput gerilca, ratovati s njom uvijek pri svijesti kako u tom ratu s njom čovjek  ne može pobijediti jer je ona po naravi nepobjediva i to je njezina temeljna skrivena strana koju često previđamo u borbi s njom. Srušimo jedan most, osvojimo jednu ulicu, osvojimo jednu zgradu, jedno mjesto, jedno zemlju i olako se opustimo misleći da smo konačno pobijedili budućnost. Na trenutak pomislimo da smo osvajanjem nove ulice, novog mosta, nove zgrade zadali konačni udarac budućnosti. A onda pogledamo i vidimo u daljini bezbroj novih ulica, zgrada, gradova i ljudi. U tom trenutku treba se prisjetiti temeljnog sadržaja budućnosti. Ona je nevidljiva, nepobjediva i neosvojiva.

Ne postoji lik u dnu šalice kave, ne postoje crte dlana, ne postoji magično kamenje, ne postoji zapis, amajlija koja je moćnija od budućnosti i koja bi ju mogla jednom i zauvijek osvojiti i pobijediti. Čovjek je uvijek u gerilskom ratu sa svojom budućnošću, ali mora paziti da u tom ratu budućnost ne pokaže svu svoju ratnu moć i nadmoć i otkrije mu svoju strahotu, kataklizmičnost,  katastrofičnost i propast. Zato je ne bi trebao napadati i protiv nje ratovati tamo gdje između čovjeka i njegove budućnosti već dugo vremena vlada obostrano primirje i sporazumni prekid vatre koje i čovjek i budućnost zovu sadašnjost.

Sadašnjost nažalost nije uvijek vječno primirje između čovjeka i njegove budućnosti, ali razumnim pristupom životu i svojoj budućnosti, planirajući svoj život čovjek može dugotrajno zadržati sadašnjost kao oblik primirja. Budućnost je u svakom trenutku spremna na primirje s čovjekom i čovjek bi taj veliki ustupak koji mu budućnost daruje trebao znati prihvatiti. I uvijek biti oprezan glede budućnosti jer osim što je nepobjediva, nevidljiva i neosvojiva, ona je istovremeno i svjetla i mračna.

Koliko god budućnost krije novi život, novi početak, novu stvarnost ona također skriva i datum čovjekovog umiranja. Kad bi budućnost otkrila čovjeku datum njegovog kraja, u tom trenutku čovjek bi izgubio rat i njegova gerilska osvajanja budućnosti postala bi besmislena. Ovako živeći u krhkom primirju s budućnošću, odnosno, u sadašnjosti čovjeku ostaje nada da će pobijediti u ratu s njom, iako je što se tiče fizičkog kraja i datuma fizičke smrti rat s budućnošću izgubio prije nego je taj rat i započeo.

Ali možda postoji nešto poslije svega, nešto gdje će čovjek pobjednički podignuti ruke u zrak i pobijediti budućnost? Ali to ne znaju ni čovjek ni budućnost, ali možda postoji Netko tko zna, i ako taj Netko ne želi da čovjek  zna apsolutno sve o svojoj budućnosti, da čovjek bude sveznajući, onda bi bilo mudro ne pokušavati biti sveznajući i pokušavati ukloniti veo tajne s vlastite budućnosti jer što ako uklonite veo i samo nađete datum smrti i svoj nadgrobni spomenik i ništa više????? Ovako mudrije je ostaviti budućnost prekrivenu velom, možda nije ni predviđeno da ga čovjek ukloni i uklanja nego da ga ukloni Netko tko je pobijedio u ratu protiv budućnosti i sam postao Nevidljiv, Nepobjediv, Neosvojiv i Vječan… ali Netko tko nikada nije želio rat s čovjekom nego vječno primirje od samog početka…

U Sarajevu, 19. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O odricanju

Dati nekome ono što ti više ne treba i bez čega možeš može biti dar, ali nije odricanje.  Dati stari odjeću koju više ne želiš i koja ti ne treba nekome tko nema odjeće jest dar, ali nije odricanje. Zašto ne dati novu odjeću koju smo tek kupili nekome tko nema odjeće, a sebi ostaviti staru koja više nije u modi? Dati višak onoga što mi smeta, što želim baciti nekome drugom nikada nije odricanje. Odricanje počinje ondje gdje se čovjek odriče nečega bez čega ne može i čega se ne želi odreći. Odricanje nema veze s viškom i nepotrebnim stvarima kojih se želim riješiti i tako nekome učiniti dobro. Odricanje je povezano s onim bez čega nikako ne mogu i ne želim.

Kada muškarac i žena žele sklopiti brak, ponekad misle da se trebaju odreći nečega što im ne treba i čega imaju previše. Pa tako se samozavaravaju kako će se odreći viška slobode, viška vremena, viška ljubavi, viška strpljenja, viška komunikacije i dati svome mužu ili svojoj supruzi ono što im više ionako ne treba i što žele baciti. Za sebe će zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme, svoje strpljenje, svoju komunikaciju, svoju ljubav. Ali to je duboko pogrešno, jer na raspolaganju imaju samo jednu slobodu, jedno strpljenje, jednu ljubav, jedno vrijeme kojega se u stvarnosti ne žele odreći, jer znaju da ništa od toga nemaju viška i ne žele se toga odreći. Ima puno razloga zbog čega se brakovi raspadaju, danas su razlozi često ekonomski odnosno financijski, ali jedan od razloga svakako je zabluda kako će se u braku odreći onoga što im ionako ne treba pa u želji da to bace i da se toga riješe dat će to drugome počevši od ljubavi pa do vremena. Ali nitko ne voli da se pred njega baca ono što više čovjeku ne treba i što je čovjek potrošio, iskoristio i sada se želi toga riješiti, jer u čovjeku to ne stvara osjećaj da je riječ o istinskom daru kojim se želi drugoga učiniti sretnim i ispunjenim.

Pravilo je vrlo jednostavno. Svako odricanje je uvijek darivanje, ali svako darivanje nije uvijek odricanje nego bacanje starog, nepotrebnog i potrošenog u lice i pred noge nekomu drugom koje se pogrešno naziva odricanje. Odricanje počinje prvo s mišlju da se odričem onoga bez čega ne mogu i čega se stvarno ne želim odreći i čega se zapravo nisam obvezan odreći nego imam pravo to zadržati. Muškarac i žena prije braka imaju pravo na svoje vrijeme, na svoju slobodu, na strpljenje sa sobom, na vlastiti novčanik, na vlastito dostojanstvo, na ljubav prema sebi. Nitko im, ljudski gledano, ne bi trebao prigovarati što sve to žele zadržati za sebe i nitko ih ne može prisiliti da to podijele s nekim drugim. Njih dvoje imaju pravo ostati sami ako to žele i ne odreći se ničega. Možemo reći da imaju pravo ostati sebični i zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme i svoje financije za sebe. Imaju pravo biti svjesni važnosti svoje osobne slobode, svojih osobnih želja, svoga privatnog vremena, i svojim rukama zarađenog novca.

Odricanje može početi tek kad se stekne svijest da se ne moraju toga odreći i da se ne žele u stvarnosti toga odreći, jer im je to isuviše važno, jer im je prevažno. Ovo je prvi trenutak odricanja, svijest koliko je istinsko i duboko odricanje teško i zahtjevno i koliko nismo spremni na odricanje. Na odricanje me nitko ne može prisiliti, jer istinsko odricanje počiva na mojoj slobodi i samo ukoliko to želim istinski, a to uključuje odricanje od onoga što zovemo sebičnost. Sebičnost ne nestaje davanjem onoga što mi je višak i onoga što mi ne treba i onoga što želim baciti i čega se želim riješiti. Čak i popularni tretmani mršavljenja, odricanja od hrane, slatkiša radi pukog fizičkog izgleda nisu odricanje, jer je sve usmjereno na fizički izgled na samog sebe i više sam prisiljen to činiti nego što bih to želio slobodno. Tamo gdje postoji nezadovoljstvo ne može biti stvarnog odricanja koje bi usrećilo i ispunilo čovjeka. Još uvijek smo u području sebičnosti prema samima sebi. Svladavanje sebičnosti je istinski cilj odricanja. Odricanje nije toliko povezano s količinama i veličinama kao što smo redovito uvjereni i naučeni. Kao što smo naučeni da se samo u velikim stvarima može biti sebičan, ali nikada u malim stvarima. Ali ni to nije istina. Netko tko ima sto kruhova i ne želi ih podijeliti nije ništa manje sebičan od onoga koji ne želi podijeliti pola kruha. Za sebičnost je svejedno jesu li u pitanju mnoga gladna usta koja žele kruh ili su u pitanju samo jedna gladna usta. Sebičnost ne cilja na veličinu niti količinu, nego na dušu i nutrinu i tko kod kaže da se može biti sebičan samo u velikim stvarima, ali ne i u malima ne govori istinu.

Odricanje zahtjeva odricanje od stvari koje su jedinstvene i neponovljive i koje se ne mogu pretvoriti u višak za bacanje, jer po svojoj naravi ne mogu biti višak. Čak i nova jakna, nove cipele, novi mobitel kojega se ne želimo odreći nisu stvari za bacanje dok ih ne potrošimo do mjere da ih više ne želimo. Kao nove one su jedinstvene i za nas neponovljive. Isto vrijedi i za neke vrijednije stvari. Imamo samo jedno vrijeme na raspolaganju, samo jednu sposobnost ljubavi koju možemo darovati, samo jedan život kojega možemo živjeti i ništa od ovoga nabrojanog nemamo viška niti za bacanje, zato ih se ne možemo odreći tako lako. Apsurd je govoriti o višku ljubavi, o višku vremena,  o višku komunikacije, o višku strpljenja. Ništa od toga nemamo viška, zato ne volimo, zato nismo strpljivi, zato nemamo vremena, zato ne želimo razgovarati, jer se ne želimo toga odreći i svjesni smo da to nije nikakav višak koji bacamo i kojega se želimo riješiti.

Odricanje u određenim okolnostima nije moguće bez posebne intervencije koju oni koji vjeruju u Boga zovu milošću koja čini ono što sam čovjek nikada ne bi učinio, jer ne može, nema snage, nema hrabrosti. Majka koja ima dva izbora da spasi ili svoj život ili život svoga djeteta na kraju svoje trudnoće ima nemoguć izbor. Svi ćemo reći kako ima pravo sačuvati svoj život, jer to je prirodno i ljudski i ima pravo na to, ali zašto ona odlučuje spasiti život svoga djeteta tako što se odriče svoga života? A ne postoji višak života ili mogućnost da nekome bacimo život kad ga potrošimo, jer nam više ne treba, a da pri tome nastavimo živjeti.

Svejedno ona ispunjava sva tri elementa odricanja: svjesna je da život nije višak koji se daje kad nam više ne treba, unatoč drugačijim savjetima ona slobodno odlučuje odreći se vlastitog života da bi spasila život svog djeteta, i nesebično daruje samu sebe za život drugog, odriče se sebičnosti da bi bila nesebična do svetosti. Svoje odricanje ne gleda kao količinu ili mjeru, jedno dijete, dvoje djece, troje djece. Za nju to nije pitanje količine i mjerenja. Takvo odricanje nije uvijek moguće bez onoga što mi koji vjerujemo nazivamo Božjom milošću bez obzira hoće li se netko s nama složiti ili neće, jer odricanje od vlastitog života je specifičan čin u odnosu na čak i ona odricanja kada se odričemo novih stvari i dajemo ih drugome kome su potrebne.

Na kraju, jedan od najvećih čina odricanja ikada, neponovljiv, jedinstven u svojoj jedinstvenosti za nas kršćane učinio je sam Bog. Odrekao se ne nečega što mu ne treba, nečega što mu je višak, nečega što je potrošio i bacio nama kao da smo životinje, nečega starog i pohabanog. Odrekao se svoje ljubavi, svoje dobrote, svoje svemoći, odrekao se samog sebe i postao čovjekom. Nije se odrekao viška i nečega što mu ne treba, nego se odrekao samog sebe i darovao samo sebe ljudima. Kada je u evanđelju od nedjelje Isus rekao za udovicu da je ubacila u hramsku riznicu sve što je imala jer je dala sve što ima za razliku od onih koji su ubacivali ono što im više ne treba, podsjetio nas je na to da je odricanje nešto puno ozbiljnije i daleko zahtjevnije od našeg shvaćanja odricanja kao davanja onoga što nam ne treba i što više ne želimo, jer nam smeta i želimo to baciti.

Podsjetio nas je na važnu istinu koja vrijedi univerzalno i svugdje: svako darivanje nije uvijek odricanje, ali svako slobodno i svjesno odricanje – od onoga bez čega ne mogu i ne želim i na što imam pravo – uvijek je darivanje bez obzira o čemu se radi i o čemu je riječ i nikada nema veze s mjerom i količinom nego sa sebičnošću i ponekad čovjek nije sposoban za odricanje vlastitim snagama nego je potreban i „zahvat odozgor“ za neponovljiv čin odricanja.

P.S. Svako darivanje nije odricanje, ali svako gore opisano odricanje uvijek je i nužno je istinski dar  i darivanje. Ako netko ne vjeruje u to uvijek je slobodan praktično probati i uvjeriti se…

 

U Sarajevu, 14. 11. 2018.

O. J.

O SMIJEHU I OSMIJEHU

Smijeh može puno toga kupiti, ali i prodati. Rijetke su reklame s tužnim i sumornim licima. Čak i kad osiguravajuća kuća prodaje policu životnog osiguranja – u slučaju vaše smrti za volanom auta – čini to pomoću mladog modela koji se široko smije pokazujući red savršenih bijelih zuba. Poželite u slučaju smrti zaštiti i vlastite zube kao da će vam zatrebati nakon smrti, koliko osmijeh mladog modela izgleda uvjerljivo.

Kada muškarac ženi u koju je zaljubljen kaže kako ima najljepši osmijeh na svijetu, je li ima pred očima kako izgledaju njezini zubi i položaj njezinih usta? Hoće li ona imati najljepši osmijeh na svijetu kada ne bude imala svoje zube nego umjetne i kada njezine usne ne budu više tako pune i crvene? Osmijeh i smijeh su dvije različite stvari koje počesto ne razlikujemo. Netko se može smijati, ali to ne mora biti osmijeh. Netko može imati turoban izraz lica, a opet se može reći da čovjek s takvim licem nije bez osmijeha. Osmijeh je nešto što se nalazi u čovjeku, nešto što je tajanstveno i pripada samo njemu. Koliko ljudi ima na svijetu toliko ima i osmijeha. Osmijeh je uvijek bitno i autentično „moj osmijeh“ i ne pripada drugom. Kada muškarac kaže ženi da ima najljepši osmijeh na svijetu, ako nije površan i pokvaren prema njoj, on pod tim misli na neko unutarnje stanje žene, na nešto što pripada samo i isključivo njoj, nešto po čemu je ona jedinstvena u odnosu na sve druge žene. Njezin osmijeh nije puki izraz lica i raspored njenih zubi, njen osmijeh je nešto bitno i autentično njezino, nešto što samo ona posjeduje i ne posjeduju druge. Njen osmijeh je nešto u njoj što je dugotrajno i neprolazno, nešto što će trajati i kad se ne bude mogla nasmijati zbog bolesti.

Osmijeh se ne manifestira kroz smijeh, jer smijeh je trenutni i prolazni osjećaj i njegova temeljna karakteristika je zaborav. Vic je smiješan kad ga čujemo, nečiji smijeh je zarazan dok se smije, ali kad vic prestane i smijeh prestane i mi zaboravimo na smijeh. Zaljubljeni muškarac ili žena, s druge strane, se mogu dugo prisjećati osmijeha osobe koja više nije s njima, prisjećaju se osmijeha voljene supruge ili muža i dugo godina nakon što im je osiguravajuća kuća isplatila odštetu zbog njihovog nenadomjestivog gubitka. Podsjećanje na nečiji osmijeh i nemogućnost zaborava nečijeg osmijeha potvrđuje iskustvo kako je osmijeh nešto što je dugotrajno, nešto što počiva unutar nas kroz cijeli naš život, nešto što se ne mora i ne treba uvijek vidjeti na našem licu. Nešto što nam reklama koliko god se trudila ne može prodati jer nedostaje autentičnost i stvarnost osmijeha. Nedostaje čvrstoća i dugotrajnost osmijeha. Osmijeh može postojati i u trenutcima koji nemaju veze s radošću i srećom, on može postojati i u bolesti, i u patnji i u činjenici da uskoro voljena osoba više neće biti sa mnom, ali njezin osmijeh ostat će trajno u meni i trajno sa mnom dok god dišem i živim.

U osmijehu postoji nešto od božanskog, iskra božanskog koja se proteže s obje strane života jer kad govorimo kako se sjećamo osmijeha muža, supruge, oca, majke, sina, kćeri… mi potvrđujemo uvjerenje da je njihov osmijeh bio nešto puno dublje i važnije od njihovog smijeha i izražavamo nadu u mogućnost ponovnog susreta s njihovim osmijehom. Ne sjećamo se svih zajedničkih trenutaka smijeha s voljenom osobom, ali se sjećamo njegovog i njezinog osmijeha. I sjećati se osmijeha voljene osobe znači priznati da je voljena osoba u mene utisnula dio svoga bića, dio božanske iskre u nama koju zovemo osmijeh, zato je osmijeh nešto dugotrajnije, dublje i autentičnije u odnosu na smijeh. Kada voljene osobe više nema, ne postoji druga osoba koja ima isti osmijeh. Postoji puno ljudi u našem životu koji se smiju, koji imaju svoj autentični osmijeh, ali to nije onaj osmijeh voljene osobe koji nam nedostaje i za kojim čeznemo. Ne postoji reklama koja može vratiti u život taj osmijeh kao što ne postoji osoba koja može vratiti taj osmijeh.

Ne prihvaćamo da osmijeh može postojati i u trenutku umiranja voljene osobe kao božanska iskra koja će ostati živjeti u nama jer danas živimo u vremenu smijeha. Smijeh nije isto što i osmijeh, smijeh tu i tamo može biti izraz osmijeha, ali često nije. Smijeh je ponekad prazan izraz lica koji je odvojen od osmijeha i tada stvara bol i patnju. Autentičan smijeh se dogodi rijetko kada se u isto vrijeme osmijeh i smijeh dogode kao ista stvar, ali takvi trenutci su danas rijetkost. Smijemo se jer moramo, jer se od nas traži, jer glumimo, jer ne želimo objašnjavati zašto se ne smijemo kad se svi drugi smiju. Smijemo se jer nam nitko ne vjeruje da u patnji i žalosti za voljenom osobom njezin osmijeh tinja u nama kao dio božanske iskre i da unatoč našem licu mi se iznutra osmjehujemo voljenoj osobi. Naša sjećanja, naše pamćenje, naša prošlost na nju ispunjenja je njenim osmijehom. Mi smo zarobljeni njezinim osmijehom i osmjehujemo se iznutra. Jer je osmijeh iskra božanskog koja prelazi s obje strane života, mi još uvijek živimo i gledamo u sebi osmijeh voljene osobe iako ona više fizički nije tu.

Površan i neautentičan smijeh, reklamni smijeh, glumljeni smijeh, smijeh na silu, smijeh preko volje, smijeh modela osiguravajuće kuće, smijeh modela koji nosi haljinu, majicu, cipele, odjeću, smijeh modela koji vozi auto, koji kupuje, koji prodaje umanjio je naše razumijevanje osmijeha.  Smijeh kao razvlačenje lica u glumljenu radost i sreću može puno toga prodati i puno toga kupiti. Osmijeh ne može ništa kupiti, niti može što prodati. Osmijeh može jedino osvojiti. Ali kada osvoji, osmijeh trajno zadržava osvojeno svojom autentičnošću, trajnošću i dubinom. Karakteristika smijeha je da se mijenja, prolazi, ne traje i pada u zaborav. Karakteristika osmijeha je da nikada ne pada u zaborav, trajno ostaje i nikada se ne mijenja. Smijeh je nešto ljudsko, prolazno i pripada čovjeku, osmijeh je dio božanskog u nama koje ne prolazi i ne pripada samo čovjeku nego i Bogu. Bog se ne smije, Bog se osmjehuje. Zato pamtimo nečiji osmijeh, ali ne pamtimo uvijek smijeh. Ljudi se isto smiju, ali se nijedan čovjek ne osmjehuje na isti način, u osmijehu smo svi autentični i intimno svoji, u osmijehu svi podsjećamo na svog Tvorca i njegov osmijeh. Osmijeh je iskra vječnosti u čovjeku koja u njemu živi trajno i duboko, i kada muškarac govori ženi u koju je zaljubljen kako ima najljepši osmijeh, govori jezikom kojim može govoriti samo Tvorac i njegov osmijeh, jezik koji se zove ljubav.

Osmijeh je izričaj božanske ljubavi koja postoji u čovjeku i koju čovjek ne treba uvijek i stalno dijeliti svima, nego samo onoj osobi koja kao i on shvaća da je osmijeh dio božanskog u čovjeku i da se osmijeh dijeli samo s onim ljudskim bićem koje vjeruje i nada se da će s voljenom osobom biti ujedinjeno u vječnosti kod vječnog Tvorca koji im je oboma podario nešto od svoga božanskog osmijeha. Nijedna reklama ne može darovati tako nešto, na kraju krajeva njihova zadaća je da stvaraju smijeh, ali ne trebamo svakoj reklami uzvratiti nečim dragocjenim kao što je osmijeh, možemo uzvratiti smijehom ili možemo proći pored reklame lica bez smijeha, čak i žalosna lica dok se u sebi osmjehujemo voljenoj osobi čuvajući u sebi iskru božanskog koju je njezin osmijeh trajno i zauvijek ostavio u nama. Smijeha ima posvuda i uvijek će ga biti, osmijeha baš i nema i treba ga čuvati kao dragocjeno sjećanje, pamćenje i prošlost. Osmijeh je čovjekov izričaj nade u vječno sjedinjenje s osmijehom voljene osobe, uvjerenje da se Bog osmjehuje toj nadi i obećava njezino ispunjenje u vječnosti…

U Sarajevu, 11. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ANALITIČAR

Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino…

Pozvali ga danas. U emisiju. Udarni termin. Već nekoliko puta. Redoviti je gost. Gleda se u ogledalo. Razmišlja koja kravata za večeras? Koja košulja? Odijelo? Ono kupljeno prije tjedan dana. Hiljadu i osamsto maraka. U njemu izgleda mlađe. Muževnije. Vraća se u dnevnu sobu. Uzima novine sa stola. Izdanje od prije mjesec dana. Ugledni časopis. Intelektualni. Samozadovoljno gleda naslovnu stranicu. On u skupom odijelu. Iza njega polica knjiga. Tražio od fotografa da istakne neke naslove na fotografiji. Strani naslovi. Strani autori. Komplicirani naslovi. Vrlo komplicirani. John. M. McRadcliff, Metanaratives between social and metaeconomical void. Autor ugledan. Amerikanac. Tražio od fotografa da slika lijevu stranu lica. Iz profila. Izgleda zgodnije. Sviđa mu se kako skupocjeni sat viri ispod rukava skupe košulje. Tražio od fotografa da uhvati kvalitetne talijanske cipele.

Otvori časopis. Četiri stranice njegovih odgovora. Ponovo ih čita. Zadovoljan je. Jako. Puno riječi. Metadiskursi, onkraj narativnosti, klerometanarativ, socioekonomska paradigmatičnost, apercetivna autističnost nacionalnog, neologem, filozofem, problemska bitnost u nebitnosti političkog diskursa. Doduše, nije do kraja zadovoljan. Primjećuje da previše koristi metanarativ, narativ i diskurs. Nije on kriv. Gledatelji ga ne razumiju. Žale se u javljanjima uživo. Puno govori. Ništa ne kaže. Nema konkretnosti. Gledatelji ne čitaju. On čita. Novije američke autore. Francuske dekonstruktiviste. Talijanske socijaliste i idealiste. Engleske empiriste i ekonomiste. Zadovoljno uzdahne. On čita sve. Sociologiju, ekonomiju, filozofiju, povijest, književnost, fiziku, matematiku, poeziju, povijest umjetnosti i kazališta, posebno avangardu, kubizam i impresionizam. Zbog društvenih okolnosti počeo je čitati i religiju. Pročitao puno. Religiozni diskurs i metanarativ mu je zanimljiv.

Pogleda posljednje pitanje na četvrtoj stranici časopisa. Što on kao jedan od javnih intelektualaca misli o stanju u zemlji? Poznat je kao vrstan analitičar i stručnjak za povijest države, za povijest političkih uređenja, za filozofiju, za ekonomska pitanja, za arheološka nalazišta, za spomenike kulture, za pitanja mladih, za pitanja urbanističkog planiranja i izgradnje gradskih parkirališta. Što bi on poručio mladima koji ne vide svoju budućnost u ovoj zemlji kako poboljšati njihovo stanje i ekonomsku situaciju?

Čita svoj odgovor opet. Pa znate mogu vam reći mi smo na ovim prostorima oduvijek opterećeni metanarativnim apercepcijama reduciranih diskursa koji su oduvijek bili autistični na bitnost pitanja onkraj svakog narativnog svođenja bitnosti tih pitanja na egzsitencijalnu nebitnost pogotovo kada je riječ o mladima. Percetivna moć mladih onkraj svakog površnog filozofiranja tipa nekih postmodernih pseudofilozofa i njihovih logocentričnih metanarativnih autističnih stvaranja nove stvarnosti ex nihilo upućuje na to da mladi osjećaju problematičnost tog pseudodiskursa u obliku filozofema i to mislim u množini koji onkraj svakog ozbiljnog bavljena mladima ne nude ništa osim mračnjačke utopističke slike budućnosti orwelovsko-utopističkog tipa po uzoru na srednjovjekovne mračnjake i njihove logičke igre oko aksioloških pitanja koja i danas progone mlade kao što je Faust bio opterećen besmrtnošću iako se Goethe u svom drugom stvaralačkom periodu ogradio od takvog tumačenja njegovog djela koje imamo zahvaliti nekim neoromantičarskim tumačima herederovskog tipa s elementima hegelovskog diskursa o lošoj beskonačnosti i vječnom prokletstvu dijalektičkog procesa, kojega nemojmo zaboraviti pronalazimo već kod grčkih prirodnjaka, napose kod Heraklita.

Zadovoljno udahne još jednom. Odgovor je na mjestu. Ne bi ništa dodao ni oduzeo rečenom. Mladi će razumjeti. Trebali bi. Ako ne razumiju, nije njegov problem. Ne čitaju. Ne rade. Lijeni su. On im tu ne može pomoći ako ga ne razumiju. Ne može prilagoditi svoj jezik masama. Koje su nepismene. Neintelektualne. Zarobljene u svoje svakodnevne autistične metadiskurse i narative. Odjene kaput preko sakoa. Ton mobitela. Poruka. Pogleda poruku. Uplata na račun. Pet hiljada maraka. Politička stranka. Za prošli nastup na televiziji. Analizirao njihovog kandidata. U pozitivnom svijetlu. Zastane. Izvadi mobitel. Ukuca broj. Halo? Glas s druge strane. Muškarac. Pet hiljada je li tako? Jest. Uplata sljedeće sedmice. Za večeras. Je li zna što treba reći? Zna. Nema problema. Spreman je. Treba se paziti? Zašto? U emisiji će biti i onaj. Koji? Od prije nekoliko sedmica. Uzdahne. Nije zadovoljan. Drugi analitičar. Radi za drugu stranku. Čuo da mu daju manje za nastup. Oko tri i pol hiljade. Čitao je njegov intervju jednom časopisu. Zna s riječima. Nema profinjenost. Nema eleganciju. Oblači se skupo. Nosi skupocjeno. Završi razgovor. Iziđe na ulicu. Zaustavi taxi. Uđe.

Taksist priča o situaciji u zemlji. Loša. Previše korupcije. Sve moraš platiti. Svakomu staviti u džep košulje ili mantila. Duboko kima glavom. Slaže se s taksistom. Taksist ga prepoznaje. Vidio ga na televiziji nekoliko puta. Trebao je i on ići u školu. Babo mu govorio da škola ne da na sebe. Je li on profesor na fakultetu? Taksist skreće lijevo prema zgradi televizije. Jest. Radi na fakultetu i u državnim institucijama. Zovu ga svugdje. Puno radi. Puno predaje. Puno putuje. Veoma puno čita. Upravo je završio jednu knjigu od jednog američkog političkog filozofa o demokraciji u Americi. Slaba plaća na fakultetu. Intelekt i znanje se ne cijene. Nekad ne može račune platiti na kraju mjeseca. Auto još nije otjerao na servis jer nema para. Taksist sumnjičav. Odijelo? Izgleda skupo? Ah. Odijelo. Odijelo ne čini čovjeka. Izgleda skupo. Nije. Kupio na pijaci. Devedeset maraka. Neprimjetno zaklanja rukom etiketu s markom odijela na unutarnjoj strani sakoa. Zašto ne ide vani? Mogao bi zaraditi više. Ne želi. Voli ovu zemlju. Voli malog čovjeka. Želi promijeniti nešto. Želi ovu zemlju učiniti boljom. Zvuk mobitela. Poruka. Izvinjava se taksistu. Potvrda s vrha. Pet hiljada u ponedjeljak. Večeras treba govoriti o onomu o čemu su se dogovorili. Taksist se slaže. Eh da nam je deset takvih kao što si ti ova zemlja bi procvjetala. Uzdahne. Uzdah javnog intelektualca koji na svojim leđima nosi svu težinu ekonomskog sivila zemlje u kojoj živi. Zna. Nudili mu da se angažira u politici. Nije htio. Mora sačuvati svoj integritet i lično dostojanstvo. Nije na prodaju. Njegova plaća mu je dosta. Ne želi biti ovisan. Niti se prodati. Njega se ne može kupiti. Taksist potvrdno kima glavom. Stižu pred televiziju. Vadi pare. Taksist vraća ostatak. Ne treba. Treba i on živjeti. Zaraditi. Taksist ga tapše po ramenu. Ma da nam je trojicu kao što si ti ova zemlja bi bila drugačija i uspješnija.

Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino. Emisija počinje. Tema današnje emisije. Novinar govori razgovijetnim glasom. Pitanje zapošljavanja mladih i načina ekonomskih reformi kako bi se spriječio odlazak mladih iz zemlje. Gosti emisije. Ugledni analitičar. Prvi kimne glavom u znak pozdrava gledaocima. Drugi gost. Ugledni analitičar. On kimne glavom prema kameri.

Novinar nastavlja. Gospodo, što mislite kako i na koji način riješiti gorući problem zemlje kao što su nezaposlenost mladih i odlazak u potrazi za boljim životom?  Prvi analitičar. Pa rekao bih da u sadašnjem metanarativnom stanju onkraj svih pseudoekonomskih diskursa koji utopistički promatraju stvarnost ove zemlje kao da je riječ o državi, a ne kompliciranom mehanizmu ekonomskih makrodnosa koji se reflektiraju u mikrodnosima srednjih i malih preduzeća koja grcaju u problemima zbog nedostatka strukturnih reformi s dugoročnim fleksibilnim bankarskim injekcijama svježeg kapitala rekao bih da je pitanje vrlo složeno i jako kompleksno i komplicirano.

Novinar. Na drugu stranu. Što vi mislite? On popravi sako, istakne malo skupocjeni sat.  Pa mogu reći da je moj sugovornik precizno, jasno i nedvosmisleno detektirao gdje leži temeljni problem pitanja koje ste postavili s tim da se ne mogu složiti s kolegom oko pitanja narativnog metadiskursa ekonomskog tipa kada je riječ o strukturnim reformama i prilivu svježeg kapitala  jer ako pogledate neke američke ekonomiste i stručnjake prema njima upravo u tom narativnom metadiskursu leži bit cijelog problema tako da nisam uvjeren da moj sugovornik može do kraja izvesti vlastiti argument bez ozbiljnih posljedica temeljne logičke pogreške post hoc ergo propter hoc. Ali, da se vratim na vaše pitanje, mi sigurno imamo u ovoj zemlji neke svijetle primjere političkog djelovanja koji daju nadu u bolju budućnost kao što je recimo izbor novog gradonačelnika čija je stranka poznata po socijalnoj osjetljivosti i kako sada stvari već stoje novi gradonačelnik je već povukao par poteza u tom smjeru onkraj svih pseudoutopističkih poteza prethodnog gradonačelnika i njegove stranke koja je kao što to gledatelji već znaju zaglibila u narativnom rascjepu između pseudonacionalnog diskursa weberovskog tipa i pseudosocijalnog narativa lijevohegelovskog shvaćanja ekonomije kao dijalektičkog procesa između kapitala i strukturalnih ekonomskih reformi…

Vino je kvalitetno. Slažem se. Obojica otpijaju po gutljaj. Koliko si dobio za večeras? Poslovna tajna. Ja sam dobio tri i po hiljade. Ja sam dobio pet hiljada. Čuj pet hiljada? Odakle im? Ne znam. Nije me briga. Važno je da plate na vrijeme i da isplate sve. Gdje si sutra? Imam predavanje na forumu u hotelu kod shoping centra. Koliko si dobio? Hiljadu i pol? Dobro si. Nije loše za dva sata izlaganja. Koja je tema? Doprinos religijskih zajednica pristupu europskim integracijama i ulasku u Europsku uniju. Večeras ću malo preletjeti nešto pa spremiti za ujutro. Uglavnom, dogovorili smo se za sljedeći vikend. Jesmo. Kod tebe na vikendici, je li tako? Jest. Bit će i gradonačelnik i predsjednik stranke pa računaj na to. Nema problema. Rukuju se ispred restorana. On produži lijevo. Mobitel. Poruka. Šef stranke zadovoljan. Pare stižu u ponedjeljak. A za jedan drugi posao će se dogovoriti za koji dan. Na vikendici…

U Sarajevu, 7. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version