događaj – Poptheo Web Portal

O povjerenju II

Povjerenje je događaj čiju je budućnost nezahvalno predviđati. Ili susret koji se ne može okončati? Nije pretpostavka. Nije prethodno ispunjen zahtjev. Nije unaprijed predodređen stav koji smo dužni imati. Kao događaj, povjerenje sazrijeva prema stupnju naše međusobne otvorenosti i iskrenosti. Povjerenje nije omeđeno vremenom i za njega ne vrijedi misao kako za povjerenje treba vremena. Povjerenje je susret čovjeka s čovjekom koji traje. Ponekad se događa da se povjerenje uspostavi za neobično kratko vrijeme. Događa se da se povjerenje nikada ne uspostavi iako vremenski promatran odnos između dvoje traje prilično dugo, predugo. Povjerenje ne može biti apsolutno dosegnuto kako bismo bili oslobođeni potrebe da ga izgrađujemo. Povjerenje je napetost koja nas ne oslobađa povremenog nemira i sumnje. Ne oslobađa nas od mogućih bolnih iskustava gubljenja povjerenja. Ne oslobađa nas straha i otpora prema drugom i njegovoj ponudi da mu vjerujemo ili da mu se povjerimo. Ne dosežemo apsolutno povjerenje. Ne okončavamo naš odnos u pronalasku savršenog povjerenja. Ako je povjerenje susret s čovjekom, a ne iskustvo vremena, onda nitko ne pronalazi savršenog i apsolutnog drugog kojemu se može baš sve povjeriti. I kad se upoznamo, povjerenje se nastavlja kao trajno međusobno ispitivanje i testiranje. Ljutimo se ako međusobno ne dopiremo do zamišljene razine povjerenja. Ljutimo se na sebe. Na drugog. Na naš odnos. Uvjereni smo da je prošlo dovoljno vremena, da je povjerenje zahtjev i stav koje treba uzeti zdravo za gotovo kao svršen čin. Nesretni smo jer nikako ne čujemo od drugog ono uvijek željeno: Ja ti apsolutno vjerujem/ja apsolutno imam povjerenja u tebe. Nezadovoljni smo sobom jer nikako ne možemo drugom priznati: U ovom trenutku ti apsolutno vjerujem, imam apsolutno povjerenje i u tebe. I kad to čujemo od drugog ili mu sami priznajemo, osjećamo onaj neugodni trenutak koji svako naše povjerenje testira i propituje: A šta ako on/ona…? Je li neuspjeh što nemamo apsolutnog povjerenja jedno u drugo? Imamo povjerenje na kojem stalno radimo i izgrađujemo ga, ali nikako ne možemo okončati posao. Odakle je došla pomisao da se povjerenje može okončati kao savršen i apsolutan stav jednom kada prođe dovoljno vremena u našim međusobnim susretima, odnosima i vezama? Možda iz želje da se ne moramo truditi oko međusobnog sazrijevanja? Možda iz određene emotivne lijenosti kojom izbjegavamo sebe više uključiti u naš odnos i vezu? Povjerenje kao događaj nema završetak. Kao susret između dvije osobe počinje i nastavlja trajati. Ne okončava se. Nema svršetak. Nema vrijeme. Povjerenje na raspolaganju ima osobu. Bilo mene. Bilo drugog. Što se tiče vremena, nama se može učiniti da smo u vrlo kratkom periodu stekli povjerenje jedno u drugo. Može nam se učiniti da smo previše vremena potrošili i nismo dosegli onu razinu povjerenja koju smo planirali. Povjerenje vezujemo uz osobu. Njezine osobine. Njezin karakter. Ako se međusobno ne susretnemo, povjerenje se nikad neće razviti.

Ostati zatvoren u sebe i ne željeti izići u susret drugom neće roditi povjerenje kao događaj ili kao susret. Kad iziđemo iz sebe i kada drugi iziđe iz sebe, u našem međusobnom susretu počinje događaj povjerenja. Kao i svi događaji, jednom kad se počnu događati, ne samo da mogu biti samostalni i izvan naše kontrole nego ni ne možemo predvidjeti kako će se razvijati. Povjerenje koje počinje našim međusobnim susretom biva jedan nama blizak događaj kojega ne možemo uvijek kontrolirati i ne možemo predviđati smjer u kojem će se razvijati, kako će rasti i koju će razinu doseći. I kad se uljuljamo u sigurnost povjerenja, ostaje mogućnost iznenađenja. Nažalost, neugodnih i bolnih koje nismo mogli predvidjeti niti smo ih planirali ili željeli. Ponekad ne primjećujemo kako je povjerenje događaj koji je nepredvidiv po tome što smo oboje slobodni u njemu sudjelovati i nema nužnih i obveznih garancija. Povjerenje je prepušteno potpuno nama i našim slobodnim odlukama i izborima. Zato je nepredvidivo. Ne možemo uvijek znati što će drugi odlučiti u svojoj slobodi i kako će se postaviti prema povjerenju koje mu darujemo. Kao što ni sami ne možemo uvijek znati što ćemo učiniti s tuđim povjerenjem jednom kad ga imamo u svojim rukama. Nekad smo dobri i zajedno gradimo i izgrađujemo povjerenje. Nekad smo loši i iskorištavamo tuđe povjerenje kao što i on iskorištava naše. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Glavna uloga u događaju povjerenja pripada ljudskoj osobi i njezinoj slobodi. I tu se ne može sve predvidjeti i znati, nego graditi i izgrađivati povjerenje uvijek u onoj blagoj napetosti da gradimo nešto što se lako može urušiti i izgubiti bez obzira na to koliko nam je vremena trebalo da povjerenje izgradimo. Povjerenje je ponekad nezahvalan događaj. Ako nam pomaže, možemo se utješiti mišlju da ni u snovima nismo mogli predvidjeti njegov krah i okončanje. Povjerenje je ponekad zaista nepredvidivo jer smo nepredvidivi kao protagonisti događaja povjerenja i treba kriviti nas…

U Sarajevu 23. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: michelangeloop

O svakodnevnici

Nema puno velikih događaja u životu. I ako ima, kratki su. Ne traju dugo. Život donosi tek nekoliko velikih događaja. Ostanimo kod sretnijih. Rođenje, prvi dan škole, prva ljubav, matura, završetak fakulteta, posao, sklapanje braka… Ujutro slijedi buđenje. Otriježnjenje kojim se veliki događaj života utapa u svakodnevnicu. Danas ste diplomirali, sutra je već sve tako obično. Bili ste na medenom mjesecu. Nekoliko dana kasnije život je uobičajen, neuzbudljiv. Život se sastoji od svakodnevnica. Svakodnevnih jutarnjih buđenja poslije epohalnih životnih događaja. Svakodnevnica nije samo praktično ponavljanje dnevnih rituala od ustajanja do odlaska na spavanje na kraju dana. Svakodnevnica je prihvaćanje iskustva o vrlo malom broju velikih životnih događaja. Svakodnevnica je mirenje s kratkoćom i ograničenošću polaganja mature, obrane dimplomskog, sklapanja braka. Svakodnevnica je uvažavanje iskustva drugih. Onih koji nas podučavaju da se život živi između velikih događaja.

Mladi bračni par na vjenčanju ne bi volio čuti čestitku nekog starijeg bračnog para koji s uzdahom govore kako je vjenčanje prekrasno, ali sutra treba živjeti svakodnevnicu. Onaj (ako ima sreću) koji prvi put počinje raditi, ne bi volio čuti od nekog starijeg kolege kako će mu posao dosaditi jer se mora svakodnevno raditi. Ni student ne bi volio čuti na dan obrane završnog rada mentora koji mu čestita na trudu i radu i napominje ga kako svakodnevnicu treba sutra živjeti bez obzira na diplomu. Ne volimo da nas netko podsjeća u trenutku naših velikih životnih događaja kako se ujutro treba probuditi i nastaviti živjeti. Kao da se veliki životni događaj nije niti dogodio. Ne trpimo uvijek podsjećanje kako je svakodnevnica najduže razdoblje života i kako je tek jedva primjetan dio života onaj u kojem se nešto veliko dogodilo. Kao kad vam kažu vjenčanje traje kratko, medeni mjesec nešto duže, a brak cijeli život, odnosno najduže. Ne volite da vam se to govori na dan vjenčanja. Ili na neki drugi vama životno važan dan. I kod epohalnih događaja života okolnosti se trebaju poklopiti. Makar vam se činilo nemogućim, može se dogoditi da vam prvi dan škole bude loš, da vam prva ljubav ne uzvrati, da padnete na maturi, da ne položite diplomski, da otkažete vjenčanje, da vam propadne medeni mjesec, da se na početku braka razvedete. Veliki životni događaji mogu prerasti u epohalne katastrofe koje doživljavate kao propast svijeta i svemira.

Ali ako se, ne daj Bože, nešto tako i dogodi, čeka vas svakodnevnica. Ujutro se treba probuditi i pokušati odživjeti dan kao da jučer niste pali na maturi, kao da vam nije propao diplomski, magisterij, doktorat, kao da vam nije propalo vjenčanje ili tek sklopljeni brak. Svakodnevnica je monotona i dosadna, ali ona je i lijek. Svakodnevnica vam pruža dovoljno života i stvarnosti da se ne zanosite kako nakon velikog životnog događaja slijedi dugotrajno razdoblje neponovljivog uzbuđenja i strasti. Svakodnevnica vam je poput dobrog prijatelja. Navečer se s vama zajedno napije ili vas trijezna pušta da se vi napijete. Otprati vas kući. Ujutro vas tješi kako će sve biti u redu dok vas glava boli. Svakodnevnica vas liječi od neostvarivih i nemogućih snova i želja kako ne biste ugrozili svakodnevni život i njegove zadaće i obveze. Liječi vas i od gorkog okusa koji u vama ostavljaju epohalni životni događaji koji su se pretvorili u velike katastrofe. Liječi vas od iluzije o drugima, njihovom karakteru, navikama i sposobnostima. Liječi vas od zabluda koje imate o sebi. Svakodnevnica liječi od oholosti, nezasluženih zasluga i neutemeljenog ponosa. Svakodnevnica ne prihvaća naše sklonosti prema dramatizaciji života, nepovjerljiva je prema našem postavljanju samih sebe u središte svemira.

Susret sa svakodnevnicom je kao susret s mudracem za kojega vam drugi kažu kako je riječ o nekome tko vam može puno pomoći. Naoružate se svojim planovima, maštanjima, snovima i očekivanjima. Razmišljate o vlastitoj veličini. Razmišljate o tome da nećete ništa manje prihvatiti osim vjerovanja da ste veliki i da se život mora živjeti kao na dan vjenčanja, dan mature, dan diplomskog. Uzbudljivo, strasno, nemirno i nepredvidivo. Život mora biti, uvjereni ste, kao medeni mjesec i ništa manje vas neće zadovoljiti. I tako maštajući o vlastitoj epohalnosti i veličini svog života, dođete do starca. Njegova duga bijela brada, duboko zamišljene oči ulijevaju vam nadu da će se složiti s vama. Niste mu se ni predstavili, a već mu objasnite što i kako život mora biti i od kakvih se događaja mora sastojati i da nećete ništa manje od toga prihvatiti makar morali odustati od samog života. Starac vas strpljivo sasluša. Kad završite svoj monolog i izlaganje o tome kako zamišljate svoj život, starac vas potapše po ramenu ili pomiluje po licu i nasmiješi se. Onda kao i mnogima prije vas koji su mu došli s istom pričom kaže: Polako, treba se ujutro probuditi i sutrašnji dan treba odživjeti. Kakvo razočarenje vas. To nije odgovor koji ste željeli čuti.

Svakodnevnica je poput mudrog starca koji podsjeća svakog koji mu dođe kako se treba ujutro probuditi i današnji dan odživjeti kao da se jučer ništa veliko nije dogodilo. Kao da vas život ujutro dok sanjarite i maštate o velikim životnim događajima potapše po ramenu ili pomiluje po glavi ili licu i kaže vam: Polako, prvo trebaš ustati iz kreveta i umiti se… Ne volimo uvijek svakodnevnicu, s njom se teško mirimo i teško je prihvaćamo. Iako nam poput mudrog starca želi pomoći kako da odživimo cijeli život i ne odustanemo od njega i od sebe. Govori nam: Polako i strpljivo, prvo ustani, namjesti krevet i spremi se za današnji dan. Život nije isključivo prva ljubav, matura, diplomski ispit, dan vječanja, medeni mjesec. Upravo suprotno. Život je najviše ono što je između vječanja, mature, diplomskog, medenog mjeseca. Život je najčešće svakodnevnica.

U Sarajevu 18. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrught: Pavlo Vakhrushev

O događajima

U životu nailazimo na velike događaje. Neki od tih događaja su osobni i nisu povezani s velikim svjetskim događajima i svjetska povijest za njih nikada neće doznati. O velikim događajima našeg života neće pisati povijest niti će arheolozi pronalaziti ostatke našeg života i naših događaja. Mladi bračni par koji čeka svoje prvo dijete nije zanimljiv svjetskoj povijesti, student koji upravo diplomira također, brucoš koji upravo upisuje fakultet, radnik koji upravo odlazi u mirovinu. Nevjerojatan je broj događaja u našem životu koji nikada neće biti predmet povijesnog interesa i arheoloških iskapanja, nikada neće biti zabilježeni u velikim događajima ljudske povijesti, niti će nas itko spominjati u nekom budućem udžbeniku povijesti.

Ipak ti događaji, naši osobni i intimni događaji su središte našega svijeta i naše osobne povijesti tako da ponekad svjetske događaje ne mjerimo prema datumu kad su se dogodili, nego prema onomu što se nama dogodilo u životu. Niste li ponekad čuli rečenicu koja počinje riječima: „Bilo je to one godine kad smo se vjenčali…“. Te godine počeo je nekakav svjetski događaj možda rat, možda svjetsko prvenstvo u nekom sportu, možda se dogodila nekakva kataklizma, možda su te godine ljudi hodali površinom Mjeseca. Svim tim događajima prethodio je jedan događaj kojega svjetska povijest nije niti zabilježila, to je bio naš osobni događaj, naš osobni i nutarnji svijet se promijenio i zauvijek preobrazio ili kako to volimo reći: „Bilo je to one godine kad smo…“, čime se potvrđuje da čovjek ne mjeri povijest samo prema velikim svjetskim događajima o kojima svi ponešto znamo i o kojima svi u školi učimo. Mjerimo povijest i svjetske događaje i prema našim osobnim događajima, našim nutarnjim i intimnim promjenama koje su se dogodile, koje svjetska povijest neće nikada zabilježiti.

Rado volimo početi rečenicu i riječima poput ovih ili sličnih: „Sjećam se dobro, bilo je to one godine kad mi je otac umro, a ja čudesno preživio bolest i ozdravio od koje sam trebao umrijeti prema prognozama liječnika“. Nema veze što se te godine recimo urušio Berlinski zid ili se dogodilo nešto veliko na pozornici svjetske povijesti. Svjetsku povijest i njezine događaje promatramo kroz sliku naših osobnih i privatnih događaja koji su za nas epohalni i neizbrisivi i svjetsku povijest počinjemo mjeriti našim osobnim događajima. Naši privatni, nepoznati, intimni i osobni događaji su nam potrebni kada svjetski događaji krenu nizbrdo ili kada nam zaprijete brisanjem naše osobne povijesti i naših osobnih događaja. Rat kao svjetski događaj preživljavamo ponekad pukom srećom i slučajnošću. Ali rat ponekad preživljavamo i vraćajući se na naše osobne događaje, na naše osobne i privatne povijesti gdje pronalazimo razloge i smislove za preživljavanje i življenje. Nije li tako često rečenica: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“ pokazatelj da naši osobni i privatni događaji mogu poslužiti kao sredstvo smisla u vrijeme potpunog besmisla. I kada govorimo jedni drugima: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“, pred očima i u sjećanju uvijek imamo najčešće neke osobne događaje nepoznate svjetskoj povijesti poput sjećaš li se kako smo prije rata posjećivali muzej, odlazili na koncerte, glumili u školskoj predstavi, igrali se u dvorištu, bili zaljubljeni u nepoznatu curu ili dečka u razredu.

Osobni i privatni događaji su temelj naše svakodnevnice. Kada svakodnevnica postaje monotona i dosadna sjećanjem rado pobjegnemo do nekog od naših osobnih događaja iz prošlosti kako bi smo svakodnevnicu učinili malčice zabavnijom i uzbudljivijom. Kao što svakodnevnicu osvježavamo osobnim događajima iz života koji već prošao, tako i neki veliki svjetski događaj kojega ne možemo kontrolirati, a koji na nas neminovno utječe osmišljavamo našim osobnim događajima. Pozivanjem na osobne događaje u vrijeme rata kojega ne možemo kontrolirati i koji je izvor besmisla nastojimo dati smisao svakom zlu i razaranju. Prolazimo pored srušenih kuća, zgrada, mostova, grobova i govorimo nekome: „Sjećaš li se kad smo ispred ove zgrade gledali onu djevoku s drugog sprata…“, ili dok gledamo nečiji grob: „ Sjećaš li se kako je uvijek u razredu htio biti najbolji…“. Svjetska povijest i svjetski događaji ponekad niti imaju smisla niti ih možemo razumjeti. Kad su u pitanju svjetski događaji koji u sebi nose zlo, patnju i umiranje, naši osobni događaji iz našeg privatnog života često ostanu i ostaju zadnja obrana pred potpunim besmislom i gubitkom svrhe. Tko bi rekao da jedan događaj kao vjenčanje dvoje zaljubljenih kojega svjetska povijest nikada neće zabilježiti ima takvu snagu da i u najzločestijim i najbrutalnijim događajima svijeta i njegove povijesti može biti događaj koji daje i smisao i svrhu životu dvoje ljudi?

Kad smo zahvaćeni strahotama svjetskih događaja kojima nismo uzrok i koji nas nastoje samljeti i pretvoriti u nevidljive mrvice povijesti, naši osobni događaji, naši privatni događaji ljubavi, plemenitosti i žrtve pretvaraju se u jedinu stvar koja imao smisao u cijelom kaosu kojim smo zahvaćeni. Iako osobni događaji iz našeg života, naše svadbe, rođenja, proslave, radosti, žalosti i umiranja ponekad pomalo izblijede iz našeg privatnog pamćenja kada se sudarimo sa tragedijom nekog velikog događaja povijesti koji prijeti da nas uništi, ti privatni događaji ožive poput živih slika ili filma u kojem smo mi i glavni glumci i redatelji. Odjednom izblijedjeli događaj iz našeg osobnog života uskrsne u obliku žive i pokretne slike i ne samo da se maglovito prisjećamo tog sretnog osobnog događaj kao što je recimo proslava nekog rođendana, nego ožive i svi ljudi, svi ukusi, svi mirisi i buka tog dana i te proslave i čini se kao da se taj radosni događaj događa upravo pred našim očima. Osobni događaji talože se u prostorima našeg pamćenja i tamo mogu ostati godinama, desetljećima i s vremenom izblijede i izgube se u magli novih događaja koji stalno pristižu. Usprkos njihovoj nejasnoj prisutnosti i zaboravu naši privatni osobni događaji mogu se vratiti u našu sadašnju svijest ili kao poticaj dosadnoj svakodnevnici ili kao obrana od nekog zlog svjetskog događaja.

Svakodnevnica može umrtviti čovjeka, paralizirati njegove nutarnje živce i sposobnost da osjeća ponekad do razmišljanja kako je svakodnevnica besmislena, monotona, dosadna i ubitačna i nema nijednog razloga da se nešto čini, radi i živi. Onda ugledamo staru fotografiju neke proslave i film se pokrene, ugledamo odraslog čovjeka sina ili kćer i prisjetimo se njegovih i njezinih prvih koraka, ugledamo brata ili sestru sjetimo se prve dječije prepirke oko igračke, ugledamo prijatelja i sjetimo se prvog zajedničkog dana u školi, ugledamo starca ili staricu i sjetimo se i sebe i njega ili nje kako smo nekad bili mladi na početku zajedničkog života i s velikim planovima za budućnost. Ponekad svjetski događaji čine ono što ne želimo i vode nas tamo gdje nećemo i nemoćni pred takvim događajima, hvatamo se grčevito za naše osobne i privatne događaje koje svjetska povijest ne bilježi, ne pamti i ponekad prezire i odbacuje. Prestrašeni, uplašeni, zbunjeni i s osjećajem razarajuće samoće moramo ponekad vidjeti nastradlog, umirućeg, tragediju, smrt, umiranje i opet kao i uvijek zastanemo i film se pokrene… Gledamo uništeno i razoreno kino i sjećamo se kako smo tu prvi put gledali film, sjećamo se kako je u toj uništenoj zgradi bio plesni studio u kojem je plesala djevojka u koju smo potajno bili zaljubljeni, sjećamo se kako smo u toj uništenoj dvorani započeli svoje prve sportske korake, sjećamo se kako smo u tom parku prvi put čuli dvoje zaljubljenih koji jedno drugom obećavaju bezuvjetnu ljubav bez obzira na sve opasne svjetske događaje i sve dosadne i monotone svakodnevnice.

Naši privatni i intimni događaji se neće naći u udžbenicima povijesti, svjetska povijest ih neće zabilježiti niti će nas arheologija jednog dana pronaći i izložiti u muzeju kao neki poseban primjerak zaboravljenog vremena i proživljene prošlosti. Ipak sve dok živimo, dišemo i mislimo svjesni smo važnosti tih osobnih događaja za naš život i njegov smisao i njegovu svrhu. U ponekad dosadnoj svakodnevnici i nekom besmislenom ili zlom svjetskom događaju naši osobni događaji su jedino što stoji kao izvor entuzijazma za svakodnevnicu ili izvor smisla tijekom nekog rata ili kataklizme. Ponekad se premalo prisjećamo tih dobrih i radosnih osobnih događaja koji su obilježili naš život, pokušavamo se bez njih probiti se kroz život. Međutim, nekad je ipak bolje malo zastati i pogledati svoju staru suprugu preko puta dok drhtavim rukama pokušava popraviti svoje sijede vlasi i prisjetiti se i reči naglas: „Sjećaš se kad smo bili mladi kako nam ništa nije moglo stati na put“. Možda se neće dogoditi ništa, a možda se ipak dogodi da i ona zastane i prisjeti se tog osobnog događaja kad je zajedno s njim bila mlada, na početku i puna života.

Svjetska povijest nikada neće zabilježiti dvoje staraca koji sjede jedno nasuprot drugom razmjenjujući međusobno osobne i intimne događaje, nećemo ih nikada vidjeti u muzeju kao svjedoke prošlog vremena jer ih arheologija neće ni tražiti niti se njima baviti. Ali njih dvoje razmišljajući o svojim osobnim i privatnim događajima i djeleći ih međusobno ostat će upisani u vječnoj knjizi onih osobnih, privatnih i nepoznatih povijesti najvećeg broja ljudi koji svojim pamćenjem i prisjećanjem na osobne događaje svog ljudskog života daju podstrek monotonoj svakodnevnici i daju svrhu životu kada neki svjetski događaj poput rata prijeti da uništi svaki smisao i svaku svrhu.

U Sarajevu, 20. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O ŽIVOTU

Još uvijek misliš da ti se dogodio život? Ali ako ti se dogodio život, nisi li ti onaj ili ona koja bi trebala imati kontrolu nad svojim životom i tajne uvide u svoju vlastitu budućnost? Razmišljaš li ikad da se tebi nije dogodio život nego si se ti dogodio životu? Tvoj život je već pred tobom, oduvijek je tu bio sa svojim mogućnostima i nepoznatim budućnostima. Još dok se nisi rodio i rodila tvoj život je bio tu i čekao te. Ako možeš usporediti svoj život s nečim tebi bliskim, misliš li da si jahač na konju kojega konjski trk slobodno nosi ili misliš da si ti onaj koji vodi i drži uzde u rukama? Ako si ovaj drugi, onda si još uvijek uvjeren da ti se dogodio život i da si ti onaj ili ona koji drže uzde života. Ali, tvoj život je iščekivanje i onda kada se u tebi gasi zadnji pogled oka i kad iz tebe izlazi tvoj posljednji ljudski uzdah. I tad tvoj život je iščekivanje. Zašto bi tvoj život bio samo događaj za tvojih nekoliko desetljeća disanja i otkucaja srca? Tako misliš jer si uvjeren da ti se dogodio život i da on traje od trenutka kad si svjestan da živiš do trenutka kad zatvoriš oči. Ali tebi kao nikome od nas nije se dogodio život. Mi smo se dogodili životu koji je bio naš prije nego smo se rodili i bit će naš i kad nas ne bude.

Kad vjeruješ da ti se dogodio život, teško je vjerovati da bi njegove negativne strane imale smisla. Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu koji u sebi krije tajne i dubine tvoga postojanja, onda se ne trebaš otimati nadi i vjerovanju da će se život kojemu si se dogodio ti kao ljudsko biće preliti i s onu stranu tvoga disanja, tvoga pogleda i tvojih otkucaja. Kad ti se dogodi život i kad si uvjeren da ti držiš uzde jer tako treba biti, vrlo brzo ćeš shvatiti da držanje uzda ne pomaže puno. Ono je poput Sizifovog posla. Koliko god vjerovao i bio uvjeren da ti se dogodio život manje-više ti je jasno da će se uskoro prestati događati i da ćeš uzde života htio ili ne htio pustiti iz ruku. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, vrijeme provodiš u strahu, u brizi nastojeći predvidjeti sve one negativne trenutke kako bi ih izbjegao ili spriječio. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, malo je vremena u kojem si opušten, sretan, ispunjen. Jer ako ti se dogodio život za kojega vjeruješ da je samo tvoj i da mu znaš kako početak tako i kraj, zar nećeš bjesomučno navaliti na njega da ga podvrgneš svojoj kontroli i svojim predviđanjima? Kad vjeruješ da ti se dogodio život, budućnost čekaš napeto i nervozno, prošlost gledaš kao opasnost koja je tek prošla i koja će se sigurno ponoviti, a sadašnjost nije ništa drugo nego kratki predah između opasnosti koja je prošla i opasnosti koja dolazi.

Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu i da je život daleko veći, dublji i tajnovitiji od tebe samog, ništa te ne može spriječiti da u svojoj budućnosti vidiš nadu i ponešto dobroga u svojoj prošlosti. Kad vjeruješ da si se dogodio životu i da te život nadilazi i da ga nikad nećeš do kraja otkriti ni u svojoj prošlosti ni u svojoj budućnosti, uvijek sebi ostavljaš prostor nadanja i vjerovanja u dobro i bolje onoga što se tek treba dogoditi. Tako često vjerujemo da nam se dogodio život da smo prestali vjerovati da je moguće drugačije i da smo se mi dogodili životu, toj velikoj i nikada do kraja shvaćenoj tajni nas samih. Pustiti sebe da se dogodim životu dopušta ti da se nadaš i očekuješ da je život nešto dublje i smislenije od tvog zadnjeg pogleda, posljednjeg daha i zadnjeg otkucaja. Ne želimo sebi ponekad dozvoliti da se kao ljudska bića dogodimo životu kao nečemu što nas nadilazi i nadvisuje. Oslanjamo se na svoja slabašna uvjerenja da nam se dogodio samo naš život kojega sada živimo i da nam se više nikada život neće ponoviti i neće dogoditi. Oslanjamo se na naš pesimizam kako života nije bilo kad nas nije bilo i kako života neće biti kad nas ne bude. Ali život nije tako sebičan prema nama kao što smo mi prema njemu. Naš život je bio tu i kad nas nije bilo i bit će tu kad nas ne bude. I ne samo to. Život će biti i tamo s druge strane jer snaga, moć i postojanje života nadilazi naše posljednje poglede i otkucaje. Naše ponekad čvrsto uvjerenje da nam se dogodio život i da s nama život počinje i završava protivan je našoj nutarnjoj nadi i potajnoj želji da se dogodimo životu na način da živimo uvijek i da nikada ne prestanemo živjeti. Dopustiti da se kao čovjek dogodiš životu znači dopustiti barem misao da je život vječnost i da ću trajati dokle god ima života ne samo na ovoj strani, nego i na onoj strani.

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu. Mi živimo između te dvije struje života i svi naši problemi i sumnje nastaju jer se ne možemo nikada do kraja prepustiti samo jednoj strani života. I kad vjerujemo da nam se dogodio život i da će s nama početi i završiti ne možemo se oteti povremeno nadanju da smo se ipak mi dogodili životu kao vječnom izvoru našeg trajanja i postojanja. I kad vjerujemo da smo se dogodili životu i da naš život ne počinje isključivo s nama i ne završava s nama, uvijek smo u opasnosti da zapadnemo u pesimizam i očaj i uvjerenje da nam se dogodio samo ovaj život kojega trenutno imamo. I da prije nije bilo ničega i da poslije također nema ništa.

Život nije samo iščekivanje nego je unutarnja borba svakoga od nas s tim nikada do kraja odgovorenim pitanjem: je li mi se samo dogodio život koji sa mnom počinje i završava ili sam se ja dogodio životu koji je bio prije mene i bit će i kad mene ne bude i u kojem ću trajati vječno? Kao čovjek i ljudsko biće smiješ se tome nadati. Barem toliko nekad treba dati samom sebi i svom trenutnom životu. Nadu da sam se dogodio životu, nečemu dubljem, tajnijem i mističnijem od mene samog. Vjerovati da sam se dogodio životu znači osjetiti miris i okus vječnosti u svom posljednjem ljudskog dahu, znači vidjeti slabašno svijetlo vječnosti u svom posljednjem ljudskom pogledu.

U Sarajevu, 18. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O ISKUSTVU „NEDOGOĐENIH“ DOGAĐAJA

Iskustvo nedogođenih događaja javlja se kao napet osjećaj iščekivanja onoga što se uskoro treba dogoditi. Takvo iskustvo je poput putovanja prema odredištu koje je uzbudljivije od samog završetka putovanja. Iskustvo nedogođenih događaja je iskustvo putovanja prema odredištu kojega se željno iščekuje, ali kojega se nikad ne doseže i tako se putovanje pretvara u kolaž maštovitih ideja kako je moglo sve završiti i na koji način, iako se zapravo ništa nije dogodilo.

Zaljubljen muškarac ili žena na putu ljubavi jednog prema drugom imaju to iskustvo nedogođene ljubavi, iskustvo mašte koja stvara mogući ljubavni zaplet i njegov mogući ishod. Iskustvo nedogođene ljubavi kao nedogođenog događaja dolazi u oblicima različitih i najčudnovatijih mogućih pitanja o ljubljenoj osobi. Kao recimo što će biti kad veza postane ozbiljnija? Ako se vjenčamo, kakvi ćemo biti u braku? Ako dobijemo djecu, čije će oči imati, njegove ili njezine? Ako zajedno dočekamo starost, kako ćemo izgledati, tko će biti potrebniji pomoći onoga drugoga? Nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene samo je jedan od onih događaja koji se ponekad manifestiraju kao nedogođeni događaji.

Ima i drugih životnih izbora i odluka koji ulaze u kategoriju nedogođenih događaja, kao recimo kad se planira živjeti negdje drugo. U kojem gradu, u kojoj ulici, u kojoj općini, u kojoj zemlji živjeti? Nedogođeni događaji su povremeno izvor određenih patnji za čovjeka jer ukoliko se čovjek odluči da neki nedogođeni događaj ni u stvarnosti neće odživjeti onda uvijek ostaje jedan neodređen osjećaj patnje i nostalgije. Kad se muškarac pita jesam li prvo trebao izabrati nju, a ne sada ovu s kojom sam sada i kakav bi nam bio život zajedno, ili obrnuto kada žena postavlja to isto pitanje? Ovo pitanje u sebi nosi čežnju i misao kako je prethodna ljubav koja se nije nikad dogodila i postala nedogođeni događaj – možda bila najbolji i najmudriji izbor.

Veliki broj područja našeg života pokriva iskustvo neprimjetne čežnje i tupe boli, jer nedogođeni događaji nisu postali dio stvarnosti našeg života. Zato nam preostaje da čeznemo i da nas tu i tamo nedogođeni događaj boli kao da se dogodio. Kao kad se razmišlja o voljenoj osobi s kojom se ljubav nikad nije dogodila, ali osjećaj čežnje i boli ponekad je takvog intenziteta da čovjek ima osjećaj da se ta ljubav stvarno dogodila i umrla. Nedogođeni događaji nisu uvijek negativni i loši iako povremeno donose nepodnošljivu čežnju i bol u stvarni čovjekov život.

Nedogođeni događaji imaju svoju privlačnost i svoju mudrost jer nas čuvaju od razočaranja stvarnim životom i stvarnim iskustvima. Kao kad nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene postane stvarnost i nastupi razočaranje jednog ili drugog ili oboje, jer se stvarnost nedogođene ljubavi činila kudikamo ugodnija i privlačnija od stvarne ljubavi. U takvim trenutcima se razočaranje pretvara u osjećaj gubitka životnog smjera i smisla jer se sav život usmjerio i utrošio ponajviše u velika iščekivanja nedogođene ljubavi koja svojom stvarnošću i gubitkom strasti, ljepote i smisla može odvesti i puno dalje od samog razočaranja u ambis začaranog kruga samosažaljenja, progonjena osjećajem krivnje, osjećajem gubitka tla pod nogama i besmisla.

Čovjek živi između te dvije ponekad nerazumljive i neshvatljive točke, između nedogođenog događaja i čežnje za njim da se dogodi i razočarenja kad se događaj dogodi. I to dolazi u obliku pitanja što se zapravo dogodilo s nama, sa mnom, s njom? Ali ne mora svaki nedogođeni događaj završiti stanjem vječne čežnje jer se nije dogodio, kao ni stanjem razočaranja jer događaj nije bio onakav kakvim smo ga zamišljali. Nedogođeni događaji znaju svoju punu stvarnost doseći u samom njihovom događanju do te mjere da ispunjenje života smislom i radošću traje jako dugo.

Kao kada muškarac i žena ostvare svoj nedogođeni događaj ljubavi i shvate malo kasnije kako je u stvarnosti taj događaj još bolji, puniji, radosniji i smisleniji. Ovo iskustvo ih onda obilježi za cijeli život i služi kao kamen temeljac za podnošenje životnih padova koji eventualno slijede.

Jedan dio našeg života, a možda i zreliju dob i malo više obilježava razmišljanje o nedogođenim događajima ljubavi, posla, karijere, mjesta života, broja djece, neobično ali sadržajno izrečeno u našem kolokvijalnom izrazu: što bi bilo kad bilo? I tu nema trajnih odgovora, mi nastavljamo živjeti život u prostoru između nedogođenih događaja našeg života i njihova stvarnog događanja. U tom prostoru ima svega: i čežnje, i boli, i mašte, i ideja, i promišljanja, i želja, i snova, i tajni, i radosti, i ljepote, i tuge, i plača, i razočarenja, i rađanja, i umiranja… Ponekad se cijeli život nekako živi u tom prostoru tog jednostavnog, ali tako fascinatnog, tajnovitog i nikada odgovorenog pitanja: što bi bilo kad bi bilo? Jer nikada ne možete dati pravi odgovor baš zato što se nedogođeni događaj nije ni dogodio, jer da je se dogodio to pitanje ne biste ni mogli postaviti, ni sebi ni drugome.

U Sarajevu, 16. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

[banner title=”DBV” id=”140″ caption_position=”bottom” theme=”default_style” height=”auto” width=”auto” show_caption=”1″ show_cta_button=”1″ use_image_tag=”1″]

O doživljaju: virtualno i prirodno iskustvo stvarnosti

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo…

U vrijeme kada nije postojala fotografija čovjek je pisanjem ili pamćenjem čuvao vlastitu prošlost. Rijetko je imao privilegiju da njegova prošlost bude zapisana, osim ako nije ulazio u važne i presudne osobe svoga vremena. Kako je čovjek recimo srednjeg vijeka, neki kmet nekog feudalca pamtio svoju prošlost? Ili neki drevni nepoznati čovjek puno prije? Zapisivati je nije mogao jer nije ni znao pisati, o njemu se nije pisalo niti ga se spominjalo jer je njegovo postojanje bilo beznačajno. Bio je anonimni čovjek svoga vremena o čijim se zemnim ostatcima ne zna ni gdje su.

Danas nema anonimnih ljudi kao što je bio slučaj sa srednjovjekovnim nepoznatim kmetom. Danas je stvarnost postala dostupna svakom čovjeku koji posjeduje smartphone i pristup internetu. Iako uvijek ima pokoji čovjek koji u ovakvom svijetu želi ostati anoniman, većina ljudi postala je dostupna i to svatko svakomu.

Drevni nepoznati čovjek nemajući mogućnost da zapisuje i pamti vlastitu prošlost, oviseći o apsolutnoj samovolji svoga gospodara nije ni planirao niti je mogao planirati svoju budućnost. Njemu je jedino preostala sadašnjost i to ono vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Radeći mukotrpno u sadašnjosti pronalazio je motive za vlastito pamćenje. Možda se nije toliko prisjećao svoga tegobnog djetinjstva, nego se prisjećao mirisa polja, trave, njive, sunčevih zraka, rose, boje cvijeća i tako gradio svoje pamćenje.

Možda nije započinjao svoja sjećanja onim „kad sam bio dijete“, nego je radije govorio „onda kada je miris cvijeća pored rijeke bio ugodan … kada je pokrivač od trave bio mekan, kada je jutarnja rosa polako iščezavala pod zrakama jutarnjeg sunca“. Govorio je kao netko tko živi sadašnji trenutak, kao netko tko živi sadašnjost i živeći u njoj te kroz nju stvarao neko svoje pamćenje povezano za zemljom i prirodom.

Svjetlosnim godinama smo daleko od toga čovjeka, ne toliko zbog naše tehnološke superiornosti, nego radije zbog našeg shvaćanja stvarnosti. Danas se stvarnost fotografira, nije da ju se toliko živi. Jutarnja rosa i izlazak sunca ne mora biti doživljen nego fotografiran, odlazak na koncert ne mora biti doživljen nego fotografiran i tako jedan određeni broj životnih događaja koji se žive u stvarnosti više se ne doživljavaju nego se fotografiraju.

Ako je drevni nepoznati čovjek u mirisu cvijeća ili oranju njive tražio načine za izgradnju vlastite prošlosti, činio je to jer je njegov doživljaj sadašnjosti bio prirodan, autentičan. Naravno da čovjek i danas teži prirodnom i autentičnom doživljaju stvarnosti, ali je njegov doživljaj stvarnosti osiromašen digitalizacijom stvarnosti.

A to osiromašenje se javlja u nastojanju da se svaki sadašnji događaj na neki način prvo informatizira ili digitalizira, pa tek onda da se proživi, doživi u svojoj prirodnosti i autentičnosti. Čini se važnijim danas digitalno zabilježiti izlazak sunca nego ga pokušati doživjeti kao osoban i autentičan doživljaj samog sebe, čak i onda kada smo svjesni da ako ga digitalno ne zabilježimo, nećemo možda više nikada biti u situaciji i prilici fotografirati nešto slično.

Stalno nastojanje da se stvarnost doživljava i živi digitalno i informatički, a ne autentično i prirodno nevjerojatno povećava broj uspomena koje se digitalno čuvaju na USB stickovima, hard diskovima, memorijskim karticama, ali paradoksalno smanjuje čovjekove mogućnosti da se uistinu prisjeti svoga osobnog iskustva, svojih osobnih osjećaja dok gleda svu silu digitalnih uspomena.

Naravno, tu i tamo poneka digitalna uspomena na kompjutoru u čovjeku probudi određene osjećaje, ali velika količina osobne prošlosti koju čovjek digitalno čuva u jednom trenutku čovjeka učini neosjetljivim te se gledanje slika pretvori u jedno iskustvo melankolije, tuge, bez obzira o kojim je doživljajima riječ, tako da čovjek gledajući slike vjenčanja, sprovoda, izlaska iz bolnice ima isti osjećaj, a to je da je sve to prošlo i da su svi ti događaji u sebi jednaki.

Ono što digitalizacija stvarnosti stvara od čovjeka jest da prestaje biti sposoban u sebi razlučiti različite osjećaje o događajima iz svoje osobne povijesti, nego se svi ti događaji ponekad spajaju u jednu jednoličnu struju sličica koje prolaze ispred njegovih očiju dok dodiruje tipku na tipkovnici.

Možda uslijed prejake digitalizacije stvarnosti čovjek nastoji povremeno pobjeći u prirodu, potražiti neki prirodni i autentični doživljaj stvarnosti i vlastite sadašnjosti kako bi kroz taj doživljaj mogao graditi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se recimo planinarenja po nekom šumskom putu, nekog izvora vode, vjetra što struji kroz grane drveća.

Uslijed digitalizacije stvarnosti gdje se sve događa u slikama i bilježi u slikama čovjek gubi nekako osjećaj da je on konkretna osoba koja doživljava konkretnu sadašnjost, pa nastoji poput drevnog nepoznatog čovjeka kojemu je sadašnjost bila jedina mogućnost izgradnje vlastite prošlosti, pobjeći ako ništa barem u prirodu daleko od digitalnih slika.

I suvremeni čovjek u jutarnjoj rosi, u dodiru hladne vode, u mirisu cvijeća želi na trenutak pobjeći od digitalne stvarnosti ne bi li autentično doživio svoju sadašnjost, bez slikanja i digitaliziranja, nego direktno i konkretno, jer postaje svjestan da digitalizacija stvarnosti krije opasnost osiromašenja autentičnog doživljavanja vlastite stvarnosti i sadašnjosti u čemu je opet drevni nepoznati čovjek bio nadmoćan postmodernom digitalnom čovjeku.

U Sarajevu, 19. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com