beskonačnost – Poptheo Web Portal

O ogorčenosti

Ogorčenost je prigovor onomu koji je za nas učinio sve da nam je više oduzeo nego što nam je dao ili darovao. Ogorčenost je beskonačna. Nema mjeru. Ne zna za granicu. Njezina pokretačka snaga je kako uvijek i svugdje imamo pravo i moramo dobiti više od drugih. Ili kako imamo pravo i moramo dobiti sve. Ogorčenost ne voli skromnost i plaši se umjerenosti. Ogorčenost ne zna zahvalnost. Dobrotu koju je dobila, ljubav koju je primila, zahvalnost koju je osjetila ogorčenost baca u ponor zaborava. Ogorčenost inzistira na pitanju što si učinio/učinila za mene, ali je unaprijed odlučila da je nijedan odgovor neće zadovoljiti. Besmisleno je pokušati dati odgovor na pitanje što smo učinili jedno za drugo ako je netko u stanju ogorčenosti. Ništa učinjeno neće imati značenja. Dapače, ono što smo učinili za nekoga bit će doživljeno kao premalo, površno, usput i bez ljubavi. Prigovor koji slušamo od vremena do vremena kako ono što smo učinili svejedno nismo učinili iz dobrote i ljubavi, nego radi isključivo nekog svog tajnog interesa govori nam da je bespredmetno raspravljati s ogorčenim. Ništa što smo učinili za njega/za nju nije i ne može biti dovoljno dobro. Ni bezgranična dobrota nije dovoljna ogorčenosti da je umiri i ublaži. Ogorčenost najčešće dolazi u različitim oblicima prigovaranja. Jezik kojim se govori i način na koji se govori može nam puno reći o ogorčenosti makar je drugi od nas nastoji sakriti. Ponekad se ogorčenost pokazuje i praktičnim djelovanjem. Kao praktični odnos prema nekome ogorčenost se zna javiti kao osveta koja se planira i skriva od nas. Ogorčenost u sebi nosi određenu tajnovitost. Skrivene planove o osveti, skrivene planove o tome kako će nam netko zagorčati život jer nismo učinili sve za njega/za nju. Jedna od najlošijih osobina ogorčenosti jest bolesno uživanje u pripremi nekakve osvete protiv drugog. Ili u bolesnom planu da se drugoga stalno progoni, da mu se stalno prigovara bez objašnjenja o tome što je krivo učinio i gdje je pogriješio. Ogorčenost voli dugoročnu patnju i mučenje osobe koja je ogorčena. U svojim nutarnjim previranjima ogorčen s vremenom počinje uživati u stanju u kojem se nalazi. Stanje vječnog prigovora, stanje vječnog nezadovoljstva, stanje u kojem nikada ništa i nitko nije dovoljno dobar i nije dovoljno čovjek i nije dovoljno učinio za njega ili za nju. Koliko god se trudili biti ljudi i činiti dobro, ogorčen će pronaći način da nam prigovori. Jer ogorčenost je beskonačna kao bezdan bez zidova i dna. Naše sposobnosti za dobro i ljudsko ipak su ograničene. Pokušati biti dobar i pokazati ljudskost ogorčenom ponekad se čini kao da pokušavamo pronaći granicu ili mjeru onomu što nema granice i nema mjere. Naš trud i napor ne može ispuniti prazninu ogorčenosti. Nitko to ne može. I ako uspijemo nekim čudom doseći neku zamišljenu mjeru dobrote koju je ogorčen odredio u svom imaginarnom svijetu da bi bio sretan i zadovoljan, vrlo brzo će nas sustići prigovor kako nismo učinili dovoljno. Možda smo ljudski učinili sve što smo mogli. Ali što je naš ljudski i ograničeni potez dobrote naspram beskrajne praznine ogorčenosti koja zjapi iz nečijeg govora, gesti, ponašanja, očiju i samog života. Tješiti se lijepim mislima o kapi dobrote, kapi ljudskosti u ustajalom oceanu ogorčenosti neće puno pomoći onima koji s ogorčenim moraju raditi, živjeti i biti. Nerijetko taj ocean, ta močvara preplavi sve kapi dobrote i ljubavi i čovjek biva umoran od pokušaja da se odupre. Najteža je spoznaja da smo sve činili uzalud. Od samog početka ogorčen je predvidio da ničim što činimo ne možemo nadvladati njegovu ogorčenost. Teško nam padne da smo poput Sizifa vječno gurali kamen koji se stalno i neprekidno kotrlja s jednog uspona na drugi. Ljuti smo na sebe. Toliko truda, napora, ulaganja da nečiju ogorčenost svedemo na prihvatljivu mjeru. Nitko nam nije otkrio na početku mučnog i mukotrpnog posla da će sva naša nastojanja biti uzaludna. Ogorčen je od nas sakrio svoj pakleni plan. To je njegova skrivena i planirana osveta. Pustiti nas i tražiti od nas da budemo dobri, otvoreni i ljudski dok nam iza leđa šapuće kako ništa od onoga što ćemo učiniti za njega neće biti dovoljno dobro. Svojom ogorčenošću opravdavat će svaki prigovor koji će nam uputiti. Za nas će biti gore ako nas uvjeri da je uvijek u pravu i da treba biti onako kako je on isplanirao. Onda ćemo zaista pristati na Sizifove muke. Ogorčenog ne treba izbjegavati. Ne treba se od njega skrivati. Ne treba s njim raspravljati. Dovoljno je otvoreno i iskreno mu reći da vječni bezdan svoje ogorčenosti ispuni sam. Taj kamen koji će cijeli život besmisleno gurati, neka gura sam. Tu prazninu koja iz njega zjapi, neka sam popunjava kako zna i umije. Neka ga ogorčenost sažvaka i proždre ako toliko u njoj uživa.

U Sarajevu 1. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iuri Gagarin

O nečemu s one strane života

Rađamo se ranjeni iako o tome još ne znamo ništa. I kad odrastemo u domu punom ljubavi, netko će nas možda ne znajući raniti u svijetu odraslih. S ranjenošću se rodimo i s ranama napuštamo svijet. Neke zacijele, neke ne. Voljeli bismo otići potpuno izliječeni od svojih rana. Rijetko se događa da netko od nas i to uspije. Nadamo se „naplatiti“ naše rane. Očekujemo barem vječnost bez mogućnosti da sebe ili nekoga ranimo ili da nas netko rani. Ranjeni smo jer svi tražimo ljubav koju ne možemo do kraja pružiti. Ranjeni smo posebno kad osjećamo da nismo ljubljeni. Ranjeni smo jer se odričemo ljubavi koju pružamo i ne možemo je dobiti u mjeri u kojoj smo je darovali. Potajno i duboko u sebi naša najveća strast je biti ljubljen i ljubljena. Cijeli život tražimo da nas netko ljubi. Strpljivo, strasno, herojski, do kraja i potpunog samopredanja i izgaranja. Rijetko susrećemo takvu ljubav. Ponekad ni sami ne možemo ljubiti takvom snagom. Ne moramo biti krivi. Ne mora biti kriv drugi. Naša ljudska ranjenost je nevolja da ne možemo ljubiti niti nam može biti uzvraćeno onako kako je Netko predvidio i zamislio. Nije važno tko je zakazao. Mi ili Netko. Ali ranjenost osjećamo. Trajno ranjeni pokušavamo se predati ljubavi do kraja i tražimo da budemo bezuvjetno ljubljeni. Što tražimo? Tražimo da nas Netko ljubi nemjerljivo i beskonačno. Da nas Netko ljubi ljubavlju koja nas se ne može odreći i onda kada na tu ljubav uzvratimo mržnjom, prijezirom i zloćom. Netko tko će nadoknaditi sve naše rane nastale jer nismo ljubili dovoljno i jer nismo bili ljubljeni dovoljno. Tamo gdje nas Nitko ne bi ljubio, a imali bi sve drugo, ne bismo išli. Barem ne svojom voljom i sviješću. Ako već vjerujemo da za našu ranjenost ima lijeka, želimo da taj lijek bude Nešto s one strane života gdje ćemo biti ljubljeni kao što smo za života to bili. I tamo želimo biti bebe, djeca, mladići, djevojke, muževi, supruge, djedovi i bake koje Netko istinski ljubi. Ako vjerujemo u Nešto s onu stranu života i nadamo se, prihvatit ćemo to pod uvjetom da tamo ima ljubavi. Biti s onu stranu života i imati sve, bez bola, bez patnje, bez zla, a nemati ljubavi ne bi nas učinilo sretnima. S onu stranu života želimo ono što možda s ove strane nismo mogli pronaći. Lijek za našu iskonsku ranjenost. Svatko od nas ima svoju viziju života s one strane. I različite su. Ujedinjuje nas jedna skrivena strast i tu smo jedni drugima jednaki. Strast za ljubavlju i biti ljubljen. Svatko ima vlastitu ideju kako izgleda s one strane života. Tu ideju razvija u odnosu na ono što mu nedostaje na ovoj strani života. Zdravlje, ljepota, bogatstvo, moć, slava, znanje. Sve su te ideje na svoj način lijepe i primamljive. Ali najprimamljivija čini se ona biti ljubljen vrelim dahom neprekinute i trajne ljubavi, biti zagrljen njenim vječnim rukama, sanjati u krilu vječnosti skriven i čuvan kao u majčinom krilu tijekom djetinjstva. Potajna strast da se bude ljubljen do beskonačnosti, da nam se Netko preda ljubavlju jača je od naše želje za srećom i mirom. Skriveno se nadamo da će nas Netko s one strane života strastveno ljubiti i neće tražiti da ljubimo. Netko kome ćemo se potpuno predati i tko će nas ljubiti ljubavlju vulkanske erupcije. S one strane života nadamo se ostvarenju čežnje strastvene ljubavi između nas i Nekoga, između konkretnog mene i konkretnog Nekoga koji kao osoba svjesno, slobodno i s puno topline ljubi našu dušu. S one strane života opijeni od ljubavi nesposobni da se odupremo njezinom vrelom zagrljaju, obuzeti i prožeti ljubavlju Nekoga čije je postojanje ništa drugo nego jedino da me ljubi. Nekoga čija je egzistencija ljubiti me i ništa drugo. Dok živimo samo tražimo da budemo ljubljeni i tako teško i s naporom uspijevamo to pronaći, ali uvijek samo u tragovima i odsjajima jedne drugačije i onostrane ljubavi. Netko s one strane života živi i postoji samo da bi nas ljubio, da bi nas grlio i privlačio sebi. Ne proračunato. Ne smišljeno. Ne iz interesa. Ne znamo baš što se nalazi s one strane života. Netko će reći da nema Ništa. Ništavilo. Ali i kad bi nas Ništavilo moglo strastveno ljubiti, i njega bismo prihvatili. Ipak u svojim strahovima ponekad se odlučujemo vjerovati da to ne bude Ništa i Ništavilo. Maštamo, nadamo se, vjerujemo da je tamo Netko. Netko tko će nas vječno ljubiti, u čijoj će se ljubavi naše biće potpuno utopiti i pretvoriti u čistu ljubav. Strahujemo samo da tamo neće biti ljubavi. To nas najviše plaši. Ne plaši nas ni Ništavilo ni Praznina. Sve bismo to i podnijeli i prihvatili samo da možemo biti ljubljeni. Zašto sve ovo? Zato kada netko kaže da vjeruje u ljubav, on ili ona izgovara prvotnu istinu o svima nama i svakom od nas pojedinačno. Vjerovati u ljubav je priznanje da smo ranjeni. To je i naš osobni i kolektivni krik nade i slabašne vjere da će nas s one strane života Netko strastveno ljubiti. Ranjeni i u strahu ne bojimo se često ni smrti, ni patnje ni umiranja. S ove strane života smo ponekad izvanredno hrabri i herojskom snagom podnosimo život. Ponekad nas ništa ne može preplašiti. Jači smo i od same smrti i umiranja. Plaši nas samo mogućnost da tamo nećemo biti ljubljeni. Ne bavimo se toliko pitanjem ima li tamo Netko ili nema Ništa. Sva naša pitanja svode se na upitnik iznad naše egzistencije: Hoću li tamo biti ljubljen? Nije važno tko će me tamo voljeti, ali tamo mora biti Netko tko ljubi i čiji je smisao i sadržaj postojanja da nas ranjene životom, stradanjima i gubitcima ljubi beskonačno, snažno, hrabro, čvrsto i herojski. Netko tko je takav da ne može odustati od svoje ljubavi i ne može prestati ljubiti nas. I ne želi prestati. Netko tko nas ljubi zato jer je sama i čista ljubav. O toj ljubavi sanjamo, maštamo. Na temelju te ljubavi ljubimo jedni druge, ranjavamo jedni druge neumorno tragajući po svijetu za tragovima te ljubavi. Ponekad se dogodi da se ta ljubav nenadano pojavi. U očima djeteta. U zagrljaju majke. U očevoj ruci. U ženinim očima. U muškarčevom čvrstom i sigurnom koraku. Tu i tamo naletimo na tu ljubav. Hoćemo je sačuvati. Držimo se grčevito za nju. Preplavi nas strah da ćemo je izgubiti i da će zauvijek nestati. Ranjeni u stalnom traženju odbljesaka ljubavi nadamo se da s one strane života Netko čeka, Netko tko strastveno ljubi nas i naše ranjene duše. Netko tko se primajući naš duh pretvara u čistu i vječnu ljubav koja nas strastveno ljubi i sjedinjuje se s nama, Netko tko ne može činiti ništa drugo osim ljubiti. Kada netko kaže vjerujem u ljubav, izriče nešto tako prožeto ljudskom čežnjom da bilo što napisano i zapisano o ljubavi nije ništa doli pustinjski prah u odnosu na mogućnost da će nas Netko s one strane života ljubiti, pa makar to bilo i Ništavilo samo da je sposobno za ljubav prema našoj duši.

U Sarajevu, 21. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Pavlo Vakhrushev

O vremenu

Rečenica kako nikad nije kasno ponekad može biti i jest naš neprijatelj. Iako se nekad doima da nikada nije kasno označava uvijek više slobode i autonomije, s većom zrelošću i sazrijevanjem dolazi i ponekad neugodna spoznaja da rečenica nikada nije kasno nije uvijek istinita i da ne stvara slobodu nego ograničenja koja ne želimo i kojih nismo svjesni. Nitko od nas nema beskonačno vremena na raspolaganju za beskonačan broj životnih odluka jer to bi značilo da u isto vrijeme možemo odlučivati i neodlučivati i tako u beskonačnost.

Ne radi se uvijek o tome što se tiče vremena kako imamo samo današnji dan na raspolaganju jer je prošlost prošla i budućnost se još nije dogodila. U pitanju je i stvarno, fizičko vrijeme. U pitanju su stvarni minuti, sati, dani, mjeseci i godine koje imamo na raspolaganju. U pitanju su naše psihološke i fizičke mogućnosti koje nisu ni beskonačne ni vječne nego veoma ograničene. Grubo i brutalno vrijeme koje se sastoji od stvarnih dana i naša stvarna fizička i psihološka uvjetovanost nas povremeno podsjeti da rečenica nikad nije kasno u nekim okolnostima nije istinita i da je pogrešno držati je se. Istinitija je njezina negacija i nekada je poštenije priznati i reći ipak je nekad kasno.

Nikad nije kasno je rečenica koju rado koristimo kao mehanizam zaštite. Izgovaramo kako nikad nije kasno onda kada osjećamo grubost i brutalnost stvarnog vremena koje prolazi, kad osjećamo fizički, biološki i psihološki granice koje uz sve nadljudske napore ne možemo ukloniti. Zato je rečenica nikad nije kasno povremeno naš neprijatelj i zamagljuje pogled na stvarno i fizičko vrijeme koje je pred nama. Nije uvijek. Nekada je moguće nadmašiti granice vlastite biologije, fizionomije i psihe, ali to i nije tako često i za takav poduhvat moramo imati izuzetno jake i duboke motive. Kada svakodnevno izgovaramo rečenicu nikad nije kasno otići u kupovinu, otići na posao, otići pokupiti djecu iz škole, rečenica nema isto značenje kao kada kažemo nikad nije kasno završiti fakultet, oženiti se ili udati, napustiti državu i započeti neki novi život. To su dva različita značenja. Nakon što neko vrijeme prođe u životu iskusit ćemo na vlastitoj koži kako nikada nije kasno nije uvijek istina a to se odnosi na neke presudne životne odluke koje odgađamo u nadi kako nikada nije kasno i imamo beskonačno vremena za beskonačan broj životnih odluka.

Ali koliko se kod mi nadali kako nikad nije kasno ili nas bilo strah nešto odlučiti pa sebe tješimo kako nikad nije kasno, ipak osjetimo na svojoj biologiji, fizionomiji i psihi da je nažalost za neke stvari ipak kasno. Ne zato što ne možemo, ne želimo i nećemo nego osjećamo da to nije više ono pravo vrijeme kada smo trebali i da grubo i sirovo promatrano više nemamo stvarnu snagu da nešto učinimo, pokušamo i promijenimo.

Odnos čovjeka prema vremenu koje ima na raspolaganju je zanimljiv jer kad je mlađi tvrdi suprotno od onoga što iskusi kad je stariji. Kao mlađi tvrdi da nikad nije kasno, kao stariji iskustvom potvrđuje da je za nešto ipak kasno ili čak prekasno. Zato što je povremeno u sukobu sa onim što tvrdi o vremenu kad je mlad i s vlastitim iskustvom vremena kad je zreliji, nema čovjeka koji prije ili kasnije neće na sebi barem za jednu stvar u životu osjetiti kako je prevaren rečenicom nikad nije kasno i iskusiti stvarno, brutalno i sirovo kako je ipak kasno i tu se više ništa ne može učiniti ni promijeniti. Ne zato što ne želi ili neće, nego zato što najobičnije gledano ne može ni fizički, ni biološki ni duhovno ni psihički, ni psihološki. Kad čovjek u zrelijoj dobi osjeti kako ga je vrijeme prevarilo, rečenicom nikada nije kasno nema potrebe uvijek kriviti isključivo druge i životne okolnosti, nego treba biti spreman prihvatiti da dok je bio mlađi nikada nije razmišljao o rečenici nekada je ipak kasno i prekasno. Rečenica nikada nije kasno ponekad je solidna možda i korisna zabluda o tome kako imamo beskonačno vremena na raspolaganju za sve moguće odluke i izbore u životu. Međutim, rečenica nekada je ipak kasno je gruba i brutalna stvarnost o vremenu koje zaista i stvarno imamo na raspolaganju. Nekada je ipak kasno je rečenica u kojoj shvaćamo da se vrijeme ipak sastoji od konkretnih minuta, dana, mjeseci i godina i da se i mi sami sastojimo od konkretnih fizičkih i psiholoških sposobnosti koje se s vremenom troše i nestaju. Nije nikakav argument reći kako je neki čovjek u osamdesetoj godini završio fakultet. To možda pokazuje kako čovjek može nadići svoja ograničenja u nekim naizgled nemogućim okolnostima, ali u koju svrhu? Jer nije na početku svog života da bi se time ozbiljno bavio i tome posvetio, nego samo da dokaže kako rečenica nikada nije kasno ne mora uvijek biti istinita. Ali s obzirom na njegove psihičke i fizičke sposobnosti da se ozbiljno bavi nečim što je propustio kao mlad uraditi, istinitija je rečenica kako je ipak kasno i prekasno za takvo nešto.

Grubost i brutalnost fizičkog i stvarnog vremena koje imamo na raspolaganju nas može uplašiti čak i šokirati kad se iznenada osvrnemo oko sebe i zastanemo i shvatimo da s obzirom na naše sposobnosti nemamo više vremena i ipak je kasno je bolna, ali stvarna i realna istina i tu ne možemo puno učiniti. Možemo nešto pokušati napraviti kako bismo sebi dokazali kako nikad nije kasno nije uvijek istina, ali u nekim okolnostima dokazivanje je ne samo uzaludno nego i bez svrhe. Samo želimo produžiti iluziju kako smo iznad i izvan vremena i kako nam vrijeme ne može ništa. Ali kad se stvar slegne, raziđu se svjetla reflektora i čestitari koji nas smještaju u nebo i zvijezde i ostanemo sami, počnemo osjećati grubost stvarnog vremena u našim najobičnijim fizičkim i psihičkim svakodnevnim ograničenjima. Jedna biblijska knjiga koja nosi naslov Knjiga Propovjednikova koja može nekome izgledati kao priručnik kako da obolite od depresije donosi jednu prevažnu i presudnu rečenicu za čovjekov život, a koja glasi sve ima svoje vrijeme.

I zaista sve ima svoje vrijeme. Rečenica nikada nije kasno ima svoje vrijeme koje treba znati i biti spreman iskoristiti maksimalno i do kraja. Rečenica kako je ipak kasno također ima svoje vrijeme i čovjek treba biti spreman bez žaljenja, samosažaljenja i nezadovoljstva prihvatiti njezinu istinitost i stvarnost. Ničiji život nije sastavljen samo od nikada nije kasno rečenica niti je ičiji život sastavljen samo od ipak je kasno rečenica. Život u vremenu sastoji se i živi se s obje te rečenice. U tome i jest teškoća da se do kraja shvati vlastiti život i stvarno vrijeme koje imamo na raspolaganju. Mi se krećemo između dvije vremenske zone, između vremena koje nemamo, a mislimo da imamo i govorimo sebi nikad nije kasno i vremena koje je stvarno i koje nam govori ipak je kasno ili prekasno kada više nemamo stvarnog vremena na raspolaganju. Nije uvijek lako živjeti između tih dvaju vremenskih zona ponekad dok sanjamo kako nikad nije kasno neugodno je biti grubo i sirovo prodrman i probuđen rečenicom ipak je kasno ili prekasno. U tome je i čudesnost i težina života, ponekad ne znate što je istina; nikada nije kasno ili ipak je kasno ili prekasno, ali je nemoguće da obje rečenice istovremeno budu istinite jer nitko od nas nije istovremeno i mlad i star i nitko od nas ne može istovremeno živjeti i izmišljeno i stvarno vrijeme.

U Sarajevu, 24. 10. 2018.

O. J.