stvar – Poptheo Web Portal

O krhkosti

Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.

Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…

U Sarajevu 20. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O škrtosti

Za čovjeka koji nam nešto neće dati znamo reći kako je škrt čovjek. Ponekad je to istina. Ponekad nije. Ne znamo uvijek razloge i motive tuđe škrtosti i je li u pitanju škrtost. O škrtosti mislimo kao o ljudskoj mani prema kojoj čovjek koji ima ne želi dati onomu koji nema. Škrtost doživljavamo kao pitanje koje se tiče materijalnih stvari. Novac, hrana, odjeća i drugo što se može dati u materijalnom i konkretnom obliku. Škrtost se ne može odvojiti od čovjekovog odnosa prema stvarima. Kada čovjek razlikuje svoju ljudskost od materijalnih stvari koje koristi, ne možemo reći kako je škrt čovjek. On može biti oprezan, racionalan, umjeren kada daje jer mora voditi računa recimo o tome što će ostati njemu i njegovoj obitelji. Netko ga može smatrati škrtim i reći kako ne želi dati. Ali čovjek koji ima te racionalno i umjereno koristi ono što ima je čovjek koji ne vodi računa isključivo o sebi i odnosu prema materijalnoj stvari koju posjeduje. Ako čovjek ima novac i troši ga umjereno i racionalno, uvijek će biti u pitanju čovjek koji odnos između sebe i novca ne vidi kao jedini odnos koji postoji između čovjeka i materijalne stvari. Njegovo shvaćanje osobnog odnosa prema novcu uključuje i ljude za koje se brine kao što su to njegova obitelj i djeca. Onomu koji nema obitelj i djecu, takav čovjek se može učiniti izrazito škrtim. Ali onaj koji nema druge ljude o kojima mora brinuti osim sebe, teško može razumjeti onoga koji ima obitelj i treba voditi računa o obitelji. Onaj koji ima obitelj ne vidi isključivo sebe i novac u međusobnom odnosu jer će postati ili isključivo sebičan ili isključivo rasipan. Obitelj je okolnost koja zaustavlja opasnost da postane sebičan ili rasipan. Onaj koji je sam i vidi samo sebe i novac u međusobnom odnosu u većoj je napasti da postane ili sebičan ili rasipan. Čovjek postaje škrt kada se poremeti odnos između određene stvari i čovjeka, kada se iz odnosa između čovjeka i stvari isključe drugi ljudi i druge stvari. S vremenom stvar postaje dio čovjekove ljudskosti jer čovjek nema drugog odnosa osim odnosa prema stvari i čovjek postaje stvar i stvar postaje čovjek. Ako uzmemo novac, čovjek postaje škrt kada novac postaje dio njegove ljudskosti i njegovog bića. Dok postoji svijest koja razdvaja ljudskost čovjeka od novca kao stvari, ne može se govoriti o pravoj i ozbiljnoj škrtosti. Kada ljudskost i novac postanu identični, rađa se škrtost jer davanje novca označava odustajanje od ljudskosti, a zarađivanje novca znači ostvarivanje vlastite ljudskosti. Škrtost ne poznaje darivanje iz razloga što darivanje novca za onoga koji je škrt znači odustajanje od vlastite ljudskosti. Škrtost voli gomilanje novca jer znači rast i ostvarivanje dometa vlastite ljudskosti. Škrtost je nesposobnost ili nemogućnost da ljudskost čovjeka ili čovjek kao takav bude stvarno odvojen od stvari koju posjeduje. Škrtost je identičnost ljudskosti i stvari. Škrtost se ne proteže samo na materijalne stvari. Ona može zahvatiti i ono što nije materijalno. Recimo ljubav. Biti škrt u ljubavi značilo bi svoju ljudskost izjednačiti s ljubavlju i ne biti sposoban razdvojiti ljubav i sebe kada je riječ o darivanju i primanju ljubavi. U tom slučaju darivanje ljubavi nije moguće i rađa se sebičnost. Jer darovati ljubav značilo bi za škrta čovjeka odricati se svoje ljudskosti. Kao što ne bi bilo moguće ni pravo primanje ljubavi jer bi se ljubav od drugoga uzimala na silu, jer se ljubav od drugog otima da bi se razvijala ljudskost onoga koji je škrt. Škrtost je, kako rekosmo, identičnost ljudskosti stvari čime je ona u konačnici poremećaj čovjekove ljudskosti u odnosu prema ljudima i prema stvarima. Kao poremećaj ljudskosti, škrtost ne može dati od sebe ništa jer svako darivanje za škrta čovjeka znači odustajanje od ljudskosti. Škrtost ne može ništa primiti čak i onda kad joj se nešto slobodno daruje jer da bi ljudskost škrta čovjeka rasla, ona mora uzimati i onda kada drugi ne može i ne želi nešto dati. Kod škrtosti dolazi do određenog gubitka samosvijesti o tome da je čovjek svoju ljudskost vezao ne uz stvari, nego je svoju ljudskost pretvorio u stvar bilo da je riječ o novcu, moći, slavi, ljubavi ili čemu drugom. Tako su ljudskost i slava identični, ljudskost i novac identični, ljudskost i moć identični itd. Škrt čovjek koji se boji da će gubitkom stvari izgubiti veći ili manji dio svoje ljudskosti ne mora uvijek imati samosvijest o tome da je škrt. Netko mu drugi treba skrenuti pozornost na to da je identificirao svoju ljudskost i stvar koju posjeduje. Škrtost nije samo osobni poremećaj. Može se pretvoriti i u društveni poremećaj kada se pojavi veći broj ljudi koji su svoje ljudskosti identificirali sa stvarima koje posjeduju i svjesni su toga, ali tu samosvijest ne žele isticati ili smatraju da je stanje poremećaja normalno stanje društva. Škrtost postaje ozbiljna u trenutku kada pojedinac dođe do spoznaje da je identificirao sebe i stvar koju posjeduje i odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Isto vrijedi i za društvo. I društvena škrtost postaje ozbiljna kada većina ili cjelokupno društvo ljudskost svojih članova identificira sa stvari koju društvo posjeduje i društvo slobodno odlučuje živjeti prema tom modelu razmišljanja. Nije uvijek jednostavno prepoznati škrta čovjeka. Mnogi ljudi su umjereni i racionalni u odnosu prema stvarima koje posjeduju i ne može ih se zbog toga zvati škrtima. Onaj koji je rasipan i ne pazi kako troši, svakog koji pazi i umjereno troši smatrat će škrticom, ali to nije točno. I onaj koji je umjeren nekoga može nazvati rastrošnim i nepažljivim u trošenju, ali ni to nije uvijek točno. Škrtost ne može tolerirati nekoga umjerenog u trošenju iz razloga što čovjek umjeren u trošenju ima svijest o razlikovanju ljudskosti i stvari koju posjeduje. Zna da njegova ljudskost ne može biti mjerena potrošnjom. Ima svijest o sebi i razdvaja ljudskost od stvari. On će znati kada treba biti darežljiv, kada umjeren, kada racionalan, kada i rastrošan, ali neće svoju ljudskost mjeriti u odnosu na stvar koju koristi da bude darežljiv, umjeren i rastrošan. Škrt je onaj čovjek kojemu su ljudskost i stvar identične, pa kad čovjek uzima novac i ne želi ga dati nego ga gomila nije riječ o rastu novca, nego je riječ o rastu ljudskosti. I kada ga ne želi dati i čuva ga samo za sebe, nije riječ o čuvanju novca, nego o čuvanju ljudskosti. Iako je u oba slučaja kod škrta čovjeka ljudskost pogrešno shvaćena i zato bi se škrtost mogla opisati kao poremećaj svijesti o vlastitoj ljudskosti i njenom odnosu prema stvarima koje posjedujemo i koristimo. Škrt čovjek identificira sebe i stvar, ljudskost i stvar i zbog toga škrtost nije problem odnosa prema materijalnim stvarima, nego je problem pogrešne percepcije čovjeka o njemu samom i njegovoj ljudskosti i što je njen sadržaj i u čemu se ona sastoji. Znati sigurno da je netko ozbiljno i duboko škrt nije tako jednostavno jer to znači poznavati nekoga tko ima poremećaj ljudskosti u odnosu prema stvarima koje posjeduje i koje želi imati, znači poznavati nekoga koga nije više moguće odvojiti kao čovjeka od stvari koje posjeduje jer su čovjek i stvar identični. Većina nas je povremeno i sklona škrtosti, ali ne znamo je li moguće susresti istinski škrta čovjeka onako kako smo ga ovdje zamislili i opisali jer uvijek susrećemo jedni druge kao ljudi i teško je procijeniti koje se od nas kao čovjek pretvorio u stvar koju posjeduje i je li i nas promatra kao da smo stvar?

U Sarajevu 25. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonie Oosterink

O nemati i imati

Naše misli iscrpljuje razmišljanje o onome što nemamo. Dok hodamo razmišljamo što bismo sve željeli imati, što bi smo sve mogli imati i kako bismo to upotrijebili. Razmišljati o onome što nemamo prisutno je dugo kroz naš život i teško je se osloboditi razmišljanja o tome. Puno je više onoga što nemamo i oko jedne stvari koju nemamo ispletemo cijelu mrežu misli i razmišljanja što nam sve nedostaje. Dovoljna je jedna stvar da nas podsjeti da nemamo nešto i onda bezbroj misli o stvarima koje nemamo navale na naš um. Kao kad čak i slučajno zastanemo pored nekog izloga i vidimo neki privlačan predmet. Haljina. Cipele. Kaput. Sat. Nije važno. Pogled na haljinu koju ne možemo imati, koju nemamo povlači i bezbroj drugih misli u kojima nemamo nešto. Nemamo novca za haljinu, ali nemamo ni liniju, nemamo ni godine, nemamo ni oči, nemamo ni struk, nemamo ni visinu za haljinu. Odjednom jedan usputni pogled na haljinu koju ne možemo imati rađa lošim mislima kako nemamo puno toga ili nemamo ništa.

Bilo koju stvar koju pogledamo i želimo je, a nismo je u mogućnosti imati uključit će bezbroj drugih stvari koje nemamo iako te stvari nisu povezane s konrektnom stvari koju gledamo. Kao kada gledamo skup ručni sat u izlogu za kojega nemamo novac. Ali naš um ne preplavljuje samo misao kako nemamo novac, nego i mnoštvo drugih misli u kojima nemamo ništa. Nemamo odgovarajuće odjelo, košulju koji bi pristajali uz sat. Nemamo odgovarajuće društvo u kojem bi se pojavili s tako skupocjenim satom, nemamo djevojku/momka koji bi se divili tako vrijednom predmetu. Nemamo vrijeme na raspolaganju da zaradimo da bismo taj sat kupili. Uvijek kada razmišljamo o onomu što nemamo, nemoguće je se zadržati samo na jednoj stvari i jednoj misli. Nemati jednu stvar, nemati nešto povući će za sobom moštvo slika drugih stvari i predmeta koje nemamo, životnih okolnosti koje nemamo, životnih prilika koje nemamo. Odjednom zbog pogleda na haljinu, sat, cipele došli smo u stanje u kojem razmišljamo kako zapravo nemamo ništa.

Kako pogled na skupocjeni sat kojega ne možemo imati, kojega nemamo može dovesti čovjekov um u stanje da čovjek kaže sam sebi: ”Nemam ništa”? Ako nemam skupe cipele jer ih ne mogu imati jer nemam novaca, je li to znači da nemam ni vremena, ni prijatelja, ni ljudi kojima je do mene stalo, nikoga? Ako bismo i mogli imati skupe cipele i skupi sat koje halapljivo gledamo s druge strane stakla, je li to znači da kad bismo imali to dvoje onda bismo imali i sve drugo što nemamo? I vrijeme, i ljubav, i prijatelje, i budućnost? Je li zaista nemamo ništa jer nemamo određene stvari, jer ih ne posjedujemo i ne možemo ih imati? Nemati je lukava zamka u koju sami sebe stavljamo, zamka koja svojim beskonačnim nabrajanjem svega onoga što nemamo generira u životu svakoga od nas trajno i stabilno nezadovoljstvo onim što već imamo. Jer zašto biti zadovoljan zdravljem ako nemam i ne mogu imati te skupe cipele ili taj skupi sat, ili taj skupi auto? Zašto biti zadovoljan bilo čim ako nemam i ne mogu imati ono što sada očajno želim?

Ovakva pitanja vječno provociraju onoga koji stalno živi u iluziji da nema samo zato jer ne može imati ono što želi i ovakva pitanja učinit će ga nezadovoljnim i nesretnim jer na ovakva pitanja nema odgovora. Ovakva pitanja rađaju nova pitanja slična ili identična i tako ide u beskraj bez vidljivog cilja, granice i završetka jer imanje skupocjenog sata ili auta je prava neimaština u usporedbi s tim da se posjeduju svi skupocjeni satovi i auti koji su proizvedeni ove godine. Živjeti život samo u okviru onoga što nemam, razmišljati o životu samo kao životu u kojem isključivo nemam znači živjeti na rubu beskrajne provalije nikada neostvarenih želja i mnoge se od njih nikada neće ostvariti. Jer konačno imati toliko željenu stvar u svojim rukama još ništa ne govori o tome je li to znači da sad imam cijeli svoj život u rukama u kojem više ništa ne trebam, ne želim, u kojem sve imam.

Nemati je specifičan fenomen čovjekovog odnosa prema samom sebi, fenomen prema kojem bilo kakvo imati rađa nezadovoljstvo i nervozu. Kao kad čovjek ima sasvim pristojne cipele čak i nove na svojim nogama, ali je nezadovoljan njima dok u izlogu gleda navodno druge koje su bolje, skuplje, kvalitetnije. Ali ono što čovjeka privlači cipelama u izlogu i tjera ga da bude nezadovoljan cipelama na svojim nogama nije ni cijena, ni kvaliteta, ni boja. Privlači ga to što ih nema i ne može ih imati. Nemati privlači čovjeka, ali ga privlači na negativan način jer nemati je neiscrpno, neograničeno, uvijek je moguće nešto nemati. Nemati je uvijek moguće i uvijek i svaki dan postoji nešto što nemamo. Dovoljno je samo kratko razmisliti i o onome što nemamao i uskoro će naš um biti preplavljen bezbrojnim mislima o tome što sve nemamo.

Koncentriran isključivo na nemati, čovjek zaboravlja na ono što ima, zaboravlja na imati ili mu se imati čini tako beznačajno, maleno, neprimjetno jer što je njegov sat koji mu precizno i vjerno godinama pokazuje vrijeme u odnosu na skupocjeni sat kojega nema? Bio bi u stanju i baciti svoj stari i vjerni sat pa čak i biti bez njega zbog toga jer nema skupocjen i skup sat. Bio bi u stanju odbaciti puno toga što ima zbog onoga što nema čak i onda kada ono što nema ne bi bio nikada u mogućnosti imati. Nemati pretvara čovjeka u onoga koji gubi osjećaj za vrijedno i koji olako odbacuje ono što je vrijedno upravo zbog toga jer to ima pa misli da sve što ima jest u konačnici bezvrijedno. Nemati ljubavnicu privlači ponekad određenog muškarca da je pronađe, a njegov stabilni brak i obitelj čini nekako manje vrijednim pa čak i bezvrijednim upravo jer ima brak i obitelj.

Obično se govori kako čovjek ne zna cijeniti nešto dok to ne izgubi, a to nije ništa drugo nego reći kako stvari koje imamo iz nekog još neobjašnjivog razloga puno manje vrijede od stvari koje nemamo. Ljubavnica koju nema čini se vrijednijom od stabilnog braka i obitelji kojega se ima. Tako nemati od stvari koje nemamo stvara vrijednost koju nužno ne moraju i ne trebaju imati kao kada gledamo sat u izlogu. Vrijedan je jer ga nemamo ili bar mislimo da je vrijedan jer ga nemamo, a ne zato što mu je cijena visoka. Nemati stvari u našim očima povećava njihovu vrijednost do u beskonačnost, jer stvari nisu skupe jer su stvari, stvari su skupe jer ih nemamo i nas ne privlači uvijek njihova cijena, izgled i proizvođač nego činjenica i spoznaja da ih u ovom trenutku nemamo. Nemati je ono što određuje vrijednost stvarima i ponekad vrijednost ljudima.

Ponekad se čini važnijim i vrijednijim čovjek kojega nemamo, nego onaj kojega imamo pa se ljubavnica koju čovjek nema čini puno važnijom i vrijednijom od odgovorne supruge i djece koju ima. Nemati određuje vrijednost mnogočemu u našem životu i razmišljanjima. Nemati je beskonačan izvor problema za čovjeka jer se čovjek neće zadovoljiti i zadržati na onim temeljnim stvarima potrebnim za svakodnevni i normalan život. I svakodnevne stvari i svakodnevni i najbliži ljudi mogu biti izvor problema, poteškoća i sukoba jer zašto nemati nešto drugo, nekoga drugog u odnosu na ono što sada imam i jesam? Možda nije problem željeti više i bolje za sebe i za svoje najbliže, radije se valja pitati može li se postaviti granica tome nemati? Je li potrebna granica? U čemu je moja krivica ako volim maštati i razmišljati o onom što nemam čak i onda kada prema ljudskim standardima imam dovoljno ili čak previše u odnosu na druge?

Razmišljati o onom što nemam u jednom će trenutku učiniti da zaboravim na ono što imam. Prije ili kasnije. Nemati nikada ne počinje s velikim i megalomanskim zahtjevima i koracima. Nemati počinje gotovo neprimjetno i nečujno s malim i sitnim dosadnim nagovaranjima: ”A zašto ne bi imao/imala ovu sitnicu, ovu stvar”. S vremenom broj sitnica i sitnih stvari će se povećavati i povećavati. Uskoro će doći malo veće stvari, pa još veće sve do trenutka kada će nemati postati stabilna os oko koje se vrti kružnica života. Središte kružnice postat će nemati, a sve ono što se ima bit će pomjereno na periferiju kružnice, na njezine granice daleko od središta života. Izgubit će se svijest i spoznaja da još uvijek imam život, zdravlje, budućnost, mladost, obitelj, djecu, posao, rodbinu, prijatelje, možda ne sve u savršenom smislu, ali ih imam. Odjednom će se čovjek naći kako grozničavo bulji u izlog sa skupocjenim stvarima, u mladu ljubavnicu/ljubavnika, u mnoštvo stvari koje trenutno nema gonjen beskonačnom željom da ih sve ima i posjeduje. Odjednom će zaboraviti da ima. Zaboravit će na imati uopće. Zaboravit će čak i na to da još uvijek ako ništa ima sebe, a kad se to dogodi, druge stvari i ljudi koje ima u životu bit će već odavno zaboravljeni na periferiji životnog kruga.

Kada središte života i životnog razmišljanja postane nemati i samo nemati tek tada beznačajne stvari odjednom imaju beskonačnu vrijednost jer onaj tko je usmjeren samo na ono što nema, drugim očima gleda u izlogu sat u odnosu na onoga koji smatra da ipak još uvijek ima. Nemati unaprijed određuje vrijednost stvarima i ponekad ljudima bez obzira imaju li vrijednost, kao što imati u životu stvari i važne ljude i biti zadovoljan njima određuje vrijednost stvarima koje nemamo i ljudima koje još nismo upoznali i susreli, ali koje ćemo znati procijeniti i odrediti im vrijednost prema važnim stvarima i ljudima koje u životu već imamo.

Nemati je nesposobno postaviti bilo kakvu granicu vrijednosti stvarima i pojedinim ljudima, a imati se razlikuje po tome jer je sposobno postaviti granicu vrijednosti i stvarima i ljudima.Tako onaj koji nema strastveno gleda sat u izlogu iako ima već sat na ruci, a onaj koji ima prolazi pored izloga ne gledajući ga, gledajući u sat na ruci koji ga već godinama vjerno i dobro služi. Nemati određuje vrijednost čak i bezvrijednim stvarima, imati određuje vrijednost samo onom što se smatra vrijednim prema onome što se već ima i smatra se vrijednim. Nemati nema nikakav cjenovnik, imati ima cjenovnik i određen je unaprijed vrijednostima koje je čovjek dao određenim stvarima i ljudima u svom životu i prema kojima određuje cijenu onomu što nema.

U Sarajevu, 7. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O stvarima i životu

Ono što danas posjedujemo, sutra ili uskoro posjedovat će netko drugi bilo da se toga odreknemo ili nam se uzme bez našeg pitanja. Sve ono u što smo uložili puno, počevši od samih sebe gdje smo najviše uložili, ono što je naše poput truda, napora i odricanja dobit će netko drugi. Netko tko se nije trudio, nije odricao, nije ulagao, čak nije niti planirao niti pomislio da će dobiti i imati ono što je naše i što nam pripada. Stvari su potrebne za život, različite stvari iako stvari nisu život. Neka stvar za koju mislimo da čini naš život sutra ili uskoro će ostarjeti i izgubiti privlačnost. Ono bez čega nismo mogli, oko čega se vrtio naš život sutra će postati stara stvar koju treba baciti i koje se treba riješiti, koju treba što prije zamijeniti, prodati. Svejedno mi živimo i razmišljamo kao da stvari jesu život i kao da bez stvari ne bi bilo ni života ili barem života koji bi imao smisao i svrhu. Idemo za stvarima, živimo stvari i život s vremenom živimo kao stvar. Stvar kojoj se svrha i smisao daje pomoću stvari. Stvar koja nema smisla i svrhe ako nije uvjetovana i određena stvarima.

Nova i tek kupljena stvar naoko bi trebala i život učiniti novim? Rabljena i potrošena stvar bi onda također trebala i život učiniti rabljenim i potrošenim? Gdje je granica u korištenju i uzimanju stvari? Je li nova i skupa stvar po svojoj naravi takva da može dotad besmislenom životu darovati svrhu i smisao? Je li stara stvar koja čeka da je se baci takve naravi da smislenom životu oduzima njegov smisao i svrhu? Što je toliko privlačno u stvarima da život izjednačavamo s njima iako ih uzimamo, trošimo i na kraju kao i sve stvari odbacujemo i zaboravljamo? Dugotrajan život bez novih i poželjnih stvari kojega kolokvijalno zovemo siromaštvom može utjecati na život. Bilo da se prestane biti navezan na stvari, a da se opet ima život, bilo da stvari postanu smisao života kojega se odbacuje jer nema stvari. A jer u siromaštvu nije moguće posjedovati nove i poželjne stvari, onda ni život ne bi mogao imati smisla bez njih. S druge strane, dugotrajan život s novim, poželjnim i uvijek dostupnim stvarima kojega kolokvijalno nazivamo bogatstvom ima također vlastito shvaćanje stvari. Jer može se imati nove i poželjne stvari i da život opet nema smisao i svrhu, ili imanje novih i poželjnih stvari određuje sam život kao stvar koja ima smisao. U slučaju dugotrajnog imanja i nemanja stvari, život s vremenom ima ili nema smisao kao stvar jer ovisi o tome imamo li stvari ili nemamo stvari. Živeći tako, s vremenom nam život postane stvar i ništa više. Nešto što nam se svidi jer je novo, dosadi kad je dugo s nama i ponekad nešto što želimo baciti i zaboraviti kad ga više ne želimo.

Pretvoriti život u stvar i stvar u život uvijek ide kroz tri prizora i iskustva kojima osjećamo i vidimo ono što jesmo i ono što posjedujemo, odnosno, imamo. Prvi prizor i iskustvo je oduševljenje nečim novim što imamo. Drugi prizor i iskustvo je ravnodušnost onim što imamo kada postane isuviše rabljeno i potrošeno. Treći prizor i iskustvo je odsutnost kada ono što imamo postane prašnjava stvar koju smo zaboravili i želimo to baciti ili se toga jednostavno riješiti. Ponekad smo takvi i prema životu kao prema stvari. U mladosti oduševljeni, u srednjim godinama ravnodušni, u starosti odsutni iz života za kojega želimo da se završi.

Između života i stvari postoji nepremostivi jaz koji ih razdvaja i zbog kojega stvar nikada ne može biti život, niti život može biti tek puka stvar. Nitko ne može posjedovati naš život, moj život. Život je uvijek naš, odnosno moj život, a to znači posjedovati ga ne samo danas nego mogućnost da ga imam i sutra i uvijek dok traje. I samo ga ja mogu posjedovati kao moj život i nitko drugi. Kad nas ne bude zajedno s nama, sa mnom odlazi i moj život i ne ostaje i ne može ostati drugom da ga živi kao neku novu i tek kupljenu stvar.

Stvari su drugačije. Danas nam pripadaju, sutra će možda pripadati drugom. Danas se trudimo i mučimo oko stvari, sutra će ih drugi uživati, ali bez truda i napora. Uživat će ih kao svoje iako ne pripadaju njemu, ali će prestati biti naše i postat će njegove. Život nije stvar iako smo ga pretvorili u stvar. Život ne može pripadati drugom, moj život pripada samo meni i sva muka i teret mog života moja je muka i moj teret ne može pripasti i ostati drugom. Ali i radost mog života pripada samo meni i drugi je ne može uživati kao svoju bez zasluge kao da je njegova. Mogu dijeliti radost života s nekim kao i muku života ali to je stvar slobode i izbora, a ne pitanje samog života.

Stvari nam prethode. Dolaze i odlaze prije nas i poslije nas, u stvarima se utapamo i ne odlučujemo o njima. Naš život, moj život dolazi i odlazi sa mnom, nema ga prije mene i nema ga poslije mene. Imaju životi drugih, ali oni nisu moji životi, oni nisu ja, njihov život nije moj život. Život nije stvar koja je nova, dosađuje i prema kojoj se onda postaje ravnodušan i koju se odbacuje radi neke novije i poželjnije stvari. Život se ne može baciti kao stvar radi novog života jer promjena života nije novi život, nego uvijek isti život gledan novim pogledom i novim očima. Odlazak negdje drugo pod tvrdnjom početka novog života nije istina, život je i dalje moj kao što je bio na samom početku, samo se mijenjao i mijenja pogled mojih očiju na moj vlastiti život, ali to je i dalje i ostat će uvijek isti život, moj život.

Do nas teško dopire podsjećanje kako stvar i život nisu i ne mogu biti isto. Stvari dolaze i prolaze. Bez našeg pristanka stvari nas obvezuju da ih mijenjamo, trošimo i bacamo. Život ništa ne radi bez našeg pristanka i od nas uvijek traži pristanak i onda kad smo oduševljeni njime i onda kad smo prema njemu ravnodušni i onda kada ga želimo odbaciti. Život uvijek traži naš pristanak na oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje. Stvari i život se razlikuju i po našim pogledima koje usput razmjenjujemo dok se susrećemo i mimoilazimo dok prolazimo ulicom. U očima drugoga ponekad, ako se ozbiljnije i dublje zagledate, možete vidjeti pogled koji vidi samo stvari i ništa više. Mješavinu oduševljenja, ravnodušnosti i odbacivanja. Pogled koji nastoji to troje ujediniti da sve istovremeno bude i oduševljenje i ravnodušnost i odbacivanje. Ponekad možete vidjeti pogled koji razlikuje život od stvari i stvari od života. Pogled koji oduševljen jer je mlad, pogled koji je ravnodušan jer je dovoljno zreo, pogled koji odbacuje jer samo želi kraj i ništa više. Ali taj pogled ne ujedinjuje ono što se ne može ujediniti. Taj pogled gleda život u svim njegovim fazama i osjeća kako život jest trajanje koje prolazi kroz oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje.

U pitanjima stvari i života nas ljude u bitnome razlikuje pogled, jer ono što preostane od stvari od bogatstva i siromaštva jest samo goli život i pogled koji se krije iza tog života, prazan pogled u kojem je život oduvijek bio shvaćen kao stvar ili pogled nade u kojem je život bio shvaćen kao život, kao nešto što se ne može pretvoriti u stvar. Prazan pogled znak je da je život bio stvar kojom se oduševio netko mlad, bio ravnodušan u srednjim godinama i želi ga odbaciti sada kad je riječ starosti. Dolazi do agonije i bolne spoznaje da se ne može pronaći novi život umjesto trenutnog života, nešto novo što bi čovjeka oduševilo. Dolazi se ponekad prekasno do spoznaje da je život uvijek bio samo moj život i da je to jedino što je preostalo kada više nema stvari i da nema načina da život bude nov kao nova i poželjna stvar.

Stvari nemaju nadu i one nisu tu radi nade jer nikad nisu posjedovale nadu, jedino život, moj život kakav god bio, posjeduje u sebi nadu i to ga razlikuje od stvari kao što ljude razlikuje pogled. Prazan pogled stvari i pogled nade života razlikuje dva starca na samrti kao što se razlikuju nebo i zemlja, raj i pakao, vječnost i prolaznost. U pogledu dvojice staraca, jednog bogatog drugog siromašnog, prestaju sve stvari koje su imali i posjedovali, sve stvari koje nisu imali i nisu posjedovali, nema više novih stvari koje bi ih oduševile ni želje za novim stvarima. Ostala su dva pogleda, smireni pogled nade u život onkraj stvari, i prazan pogled prožet agonijom koji tek sada shvaća da život nije i nikada ne može biti tek stvar koju se novu kupuje, ravnodušno troši i potrošenu i zaboravljenu baca, jer u takvom trenutku ono za što se svi grčevito držimo je život, a ne stvari. Stvari su potrebne za život, ali život ne treba uvijek stvari da bi bio ono što oduvijek jest. Naš život, moj život koji je uvijek nov, ne troši se, ne raspada se i ne gasi se nego se nastavlja tamo onkraj stvari, izvan ravnodušnosti i zaborava i nakon stvari koje uzimamo nove, trošimo i bacamo u zaborav.

U Sarajevu, 20. 1. 2019.

O. J.

O STVARIMA I PREDMETIMA

Kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje.

Vjerojatno ste doživjeli barem jednom kako vam u maminoj ili bakinoj kući smeta stari pokvareni radio ili također stari televizor koji više nije u funkciji. Ponekad vas dodatno smeta i neobično pleteno pokrivalo bijele boje s neobičnim, ali pravilnim geometrijskim oblicima koje čuva pokvareni radio ili televizor kao da je nešto sveto i nedodirljivo. Za vašu mamu ili za vašu baku taj radio ili televizor je postala sveta stvar izuzeta od svih ostalih stvari u kući ili stanu koje slobodno možete baciti ili raditi s njima što želite. Naši stari pravili su posebnu razliku između stvari izvan kuće i stvari u kući.

Stvari u kući poput velikih ormara, bračnih kreveta, raznih komoda, televizora, radija, vješalica s ogledalom dolazili su u kuću kao kupljene stvari bez povijesti, prošlosti i značenja. U trgovini su bile samo namještaj i aparati bez ikakvog posebnog značenja i odnosa prema našoj baki, djedu, stricu, majci. Jednom kad su ušle u stan ili kuću, te stvari prestale su biti stvari poput običnog namještaja, običnog televizora i običnog radija. One su postale predmeti. Na taj način naši stari razlikovali su stvari i predmete. Sve što je bilo izvan kuće i stana makar bilo skuplje, kvalitetnije i ljepše, za njih je uvijek bila samo stvar bez značenja i prošlosti. Ali ono što je bilo u stanu bili su dragocjeni predmeti. Televizor tako prestaje biti tehnička stvar i postaje predmet koji ima svoju prošlost i značenje. Starijima redovito prigovaramo kao da su poput nekih glodavaca koji samo skupljaju stvari i pune svoje stanove i kuće bezvrijednim i nepotrebnim smećem. Nismo ni svjesni da ono što je ostalo s njima u kući i u stanu za njih je odavno prestala biti stvar i postalo je (sveti) predmet.

Pokvareni radio prekriven čudnim pletenim pokrivalom je sveti predmet na kojem se u jednom trenutku slušalo nešto prevažno, nešto epohalno za našu baku ili našu majku. Možda njihova prva pjesma, njihove prve vijesti, njihova prva obavijest o postojanju gradskog prijevoza i postojanju telefona. Isto vrijedi i za televizor smješten u staru komodu koji već godinama ne radi i za njega više nema ni majstora ni dijelova. Ali taj televizor čuva uspomenu na prvi prijenos nečega važnog, nogometne utakmice, koncerta, prvog domaćeg filma, domaće serije, prvih vijesti i nekadašnje uredno i decentno našminkane voditeljice s izvrsnom i besprijekornom dikcijom i kulturom izražavanja. Isto vrijedi i za staru komodu, stari ormar, stari krevet i sve ono što mi smatramo starim i jedino prikladnim za bacanje u smeće.

Kada su naši stari doživljavali stvari kao svoje, te stvari su iz stvari prelazile u predmete i čuvajući stare predmete oni su čuvali kulturu, ali su je i stvarali. Jer kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje. Jedan broj nas mladih danas ne poznaje tu razliku između stvari i predmeta, jer je za nas dobrim djelom sve svedeno na stvari. A narav stvari je takva da nemaju prošlost , značenje i trajanje nego im je svrha samo da se prodaju, propadaju i nestaju. Rijetki su među nama – oni mlađi – koji čuvaju svoj prvi kupljeni strip, recimo Zagora ili nekog drugog junaka, prvi walkman, ako smo imali sreću da ga posjedujemo, prvu videokazetu akcijskog filma obično s borilačkim vještinama, prvi bicikl, nešto što nam je prvo bila stvar a onda je za nas postala predmet sa značenjem i prošlošću.

Tehnologija nas je pretvorila u korisnike stvari, ali nas nije pretvorila u čuvare predmeta kao što su to bili naši stariji. Tehnologija nas pomalo može pretvoriti i u ne čuvare kulture. Jer nitko od nas niti popravlja niti čuva stari televizor, radio, namještaj, komode. Nitko od nas više ne šije one male pletene predmete s čudnim geometrijskim oblicima da bi nešto sačuvao kao predmet, a ne kao stvar. Nego pogubnim sloganom staro za novo ispuštamo iz ruku mogućnost da neke stvari pretvorimo u predmete i ostavimo ih kao oblik kulture onima koji dolaze poslije nas i koji su od nas mlađi. Tek tu i tamo nastojimo oživjeti ono što je našim starijima bilo prirodno i to nazivamo nečim klasičnim ili retro stilom, modom, ponašanjem, odijevanjem, pisanjem. Po tome se uvelike razlikujemo od naših starijih, oni su bili čuvari predmeta, mi smo korisnici stvari. Oni su bili čuvari kulture, mi smo korisnici nečega što smatramo kulturom. Ali što kada nestane naših starijih i njihovih svetih predmeta po njihovim kućama i stanovima, hoćemo li imati kulturu koju ćemo moći koristiti i kojoj ćemo moći tepati kako je retro?

U razlici između naših starijih i nas mladih zrcali se razlika između stvari i predmeta i odnosa prema njima. Stvar je profana, svakodnevna, potrošna, iskoristiva i za bacanje. Stvar nema prošlost, uspomene, pamćenje i značenje. Predmet je svet, izuzet od svega ostalog, nije potrošan i nije za bacanje, ima prošlost, uspomene i značenje i sve to u sebi čuva iako se više nikada neće koristiti i upaliti poput starog radija i starog televizora. Nama mladima koji živimo u svijetu stvari nije do kraja jasno zašto baka ili mama strogo zabranjuje bacanje i diranje starog radija iz stana ili kuće, a njima nije jasno kako ne shvaćamo razliku koja je njima od samog početka prirodna i očita, kako se svijet dijeli i uvijek se dijelio na stvari i predmete, kao što su one uvijek znale što je kultura i što je nekultura, iako nikada nisu studirale antropologiju, sociologiju, etnologiju, povijest, filozofiju ili bilo što drugo povezano s ljudskom kulturom.

Neki taj rascjep između nas mladih i naših stvari i njih starih i njihovih predmeta znaju opisati povremenim teško opisivim osjećajem kada gledaju umjereno našminkanu mladu damu iz starih crno-bijelih vijesti kako perfektno i jasno s izvrsnom dikcijom čita vijesti i kada gledaju u ultra visokoj rezoluciji suvremenu vremensku prognozu gdje polugola meteorologinja govori kako će sutra biti kod nas toplo i lijepo vrijeme dok na karti pokazuje drugi kontinent umjesto onoga na kojemu mi trenutno živimo.

U Sarajevu, 15. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com