odgovornost – Poptheo Web Portal

KAKO ODGAJATI DJECU ZA SAMOSTALNOST?

Samostalnosti nema bez odgovornosti i radnih a navika, a sve troje se uči od najranije dobi…

Čovjek danas skoro gdje god da makne, i s kim god da porazgovara, nekako se vrlo brzo susretne s roditeljskim žalopojkama glede nesamostalnosti njihove djece. Neki od njih su već duboko u tridesetima, a još uvijek žive zajedno sa svojim roditeljima. Drugi su se opet već nešto kao osamostalili, ali svejedno još uvijek uvelike ovise o roditeljskoj financijskoj i inoj pomoći. Razlozi za sve ovo su višestruki, te mogu biti ekonomski, politički, ali i oni kulturološki te mentalitetski. Početak XXI. st. bio je obilježen rastom globalne političke i ekonomske nestabilnosti, ali i promjenom viđenja dječjeg odgoja općenito. Osim toga, u igri su i neki tradicionalni mentalitetski razlozi. U tome smislu, podaci Eurostata nedvojbeno pokazuju da je problem nesamostalnosti mladih kudikamo izraženiji u mediteranskim i balkanskim kulturama nego u ostatku Europe, dok se, s druge strane, najranije osamostaljuju mladi Skandinavci. Razloge za potonje izgledno treba tražiti i u tješnjoj južnjačkoj unutarobiteljskoj povezanosti i bliskosti nego što je to slučaj kod pohladnih sjevernjaka, a dio problema se ogleda i u nejednakom statusu muške i ženske djece na europskome Jugu, pri čemu se od djevojaka ponešto odgovornosti još i očekuje, dok se povlaštene sinove nerijetko posve raspusti. Stoga i ne čudi da se problem nesamostalnosti mladih u konačnici danas osjetno više odnosi na muške nego na ženske potomke.

Toksični koktel kritike, kontrole i nesebične pomoći

Ukoliko govorimo o gore spomenutim ekonomskim, političkim, pa i onim mentalitetskim razlozima, čovjek – pojedinac je izgledno tu poprilično bespomoćan. Međutim, pored toga postoje i one neke jednostavne i pouzdane odgojne mjere koje se uvijek mogu poduzeti i koje uvijek donose rezultate. U svakom slučaju, najvažnijim se čini izbjeći onaj paradoksalni otrovni odgojni koktel koji se otprilike, s jedne strane, sastoji od puno kritike i miješanja u sve i svašta, dok se, s druge strane, djeci nesebično pomaže i kad treba i kad ne treba. A često sve ovo skupa i istovremeno: Recimo, prvo mu se pomogne, a zatim ga se proziva i omalovažava što mu je ta pomoć bila pružena. Ili obratno, prvo ga se zbog nečega žestoko „nalijepi”, a zatim sami roditelji plate što se već mora platiti te preuzmu odgovornost koja se ima preuzeti. Premda roditeljima jedno ovakvo ponašanje pokatkada izgleda posve logičnim i opravdanim, s njim se djeci urezuje neizbrisiv dojam da su ona totalno i nepomozivo nesposobna, te da i nemaju drugog izbora u životu nego i dalje parazitirati na trudu i zalaganju svojih roditelja. Stoga, ako roditelji uistinu planiraju podizati samostalnu i poduzetnu djecu, onda bi ih u jednom takvom smjeru trebali početi usmjeravati već od najranijeg djetinjstva.

Već trogodišnjak nije beba a kamoli desetogodišnjak

Moguće i ponajveći neprijatelj odgoja djece za samostalnost je taj trajni roditeljski dojam da je to njihova „draga mala beba”. Bebama ovo doduše posvema i paše, međutim, to razdoblje i ne traje toliko dugo. U tom smislu, pedagozi i psiholozi predlažu da bi već male dvogodišnjake i trogodišnjake trebalo početi učiti nekim dužnostima i obvezama. Ništa prezahtjevno, ali trebali bi znati skupiti razbacane igračke na za to predviđeno mjesto, odnijeti i baciti ponešto u smeće ili prljavi komad odjeće u za to predviđeni koš. Nadalje, predškolska djeca (4-5 godina) već bi trebala znati pomoći oko postavljanja i raspremanja stola; igračke bi sada trebali znati ne samo skupiti nego i lijepo složiti. Slično važi i za ostale stvari u njihovoj sobi, dakle, učiti ih organizaciji i redu. Također bi mogli pomoći oko hranjenja ljubimaca – gdje ih ima i sl. Mlađi osnovci (6-9) godina već bi trebali znati usisavati, skloniti za sobom prljavo suđe i složiti ga u perilicu, ili ako je nema, onda isto mogu slobodno i oprati. Također, trebali bi znati sortirati prljavo rublje (barem ono najosnovnije na „bijelo” i „obojeno”), zalijevati cvijeće i sl. Stariji osnovci (iznad deset godina) već bi trebali znati skuhati i pripraviti sebi ona neka barem jednostavnija jela. Brisati i čistiti mogu sve kao i odrasli, a gdje postoji vrt mogu ga već posve i održavati. Mnogi će roditelji od posljednjih redaka vjerojatno doživjeti nemalu nelagodu. Nešto u stilu: „Pa gdje ću im to, oni su još mali”. Ali struka bi im kudikamo odgovorila: „Samo vi tako, pa će te za dvadesetak godina na grbači imati lijenog i bezidejnog tridesetogodišnjaka”. Jer stvar je po sebi poprilično jednostavna: radne navike i osobnu odgovornost stječemo ili od najranijeg djetinjstva ili ih u protivnom nikad ni ne steknemo.

Sve do sada rečeno važi i za samostalnost. Recimo, ukoliko se djeci ne jede ono što je za ručak, struka kaže da bi ih trebalo pustiti da biraju, s tim da bi se onda sami trebali pobrinuti za željeno jelo, a vi će te im svakako pomoći u početku da to i priprave. Slično vrijedi i za brojne druge stvari. Recimo, svakako ima smisla mlađim osnovcima redovito pomagati oko zadaće, ali danas se često čuje kako roditelji i dalje u tome pomažu čak i svojim osmašima, devetašima, pa čak i srednjoškolcima. Zato im čak ni kao prvašićima ne treba jednostavno uraditi zadaću nego ih učiti i poticati kako to sami da shvate i urade.

Zapravo cijeli ovaj koncept bi se mogao jednostavno predstaviti slijedećim riječima: Dopustite im izbor, ali uvijek im vežite i poneku zadaću i odgovornost uz taj izbor. U tome smislu, još jedan primjer: Dijete ne želi ujutro odjenuti ono što ste mu vi naumili. Dopustite mu da samo izabere što će obući, s tim, odmah ga informirajte da će tu odjeću samo trebati oprati. Ili drugi, i to vrlo čest primjer: Vrijeme je ručku, a dijete uopće ne želi jesti. Ne mora, ali uz važnu napomenu: “Sine, večera je u 19h!” Možda će se ovo nekom današnjem roditelju opet učiniti okrutnim, ali to je otprilike to – poprilično jasan i iscrpan plan kako podići marljivog, odgovornog, samostalnog, realnog i zadovoljnog čovjeka. Ovo posljednje posebno, jer i brojna novija psihološka istraživanja pokazuju kako laskanje i podilaženje djeci uopće ne izgrađuje njihovo zadovoljstvo i samopouzdanje. Naprotiv, to se postiže isključivo sticanjem praktičnih znanja i vještina, te svladavanjem konkretnih problema i izazova.

U Sarajevu 4. I. 2021.

M. B.

Izvori:

– Renee RODRIGUEZ, 7 Tips for Raising Independent Children (22. IX. 2017.), Thrive Global, https://thriveglobal.com/stories/7-tips-for-raising-independent-children/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Michael THOMSPON, Flying Solo: Raise an Independent Kid (26.VIII.2014.), Parents, https://www.parents.com/kids/responsibility/teaching/flying-solo-raise-an-independent-kid/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Jim TAYLOR, Parenting: Raise Independent Children (17. X. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-power-prime/201011/parenting-raise-independent-children (Stanje: 1. III. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasmin Merdan

O odgovornosti

Čovjek koji bi bio potpuno sam, ne bi mogao znati što je odgovornost. Biti odsječen od svijeta, ne samo od svijeta ljudi nego i od stvarnosti, ne bi pomoglo čovjeku naučiti što je odgovornost. Odgovornost je dijaloški događaj. Pitanje odnosa prema drugom. Odgovornost je susret bilo suprotstavljanja, bilo slaganja s nečim što je izvan nas. Biti odgovoran prema sebi bez ikakvog odnosa s nečim izvan sebe je apsurdno. Jer i kad govorimo o odnosu prema sebi, govorimo o sebi kao da postoji nešto prema čemu možemo biti odgovorni. Moje tijelo. Moji udovi. Moje zdravlje. Moja psiha. I kad smo usmjereni isključivo na sebe po pitanju odgovornosti, i dalje osjećamo da smo odgovorni prema nečemu što nam pripada, ali je istovremeno i od nas odvojeno. Odgovornost ne može biti apsolutno privatna stvar niti se može svesti na privatnost. Odgovornost nije intimno pitanje o kojemu drugi ništa ne smiju znati. Odgovornost je od-govor. Mi od-govorimo nekome. Stupamo s njim u odnos i dijalog. Odgovornost kao događaj i stanje ne može biti apsolutno individualizirano. To bi bilo protiv same prirode odgovornosti. Odgovornost ponekad srozavamo i umanjujemo različitim pokušajima opravdanja. Od što me briga, ne zanima me, do meni se to ne može dogoditi. Sve su to izrazi kojima ukoliko ih se čvrsto i tvrdoglavo držimo promašujemo istinsko značenje odgovornosti jer pokušavamo odgovornost proglasiti našim apsolutnim privatnim pravom i privilegijom iz kojega smijemo isključiti sve i svakoga bez obzira na to jesmo li dobro promislili možemo li i smijemo li to učiniti. Nemoguća je nekakva apsolutno-individualna odgovornost jer bi time tvrdili da na svijetu i u stvarnosti ne postoji nitko drugi osim nas samih. Drugi i ako postoje, nije nas briga i ne zanimaju nas jer su isključeni iz našeg shvaćanja odgovornosti. Apsolutizirati odgovornost kao nešto što je isključivo moja privatna stvar i nikoga se ne tiče pokazuje manjak naše brige za ono što je izvan nas, bilo da su to ljudi ili nešto drugo. Većinu onoga što smo naučili i znamo o odgovornosti nismo naučili sami. Drugi su nas poučili. Nevjerojatno je oholo s naše strane onda kategorički tvrditi kako nas ne zanimaju drugi jer smatramo da smo odgovorni isključivo samo sebi i za sebe. Iako su ti drugi upravo oni koji su nas učili i poučavali što je odgovornost. Ja sam odgovoran samo sebi i odgovaram samo za sebe ponekad je znak opasnog neznanja o svemu onome što se podrazumijeva pod odgovornošću. Odgovornost nikad ne bi postojala da na svijetu postoji i živi isključivo jedno ljudsko biće i ništa i nitko drugi. Međutim, čim se pojavilo nešto ili netko izvan nas, rodila se i odgovornost makar je možda nismo bili svjesni kao zahtjeva koji se pred nas stavlja. Biti odgovoran uključuje osjećaj o tome da ne postojim i ne živim sam na svijetu. Svijet nije privilegija moje izoliranosti. Svijet nije prednost koja mi je dana jer drugih nema ili ih ne treba biti. Svijet nije moj i ne pripada meni. Biti neodgovoran znači na neki način željeti da nikoga drugog nema osim mene. Ono što postoji samo sam ja, moje želje, moji prohtjevi, moji zahtjevi, moje potrebe, moja traženja. Drugo i drugi ako i postoje, ne mogu biti objekt moje odgovornosti. Nisam odgovoran za njih. Ni za svijet. Ako sam i odgovoran i ako je to moguće, onda sam odgovoran samo za sebe i ništa drugo. Međutim, što uopće znači odgovornost u svijetu i stvarnosti gdje nikoga nema osim mene? Kako ću znati i mogu li znati što je odgovornost tamo gdje nema drugih da me pouče i nauče? Mogu li govoriti o odgovornosti ako nema ništa izvan mene prema čemu bih imao odnos, stav i ponašanje u kojima bi se vidjelo da razumijem i osjećam odgovornost? Odgovornost je zahtjev koji se pred nas stavlja. Nije važno ponekad tko je autor zahtjeva. Čim shvatimo da osim nas postoji još netko ili još nešto, zaključujemo da se ne može biti odgovoran u napuštenom svijetu i praznom svemiru. A svijet u kojem živimo daleko je od napuštenog svijeta. U njemu žive i postoje toliki drugi. I kada spoznamo da nismo sami, znamo i osjećamo da smo odgovorni samim tim što osim nas ima još netko pored nas i s nama. Ne trebamo se toliko učiti odgovornosti kao jednom od temeljnih iskustava koje doživljavamo. Ono se rađa s prvim zaključcima o tome da pored nas ima i drugih. I biti neodgovoran nije samo pedagoški propust ili nedostatak kućnog odgoja. Biti neodgovoran je bolesna želja da svijet bude pust i prazan i da u svijetu postojim samo ja. I onda kada sam svjestan i znam da nisam sam, nego postoje i drugi. Ako je odgovornost dijalog s drugim, susret s drugim, onda je neodgovornost monolog sa samim sobom, privatna i intimna kazališna predstava u kojoj sam ja i glavni glumac i redatelj i publika. I nije me briga i ne zanima me postoji li itko osim mene. Ako odgovornost biva nekakav čin altruizma i ljudskosti, priznanje da postoje drugi i da ih trebam i da im trebam, neodgovornost je nečovječan i neljudski čin, odbijanje i neprihvaćanje da postoji itko drugi osim mene. U svijetu neodgovornosti ako nešto ili netko postoji, ne prepoznajem ga kao ono prema čemu treba biti odgovoran. U svijetu neodgovornosti čovjek je potpuno slijep i gluh na bilo što izvan sebe. Zatvoren u sebe smatra da je najveći čin ljudskosti reći: Ja sam odgovoran samo za sebe. Ima smisla da takav stav smatra ljudskim i čovječnim jer ljudskost i čovječnost smatra identičnima egoizmu. U njegovom svijetu nema nikoga tko bi ga upozorio da je takvo razmišljanje pogrešno, a nažalost ponekad i jako opasno za druge ljude. Ali i za njega samog kad mu netko uzvrati istom mjerom neodgovornosti onda kada on zahtjeva i inzistira da prema njemu budemo odgovorni. A to nije dobro ni za jednog ni za drugog…

U Sarajevu 28. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: primipil

ZNAKOVI I ZNAČENJE PSIHOLOŠKE ZRELOSTI

Zrelost u psihološkom smislu nema puno veze sa životnom dobi i godinama. Naprotiv, ona se odnosi na načine na koji se osoba suočava s krizom te kako donosi važne odluke. Izvor, tj. uzor psihološke zrelosti bi trebali biti naši roditelji. Američka psihologinja Susan Peters u tom smislu jednom reče: “Djeca imaju mnogo veće šanse da odrastu ako su im roditelji to prvi učinili.” Sukladno tome, ako roditelji to nisu na vrijeme učinili, i njihova djeca će izgledno kroz život imati problema s tim.

Stoga ovdje kao malu pomoć u sagledavanju vlastite psihološke zrelosti prilažemo i neke specifične znakove iste.

1. Sposobnost pristajanja uz dugoročne obveze:

Već je Sigmund Freud ustvrdio da puna životna zrelost nastupa s čovjekovim trajnim vezivanjem uz jednu profesiju kao i uz jednog životnog partnera. Ovo dvoje je opet izravno povezano uz koncept odgovornosti te sposobnost odgađanja zadovoljstva. Naime, zrela osoba zna da se za svako istinsko dobro treba potruditi i strpiti. Stoga ne odustaje lako od onoga što je jednom ozbiljno izabrala.

2. Ne uzbuđivanje zbog laskanja ili kritika:

Zrela osoba zna da na ovom svijetu ništa nije savršeno dobro, kao što također ništa nije u potpunosti loše. Stoga neće izgubiti glavu ni zbog laskavih pohvala kao ni zbog neugodnih kritika. S druge strane, nezrele osobe su upravo sklone jednom crno-bijelom, romantičarskom svjetonazoru, a samim tim i velikom, bilo pozitivnom ili negativnom, uzbuđenju zbog prije spomenutih stvari.

3. Duh poniznosti:

Poniznost bi se mogla čak nazvati sinonimom zrelosti. Zrela osoba je svjesna doprinosa drugih ljudi u vlastitom životu i uspjehu. Ona osjeća i zna koliko puno su za nju učinili roditelji, učitelji, prijatelji, pa čak i neprijatelji, jer ni bez njih ne bi sad bila toliko zrela, mudra i promišljena. Uz ovo često ide i jedna zdrava religioznost koju krasi duboka zahvalnost prema Stvoritelju, a ne samo neke otužne žalopoljke i beskonačno moljakanje za sve i svašta…

4. Donošenje odluka prema karakteru, a ne osjećajima:

Zrela osoba ima jasno formiranu ljestvicu vrijednosti te se orijentira prema njima, a ne prema trenutačnim i prolaznim osjećanjima, pa koliko god ova duboka i snažna bila.

5. Duh zahvalnosti:

Zrela osoba uspijeva u svome životu uočiti jednu širu sliku. Ima to stalno na pameti da na svijetu trenutno haraju brojne krize i ratovi, te da milijarde ljudi žive u potpunoj bijedi. Stoga je zahvalna zbog svoga položaja i života, pa čak i ako joj ne cvjetaju stalno ruže.

6. Davanje drugima prednosti pred sobom:

Slično kao što shvaća da ni nje same ne bi bilo bez žrtve i zalaganja drugih ljudi, zrela osoba se zna nesebično žrtvovati i založiti za druge ljude, osobito za djecu, bolesne i ugrožene.

7. Poučljivost:

Stara izreka kaže da pametan ima naučiti što čak i od budale, dok budala ne može ništa naučiti, pa čak niti od pametnog. Zrele osobe prije nego što povuku neki važan potez, obično će tražiti savjet i mišljenje stručne, ili barem, iskusne osobe ili će se već raspitati na neki drugi način.

8. Ne skrivanje godina i zadovoljstvo zbog istih:

I u ovom smislu zrela osoba uspijeva vidjeti jednu širu sliku. Po Carlu Gustavu Jungu starost i umiranje su podjednako ravnopravni i smisleni dijelovi jednog životnog ciklusa kao što su to djetinjstvo i mladost. Zrela osoba prihvaća svoje godine i ne stidi ih se, dostojanstveno stari i na kraju bez bojazni umire.

9. Asertivno ponašanje:

Za kraj, moguće i jedan od najvažnijih znakova zrelosti, a to je asertivno ponašanje. Naime, zrela osoba zna reći sve ono što misli i osjeća, ali na jedan, tako da kažemo, prihvatljiv način. I kad upućuje snažnu kritiku, pa i opomenu, ne gubi poštovanje kao ni samopoštovanje. Reklo bi se, zrela osoba zna razlikovati zlo djelo od onoga koji ga je počinio.

Zrelost i specifična životna dob

Sasvim je jasno da desetogodišnjak ne može biti zreo kao četrdesetogodišnjak, kao što ni ovaj opet ne može biti zreo kao neki starac, ali ipak svatko od njih može biti zreo na neki svoj specifičan način. Stoga ovdje želimo ukratko sagledati ovu vezu osobne zrelosti sa specifičnom životnom dobi.

Na primjer, zreo desetogodišnjak dobro uočava sposobnosti drugih ljudi oko sebe. Jasno mu je kome u njegovom razredu dobro ide matematika, a tko najbolje igra košarku. Na osnovu ovih opažanja on može već solidno razmatrati i svoje vlastite sposobnosti kao i nesposobnosti. Primjećuje što mu ide od ruke, a što ne; razaznaje u čemu je dovoljno sposoban te oko čega bi se trebao još dosta potruditi.

Zreo osamnaestogodišnjak je sposoban jasno izraziti svoje želje, potrebe i uvjerenja. Osim toga, pokazuje već visoku dozu samostalnosti, što znači da zna samostalno rješavati većinu svojih problema i obveza. Uz ovo se računa i sposobnost raspolaganja novcem. Zreo osamnaestogodišnjak će tako znati sebi nešto i prištedjeti kako bi se domogao željene stvari ili aktivnosti.

Zreo dvadesetdevetogodišnjak ima već dobro zaokružen i formiran identitet. Mladenačka lutanja i posrtaji su završeni te sad jasno zna što u životu dalje želi ili ne želi činiti.

Zreo četrdesetogodišnjak je u stanju profitirati od svojih dosadašnjih iskustava. Svjestan je svojih dobrih ostvarenja, ali i grešaka te zna kako u buduće treba činiti da se iste ne bi ponavljale.

Za zrelog pedesetpetogodišnjaka je specifično da se sada trsi svih problema, nevolja, kao i toksičnih osoba u svome životu. Moglo bi se reći da počinje uživati u plodovima svojih, sada već brojnih, životnih saznanja i iskustava. Radi ono u čemu je dobar, a druži se sa onima zbog kojih se osjeća dobro. Također, u ovoj dobi zreli ljudi počinju shvaćati da se pravi smisao i vrijednosti pronalaze u relacijama i ljudima, a ne toliko u predmetima i stvarima.

Zreo sedamdesetogodišnjak je u stanju bez straha razmišljati o cijelom svojem životu, kao i o baštini koju bi želio ostaviti iza sebe. Također, u ovoj dobi zreli ljudi pokazuju sposobnost da više uživaju u malim svakodnevnim stvarima. Reklo bi se, dobro uočavaju pozitivne aspekte jednog svakodnevnog, običnog života.

U Sarajevu, 24. 8. 2019.

M. B.

Izvori:

–Maggie HYDE, Michael MCGUNNESS, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

-Tim ELMORE, The Marks of Maturity (14.11.2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/artificial-maturity/201211/the-marks-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– Matt HUSTON, The Meaning of Maturity (4.5.2015.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201505/the-meaning-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– https://www.alleydog.com/glossary/definition.php?term=Maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

PREUZETI ODGOVORNOST ZA VLASTITE OSJEĆAJE

Uvrede, poniženja, omalovažavanja i sl. dio su našeg svakodnevnog života. Obično nas neće toliko pogoditi kada iste dođu od strane osoba koje nam ne znače puno, s kojima nismo na bilo koji način dublje povezani. S druge strane, kada dođu od onih koji su nam bliski, npr. roditelji, bračni drug, djeca, prijatelji itd., osjećamo bol čiji intezitet ovisi o emotivnoj povezanosti s dotičnom osobom, ali i o vrsti uvrede. Počesto ne znamo kako se nositi s tim, a u tim trenutcima nam se čini kako ćemo teško tako nešto oprostiti, a kamoli zaboraviti. Sve to utječe ne samo na naš odnos s tom osobom, nego i na naše viđenje samih sebe i na naše samopouzdanje. No, jesmo li ikada pomislili da smo zapravo sami glavni krivci što se osjećamo povrijeđeno nakon što nam netko uputi negativnu poruku? Zvuči pomalo paradoksalno, ali u tome zapravo i ima ponešto istine. Kako to jednom reče grčki filozof Epiktet: ”Ljude ne uznemiravaju stvari, nego vlastita viđenja stvari”.

Preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje

Marshall Rosenberg, američki psiholog i autor djela ”Nenasilna komunikacija”, tvrdi da ono što drugi kažu nikada ne može biti uzrok naših osjećaja, nego samo poticaj. Zapravo, mi možemo izabrati kako ćemo reagirati na negativne poruke koje su nam upućene. Rosenberg navodi četiri načina reagiranja, a kako bi bili jasniji upotpunit ćemo ih primjerom razgovora majke i sina koji nije počistio vlastitu sobu:
1. Kriviti sebe – Majka: ”Ti si obična lijenčina”, a sin primajući poruku osobno može pomisliti: ”Trebam se više potruditi i biti aktivniji”.

2. Kriviti druge – U ovom slučaju odgovor sina može biti: ”Ti nikada nisi zadovoljna što god ja napravio, jednostavno si prezahtjevna”.

3. Osvijestiti vlastite osjećaje i potrebe – U ovom slučaju sin iskazuje koliko ga je ta poruka povrijedila: ”Kada mi kažeš da sam lijenčina, to me boli, jer mi je potrebno da prepoznaš barem dio mojih napora koje uložim u kućanske poslove”.

4. Osvijestiti osjećaje i potrebe drugih – Ovoga puta sin iskazuje empatiju prema majci: ”Osjećaš li se povrijeđenom jer ti je potrebna veća pomoć u kućanskim poslovima”?

Prvi način stvara osjećaj krivnje te uzrokuje manjak samopoštovanja. Drugi način uzrokuje ljutnju te može ozbiljno poljuljati naše međusobne odnose. Tek trećim i četvrtim načinom preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje jer se usmjeravamo na vlastite želje, potrebe, očekivanja, vrijednosti… Vjerujem da obično reagiramo na prvi ili drugi način, a razlog toga je što kad nam netko uputi poruku sličnu navedenom primjeru, u nama se budi obrambeni mehanizam. Osjećamo da takvim prosudbama drugi napadaju nas osobno, jer nije isto nekoga etiketirati kao lošu osobu ili pak njegovo djelo prosuditi kao loše. Upravo se u tome i krije problem kritiziranja i vrijeđanja, ali ako smo svjesni vlastite vrijednosti i truda, onda nećemo takve poruke prihvaćati osobno. Imamo puno pravo upozoriti druge da ono što govore budi u nama negativne osjećaje, ali nikada ne bismo smjeli krenuti u protunapad jer time se samo vrtimo u začaranom krugu.

Umjesto zaključka

Usmjeravajući se na vlastite osjećaje i potrebe, potičemo druge na empatiju koja bi zapravo trebala biti u temelju svih naši odnosa. Naravno da nije uvijek lako ne odbrusiti kada nam netko uputi negativnu poruku, ali potrebno je posvijestiti sebi da takva reakcija neće prouzročiti ništa pozitivno. Štoviše, time samo narušavamo odnose koji su nam od velikog značenja. Stoga, potrebno je vježbati se u navedenom trećem i četvrtom načinu reagiranja, a to možemo započeti već prilikom sljedeće negativne poruke koja nam bude upućena. I za kraj, trebamo zapamtiti: ”Život je 10% onoga što nam se događa i 90% onog kako reagiramo na to.” (Dennis Kimbro)

U Mostaru, 12. 3. 2019.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): 123rf.com

Savjeti kako da produbite vlastito nezadovoljstvo

U vrlo humorističnoj i ironičnoj knjizi naslova The Situation is Hopeless, but not Serious. The Pursuit of Unhappiness (slobodni prijevod: Situacija je beznadežna, ali ne ozbiljna. Potraga za nesrećom) Paul Watzlawick vas podučava kako možete ako ste nesretni i nezadovoljni produbiti svoju nesreću i svoje nezadovoljstvo.

Nemojte slučajno napustiti svoje djetinjstvo – Preuveličavanje prošlosti tako što ćete isključivo živjeti u prošlosti i produbiti i jače sebi posvijestiti sve ono što je negativno, loše i zlo. Da bi uspjeh bio zagarantiran da ćete biti sigurno nesretni i nezadovoljni, nije rješenje u nostalgičnom prisjećanju na djetinjstvo i mladenačke dane. Morate se precizno i konkretno s velikim misaonim naporima prisjećati samo izrazito loših životnih trenutaka i uspješnost nezadovoljstva i osjećaja nesretnog života bit će vam sigurno zagarantirana. Ako razmišljate o djetinjstvu, morate biti misaono jaki i duboki i prisjetiti se velikih događaja iz djetinjstva zbog kojih ste se osjećali nesretno. Ni pod koju cijenu ne smijete pokušati dozvati u psihu bilo koji ugodan i sretan doživljaj iz djetinjstva. Isto vrijedi za druga životna razdoblja koja su ostala iza vas.
Budite kao Lotova žena iz Biblije – U Bibliji postoji događaj prema kojem je Bog kada je htio uništiti Sodomu i Gomoru naredio Lotu i njegovoj obitelji da napuste do područje kako ne bi stradali. I strogo im je zabranio da se osvrću unatrag bez obzira što se događalo iza njihovih leđa. Međutim, Lotova žena se u jednom trenutku okrenula i pretvorila u stup soli. Nije vidjela ni ono što je bilo iza nje niti ono što ju je trebalo čekati ispred. Ovim primjerom Watzlawick vam preporučuje ako želite biti nesretni i nezadovoljni, ni u kojem slučaju ne smijete razmišljati o sadašnjosti i onome što biste u ovom trenutku mogli učiniti za sebe da se osjećate zadovoljno i sretno. Vaša je sveta obveza da se uvijek osvrćete natrag i samo natrag (iako je možda, kako Watzlawick ironično komentira, bilo moguće vidjeti štošta zanimljivog u Sodomi i Gomori) i tako sebe oslijepite u svakom pogledu kada je riječ o sadašnjosti u kojoj živite i kada je riječ o vašoj budućnosti. Morate ići naprijed s pogledom unatrag na sve nesreće i nezadovoljstva koje su vas zadesile tijekom vaše prošlosti. Kao i u prvom slučaju, u gledanju unatrag vam je zabranjeno promatrati bilo kakve prošle događaje koji mirišu na radost, sreću i zadovoljstvo.
Sudbonosna krigla piva – Podsjećajući na scenu iz jednog nijemog filma u kojem glavni lik po prvi put treba popiti kriglu piva – i gdje se pojavljuje nepoznati čovjek koji glavnom liku prijeti prstom ako popije kriglu piva da će sve krenuti nizbrdo poslije toga – Watzlawick vas podsjeća na to da ako želite biti nesretni i nezadovoljni budite puni samosažaljenja prema sebi i krivicu za sve svoje neuspjehe, propasti, kataklizme i „grijehe“ svalite na drugog i ni pod koju cijenu nemojte preuzimati odgovornost za ono što ste učinili. Watzlawick vam savjetuje ako ste nezadovoljni i nesretni, nemojte u sebi tražiti razloge neuspjeha. Ako ste nezadovoljni svojim izgledom, pripišite to prvoj čokoladi ili prvom kolaču ili prvom masnom komadu mesa još iz djetinjstva i ni pod koju cijenu nemojte da vam padne na pamet sebe optužiti da ste vi za to krivi. Ako postoji bilo kakvo nezadovoljstvo i osjećaj nesretnosti u vašem životu, nikada to nemojte pripisati sebi, uvijek i apsolutno pripišite drugima. Kaže humoristično Watzlawick, ako ste nesretni i nezadovoljni sobom, budite puni samosažaljenja prema sebi, a krivicu za stanje u kojem se nalazite prebacite na Adama i Evu jer oni su krivi za vaše stanje, a ne vi. Oni su jeli što nisu smjeli, vi niste ništa krivi. Ako želite biti istinski nesretni i nezadovoljni, nikada ali nikada ne preuzimajte odgovornost za ono što ste učinili i uvijek, ali uvijek sebe samosažalijevajte i sva svoja nezadovoljstva i nesretnosti pripišite ili svome djetinjstvu ili svojoj adolescenciji ili nekom prvom negativnom iskustvu u prošlosti.
Izgubljeni ključ ili kada vam stvari ne idu, vi pojačajte tempo i pritisak da idu još negativnije ali ništa ne mijenjajte – Watzlawick priča sljedeću priču. Pijanac pod uličnom svjetiljkom traži nešto. Prilazi policajac i pita ga što traži. Pijanac odgovara ključ od kuće. Policajac počinje zajedno s njim tražiti izgubljeni ključ. Nakon nekog vremena policajac, jer nisu ništa pronašli, pita pijanca je li siguran da je izgubio ključ ovdje. Pijanac odgovara kako ga je izgubio na drugom mjestu, ali ovdje ga je lakše tražiti jer ima više svjetla. Ovom pričom Watzlawick vas potiče da se držite pravila dodavanja istoga nesreći i nezadovoljstvu u kojem se nalazite i da ništa ne mijenjate i ne pokušavate ništa drugo osim da produbite vlastitu nesreću i nezadovoljstvo. Watzlawick savjetuje ako ste kojim slučajem prekinuli s dečkom/curom/mužem/suprugom, ne pokušavajte mijenjati svoj život i ne pokušavajte nešto novo. Zatvorite se u svoj stan, sobu, budite puni samosažaljenja prema sebi i pokušajte se ozbiljno angažirati da mrzite onoga koga ste ostavili ili koji vas je ostavio. Nemojte da vam padne na pamet da bi nešto mogli učiniti ili odlučiti drugačije. Držite se isključivo istoga negativnog stanja i samo ga pojačavajte i logički sebe uvjeravajte da tako morate činiti jer je tako najbolje i da je to jedina mogućnost koju imate i trebate u životu i da ništa drugo ne možete i ne trebate učiniti. Kaže ironično Watzlawick, stanje u kojem pojačavate isključivo dozu istog negativnog stanja vašeg nezadovoljstva i nesretnosti oni malo pametniji zovu neurozama.

I na kraju, Watzlawick vas hrabri i preporučuje ako želite biti nesretni i nezadovoljni i postati stručnjak i cijenjeno lice na tom području, dakle živite u prošlosti i uvijek se osvrćite natrag, uvijek se samozažalijevajte i nikada ne preuzimajte odgovornost da ste za nešto krivi, ako treba pozovite se i na Bibliju i na Adama i Evu nikada na sebe i naravno, uvijek pojačavajte isto stanje u kojem se nalazite i nikada ne razmišljajte da možete učiniti nešto drugačije nego uvijek i samo isto. Ako želite još korisnih savjeta kako produbiti vlastito nezadovoljstvo, svakako pokušajte pronaći knjigu Paula Watzlawicka, jer osim ova četiri savjeta, pronaći ćete još nekoliko mudrih i pronicljivih psiholoških trikova kako da svoj život učinite još nesretnijim i sebe još nezadovoljnijim. Sretno i zapamtite: samo gledajte unatrag, živite u prošlosti, samosažalijevajte sebe i nikada nemojte priznati i prihvatiti da ste za nešto odgovorni. Kako humoristično primjećuje Watzlawick, niste vi pojeli jabuku, nego Eva odnosno Adam!

P.S. Aluzije na Bibliju nalaze se kod Watzlawicka, ako vam se to ne sviđa ili se osjećate diskriminirano, samo pojačavajte dozu istog stanja u kojem se nalazite i uskoro ćete se osjećati nesretno i nezadovoljno…

U Sarajevu, 22. 10. 2018.

O. J.

O sudbini

Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.

Sudbina je romantična, ona običnu ljudsku ljubav pretvara u kozmički događaj, u neopisiv događaj u kojem sudjeluju i zvijezde i planeti, cijeli svemir. Sudbina je umirujuća, ona čovjeka potiče da prihvati stanje stvari onakvim kakvo jest, da se ne suprotstavlja, da ne protestira, da ne mijenja i ne pokušava mijenjati. Sudbina je religiozna, čovjeka postavlja u odnos prema Bogu gdje je Bog već sve dogovorio sam sa sobom o čovjeku bez da je čovjeka išta pitao o tome i čovjek može slobodno i bez opterećenja nastaviti kroz život.

Je li Bog dogovorio sam sa sobom da je sudbina nekog čovjeka da cijeli život bude invalid i bolestan i da se treba s tim pomiriti, jer je to naprosto volja Božja? Je li to znači da takav čovjek mora prihvatiti sudbinu i ne pokušavati nikad poboljšati svoje zdravlje i život? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da neki roditelji trebaju dobiti bolesno dijete i cijeli život voditi brigu o njemu? Je li se oni trebaju pomiriti sa sudbinom ili se barem pokušati boriti za bolji život svoga djeteta? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da netko cijeli život mora biti nesretan, zlostavljan, progonjen i vrijeđan? Ako se Bog dogovorio sam sa sobom bez da je ikoga išta pitao o tome, onda je on vrlo sebičan Bog i ni najmanje nije fer ako to naziva sudbinom i ne dopušta čovjeku da promijeni svoje stanje, svoj život.

Sudbina je dvolična, jer dok čovjeka oslobađa odgovornosti za nešto zašto treba biti odgovoran, u isto vrijeme ga potiče da nastavi jer je to njegova sudbina. Sudbina je surova, jer dok u isto vrijeme govori o čovjeku da mu je takva i takva ljubav bila suđena i odvlači ga od stvarnosti, u isto ga vrijeme potiče da u stvarnom životu bude lijen i neodgovoran jer sudbina će sve voditi, njegovo je samo da se pusti vodstvu sudbine.

Sudbina je nereligiozna, čovjeka pretvara u roba koji pred Bogom ne smije podignuti pogled i postaviti pitanje o vlastitom životu.

Zlo i sudbina

Zašto čovjek vjeruje u sudbinu?

Jer mu vjera u sudbinu pomaže da pokuša životne događaje staviti u određeni red i nositi se s njima.

Jer mu vjera u sudbinu daje mogućnost da bude neodgovoran prema sebi i prema drugima.

Jer mu vjera u sudbinu omogućuje da odgovornost za sve – pogotovo za zlo koje čini – prebaci na Stvoritelja i ljude oko njega.

Ponajviše, sudbina je isprika pred samim sobom za vlastitu neodgovornost, obveze i djela. Alkoholičar, kockar, nasilnik, općenito čovjek kada čini zlo često kaže kako je njegova sudbina da to bude i kako bilo kakav pokušaj da se promijeni ne samo da nije potreban, nego je i protiv njegove sudbine. Raspadnuti brakovi zbog nebrige, neodgovornosti, nasilja i zlostavljanja su valjda također sudbina. Bilo je suđeno ljudima da se razvedu, bez obzira na sav njihov trud i napor da spase svoj brak i ljubav. To je onaj trenutak kad je sudbina tako privlačna, jer skida odgovornost s čovjeka i čovjek će reći kako je bio nemoćan pred sudbinom iako ništa nije pokušao učiniti da sebe promijeni.

Prometna nesreće, iznenadne i nesretne smrti su također momenti sudbine, onog religioznog u sudbini kada se kaže kako je to sigurno bila Božja volja. Zašto bi bila Božja volja da se dvoje ljudi u braku zlostavljaju, mrze i napadaju jedno drugo, zašto bi bila Božja volja da si stvaraju nezacjeljive emocionalne i duhovne rane, kako sebi tako i svojoj djeci? Zašto bi bila Božja volja da u prometnoj nesreći izgubimo mlade živote, zašto bi bila Božja volja da u iznenadnim umiranjima mladih roditelja djeca ostaju siročad, zašto bi ratovi i naša međusobna ubijanja bili Božja volja, odnosno sudbina? Kakav je to Bog onda i kakva je to sudbina?

To je religiozni trenutak sudbine, Bog je sve već odredio i zacrtao bez nas, mi nismo krivi On je. I još više, On je opravdanje čak i za zlo koje činimo jedni drugima, jer i to je dio sudbine koju nam je Bog namijenio i odredio i protiv koje ne možemo učiniti ništa. Njegova je odredba preko sudbine da budemo zli i da činimo zlo, jer On je stvoritelj čovjekove sudbine.

Sudbina je dvolična jer želi čovjeka osloboditi njegove odgovornosti za zlo i prebaciti svu krivnju na Boga. Sudbina je surova jer preko Boga zlo opravdava i dopušta ga da se čini pod izlikom čovjekove nemoći pred božanskom strahotom koju zove sudbina. Sudbina je nereligiozna jer je Bog sudbine strašan bez ikakvog osjećaja za stvorenje koje je stvorio.

Umjesto zaključka

Sudbina se može činiti privlačnom, romantičnom i religioznom, pravim objašnjenjem onoga što čovjek nekada nije sposoban razumijeti i prihvatiti. Ali sudbina ne dopušta čovjeku da bude slobodan, ona ne želi da čovjek pokuša promijeniti nešto, popraviti i učiniti boljim, pred zlom sudbina čovjeka učini rezigniranim i očajnim jer ne može promijeniti sudbinu, ili ga učini hladnim i neosjetljivim jer je činiti zlo njegova sudbina. A u svemu tome ako se ne može drugačije, uvijek se može reći kako je Bog stvorio sudbinu i kako čovjek ima biti poslušan i ne postavljati nikakva pitanja i ne pokušavati biti niti bolji niti odgovorniji prema drugima i nastojati promijeniti barem jedan mali djelić svijeta i učiniti ga manje zlim, a više boljim.

Nitko nije „krojač svoje sudbine“ jer je nema, ali svatko je „krojač svoje slobode“ jer je ima. Odatle proizlazi odgovornost svakoga od nas za ono što činimo ili propuštamo učiniti, a ne iz sudbine koja je iluzija i pokušaj prebacivanja vlastite odgovornosti na Božja „ramena“.

U Sarajevu, 3. 7. 2017.

O. J.

Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja

Začetnik tzv. pozitivne psihologije ‒ američki psiholog Martin Seligman – definira naučenu bespomoćnost (learned helplessness) kao naučenu reakciju odustajanja i pasivnosti u dugotrajnim neugodnim situacijama koje ne možemo promijeniti, niti na njih utjecati. Zapravo, ovdje se u osnovi radi o jednoj prirođenoj biološkoj – po sebi korisnoj – reakciji, koja se zatim kroz život može dodatno naučiti i „uvježbati“, sve do jedne opasne i beskorisne razine. Na primjer, u svojoj korisnoj fazi ova reakcija nam nalaže da odustanemo od neke poduzete aktivnosti ukoliko u međuvremenu shvatimo da je preteška ili preopasna za nas. Narod bi rekao: „Ne može se glavom kroz zid.“ Međutim, problem nastaje kad uslijed višekratnih neuspjeha pasivnost i odustajanje kod nekoga prerastu u uobičajeno, „normalno“ ponašanje. U tom smislu, već se od neke školske djece može čuti: „Nisam ja za škole“, „glup sam za matematiku“ ili „smotan sam za fiskulturu“.

Na formiranje naučene bespomoćnosti utječu – kako rekosmo – neki osobni neuspjesi, međutim, ovdje postoji i značajan društveni faktor, i to u smislu da su često drugi ti koji nas uvjeravaju u našu vlastitu nesposobnost. Ovo itekako važi, osobito u temperamentnim mentalitetima i društvima, gdje je oštar i prijekoran međuljudski vokabular posve normalan i uobičajen; a takvo društvo je izgledno i ovo naše. Čovjek ovdje već od najranije dobi – kroz ljutitu reakciju roditelja – sluša da je „glup“, „majmun“, „stoka“, „budala“, „konj“, „lud“, „idiot“… da od njega „nikad ništa neće bit“, da je „smotan k’o sajla“, „nesposoban“ itd., dok pri tome kletve i psovke nećemo ni spominjati. Što je problem kod ovakve komunikacije? Naime, svi ovi „epiteti“ se naprosto „lijepe“ za čovjekovu osobnost, htio on to ili ne, i na kraju to postaje neotuđivi dio njegove slike o samom sebi. Ovakav „proces učenja“ se nastavlja dalje i izvan obiteljskog doma, a pri tome je međusobnom „čašćenju“ osobito sklon muški krug prijatelja. Tu zapravo izgledno i dolazi do svojevrsnog negativnog obrata: ružni epiteti postaju pozitivni te po sebi međusobni izraz duboke prijateljske naklonosti.

Stoga je danas za psihologiju sasvim jasno da djecu ne treba samo fizički nekažnjavati, nego da se roditelji itekako trebaju suzdržati i od uporabe spomenutih pogrdnih riječi, jer tako se ništa dobro ne postiže. Ako je već zločesto, djetetu se može lijepo reći što je pogriješilo i zašto to ne valja. Ukoliko se pri tome ponaša nerazumno i ne želi ništa od ovoga čuti, može ga se, a i treba sankcionirati, ali na odgovarajući način: npr. oduzimanjem omiljene igračke, uskraćivanjem slatkiša, TV-a, omiljene igrice i sl. Na ovaj način će dijete itekako naučiti lekciju, a da pri tome njegov osobni integritet ne bude izložen bilo kakvoj opasnosti. Reklo bi se, dijete se ne kažnjava izravno po samom djetetu, nego tuda nekud oko djeteta.

Na kraju postavljamo odlučujuće pitanje za ovu temu: Koja je granica, te kako u životu razlikovati između jednog legitimnog i nelegitimnog osjećaja bespomoćnosti? Naime, rekli smo da ponekad u životu od nečega treba odustati, ali kada i zašto? Odgovor je vrlo jasan: Ukoliko smo kroz neko duže vrijeme nešto uporno pokušavali, golem trud uložili, te i od drugih savjet tražili, a svejedno nismo uspjeli, tada je odustajanje potpuno legitiman i razuman izbor. No, ukoliko tendiramo da nešto proglasimo nemogućim ili besperspektivnim u samom startu, a da nismo ni pokušali, pa čak se ni podrobnije raspitali o cijeloj stvari, tada se sigurno može govoriti o naučenoj bespomoćnosti, i samim time o nelegitimnom odustajanju. Lijek je jednostavan: zasukati rukave i barem ozbiljno pokušati!

Kompleks niže vrijednosti i „kompleks niže vrijednosti na steroidima“.

Već smo mogli primijetiti da je tema naučene bespomoćnosti po sebi tijesno povezana s problemom čovjekovih kompleksa. Višekratni osobni neuspjesi, kao i učestali vanjski pritisci s vremenom vode čovjeka prema stanju kronične sumnje u sebe i svoje sposobnosti. Tada obično kažemo kako netko pati od kompleksa niže vrijednosti. Njemu nasuprot, stoji kompleks više vrijednosti. Međutim, i ovaj kompleks često može nositi u korijenu sasvim isti uzrok. Koji će kompleks na kraju prevladati ne ovisi toliko o samom uzroku koliko o čovjekovoj naravi. Melankolične i introvertne osobnosti su sklonije onom prvom, a kolerici i općenito ekstroverti onom drugom. Stoga bi smo proizvoljno mogli reći da kompleks više vrijednosti nije ništa drugo do li kompleks niže vrijednosti „na steroidima“. Ono, kad netko napadno i na silu pokušava uvjeriti i sebe i druge da nešto vrijedi i da je definitivno bolji od drugih, upravo jer duboko u sebi sumnja u samog sebe i svoje sposobnosti.

Društvo bespomoćnih

Kada se čovjek nađe u krajnje bespomoćnoj i bezizlaznoj situaciji, sasvim je normalno da poviče ono univerzalno „Upomoć“! Međutim, normalna i zdrava osoba tijekom života vjerojatno i neće morati puno puta ovako vikati, jer realno gledajući, iz većine poteškoća se možemo i sami izvući, odnosno, one teške pogibli su u životu ipak srećom relativno rijetke.

Međutim, na našim prostorima se izgledno uvuklo dosta one specifične društvene bespomoćnosti. Narod bespomoćno gleda u državu i političare iščekujući neki napredak i rješenje, no i ovi drugi su po sebi jednako tako bespomoćni, gledajući vječito prema novom – tko zna kojem po redu – angažmanu MMF-a. Džabe bahatost, uzalud ego k’o planina, kad oni ne znaju zarađivati nego samo trošiti. Odlika bespomoćnog čovjeka, pa vidimo i cijelog društva je upravo ta, da on ili oni nikada ne mogu samostalno preživjeti, nego im je uvijek potrebna nečija tuđa pomoć.

Zrela i odgovorna osoba nikad ne gleda puno prema drugima nego se uzda u sebe i u svoje sposobnosti i resurse. Ista zakonitost važi i na cjelokupnoj društvenoj razini.

Tko zna, možda je konačno došlo vrijeme da prestanemo biti bespomoćni. Po svim parametrima mi smo izuzetno kršan narod u povlaštenom prirodnom okruženju, gotovo idealnom za život. Treba samo vjerovati i pokušati.

U Sarajevu, 3. 6. 2017.

M. B.

Potjera

Istinske vrijednosti nikad ne progone čovjeka; one čekaju da budu prepoznate!

Istražujući danas nešto, te prikupljajući materijal za novi članak na temu ljudske slobode, slučajno naiđoh na jedan izuzetno dobar članak o životu i djelu Ericha Fromma. Erich Fromm (1900-1980.), američko-njemački psihoanalitičar je po sebi svakako vrlo zvučno ime u svijetu humanističkih znanosti, ali eto, nekako mi je u dosadašnjem radu bilo promaklo da se ozbiljnije pozabavim s njegovim opsežnim djelom… tu i tamo poneki fragment i citat, i ništa više od toga…

Zatim se sjetih da sam na sličan „slučajan“ način pronalazio i druge izuzetne mislioce: Berdjajev, Foucault, Girard, Watts, Pasternak i brojni drugi… Različita imena, različite priče i sudbine, različiti stvaralački opusi… No, o nakraj svega toga ciljam na onaj specifični ljudski i misaoni profil, koji doduše nikada nije bio posebno progonjen, ali isto tako, koji nikada nije bio posebno ni nametan od strane velikih moćnih ideološko-doktrinarnih društvenih mehanizama i poluga vlasti i moći. Suviše fluidna misao da bi ju se nametnulo, opet i suviše eterična da bi ju se zbog nečega posebno progonilo. U tom smislu, spominjemo i onu čuvenu zgodu s Pasternakom i Staljinom: Tamo nekad, u sovjetskoj Rusiji, u jeku staljinističkih čistki, slijepo poslušni režimski pripuzi preporučiše nemilosrdnom vođi da bi trebalo smaknuti i toga buntovnog pisca Borisa Pasternaka. Staljin je tada kažu svojim brundavim lijenim glasom samo procijedio: „Ostavite tog sanjara na miru“ (po drugoj verziji „ludu“)! To svakako ne znači da su sankcije bile u potpunosti mimoišle velikog pisca, ali usprkos svemu tome uspio je na koliko-toliko miran i dostojanstven način proživjeti svoj plodni život do samoga kraja. Uglavnom, veliki diktator u uzvišenom misliocu nije uspio prepoznati za sebe prijetnju, jer ovaj to nije ni bio, premda je u pravilu bio kritičan. No, nije ni svaka kritika ista, jer postoji kritika iz uzvišene ljubavi, a postoji i ona kritika iz prizemne mržnje, zavisti i koristoljublja.

I bez ovog prethodnog, odlika istinskih vrijednosti je da one nikada ne progone čovjeka, nego strpljivo čekaju da budu prepoznate i prihvaćene. To je zapravo stav i plod istinske ljubavi. U Pavlovom „Himnu ljubavi“ između ostaloga se kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva…“ (1 Kor 13,4-5). Dakle, istinske vrijednosti svakako egzistiraju u ritmu prave ljubavi … S jedne strane, one se ne nameću niti bahato hvastaju, ali s druge strane, one su uvijek tu i čekaju, baš kao što ni prava ljubav nikada ne prestaje (r. 8).

Nasuprot ovome, mogli bismo se pitati pa kako onda prolaze sve te nametnute stvari u našemu svijetu i životu, počevši od bjesomučnih reklama što nas svakodnevno šikaniraju potjerom – kako to već jednom Srećko Puntarić saže na tragikomičan način – „kupuj, telefoniraj, zabavljaj se; kupuj, telefoniraj, zabavljaj se…“!? Ajd dobro, reklame su još i općeprihvaćeno iritantne, ali puno je toga što sugerira kako ljudi ponekad uistinu vole biti progonjeni, baš kao što ponekad – u najboljoj maniri pećinskog lovca – vole druge progoniti.

Bilo da voli progoniti ili biti progonjen, i o čemu god se pri tome radilo, čovjek pokazuje da generalno ima velikih problema s poimanjem i prihvaćanjem kako svoje osobne slobode, tako i slobode drugih ljudi. Sigmund Freud reče da većina ljudi ne želi slobodu, jer sloboda znači odgovornost, a većina ljudi se upravo užasava odgovornosti. Zar ne žele slobodu? Pa svakako da žele, ali onu slobodu u kojoj će i za koju će netko drugi preuzeti odgovornost, a to će onda na kraju biti samo nečija tuđa sloboda, a sviju ostalih ropstvo! Svakako da taj sitni, ali bitni detalj nije mogao promaći cjeloživotnom istraživaču ljudske psihe: slobodan je samo onaj tko preuzima odgovornost za svoje djelovanje. Bez toga jednostavno ne ide.

Nadovezujući se na prethodno ujedno zaključujemo za sada: istinske vrijednosti imaju nešto zajedničko sa istinskom ljubavlju, baš kao što ova potonja računa sa istinskom slobodom. Na kraju, čovjeku se čuvati svega onoga što ga progoni, baš kao što mu se čuvati i svega onoga što se pred njim aktivno skriva. Skrivanje je tek izokrenuta potjera, upravo kao što raznorazni čupavi zubati stvorovi u svojim jamama i humkama strpljivo čekaju da ih plijen sam pronađe! I prvom, i drugom nasuprot: za istinu se od davnina govori da je „svugdje oko nas“. Ne očekujte da će vas progoniti i nametat se jer ona poštuje i svoju i vašu slobodu. Ali kad budete uistinu spremni za nju, lako će te je naći i prepoznati!

U Sarajevu, 7. 5. 2017.

M. B.